Ne sudite damu po izgledu

Sarah MacLean NE SUDITE DAMU PO IZGLEDU

Sarah MacLean

Ne sudite damu po izgledu S engleskoga preveo ANDREJ BUKARICA

Za Carrie Ryan, Sabrinu Darby i Sophie Jordan, koje su od početka čuvale Chaseove tajne.

Za Baxtera, koji čuva sve moje tajne.

I za lady V, za koju se nadam da će, kad odraste, imati vlastite velike tajne.

CHASE

Dvorac Leighton Basildon, Essex Ožujak 1823.

V

olim te.

Dvije čudne, male riječi koje su imale toliku moć.

Iako ih lady Georgiana Pearson – kći jednoga vojvode i sestra drugoga, časno dijete koje je izvršavalo svoje dužnosti, dijete besprijekorna vladanja i lijepo odgojena pripadnica visokog društva – nikada nije čula.

Aristokrati nisu voljeli.

A ako i jesu, sigurno ne bi učinili nešto tako prizemno kao što je priznati to.

Zato je, iskreno, bila šokirana što su s njezinih usana te riječi sišle tako lako, bezbrižno i istinito. Ali Georgiana nikada u svojih šesnaest godina nije u nešto toliko vjerovala i nikad se nije tako brzo oslobodila tereta očekivanja koji se vezao za njezino ime, prošlost i njezinu obitelj.

Doista ga je dočekala raširenih ruku – njegov rizik i nagradu – sretna što napokon može osjećati. Živjeti. Biti.

Kvragu i rizik, ovo je bila ljubav.

I to ju je oslobodilo.

Sigurno nikada neće postojati trenutak lijep poput ovoga – u naručju muškarca kojeg je voljela, muškarca s kojim će provesti 7

Sarah MacLean

cijeli život. I više. Muškarca s kojim će graditi budućnost i zaboraviti svoje ime, obitelj i ugled.

Jonathan će je zaštititi.

To je rekao dok ju je štitio od hladnoga ožujskog vjetra i vodio je ovamo, u staju na njezinu obiteljskom imanju.

Jonathan će je voljeti. Šaputao joj je te riječi kad su njegove ruke razvezivale i podizale, skidale i otkrivale, obećavajući joj sve dok je dodirivao i milovao.

I ona ih je šaputala njemu. Davala mu je sve.

Jonathan.

Glasno je uzdahnula od užitka i privila se uz njega, obavijena gipkim mišićima i grubom slamom, prekrivena toplim pokrivačem za konje, koji je trebao grepsti i smetati, ali je nekako postao mekan, bez sumnje zbog emocije kojoj je upravo svjedočio.

Ljubav. Nešto iz soneta i madrigala, bajki i romana.

Ljubav. Nedokučiva emocija koja je muškarce tjerala da plaču, pjevaju i pate od žudnje i strasti.

Ljubav. Osjećaj koji je mijenjao život i zbog kojeg je sve bilo veselije, toplije i ljepše. Emocija koju je cijeli svijet očajnički želio otkriti.

A ona ju je otkrila. Ovdje. Na studenoj zimi, u zagrljaju tog veličanstvenog mladića. Ne mladića, muškarca. On je bio muškarac, baš kao što je i ona bila žena, danas stvorena u njegovu naručju, uz njegovo tijelo.

Konj u staji ispod tiho je njištao i kopitima udarao po podu, željan hrane, vode ili pažnje.

Jonathan se pomaknuo pod njom, a ona se sklupčala uz njega i čvršće povukla pokrivač oko njih. – Ne još.

– Moram. Trebam.

– Ja te trebam – rekla je i zavodnički ga pogledala.

8

Ne sudite damu po izgledu

Njegova je ruka dotaknula njezino golo rame – bila je topla i gruba ondje gdje je ona bila glatka – i u njezinu tijelu izazvala osjećaj ugode. Rijetko ju je netko dodirivao. Ona je prije svega bila kći jednoga vojvode i sestra drugoga. Čista. Neobilježena. Nedirnuta.

Do sada.

Nasmiješila se. Njezina će majka poludjeti kada dozna da njezina kći nije imala ni potrebu ni namjeru predstaviti se društvu. A njezin brat – vojvoda Nadmeni – najnaporniji povlašteni aristokrat kojeg je London poznavao... On će to smatrati neprihvatljivim.

Ali Georgianu nije bilo briga. Postat će gospođa Jonathana Tavisha. Neće čak ni zadržati naslov lady na koji je imala pravo. Nije ga željela. Željela je samo njega.

Nije bilo važno što će njezin brat dati sve od sebe da spriječi taj brak. Njega se više nije moglo spriječiti.

Taj je konj, tako reći, izašao iz staje.

Ali Georgiana je ostala u staji.

Zahihotala se kad je pomislila na to i osjetila vrtoglavicu od ljubavi i rizika – dvije strane jednog vrlo vrijednog novčića.

On se pomicao pod njom, već se izvlačio iz tople čahure njihovih tijela, puštajući unutra hladan zimski zrak od kojega se njezina gola koža naježila. – Trebala bi se odjenuti – rekao je dok je navlačio hlače. – Ako nas netko uhvati...

Nije morao završiti rečenicu. Tjednima je govorio istu stvar, otkad su se prvi put poljubili i tijekom svih ukradenih trenutaka koji su nakon toga uslijedili. Ako ih netko uhvati, njega će izbičevati ili će mu učiniti nešto još gore.

A ona će biti uništena.

Ali sada, nakon današnjega dana, nakon što je gola ležala na ovom grubom, hladnom sijenu i dopustila mu da je svojim rukama ogrubjelim od rada istražuje, dodiruje i uzima... bila je uništena. I nije ju bilo briga. To nije bilo važno.

9

Sarah MacLean

Nakon ovoga će pobjeći. Morat će, misle li se vjenčati. Otići će u Škotsku. Započet će novi život. Ona je imala potreban novac.

Nije bilo važno što on nije imao ništa.

Imali su ljubav i to je bilo dovoljno.

Aristokraciji nije trebalo zavidjeti. Trebalo ju je sažalijevati. Zašto živjeti bez ljubavi?

Uzdahnula je i dugo promatrala Jonathana, diveći se otmjenosti kojom je odjenuo košulju i zataknuo je u hlače, načinu na koji je navukao čizme kao da je to učinio tisuću puta u ovoj prostoriji niska stropa. Omotao je kravatu oko vrata i uglađenim i spretnim pokretom preko ramena prebacio prvo sako, a potom zimski kaput.

Kad je završio, krenuo je prema ljestvama koje su vodile do staje ispod, a u njegovim su se pokretima mogli prepoznati dugačke kosti i vitki mišići.

Stisnula je pokrivač uza se i osjetila hladnoću sada kad on više nije bio pokraj nje.

– Jonathane – tiho ga je zazvala, ne želeći da je netko čuje.

Pogledao ju je, a ona je u njegovim plavim očima vidjela nešto što nije odmah prepoznala. – Što je?

Nasmiješila se i iznenada osjetila sramežljivost. To nije bilo moguće, s obzirom na ono što su upravo učinili. Što je on upravo vidio. – Volim te – ponovila je, diveći se načinu na koji su riječi prelazile preko njezinih usana, načinu na koji ju je zvuk izgovorenog omotao istinom, ugodom i svime lijepim.

On je zastao na vrhu ljestava i držao se s takvom lakoćom da se činilo kao da lebdi u zraku. Neko je vrijeme šutio – dovoljno dugo da ona duboko u kostima osjeti ožujsku hladnoću. Dovoljno dugo da se osjećaj nelagode tiho uvuče u svaku poru njezina tijela.

Na kraju se osmjehnuo svojim smjelim, drskim osmijehom, koji ju je otpočetka privlačio. Svaki dan, cijelu godinu. I duže. Sve do 10

Ne sudite damu po izgledu

ovog poslijepodneva, kad ju je napokon zaveo, napokon doveo u sjenik, poljupcima otjerao njezino oklijevanje, dao svoja lijepa obećanja i uzeo sve što je mogla ponuditi.

Ali to nije bilo uzimanje.

Ona mu je to dala. Svojom voljom.

Naposljetku, ona ga je voljela. I on je volio nju.

Možda to nije rekao riječima, ali jest dodirom.

Zar nije?

Kroz njezino je tijelo prošao nepoznat osjećaj sumnje. Nešto što lady Georgiana Pearson – kći i sestra vojvode – nikada prije nije osjetila.

Reci to, govorila je u sebi. Reci mi.

Nakon beskonačno dugog trenutka, progovorio je: – Ti si slatka djevojka.

I nestao bez traga.

11

PRVO POGLAVLJE

Deset godina poslije Kuća Worthington London

K

ad bi se osvrnula na događaje iz njezine dvadeset sedme godine života, Georgiana Pearson bi kao događaj koji je sve pokrenuo istaknula crtež.

Prokletu karikaturu.

Da je izašla u Rubrici skandala godinu, pet ili šest godina prije, možda je ne bi bilo briga. Ali u najpoznatijem londonskom tračerskom listu bila je objavljena petnaestog ožujka.

Doista, pazi se Martovskih ida.

Naravno, karikatura je nastala zbog jednog potpuno drugog datuma. Zbog petnaestog siječnja, točno dva mjeseca prije. Dana kad je Georgiana, potpuno uništena, neudana majka, hodajući skandal i sestra vojvode Leightona, odlučila uzeti stvar u svoje ruke i vratiti se u društvo.

I tako je stajala tu, u kutu plesne dvorane u Worthingtonu, na pragu povratka u društvo, potpuno svjesna da su u nju uprte oči cijeloga Londona.

Da je prosuđuju.

Nije to bio prvi ples na kojem je sudjelovala otkako je bila uništena, ali je bio prvi na kojem je bila primijećena – prvi na kojem nije bila skrivena iza odjeće ili šminke. Prvi na kojem je bila 13

Sarah MacLean

Georgiana Pearson, rođena kao najljepši dijamant koji se pretvorio u skandal.

Prvi na kojem je bila prisutna zbog vlastitog javnog sramoćenja.

Da bude jasno, Georgiani njezino uništenje nije smetalo. Zapravo je bila zagovornica tog stanja iz više razloga, a najvažniji je bio ovaj: kad je dama uništena, od nje se više ne očekuje da će se držati formalnosti.

Lady Georgiana Pearson – koja se teško poistovjećivala s tom titulom i nije baš zaslužila taj opis – bila je oduševljena svojim uništenjem već godinama. Na kraju krajeva, zbog njega je postala bogata i moćna, vlasnica Palog anđela, najskandaloznijeg i najpopularnijeg igračkog pakla u Londonu, i osoba koje su se bojali svi u Britaniji... Tajanstveni „gospodin“ poznat samo kao Chase.

Nije bilo važno što je zapravo žena.

Dakle, da, Georgiana je vjerovala da joj se sreća osmjehnula onoga dana prije deset godina kada joj je sudbina bila zapečaćena. Njezin izgon iz društva, bio on dobar ili loš, značio je da nije dobivala pozive na plesove, čajanke, piknike i razne događaje, što je značilo da je bila pošteđena mnoštva pratilaca, ispraznih razgovora uz mlaku limunadu i pretvaranja da je zanima sveto trojstvo razgovora aristokratskih žena – besmisleno tračanje, suvremena moda i gospoda koja su spremna za brak.

Nisu je previše zanimali tračevi, jer su rijetko bili istiniti. Draže su joj bile tajne koje su nudili moćni muškarci što su trgovali skandalima.

Jednako tako, nije ju zanimala moda. Haljine su se prečesto smatrale znakom ženske slabosti i ponižavale su dame koje su ih mogle samo poravnavati, a manje profinjene žene mogle su ih samo podizati. Kada je bila u dvorani svoje kockarnice, svima se pred očima skrivala u svili žarkih boja, koju su nosile najvještije 14

Ne sudite damu po izgledu

londonske prostitutke, ali na svim drugim mjestima više je voljela nositi udobne hlače.

I nisu je zanimala gospoda, ni najmanje je nije bilo briga jesu li naočiti, pametni ili jesu li imali naslov, sve dok su imali novac koji su mogli izgubiti. Godinama se smijala poželjnoj gospodi koju su žene iz Londona htjele za brak, a njihova su imena bila zapisana u kladioničarskim knjigama Palog anđela – nagađalo se tko će biti njihove buduće supruge, predviđali su se datumi njihovih vjenčanja, pretkazivalo njihovo potomstvo. Iz sobe svoje kockarnice promatrala je londonske neženje, jednog bogatijeg, naočitijeg i otmjenijeg od drugoga, kako padaju na koljena, zavjetuju se i žene.

I zahvaljivala se Stvoritelju što je nisu prisilili na tu blesavu predstavu, prisilili da je bude briga, prisilili na brak.

Ne, Georgiana, uništena u nježnoj dobi od šesnaest godina – sad već desetljeće staro upozorenje svim draguljima iz visokog društva – rano je naučila lekciju o muškarcima i blaženo je izbjegla iščekivanje župnikove omče.

Do sada.

Lepeze su lepršale kako bi prikrile šaputanja, kako bi sakrile podrugljive osmijehe i smijuljenje. Oči su je gledale, pretvarajući se da je ne vide, iako su se zaustavljale na njoj i proklinjale je zbog njezine prošlosti. Zbog njezine prisutnosti. Bez sumnje zbog njezine drskosti. Zato što je njihov netaknuti svijet okaljala svojim skandalom.

Te su je oči lovile, a ako bi mogle, ubile bi je.

Znale su zašto je bila tu. Zbog toga su je prezirale.

Kriste. Ovo je bilo mučenje.

Započelo je s haljinom. Korzet ju je polako ubijao, a slojevi podsuknje ometali su joj kretanje. Ako će morati bježati, bez sumnje će se spotaknuti o njih, pasti na lice i pregazit će je horda hihotavih aristokratskih dama u čipki.

15

Sarah MacLean

Ta slika neočekivano joj je bljesnula pred očima i gotovo se nasmijala. Gotovo. Stvarna mogućnost takva kraja spriječila je osmijeh na njezinu licu.

Nikada u životu nije osjetila takvu potrebu da se uzvrpolji. Ali neće im pružiti zadovoljstvo da je vide kao plijen. Morala se usredotočiti na trenutačni zadatak.

Na supruga.

Njezina meta bio je lord Fitzwilliam Langley – čestit i s naslovom, kojemu su trebali novac i zaštita. Muškarac koji je imao samo jednu tajnu – koja bi ga, ako bi ikada bila otkrivena, ne samo uništila nego i poslala u zatvor.

Savršen suprug za damu koja je trebala zamke braka, a ne sam brak.

Kad bi se prokleti muškarac samo pojavio.

– Mudra žena jednom mi je rekla da u kutovima soba stoje kukavice.

Odoljela je potrebi da progunđa i nije se okrenula prema poznatu glasu vojvode Lamonta. – Mislila sam da vam nije stalo do društva.

– Glupost. Društvo mi je vrlo drago, a čak i da nije, ne bih htio propustiti prvi ples lady Georgiane. – Namrštila se, a on je dometnuo: – Budite oprezni, inače će ostatak Londona preispitivati vašu odluku da odbijete vojvodu.

Vojvoda, nadaleko poznat kao Temple, bio je njezin poslovni partner, suvlasnik Palog anđela i neizmjerno naporan, kada je to htio biti. Napokon se okrenula prema njemu i na silu se vedro osmjehnula. – Jeste li ovdje zato da biste se naslađivali?

– Pretpostavljam da ste to pitanje namjeravali završiti s „Vaša Milosti” – zadirkivao ju je.

Oštro ga je pogledala. – Uvjeravam vas da nisam namjeravala ništa takvo.

16

Ne sudite damu po izgledu

– Ako se mislite udati za nekoga iz aristokracije, bilo bi vam bolje da vježbate svoje titularne vještine.

– Radije bih vježbala svoje vještine u drugim područjima. – Obrazi su je počeli boljeti od izraza koji je imala na licu.

Njegove tamne obrve podigle su se. – Na primjer?

– U području osvećivanja oholim aristokratima koji uživaju u mojoj boli.

Ozbiljno je kimnuo. – To nije baš ženstvena vještina.

– Nisam više vična ženstvenosti.

– Siguran sam da niste. – Bljesnuo je osmijeh, bijeli zubi na maslinastoj koži, a ona se oduprla nagonu da mu ga zbriše s lica. Tiho je opsovala sebi u bradu, a on se nacerio.

– Ni to nije baš ženstveno.

– Kad se vratimo u klub...

Prekinuo ju je. – Moram priznati da je tvoja preobrazba nevjerojatna. Jedva sam te prepoznao.

– To je i bio plan.

– Kako ti je to uspjelo?

– Manje šminke. – Georgiana se u javnosti najčešće pojavljivala prerušena u Annu, madam iz Palog anđela. Anna nije štedjela na šminki, ekstravagantnim perikama ili dubokom dekolteu. – Muškarci vide ono što žele vidjeti.

– Mmm – rekao je, odgovor mu očito nije odgovarao. – Što, dovraga, imaš na sebi?

Prstima je htjela poravnati skute. – Haljinu.

Haljina je bila besprijekorna, bijela i sašivena za nekoga mnogo nevinijeg od nje. Znatno manje skandaloznog. A to je bilo prije nego što je čovjek znao što je učinila od svojega života.

– Vidio sam te u haljini. Ovo je... – Temple je zastao i dobro pogledao komplet. Nasmijao se. – Haljina u kakvoj te nikada nisam vidio. – Zastao je i još je bolje pogledao. – Iz kose ti strši perje.

17

Sarah MacLean

Georgiana je stisnula zube. – Rekli su mi da je to visoka moda.

– Izgledaš smiješno.

Kao da to nije znala. Kao da to nije osjećala. – Tvoj šarm ne poznaje granice.

On se nacerio. – Ne bih htio da se previše umisliš.

To nije bilo moguće. Ne ovdje, dok je bila okružena neprijateljima.

– Nemaš li suprugu koju bi trebao zabavljati?

Njegov se tamni pogled odmaknuo od nje i zaustavio na blistavoj glavi kestenjaste boje na sredini plesne dvorane. – Tvoj brat pleše s njom. Kad joj već pozajmljuje svoj ugled, pomislio sam da bih ja mogao jednako učiniti za njegovu sestru.

Okrenula se prema njemu u nevjerici. – Tvoj ugled.

Samo nekoliko mjeseci prije, Temple je bio poznat kao Vojvoda Ubojica, mislilo se da je ubio svoju buduću maćehu u naletu strasti uoči njezina vjenčanja. Društvo ga je primilo natrag tek kad se optužba pokazala lažnom i oženio je ženu koju je navodno ubio – koja je sama po sebi bila skandal. No i dalje ga se držalo skandaloznim za jednoga vojvodu, jer je godine proveo prvo na ulici, a potom u ringu Palog anđela kao boksač golim šakama.

Iako je Temple možda nosio naslov vojvode, njegov je ugled svejedno bio okaljan. Što se ne bi moglo reći za njezina brata. Simon je bio odgajan za ovaj svijet, a to što je plesao s vojvotkinjom Lamont svakako će joj pomoći da vrati svoj ugled i ugled Templeova vojvodstva.

– Tvoj ugled mogao bi mi nanijeti više štete nego koristi.

– Glupost. Svi vole vojvodu. Nema nas baš previše, tako da prosjaci ne mogu birati. – Nacerio se i pružio joj ruku. – Jeste li za ples, lady Georgiana?

Skamenila se. – Ti se šališ.

18

Ne sudite damu po izgledu

Cerek se pretvorio u velik osmijeh, a u njegovim se crnim očima vidjelo da se zabavlja. – Ni u snu se ne bih šalio s tvojim otkupljenjem.

Oštro ga je pogledala. – Znaš, imam načina da se osvetim.

Prišao joj je bliže. – Žene poput tebe ne odbijaju vojvode, Anna.

– Nemoj me tako nazivati.

– Ženom?

Gurnula je svoju ruku u njegovu i osjetila ljutnju. – Trebala sam te ostaviti da umreš u ringu.

Godinama je bio samo noćna atrakcija u Palom anđelu. Oni koji su dugovali klubu imali su jedan način da povrate svoje bogatstvo – pobijediti nepobjedivog Templea u ringu. Zbog ozljede i supruge, prestao je boksati.

– Ne misliš to. – Temple ju je gurnuo pod svjetlo. – Nasmiješi se.

Učinila je što joj rekao, osjećajući se kao idiot. – Mislim.

Povukao ju je u naručje. – Ne misliš, ali kako si prestravljena ovim svijetom i onim što ćeš učiniti, neću te prisiljavati da priznaš.

Ukočila se. – Nisam prestravljena.

Presjekao ju je pogledom. – Naravno da jesi. Misliš da ja to ne razumijem? Misliš da Bourne ne razumije? A Cross? – dometnuo je, spomenuvši dvojicu preostalih vlasnika igračkoga pakla. – Svi smo morali ispuzati iz blata i vratiti se na svjetlo. Svi smo se morali boriti da nas ovaj svijet prihvati.

– Muškarcima je drukčije. – Riječi su joj izašle iz usta prije nego što ih je uspjela zaustaviti. Iznenađenje se pojavilo na njegovu licu i shvatila je da je prihvatila njegovu pretpostavku. – Dovraga.

Spustio je glas. – Morat ćeš kontrolirati svoj jezik ako želiš da povjeruju kako si tragičan slučaj pogrešno označen kao skandal.

– Išlo mi je dobro prije nego što si ti došao.

– Skrivala si se u kutu.

19

Sarah MacLean

– To nije bilo skrivanje.

– Što je onda bilo?

– Čekanje.

– Da ti okupljeni ovdje upute službenu ispriku?

– Više sam se nadala da će krepati od kuge – progunđala je.

On se nasmijao. – Kad bi se želje barem ostvarivale. – Zavrtio ju je plesnim podijem, a svijeće zapaljene u dvorani ostavljale su tragove svjetla u njezinu vidokrugu. – Langley je stigao.

Vikont je bio ušao ni pet minuta prije. Odmah ga je primijetila. – Vidjela sam.

– Ne očekuješ od njega pravi brak – rekao je Temple.

– Ne očekujem.

– Zašto onda ne učiniš ono što najbolje znaš?

Njezin je pogled poletio prema naočitu muškarcu s druge strane dvorane. Muškarcu za kojeg je htjela da bude njezin suprug. – Misliš li da je ucjena najbolji način da nađem supruga?

Nasmiješio se. – Mene su ucjenjivali prije nego što sam našao suprugu.

– Da, pa, rečeno mi je da većina muškaraca nisu takvi mazohisti, Temple. Rekli ste da bih se trebala udati. Ti, Bourne i Cross – dometnula je, nabrojivši svoje partnere u Palom anđelu. – Da ne spominjem brata.

– Ah, da, čuo sam da je vojvoda Leighton ponudio velik miraz za tebe. Nevjerojatno je da možeš stajati na nogama. Ali što je s ljubavlju?

– Ljubav? – Bilo je teško izgovoriti tu riječ bez prijezira.

– Sigurno si čula za to. U sonetima i pjesmama... Živjeli su sretno do kraja života?

– Čula sam za to – rekla je. – Dok razgovaramo o braku, u najboljem slučaju radi koristi, a u najgorem slučaju zbog naplate 20

Ne sudite damu po izgledu

dugova, mislim da nedostatak ljubavi nije neki problem – rekla je. – Uostalom, to je obična budalaština.

Dugo ju je promatrao. – Onda si okružena budalama.

Presjekla ga je pogledom. – Svaki od vas. Zatreskan do besvijesti. I pogledaj što se dogodilo zbog toga.

Podigao je tamne obrve. – Što? Brak? Djeca? Sreća?

Uzdahnula je. Ovaj razgovor vodili su stotinu puta. Tisuću.

Njezini su partneri imali tako idilične brakove da su se time morali hvaliti svima oko sebe. Ono što nisu znali jest da idila nije bila za Georgianu. Odagnala je tu misao. – Ja sam sretna – lagala je.

– Ne. Ti si bogata. I moćna. Ali nisi sretna.

– Sreća je precijenjena – rekla je i slegnula ramenima, dok ju je on vrtio dvoranom. – Ona ne znači ništa.

– Znači sve. – Dugo su plesali u tišini. – Što ti znaš, jer ne bi ovo radila da ne tražiš sreću.

– Ne za sebe. Za Caroline.

Svoju kćer. Koja je brzo odrastala. Imala je devet godina, a uskoro će imati dvadeset. I bila je razlog zbog kojega je Georgiana sada tu. Pogledala je svojega nezgrapnog partnera, čovjeka koji ju je spasio onoliko puta koliko je ona spasila njega. Rekla mu je istinu. – Mislila sam da je mogu spasiti od toga – rekla je tiho. – Držala sam je podalje.

Godinama. Na štetu obiju.

– Znam – rekao je tiho, a ona je bila zahvalna na plesu koji ju je spriječio da se često susreće s njegovim pogledom. Nije znala bi li to mogla.

– Pokušala sam je zaštititi – ponovila je. Ali majka ne može vječno štititi dijete. – No to nije bilo dovoljno. Trebat će joj više ako se želi izvući iz ove naše kaljuže.

21

Sarah MacLean

Georgiana je dala sve od sebe, poslavši Caroline da živi u kući njezina brata, dajući sve od sebe da je nikada ne suoči s okolnostima njezina rođenja.

I to je uspijevalo, sve do prošlog mjeseca.

– Ne misliš valjda na karikaturu – rekao je.

– Naravno da mislim na karikaturu.

– Nikoga nije briga za rubrike sa skandalima.

Presjekla je Templea pogledom. – To nije istina i ti to najbolje znaš.

Počele su kružiti glasine da joj je brat rekao kako ne može imati sezonu, da ga je ona molila. Kako je ustrajao da ona, kao neudana majka, ne izlazi iz kuće. Da ga je preklinjala. Da su susjedi čuli vrisku. Jecanje. Psovke. Da ju je vojvoda potjerao, a ona se vratila bez njegova dopuštenja.

Tračerske su novine podivljale, trudeći se međusobno nadmašiti pričama o povratku Georgiane Pearson, Lady Zloglasne.

Najpopularniji od listova, List skandala, objavio je skandaloznu i pomalo bogohulnu, ali sada već legendarnu karikaturu, na kojoj je Georgiana prekrivena samo svojom kosom sjedila na konju i držala umotanu bebu s licem djevojčice. Bila je dijelom Lady Godiva, a dijelom Djevica Marija, s nadmenim vojvodom Leightonom koji je stajao pokraj njih i užasnuto gledao.

Nije se obazirala na karikaturu sve do prije tjedan dana, kada je neuobičajeno topao dan privukao pola Londona u Hyde Park.

Caroline ju je molila da idu na jahanje, a Georgiana je nevoljko ostavila posao kako bi joj se pridružila. To nije bio prvi put da su se pojavile u javnosti, ali bilo je prvi put otkad je objavljena karikatura i Caroline je primijetila poglede.

Spustile su se niz blatni brežuljak koji je vodio do jezera Serpentine i povele konje prema jezeru gdje je skupina djevojaka, malo starijih od Caroline, stajala u krugu i, kao što to djevojke obično 22

Ne sudite damu po izgledu

čine, šaputala i zlobno komentirala. Georgiana je to vidjela dovoljno puta i znala je da skupina djevojaka poput ove neće donijeti ništa dobro.

Ali na Carolineinu lijepom mladom licu blistala je nada i Georgiana nije imala srca odvesti je odatle. Iako je očajnički željela učiniti upravo to.

Caroline se počela približavati djevojkama, sve se vrijeme trudeći da njezini pokreti izgledaju spontano. Neplanirano. Kako to da su sve djevojke uvijek znale prepoznati taj pokret? To tiho šuljanje, koje je istodobno odavalo optimizam i strah? Tu tihu želju da te primijete?

Bila je to čudesna hrabrost nastala iz mladosti i ludosti.

Djevojke su prvo primijetile Georgianu, prepoznale su je, bez sumnje zato što su vidjele iznenađene poglede svojih majki i čule njihovo ogovaranje, a potom su brzo zaključile tko je Caroline, podigle glave i počele sve glasnije šaputati. Georgiana se povukla, odupirući se nagonu da stane između medvjeda i njihova mamca. Možda je pogriješila. Možda će biti dobrote. Dobrodošlice. Prihvaćanja.

A onda ju je predvodnica skupine ugledala.

Za nju i Caroline rijetko su kad mislili da su majka i kći. Ona je bila mlada i ljudi su često pogrešno mislili da su sestre, a Georgiana, iako se nije skrivala od društva, rijetko je zalazila među ljude.

No onoga trenutka kada ih je lijepa plavokosa djevojka prepoznala i širom otvorila oči – proklete bile sve majke koje su ogovarale – Georgiana je znala da je Caroline gotova. Očajnički ju je željela zaustaviti. Prekinuti to prije nego što je i počelo.

Krenula je prema njima.

Prekasno.

23

Sarah MacLean

– Park nije ono što je nekoć bio – rekla je djevojka, sa znanjem i prezirom koji nisu bili primjereni njezinim godinama. – Dopuštaju svima da se smucaju ovuda. Bez obzira na podrijetlo.

Caroline se skamenila. Zaboravila je da u rukama drži uzde svojega omiljenog konja dok se pretvarala da ne čuje. Dok se trudila ne čuti.

– Ili roditeljstvo – rekla je druga djevojka podmuklo.

Zrakom se prolomila ta neizgovorena riječ.

Kopile.

Georgiana im je htjela opaliti pljusku.

Djevojke su se počele hihotati i stavile ruke u rukavicama na usne, naizgled skrivajući osmijehe, čak i dok su im zubi blještali.

Caroline se okrenula prema njoj, a njezine zelene oči bile su pune suza.

Nemoj plakati, mislila je Georgiana. Ne dopusti im vidjeti da su te povrijedile.

Nije bila sigurna jesu li te riječi bile za nju ili njezinu kćer.

Caroline nije plakala, iako su joj obrazi plamtjeli od crvenila.

Sramila se svojega rođenja. Svoje majke. Cijelog niza stvari koje nije mogla promijeniti.

Mirno je krenula prema Georgiani milujući vrat svojega konja, odsutna pogleda – blagoslovljena bila – kao da želi dokazati da se neće dati otjerati.

Kad je došla do nje, Georgiana je bila toliko ponosna da joj je bilo teško progovoriti zbog knedle u grlu. Nije morala govoriti. Caroline je progovorila prva, dovoljno glasno da se čuje. – Ili kulturno ponašanje.

Georgiana je smijehom prikrivala zapanjenost, čak i kad je Caroline uzjahala konja i pogledala je. – Utrkujmo se do Grosvenor Gatea.

24

Ne sudite damu po izgledu

Utrkivale su se. I Caroline je pobijedila. Dvaput tijekom jednoga jutra.

Ali koliko će često izgubiti?

Pitanje ju je vratilo u sadašnjost. U plesnu dvoranu, na ples, u naručje vojvode Lamonta, okruženu aristokracijom. – Ona nema budućnosti – tiho je rekla Georgiana. – Ja sam je uništila.

Temple je uzdahnuo.

Nastavila je. – Mislila sam da će uz pomoć novca koji imam moći ići kamo god želi. Govorila sam si da Chase može otvoriti sva vrata kroz koja ona želi proći.

Njezine su riječi bile tihe, a zbog plesa nitko nije mogao čuti razgovor. – Ne a da se ljudi ne zapitaju zašto se vlasnik kockarnice toliko brine za izvanbračnu kćer jedne lady.

Snažno je stisnula zube. U životu je toliko toga obećala – obećala je da će društvo naučiti zasluženu lekciju. Obećala je da im se nikada neće klanjati.

Obećala je da im nikada neće dopustiti da dodirnu njezinu kćer.

Ali neke se zavjete, ma koliko čvrsti bili, nije moglo održati.

– Posjedujem toliku moć, a ona ipak nije dovoljna da spasim jednu djevojčicu. – Zastala je. – Ako ovo ne učinim, što će joj se dogoditi?

– Ja ću paziti na nju – zavjetovao se vojvoda. – Kao što ćeš i ti.

I ostali. – Grof. Markiz. Njezini poslovni partneri, bogati, titulirani i moćni. – Tvoj brat.

A opet...

– A kad nas više ne bude? Što onda? Kad nas više ne bude, imat će ostavštinu ispunjenu grijehom i porokom. Imat će život u tami.

Caroline zaslužuje bolje. Caroline zaslužuje sve.

– Ona zaslužuje svjetlo – rekla je, koliko sebi toliko i Templeu.

A Georgiana će joj ga dati.

Caroline će željeti svoj život. Djecu. Više.

25