Hendrik Groen - Malo iznenađenje by Mozaik knjiga

Hendrik Groen Malo iznenađenje

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo sedamdeset treća Naslov izvornika

Een kleine verrassing Of hoe Hendrik en Evert zich in de nesten werken Copyright © 2019 Peter de Smet en Meulenhoff Boekerij bv. Amsterdam Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2021.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Nizozemske zaklade za književnost. ISBN 978-953-14-2931-3 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2934-4 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxxxx (meki uvez) i xxxxx (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Hendrik Groen

Malo iznenađenje Ili kako su se Hendrik i Evert uvalili u nevolje S nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

utorak, 21. prosinca 2004.

1. 16.30 – Osnovna škola princeze Margriet

vragu, gdje su ti anđeli… Na trenutak joj se zgrčilo lice. No ubrzo se na njem ponovno pojavio čeličan osmijeh. Samo se po crvenim mrljama na vratu moglo vidjeti da je Hetty Schutter, ravnateljica i učiteljica u šestom razredu, uzrujana. Na pozornici je stajalo sedam malih pastira koji su bili potpuno zbunjeni. Na mjestu na koje je maloprije trebalo dolepršati jato anđela, sada je stajala jedna mama i radila nerazumljive pokrete rukama. Pastiri su ju tupavo gledali. Majka je ponovno nestala iza zastora. Jedno vrijeme nije se ništa događalo. Jednog malog pastira počelo je sve svrbjeti pa se silno češao ispod starog, prašnjavog stolnjaka. Drugi pastir mahao je svojoj baki. Treći je pak stisnuo mršava koljena jer mu se zbog nervoze pripiškilo. Nešto je palo iza zastora. Potom je ponovno zavladala tišina. Publika je postala glasna. Očevi i majke pokušali su uspostaviti mir i tišinu u dvorani, ali svejedno su izbijale svađe među braćom i sestrama. Prijetilo se kolektivnim nasiljem. Dvije sklopive stolice pale su i zatvorile se. Na bočnoj strani pozornice pomaknuo se zastor. Netko je tražio prolaz. Taj netko sada se nalazio tri metra dalje, na mjestu kroz 5

Hendrik Groen

koje su prije nekoliko minuta trebali uletjeti anđeli. Osoba iza zastora više je bila vođena živcima nego zdravim razumom, jer joj je trebalo sto godina da napokon izađe na drugom kraju pozornice. Bila je to ravnateljica. – Ovaj… Dame i gospodo, djeco… Nešto je pošlo po krivu s našom božićnom priredbom. S obzirom na to da još tražimo rješenje za taj problem, sada ćemo… Iza nje jedan se pastir rasplakao. – Sada ćemo održati božićnu lutriju čije prihode… Rasplakani se pastir popiškio. Na njegovu ogrtaču polako se počela pojavljivati velika tamna mrlja. – Čije ćemo prihode iskoristiti za kupnju novog projektora za školu. Govornica se lagano okrenula i prosiktala jednoj majci da napravi nešto s mokrim pastirom, a onda je nastavila: – Srećka košta jedan euro, a kupnjom možete dobiti prekrasne nagrade koje su omogućili… Sa strane se na pozornicu popela jedna nervozna majka, koja je prvo uzela pogrešno dijete, nakon čega je s pravim djetetom otišla na krivu stranu, prema vratima koja zapravo nisu bila vrata, nego dio scenografije operetnog društva. – … Roditelji i prijatelji i ostali sponzori škole, na čem im od srca zahvaljujem. Prodavači srećki prići će vam tijekom stanke. I ovaj… – brzo je pogledala preko ramena – sad je stanka. Čelo joj se orosilo od znoja. Okrenula se i preostale pastire uz scenografiju koja je trebala predstavljati polje povela prema otvoru u zastoru. Iza zastora nalazio se dvovisinski razboj, kozlić s odskočnom daskom, skupina djece u kostimima, očevi i majke koji su pomagali, jedan drveni vol i magarac te Marija i Josip. Smrdjelo je po pišalini. 6

Istovremeno u Hendrikovu stanu

vert samo što nije stigao, Basiću – rekao sam Basu, koji je spavao u kutu prozorske klupčice. On je jedan debeo, star mačak koji uvijek miče jednim uhom kad mu nešto pričam, što je znak da je još živ. Inače se baš ne miče mnogo. Digne se na noge samo kad kažem „keks“, pa nakrivi glavu i čeka preda mnom da mu dam jedan. Bas je vjerojatno jedina mačka u Nizozemskoj koja svaki tjedan pojede pola kile keksa s maslacem. Normalne mačke ne jedu kekse. Bas se malo kreće i sve više smrdi. To je vjerojatno povezano s njegovom prehranom. Meni to ne smeta, ali u tome sam jedini. – Uživaj još malo na toplom, debeli, jer kad Evert dođe, morat ćeš na balkon. Veselio sam se posjetu svog dobrog prijatelja Everta. Brbljavac, ali velikog srca. Uvijek imamo razloga gunđati i uvijek se imamo razloga smijati. Osim toga, na programu je kao i svakog tjedna: pićence, kikiriki, malo sira, malo kobasice, partija šaha, šalica kave, još jedno pićence i nakon toga se zadovoljno rastajemo.

Pola sata prije u trgovini Albert Heijn

edan se starac već treći put u redu na blagajni kolicima zabio u Evertove noge. Jedna Turkinja koja je upravo bila na redu nije izvagala mahune i zalijepila cijenu. – Ne razumijem. – Odjel povrća, kasa četiri. Jedno cendravo dijete objesilo se mami za ruku, kojoj je zbog toga ispala staklenka s pireom od jabuka. – Možete li mi posuditi karticu za popust, moja je ostala u jakni drugog… Ovaj… U džepu druge jakne – pitala je gospođa koja je stajala ispred njega. Evert joj je sa smiješkom na licu pružio karticu. – Zabijte si ju u… Ah, dobro, uzmite ju – ljutito je odgovorio. Evert nije imao sreće. Hendrik je zaboravio kupiti kikiriki pa ga je nazvao da ga pita može li on otići u trgovinu, jer večer šaha ne bi bila potpuna bez kikirikija. Evert je po svom izboru u košaricu stavio i dvije limenke piva, zato što mu je košarica u kojoj je stajala samo vrećica kikirikija izgledala otužno. A sad je zbog toga glupog kikirikija već petnaest minuta stajao u redu na blagajni. Kad mu nije išlo u životu, Evert bi uvijek 8

Malo iznenađenje

ožednio. Čim je platio, otvorio je limenku, nazdravio iznenađenoj blagajnici, otpio gutljaj i izašao. Otključao je bicikl, popio još jedan gutljaj i krenuo. Pivo je bilo mlako. Nije se često viđalo da netko na biciklu pije pivo. To je vjerojatno bilo zabranjeno. Možda zbog toga što onda niste mogli ispružiti ruku i pokazati znak „stop“, pomislio je Evert. Pitao se je li u Nizozemskoj itko ikada dobio kaznu zato što nije pokazao znak „stop“. On je to naučio u osnovnoj školi prije više od šezdeset godina: desnom rukom ispruženom u stranu mahati goredolje kao slabašna ptica. – A što ako imaš kočnice na ručkama? – gunđao je sebi u bradu. – Zbog toga glupog znaka „stop“ ne možeš zakočiti kako treba. Podrignuo je. Hendrik može biti zadovoljan, kupio je kikiriki. Bicikl mu je zaškripao i zacvilio. Kiša je postojano padala, a on je polako postajao mokar.

16.35 – Osnovna škola princeze Margriet

avladao je kaos. Roditelji su se pokušali probiti do jedinog pristupa zakulisju, dok je ravnateljica s druge strane u dvoranu gurala prodavače srećki. Djedovi, bake i njihovi unuci nahrupili su prema šanku postavljenom posebno za ovu prigodu. Mame koje su posluživale sok, čokoladno mlijeko, kavu i čaj nisu mislile da će stanka biti već sad te su plastične čaše pokušavale napuniti što prije, pa im se piće počelo prelijevati. Kava i sok u malim mlazovima curili su sa stola na pod. Učiteljice i učitelj mlitavo su pokušavali unijeti red u taj kaos, no samo su izazvali još veći metež. Domar je čak i u ovim teškim okolnostima pazio da djeca ne žvaču žvakaću gumu. Sportska dvorana nije baš bila najprikladnija za kazalište. Dva tate dobrovoljno su visoke prozore zamračili crvenim krep-papirom, što nije baš stvaralo božićni ugođaj, nego je dvorana zbog toga više nalikovala velikom bordelu. Iako u bordelu obično nema švedskih ljestvi, karika i sto pedeset sklopivih stolica. Božićna zvona od crvenog i bijelog papira zajedno s minijaturnim božićnim drvcem trebala su stvoriti „jedinstveno ozračje prikladno za 10

Malo iznenađenje

proslavu blagdana svjetla“. Domar je odlučno odbio postavljanje većeg drvca jer „tko će poslije počistiti iglice? Osim toga, nemam dovoljno lampica.“ Tako je školi uštedio dosta novaca. Glavni domar, Harry van Staveren, bio je štedljiv čovjek. U posebnoj trgovini kupovao je punjene kekse kojima je istekao rok trajanja. Nije mu bilo jasno zašto svaka vrećica čaja mora imati svoj omot. Kako je bio nadležan za kantinu, pazio je na svaki cent. Kao vlasnik kutije za prvu pomoć, flastere je rezao tako usko da su rubovi ogrebotina virili ispod njih. – Tko ne cijeni male stvari, ne zaslužuje velike – glumatao je kad bi ga netko oprezno kritizirao. Osim toga, bio je lijen kao lav u zoološkom vrtu. Prije dvadeset tri godine netko je pogriješio i zaposlio ga za stalno. – Dakle – rekao je Harry – da mi je vidjeti tog pametnjakovića koji će me maknuti odavde prije šezdeset pete. Domar je stajao na dnu stuba pozornice, a ravnateljica na vrhu. – Dogodilo se nešto grozno. Ovaj… Ovaj… Nešto grozno, strašno, sve je krenulo nizbrdo – zamuckivala je. Očito nije bila pri sebi. Inače nikada ne bi rekla da je „sve krenulo nizbrdo“. Više bi rekla nešto u stilu: „Sve je krenulo u drugom smjeru nego što smo zamislili.“ Daj onda reci što je, pomislio je. – Smiri se, Hetty. Prvo reci što se dogodilo, a onda ću možda naći nekoga tko može riješiti problem. Duboko je udahnula. – Harry, beba Isus je nestala.

16.50 – Hendrikov stan Prima: Uprava nogometnog kluba Ajax Poštovana gospodo, U novinama Het Parool od prošle subote saznao sam za prijedlog uprave Ajaxa da se zbog nereda koje su nakon utakmice Ajax – FC Utrecht 17. studenog ove godine izazvali pijani navijači, zabrani konzumacija alkohola na cijelom stadionu Arena. Vaša uprava želi uvesti prohibiciju za pedeset tisuća ljudi zato što vaši zaštitari, zajedno s policijom, već godinama nisu u stanju držati pod kontrolom stotinjak nabrijanih huligana, od kojih se većini zna ime i prezime i može ih se vidjeti na nebrojenim videosnimkama. Nekoliko pitanja: 1. Vrijedi li najavljena zabrana i za VIP-lože? 2. Ne mislite li i vi da se gospoda koja uništavaju stadione, bacaju željezne šipke i ubijaju Boga u drugima, možda neće obazirati na vašu zabranu konzumacije alkohola? 3. Što biste mislili kada bi gradske vlasti zabranile parkiranje u cijeloj vašoj četvrti zbog toga što je u vašoj ulici nedavno jedan automobil bio nepropisno parkiran? 12

Malo iznenađenje

Još dva prijedloga za našu gubitničku upravu: 1. Zabranite starim damama, maloj djeci i mladim ženama izlazak na ulicu kako bismo se jednom zauvijek riješili otimača torbica, pedofila i serijskih silovatelja. 2. Budući da se pred vratima mojega stana nalazi ogromno pseće govno, mislim da ne bi bilo tako loše uvesti zabranu izvođenja pasa van. Tada bi se psi mogli izvesti van samo u kući. Mudrosti vam želim, gospodo iz Ajaxa, mnogo mudrosti, jer vam ona nedostaje. Usput vas obavještavam da je ovo pismo poslano u Het Parool kao otvoreno pismo. S poštovanjem, H. W. Groen Dobro, to se može poslati. Opet sam ispunio svoju društvenu odgovornost. Lijepo za danas. – Gdje je Evert? – naglas sam se upitao. – I je li klekovača hladna?

16.35 – Osnovna škola princeze Margriet

eba Isus je nestala. Posvuda sam tražila. Nema je. Kako ćemo izvesti božićnu predstavu bez malog Isusa? Napokon smo imali pravu bebu i onda nam se ovo dogodi. – Ne možemo li uzeti lutku? – predložio je Harry. – Bebini su roditelji u dvorani, znači ne možemo jer će oni odmah primijetiti. Ti moraš reći roditeljima. Pobogu, već bulje u nas. Nemoj odmah pogledati, budalo! Harry je bio izvan sebe. – Zašto ja? Ja ne poznajem te ljude. To su Esterini prijatelji. Ne bi li bilo bolje da im ona kaže? Idem ju potražiti. – Možeš ju tražiti do sutra, jer Ester je u Veluweu – zarežala je Hetty. Harry je sada još više bio izvan sebe. – Da, ali tebi takve stvari idu mnogo bolje, a ja moram ovdje držati stvari pod kontrolom. – Harry, i meni su ovdje pune ruke posla. – Kakvog posla? – Svakakvog. – Kakvog to svakakvog? – Slušaj Harry, ili ćeš ti otići to reći roditeljima, ili ću ja reći koju o tebi. Oblio ga je znoj. – Pozvat ću ih iza. 14

Malo iznenađenje

– Da, pozvat ćeš ih iza i ondje im reći da smo posvuda tražili njihovu bebu, ali da nemamo pojma gdje je mali. Ili je beba Isus curica? Bilo kako bilo, izgubili smo ju. – Da im kažem pred svima? – Naravno da ne, odvedi ih u moj ured. – A gdje je beba zadnji put viđena? – U hodniku kod WC-a. Tamo je bilo mirno i tamo su dječja kolica najmanje smetala. Koliko se sjećam, ti si Geertu rekao da kolica moraju tamo stajati. Ja idem nazvati policiju. – I tako je nestala između zastora. Harry se kroz masu probijao prema neupadljivom paru koji ih je cijelo vrijeme gledao sa sredine dvorane. Žena se uzaludno potrudila da izgleda svečano: imala je smeđu haljinu s brošem, dolje slične cipele, a gore blijedo lice s ravnom kosom. Muškarac je izgledao kao da je došao direktno s posla, vjerojatno iz nekog knjigovodstvenog ureda ili nešto slično tomu. Izdaleka im se u očima moglo vidjeti da imaju loš predosjećaj. – Ovaj, gospođo i gospodine… Možete li… Ovaj… Malo doći iza? – Harry je pokušao djelovati što je mirnije i pribranije moguće, ali mu je zbog nervoze pucao glas. – Što se događa? Nije se valjda nešto dogodilo Sabini? Je li s bebom sve u redu? – Panika u očima majke. Otac se nakašljao. – Je li iza sve u redu? – Da, da, naravno, samo moramo nešto riješiti. Možete li doći sa mnom? – Domar nije mogao smisliti ništa bolje. Očajno je tražio način da se izvuče što je bezbolnije moguće, ali ipak nije vidio izlaz iz ove situacije. Išao je prvi, ponovno se probijajući kroz natiskanu i nemirnu masu, ovaj put prema stubama s bočne strane pozornice. Teško je svladao tih pet stuba i roditelje s problijedjelim licima poveo pokraj triju mama koje su pomagale i koje su iza zastora vodile žustar razgovor. Dok su tata i mama prolazili pokraj njih, ušutjele su. 15

Dvadeset minuta prije – Osnovna škola princeze Margriet

vert je uz mnogo škripe vozio bicikl kroz mokar grad. Već se smračivalo i bila je gužva. Skrenuo je ulijevo i htio malo ubrzati, no onda je čuo prigušeno škripanje negdje u kućištu lanca i iznenada zagazio u prazno. Skrenuo je udesno, zabio se u rubnik, pivo mu je palo na cestu, a on se skoro prosuo po pločniku. – Još mi i to treba, da mi lanac padne. – Pazi malo, stari – rekla je jedna debela plavuša u preuskim tajicama. – Ispričavam se, prasice – rekao je Evert ljubaznim glasom. To ju je zbunilo. Nije bila sigurna je li dobro čula, pa je malo oklijevala, ali je onda ipak za svaki slučaj podigla srednji prst i otišla. Evert je pogledao svoj bicikl. Staromodno kućište lanca, zahrđalo i prljavo. Negdje je unutra lanac na zupčaniku olabavio. Mogao je, unatoč onomu što mu je govorio zdrav razum, pokušati skinuti kućište, namjestiti lanac i nakon toga komade plastike manje-više nagurati onako kako su bili prije. Šanse da će uspjeti bile su male. A ako i uspije, nije bilo isključeno da će dvije ulice dalje morati ponoviti postupak. Prljave ruke, prljava odjeća, psovanje, šizenje i na kraju opet pješke. Najbolje da se za danas preda 16

Malo iznenađenje

i pusti da stvari teku svojim tijekom. Naslonio je bicikl na ogradu školske zgrade i zaključao ga. Da stvar bude još gora, silno je morao na WC. Evert je uspaničeno pogledao oko sebe. Pred školom je bila hrpa bicikala, ali nije bilo ljudi. Sigurno se unutra nešto događalo. Vrata su primamljivo stajala otvorena, a u školama ima WC. Ušao je u prazno predvorje. U daljini se čuo žamor. Nasumično je otvorio jedna vrata. Ugledao je jedan manji hodnik s četvorim vratima, od kojih je na trima bila zalijepljena pločica sa znakom WC. Odahnuo je i odjurio u najbliži WC, na brzinu skinuo jaknu i pustio ju da padne na pod ispred njega. Hladnim prstima nije mogao otvoriti rasporak. Vremena je bilo sve manje. – Usrat ću se u gaće – gunđao je. Tkanina mu je zapela za rasporak koji je sada bio otvoren do pola. Uspaničeno je uspio strgnuti hlače s guzice i baš na vrijeme sjesti na mali dječji WC, duboko uzdahnuvši od olakšanja. – Ajme meni, koliko se čovjek može osjećati bolje kad nešto izbaci iz sebe – mrmljao je nekoliko sekundi kasnije. Ali sreća nije dugo trajala. – Ti bokca, moja jakna! – Školjka je bila toliko mala da zapravo nije stao na nju. Od nervoze se nesvjesno popišao na jaknu koja je stajala ispred njega na podu i koja je sada bila sasvim mokra. – Pobogu, evo ga opet. Što me još danas čeka? – Tiho je opsovao i pogledao oko sebe ne bi li našao ručnik ili nešto čime bi uspio malo osušiti jaknu. Uplašio se kad je čuo da se na hodniku ispred WC-a otvaraju vrata. Evert je odjednom shvatio da se ispod vrata zahoda može zaviriti. Uspaničeno je uzeo mokru jaknu i digao noge što je više mogao. Nakon deset sekundi već su bile teške kao olovo, nakon dvadeset sekundi znao ja da neće izdržati ni tri sekunde duže, a nakon dvadeset dvije sekunde čuo je kako se vrata zatvaraju. Odahnuo je i spustio svoje tanke, bijele noge. 17

Hendrik Groen

Ali što da sada radi s jaknom? Oprezno je provirio kroz vrata WC-a. Iznenađeno je razjapio usta: u hodničiću su stajala dječja kolica u kojima je spavala beba, a preko ručke na kolicima visio je dugačak baloner krem boje.

16.40 – Osnovna škola princeze Margriet

arry van Staveren, glavni domar, problijedjele je roditelje uveo u ured ravnateljice. Pažljivo je zatvorio vrata. – Izvolite, sjednite. Jeste li za kavu? – Ja bih prvo volio saznati što se događa – rekao je otac. Harry je oklijevao, gutnuo slinu, pogledao u stranu i promrmljao: – Pa, ovaj… Vaše je dijete nestalo. – Kako to mislite? – zbunjeno je pitao otac. Majka je postala još manja i bljeđa nego što je bila te se rasplakala. – Kako je to moguće? – Da, kako je moguće da ste izgubili našu kćer? Zar nitko nije pazio na nju? – Je, je, stalno je netko bio s njom, možda samo… u jednom trenutku… nije. – Harry nije mogao smisliti ništa bolje. – I siguran sam da ćemo vrlo brzo pronaći vašu bebicu. Mislim da nije mogla daleko otići. Jeste li sada za kavu? Majka je samo jecala. U očima oca sada se vidjela panika. – Gdje je posljednji put viđena? – povikao je. – Tko ju je posljednji vidio? – To još moramo istražiti. – Harry se znojio kao svinja. – Idem se raspitati je li se u međuvremenu nešto saznalo. Pričekajte ovdje. 19

Hendrik Groen

– Ni ne pogledavši ih, iskrao se iz ureda u potrazi za nečim ili nekim iza koga će se moći što bolje sakriti. Roditelji su na trenutak bili zabezeknuti. No tada je otac pojurio za domarom, a za njim i uplakana majka, koja zbog suza nije vidjela da se vrata vraćaju prema njoj. Dobila je udarac u lice i zateturala. Njezin muž čuo je da je nešto lupilo, okrenuo se, počeo oklijevati, pa prvo htio nastaviti dalje, no onda se ponovno okrenuo, uhvatio ženu za ruku, ali kad je htio krenuti dalje, domara više nije bilo na vidiku. – Gdje je sad? – Ljudi se u panici hvataju za ono što im je slučajno dostupno, a to je sada bio domar. Sada kada su ga izgubili, njihova nevolja bila je još veća. – Samo malo, maknite se, pardon… Maknite se, molim vas… – Na pristojan su se način probijali kroz ljude i gimnastičke sprave. Jednoj se ženi po božićnoj haljini prolila vruća kava. – Jao, sranje! Pazi malo, čovječe! – Sloj uljuđenosti često je tanak. Pretanak kad je u pitanju vruća kava na haljini. Bebina majka nije ništa primijetila, nego je samo hodala za mužem, spotičući se. Sada su stigli u hodnik i malo dalje vidjeli novu slamku spasa. Iza prozora sobice pune mapa, kutija i paketa papira, stajala je ravnateljica i urlala na nekog muškarca. Bio je to neki ogroman tip koji je izgledao poput pokunjenog psa. Kroz zatvorena vrata čulo se kako galami: – Budalo glupa, ne možeš ostaviti kolica u WC-u bez ikakvog nadzora! To se ne radi! Kad je to bilo? Kad si zadnji put gledao? Kad si zadnji put vidio to dijete? Hajde, reci! Budala glupa počela je zamuckivati: – Pa… ovaj… Prije petnaestak minuta… Otprilike. Možda dvadeset. – Usta su mu se zapjenila od sline. Niz okrugle obraze curio mu je znoj, a oči su mu iskočile. Izgledao je kao da sa svojih sto sedamnaest kila najradije želi pobjeći kroz odvod sudopera. – Harry me pozvao da natočim sok. 20

Malo iznenađenje

– Ako ja kažem da na nešto moraš paz… – Naglo je prekinula rečenicu kad je kroz prozor vidjela bebine roditelje kako idu prema njoj. Malo je oklijevala, no onda je namjestila lice na ljubazan mod i otvorila vrata sobice. – Uđite. Baš se kod kolege raspitujem kako stoje stvari – rekla je dok se prvo predugo rukovala s ocem, a onda i s majkom djeteta, kao da ih na taj način može umiriti. – Prema mojim saznanjima, malena je udaljena od nas desetak minuta, ali sigurna sam da ćemo ju vrlo brzo pronaći. Ne može biti daleko. Nemojte se brinuti, možda je netko… – Ali brinemo se. I to jako. Što ovaj… Što možemo sada učiniti? Tražite ju, zar ne? Gdje ju tražite? – prekinuo ju je otac. – Posvuda, narav… – Ravnateljica je malo prekasno shvatila da to baš i nije umirujući odgovor, pa je dodala: – Mislim da ćemo nazvati policiju tek toliko da budemo sigurni, u slučaju da… – U slučaju da što? – po prvi se put ubacila majka, blijeda kao krpa.

Dvadeset minuta prije – WC u Osnovnoj školi princeze Margriet

vert je oprezno ispraznio džepove. Bankovna kartica, olovka, paket duhana, ključevi, maramica, gumica i upaljač. Sve je stavio na pod. Razmišljao je što da učini sa svojom mokrom, smrdljivom jaknom. Od nje više neće imati neke koristi. Nije bilo vrijedno truda da ju ponese sa sobom. Kako u blizini nije bilo kante za smeće, nagurao ju je u školjku i spustio poklopac. Potom je oprezno provirio kroz vrata da vidi je li zrak čist, uzeo baloner s dječjih kolica i ponovno se zatvorio u dječji WC. Uspio ga je obući, nespretno manevrirajući u maloj kabini. Bio je malo širok, ali bit će dobar. Stavio je svoje stvari u džepove i izašao na hodničić. Nasred malog hodnika stajala su dječja kolica. Pogledao je unutra. Iznad deke virila je ružičasta kapica i jako mala šakica. Pažljivo je spustio dekicu nekoliko centimetara. Ukazala su mu se dva sklopljena oka i nosić. Ajme, kakav malen nosić, pomislio je Evert, i kako malene nosnice. Može li se kroz njih uopće disati? Raznježeno je gledao nekoliko trenutaka. Potom se preplašio. Bilo je krajnje vrijeme da krene. Dječja kolica priječila su mu put prema vratima pa ih je pažljivo pomaknuo. Još je jedanput pogledao unutra. Prema njegovoj procjeni beba je imala tek nekoliko 22

Malo iznenađenje

mjeseci. Skoro ga je srce strefilo kad su se vrata hodnika iznenada otvorila. Dječačić od nekih pet godina ušao je unutra držeći tatu za ruku. Tata je sumnjičavo pogledao Everta. Mali je pitao: – Jeste li vi bebin tata? Evert je oklijevao djelić sekunde, a onda se sagnuo prema dječačiću i odgovorio: – Ne, ja sam bebin djed. Hoćeš li mi pridržati vrata da mogu proći s kolicima? – Dječak mu je poslušno pridržao vrata. Evert je izgurao kolica i okrenuo se. – Nemoj ići u ovu prvu kabinu, WC je zaštopan. Nakon toga je nastavio prema ulaznim vratima. Nije čuo kako se iza njega zatvaraju vrata WC-a, ali nije se usudio osvrtati. Kolica su se zatresla dok su prelazila preko praga, a Evert ih je potom vrlo oprezno spustio niz četiri vanjske stube. Neka žena u baloneru bež boje, koja je preko svoje božićne trajne navukla prozirnu plastičnu kapicu i koja je baš htjela ući u školu, iznenađeno ga je pogledala. – Nema ništa unutra – rekao je umirujućim tonom. Ona je htjela pogledati u kolica, ali Evert ih je okrenuo od nje i školskim dvorištem krenuo prema ogradi. Zatim je neplanirano krenuo udesno, a potom u prvu ulicu lijevo, kako bi se izgubio iz vida onima koji ga možda još gledaju. Završio je na promenadi Purmer. Ovo „promenada“ trebalo je dati ulici na važnosti, ali uzalud. Svaka ulica s trgovinama u svakom selu i gradu odiše istom nemaštovitom tugom jeftinih trgovina i drogerija. S tih ulica nestalo je sve ono što je nekoć bilo lijepo, ili barem „drukčije“. Čvrstom rukom zajedno vladaju osrednjost i jednoličnost. Kiša koja je sipila upotpunila je tu sumornost. Ni božićne lampice nisu mogle pomoći. Vidi kako hodam ovuda. Na kiši, s dječjim kolicima u kojima je pravo dijete, pomislio je Evert. Nagnuo se nad bebu. – Da ne kompliciramo, nazvat ćemo te Isus, budući da se bliži Božić – tiho 23

Hendrik Groen

je rekao. – A ja sam Josip. Samo Mariji nema ni traga ni glasa. Nema veze, Isusiću, možemo i bez nje. Tada se sjetio kamo je zapravo krenuo kad mu je pao lanac s bicikla. Išao je svomu prijatelju Hendriku na redovitu partiju šaha uz iće i piće. Morao se tiho zahihotati. Hendrik će se iznenaditi kad mu kao božićni dar donese pravog malog Isusa.

10.

17.00 – Osnovna škola princeze Margriet – Ured ravnateljice

mate li neprijatelje? Baš kao i u gotovo svim zanimanjima, i u policiji postoji šačica onih koji zaista razumiju svoj posao, jedan velik dio osrednjih i određen broj onih s toliko malo talenta da bi bilo bolje da rade na održavanju javnih zelenih površina. Dva policajca koja su poslana nakon dojave o nestaloj bebi, djelovala su kao da pripadaju u ovu posljednju kategoriju. – Imate li neprijatelje? – policajac koji nije mogao imati mnogo više od dvadeset godina drugi je put postavio to pitanje izbezumljenim roditeljima nestale bebe. Oni su istovremeno odmahnuli glavom. – Postoji li mogućnost da su vam oteli dijete zbog otkupnine? – otišao je korak dalje njegov kolega. Ravnateljica to više nije mogla slušati pa se obratila policajcima nasamo. – Gospodo, ne želim se miješati u vaš posao, ali možda ste se malo prenaglili sa zaključcima. Možda bi bilo korisnije da prvo organizirate potragu. I stupite u kontakt sa središnjicom. Uzmete opis. Objavite priopćenje. Pokušate umiriti roditelje. Malo se raspitate po susjedstvu. Pozovete kolege u pomoć. I slično. Policajci uopće nisu registrirali njezin ljutit ton. Ovaj mršavi sa svijetlom, paperjastom bradom počeo je iscrpno objašnjavati 25

Hendrik Groen

roditeljima da većina djece bude pronađena, a ovaj drugi, niži i krupniji, preko voki-tokija je zatražio pomoć. Majka se ponovno rasplakala. Niz obraze su joj se slijevale suze, a iz nosa su joj curile bale. Usta i brada su joj drhtali. Potpuni očaj. Otac ju je nespretno pokušao utješiti dok je policajcu davao opis bebe. – Da, ovaj, mala, šezdesetak centimetara, dvanaest tjedana stara, malo crne kose… Mislim, ovaj, kako izgleda beba… Pa znate valjda kako izgleda beba? – Kako se zove? – pitao je niski policajac kao da se iznenada dosjetio nečega genijalnog. – Sabina – jecala je majka. – Možda bi bilo korisnije znati u kakvim se kolicima dijete nalazilo i kakvu je odjeću imalo na sebi – siktala je ravnateljica, koja je izgledala kao da će se raspuknuti od bijesa. – Korak po korak, gospođo – rekao je ovaj s paperjastom bradicom i to tonom kao da sve ima pod kontrolom. – Prvo mi recite prezime. – Kakve to ima veze? Zar ćete svaku bebu koju sretnete pitati da vam kaže kako se preziva? – I ocu je postajalo jasno da ovo nema previše smisla. – Kako izgledaju dječja kolica? – nevoljko je pitao policajac. – Pa ovaj… Kolica su bež boje. Onako su staromodna s velikim kotačima. A Sabina na sebi ima… Maartje, što Sabina ima na sebi? – No Maartje nije bila u stanju govoriti. Ridala je i rukav bluze koristila kao maramicu. – Mislim nešto ružičasto… Da, mislim da je na sebi imala nešto ružičasto – rekao je otac. – To nam neće mnogo pomoći, gospodine – priopćio mu je niski, krupni policajac. – Skoro sve ženske bebe imaju na sebi nešto ružičasto. – Onda nemojte pitati ako znate – ubacila se ravnateljica – nego već više počnite s potragom. I odmah pozovite glavnog šefa. 26

11.

16.40 – biciklistički podvožnjak

vert je stajao u zaklonu biciklističkog podvožnjaka i gledao turoban gradski park. Nije bio daleko cilju, ali sada je stvarno jako kišilo. Imao je tek nekoliko minuta pješke do stana u kojemu je Hendrik živio već neko vrijeme. Peć je sigurno gorjela, a klekovača je bila hladna. Inače se ne bi sklonio, bez obzira na to koliko jako padalo, ali sada je sa sobom imao dragocjen teret. Nagnuo se i pogledao ispod krovića. Mali Isus nije se uopće oglasio otkako su zajedno izišli. Još su uvijek iznad dekice virili samo šakica, nosić i mali dio glave. A dekica se već lijepo namočila. Ta dječja kolica nisu bila namijenjena dugačkim šetnjama po kiši. Nego tomu da se stave u prtljažnik karavana Volvo, smatrao je Evert, a onda brzo iz automobila u jednu od kućica u nizu. Ako nastavi hodati po ovom pljusku, košara će do ruba biti napunjena vodom. – Pročitao sam da bebe kad se rode znaju plivati, ali da se vodim time… – gunđao je. – A plivanje u odjeći uči se tek na naprednom stupnju, čini mi se. – Evert je inače bio čovjek od malo riječi, ali u ovoj posebnoj prilici napravio je iznimku. Naišao je jedan biciklist. Evert je oklijevao. Što je najmanje upadljivo? Što radi starac s dječjim kolicima u biciklističkom 27

Hendrik Groen

podvožnjaku? Nije mogao smisliti ništa bolje nego da gleda u kolica. Biciklist je prošao, ni ne podigavši pogled, ni ne osvrnuvši se. Osim toga, nije se baš moglo ni vidjeti mnogo toga jer se u međuvremenu lijepo smračilo, a rušilačka brigada lokalnih huligana razbila je skoro sva svjetla; radila su još samo dva. Evert je oklijevao. Tu je stajao već nekoliko minuta i nije mu se činilo da će kiša uskoro prestati. Nije mogao još dugo ostati vani s dječjim kolicima, jer je bilo i jako hladno. Morat će to učiniti, bez obzira na sve. Skinuo je svoj novostečen baloner i stavio ga preko dječjih kolica kao šator. Rukave je povezao za ručku kako je znao. Potom je zakopčao gornja dugmeta svog širokog sakoa, podigao ovratnik i zakoračio na pljusak. Hodao je što je brže mogao, malo pogrbljeno, spuštene glave. Jednom je rukom gurao kolica, a drugom je pridržavao baloner. Kiša mu je curila niz vrat i leđa. I cipele su mu bile mokre, jer je ulica bila puna lokvi. Imao je pune ruke posla i nije još mogao i lokve izbjegavati. Pretpostavio je da to vjerojatno izgleda jako čudno, ali sada nije bio trenutak da se brine oko toga. Biciklisti koji su prolazili pokraj njega bili su dobrano skriveni ispod ogrtača i kabanica. To je odjeća u kojoj ne možeš baš najbolje pogledati u stranu, jer u tom slučaju vidiš samo unutarnji dio vlastite kapuljače. Evert se zadihao. Još malo. Već je vidio Hendrikovu zgradu. Minutu kasnije nespretno je držao vrata zgrade kako bi prošao s kolicima. Prilično se jako nabio u dovratnik, ali hvala Bogu, ispod balonera se još uvijek nije ništa čulo. Pozvonio je na broj 227. Interfon je zaškripao. – Evert Duiker, I presume? – začulo se. – Yes, zajedno s tajanstvenim gostom, gospodine Hendrik – odgovorio je Evert. – A sad brzo otvaraj ta vrata jer smo mokri do kože. – Čulo se zujanje, pa je Evert gurnuo i druga vrata, koja su vodila u hodnik s dizalom. Vrata dizala otvorila su se odmah nakon što je pritisnuo gumb. Ušao je unutra zajedno s dječjim 28

Malo iznenađenje

kolicima i stisnuo broj sedam. Pogledao se u veliko ogledalo u dizalu i morao se nasmijati, iako je bio mokar do kože i ukočen od hladnoće. – Ostat ćeš bez teksta, Hendrik, ti stari seronjo. Vrata su se dizala otvorila. Ispred njega stajao je Hendrik Groen, s ispruženom rukom. – Kakav dobar dan, dragi prijatelju… – Lagano je razjapio usta. – Što to imaš sa sobom, pobogu, Everte? – E pa, „pobogu“ je prikladno reći u ovoj situaciji, znaš, Henkie, jer sam za ovu posebnu prigodu kao poklončić donio malog Isusa glavom i bradom. – Odakle ti, pobogu, beba? – Na Hendrikovu licu ocrtavala se zaprepaštenost. – Opet si rekao „pobogu“. Ali zaista je riječ o daru s neba, koji mi je manje-više slučajno bačen u krilo. Ne znam još što točno trebam učiniti s njim. Ne može ostati, jer ga naravno moram vratiti, ali izgledalo mi je zgodno za jednu večer: dva starca i beba. Lijep naslov za film.

12.

17.05 – Osnovna škola princeze Margriet

omar Harry bio je bijesan. – Sav su nered meni ostavili – bunio se. U sportskoj dvorani vladalo je rasulo. Evakuacija nije tekla tako uredno kako je bilo propisano u školskom planu evakuacije. Ubrzo nakon početka iznenadne stanke za kavu, ravnateljica je jedinog učitelja iz škole poslala u dvoranu da što je brže i tiše moguće sve izbaci van iz zgrade. Učitelj se hrabro potrudio da zrači autoritetom, ali uzalud. Nikomu, pa ni njemu, nije bilo jasno zašto je božićna predstava odjednom otkazana. Potajno se nadajući da će se nestala beba odjednom pojaviti, ravnateljica je odlučila reći ljudima što manje o razlogu neočekivanog prekida predstave. Učitelj je uzeo mikrofon i nešto zamuckivao o bolesnom glavnom glumcu, ali nije mislio da bi netko mogao pitati tko je bolestan. Kad se to ipak dogodilo, malo je oklijevao i rekao Marija, ali ona je stajala dva metra dalje i pijuckala čokoladno mlijeko. Kad mu je Marijin otac ukazao na to, učitelj je promucao da se „možda“ zabunio. – Još ću se raspitati, ali sada biste svi trebali uzeti stvari i smireno otići kući. Uskoro ćete biti obaviješteni što se točno dogodilo. Sada me ispričajte, molim vas… Imam još iza mnogo posla, a sada će vas preuzeti gospodin Van Staveren. – I tako je otišao. 30