Amy Meyerson nebo puno knjiga
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo treća Naslov izvornika
The Bookshop of Yesterdays Copyright © 2018 by Amy Meyerson Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Marko Katičić Ilustracija na naslovnici
© Shutterstockccc Oblikovanje naslovnice
Marko Jovanovac Tisak
Denona, Zagreb, listopad 2019.
ISBN 978-953-14-2570-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxxxxxxxx. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Amy Meyerson
Nebo puno knjiga S engleskoga prevela nada mirković
Posvećujem M, C i A, s ljubavlju
Prvo poglavlje
K
ad sam posljednji put vidjela ujaka, kupio mi je psa. Zlatnog retrivera, žensko štene tužnih očiju i srcolike njuškice. Nije bila dovoljno dugo kod mene da joj dam ime. U jednom trenutku trčala je dnevnom sobom, obećavala toliko zajedničkih pustolovina, a u sljedećem je već nije bilo. Baš tako je bilo i s ujom Billyjem. U jednom trenutku mahao mi je i unatrag autom izlazio s parkinga ispred kuće. A onda ga više nikada nisam vidjela. Mama nikad nije željela psa. Preklinjala sam je, obećavala da ću ga izvoditi u šetnju svakoga dana, da ću izribati tepih u dnevnoj sobi nakon svake nezgodice, ali ona je bila odlučna. Ne radi se o tepihu ili nebrojenim cipelama koje bi pas uništio. Ne radi se ni o ljubavi. Ona i ne sumnja da bih ja voljela svojega psa. Naravno da bi ga i ona voljela, ali problem s kućnim ljubimcem nije u ljubavi, nego u odgovornosti. Ja sam gotovo tinejdžerske dobi i dečki i prijatelji uskoro će mi značiti više od džeparca, više od psa, više od obitelji. Time je to bilo odlučeno. Nema pasa i ja sam to znala. Znao je to i ujo Billy. Pas mi je bio rođendanski dar. Za taj moj dvanaesti rođendan moji roditelji unajmili su igraonicu s osiguranim „kavezima“ za vježbanje udarca bejzbolskom palicom u Culver Cityju. Bilo je to na samom početku 1998. Moj rođendan uvijek samo slavili u siječnju jer sam rođena potkraj godine. Moji prijatelji skupili su se kod mreže i ohrabrivali me dok sam kacigu odmicala od lica i bojažljivo ušla u kavez. Tata mi je ponudio savjet u posljednjoj minuti da stopala držim na udaljenosti 7
Amy Meyerson
širine ramena i podignem lakat. Očekivala sam da će me mama opomenuti da budem oprezna, ali ona je bila kod šanka i telefonirala. Hajde, Miranda, možeš ti to, rekao je tata kad sam zavitlala palicom i promašila. Mama se pojavila pokraj njega i nešto mu šapnula u uho. Zamahnula sam palicom prema sljedećoj lopti tek kad je već proletjela pokraj mene. Moraš uvijek znati da na njega ne možeš računati, rekao je tata mami. Miranda! povikao je. Drži oba oka otvorena. Ali obećao je da će doći, čula sama kako mu je mama šapnula. Nemojmo sad o tome, uzvratio joj je šapatom. Ne bi trebao obećavati ono što ne misli održati. Suze, nemoj sada. Pokušala sam se usredotočiti na izbačeni lakat i meka koljena kao što mi je tata objasnio, ali njihovo šaptanje me ometalo. Tako šapću samo zbog jedne osobe na svijetu. Mrzim kad tako govore o Billyju kao da me pokušavaju zaštititi od njega, kao da je on netko od koga me treba štititi. Okrenula sam se od stroja za izbacivanje lopti prema svojim roditeljima. Naslonili su se na mrežu kaveza i netremice gledali jedno u drugo. Prvo sam čula zvuk udarca i prije nego što sam ga osjetila. Nevjerojatno glasan tup zvuk, a onda kao da mi se upalilo rame. Zavrištala sam i pala na pod. Još dvije loptice prozujale su mi iznad glave. Tata je povikao nekome da isključi stroj, a mama je dojurila u kavez. Dušo, jesi li dobro? Mama mi je skinula kacigu s glave i maknula znojne šiške s čela. Bol je bio tako snažan da sam ostala bez daha. Pokušavala sama doći do daha na hladnom betonskom podu. Nisam mogla odgovoriti. Miranda, reci nešto, kazala mi je možda suviše histerično. 8
Nebo puno knjiga
U redu sam, progovorila sam, teško dolazeći do daha. Mislim da mi samo treba malo torte. Inače bi se tome nasmijali, ali sad su se samo nastavili gledati zabrinuto i nekako razočarano, kao da je Billy kriv i za oteklinu koja mi je počela rasti na ramenu. Mama je kroz zube nešto doviknula tati i odjurila prema šanku po moju tortu. Pa što je mami, pitala sam tatu dok smo je promatrali kako nešto razgovara s tinejdžerom na šanku. Ma sve će to riješiti komad torte, odgovorio je tata i promrsio mi kosu. Nakon što smo proždrli cijelu tortu, a vrećica s ledom koju mi je mama stavila na rame posve se otopila namočivši mi prednji dio majice, opet sam se vratila među prijatelje u igraonici, ignorirajući snažan bol koji bih osjetila svaki put kad sam pokušala snažnije udariti lopticu flipera. Između udaraca pogledavala sam svoje roditelje. Čistili su stol, bacali ostatke torte. Mama je bjesomučno ribala plastični stolnjak sve dok je tata nije povukao u stranu i čvrsto primio u naručje. Milovao ju je po kosi dok joj je nešto šaptao na uho. Nisam nikako mogla shvatiti zašto se tako uznemirila. Često se zna dogoditi da se Billy ne pojavi kad je rekao da će doći. Zapravo se i ne mogu sjetiti kad je posljednji put bio na nekom od mojih rođendana. Kad bi potres naglo pogodio Japan ili Italiju, on bi bio prvi u avionu s ostalim seizmolozima, inženjerima, sociolozima. Obično ne bi imao vremena ni da nam se javi, morao bi odmah krenuti. Umjesto da budem razočarana, ja sam bila ponosna. Moj ujak važna je ličnost. Moj ujak spašava živote. Mama mi je ukazala na to tko je on zapravo. Nakon mojega koncerta, kakve debate ili pak nedjeljnog roštilja koji bi Billy propustio, rekla bi mi: Tvoj ujak bi sad tako rado bio ovdje s nama, ali on svijet čini sigurnijim. Za mene je 9
Amy Meyerson
bio superjunak. Kapetan Billy koji spašava svijet, ali ne svojim supermoćima, nego svojim nadmoćnim umom. Čak i kad sam prerasla fazu u kojoj se i dalje vjeruje u superjunake, još uvijek sam vjerovala u Billyja. Mislila sam da i mama vjeruje u njega, ali eno je tamo, plače zbog rođendanske proslave. *** Moja najbolja prijateljica Joanie i ja otišle smo te večeri rano u krevet. Ja sam već napola spavala smućena, ali zvono na vratima bilo je itekako stvarno, kao i šuljanje na prstima na donji kat, šaputanje. Izvukla sam se iz kreveta i izašla u hodnik. Vidjela sam mamu na ulaznim vratima u satenskom ogrtaču čvrsto svezanom oko njezina sitna tijela. Na vratima je stajao Billy. Počela sam trčati niz stube, htjela sam se baciti na Billyja. Već sam postala prevelika za ta naskakanja, ali mislila sam tada da ću ga tako pozdravljati i kad odrastem, da ću mu slomiti leđa svojom ljubavlju za njega. Još na vrhu stubišta zastala sam zaprepaštena maminim riječima koje mu je bacala u lice. A koji je tebi kurac? Sad je tri ujutro. Sledila sam se. Moja mama rijetko diže glas. A ne psuje nikad. Kako ti nije neugodno? Ovdje se pojavljuješ usred noći, a mene kriviš za sve. Kakav jebeni bezobrazluk. Stajala sam sleđena uz rukohvat. Njezin bijes bio je veličanstven, nikada prije nisam vidjela takvo što. Sve je ovo tvoje djelo. Pokušavala je kontrolirati glas da ne bi urlala. Čuješ li ti mene? Ovo je tvoj izbor. Da se nisi usudio i to svaliti na mene. Billy se okrenuo dok je mama nastavila vikati kako je kasno. Rekla mu je da je gad i nešto što se zove narcisoidan i još neke stvari koje nisam razumjela. Kad me je ugledao na vrhu stuba, obrazi su mu bili crveni, a oči staklene. Mama je pratila njegov pogled i ugledala me. Obrazi su joj bili blijedi i najednom mi se 10
Nebo puno knjiga
učinila vrlo starom. Pratila sam pogledom njihova izražajna lica. Ne svađaju se oni zbog mojega rođendana. Nešto se drugo još dogodilo. Dušo, vrati se u krevet! povikala je mama. Kako sam oklijevala, dometnula je: Molim te. Odjurila sama natrag u svoju sobu, uznemirena. Osjećala sam neobjašnjiv sram zbog onoga što sam vidjela. Joanie se promeškoljila kad sam se uvukla u krevet pokraj nje. Koliko je sati? Prošlo je tri ujutro. Pa zašto je netko došao tako kasno? Nemam pojma. Joanie se okrenula na drugu stranu i nešto nejasno promrmljala. Ja više nisam mogla zaspati. Mamine riječi jurile su mi kroz glavu – koji je tebi kurac, jebeni bezobrazluk, gad i da se nisi usudio i to svaliti na mene. Sunčeve zrake probile su se kroz zastore. Zora se pretvarala u jutro. Cijelu noć nisam spavala, a ipak nisam skužila kakav je to izbor napravio Billy, za što on to krivi moju mamu, što sam to zapravo vidjela na ulaznim vratima. *** Poslije nas je tata odveo na doručak, na palačinke. Joanie i mene. Gdje je mama? upitala sam kad smo ušli u auto. Ostala je još malo odspavati. Moja mama nikad u životu nije spavala nakon sedam ujutro, ali ton kojim mi je tata odgovorio dao mi je jasno do znanja da ne želi čuti još pitanja. Kad smo se vratili kući, mama je još uvijek bila u svom satenskom ogrtaču. Kestenjaste kose zamršene oko lica, ubacivala je komadiće čokolade u smjesu. Inače, uobičajeno, pjevanje je za nju ključni sastojak svakog recepta. Mamin zvonki, slatki glas utkao 11
Amy Meyerson
se u svaku pitu ili lazanje koje je napravila i od njega su trešnje i rajčice postajale slađe. Dok je miješala tijesto za domaće kekse, neprestano, bez zastoja, kuhinja je bila bolno tiha. Dignula je glavu kad je čula da sam na ulazu. Oči su joj bile natečene, obrazi još uvijek bez boje. Onda, kako je bilo na doručku? Tata nam je dopustio da uzmemo tri različite vrste palačinki. Stvarno? Ali, pozornost je opet usmjerila na tijesto za kekse. Lijepo od njega. Željela sam da počne odmah pjevati, da prestane taj njezin trans. Promatrala je i dalje kako tijesto udara u stijenke posude, a ja sam se pitala hoće li keksi biti jednako dobri bez njezina tajnog sastojka. *** Billy nam se nije javljao nekoliko tjedana, sve dok nije ponovno navratio kako bi me izveo za moj rođendan. Nisam imala pojma kamo idemo. Upravo to je s Billyjem bilo najzabavnije. Kakav god provod predložila – poslijepodne na drvenoj promenadi uz ocean ili odlazak u golemi zabavni park Six Flags – ništa od toga ne bi bilo ni upola tako uzbudljivo kao pustolovine koje nam je on priređivao. Izmučeno roktanje Billyjeva starog BMW-a odjekivalo je kućom. Čekala sam onaj poznati zvuk kad on zalupi vratima auta ili mama pojuri dočekati ga na ulazu i odmah krene s kišom pitanja. A kamo zapravo idemo? Hoće li ondje biti još djece? Ima li kakvih visokih stijena ili provalija u koje bih mogla upasti? Hoće li paziti na sigurnosne pojaseve ili pojaseve za spašavanje? Činilo se da je njegovi odgovori nikad ne mogu do kraja zadovoljiti. Tog popodneva Billy je zatrubio iz auta, a mama mi je samo doviknula iza zatvorenih vrata svoje spavaće sobe: Došao je Billy! Hoćeš li se i ti pozdraviti s njim? odvratila sam joj glasno. 12
Nebo puno knjiga
Oklijevala sam i tek onda izašla iz kuće. Vrata mamine spavaće sobe ostala su zatvorena. To ionako nije važno. Billy nije ni pozvonio, samo me čekao u autu upaljena motora. Evo moje nadraže cure, rekao mi je Billy dok sam uskakala u auto. Uvijek me je tako zvao, moja najdraža cura. Bilo bi mi neugodno da mi roditelji kažu nešto tako patetično. S Billyjem je drugačije. Zbog toga sam se osjećala kao da sam još uvijek dijete, što i želim biti, iako dobro znam da to više nije cool kad imaš dvanaest godina. Uključili smo se u prometnicu. Moja kuća polako je nestajala u daljini. Zapitala sam se gleda li nas moja mama s prozora spavaće sobe. Hej, da samo znaš kakvo iznenađenje imam za tebe. Billy mi se osmjehnuo onim svojim preširokim osmijehom. Pretraživala sam mu lice da pronađem kakav znak napetosti koju sam vidjela na maminu licu. No, Billy je izgledao zadovoljno, razdragano. Iznenađenje? Iako to nikad ne bih priznala Joanie, Billyjevo iznenađenje još mi je uvijek uzbudljivije od krađe ruža u parfumeriji i od njega mi se zavrti u glavi više nego od jako brze vožnje autocestom s Joanienom starijom sestrom. Hej, dodaj mi nešto iz pretinca. Billy je pokazao prema pretincu za rukavice u kojem je stajala velika crna omotnica na papirima za registraciju auta. Omotnica je prave veličine za karte za obilazak holivudskog studija Universal ili za koncert u Hollywood Bowlu, ali Billy mi ne bi nikada samo tako izravno predao poklon. U tome nema pravog uzbuđenja. Uvijek moram zaraditi njegove poklone slijedeći tragove i zagonetke koje mi postavlja. Moja je zastava crveno-bijelo-plava, iako nisam zemlja koju ti zoveš domom. Možda ti se to čini kao lozh (ложь) – ovo doista ne znam pročitati – ali na najbližoj točki udaljena sam samo četiri kilometra od američkog tla. Francuska, bubnula sam. Billy me sumnjičavo pogleda. Kanada? 13
Amy Meyerson
Kanadska zastava samo je crveno-bijela. Toplije, toplije. Ili bi bilo bolje da kažem hladnije, puno, puno hladnije. Rusija? upitala samo neuvjerljivo. Vjerni, rekao je što je mogao uvjerljivije s ruskim naglaskom. Vodiš me u Rusiju? Tamo je bio nekakav potres? Odmah sam zamislila Billyja i sebe s ruskim šubarama kako se probijamo pješice kroz dubok snijeg kako bismo provjerili kolika je šteta nastala u nekom udaljenom mjestu. Mislim da bi mi tvoja mama za to otkinula glavu, rekao je Billy. Nakon što je spomenuo mamu, Billy i ja smo ušutjeli. Znala sam da smo se oboje u tom trenutku sjetili pogleda koji smo uputili jedno drugome kad se svađao s mamom usred noći. Jeste li se mama i ti posvađali, je li sve u redu? Nemoj si time razbijati glavu. Zastao je, krenuo nešto reći, a onda opet zastao. Zaustavio je auto pred nekom zgradom na bulevaru Venice. Izgledala je kao ostavljena za rušenje. A sada, da vidimo kamo nas je doveo onaj trag. Tu idemo? upitala sam i u sebi prebrojavala prozore na zgradi prekrivene daskama. Billyjeve pustolovine dosada su uglavnom uključivale nacionalne parkove i vrhunce planina, udaljene i zaklonjene plaže. Nešto je u ovoj zgradi u vezi s Rusijom? Vjerni! Iskočio je iz auta i naklonio se pokazujući glavom prema metalnim vratima. Bila su nezaključana i on ih je otvorio za mene. Smijemo li uopće ulaziti ovamo? Oklijevala sam i žmirkala prema mračnoj unutrašnjosti. Izgleda mi zatvoreno. Danas nije otvoreno, ali upravitelj mi duguje uslugu. Uvijek je zabavnije kad si sam u cijelom muzeju, slažeš se? Zakoračio je unutra i mahnuo mi rukom da ga slijedim. Vjeruj mi! povikao je. Vjeruj mi. To je njegova mantra. I uvijek sam mu vjerovala. Prednja prostorija bila je slabo osvijetljena. Tamni zidovi prekriveni su staklenim vitrinama. Čula se neka opera iz skrivenih 14
Nebo puno knjiga
zvučnika. Vitrina pokraj ulaza bila je puna prepariranih šišmiša, krtica i drugih malih glodavaca. U sljedećoj vitrini blještali su dragulji. Muzej je napravljen prema muzejima kurioziteta iz devetnaestoga stoljeća, objasnio mi je Billy. Znanost, umjetnost i priroda izloženi za one britka, znatiželjna uma. Wunderkammer, da tako kažem. Wunderkammer. Isprobavala sam okus te riječi u svojim ustima i čekala da me obuzme njezina čarolija. Billyjev pogled odlutao je prema vitrini u udaljenom kutu sobe. Puna je minijaturnih figurica – obojenih slonova, klaunova, cirkuskih trenera, akrobata. Na vitrini je pisalo: Ruski cirkus. Povirila sam kroz staklo i pokušala odgonetnuti je li nešto unutra pomaknuto, čudno, ima li kakva figurica koja tu ne pripada, možda zagonetka ispisana na cirkuskom šatoru. Dakako, ugledala sam novi trag zalijepljen za stražnju stranu vitrine. Poput tkanine koja se mojim imenom zove, moja titula je skromna, ali plemićka. Moje ime nema nikakve veze s grubom vunenom tkaninom koju nosim, nego s podrijetlom rijeke u pokrajini Northumberlandu.
Billy se nasmijao kad je vidio zbunjen izraz mojega lica. Pomilovao me po glavi i uputio u sljedeću prostoriju. Koliko je ona prva bila skromna i poluprazna, druga me je zaprepastila. Zidovi su doslovno prekriveni detaljnim prikazima pasa u upadljivim, kičastim okvirima. Tu je samo jedan portret osobe, izblijedjela slika muškarca s bradom i cilindrom koji se zove barun Tweedmouth. Pokraj njega je plakat koji nudi kratku povijest tog plemića, škotskog biznismena i člana Donjeg doma. Prema glasinama, rekao je Billy, lord Tweedmouth je 1858. otišao gledati Ruski cirkus i vidio fantastičnu točku s ruskim psima ovčarima. Nakon 15
Amy Meyerson
predstave ponudio je da kupi par tih pasa, ali trener je to odbio jer je želio zadržati svoju trupu cjelovitom. Prema predaji, Tweedmouth je onda kupio cijelu trupu pasa i uz pomoć njih uzgojio psa pasmine retriver. Billy mi je rukom pokazao policu pokraj portreta. Otvori je. To je dio postava izložbe. Pregledavala sam reprodukcije Tweedmouthovih dokumenata, gotovo sigurna da znam kamo sve to vodi. Upravo to sam obožavala kod Billyjevih pustolovina. Iako sam uvijek mogla predvidjeti kamo potraga zapravo vodi i prije nego što bismo stigli do kraja, on mi nije dopuštao projuriti kroz svoju lekciju. Billy me zaustavio kad sam odbacila kopiju barunovih izvještaja o parenju njegovih pasa. Povjesničari su ove dokumente pronašli pedesetih godina prošloga stoljeća i shvatili da je sve u vezi s Ruskim cirkusom samo legenda. Billy me je uputio na opis simpatične retriverove njuške. Vidi ovo? Retrivere su upotrebljavali kao pse tragače i prije 1858. Dakle, lord Tweedmouth nije mogao stvoriti pasminu retrever parenjem ruskih ovčara. Prstom je slijedio obiteljsko stablo Tweedmouthovih pasa do dna stranice. Umjesto toga, on je pario retrivere koje je već imao da stvori savršenoga lovačkog psa. Znači li to ono što mislim da znači? Plesala sam na mjestu kao da mi se piški. Ovisi o tome što ti misliš da to znači. Prevrtala sam dokumente o parenju pasa i pronašla sljedeći trag ispisan na stražnjoj strani jednog od njih. Nemoj me zvati ljepotica, božica, najljepša od svih. Možda o svim tim imenima razmišljaš, ali samo jedno od njih zvuči kako treba.
Proučila sam svaki portret pomno sve dok nisam pronašla tweed water španijela koji se zove Belle. Pokraj njezina portreta stajala je 16
Nebo puno knjiga
pločica s objašnjenjem da je Belle nastala križanjem Nousa, žutog retrievera, a to je na svijet donijelo zlatnog retrievera. To nije istina! povikala sam. Nema šanse. Skakala sam u zrak i grlila Billyja, vikala nešto nerazgovjetno. Stani malo, upozorio me Billy. Prvo je moraš pronaći. Tražila sam po sobi omotnicu u kojoj bi mogao biti sljedeći trag. Na najudaljenijem zidu visio je portret suvremenog zlatnog retrivera okruženog njegovim precima. Jednostavni crni okvir bio je malo odmaknut od zida. Gurnula sam ruku u prostor iza slike i izvukla jednostavnu papirnatu karticu. Na njoj je pisala adresa na bulevaru Culveru. Kad smo izašli, nisam čekala da mi se oči prilagode na svjetlo, pojurila sam niz bulevar Venice pokraj drugih zatvorenih, oblijepljenih trgovina i prodavaonica autodijelova. Miranda, uspori malo! vikao je Billy, zadihan dok me je pokušavao sustići. Na uglu bulevara Culvera i Venice skakutala sam na mjestu kao džogeri koji ne žele da im se uspore otkucaji srca na semaforu. Pas, pas, pas, pas! vikala sam. Crveno se promijenilo u zeleno i pojurila sam preko ceste. Pratio me je Billyjev smijeh dok smo prolazili pokraj povijesnog hotela i restorana na bulevaru Culveru. Adresa je nekoliko kuća niže, trgovina kućnim ljubimcima koja prodaje papige. Vlasnik uzgaja i zlatne retrivere, objasnio mi je Billy dok je dolazio do daha. Unutra, u trgovini, mirisalo je jedva primjetno na lješnjake. Krupan muškarac, već gotovo ćelav, stajao je iza blagajne i čitao novine. Čim nas je ugledao, nestao je iza pulta i vratio se sa štenetom zlatnog retrivera. Pažljivo sam uzela štene iz njegovih ruku. Tijelo joj je bilo toplo i mirisalo slatkasto po štaglju sa sijenom. U početku je bila pospana. Ali, kad sam je privila na prsa i obrazima 17
Amy Meyerson
prešla preko njezine meke dlake, živnula je i počela mi davati ljepljive poljupce. Trudila sam se da je nekako zadržim u zagrljaju, no bila je previše uzbuđena. Vlasnik trgovine predložio mi je da je pustim da se rastrči po trgovini. Promatrali smo je kako njuška prašnjave kutove i šapicom udara po metalnim kavezima. Billy je stavio ruku na moje rame i ja sam bila spremna reći mu da mi je on apsolutno i nedvojbeno najdraža osoba na svijetu, a onda sam se sjetila mame. Jesi li pitao mamu, jesi li joj rekao? Je li pristala? Billy je digao štene s poda i počeo se smijati kad se bacila na njegovo lice. Misliš da bi tvoja mama mogla reći ne ovoj nuškici? Ali, ujo Billy, ozbiljno, ona mi je rekla da ne mogu dobiti psa. Ali ti si želiš psa, je li tako? Više od bilo čega drugoga. Billy spusti psa na pod i obgrli mi ramena. Ponekad je tvojoj mami potrebna pomoć da stvari jasnije vidi. Kad jednom vidi koliko voliš tog psa, nema šanse da će reći ne. Vjeruj mi. U redu? Čak i dok mi je govorio vjeruj mi znala sam da mu zapravo ne mogu vjerovati. Mama mi nikad neće dopustiti da zadržim ovoga psa. Ali željela sam vjerovati u snagu Billyjevih riječi, u magiju, u to da će sve biti divno jer mi je on to obećao. A željela sam da i mama povjeruje u to. *** Joanie će biti tako zavidna, uživala sam dok smo se vozili kući. Dobila sam štene, pravo pravcato štene. Ujo Billy, to mi je najdraži rođendanski poklon ikada. Stali smo ispred moje kuće i Billy je držao štene u rukama dok sam ja izvlačila sve što nam je za njega potrebno sa stražnjeg sjedala. Kad sam otišla do njega preuzeti štene, nije ga ispuštao iz 18
Nebo puno knjiga
ruku. Milovao ju je iza ušiju, najednom ozbiljan. Žao mi je što si vidjela ono između mene i tvoje mame. Ma nije važno, odgovorila sam nesigurno. Jest, važno je, bio je odlučan. Pas se uzvrpoljio u njegovim rukama. To između mene i tvoje mame, želim da ti bude jasno… ma što se dogodi… ti s tim nemaš ništa, ti nisi ni za što kriva. Pokušala sam preuzeti štene i odjuriti u kuću tako da Billy prestane to govoriti, ali njegov stisak bio je suviše snažan. Nije mi ni palo na pamet da bih ja mogla biti izašto kriva, sve dok on to nije spomenuo. Samo pazi da se ne zaleti na mamine cipele i siguran sam da joj nakon nekog vremena neće moći odoljeti. Predao mi je štene. Vidimo se uskoro. Odlučila sam vjerovati ovim riječima, a ne onim zlogukim prije njih. Vidjet ćemo se s Billyjem uskoro. Sve će biti u redu. Mamice! povikala sam i uletjela u kuću. Mama, brzo dođi, nećeš vjerovati što mi je Billy poklonio! Mama je brzo otvorila vrata svoje spavaće sobe i pojurila na stube pokraj ulaza. Bila je u ogrtaču. Oko očiju su joj crni kolobari. Isuse, Miranda. Stavila je sklopljene ruke na prsa. Uplašila si me. Mislila sam da se nešto dogodilo. Gledaj. Pružila sam psa prema njoj. Mirno lice joj se ukočilo dok je gledala između mene i šteneta koje je počelo cviliti. Ne možeš to zadržati. Mama se sjurila niz stube i uzela mi štene iz ruku. Ovog trena to vraćamo natrag. Pa nisi je ni upoznala. Psić poliže mamino lice. Pogledaj kako je slatka. Pa sama znaš da nije stvar u tome, odgovorila je. Štene je nastavilo lajati. Pa mislila sam da ćeš je prihvatiti kad je vidiš. 19
Amy Meyerson
Miranda, sve smo ovo već prošle. Mi imamo previše posla da bismo se još brinuli za psa. Ja ću se za nju brinuti posve sama. Ti nećeš morati ništa. Prevelika je to odgovornost, odgovorila je. Nisam više dijete. Zašto bi ti odlučila što je za mene prevelika odgovornost. Moj ton šokirao nas je obje. Mama je pričekala da se smirim. Kad mi je postalo jasno da se neće dalje svađati sa mnom, odjurila sam u svoju sobu i urlala. Ti meni baš ništa ne dopuštaš. Znala sam da previše dramatiziram, da si prije vremena dopuštam tinejdžerski ispad, ali zalupila sam vratima tako snažno da su se zatresla. Mama ih je otvorila. Da nisi lupala vratima, čuješ me. Glas joj je bio miran, zlatne oči jasne i izvan sebe od bijesa. Prekršila si pravilo. Znala si da ne možeš dobiti psa. Nemaš pravo na histeričan ispad. Znala sam da je u pravu, ali bila sam u godinama kad nije važno je li ona u pravu, ne ako to znači da ne mogu raditi što želim. A gdje je štene? upitala sam umjesto odgovora. Više joj nije u rukama. Sranje. Mama je pojurila u prizemlje i počela tepati štenetu da ga dozove. Miranda, povikala je, a gdje te je Billy vodio po psa? E neću ti reći! razderala sam se. Kad nije ništa uzvratila, ipak sam priznala. U jednu trgovinu kućnih ljubimaca u Culver Cityju. Nisam joj rekla da tamo zapravo prodaju ptice. Kad je mama otišla sa psom, nazvala sam Billyja da mu kažem što se dogodilo. Nije se javio na telefon u autu pa sam probala kućni. Nećeš vjerovati, urlala sam u telefonsku sekretaricu. Mama me natjerala da vratimo psa. Ona je prava gadura. Nakon što sam spustila slušalicu, osjećala sam se kao da me netko pogodio šakom u trbuh. Nikad nisam rekla tako nešto o svojoj majci. Ponovila sam to i našoj praznoj kući. Ona je prava gadura. Ponavljala sam to jer 20
Nebo puno knjiga
sam se nadala da će mi u jednom trenutku zazvučati pošteno. Ali nije bilo tako. Ostala sam u svojoj sobi cijelo popodne. Čula sam kako se mama vratila, čula sam da je tata došao kući iz teniskog kluba. Čula sam ih kako razgovaraju u kuhinji. Znala sam da mu priča što se dogodilo i da će tata nakon toga doći u moju sobu kao posrednik. U posla sedam navečer tata je pokucao na moja vrata. Nisam gladna. Tata je otvorio vrata i sjeo na krevet pokraj mene. Znam da ti je jako žao. Ali mi smo sve to prošli, sve smo rekli o tome. Ovo nije trenutak u kojem bi trebali nabaviti psa. Sereš. Tata me naglo pogledao. Nikad neće doći taj trenutak. Možda. Ali ti moraš poštovati naš dogovor, Mimi. Mi smo obitelj. Mi odluke donosimo skupa. Bilo bi dobro da siđeš u dnevnu sobu. Zajedno ćemo lijepo večerati. Mislim da bi to bilo najbolje za sve. Tata je kimao prema meni kao da odobrava svoje riječi. Ta mi je gesta tako dobro poznata. Kao da želi reći da ću pametno postupiti. I neću ga razočarati. Za stolom sam promatrala mamu kako nešto prtlja po jelu s bijelim mesom. Nije pojela ni zalogaja. Nisam znala što da joj kažem. Željela sam joj se ispričati što sam rekla da je gadura. Iako me nije čula. Umjesto toga mama je prekinula tišinu. Žao mi je što smo se posvađale. Billy te nije smio dovesti u tu situaciju. To nije bilo pošteno s njegove strane. Odgrizla sam komadić piletine s većeg komada i agresivno ga žvakala. Aha, tako se želi igrati. Nisam ja kriva. Sigurno nije ni ona kriva. Kriv je samo Billy. On je odlučio kupiti mi psa za rođendan, upravo kao što je odlučio učiniti ono za što ga je optužila na dan moje rođendanske proslave. 21
Amy Meyerson
Znači, i ono je bila Billyjeva odluka? Hoćeš reći da ti baš ni za što nisi kriva? Nikada neću zaboraviti tugu i zaprepaštenje na licu moje mame kad je shvatila da govorim o svađi koju sam slučajno čula, a nisam trebala, da upotrebljavam njezine riječi protiv nje. Ne mora nitko biti kriv za to, začula sam kako govori tata. Možemo svi preuzeti odgovornost za ono što smo sami učinili. Žao mi je što samo onako zalupila vratima, rekla sam brzo, ali šteta je već bila počinjena. Mama je kimnula prihvaćajući moju ispriku. Prihvatila je i ono što se promijenilo tijekom te večere. *** Kasnije te večeri opet sam nazvala Billyja. Ja s mamom više nemam posla! vikala sam u sekretaricu. Nikad se neću prestati ljutiti na nju! Kad mi se Billy nije javio na poruke, zaključila sam da me ne želi zvati da mu se ne javi mama. Pokušala sam ga zvati i sutradan. Nije se javio, pa sam na sekretarici ostavila poruku: Sutra ću te nazvati točno u 4:15. Budi svakako kod kuće da možemo razgovarati. Ni sljedećeg popodneva opet nije bio doma. Jedino što sam još mogla bilo je potražiti ga u njegovoj knjižari „Prosperove knjige“. Uz posao povezan s potresima, Billy je bio i vlasnik lokalne knjižare, ne u njegovu susjedstvu u Pasadeni, nego u kvartu Silver Lake Los Angelesa. Billy je o seizmologiji govorio kao o svom stvarnom poslu, a „Prosperove knjige“ vodio je iz užitka. Kad sam ga pitala zašto svoj posao iz užitka nije pretvorio u pravi posao, odgovorio je da ima odgovornost prema ljudima koje treba zaštititi od potresa onako kako samo on to može, a drugi to ne znaju. 22
Nebo puno knjiga
Kad nismo išli u lov na blago s tragovima koje bi mi ostavljao, vodio me u „Prosperove knjige“. I ta knjižara bila je svojevrsna pustolovina. Hodali bismo labirintom između polica s knjigama, a Billy bi mi rekao da izaberem jednu knjigu, bilo koju, ali da pažljivo biram jer ću dobiti samo jednu. Tamo sam otkrila Anne od zelenih zabata, Mary Lennox i posve nedavno Kristy, Claudiju i Stacey i njihove prijateljice iz kluba dadilja. Neki muški glas, ne ujakov, javio se na telefon. Prosperove knjige, mjesto na kojem knjige cijenimo više od vojvodstva. To je vjerojatno njegov ravnatelj Lee, ali nije mi se dalo opet s njim započinjati cijelu onu dugu priču o tome kako ne može vjerovati da još uvijek nisam pročitala knjigu Bože, jesi li tu? To sam ja, Maragaret. Je li Billy tu? Mislim da je u laboratoriju. Planirao je navratiti u nedjelju. Imaš li neku poruku? Brzo sam prekinula da Lee ne shvati da sam to ja. Do nedjelje je još uvijek pet dana. Nisam mogla tako dugo čekati pa sam ga ponovno probala dobiti doma te večeri, kad je mama legla, a tata je u dnevnoj sobi gledao kasne vijesti. Billy? Tvoja najdraža cura ovdje, rekla sam patetično u slušalicu. Jesi li dobio moje poruke? Stvarno moram razgovarati s tobom. Nakon još nekoliko poruka, počela me hvatati panika. Dala sam sve od sebe da zadržimo psa, sad sam već preklinjala u slušalicu. Moraš mi vjerovati. Baš sve sam probala. Znaš i sam kakva je mama. Dobro je poznaješ. Molim te, nemoj se ljutiti na mene. Samo me nazovi. Nije mi uzvratio na pozive i do kraja vikenda postala sam svjesna da više nema smisla zvati ga. Billyjev muk bio je glasniji od svega što bi mogao reći. Neće više dolaziti na roštilj nedjeljom, 23
Amy Meyerson
barem ne u bližoj budućnosti. Neće me više pokupiti autom i krenuti sa mnom u neku novu pustolovinu. Zaključila sam da se moram s njime vidjeti uživo. Ne može mi pogledati u oči i odbaciti me zauvijek. Znala sam gdje će biti u nedjelju. Znala sam da ću ga naći u „Prosperovim knjigama“. *** Joanie mi je pomogla da isplaniramo putovanje na drugi kraj grada. Silver Lake ja tako daleko od našega kvarta, to je gotovo kao da idem u San Francisco. Potrebno je prijeći tolike kilometre autocestama da se dođe do njega. Bus vozi sporim cestama niz bulevar Santa Monica sve do križanja sa Sunsetom. Nije potrebno presjedati. Ako sve bude išlo po planu, trajat će sat i pol. Rekla sam mami da ću ostati kod Joanie gdje nas čuvaju njezine nešto starije sestre tinejdžerice, svaka u svojoj sobi. Već sam toliko puta bila kod nje i ništa se nije dogodilo, pa je mama prestala nazivati Joanienu mamu da provjeri je li kod kuće. Prije nego što sam ušla u autobus, Joanie me zagušila zagrljajem. Jesi li sigurna da možeš to sama? Zapamti, kad bus prođe stanicu Vermont, imaš samo još dvije stanice. Hvala, mama, rekla sam joj zajedljivo. Isplazila mi je jezik. U busu nije bila takva gužva kao što sam očekivala. Pronašla sam prazan red sjedala i sjela do prozora. Promet se vukao bulevarom Santa Monica dok smo preko Beverly Hillsa prelazili u West Hollywood, a onda u neke sumnjivije dijelove Hollywooda. Izišla sam iz busa na Hyperionu i krenula prema Sunset Junctionu. Pravila sam se u sebi da sam dijete kakva glazbenika ili umjetnika, jedno od one djece koja odrastaju u Silver Lakeu. Prospero se visoko uzdiže iznad znaka za knjižaru sa svojim štapom u desnoj ruci i knjigom u lijevoj, s purpurnim ogrtačem 24
Nebo puno knjiga
i bijelom kosom koju nosi vjetar. Zastala sam ispred ulaza u knjižaru i zagledala se unutra kroz izlog prepun knjiga. Osjetila sam neko uzbuđenje u trbuhu kao i svaki put kad bih ugledala žarkozelene zidove. S ovim prostorom imam odnos kakav nema nitko drugi, čak ni oni koji dolaze svaki tjedan ili čak svaki dan. Billy nije nikome drugom govorio da si odabere knjigu, bilo koju, besplatno, kao da knjige samo mene čekaju. Otvorila sam vrata uvjerena da ću ugledati Billyja i sve će biti u redu. „Prosperove knjige“ nisu velika trgovina, ali s visokim stropovima i dobro postavljenim policama za knjige izgleda veliko, čak prostrano. Miriše jedinstveno, drugačije od Billyjeve kuće u Pasadeni, kao nijedna druga knjižara. Svježe razrezan papir zemljanog mirisa s bijelim mošusom iz parfema zgodnih djevojaka koje tu navraćaju i onda kava u tragovima, gotovo cvjetni miris. Miranda, rekao mi je Lee kad me je ugledao na vratima. Kakvo lijepo iznenađenje. Je li i Billy s tobom? Pa mislila sam da je tu. Nisam vidjela Billyjevu kožnatu torbu ispod stolice uz radni stol ni njegovu šalicu za kavu s Rasjedom San Andreas koji Kaliforniju dijeli poput velikog ožiljka na jednom od stolova u kavani. Osjetila sam da me Lee promatra. Nisam mu pogledala u oči jer sam već znala što će mi reći. Ma sigurno je već na putu ovamo, rekao je Lee. Idem ga nazvati, pričekaj. Lee je dobacio ženi koja radi u kavani da mi donese što god želim. Ona mi je namignula i odmah donijela veliki okrugli keks s komadićima čokolade kao da je to neka tajna koju dijelimo. Odnijela sam keks za stol u najdaljem kutu i promatrala Leeja na pultu na ulazu kako razgovara telefonom. Pogledao je prema meni i vidio da ga promatram. Vidjelo se da ga nešto muči, lice mu se malo izobličilo. 25
Amy Meyerson
Billy ne može danas doći, rekao mi je kad je sjeo za moj stol. Rekao mi je da nazovem tvoju mamu. Ona će uskoro stići. Nazvali ste moju mamu? Počela sam velikom brzinom smišljati laži. Željela sam svoj primjerak novog broja Kluba dadilja. Tata mi je rekao da smijem sama doći ovamo. To su sve prozirne laži koje će mamu još više razljutiti. Rekla sam joj da ću biti kod Joanie, a onda sjela u bus za Silver Lake, iako dobro znam da ne smijem sama u bus ni po našem susjedstvu. Otišla sam se vidjeti s ujakom iako znam da su se posvađali. Posve sam prekršila sve dogovore i nisam je poslušala. Ubit će me. Ili još gore: imat ću zabranu izlaska od sada do vječnosti. Ali nije to ono najgore. Ono što me je stvarno ubilo bila je činjenica da me Billy ne želi vidjeti. Borila sam se sa suzama. Imam dvanaest godina, gotovo sam već tinejdžerica, a to znači da sam gotovo odrasla osoba. Prestara sam za plakanje. Ma nemoj, rekao mi je Lee kad je primijetio da plačem. Što kažeš na to da nas dvoje skupa odaberemo knjigu za tebe? Hoćeš? U redu, rekla sam mu, iako mi se nije dalo birati knjigu, bilo koju knjigu, ne s Leejem. Pratila sam ga do odjela s knjigama za tinejdžere gdje su se vidjeli hrptovi knjiga žarkih boja. Naslove im nisam dobro vidjela, bili su zamagljeni od mojih suza. Lee mi je pokazao nekoliko krimića autora R. L. Stinea i Christophera Pikea, knjige kakve mi uglavnom nije nudio. Odmahnula sam glavom na svaki prijedlog. Nekad sam mislila da ću do mature pročitati sve knjige u „Prosperovim knjigama“. A sad više nikada ne želim pročitati ni jednu od njih. Lee je morao naplatiti kupcu pa sam se vratila svojemu kolaču bez knjige u rukama. Veliki keks prelomila sam na manje dijelove, a onda te manje na još manje jer sam bila previše nesretna da bih ga jela. Stolovi oko mene su se ispraznili i onda opet popunili. Lee je ostao iza blagajne. Svako malo digao bi se i pogledao po knjižari 26
Nebo puno knjiga
kako bi se uvjerio da nisam nestala. Počelo se smrkavati i prepala sam se da je mama toliko ljuta da je odlučila ne doći po mene. Činilo mi se da je prošlo nekoliko sati kad je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Netko je ušao. Dignula sam glavu i ugledala mamu kako pažljivo prelazi pogledom po mnoštvu ljudi za stolovima. Na licu joj se vidjelo olakšanje kad me je spazila. Kad smo se pogledale u oči, posve sam zaboravila da sam ljuta na nju i otrčala sam joj u zagrljaj. Osjetila sam njezinu toplinu, slatki miris jorgovana njezine kože. Osjećala sam se kao malo dijete i nije me bilo briga hoće li to netko primijetiti. Jako mi je žao. Poljubila me u čelo. Samo mi je važno da si dobro. Tada sam shvatila da je moj plan bio osuđen na neuspjeh od samoga početka. Čak i da je Billy bio u „Prosperovim knjigama“, on je odlučio ne uzvratiti mi na pozive. Eto, sve ovo vrijeme ljutila sam se na mamu, a ona je došla po mene i spasila me, ona, ne Billy. *** Dok smo se vozile autocestom I-10, osjetila sam da bi mi mama najradije objašnjavala koliko sam bila glupa, kako je četvrt Silver Lake opasna i kako mi se svašta ružno moglo dogoditi. Umjesto toga, samo me je upitala: A što si ti mislila da će se dogoditi ako se nađeš s Billyjem? Nije mi zvučala ljutito, samo znatiželjno. Ne znam, priznala sam. Htjela bih da se pomirite. Nije to uvijek tako jednostavno kad su odrasli u pitanju. A zašto? Mama je čvrsto stisnula upravljač. Billy i ja imamo jako složen odnos. Pa o čemu govoriš? Što se zapravo dogodilo one noći kad sam vas zatekla kako se svađate? 27
Amy Meyerson
Lice joj se smekšalo i pozornost je s ceste usmjerila prema meni. To je previše komplicirano, ne mogu ti objasniti. Možda možeš pokušati? Zadržala sam dah. Mama je dobila priliku ispričati svoju stranu priče. Bila sam spremna povjerovati u sve što će mi reći o Billyju, bez obzira na to koliko bilo strašno. Mama je suzila oči kao da joj je teško pratiti promet ispred sebe. Premlada si da bi to shvatila. Rekla mi je to nježno, ali bilo bi bolje da su njezine riječi bile grube ako me je već željela raniti umjesto da me zaštiti. Ne želim da me štiti. Hoćete li vi to izgladiti? upitala sam. Iskreno, nemam pojma, odgovorila je. Ne zna. Što god da se dogodilo između nje i Billyja, previše je ozbiljno da bi jedno drugom oprostili. Rekli su neke stvari koje sada ne mogu povući kao da nisu izrečene. U toj svađi izgubili su jedno drugo. A možda su zapravo izgubljeni jedno za drugo već godinama. Više i ne znam. No, jedno znam, i to osjećam akutno, Billy je mene izgubio. Ne želim više biti njegova najdraža cura. Ne želim čuti zašto je mamu poslao u „Prosperove knjige“, zašto se on sam nije sastao sa mnom. Čak i da se pojavi kod nas sljedeće nedjelje, naš odnos nikada više neće biti isti. Pokazalo se da je bilo posve nevažno što sam ja priželjkivala jer se Billy nije pojavio kod nas sljedeće nedjelje, a ni one poslije nje. Nije me pokupio da provedemo popodne u „Prosperovim knjigama“. Nije me više vodio u nove pustolovine. Mjesecima nakon njegova nestanka tražila sam znakove da samo što se nije vratio. Umjesto tragova koji bi me odveli k njemu, nailazila sam samo na potvrde njegova nestanka. Starinski ukrašeni tanjuri koje nam je Billy donio iz Pekinga više nisu izloženi u dnevnom boravku. Umjesto fotografije Billyja i mene u akvariju stajala je fotografija na kojoj me tata gura na ljuljački. Minjoni iz 28
Nebo puno knjiga
kubanske slastičarnice u Glendaleu koje bi nam Billy uvijek donosio nisu više desert nakon roštilja nedjeljom. Kad sam krenula u gimnaziju, konačno sam prestala tražiti Billyja. Postao je samo osoba iz naše obiteljske povijesti, netko koga sam gotovo zaboravila. Kad se napokon vratio, nisam ga se nijednom sjetila najmanje cijelo desetljeće. A u tom trenutku već je bio mrtav. No, Billyjeva smrt ne predstavlja kraj naše priče. Ona je zapravo samo početak.
29