Meksički roman strave

Silvia Moreno-García MEKSIČKI ROMAN STRAVE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo devedeset prva Naslov izvornika

Mexican Gothic Copyright © Silvia Moreno-García 2020 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Hana Vunić Lektorica

Viktorija Novosel Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

ShutterstockXXXX Tisak

Denona, Zagreb, kolovoz 2021.

ISBN 978-953-14-3056-2 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3057-9 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima XXX (meki uvez) i XXX (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Silvia Moreno-García

Meksički roman strave S engleskoga prevela MAJA OPAČIĆ

Para mi padre.

1

Z

abave kod Tuñóna uvijek su nedvojbeno kasno završavale, a budući da su domaćini naročito voljeli maskenbale, nije bilo neuobičajeno vidjeti djevojke odjevene u nošnju china poblana1, u folklornim suknjama i s vrpcama u kosi, u društvu harlekina ili kauboja. Njihovi su vozači, umjesto da ih uzalud čekaju pred kućom Tuñóna, već razvili sustav za ovakve noći. Otišli bi pojesti taco na uličnom štandu ili čak posjetiti neku služavku zaposlenu u jednoj od kuća u blizini. Bilo je to udvaranje nježno poput viktorijanske melodrame. Neki bi se vozači okupljali i družili, dijelili cigarete i razmjenjivali priče. Nekolicina bi odrijemala. Naposljetku, vrlo su dobro znali da prije jedan ujutro nitko neće otići sa zabave.

Dakle, par koji je zabavu napustio već u deset navečer prekršio uvriježen je običaj. Da stvari budu još gore, muškarčev vozač otišao je nešto prigristi i nigdje ga nisu mogli pronaći. Mladić je izgledao ojađeno dok je pokušavao odlučiti što poduzeti. Za večerašnju je kostimiranu zabavu izabrao nositi konjsku glavu od papirmašea, što mu se sad obilo o glavu jer će se morati vraćati kroz cijeli grad s tim glomaznim rekvizitom. Noemí ga je bila upozorila da želi pobijediti na natjecanju za najbolji kostim i tako za sobom ostaviti Lauru Quezadu i njezina udvarača. Zato se posebno potrudio, što mu se sada činilo besmislenim, jer se njegova pratilja nije odjenula onako kako je najavila.

1 China poblana, meksička ženska narodna nošnja (op. prev.).

Silvia Moreno-García

Naime, Noemí Taboada bila je obećala da će unajmiti džokejski kostim, zajedno s bičem za jahanje. Trebao je to biti domišljat i pomalo skandalozan izbor, jer je čula kako će se Laura maskirati u Evu, sa zmijom oko vrata. Noemí se naposljetku predomislila.

Džokejski je kostim bio ružan i grebao ju je. Umjesto njega, odjenula je zelenu haljinu s našivenim bijelim cvjetovima, ali se svoga pratitelja nije potrudila izvijestiti o promjeni plana. „Što ćemo sada?“ „Tri ulice odavde je velika avenija. Ondje možemo pronaći taksi“, rekla je Hugu. „Čuj, imaš cigaretu?“ „Cigaretu? Ne znam ni gdje sam stavio novčanik“, odgovorio joj je Hugo, jednom rukom opipavajući sako. „Uostalom, ne nosiš li ti uvijek cigarete u torbici? Da ne znam, pomislio bih da nemaš kinte i da si ne možeš priuštiti vlastite.“ „Mnogo je zabavnije kad kavalir dami ponudi cigaretu.“ „Večeras ti ne mogu ponuditi ni mentol bombon. Misliš li da sam novčanik možda ostavio u kući?“ Nije mu ništa odgovorila. Hugo se mučio s konjskom glavom ispod ruke. Gotovo mu je ispala kad su stigli do avenije. Noemí je podigla vitku ruku i zaustavila taksi. Kad su sjeli, Hugo je spustio konjsku glavu na sjedalo. „Mogla si mi reći da ipak ne moram ovo vući“, promrmljao je kad je primijetio osmijeh na vozačevu licu, zaključivši da se ovaj zabavlja na njegov račun. „Divan si kad se ljutiš“, odgovorila je, otvorila torbicu i pronašla cigarete.

Hugo je izgledao kao mladi Pedro Infante2, što je uvelike pridonosilo njegovoj privlačnosti. Oko ostaloga – osobnosti, društvenoga statusa i inteligencije – Noemí nije razbijala glavu. Kad 2 8

Pedro Infante (1917. – 1957.), poznati meksički glumac i pjevač (op. prev.).

Meksički roman strave

je nešto željela, jednostavno je to željela, a u zadnje je vrijeme željela Huga. No sada, kad je privukla njegovu pozornost, bilo je izgledno da će ga odbaciti.

Stigavši do njezine kuće, Hugo ju je primio za ruku. „Poljubi me za laku noć.“ „Žuri mi se, ali ipak ću ti dati malo svoga ruža“, odgovorila mu je, izvadila cigaretu iz usta i stavila je njemu između usana.

Hugo se nagnuo kroz prozor i namrštio dok je Noemí brzim korakom prelazila dvorište, hodajući ravno prema očevoj radnoj sobi. Kao i ostatak kuće, ta je soba bila uređena u modernom stilu, koji je odražavao nedavni trenutak u kojemu se njezin vlasnik obogatio. Noemín otac nikad nije bio siromašan, no s vremenom je uspio malo poduzeće za proizvodnju kemijskih boja pretvoriti u jedno od najbogatijih. Znao je što voli i nije se bojao to pokazati: jarke boje i jasne linije. Stolci su bili tapecirani žarko crveno, dok su svaku prostoriju svojim zelenilom krasile raskošne biljke.

Vrata radne sobe bila su otvorena pa se Noemí nije trudila kucati. Žustro je ušetala dok su joj visoke potpetice kuckale po podu od punoga drva. Vršcima prstiju dodirnula je jednu od orhideja u kosi te uz glasan uzdah sjela u stolac ispred očeva radnog stola, bacivši torbicu na pod. Ona je također znala što voli, a pozive da se ranije vrati kući nije voljela.

Otac joj je rukom bio dao znak da uđe – one njezine potpetice bile su glasne i njezin su dolazak najavile jednako jasno kao bilo kakav pozdrav – no nije ju pogledao jer je bio zaokupljen proučavanjem nekog dokumenta. „Ne mogu vjerovati da si me nazvao kod Tuñóna“, rekla je skidajući bijele rukavice s ruku. „Znam da ti se nije naročito svidjelo što će Hugo…“ „Nije riječ o Hugu“, presjekao ju je otac.

9

Silvia Moreno-García

Noemí se namrštila. U desnoj je ruci držala jednu rukavicu. „Nije?“ Oca je bila zamolila za dopuštenje za odlazak na zabavu, no nije specificirala da ide s Hugom Duarteom, a znala je što njezin otac misli o njemu. Brinuo se da će je Hugo zaprositi i da će ona pristati. Noemí se nije namjeravala udati za Huga i to je rekla roditeljima, ali otac joj nije vjerovao.

Noemí je, kao i svaka djevojka iz visokoga društva koja drži do sebe, kupovala u robnoj kući Palacio de Hierro, usne šminkala Elizabeth Arden ružem, posjedovala nekoliko izvrsnih bundi, s nevjerojatnom lakoćom govorila engleski – zahvaljujući časnim sestrama u Montserratu, privatnoj školi, razumije se – i od nje se očekivalo da se posveti dvostrukom zadatku uživanja u dokonosti i potrage za mužem. Stoga njezin je otac smatrao da bi svaka ugodna razbibriga trebala uključivati i lov na mogućega supružnika. A to je značilo da se ona nikad ne bi trebala zabavljati zato da se zabavlja, već isključivo zato da pronađe muža. To bi bilo sasvim u redu da se ocu sviđao Hugo, ali Hugo je bio tek arhitekt pripravnik, a od Noemí se očekivalo da stremi boljim partijama. „Nije, premda ćemo i o tome kasnije porazgovarati“, rekao je otac i zbunio Noemí.

Upravo je bila usred sentiša kad ju je sluga potapšao po ramenu i pitao hoće li u ateljeu preuzeti poziv gospodina Taboade, čime joj je upropastio večer. Pretpostavila je da je otac doznao kako je izašla s Hugom te je želi istrgnuti iz njegova zagrljaja i kazniti je.

Ako mu to nije bila namjera, čemu onda ova strka? „Nije valjda nešto loše?“ pitala je promijenjenim tonom glasa.

Kad bi se ljutila, glas bi joj postajao viši, kao u djevojčice, i potisnuo bi modulirani ton koji je zadnjih godina usavršila.

10

Meksički roman strave

„Ne znam. Ovo što ću ti sada reći ne smiješ nikome ponoviti.

Ni majci, ni bratu, ni bilo kome od prijatelja, jesi li me razumjela?“ rekao je otac, zureći u Noemí sve dok nije kimnula.

Zavalio se u naslonjač, sklopio dlanove ispred lica i kimnuo kćeri. „Prije nekoliko tjedana primio sam pismo od tvoje sestrične Cataline. U njemu je iznijela neke ludosti o svome mužu. Pisao sam Virgilu ne bih li doznao što je na stvari. „Virgil mi je odgovorio da se Catalina u zadnje vrijeme ponaša neobično, zabrinjavajuće, ali da mu se čini kako joj je bolje. Neko smo se vrijeme dopisivali. Ja sam ustrajao u tome da bi Catalina, ako je doista tako loše, trebala doći u Ciudad de México i posjetiti stručnjaka. On mi je uzvratio da to nije potrebno.“ Noemí je skinula drugu rukavicu i spustila je u krilo. „Zašli smo u slijepu ulicu. Mislio sam da se on neće predomisliti, ali večeras sam primio brzojav. Izvoli, pročitaj.“ Otac je dohvatio komadić papira sa stola i pružio joj ga. Bio je to poziv njoj da posjeti Catalinu. Vlak nije svakoga dana prolazio gradićem gdje je Catalina živjela s mužem, no ponedjeljkom jest; u određeno će je vrijeme vozač dočekati na stanici. „Želim da otputuješ, Noemí. Virgil kaže da ona traži tebe. Mislim da bi ovakvu situaciju najbolje riješila žena. Možda se ispostavi da je riječ tek o pretjerivanjima i bračnim problemima. Tvoja je sestrična već ranije pokazivala sklonost melodramatičnosti.

Možda samo pokušava privući pozornost.“ „Ako je tako, zašto bi nas trebalo biti briga za Catalinine bračne probleme ili njezinu melodramu?“ pitala je, iako je smatrala da njezin otac Catalinu nepravedno naziva melodramatičnom. Rano je ostala bez oba roditelja. Određena doza unutarnjeg previranja bila je posve očekivana nakon toga.

11

Silvia Moreno-García

„Catalinino je pismo vrlo čudno. Tvrdi da je muž truje, piše da ima vizije. Ne kažem da se razumijem u medicinu, ali to mi je bilo dovoljno da se počnem raspitivati o dobrim psihijatrima u gradu.“ „Imaš li to pismo?“ „Imam, izvoli.“ Noemí je jedva razaznavala riječi, a kamoli shvaćala značenje rečenica. Rukopis je bio neujednačen, neuredan. … on me pokušava otrovati. Ova je kuća bolesna od truleži, smrdi po raspadanju, bridi od svih mogućih zlih i okrutnih osjećaja. Trudila sam se zadržati zdrav razum, ne dopustiti da me ta gadost okalja, ali ne uspijevam. Dezorijentirana sam u vremenu i mislima. Molim te. Molim te. Oni su okrutni i neljubazni, neće me pustiti da odem.

Zakračunam vrata svoje sobe, ali oni ipak dolaze, šapuću mi noću.

Strašno se bojim tih nemirnih mrtvih, tih duhova, bestjelesnih stvorova.

Zmija koja guta vlastiti rep, smrdljivo tlo pod našim nogama, lažna lica i lažni jezici, mreža po kojoj hoda pauk pa njezine strune vibriraju. Ja sam Catalina Catalina Taboada. CATALINA. Cata, Cata, izađi da se igramo. Nedostaje mi Noemí. Molim Boga da te opet vidim. Moraš doći po mene, Noemí. Moraš me spasiti. Sama se ne mogu spasiti, ma koliko to željela. Vezana sam. Spone teške poput željeza prolaze mi kroz um i kožu i to je ondje. U zidovima. Ne pušta me ni na časak, pa moram tebe zamoliti da me oslobodiš, da presiječeš te okove, da ih smjesta zaustaviš. Za Boga miloga…

Požuri, Catalina

Na marginama je njezina sestrična našvrljala još neke riječi, brojeve, nacrtala krugove. Pismo je bilo uznemirujuće.

Kad je Noemí zadnji put razgovarala s Catalinom? Zacijelo su prošli mjeseci, možda i cijela godina. Novopečeni bračni par otišao je na medeni mjesec u Pachucu, odakle ju je Catalina nazvala 12

Meksički roman strave

i poslala joj nekoliko razglednica, no nakon toga gotovo da se nije ni javljala, premda su u odgovarajuća doba godine i dalje pristizali brzojavi s rođendanskim čestitkama članovima obitelji. Sigurno je stiglo i pismo za Božić, jer su primili božićne darove. Ili je to pismo napisao Virgil? Poruka je u svakom slučaju bila posve nezanimljiva.

Oni su svi pretpostavili da Catalina uživa u prvim danima braka pa nema potrebu previše pisati. Osim toga, čuli su da u svojoj novoj kući nema telefon, što na selu i nije bila rijetkost, a Catalina ionako nije rado pisala. Noemí, zauzeta društvenim obvezama i fakultetom, jednostavno je pretpostavila da će Catalina i njezin muž kad-tad doputovati u Ciudad de México i posjetiti ih.

Stoga je pismo koje je sad držala u ruci u svakom mogućem pogledu bilo neuobičajeno. Bilo je napisano rukom, iako je Catalina radije pisala na stroju, i nesuvislo, a Catalina je inače u pismima uvijek bila jezgrovita. „Vrlo je čudno“, priznala je Noemí. Bila se pripremila reći ocu da pretjeruje ili da ovaj incident koristi kao zgodnu izliku da je odvoji od Duartea, no činilo se da nije tako. „Blago rečeno. Sad kad si ga pročitala, vjerojatno shvaćaš zašto sam pisao Virgilu i tražio ga da se izjasni. I zašto sam se lecnuo kad me on istoga trena optužio da se petljam gdje mi nije mjesto.“ „Što si mu točno napisao?“ pitala je, bojeći se da je njezin otac bio neuljudan. Bio je ozbiljan čovjek i svojom je nenamjernom osornošću katkad iritirao ljude. „Moraš znati da mi nipošto ne bi bilo drago vlastitu nećakinju staviti u neku ustanovu kao što je La Castañeda…“ „To si mu napisao? Da ćeš je smjestiti u umobolnicu?“ „Spomenuo sam to kao mogućnost“, odgovorio je njezin otac i pružio ruku. Noemí mu je vratila pismo. „La Castañeda nije jedina takva ustanova, ali ondje poznajem neke ljude. Možda joj treba 13

Silvia Moreno-García

profesionalna skrb, skrb kakvu na selu neće naći. A bojim se da se jedino mi možemo pobrinuti da se postupa u njezinu interesu.“ „Ne vjeruješ Virgilu.“ Njezin se otac oporo nasmijao. „Noemí, tvoja se sestrična udala brzo i, moglo bi se reći, nepromišljeno. E sad, ja ću prvi priznati da se Virgil Doyle doima šarmantno, ali tko zna je li pouzdan.“ Imao je pravo. Catalinine su zaruke bile gotovo skandalozno kratke i obitelj jedva da je imala prilike upoznati mladoženju.

Noemí­čak nije znala kako se par upoznao, ali za samo nekoliko tjedana Catalina je već slala pozivnice na vjenčanje. Sve dotad Noemí nije uopće znala da njezina sestrična ima dragoga. Da nije bila pozvana za svjedokinju pred matičarom, vjerojatno ne bi ni doznala da se Catalina udala.

Tako brzo i tajnovito vjenčanje Noemínu se ocu nikako nije svidjelo. Mladencima je priredio svadbeni doručak, ali Noemí je znala da ga je Catalinino ponašanje uvrijedilo. Bio je to još jedan razlog zašto Noemí nije zabrinuo izostanak komunikacije između njezine obitelji i sestrične. Njihov je odnos trenutno bio zahladio. Pretpostavila je da će se led otopiti za nekoliko mjeseci, da će u studenom Catalina možda doći u Ciudad de México s planovima za božićnu kupovinu i da će svi biti veseli. Bilo je to samo pitanje vremena. „Ti očigledno vjeruješ da ona govori istinu i da je on maltretira“, zaključila je. Pokušala se sjetiti kakav je dojam mladoženja ostavio na nju. Naočit i pristojan, to su bile dvije riječi koje su joj pale na pamet, no onda opet, jedva da je s njime razmijenila koju rečenicu. „Ona u tom pismu ne tvrdi samo da je on truje, već i da duhovi prolaze kroza zidove. Zvuči li ti to kao pouzdana priča?“ Njezin je otac ustao i otišao do prozora, zagledao se van te prekrižio ruke. Iz radne se sobe pružao pogled na obožavane 14

Meksički roman strave

bugenvilije njezine majke, na raskoš boja koju je sada zastirala tama. „Ona nije dobro, to je sigurno. Isto tako znam da, kad bi se Catalina rastala od Virgila, on ne bi imao ni novčića. Na njihovu je vjenčanju bilo jasno kao dan da su financije njegove obitelji presušile. No sve dok su u braku, on ima pristup njezinu bankovnom računu. U njegovu bi interesu bilo da je zadrži kod sebe, iako bi joj bilo bolje u gradu ili s nama.“ „Misliš da je tako beskrupulozan? Da bi financije stavio ispred dobrobiti svoje žene?“ „Noemí, ja ga ne poznajem. Nitko od nas ga ne poznaje. To je problem. On je neznanac. Kaže da je Catalina dobro zbrinuta i da se njezino stanje popravlja, ali što mi znamo? Možda ovoga trena leži vezana za krevet dok je on šopa zobenom kašom.“ „I onda za nju kažeš da je sklona melodrami?“ rekla je Noemí pa se zagledala u orhideju zataknutu za haljinu i uzdahnula. „Znam kako je to imati bolesnoga člana obitelji. Moja je vlastita majka doživjela moždani udar, nakon kojega je godinama bila vezana za krevet. Isto tako znam da se obitelj s time katkad ne zna nositi.“ „I što sad očekuješ od mene?“ pitala je, dražesno sklopivši ruke u krilu. „Procijeni situaciju. Odluči trebamo li je prebaciti u grad i, ako je tako, pokušaj njega uvjeriti da je to najbolje rješenje.“ „Kako ću to postići?“ Njezin se otac posprdno nasmiješio. Po tome smiješku, ali i pametnim, tamnim očima, kći i otac izuzetno su nalikovali jedno na drugo. „Ti si prevrtljiva. Uvijek se i oko svega predomišljaš.

Prvo si htjela studirati povijest, pa teatrologiju, sada antropologiju. Isprobala si svaki sport na ovome svijetu, zadržala se nisi ni na 15

Silvia Moreno-García

jednom. Sa svakim mladićem izađeš dvaput, a onda mu više ne odgovaraš na pozive.“ „To nema nikakve veze s mojim pitanjem.“ „Samo malo. Ti si prevrtljiva, ali kad su pogrešne stvari posrijedi, strašno si tvrdoglava. E pa, došao je trenutak da tu tvrdoglavost i energiju korisno usmjeriš. Nikad se ničemu nisi ozbiljno posvetila, ako izuzmemo satove klavira.“ „I engleskog“, uzvratila je Noemí, no nije ni pokušala osporiti ostale optužbe, jer je doista redovito mijenjala udvarače i nerijetko se presvlačila i četiri puta u jednome danu.

Nije da s dvadeset i dvije godine moraš odlučiti o svemu i svačemu, mislila je. Ocu to nije imalo smisla govoriti. On je s devetnaest godina preuzeo obiteljsku tvrtku. Prema njegovim je standardima Noemí polako napredovala putem koji nije vodio nikamo. Otac ju je znakovito pogledao, a ona je uzdahnula. „Ovako, rado ću je posjetiti za nekoliko tjedana…“ „U ponedjeljak, Noemí. Zato sam te pozvao sa zabave. Moramo sve organizirati kako bi u ponedjeljak ujutro uhvatila prvi vlak za El Triunfo.“ „Ali bliži mi se onaj koncert“, odgovorila je.

Bila je to bijedna izlika i oboje su to znali. Od sedme je godine imala satove klavira, a dvaput godišnje nastupila bi na malome koncertu. Više se nije smatralo obveznim da djevojka iz visokoga društva zna svirati neki instrument, kao što je to bilo u vrijeme Noemíne majke, no bio je to jedan od onih zgodnih hobija koji je u njezinu društvenom krugu i dalje bio na cijeni. Osim toga, voljela je klavir. „Koncert. Prije će biti da si se već dogovorila s Hugom Duarteom da ćete ići zajedno i ne želiš da kao pratnju povede neku drugu. Ili ne želiš propustiti priliku da odjeneš novu haljinu. Baš mi je žao, ovo je važnije od toga.“ 16

Meksički roman strave

„Samo da znaš da uopće nisam kupila novu haljinu. Namjeravala sam odjenuti suknju koju sam nosila na Gretinu koktel zabavu“, reče Noemí. Ocu je rekla samo pola istine, jer na koncert je doista planirala ići s Hugom. „Slušaj, istina je da mi koncert nije najpreča briga. Za nekoliko dana počinju mi predavanja. Ne mogu samo tako otputovati. Srušit će me“, dodala je. „Onda neka te sruše. Ponovit ćeš godinu.“ Upravo se spremala prosvjedovati zbog tako neobazrive očeve izjave, kadli se on okrenuo i zagledao u nju. „Noemí, mozak si mi popila s Nacionalnim sveučilištem. Učiniš li ovo, dopustit ću ti da se upišeš.“ Noemí su roditelji dopustili da se upiše na Meksičko žensko sveučilište, ali su se usprotivili kad je izjavila da i nakon diplome želi nastaviti školovanje. Htjela se upisati na magistarski studij antropologije, a za to je trebala prijeći na Nacionalno sveučilište. Njezin je otac smatrao da je to traćenje vremena, ali i da je neprimjereno da se jedna mlada dama svakodnevno susreće sa svim onim mladićima koji po hodnicima pune djevojkama glavu svojim površnim i nemoralnim primislima.

Njezina majka jednako tako nije bila impresionirana Noemínim modernim idejama. Djevojke bi trebale slijediti jednostavan životni put, od debitantice do supruge. Daljnji je studij značio odgađanje takvoga puta, kao da gusjenica predugo ostane učahurena.

Nekoliko su se puta posvađale oko toga pa je majka lukavo izjavila da će otac odlučiti, što on očigledno nije namjeravao.

Stoga ju je očeva izjava šokirala i neočekivano joj otvorila željenu priliku. „Stvarno to misliš?“ oprezno je pitala. „Mislim. Ovo je ozbiljna stvar. Ne želim da se njihov razvod rasteže po novinama, ali isto tako ne mogu dopustiti da netko iskorištava ovu obitelj. Uostalom, riječ je o Catalini“, mekšim

17

Silvia Moreno-García

glasom reče njezin otac. „Dovoljno je propatila i dobro bi joj došlo da vidi drago lice. Možda je to, na koncu konca, jedino što joj treba.“ Catalina je nekoliko puta doživjela udarce sudbine. Prvo joj je umro otac, nakon čega se njezina majka preudala za čovjeka koji joj je donio samo suze. Nekoliko godina kasnije umrla joj je i majka, a djevojčica se doselila u Noemínu kuću. Očuh je dotad već bio otišao. Unatoč toplini koju su joj Taboade pružili, smrt roditelja duboko ju je pogodila. Kasnije, kad je već bila mlada žena, zaručila se za nekog čovjeka, da bi on zatim razvrgnuo zaruke, što joj je slomilo srce.

Bio je tu i neki prilično šašav mladić koji se mjesecima udvarao Catalini i koji joj se očigledno jako sviđao. Međutim, Noemín otac nije držao do njega, pa ga je otjerao. Nakon što joj je tako prekinuta romansa, Catalina je zacijelo naučila lekciju, jer njezina je veza s Virgilom Doyleom bila oličenje tajnovitosti. Ili je Virgil bio lukav pa je Catalinu uvjerio da šuti sve dok ne bude prekasno za otkazivanje vjenčanja. „Valjda im mogu javiti da me nekoliko dana neće biti“, reče Noemí. „Odlično. Poslat ćemo Virgilu brzojav kako bi znali da stižeš.

Od tebe očekujem diskreciju i mudrost. On je njezin muž i ima pravo donositi odluke u njezino ime, ali ako je nemaran, ne možemo sjediti skrštenih ruku.“ „Trebao bi mi to dati napismeno. Ono o sveučilištu.“ Njezin je otac ponovno sjeo za radni stol. „Kao da bih ikada pogazio riječ. A sada skini to cvijeće s kose i počni se pakirati. Znam da ćeš cijelu vječnost odlučivati što da poneseš. Usput, u što si se to maskirala?“ pitao ju je otac, očigledno nezadovoljan krojem njezine haljine i njezinim golim ramenima. „U proljeće“, odgovorila je.

18

Meksički roman strave

„Ondje je svježe. Namjeravaš li se šetati u nečem takvom, svakako ponesi džemper“, reče joj hladnim glasom.

Iako bi mu inače duhovito uzvratila, za promjenu je ušutjela.

Pošto je već pristala na pothvat, sinulo joj je da zna vrlo malo o mjestu na koje ide i ljudima koje će ondje susresti. Ovo neće biti krstarenje, niti ugodan izlet. Međutim, brzo je samu sebe uvjerila da je otac upravo nju izabrao za taj zadatak i da će ga stoga svakako izvršiti. Prevrtljiva? Ma. Pokazat će ona ocu posvećenost koju on od nje traži. Pošto uspješno izvrši što joj je zadano – a nije mogla zamisliti da u nečemu ne uspije – možda je otac napokon vidi u novom svjetlu: kao sposobnu i zrelu.

19

2

K

ad je Noemí bila malena, Catalina joj je običavala čitati bajke. Često bi spomenula „šumu“, ono mjesto gdje su Ivica i Marica bacali mrvice kruha, a Crvenkapica upoznala zločestoga vuka. Budući da je odrastala u velegradu, Noemí je tek mnogo kasnije sinulo da šume stvarno postoje, da ih se može pronaći u atlasu. Njezina je obitelj praznike provodila u Veracruzu, u bakinoj kući pored mora, gdje nije bilo nijednoga visokog stabla. Čak i pošto je odrasla, šuma je u njezinoj glavi ostala slika koju je kao dijete spazila u knjizi bajki, s obrisima nacrtanim ugljenom i plohama jarkih boja u sredini.

Stoga joj je trebalo neko vrijeme da shvati kako upravo ide u šumu – El Triunfo se smjestio na padini strme planine prekrivene šarenim poljskim cvijećem i obrasle gustim borovim i hrastovim šumama. Noemí je vidjela ovce kako mile unaokolo i koze kako se penju po golim stijenama. Ovaj se kraj obogatio zahvaljujući srebru, a loj dobiven od ovih životinja pomogao je rasvijetliti rudnike, kojih je bilo u izobilju. Sve je to bilo vrlo lijepo.

Međutim, što se vlak više uspinjao i približavao El Triunfu, to se idilični krajolik sve više mijenjao, a s njime i Noemín dojam o njemu. Duboke gudure presijecale su zemlju, dok su pred prozorima prijetili nazubljeni rubovi planine. Ljupki potoci pretvorili su se u snažne bujice, koje su nedvojbeno značile propast svakome koga bi njihovi brzaci potegnuli za sobom. U podnožju planina bili su voćnjaci i polja lucerne, no ovdje nije bilo usjeva, samo 20

Meksički roman strave

su se koze pentrale gore-dolje po stijenama. Zemlja u visočju nije iznjedrila plodne voćke, već je svoje bogatstvo čuvala u tami.

Zrak je postajao sve rjeđi dok se vlak mukotrpno uspinjao, da bi naposljetku stao uz snažan drmež.

Noemí je zgrabila svoje kovčege. Ponijela je dva; bila je u iskušenju da ponese i svoju omiljenu škrinju, no na kraju je zaključila da će joj to biti prevelika gnjavaža. Unatoč tom kompromisu, prtljaga joj je bila krupna i teška.

Na željezničkoj stanici nije bilo previše ljudi. Gotovo da to i nije bila stanica, tek usamljena četvrtasta zgrada u kojoj je na šalteru za prodaju ulaznica sjedila napola usnula žena. Tri dječaka igrala su se lovice pa im je Noemí ponudila nekoliko novčića da joj pomognu odvući kovčege van. Rado su se odazvali. Izgledali su pothranjeno i Noemí se zapitala kako lokalno stanovništvo preživljava sad kad je rudnik zatvoren, a priliku za kakvu-takvu trgovinu pružaju tek koze.

Noemí se pripremila za planinsku svježinu. Ono što nije očekivala bila je izmaglica koja ju je dočekala toga poslijepodneva. Začuđeno se zagledala u nju dok si je namještala plavozelenu tokicu s dugačkim žutim perom i škiljila na ulicu prema automobilu koji ju je čekao. Nije moglo biti zabune. Bio je jedini automobil parkiran ispred stanice, apsurdno veliko vozilo koje ju je podsjetilo na elegantne zvijezde nijemoga filma od prije dva ili tri desetljeća.

Bio je to automobil kakav je možda njezin otac vozio u mladosti, razmećući se svojim bogatstvom.

Međutim, vozilo pred njom bilo je zastarjelo i prljavo, a lak mu je bio zguljen. Stoga se u njemu danas zapravo ne bi vozila nijedna filmska zvijezda. Doimalo se kao relikt prošlosti s kojega je navrat-nanos obrisana prašina prije no što su ga izvukli na cestu.

Mislila je da će i vozač biti u skladu s automobilom, pa je za volanom očekivala nekog starčića, no izašao je mladić otprilike 21

Silvia Moreno-García

njezinih godina u sakou od samta. Bio je svjetlokos i blijed – Zar je moguće da netko može biti tako blijed?; Bože sveti, izlazi li on ikad na sunce? – nesigurnih očiju i usta koja su se s naporom rastezala u osmijeh ili pozdrav.

Noemí je platila dječacima koji su joj pomogli iznijeti prtljagu, a zatim odlučno krenula prema mladiću i pružila ruku. „Ja sam Noemí Taboada. Gospodin Doyle Vas šalje?“ pitala je. „Da, stric Howard mi je rekao da odem po Vas“, odgovorio je dok se mlitavo rukovao s njom. „Ja sam Francis. Jeste li ugodno putovali? Jesu li ovo sve Vaše stvari, gospođice Taboada? Mogu li Vam pomoći?“ brzo je ispaljivao pitanja, kao da rečenice radije završava upitnikom nego da se obveže konkretnim izjavama. „Zovite me Noemí. ‘Gospođica Taboada’ zvuči poput stare frajle. To je sva moja prtljaga i da, rado bih da mi pomognete.“ Zgrabio je njezina dva kovčega te ih stavio u prtljažnik, a zatim zaobišao automobil i otvorio joj vrata. Dok su se vozili, vidjela je da grad obilježavaju krivudave uličice, šarene kuće s cvijećem na prozorima, teška drvena vrata, duga stubišta, crkva i drugi detalji koji bi u svakom turističkom vodiču bili opisani kao „slikoviti“.

Unatoč tomu, bilo je jasno da El Triunfa nema ni u jednom turističkom vodiču. Vladala je učmala atmosfera propaloga mjesta.

Kuće su, istina, bile šarene, no s većine se zidova ljuštila boja, neka su vrata bila razbijena, pola cvijeća na prozorima uvenulo, a po gradu gotovo da i nije bilo života.

Nije to bilo naročito neobično. Mnogi nekoć prosperitetni rudnici iz kojih se za kolonijalnoga doba izvlačilo srebro i zlato zatvorili su se kad je izbio Rat za nezavisnost. Kasnije, za vrijeme mirnoga porfiriata,3 ondje su objeručke dočekani Englezi i Fran3 22

Porfiriato, razdoblje vladavine generala Porfirija Díaza u Meksiku (1876. – 1911.), (op. prev.).

Meksički roman strave

cuzi, koji su zahvaljujući tlu bogatom mineralnom rudom izdašno napunili džepove. Međutim, Meksička revolucija4 prekinula je taj drugi gospodarski uzlet. Bilo je mnogo mjestašaca poput El Triunfa, gdje su se još mogle vidjeti lijepe kapelice izgrađene dok je i novca i ljudi bilo u izobilju, mjesta na kojima zemlja stanovnike više nikada neće nagraditi bogatstvom svoje utrobe.

Ipak, obitelj Doyle zadržala se u ovome kraju pošto su mnogi drugi već otišli. Možda su ga, mislila je Noemí, s vremenom zavoljeli, premda se nje nije naročito dojmio: bio je to strm i grub krajolik. Uopće nije nalikovao prikazima planina iz slikovnica njezina djetinjstva, u kojima su svuda rasla ljupka stabla i cvijeće uz cestu; nije imao nikakve sličnosti s očaravajućim mjestom kakvim je Catalina opisivala svoj novi dom. Baš kao stari automobil koji je dočekao Noemí, gradić se grčevito držao posljednjih ostataka nekadašnje slavne prošlosti.

Francis je vozio uskom cestom koja se sve više uspinjala; zrak je postajao sve hladniji, magla sve gušća. Noemí je protrljala dlanove. „Je li jako daleko?“ pitala je.

Opet je izgledao nesigurno. „Nije jako“, polako je odgovorio, kao da raspravljaju o temi kojoj treba posvetiti mnogo razmišljanja. „Vozio bih brže, ali cesta je loša. Nekoć davno, dok je rudnik još bio otvoren, sve su ovdašnje ceste bile u dobrom stanju, čak i one u blizini Kurije.“ „Kurije?“ „Tako mi nazivamo svoj dom. Iza njega je englesko groblje.“ „Baš se vidi da je englesko?“ pitala je smiješeći se. „Da“, rekao je i objema rukama stegnuo volan snagom koju nije očekivala nakon onog mlitavog rukovanja.

4

Meksička revolucija, razdoblje političke nestabilnosti i građanskih ratova 1910. – 1920. (op. prev.).

23

Silvia Moreno-García

„Ozbiljno?“ pitala je, očekujući da čuje više. „Vidjet ćete. Sve je u vrlo engleskom stilu. Hm, stric Howard je upravo to i želio, komadičak Engleske. Čak je ovamo donio europsko tlo.“ „Mislite li da ga je možda mučila naročito teška nostalgija?“ „Uistinu je tako. Mogu Vam odmah reći da u Kuriji ne govorimo španjolski. Prastric ne zna ni riječ, Virgil tek natuca, a moja se majka ne bi usudila sklopiti rečenicu. Ovaj… znate li išta engleskog?“ „Svakodnevna poduka od šeste godine“, odgovorila je prebacivši se sa španjolskog na engleski. „Sigurna sam da neće biti problema.“ Drveće je raslo sve gušće i pod njegovim je granama bilo mračno. Noemí nije bila tip za boravak u prirodi, ne u pravoj prirodi.

Zadnji se put našla u blizini šume kad su ono išli na izlet u El Desierto de los Leones,5 gdje su jahali sve dok njezin brat i prijatelji nisu odlučili malo vježbati pucanje gađajući limenke. Bilo je to prije dvije, možda i tri godine. Ovo ovdje nije se moglo usporediti s time, bilo je puno više divlje.

Zatekla je samu sebe kako nepovjerljivo procjenjuje visinu stabala i dubinu gudura. I jedna i druga bile su pozamašne. Izmaglica je postala gušća i Noemí se naježila pri pomisli da će se sunovratiti niz pola planine skrenu li nekamo kamo ne bi trebali. Koliko je nadobudnih tragača za srebrom palo s litice? Planine su nudile bogatstvo mineralne rude i brzu smrt. Međutim, činilo se da Francis sigurno vozi, iako su mu riječi zapinjale. Obično nije voljela sramežljive muškarce – išli su joj na živce – ali koga briga. Nije da je došla posjetiti njega, niti bilo koga drugog iz njegove obitelji.

5 24

El Desierto de los Leones, nacionalni park smješten u Ciudad de Méxicu (op. prev.).

Meksički roman strave

„Tko ste Vi zapravo?“ pitala je da se othrva razmišljanju o gudurama i automobilima koji se zabijaju u skrivena stabla. „Francis.“ „Da, dobro, ali jeste li Virgilov mlađi bratić? Davno izgubljen stric? Još jedna crna ovca za koju moram znati?“ Obraćala mu se kroz šalu. Voljela je tako govoriti na koktel zabavama i ljudima se njezin stil uvijek strašno dopadao. Francis je odgovorio kao što je i očekivala, malčice se smiješeći. „Virgil je bratić moje majke u prvom koljenu. Malo je stariji od mene.“ „To mi nikad nije bilo jasno. Prvo, drugo, treće koljeno. Tko to može pratiti? Ako mi netko dolazi na rođendane, uvijek zaključim da smo u rodu i to je to. Nema potrebe izvlačiti obiteljsko stablo.“ „To svakako pojednostavljuje stvari“, rekao je. Sad se već doista smiješio. „Jeste li u dobrim odnosima? Ja sam kao mala mrzila svoje bratiće. Na svakom su mi rođendanu zabili lice u tortu, iako nikad nisam htjela mordidu.“ „Mordidu?“ „Da. Mordida je običaj po kojem slavljenik odgrize zalogaj torte prije rezanja, no svaki put mu onda zabiju glavu u nju. Pretpostavljam da u Kuriji niste morali proživljavati tu torturu.“ „U Kuriji baš i nema proslava.“ „Opisuje li to ime Vašu kuću?“ zamišljeno je upitala dok su se i dalje uspinjali. Zar ova cesta nema kraja? Kotači automobila zgazili su otpalu granu, zatim još jednu. „Da.“ „Nikad nisam bila u kući s imenom. Tko danas ima takvu kuću?“ „Mi smo staromodni“, promrmljao je.

Noemí se skeptično zagledala u mladića. Njezina bi majka rekla da bi morao jesti hranu bogatu željezom i mnogo mesa. Sudeći 25

Silvia Moreno-García

po onim tankim prstima, preživljavao je na kapima rose i medu, a govorio gotovo šapatom. Virgil joj se doimao mnogo krepkijim muškarcem od ovoga momka, mnogo konkretnijim. I starijim, kao što je Francis i rekao. Virgilu je bila trideset i koja; Noemí je zaboravila koliko točno.

Naletjeli su na kamen ili neku izbočinu na cesti. Noemí je ispustila ljutiti „joj“. „Oprostite“, rekao je Francis. „Mislim da niste Vi krivi. Je li ovdje uvijek ovako?“ pitala je. „Kao da vozite po mlijeku.“ „Ovo nije ništa“, rekao je i zahihotao se. No dobro. Bar se opušta.

A onda su se odjednom našli na čistini i kuća kao da je iskočila iz magle da ih dočeka širom raširenih ruku. Bila je silno čudna!

Po stilu gradnje bila je karakteristično viktorijanska, sa slomljenim crjepovima, detaljnom razrađenim ukrasima i prljavim prozorima na erkerima. Noemí u stvarnome životu nikada nije vidjela takvu kuću; bila je posve drukčija od moderne kuće njezine obitelji, stanova njezinih prijatelja i kolonijalnih kuća s fasadama od crvenoga tezontle kamena.

Kuća se nadvijala nad njima poput goleme, nijeme vodorige.

Da se nije doimala tako zapuštenom, moglo bi je se nazvati zlokobnom, jer je prizivala slike duhova i ukletih kuća. Na nekoliko prozorskih kapaka nedostajale su letvice, a trijem od ebanovine škripao je dok su se uspinjali prema vratima na kojima je o alki visio srebrni zvekir u obliku šake.

Ovo je samo prazna puževa kućica, rekla si je, a pomisao na puževe vratila ju je u djetinjstvo, kad se igrala u dvorištu svoje kuće, pomicala lonce s cvijećem i gledala kako babure bježe u svim smjerovima ne bi li se ponovno sakrile. Sjetila se i kako je, unatoč majčinim prijekorima, kockama šećera hranila mrave, kao i drage mačke koja je spavala pod bugenvilijom i imala beskrajno 26

Meksički roman strave

strpljenje za djecu koja su je željela maziti. Teško da u ovoj kući imaju mačku, a i kanarince koji bi veselo cvrkutali u krletkama i koje bi ujutro mogla hraniti.

Francis je izvadio ključ i otvorio teška vrata. Noemí je ušla u predvorje iz kojega se pružao pogled na veličanstveno stubište od mahagonija i hrastovine, s okruglim vitrajem na polukatu. Kroz prozor je na izblijedjeli zeleni sag padala svjetlost u nijansama crvene, modre i žute, dok su dvije izrezbarene nimfe – jedna u dnu stuba, pored središnjega stupa, a druga pored prozora – stajale poput nijemih zaštitnica kuće. Na zidu pored ulaza nekoć je visjela slika ili zrcalo, čiji se ovalni obris sad ocrtavao na tapeti, poput usamljenog otiska prsta na mjestu zločina. Iznad njihovih glava visio je raskošan luster s devet krakova, kristala mutnih od starosti.

Neka se žena spuštala niza stube, lijevom rukom klizeći po rukohvatu. Nije bila starica, premda joj je kosa bila prošarana sjedinama; tijelo joj je bilo previše uspravno i gipko da bi pripadalo osobi treće dobi. Međutim, sumorna siva haljina i nesmiljen pogled njezinoj su pojavi dodavali godine koje nije proživjela. „Majko, ovo je Noemí Taboada“, rekao je Francis, koji se počeo uspinjati s Noemínim kovčezima.

Noemí je krenula za njime i pružila ruku ženi, koja ju je pogledala kao komad ustajale ribe. Umjesto da se rukuje, žena se okrenula i počela uspinjati stubama. „Drago mi je“, reče žena, leđima okrenuta Noemí. „Ja sam Florence, nećakinja gospodina Doylea.“ Noemí bi se najradije bila podrugljivo obrecnula, no pregrizla je jezik i samo kliznula pored Florence, hvatajući korak s njom. „Drago mi je.“ „Ja vodim Kuriju, stoga ako nešto trebate, obratite se meni. Ovdje se držimo određenih pravila i od Vas očekujemo isto.“ „Kakva su pravila?“ pitala je.

27

Silvia Moreno-García

Prošle su pored vitraja – prikazivao je stilizirani cvijet jarkih boja. Modrina latica postignuta je korištenjem kobaltnog oksida. Takve je stvari Noemí znala. Zahvaljujući obiteljskoj tvrtki za proizvodnju boja bila je upućena u beskrajnu lepezu kemijskih činjenica, koje je uglavnom ignorirala, no koje su joj se poput iritantne pjesme urezale u pamćenje. „Najvažnije pravilo jest da smo mi tiha obitelj koja se drži za sebe“, govorila joj je Florence. „Moj stric, gospodin Howard Doyle, vrlo je star i većinu vremena provodi u svojoj sobi. Njemu ne smijete smetati. Kao drugo, za skrb o Vašoj sestrični zadužena sam ja. Potreban joj je odmor pa ni njoj ne smijete nepotrebno smetati. Nemojte se sami udaljavati od kuće; lako se izgubiti, a ovaj je kraj ispresijecan gudurama.“ „Još nešto?“ „Mi rijetko odlazimo u grad. Trebate li ondje nešto obaviti, morate se obratiti meni pa ću reći Charlesu da Vas odveze.“ „Tko je on?“ „Jedan od naših zaposlenika. Ovih ih dana imamo prilično malo, samo troje. Već mnogo godina rade za našu obitelj.“ Išle su niz hodnik prekriven sagom, u kojemu su zidove krasili ovalni i pravokutni portreti. Lica davno umrlih članova obitelji Doyle zurila su u Noemí iz različitih razdoblja: žene u teškim haljinama, sa šeširima vezanima svilenim vrpcama, muškarci s cilindrima, rukavicama i smrknutim izrazima lica. Bili su to jedni od onih ljudi koji se zacijelo mogu podičiti obiteljskim grbom.

Blijedi, svjetlokosi poput Francisa i njegove majke. Lica su se stapala u jedno. Noemí ih ne bi mogla razlikovati čak ni da se bolje zagledala. „Ovo će biti Vaša soba“, reče Florence kad su stigle do vrata s ukrasnom kristalnom kvakom. „Moram Vas upozoriti da je u ovoj kući pušenje zabranjeno, za slučaj da ste ogrezli u taj porok“, 28

Meksički roman strave

dodala je zureći u Noemínu šik torbicu, kao da kroz nju može vidjeti kutiju cigareta.

Porok, pomislila je Noemí i sjetila se časnih sestara kod kojih se školovala. Buntovništvo je usvojila dok je molila krunicu.

Noemí je zakoračila u spavaću sobu te se zagledala u prastaru postelju s baldahinom, koja je izgledala kao iz kakvoga gotičkog romana; imala je čak i zastore koji su se mogli navući, tako da se spavač može začahuriti od ostatka svijeta. Francis je kovčege spustio pored uskoga prozora – staklo je bilo bezbojno; u privatnim odajama nije bilo raskošnih vitraja – dok je Florence prstom pokazala na velik ormar, u kojemu su se nalazili rezervni pokrivači. „Visoko smo u planinama. Ovdje zna biti vrlo hladno“, reče. „Nadam se da ste ponijeli džemper.“ „Imam rebozo.“6 Žena je otvorila škrinju u podnožju postelje pa iz nje izvadila nekoliko svijeća i jedan od najružnijih svijećnjaka koje je Noemí u životu vidjela: posve srebrn, s kerubinom koji pridržava dno svijećnjaka. Zatim je zatvorila škrinju, ostavivši to što je izvadila na poklopcu. „Električna rasvjeta uvedena je 1909. godine, nedugo prije Revolucije. Međutim, u proteklih četiri desetljeća gotovo uopće nije modernizirana. Imamo generator koji može proizvesti dovoljno struje za hladnjak i nekoliko žarulja, no ni izdaleka ne može napajati rasvjetu u cijeloj kući. Stoga se uzdamo u svijeće i uljanice.“ „Uljanicom se uopće ne znam služiti“, zahihotala se Noemí. „Nikad nisam bila ni na pravom logorovanju.“ „I slaboumnik može shvatiti osnovni postupak“, rekla je Florence i odmah nastavila, ne davši Noemí priliku da odgovori. „Bojler povremeno gnjavi, ali mladi se ljudi ionako ne bi trebali 6

Rebozo, široki ženski šal, tradicionalan u Meksiku (op. prev,).

29

Silvia Moreno-García

tuširati vrućom vodom; mlaka kupka bit će Vam sasvim dovoljna.

U ovoj sobi nema kamina, no u prizemlju se nalazi jedan veliki.

Jesam li što zaboravila, Francise? Nisam, odlično.“ Žena je pogledala sina, no ni njemu nije dala vremena da odgovori. Noemí je sumnjala da ljudi uspijevaju izgovoriti ma ijednu riječ dok je ona u blizini. „Voljela bih razgovarati s Catalinom“, reče Noemí.

Florence, koja je očigledno mislila da su završile razgovor, već je bila primila kvaku. „Danas?“ pitala je. „Da.“ „Već je skoro vrijeme da joj dam lijekove. Nakon njih neće ostati budna.“ „Želim nekoliko minuta s njom.“ „Majko, doputovala je izdaleka“, reče Francis.

Njegova upadica kao da ju je zatekla. Florence ga je pogledala podižući obrvu i sklopila ruke. „No da, u gradu vjerojatno imate drukčiji osjećaj za vrijeme, s obzirom na to da jurite amo-tamo“, rekla je. „Ako je baš morate smjesta vidjeti, pođite sa mnom. Francise, molim te, pitaj strica Howarda hoće li nam se pridružiti za večerom. Ne želim iznenađenja.“ Florence je povela Noemí niz još jedan dugi hodnik te je uvela u sobu s još jednom posteljom s baldahinom, bogato ukrašenim toaletnim stolićem s trokrilnim zrcalom i ormarom toliko velikim da bi u njega stala omanja vojska. Tapete u sobi bile su blijedo modre, s cvjetnim uzorkom. Zidove su ukrašavali mali pejzaži, prikazi veličanstvenih litica i samotnih žalova, no to nisu bili lokalni prizori. Najvjerojatnije je bila riječ o Engleskoj, sačuvanoj u uljanim bojama i srebrnim okvirima.

30