Nemirna krv by Mozaik knjiga

Robert Galbraith NEMIRNA KRV

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo sedamdeset prva Naslov izvornika

Ilustracije su u vlasništvu autora Moralna autorska prava su utvrđena. Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni, izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna. Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednik

Zoran Maljković Lektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Marko Katičić Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2021.

ISBN 978-953-14-2929-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 0001253485. Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Robert Galbraith

Nemirna krv S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Barbari Murray socijalnoj radnici, radnici udruge WEA, učiteljici, supruzi, majci, baki, opasnoj igračici bridža i najboljoj svekrvi na svijetu

There they her sought, and euery where inquired, Where they might tydings geto f he restate; Yet found they none. But by what haplesse fate, or hard misfortune she was thence conuayd, And stolne away from her beloued mate, Were long to tell…* Edmund Spenser Vilinska kraljica

Jer, da nije tako, nešto bi nestajalo u ništa, a to je matematički apsurd. Aleister Crowley Knjiga Thotha

* Tražili su je i svuda se za nju raspitivali, da saznaju gdje je; no saznali nisu ništa. Ali, kakva ju je nesretna sudbina ili zla kob zadesila i otela od njezina ljubljenog, duga je priča… Nedovršeni alegorijski ep Vilinska kraljica nije preveden na hrvatski; za potrebe razumijevanja, stihovi su u ovom romanu prevedeni u prozi. (Nap. prev.)

PRV I DIO Then came the iolly Sommer…* Edmund Spenser Vilinska kraljica

* Tad stiglo je radosno ljeto… (Nap. prev.)

And such was he, of whom I haue to tell, the champion of true Iustice, Artegall…* Edmund Spenser Vilinska kraljica

ornvolac si, rođen i odrastao u Cornwallu – razdražljivo je rekao Dave Polworth. – ‚Strike‘ ti nije pravo prezime. Trebao bi se prezivati Nancarrow. Nećeš valjda sjediti ovdje i tvrditi da bi se nazvao Englezom? Te tople kolovoske večeri Victory Inn bio je toliko krcat, da su se gosti raširili po širokim kamenim stubama koje su vodile do zaljeva. Polworth i Strike sjedili su uz pivo za stolom u kutu, da proslave Polworthov trideset deveti rođendan. O kornvolskom nacionalizmu razgovarali su dvadeset minuta, ali Strikeu se činilo da o njemu razgovaraju mnogo duže. – Bih li se nazvao Englezom? – glasno je razmišljao. – Ne, vjerojatno bih rekao da sam Britanac. – Odjebi – naljutio se naprasiti Polworth. – Ne bi to rekao. Samo me želiš iživcirati. Dvojica prijatelja bila su fizičke suprotnosti. Polworth je bio nizak i sitan kao džokej, preuranjeno naboran od rada na otvorenom, prorijeđene kose, kroz koju mu se vidjela koža glave crvena od sunca. Majica mu je bila zgužvana kao da ju je podigao s poda ili izvukao iz košare * Takav bijaše on, o kom vam moram kazivati, borac za pravdu, Artegall… (Nap. prev.)

Robert Galbraith

za prljavo rublje, a traperice poderane. Na lijevoj podlaktici imao je tetovažu crno-bijelog križa svetog Pirana, zaštitnika Cornwalla, na desnoj duboku brazgotinu, uspomenu iz bliskog susreta s morskim psom. Njegov prijatelj Strike nalikovao je na boksača izvan forme, što je i bio: krupan muškarac, dobrano viši od metar i osamdeset, pomalo iskrivljena nosa i guste, kovrčave tamne kose. On nije imao nijednu tetovažu i usprkos stalnoj sjeni guste brade, izgledao je izglačano i u osnovi uredno, kao bivši policajac ili vojnik. – Ovdje si se rodio – nije odustajao Polworth. – Zato si Kornvolac. – Problem je što si ti prema tom kriteriju Birminghamac. – Odjebi! – ponovno je uzviknuo Polworth, iskreno povrijeđen. – Ovdje sam od drugog mjeseca života i mama mi je iz obitelji Trevelyan. To je identitet… ono što osjećaš ovdje – lupio se šakom o grudi. – Preci moje mame stoljećima su u Cornwallu… – Da, dobro, krv i rodna gruda nikad nisu bile moja… – Jesi li čuo za najnoviju anketu koju su proveli? – prekinuo ga je Polworth. – ‚Kojeg si etničkog podrijetla?‘ pitali su i polovina ispitanika, polovina… označila je ‚Kornvolac‘ umjesto ‚Englez‘. To je golemo povećanje. – Super – rekao je Strike. – Što je sljedeće? Jesi li Dumnonac ili Rimljanin? – Samo se ti nastavi rugati i vidjet ćeš gdje će te to dovesti. Predugo si u Londonu, stari moj… Nije ništa loše ponositi se vlastitim podrijetlom. Nema ničega lošeg u zajednicama koje žele da im Westminster vrati malo moći. Škoti će prvi krenuti tim putem, sljedeće godine. Vidjet ćeš. Kada dobiju neovisnost, to će biti okidač. Keltski narodi diljem države… svi će se pokrenuti. Jesi li za još jedno? – dodao je pokazujući na Strikeovu praznu kriglu. Strike je došao u pub jer je žudio za predahom od napetosti i briga i nije želio slušati vatrene govore o kornvolskoj politici. U otprilike godinu dana otkad su se posljednji put vidjeli, Polworthova privrženost Mebyon Kernowu, nacionalističkoj stranci kojoj se pridružio sa šesnaest godina, očito se dodatno produbila. Dave je obično nasmijavao 12

Nemirna krv

Strikea kao što ga gotovo nitko drugi nije mogao nasmijati, ali nije trpio šale o neovisnosti Cornwalla, temi koja je Strikea privlačila koliko i tekstili za kućanstvo ili promatranje vlakova. Pomislio je da kaže da se mora vratiti u kuću svojih ujaka i ujne, ali ono što ga je ondje čekalo bilo je gotovo turobnije od njegova starog prijatelja koji je žestoko kritizirao samoposluživanja koja nisu željela staviti križ svetog Pirana na proizvode kornvolskog podrijetla. – Naravno, hvala – dodao je svoju praznu čašu Daveu i Dave je krenuo prema šanku, kimajući lijevo-desno brojnim poznanicima. Sam za Stolom, Strike je rastreseno lutao pogledom po pubu koji je oduvijek smatrao svojim lokalom. S godinama se promijenio, ali u njemu se još uvijek moglo prepoznati mjesto na kojem se u kasnoj tinejdžerskoj dobi sastajao s prijateljima iz Cornwalla. Imao je neobičan dvostruki dojam da je upravo ondje gdje pripada i gdje nikad nije pripadao, dojam duboke prisnosti i odvojenosti u isti mah. Besciljno šarajući pogledom od drvenog poda do slika pomorskih motiva, oči su mu se srele s krupnim, tjeskobnim očima žene koja je stajala za šankom s prijateljicom. Imala je duguljasto, blijedo lice i prosijedu, tamnu kosu do ramena. Nije ju prepoznao, ali proteklih sat vremena neprestano je bio svjestan da neki mještani izvijaju vratove pogledati ga ili pokušavaju uhvatiti njegov pogled. Okrenuo je glavu na drugu stranu, izvadio mobitel i pravio se da šalje poruku. Na njegov najmanji znak ohrabrenja, poznanici su imali spremno opravdanje za razgovor, jer naizgled svi u St Mawesu znali su da je njegovoj ujni Joan prije deset dana dijagnosticiran rak jajnika u uznapredovaloj fazi i da su on, njegova polusestra Lucy i Lucyna trojica sinova smjesta dojurili u Joaninu i Tedovu kuću biti im pri ruci. Već tjedan dana, svaki put kad bi se odvažio izaći iz kuće, odgovarao je na pitanja, primao izraze suosjećanja i pristojno odbijao ponuđenu pomoć. Bio je umoran od smišljanja novih načina da kaže: „Da, čini se da je neizlječivo i da, svima nama je grozno“. Polworth se progurao natrag do stola s dvije krigle svježe natočena piva. 13

Robert Galbraith

– Izvoli, Diddy – rekao je sjedajući na svoj stolac. Taj stari nadimak nije bio ironična aluzija na Strikeovu masu, kao što je većina ljudi pretpostavljala, nego izvedenica od riječi didicoy, kornvolske riječi za Roma. Njezin zvuk smekšao je Strikea, podsjetivši ga zašto je njegovo prijateljstvo s Polworthom bilo najduže od svih prijateljstava u njegovu životu. Prije trideset pet godina, Strike je s polugodištem zakašnjenja krenuo u Osnovnu školu St Mawes, neobično krupan za svoju dob i s naglaskom napadno drukčijim od lokalnog račlanja. Iako se rodio u Cornwallu, majka ga je odvela iz St Mawesa čim se oporavila od porođaja; s bebom u naručju pobjegla je u noć, natrag u londonski život koji je voljela, život seljakanja iz jednog stana ili skvota u drugi, s jednog tuluma na drugi. Četiri godine nakon Strikeova rođenja vratila se u St Mawes sa sinom i novorođenom kćeri Lucy, a onda u ranim jutarnjim satima ponovno pobjegla, ostavivši Strikea i njegovu polusestru kod ujaka i ujne. Što je točno Leda napisala u poruci koju je ostavila na kuhinjskom stolu, Strike nikad nije saznao. Nedvojbeno je imala problema sa stanodavcem ili dečkom, ili je možda željela otići na neki glazbeni festival: s dvoje djece na grbači postalo joj je teško živjeti onako kako je željela. Što god bio razlog Ledine duge odsutnosti, njezina šogorica Joan, koja je bila tradicionalna i uredna koliko je Leda bila nestalna i kaotična, kupila je Strikeu školsku odoru i upisala ga u lokalnu školu. Ostali četverogodišnjaci u razredu zinuli su od čuda kad im ga je učiteljica predstavila. Nekoliko njih zahihotalo se kad je rekla njegovo ime, Cormoran. Brinuo ga je taj upis u školu, jer bio je siguran da je njegova mama rekla da će ga „školovati kod kuće“. Pokušao je reći ujaku Tedu da misli kako njegova mama ne želi da on ide u školu, ali Ted, koji je inače bio pun razumijevanja, odlučno je odgovorio da mora ići u školu, i zato je sad bio u tom razredu, sam među neznancima sa smiješnim naglascima. Strike, koji nikad nije bio plačljivac, sjeo je u staru školsku klupu s knedlom u grlu velikom kao jabuka. 14

Nemirna krv

Zašto je Dave Polworth, razredni džepni kapo, odlučio sprijateljiti se s novim dječakom, nikad nije bilo zadovoljavajuće objašnjeno, čak ni Strikeu. To sigurno nije učinio iz straha od Strikeove veličine, jer njegova dvojica najboljih prijatelja bila su krupni sinovi ribara, a i Dave je bio poznat kao borac čija je žestina obrnuto proporcionalna visini. Do kraja tog prvog dana Polworth mu je već postao i prijatelj i pobornik, preuzevši na sebe da njihovim razrednim drugovima utuvi u glavu sve razloge iz kojih Strike zaslužuje njihovo poštovanje: rodio se u Cornwallu, nećak je Teda Nancarrowa iz lokalne spasilačke službe, ne zna gdje mu je mama i nije on kriv što smiješno govori. Strikeova neizlječivo bolesna ujna cijeli je tjedan iskreno uživala u društvu svog nećaka, ali te večeri praktički ga je izgurala iz kuće da proslavi rođendan „malog Davea“, iako je sutradan odlazio. Neizmjerno je držala do starih veza i bila je presretna što su Strike i Dave Polworth nakon toliko godina još uvijek prijatelji. Joan je njihovo prijateljstvo smatrala dokazom da nije pogriješila kad je protivno željama njegove nesposobne majke poslala Strikea u školu i da je Cornwall njegov istinski dom, bez obzira na to koliko je svijeta otad obišao i bez obzira na to što trenutačno živi u Londonu. Polworth je ispio dug gutljaj svoga četvrtog piva i oštro pogledavši tamnokosu ženu i njezinu plavokosu prijateljicu, koje su još uvijek promatrale Strikea, rekao: – Jebeni turisti. – Što bi bilo s tvojim vrtom da nema turista? – upitao je Strike. – Ništa mu ne bi nedostajalo – spremno je odgovorio Polworth. – Imamo gomilu lokalnih posjetitelja, mnoge koji se stalno vraćaju. Polworth je nedavno dao otkaz na rukovodećem položaju u jednoj građevinskoj tvrtki u Bristolu kako bi radio kao glavni vrtlar u velikom botaničkom vrtu malo dalje niz obalu. Kvalificiran ronilac, vješt surfer, natjecatelj u Ironman triatlonima, od djetinjstva je bio neprestano fizički aktivan i nemiran, a godine i uredski posao nisu ga pripitomili. – Znači, ne kaješ se? – upitao je Strike. 15

Robert Galbraith

– Ma kakvi – revno je odgovorio Polworth. – Morao sam ponovno zasukati rukave. Morao sam se vratiti na zrak. Sljedeće godine napunit ću četrdesetu. Bilo je sad ili nikad. Polworth se prijavio za novi posao ne rekavši za to svojoj supruzi. Kad ga je dobio, dao je otkaz na starom poslu i doveo obitelj pred gotov čin. – Penny se pomirila sa životom na selu? – upitao je Strike. – Još uvijek mi jednom tjedno kaže da želi razvod – ravnodušno je odgovorio Polworth. – Ali, bilo je bolje dovesti je pred svršenu stvar nego se pet godina natezati s njom. Sve je ispalo sjajno. Klinke vole novu školu, Pennyna tvrtka dopustila joj je da se prebaci u ured u velikom gradu. – Veliki grad za Polwortha je bio Truro, ne London. – Sretna je. Samo to ne želi priznati. Strike je sumnjao u istinitost te tvrdnje. Kod Polwortha je ignoriranje nezgodnih činjenica išlo zajedno s ljubavlju prema riziku i romantičnim ciljevima. Ali, Strike je imao dovoljno svojih problema da bi brinuo o Polworthovima, pa je podigao kriglu i, nadajući se da će time zadržati Polworthove misli podalje od politike, rekao: – Sretan rođendan, prijatelju. – Hvala – odgovorio je Polworth podigavši svoju kriglu. – Onda, što misliš, kakve su Arsenalove šanse? Hoće li proći dalje? Strike je slegnuo ramenima, jer bojao se da bi razgovor o vjerojatnosti njegova londonskog nogometnog kluba da osigura mjesto u Ligi prvaka ponovno doveo do prigovora da nije odan Cornwallu. – Kako je tvoj ljubavni život? – upitao je Polworth iskušavajući drukčiji pristup. – Nemam ga. Polworth se nacerio. – Joanie misli da ćeš završiti sa svojom poslovnom partnericom. Onom Robin. – Ma nemoj? – Rekla mi je to pretprošli vikend, dok sam im postavljao Sky Box Office. 16

Nemirna krv

– Nisu mi rekli da si im ga postavio. – Strike je ponovno nagnuo kriglu prema Polworthu. – Baš lijepo od tebe, prijatelju, hvala ti. Ako se nadao da će time skrenuti prijatelja sa započete teme, prevario se. – Oboje to misle. I ona i Ted misle da je Robin žena za tebe – nije odustajao Polworth. Kad Strike nije odgovorio, Polworth ga je pritisnuo. – Znači, između vas dvoje ništa se ne događa? – Ne. – Kako to? – Polworth se ponovno namrštio. Kao i s neovisnošću Cornwala, Strike je i u ovom odbijao prihvatiti očit i poželjan cilj. – Zgodna je. Vidio sam je u novinama. Možda se ne može mjeriti s Milady Ludakovskom – priznao je Polworth. Taj nadimak davno je nadjenuo Strikeovoj bivšoj zaručnici. – Ali, s druge strane, barem nije jebena lujka, zar ne, Diddy? Strike se nasmijao. – Lucy se sviđa – nastavio je Polworth. – Kaže da biste vas dvoje bili savršen par. – Kad ste ti i Lucy razgovarali o mom ljubavnom životu? – upitao je Strike, malo manje ljubazno. – Prije otprilike mjesec dana. Dovela je dečke na vikend, pa su bili kod nas na roštilju. Strike je pio i šutio. – Sjajno se slažete, kaže ona. – Polworth ga je promatrao. – Da, slažemo se. Polworth je šutio i čekao, izvijenih obrva. – To bi samo sve sjebalo – rekao je Strike. – Ne želim riskirati agenciju. – Shvaćam. Ali, u iskušenju si? Strike nije odmah odgovorio. Pazio je da ne pogleda prema tamnokosoj ženi i njezinoj prijateljici, koje su, u to je bio siguran, razgovarale o njemu. 17

Robert Galbraith

– Možda je bilo trenutaka kad mi je palo na pamet – priznao je. – Ali, ona prolazi kroz ružan razvod, već ionako provodimo pola života zajedno i sviđa mi se imati je za poslovnu partnericu. Budući da su bili dugogodišnji prijatelji, da su se već sukobili oko politike i da je bio Polworthov rođendan, Strike je nastojao ničim ne pokazati da ga ta pitanja ljute. Svi oženjeni ljudi koje je poznavao naizgled su očajnički željeli natjerati druge u brak, bez obzira na to koliko su sami bili slaba reklama za tu instituciju. Na primjer, Polworthi kao da su živjeli u stalnom međusobnom neprijateljstvu. Strike je od Penny češće čuo da svog supruga spominje kao „onu budalu“ nego imenom, a Polworth je svoje prijatelje često rado zabavljao pojedinostima svih načina na koje je uspio ostvariti vlastite želje i interese nauštrb svoje supruge ili usprkos njezinim prosvjedima. Oboje su se činili najsretnijima i najopuštenijima u društvu svog spola, a u rijetkim prigodama kad su Strikea ugostili u svom domu, ta okupljanja naizgled su uvijek slijedila obrazac prirodne segregacije, jer žene bi se okupile u jednom dijelu kuće, muškarci u drugom. – Što će se dogoditi kad Robin poželi djecu? – upitao je Polworth. – Ne mislim da hoće. Voli svoj posao. – To sve kažu – odmahnuo je rukom Polworth. – Koliko joj je sad godina? – Deset manje nego nama. – Željet će djecu – samouvjereno je ustvrdio Polworth. – Sve žene žele djecu. I njima to dođe brže. Sat im otkucava. – Pa, sa mnom ih neće dobiti. Ja ne želim djecu. Osim toga, što sam stariji, to manje mislim da sam za brak. – I ja sam to mislio, kompa. Ali, shvatio sam da se grdno varam. Rekao sam ti kako se to dogodilo, zar ne? Kako sam na kraju zaprosio Penny? – Mislim da nisi. – Nikad ti nisam ispričao ono s Tolstojem? – upitao je Polworth, iznenađen da je to propustio učiniti. 18

Nemirna krv

Strike, koji je već prinio čašu usnama, sad ju je začuđeno spustio. Još od osnovne škole, Polworth, koji je bio izvanredno inteligentan, ali je prezirao svaki oblik učenja koji nije mogao iskoristiti u neposrednu, praktičnu svrhu, izbjegavao je sve tiskovine osim tehničkih priručnika. Pogrešno protumačivši Strikeov izraz lica, Polworth je rekao: – Tolstoj. On je književnik. – Da – odgovorio je Strike. – Hvala. Kakve veze ima Tolstoj?… – Sad ti objašnjavam, zar ne? Dakle, baš sam bio prekinuo s Penny već drugi put. Tupila me je sa zarukama, a ja za to nisam bio spreman. I tako ti ja u nekoj birtiji pričam svom kompi Chrisu kako mi je dozlogrdilo njezino zahtijevanje prstena; sjećaš se Chrisa? Krupan momak, ima govornu manu. Upoznao si ga na Rozwyninu krštenju. Uglavnom, pokraj nas sam za šankom sjedi jedan urokani, stariji tip, pomalo tetkast u sakou od samta, i iskreno, neopisivo mi ide na živce, jer vidim da nas sluša. I pitam ti ja njega koji kurac bulji u nas, a on me pogleda ravno u oči i kaže: ‚Nositi teret i pritom rabiti ruke moći ćeš jedino ako zavežeš teret na leđa. Oženi se i ponovno ćeš se moći koristiti rukama. Nemoj se oženiti i ruke ti više nikad neće biti slobodne ni za što drugo. Pogledaj Mazankova i Krupova. Oni su zbog žena upropastili karijere.‘ Mislio sam da su taj Mazankov i Krupov neki njegovi prijatelji. Upitao sam ga za koji mi kurac govori o njima. Odgovorio je da citira tog književnika, Tolstoja. Zapričali smo se i vjeruj mi, Diddy, taj trenutak promijenio mi je život. Žaruljica se upalila – Polworth je pokazao zrak iznad svoje proćelave glave. – Progledao sam zahvaljujući tom tipu. Shvatio sam u čemu je nevolja nas muškaraca. Sjedio sam u birtiji u četvrtak navečer da nađem žensku za ševu, ali kući ću ponovno otići sam, siromašniji, umoran od dosade. Pomislio sam na svu lovu koju sam potrošio ganjajući ženske i na svu gnjavažu, zapitao se želim li s četrdeset godina biti sam i gledati porniće, i zaključio sam da je upravo to svrha braka. Hoću li naći bolju od Penny? Uživam li kenjati gluposti ženama u birtijama? Penny i ja sasvim se dobro slažemo. Mogao bih proći mnogo gore. Ne izgleda loše. Seks bi me čekao kod kuće, zar ne? 19

Robert Galbraith

– Šteta što te ona ne čuje – rekao je Strike. – Odmah bi se ponovno zaljubila u tebe. – Rukovao sam se s tim tetkastim tipom – nastavio je Polworth, ne obazirući se na Strikeov sarkazam. – Natjerao sam ga da mi napiše ime tog pisca i naslov knjige. Otišao sam iz birtije, uzeo taksi do Pennyna stana, zalupao na vrata, probudio je. Bila je bijesna kao ris. Mislila je da sam došao zato što sam se napio i htio ševiti, a nisam uspio naći ništa bolje. Rekao sam: ‚Ne, glupačo, došao sam jer se želim oženiti tobom.‘ I reći ću ti ime te knjige. Ana Karenjina. – Iskapio je svoje pivo. – Ne valja ni kurca. Strike se nasmijao. Polworth se glasno podrignuo pa pogledao na sat. Bio je muškarac koji je znao efektno završiti priču i za duge rastanke nije imao nimalo više vremena nego za rusku književnost. – Idem ja sad, Diddy – ustao je. – Ako se vratim prije pola dvanaest, dobit ću rođendansko pušenje. A upravo je u tome cijela poanta, stari moj. Cijela. Strike se osmjehnuo i rukovao s Polworthom. Rekavši mu da pozdravi Joan i nazove ga sljedeći put kad dođe, Polworth se progurao iz krcatog puba i nestao iz vida.

Heart, that is inly hurt, is greatly eas‘d With hope of thing, that may allay his Smart…* Edmund Spenser Vilinska kraljica

oš uvijek se cereći na Polworthovu priču, Strike je sad shvatio da tamnokosa žena za šankom pokazuje znakove da mu želi prići. Njezina plavokosa prijateljica s naočalama naizgled ju je odvraćala od tog nauma. Popio je pivo, uzeo novčanik, provjerio jesu li mu cigarete još uvijek u džepu, ustao oslonivši se na zid iza svojih leđa i, prije nego što je zakoračio, uvjerio se da mu je s ravnotežom sve u redu. Nakon četiri velika piva njegova protetska noga ponekad nije bila kooperativna. Siguran da je posve stabilan na nogama, krenuo je prema izlazu kimajući u pozdrav bez osmijeha nekolicini mještana koje nije mogao ignorirati a da ih time ne uvrijedi, i stigao do tople tame ispred puba bez ičijeg dodijavanja. Na širokim, neravnim kamenim stubama koje su vodile prema zaljevu još uvijek je bilo mnogo gostiju s čašama i cigaretama u rukama. Strike je vijugao između njih, putem vadeći cigarete. Bila je topla kolovoska noć i turisti su još uvijek šetali slikovitom obalom. Strikea je čekalo petnaest minuta pješačenja natrag do kuće njegovih ujaka i ujne, jednim dijelom uz strminu. Bez ikakva razloga

* Ranjenu srcu velika je utjeha nada u nešto što će ublažiti njegovu bol… (Nap. prev.)

Robert Galbraith

skrenuo je desno, prešao preko ceste i krenuo prema visokom kamenom zidu koji je dijelio parkiralište i trajektnu luku od mora. Naslonio se na njega, zapalio cigaretu i zagledao se u ocean boje sivog dima i srebra, postavši samo još jedan turist u tami koji može pušiti u miru i ne mora odgovarati na pitanja o raku, namjerno odgađajući trenutak kad će se morati vratiti na neudobnu sofu koja je proteklih šest noći bila njegov krevet. Kad je stigao u St Mawes, bilo mu je rečeno da on, neoženjen muškarac bez djece i bivši vojnik, sigurno neće imati ništa protiv toga da spava u dnevnoj sobi, „jer ti možeš svuda spavati“. Ujna je odlučno odbila svaku mogućnost da on uzme sobu u pansionu, što je predložio telefonom, i radije je popunila sve raspoložive ležajeve u kući. Strike ih je rijetko posjećivao, pogotovo zajedno sa sestrom i nećacima, i Joan je željela maksimalno uživati u njegovoj prisutnosti, željela je osjetiti da je ponovno ona ta koja hrani i skrbi se, iako je trenutačno bila iscrpljena od prvog ciklusa kemoterapije. Zato je visoki i krupni Strike, koji bi bio mnogo sretniji na poljskom krevetu, bez pogovora svaku noć lijegao na sklisku, nepopustljivu konjsku dlaku prekrivenu satenom, da bi ga svako jutro probudili mladi nećaci, koji su redovito zaboravljali da su bili zamoljeni pričekati do osam prije nego što nahrupe u dnevnu sobu. Jack je barem bio dovoljno pristojan da se šapatom ispriča svaki put kad je shvatio da je probudio ujaka. Najstariji, Luke, svako je jutro lupao i vikao silazeći niz uske stube i samo se cerekao jureći pokraj Strikea prema kuhinji. Luke je razbio Strikeove posve nove slušalice, ali detektiv se osjećao obveznim glumiti da to nije nimalo važno. Njegov najstariji nećak smatrao je smiješnim jedno jutro izjuriti u vrt sa Strikeovom protetskom nogom i mahati njome ujaku kroz prozor. Kad ju je napokon donio, Strike, kojem je mjehur bio prepun, a strmim stubama nije mogao odskakutati na jednoj nozi do jedinog zahoda na katu, tiho je izgrdio Lukea, nakon čega je dječak većinu jutra bio neobično miran. U međuvremenu, Joan je Strikeu svako jutro govorila „dobro si spavao“, bez ikakva prizvuka pitanja u glasu. Oduvijek je imala 22

Nemirna krv

naviku diskretno prisiljavati članove obitelji da joj kažu što želi čuti. U danima kad je spavao u svom uredu i prijetio mu bankrot (što, doduše, nije podijelio s ujakom i ujnom), Joan mu je u jednom telefonskom razgovoru sretno rekla da mu u životu jako dobro ide i kao i uvijek, činilo mu se nepotrebno ratobornim osporiti njezinu optimističnu tvrdnju. Nakon što mu je u Iraku eksplozivna naprava raznijela lijevu potkoljenicu, uplakana Joan stajala je uz njegov bolnički krevet dok se pokušavao usredotočiti kroz maglu morfija i rekla mu: „Barem te ništa ne boli.“ Volio je svoju ujnu, koja ga je odgajala značajan dio njegova djetinjstva, ali duža razdoblja u njezinu društvu u njemu su izazivala osjećaj gušenja. Umaralo ga je njezino inzistiranje na glatkom dodavanju krivotvorene društvene kovanice iz ruke u ruku i njezino ignoriranje i poricanje neugodnih istina. Nešto je svjetlucalo u vodi – glatko srebro i dva čađavo crna oka: jedan tuljan lijeno se okretao u moru tik ispod zida. Strike je promatrao njegove okrete, pitajući se vidi li ta životinja njega, i iz razloga koje ne bi mogao objasniti, misli su mu kliznule prema njegovoj partnerici u detektivskoj agenciji. Bio je itekako svjestan da Polworthu nije rekao cijelu istinu o svom odnosu s Robin Ellacott, koji se, na kraju krajeva, nije ticao nikog osim njega. Da je bio posve iskren, priznao bi da u njegovim osjećajima prema njoj postoje nijanse i komplikacije o kojima nije želio razmišljati. Na primjer, kad je bio sam, dosađivao se ili bio potišten, često bi poželio čuti njezin glas. Pogledao je na sat. Imala je slobodan dan, ali postojala je mogućnost da je još uvijek budna, a on je imao pristojan izgovor da joj pošalje poruku: Saulu Morrisu, njihovu najnovijem vanjskom suradniku, još nisu nadoknadili mjesečne troškove, a Strike nije ostavio upute da se to riješi. Ako joj napiše poruku o Morrisu, velika je vjerojatnost da će ga Robin nazvati da čuje kako je Joan. – Oprostite – nervozno je rekla neka žena iza njegovih leđa. Nije se morao okrenuti da bi znao kako je to tamnokosa žena iz puba. Imala je uobičajen naglasak, a ton njezina glasa bio je tipična 23

Robert Galbraith

mješavina isprike i uzbuđenja na koju je obično nailazio kod ljudi koji su željeli razgovarati o njegovim detektivskim uspjesima. – Da? – okrenuo se prema ženi koja mu se obratila. Njezina plavokosa prijateljica došla je s njom: ili su možda više od prijateljica, pomislio je Strike. Dvije žene, koje su po njegovoj procjeni mogle imati četrdesetak godina, kao da je spajala neka neodrediva bliskost. Bile su u trapericama i majicama, a plavuša je bila vitka i mišićava, kao žene koje vikende provode pješačeći ili vozeći bicikl. Neki bi je nazvali „zgodnom“, pri čemu bi mislili da izgleda prirodno, zdravo i snažno, bez šminke. Visokih jagodica, s naočalama i kosom skupljenom u konjski rep, izgledala je i strogo. Tamnokosa je bila sitnije građe. Krupne sive oči blijedo su joj svjetlucale na duguljastu licu. U polumraku je zračila energijom, čak i fanatičnošću, kao srednjovjekovna mučenica. – Jeste li vi… jeste li vi Cormoran Strike? – upitala je. – Jesam – odgovorio je odbojnim tonom. – Oh – uzdahnula je i uznemireno trznula rukom. – Ovo je… ovo je doista neobično. Znam da vjerojatno ne želite da vas… ispričavam se što vas ometam, znam da niste na dužnosti – nervozno se nasmijala – ali… usput, ja sam Anna…– duboko je udahnula – zanima me bih li mogla doći… bih li mogla doći k vama zbog svoje majke. Strike je šutio. – Nestala je – nastavila je Anna. – Ime joj je Margot Bamborough. Bila je liječnica opće prakse. Jedne večeri završila je posao, izašla iz ambulante i otad je nitko nije vidio. – Jeste li kontaktirali s policijom? – upitao je Strike. Anna se neobično nasmijala. – Jesam… hoću reći, znali su… proveli su istragu. Ali, ništa nisu otkrili. Nestala je 1974. Tamna voda zapljuskivala je kamen i Strikeu se učinilo da čuje kako tuljan širi vlažne nozdrve. Tri pijana mladića krivudala su pokraj njih na putu prema trajektnoj luci. Strike se pitao znaju li da je posljednji trajekt otišao u šest poslijepodne. 24

Nemirna krv

– Samo sam… vidite, prošli tjedan sam bila kod jedne vidovnjakinje – brzo je nastavila Anna. Sranje, pomislio je Strike. U svojoj detektivskoj karijeri znao je naletjeti na tumače paranormalnih spoznaja i prema njima je osjećao samo prezir: smatrao ih je pijavicama koje sišu novac iz džepova obmanutih i očajnih. Jedan motorni čamac štekćući se približavao kroz vodu, drobeći noćnu tišinu svojom bukom. Očito je bio prijevoz koji su čekala ona trojica pijanih momaka. Sad su se smijala i gurkala laktovima očekujući neizbježnu morsku bolest. – Vidovnjakinja je rekla da ću dobiti „znak“ – nastavila je Anna. – Rekla mi je: ‚Saznat ćeš što se je dogodilo tvojoj majci. Dobit ćeš znak i moraš ga slijediti. Put će vrlo brzo postati jasan.‘ I zato sam, kad sam vas maloprije vidjela u pubu… Cormoran Strike u Victoryju… pomislila sam da je to nevjerojatna slučajnost i da svakako moram razgovarati s vama. Povjetarac je mrsio Anninu tamnu kosu prošaranu srebrnim vlasima. Plavuša je odrješito rekla: – Hajde, Anna, idemo. Zagrlila je Annu oko ramena. Strike je na njezinoj ruci ugledao vjenčani prsten. – Ispričavamo se na smetnji – rekla je Strikeu. S nježnim pritiskom, plavuša je pokušala okrenuti Annu od Strikea. Anna je šmrcnula i promrmljala: – Oprostite. Ja… vjerojatno sam popila previše vina. – Čekajte. Strike se često ljutio na svoju neizlječivu želju da sazna, na svoju nesposobnost da odoli rješavanju ijedne zagonetke, a pogotovo kad je bio umoran i razdražen kao večeras. Ali, 1974. godina bila je godina njegova rođenja. Margot Bamborough bila je nestala osoba jednako dugo koliko je on bio živ. Nije si mogao pomoći: želio je znati više. – Jeste li ovdje na odmoru? 25

Robert Galbraith

– Da. – To je rekla plavuša. – Zapravo, u Falmouthu imamo vikendicu. Stalno prebivalište nam je u Londonu. – Sutra se vraćam onamo – rekao je Strike (Koji ti je kurac? začuo je glas u svojoj glavi.) – ali, ako ste slobodne, ujutro bih mogao svratiti k vama u Falmouth. – Stvarno? – iznenadila se Anna. Nije vidio kad su joj suze navrle na oči, ali znao je da jesu, jer sad ih je obrisala. – To bi bilo sjajno. Hvala vam. Hvala! Dat ću vam adresu. Plavuša nije bila oduševljena mogućnošću ponovnog susreta sa Strikeom. Ali, kad je Anna počela prekapati po svojoj torbici, rekla je: – U redu je, imam vizitku – izvadila novčanik iz stražnjeg džepa traperica i pružila Strikeu posjetnicu na kojoj je pisalo „Dr. Kim Sullivan, psihologinja i članica Britanskog psihološkog društva“ i ispod toga adresa u Falmouthu. – Super. – Strike je spremio posjetnicu u novčanik. – Vidimo se sutra ujutro. – Ujutro imam poslovni konferencijski poziv – rekla je Kim. – Prije dvanaest neću biti slobodna. Je li vam to prekasno? Implikacija je bila posve jasna: bez mene nećeš razgovarati s Annom. – Ne, odgovara mi – odgovorio je Strike. – Dakle, vidimo se sutra u dvanaest. – Velika vam hvala! – još jednom mu je zahvalila Anna. Kim je uhvatila Annu za ruku i dvije žene su otišle. Strike je gledao kako prolaze ispod ulične svjetiljke i tek tad se ponovno okrenuo prema moru. Motorni čamac s onom trojicom mladih pijanaca štekćući se udaljavao. Već je izgledao majušno u široku zaljevu, a buka njegova motora stišala se u brujanje u daljini. Načas zaboravivši poruku koju je namjeravao poslati Robin, Strike je zapalio drugu cigaretu, izvadio svoj mobitel i u tražilicu upisao ime Margot Bamborough. Na zaslonu su se pojavile dvije različite fotografije. Prva je bila zrnata snimka glave i ramena žene privlačnih, pravilnih crta lica i široko razmaknutih očiju, valovite, tamnoplave kose s razdjeljkom na 26

Nemirna krv

sredini tjemena. Žena je bila odjevena u bluzu s dugim ovratnikom i pleteni prsluk. Na drugoj fotografiji ista žena izgledala je mlađe i bila u čuvenom crnom korzetu Playbojeve zečice, s crnim zečjim ušima, crnim čarapama i bijelim repićem. U rukama je držala pladanj s cigaretama i smiješila se u kameru. Iza nje je osmjehujući se od uha do uha stajala druga mlada žena, odjevena jednako kao i ona, lagano isturenih prednjih zuba i raskošnijih oblina od svoje vitke prijateljice. Strike je klizio prstom niz zaslon mobitela, dok nije pročitao jedno poznato ime zajedno s Margotinim. … mlada liječnica i majka, Margaret „Margot“ Bamborough, čiji je nestanak 11. listopada 1974. imao neke sličnosti s Creedovim otmicama Vere Kenny i Gail Wrightman. Bamborough, koja je radila u liječničkoj ambulanti St John‘s u Clerkenweelu, trebala se naći s prijateljicom u lokalnom pubu Tri kralja* u šest sati poslijepodne. Nije došla. Nekoliko svjedoka vidjelo je mali bijeli kombi, koji je velikom brzinom prolazio tim područjem u vrijeme kad je Bamborough trebala ići na dogovoreni sastanak. Detektiv inspektor Bill Talbot, koji je vodio istragu nestanka Margot Bamborough, od rane je faze bio uvjeren da je mladu liječnicu oteo serijski ubojica za kojeg se znalo da se slobodno kreće jugoistočnim dijelom grada. Međutim, u podrumskom stanu u kojem je Dennis Creed zatočio, mučio i ubio sedam drugih žena, nije pronađen nikakav trag. Creed je poznat po tome da je leševima svojih žrtava odsijecao glavu…

* Three Kings. (Nap. prev.)