Nepoznati hrvati - Matić Tomislav

297,00 kn ISBN 978-953-14-2410-3

(NE)

PoZnatI

HRvatI

(NE)PoZnatI HRvatI

Povijest je zadivljujuća zato što je zapravo priča o nama. U svakodnevnu životu upotrebljavamo predmete koje je možda izumila ili izradila osoba iz našega rodnog grada, možda čak iz naše četvrti ili ulice. Ni sami nismo svjesni koliko su na nas utjecali ljudi za koje nikada nismo čuli. Pravo je vrijeme da upoznamo neke od njih!

TO M I S L AV M AT I Ć

Ova je knjiga velika zbirka biografija, bogato ilustrirano izdanje koje obrađuje 150 osoba iz svih razdoblja hrvatske povijesti za koje je šira javnost na neki način čula, najčešće zato što je po njima nazvana neka ulica, ustanova ili nagrada, ali su joj unatoč tomu ostale relativno nepoznate. Riječ je o ljudima koji su se istaknuli svojim vještinama, znanjem, postignućima ili jednostavno time što su se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme. Riječ je o osobama različitih vjeroispovijesti, političkih uvjerenja, pa i narodnosti. Brojne najvažnije osobe hrvatske povijesti uopće nisu etnički Hrvati – među njima ima Nijemaca, Slovenaca, iznenađujuće mnogo Čeha, Srba ... Neke su od takvih osoba rođene u Hrvatskoj, ali su svoje uspjehe ostvarile izvan nje, no svima im je zajedničko to što su na neki način pridonijele razvoju Hrvatske.

TO M I S L AV M AT I Ć

) E (N

PoZnatI

HRvatI 150 prič a o zaboravljenim velikanima hr vatske prošlosti

Nepoznati Hrvati KB.indd 2

20/08/2018 14:20

(NE)

PoZnatI

HRvatI

Nepoznati Hrvati KB.indd 1

20/08/2018 14:20

Kristini i Gabrielu

Nepoznati Hrvati KB.indd 2

20/08/2018 14:20

TO M I S L AV M AT I Ć

) E (N

PoZnatI

HRvatI 150 priča o zaboravljenim velikanima hrvatske prošlosti

Nepoznati Hrvati KB.indd 3

20/08/2018 14:20

Sadržaj Predgovor 9 Petar Crni 10 (11. st.) Čika i Vekenega 11 (+ nakon 1095.) i (+ 1111.)

Herman Dalmatin 14 (početak 12. st. – poslije 1143.)

Matij Ivanić 47 (+ 1522. ili 1523.)

Federik Grisogono 49 (1472. – 1538.)

Vinko Pribojević 51 (posljednja četvrtina 15. st.

– poslije 1532.)

Lampridije 16 (prva trećina 12. st. – poslije 1178.)

Bartol Đurđević 53 (početak 16. st.

– sredina 16. st.)

Pavao Dalmatinac (kraj 12. st. – oko 1255.)

18

Ivan Lenković 55 (početak 16. st. – 1569.)

Petar Dišković 20 (druga polovica 14. st. – 1426.)

Rustem-paša 57 (oko 1500. – 1561.)

Ivan od Paližne 22 (prije 1366. – 1391.)

Antun Vrančić 61 (1504. – 1573.)

Ivan Stojković 24 (1390./1395. − 1443.)

Šimun Budinić 63 (između 1530. i 1535. – 1600.)

Matko, Franko, Petar i Ivan Talovac 27 (+ 1445.), (+ 1448.), (+ 1453.) i (+ 1445.)

Andrija Dudić 65 (1533. – 1589.)

Ivan Gazulić 29 (početak 15. st. – 1465.)

Pavao Skalić 68 (1534. – 1575.)

Ivan Vitez od Sredne 31 (poč. 15. st. – 1472.)

Ivan Alberti 70 (sredina 16. st. – 1596.)

Andrija Jamometić 35 (između 1420. i 1430. − 1484.)

Mavro Orbini 74 (sredina 16. st. – 1610./1611.)

Koriolan Cipiko 37 (1425. – 1493.)

Marija Gundulić Gučetić 75 (16. st.)

Blaž Baromić 38 (prije 1450. – poslije 1505.)

Markantun de Dominis 77 (1560. – 1624.)

Lucijan Vranjanin 40 (prva polovica 15. st. – 1479.)

Ivan Tomko Mrnavić 79 (1580. – 1637.)

Toma Niger 42 (druga polovica 15. st. – oko 1532.)

Ivan Vreman 81 (1583. – 1620.)

Feliks Petančić 44 (oko 1455. – poslije 1517.)

Martin Borković 83 (1597. – 1687.)

Šimun Kožičić Benja 46 (oko 1460. – 1536.)

Jusuf Mašković 85 (oko 1600. – 1646.)

Nepoznati Hrvati KB.indd 4

20/08/2018 14:20

Juraj Ratkaj Velikotaborski 88 (1613. – 1666.)

Josip Filip Vukasović 125 (1755. – 1809.)

Jaketa Palmotić 90 (vjerojatno 1616. – 1680.)

Nikola Toma Host 127 (1761. – 1834.)

Danijel Divnić 92 (1619. – posljednja četvrtina 17. st.)

Marko Šljivarić od Heldenbourga 128 (1762. – 1838.)

Marko Mesić 94 (oko 1640. – 1713.)

Ivan Nikola Nakić Vojnović 131 (1763. – 1805.)

Anselmo Bandur 95 (1675. – 1743.)

Andrija Ljudevit Adamić 132 (1766. – 1828.)

Petar Ljubojević 97 (1691. – poslije 1755.)

Kristofor Stanković 134 (1793. – 1867.)

Juraj Mulih 99 (1694. – 1754.)

Ignac Kristijanović 137 (1796. – 1884.)

Ferdinand Konšćak 101 (1703. – 1759.)

Magdalena Logomer 103 (vjerojatno 1706. – poslije 1758.)

Nikola Plantić 106 (1720. – 1777.)

Ignacije Macanović 107 (1727. – 1807.)

Nikola Škrlec Lomnički (1729. – 1799.)

108

Ivan Visin 139 (1806. – 1868.)

Josip Kalasancije Schlosser Klekovski 141 (1808. – 1882.)

Fran Kurelac 143 (1811. – 1874.)

Franjo Lovrić 146 (1815. – 1910.)

Josip Filipović od Philippsberga 148 (1819. – 1889.)

Luka Sorkočević 111 (1734. – 1789.)

Šime Ljubić 150 (1822. – 1896.)

Ivan Martin Divald 114 (1743. – 1806.)

Josip Torbar 152 (1824. – 1900.)

Julije Bajamonti 115 (1744. – 1800.)

Tomo Skalica 153 (1825. – oko 1885.)

Katarina Patačić od Zajezde 118 (1745. – 1811.)

Andrija Torkvat Brlić 156 (1826. – 1868.)

Krsto Mazarović 120 (18. st.)

Ivan Standl 158 (1832. – 1897.)

Ivan Paskvić 122 (1753. ili 1754. – 1829.)

Ema Pukšec 160 (1834. – 1889.)

Nepoznati Hrvati KB.indd 5

20/08/2018 14:20

Ivan Stožir 162 (1834. – 1908.)

Franjo Krežma 206 (1862. – 1881.)

Ante Šupuk 163 (1837. – 1904.)

Vinko Bek 210 (1862. – 1935.)

Vid Morpurgo 167 (1838. – 1911.)

Nikola Tomašić 211 (1864. – 1918.)

Hosea Jacobi 168 (1842. – 1925.)

Miroslav Čačković Vrhovinski 215 (1865. – 1930.)

Adalbert Lampe 171 (1842. – 1905.)

Josip Marohnić 217 (1866. – 1921.)

Josip Hafner 172 (1843. – 1908.)

Stjepan Miletić 219 (1868. – 1908.)

Ivan Banjavčić 173 (1843. – 1913.)

Mijo Filipović Freudenberški 221 (1869. – 1948.)

Adolf Mošinsky 175 (1843. – 1907.)

Eugen Podaubski 224 (1869. – 1935.)

Josip Gržanić 178 (1844. – 1907.)

Janko Vuković Podkapelski 225 (1872. – 1918.)

Ferdinand Quiquerez 181 (1845. – 1893.)

Zlata Šufflay od Otruševca (1873. – 1956.)

Đuro Pilar 183 (1846. – 1893.)

Hamilkar Bošković 230 (1874. – 1947.)

Milan Amruš 186 (1848. – 1919.)

Milan Neralić 233 (1875. – 1918.)

Franjo Hochman 189 (1850. – 1893.)

Pasko Baburica 234 (1875. – 1941.)

Mijo Kišpatić 190 (1851. – 1926.)

Fran Tućan 236 (1878. – 1954.)

Ivan Kiseljak 193 (1853. – 1915.)

Nina Vavra 238 (1879. – 1942.)

Ambroz Haračić 195 (1855. – 1916.)

Petar Skok 239 (1881. – 1956.)

Adam Reisner 197 (1855. – 1939.)

Nasta Rojc 241 (1883. – 1964.)

Rudolf Strohal 199 (1856. – 1936.)

Krista Župančić 244 (1884. – 1942.)

Oton Kučera 200 (1857. – 1931.)

Milovan Zoričić 246 (1884. – 1971.)

Adolf Müller 203 (1857. – 1932.)

Stjepan Ivšić 247 (1884. – 1962.)

Antun Heinz 204 (1861. – 1919.)

Vale Vouk 248 (1886. – 1962.)

Nepoznati Hrvati KB.indd 6

228

20/08/2018 14:20

Nikola Miličević 250 (1887. – 1963.)

Božidar Magovac 287 (1908. – 1955.)

Ante Premužić 254 (1889. – 1979.)

Franjo Fuis 289 (1908. – 1943.)

257

Rudolf i Robert Domany 291 (1909. – 1941.) i (1918. – 1942.)

Rudolf Fizir 258 (1891. – 1960.)

Zulejka Stefanini-Tućan 294 (1912. – 2005.)

Diana Budisavljević 260 (1891. – 1978.)

Đuro Janeković 298 (1912. – 1989.)

Dragutin Mandl 261 (1892. – 1959.)

Katarina Matanović-Kulenović 300 (1913. – 2003.)

Aleksa Benigar 264 (1893. – 1988.)

Marijana Radev 302 (1913. – 1973.)

Marcel Kiepach od Haselburga 266 (1894. – 1915.)

Franjo Punčec 305 (1913. – 1985.)

Milislav Demerec 267 (1895. – 1966.)

Zdenka i Rajka Baković 307 (1917. – 1941.) (1920. – 1941.)

Zlatko Baloković 269 (1895. – 1965.)

Zlata Bartl 308 (1920. – 2008.)

Pavao Marion Vlahović 272 (1895. – 1962.)

Lelja Dobronić 306 (1920. – 2006.)

Svetislav Stančić 273 (1895. – 1970.)

Jure Radić 308 (1920. – 1990.)

Lucija Ožegović 274 (1896. – 1962.)

Nada Dimić 314 (1923. – 1942.)

Ante Šercer 276 (1896. – 1968.)

Lea Deutsch 316 (1927. – 1943.)

Dédée Vranyczany 277 (1896. – 1984.)

Nikica Marinović 318 (1947. – 2008.)

Marijan Blažić 278 (1897. – 1944.)

O autoru Izvori ilustracija

Antun Masovčić (1889. – 1948.)

320 320

Fran Mihaljević 280 (1900. – 1975.)

Božena Begović 281 (1901. – 1966.)

Mirjana Janeček 282 (1902. – 1977.)

Fran Kušan (1902. – 1972.)

284

Štefica Vidačić 286 (1905. ili 1909. – 2002.)

Nepoznati Hrvati KB.indd 7

20/08/2018 14:20

Nepoznati Hrvati KB.indd 8

20/08/2018 14:20

TO M I S L AV M AT I Ć

) E (N

PoZnatI

HRvatI 150 priča o zaboravljenim velikanima hrvatske prošlosti

Nepoznati Hrvati KB.indd 3

20/08/2018 14:20

Nepoznati Hrvati KB.indd 8

20/08/2018 14:20

Predgovor

N

a početku pisanja ove knjige cilj je bio pronaći i odabrati stotinu pedeset osoba iz svih razdoblja hrvatske povijesti za koje je šira javnost na neki način čula, najčešće zato što je po njima nazvana neka ulica, ustanova ili nagrada, ali su joj unatoč tomu ostale relativno nepoznate. Međutim, kako je rad odmicao, tako se sve jasnije otkrivalo veliko bogatstvo hrvatske povijesti, koje obiluje ljudima koji su se istaknuli svojim vještinama, znanjem, postignućima ili jednostavno time što su se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme. Po nekima od njih nije nazvano baš ništa, a ipak su njihovi životi previše zanimljivi da bi ih se izostavilo. Zbog toga, konačan je rezultat zbirka biografija osoba koje su dale svoja imena hrvatskim mjestima i ustanovama, ali i onih koje bi ih možda trebale dati.

Pri istraživanju sudionika hrvatske prošlosti najviše fascinira njihova raznolikost. To su osobe različitih vjeroispovijesti, političkih uvjerenja, pa i narodnosti.

Brojne najvažnije osobe hrvatske povijesti uopće nisu etnički Hrvati – među njima ima Nijemaca, Slovenaca, iznenađujuće mnogo Čeha, Srba ... Svima im je zajedničko to što su na neki način pridonijeli razvoju Hrvatske. Neke su od takvih

osoba rođene u Hrvatskoj, ali su svoje uspjehe ostvarile izvan nje. I one su uvrštene u ovu knjigu jer je u njihovim osobama Hrvatska pridonijela razvoju čovječanstva.

Važno je istaknuti da ova knjiga nije pisana kao znanstveni rad.

Njezina je svrha prije svega približiti građanima Hrvatske prošlost njihove zemlje i upozoriti na njezine skrivene velikane. Iako je za njezino pisanje katkad bilo nužno konzultirati izvornu građu, najvećim je dijelom nastala na temelju koji su položili hrvatski povjesničari, novinari i publicisti.

Tek proučavanjem njihovih djela čovjek može shvatiti koliki je titanski napor uložen u proučavanje hrvatske povijesti u posljednja dva stoljeća. Bez njih bismo živjeli u mraku, nesvjesni vlastite prošlosti. Ova knjiga nastoji približiti taj rad zainteresiranim čitateljima nepretenciozno i pristupačno kondenzirajući često stotine stranica znanstvenih istraživanja na oko tri kartice teksta. Pri tome se ponajviše inzistiralo na točnosti podataka koji se u njoj iznose te se posebno pazilo na pouzdanost njihova podrijetla, što je sustavno provjeravano i uspoređivano.

Povijest je zadivljujuća zato što je zapravo priča o nama. Ona je životopis čovječanstva, a njezinim proučavanjem proučavamo sami

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 9

sebe – podrijetlo svojih uvjerenja, stajališta, najintimnijih misli. Stajališta i riječi koje shvaćamo zdravo za gotovo često potječu od nekog od zaboravljenih velikana minulih stoljeća. Njihovom uporabom mi se i ne znajući pozivamo na njihova davna otkrića i ponavljamo njihova uvjerenja. U svakodnevnu životu upotrebljavamo predmete koje je možda izumila ili izradila osoba iz našega rodnog grada, možda čak iz naše četvrti ili ulice. Možda čak i živimo u zgradi ili četvrti koju je ona sagradila! Ni sami nismo svjesni koliko su na nas utjecali ljudi za koje nikada nismo čuli.

Nekoć su ljudi, sjedeći uvečer oko vatre, slušali priče staraca ili pjesme putujućih pjevača o slavnoj prošlosti, velikim djelima i čudesnim, tragičnim ili smiješnim događajima. Danas je vatru zamijenila električna žarulja, a umjesto pripovjedača i pjevača imamo knjige, časopise, televiziju i internet.

Ipak, osjećaj čudesna otkrivanja povijesti ostao je isti. Na ovim se stranicama nastojalo to uzbuđenje i zadivljenost prenijeti čitateljima.

Nadamo se da će ih ove stranice zadiviti, zabaviti, možda i rastužiti ili nasmijati te skinuti barem malo prašine sa zaboravljenih likova hrvatske prošlosti, u nadi da će i naše vrijeme dati ljude koje će budući naraštaji nazivati velikanima.

9

20/08/2018 14:20

Petar Crni (11 . S T.)

Sve za spas duše

O

snovati samostan u srednjem vijeku bilo je otprilike kao danas pokrenuti uspješnu korporaciju – bilo je potrebno uložiti silna sredstva, provući se kroz pravne labirinte i suočiti se s neprijateljstvom konkurenata.

Nije iznenađenje što su samostane osnivali uglavnom vladari. Međutim, to je u 11. stoljeću pošlo za rukom i jednom Splićaninu, Petru Crnom, tadašnjem „tajkunu“ i jednoj od najzanimljivijih osoba hrvatskoga ranog srednjeg vijeka.

Petar Crni bio je istaknuti građanin Splita u 11. stoljeću. Njegova je obitelj već nekoliko naraštaja živjela u tada još vrlo romanskom gradu, iako je bila hrvatskog podrijetla. Otac mu se vjerojatno zvao Črnja. Petar je bio iznimno bogat i moglo se očekivati da će svoju imovinu ostaviti svojim sinovima.

Međutim, on ju je odlučio upotrijebiti za nešto veće od sebe i od svoje obitelji – odlučio je uložiti u vječnost. Sa svojom ženom Anom započeo je s osnivanjem samostana. Moguće je da je tijekom svojeg života učinio nešto zbog čega se imao razloga kajati (znamo da se bavio posuđivanjem novca) jer se osnivanje benediktinskih samostana tada smatralo posebnom pobožnošću, a i on je naveo da je odlučio učiniti tako za spas svoje duše.

10

Nepoznati Hrvati KB.indd 10

Bio je to velik zadatak. Naime, samostan u njegovo vrijeme nije bio samo ustanova za bogoslužje – bila je to i škola, knjižnica, utočište za siromašne, javna kuhinja i dobro organizirana tvrtka, koja je uspješno proizvodila i prodavala.

Kako bi mogao djelovati, bilo ga je potrebno opremiti velikim zemljišnim posjedima. Petar je stupio u pregovore s hrvatskim zemljoposjednicima iz Poljica te je u Selu, na području današnjih Jesenica, odredio mjesto za crkvu sv. Petra i benediktinski samostan. Nakon mukotrpnih pregovora s čak pedesetak vlasnika otkupio je dovoljno posjeda da samostan napreduje.

Neki su skupo prodali zemlju, a neki jeftinije: jedan posjed Petar je otkupio za jedan zlatnik i par sandala. Na koncu se mogao pohvaliti: „Doline i brda, sve od Solina pa do Zatilja, sve je moje …“ Crkvu je opremio skupocjenim liturgijskim knjigama i posuđem te je privukao redovnike koji su u njoj imali danju i noću pjevati obredne napjeve. Kao opata postavio je svojeg nećaka, a nabavio je i desetke sluga koji su za njega imali raditi, za njih osnovavši selo pokraj samostana. Samostanska je crkva posvećena 1080. godine, što znači da je u to vrijeme barem djelomice bila sagrađena. Petar se pobrinuo da bude raskošno oslikana i ukrašena, a njezino posvećenje bilo je

spektakl za tadašnje stanovništvo te se tada oko nje okupilo veliko mnoštvo ljudi.

Petar je vrijedno bdio nad svojom zadužbinom te se nije libio ni stupiti pred hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira (vladao od 1076. do 1089.) kada su njegovi službenici pokušali naplaćivati poreze od posjeda koje je Petar darovao samostanu. Sam je otišao pred kralja u Šibenik i sa sobom doveo svjedoke te dokazao da ti posjedi ne pripadaju kralju, nego da ih je on, Petar, vlastitim sredstvima kupio. Na to mu je Zvonimir potvrdio vlasništvo nad njima. Osim ove epizode, bilo je i pokušaja da se samostanu oduzme mlin koji je Petar sagradio u Solinu, a i drugih sudskih

Z ANIML JIVOS TI

Robovlasnik ili dobrotvor? Čini se da je Petar bio naklonjen dobrotvornu djelovanju. Iako današnjem čitatelju to možda zvuči okrutno, kupio je jednog dječaka, zvanog Zloba, od njegove obitelji. Međutim, nije ga držao kao slugu, nego ga je oslobodio, pobrinuo se za njegovo obrazovanje i dao da bude zaređen za svećenika te mu odredio službu u svojoj crkvi. Svojim se činom iskazao kao dobrotvor: dječaku je osigurao dobar život sa zajamčenim prihodima. Ipak, Petar bi jednostavno i kupio ljude, pa i djecu, da rade kao sluge za njegov samostan. To tada nije bilo neobično: mnogi su siromasi u vrijeme gladi prodavali svoju djecu kako ne bi svi zajedno skapali, a služenje je bilo uobičajeno kada dužnik ne bi mogao vratiti novac. Tako je i Petar nekomu čovjeku uzeo sina kao slugu kada mu nije mogao vratiti dug

Tomislav Matić

20/08/2018 14:20

g

Petar je odlučio

svoju imovinu upotrijebiti za nešto veće od sebe i od svoje obitelji – odlučio je

g

uložiti u vječnost.

sporova, ali se svim nastrajima uspješno odupro.

Dugo pošto je osnovao samostan, Petar se teško razbolio. U strahu da će unatoč svemu što je do tada učinio poslije smrti ipak završiti u paklu, zavjetovao se da će, ako ozdravi, postati redovnikom u vlastitu samostanu. To nije bila rijetkost u ono vrijeme jer se

smatralo da je polaganje redovničkih zavjeta najsigurniji način za spas duše te su mnogi ljudi, pošto su se nauživali u životu, pred smrt postajali redovnicima. Tako je bilo i s Petrom. Ozdravio je, otišao u samostan, te je ondje na kraju i umro i bio pokopan. Svoje je sinove zadužio da se poslije njegove smrti nastave brinuti za samostan.

Za njegovu je nadgrobnu ploču domaći čovjek, splitski đakon Dobre, napisao pjesmu koja opisuje Petrovo osnivanje samostana, a među ostalim navodi i da je za života bio okružen obiljem i da je bio vrlo pametan i vješto vodio svoje poslove. Njegovo uspješno osnivanje samostana svjedoči o istinitosti tih tvrdnji.

U Supetarskom kartularu ostali su sačuvani opisi posjeda njegove zadužbine. U njemu je sadržana i Petrova prijetnja: zazvao je Božje prokletstvo na sve koji će pokušati naškoditi njegovu samostanu ili mu oduzeti posjede. Nije sigurno koga je stigla njegova kletva, ali samostan je svakako prestao postojati nekada u kasnijim stoljećima.

Međutim, sačuvana je trajna uspomena na njega, ključna za razumijevanje rane hrvatske povijesti. U Poljicima se mjesto na kojem je Petar osnovao samostan i danas naziva Sumpetar, a Supetarski kartular danas je jedan od temeljnih izvora podataka za hrvatsku povijest srednjeg vijeka.

g

Čika i Vekenega

samostan sv. Marije u Zadru,

(+ N A KO N 1 0 9 5 .) I (+ 1111 .)

a njezina kći Vekenega

Čika je osnovala

učinila ga je jednom od najveličanstvenijih

Srednjovjekovne Amazonke

Č

ika i Vekenega, majka i kći, dvije su osobe koje izranjaju iz sjena hrvatskoga ranog srednjeg vijeka. O tom razdoblju hrvatske povijesti podataka je malo, a u nekoliko dragocjenih sačuvanih dokumenata zabilježena su imena najvažnijih osoba toga doba.

To što su ove dvije Zadranke među njima, u društvu kraljeva i biskupa, svjedoči o njihovoj sposobnosti i ugledu.

Za Čiku znamo da je rođena nekada tijekom 11. stoljeća, vjerojatno u njegovoj prvoj polovini.

Majka joj je bila pripadnica istaknute zadarske obitelji Madijevaca, a djed zadarski prior i dalmatinski prokonzul Madije, što znači da je bila povezana i s hrvatskom kraljevskom obitelji Trpimirovića. Prema nekim izvorima, sam je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (vladao 1058. – 1074.) Čiku nazivao svojom

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 11

građevina srednjovjekovne

g

Dalmacije.

sestrom. To prema shvaćaju onog vremena ne bi nužno značilo da su bili brat i sestra, nego vjerojatnije rođaci.

U početku se činilo da će Čika voditi život supruge i majke. Međutim, 1065. godine njezin je suprug Andrija ubijen, a ona ostala sama s dvije kćeri. Iako ju ništa nije sprečavalo da sklopi novi brak, odlučila je poduzeti radikalan korak: zaredit će se, i to ne tako da jednostavno

11

20/08/2018 14:20

stupi u samostan. Naprotiv, Čika je odlučila osnovati posve novi samostan, kojem bi ona bila poglavarica.

Tako jakom karakteru očito se bilo teško oduprijeti. Njezinu pothvatu pomogli su njezini rođaci Madijevci i zadarska crkvena i svjetovna vlast, a opat samostana sv. Krševana darovao joj je crkvicu sv. Marije. Po njoj će samostan dobiti ime. Od svojeg blaga, koje je očito bilo znatno, Čika je otkupila okolne kuće i na njihovu mjestu počela zidati samostan. Ubrzo su joj se pridružile i druge zadarske istaknute žene. Nije bilo iznenađenje to što su mnoge od njih radije izabrale tišinu i sigurnost samostanskih zidova nego nesiguran život tadašnjih udovica. U samostanu su žene bile same svoje gospodarice, a poglavarice samostana bile su moćne i poštovane osobe. Čika je uzdigla samostan sv. Marije u Zadru ni iz čega.

Lobiranjem u tadašnjih hrvatskih i zadarskih vladara, prikupljanjem donacija i kupnjom napunila je samostan knjigama i dragocjenim predmetima, a prikupila je i niz zemljišnih posjeda. U samo desetak godina njezin je samostan postao jednim od najuglednijih u tadašnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Petar Krešimir IV. bio je posebno darežljiv prema njemu. Potkraj 11. stoljeća uspjela je svojem samostanu isposlovati potpunu slobodu od bilo kakvih davanja svjetovnim vlastima, što nije imao ni jedan zadarski samostan. Ona se pak družila s dalmatinskim

biskupima i hrvatskim kraljevima, koji su je poštovali kao uglednu i moćnu osobu. Posljednji su podaci o njoj iz 1095. godine te je vjerojatno nakon toga umrla. Čiku je na mjestu poglavarice samostana naslijedila njezina mlađa kći Vekenega. Naime, dok je njezina starija sestra Domnana ušla u samostan s majkom u vrijeme osnivanja, Vekenegu je majka odlučila udati. Međutim, njezin muž Dobroslav uskoro je umro, a čini se da je između njega i Vekenege postojao dogovor da će ona poslije njegove smrti otići u majčin samostan, vjerojatno zato što je njegova obitelj nije osobito voljela. Naime, poslije muževe smrti, njezin ju je svekar pokušao razbaštiniti govoreći da joj ništa nije dužan i da će se prema njoj odnositi kao da je mrtva.

Vekenega je, prema svemu sudeći, od svoje majke naslijedila odlučnost. Uz njezinu pomoć izborila se za svoje nasljedstvo, a pošto ju je naslijedila na mjestu poglavarice nastavila je graditi samostanske zgrade i povećavati posjede, te je tako dala sagraditi veliku kapitularnu dvoranu, u kojoj je i sama kasnije pokopana u monumentalnom sarkofagu, okruženom prekrasnim zapisima.

Također je naručila prekrasan evanđelistar, pravo umjetničko djelo, koji se danas čuva u Oxfordu. Samostan je učinila jednom od najveličanstvenijih građevina srednjovjekovne Dalmacije, a njegovo bogatstvo jamačno je impresioniralo tadašnje posjetitelje.

Vekenegino je vrijeme bilo obilježeno ulaskom hrvatske države u sastavu Ugarskoga Kraljevstva.

Kao i njezina majka, i ona je bila svjesna važnosti održavanja dobrih odnosa s hrvatskim vladarima, iz koje god dinastije bili. Pokazala se više nego sposobnom za to. Vekenega je osobno svjedočila svečanu ulasku novoga hrvatskog vladara, ugarskoga kralja Kolomana (vladao 1095. – 1116.) u Zadar, poslije njegove krunidbe za hrvatskoga kralja u Biogradu 1102. godine. Čini se da je na njega ostavila vrlo dobar dojam jer je potvrdio sve samostanske privilegije. Koloman je također vlastitim novcem pomogao izgradnju samostana te je tako njegovim sredstvima sagrađen veliki zvonik.

Iz tih su veza između Vekenege i Kolomana poslije nastale legende o tome da mu je ona bila supruga ili ljubavnica. Međutim, čini se ponižavajućim na taj način govoriti o tako jakoj osobi i kćeri odlučne majke jer bi to bilo jednako tvrdnji da je, jer je bila žena, svoje ciljeve mogla ostvariti jedino preko postelje. Vekenega je bila moćna osoba koja je zahtijevala poštovanje svojih suvremenika, o čemu svjedoči njezina monumentalna grobnica, u kojoj je pokopana poslije smrti 1111. godine. U to su vrijeme samo najugledniji i najmoćniji ljudi imali grobnice s uklesanim vlastitim imenom, a Vekenegino ime ponosno stoji na njoj još tisuću godina poslije njezine smrti.

Na sljedećoj stranici: iz Vekeneginog evanđelistara

12

Nepoznati Hrvati KB.indd 12

20/08/2018 14:20

Nepoznati Hrvati KB.indd 13

20/08/2018 14:20

Herman Dalmatin (POČE TA K 12 . S T. – POS LI J E 114 3 .)

Most između Istoka i Zapada

T

ijekom ranog i velikog dijela razvijenoga srednjeg vijeka znanstvenici muslimani bili su najbolji na svijetu. Kršćanska Europa mogla je tek viriti iza zavjese u bogati svijet arapske, perzijske i indijske misli, kojom su muslimani suvereno vladali, a poznavali su i brojne klasične grčke tekstove koji su u zapadnoj Europi bili zaboravljeni.

Herman Dalmatin među prvima je razgrnuo tu zavjesu odlučivši prevesti djela arapske mudrosti na latinski jezik te ih time učiniti razumljivima zapadnoeuropskim kršćanima.

Točno mjesto i vrijeme Hermanova rođenja nisu poznati. Na temelju vremena kada je bio znanstveno aktivan možemo pretpostaviti da je rođen na početku 12. stoljeća.

Suvremenici su ga zvali Dalmatincem ili Slavenom, a on je sam tvrdio da dolazi iz središnje Istre. Svojom domovinom nazivao je Korušku jer je središnja Istra tada bila pod vlašću koruškoga kneza. Oko 1130. godine Herman je u potrazi za znanjem otišao u Francusku, u kojoj su počele djelovati glasovite katedralne škole. Počeo je učiti u Chartresu u velikog učenjaka Thierryja iz Chartresa (umro oko 1150.). Kako tada studenti nisu bili vezani uza školu, nego su slijedili svoje učitelje, tako je i Herman s Thierryjem 1134. godine otišao u Pariz.

Katedralne škole privlačile su studente iz cijele Europe. Tako je Herman ondje sklopio veliko prijateljstvo s Englezom Robertom

14

Nepoznati Hrvati KB.indd 14

iz Kettona. Pošto su dovršili svoje studije, njih su dvojica zajedno poduzeli veliko putovanje na Istok, u Bizant i jugozapadnu Aziju, jer su znali da jedino ondje mogu upoznati vrhunce tadašnjega ljudskog znanja. Na svojim su putovanjima naučili arapski jezik, a na koncu su morem stigli u Španjolsku. Španjolska je u ono vrijeme bila zemlja u kojoj su se susretale muslimanska i kršćanska civilizacija.

Na sjeveru Pirenejskog poluotoka postojao je niz kršćanskih kraljevstava, a jugom je vladao moćni kalifat. Mnogi su križari odlazili u Španjolsku kako bi ratovali protiv muslimana, a arapski je kalifat postupno gubio teritorij. Za križarima su dolazili znanstvenici željni proučavanja knjiga koje su muslimani bili ostavili. Herman Dalmatin i Robert iz Kettona uspostavili su

ondje prevoditeljsku radionicu te su arapska djela prevodili na latinski.

Njih je dvojicu 1142. godine susreo Petar Časni (oko 1092. – 1156.), također znanstvenik i opat velikoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ponudio im je veliki zadatak: prevođenje Kur’ana na latinski i sastavljanje knjige o islamu. Bio je to golem posao, a koliko su Robert i Herman bili cijenjeni kao znanstvenici svjedoči to da im je opat Petar za njihov rad obilno platio iako je imao niz učenih službenika na raspolaganju. Njima dvojici u tome su se zadatku pridružila još dvojica znanstvenika – jedan Židov preobraćen na kršćanstvo, Petar iz Toleda, i musliman Muhamed.

Valja imati na umu to da se tada u zapadnoj Europi o islamu znalo vrlo malo – vladala su uvjerenja da je muslimanima Muhamed bog ili da imaju boga Apolona (vjerojatno jer je to zvučalo slično kao Alah), ili da su mnogobošci. Herman i Robert doista su preveli Kur’an, a Herman je preveo i nekoliko djela o Muhamedovu životu i učenju. Njihov je rad stvorio točniju sliku o islamu u Europi te omogućio katoličkim teolozima da raspravljaju s islamskima.

Godine 1143. ta su dvojica učenjaka prestala surađivati iako su i dalje ostali prijatelji. Naime, Robert

Z ANIML JIVOS TI

Što se okreće oko čega?

Iako se obično misli da je tek Nikola Kopernik u 16. stoljeću počeo tvrditi da se Zemlja okreće oko Sunca, to nije točno. Već su neki od drevnih grčkih filozofa to tvrdili, a i u cijelome srednjem vijeku pojedini su znanstvenici mislili tako. Geocentrični sustav, prema kojem se Sunce okreće oko Zemlje, tek je u kasnom srednjem vijeku postao dominantnim, a prije toga najpopularniji je bio sustav kojim se pretpostavljalo da se neki planeti okreću oko Sunca, a ono s njima oko Zemlje. Herman Dalmatin bio je pobornik toga sustava, a za Sunce je pak tvrdio da, poslije Boga, ima najjaču ulogu u svemiru i da najviše utječe na živote ljudi. Naime, iako je jasno razlikovao astronomiju i astrologiju, čvrsto je vjerovao u mogućnost predviđanja događaja na temelju položaja planeta.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:20

je dobio mjesto u katedrali u Pamploni, a Herman je otišao raditi kao učitelj u južnu Francusku. Ondje je nastavio s prevoditeljskim radom, a pisao je i vlastita djela. Preveo je monumentalno djelo perzijskog znanstvenika Abu Ma’šara (787.

– 886.) o astrologiji. To je bilo vrlo važno jer se Abu Ma’šar u svojem djelu služio aristotelijanskom fizikom. U zapadnoj Europi Aristotelova je filozofija u Hermanovo vrijeme bila gotovo nepoznata te je prevođenje ovog djela omogućilo prodor aristotelijanizma. I sam je Herman napisao djelo u kojem je Aristotelovu filozofiju kombinirao s pravcima koji su tada bili dominantni u katedralnim školama, O bitima. Također je preveo ili ispravio prijevode drugih arapskih knjiga, a i sam je sastavio niz djela o raznim temama, uglavnom na temelju onoga što je pročitao od arapskih znanstvenika. Tako je napisao djelo o oborinama Liber imbrium i De occul­ tis, „O tajnama“ (djelo iz astrologije).

g

Preveo je ili ispravio prijevode drugih arapskih

knjiga, a i sam je sastavio niz djela, na temelju onoga

g

što je pročitao od arapskih znanstvenika.

Hermanov prevoditeljski rad nije bio ograničen samo na djela arapskih znanstvenika. Naprotiv, mnoga su antička grčka djela ostala sačuvana na arapskome jeziku. Herman je tako preveo djelo antičkog astronoma Ptolemeja (2. st.) Planisphera, što je znatno unaprijedilo zapadnoeuropsku astronomiju. Također je popravio prijevod temeljnog Euklidova (4. – 3. st. pr. Kr.) djela o geometriji zvanog Elementi. Njegovi su prijevodi često bili bolji od onih njegovih suvremenika jer je dobro znao arapski jezik, a bio je učen i u latinskom jeziku, te je mogao sam prevoditi tekstove dok su se drugi zapadnoeuropski prevoditelji uglavnom služili uslugama izvornih govornika koji često nisu dobro razumjeli složena znanstvena djela.

Nakon 1143. godine nema sigurnih podataka o Hermanu Dalmatinu. Neki smatraju da je živio još dugo i preveo još važnih djela, ali to ne možemo pouzdano tvrditi. U svojim je spisima iskazao mnogo veće poštovanje svojim suvremenicima nego sebi, napose svojem učitelju Thierryju iz Chartresa i suradniku Robertu iz Kettona, te možemo pretpostaviti da njegovoj skromnosti ne bi smetalo što mu datum smrti nije zabilježen. Njegov je pak rad udario temelje zapadnoj znanosti, što mu je dovoljan spomenik.

Z ANIML JIVOS TI

Renesansa 12. stoljeća U 12. stoljeću znanost je u zapadnoj Europi naglo napredovala, ponajprije zbog otkrića arapskih i antičkih znanstvenih tekstova, prije svega Aristotelovih znanstvenih i filozofskih djela. Ništa nije do tada toliko reformiralo europsku znanost kao aristotelizam sa svojom logičkom metodom zaključivanja. Ta su djela bila prevođena djelomice s grčkog, iz knjiga sačuvanih u Bizantskom Carstvu, a djelomice s arapskog jer je niz arapskih učenjaka slijedio Aristotelovu filozofiju. U to vrijeme nastala su velika središta prevođenja u Toledu i Palermu, na područjima koja su donedavna bila pod arapskom vlašću, a diljem zapadne Europe otvarale su se katedralne škole, prethodnice sveučilišta. Studenti su tada mogli sami birati koje će učitelje slušati te su oni manje kvalitetni brzo propadali, a doista dobri oko sebe okupljali su cijele čete studenata, koji su ih slijedili ako bi se odlučili preseliti u neku drugu školu.

Grčki matematičar Euklid s dalekozorom i Herman Dalmatin s astrolabom

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 15

15

20/08/2018 14:20

Lampridije (PRVA T R EĆI N A 12 . S T. – POS LI J E 117 8 .)

Nadbiskup koji je ugostio papu

M

nogi znaju da je prvi papa koji je posjetio hrvatski prostor bio Aleksandar III. (vladao od 1159. do 1181.). Međutim, vjerojatno malotko zna da je čovjek koji ga je ondje dočekao bio Lampridije, prvi zadarski nadbiskup i metropolit, svojeglav čovjek koji nije volio da mu drugi govore što da radi, ali i vrlo sposoban političar.

O Lampridijevoj mladosti i počecima njegove karijere ne zna se gotovo ništa; čak je i njegovo podrijetlo velikim dijelom nepoznato.

Moguće je da je bio pripadnik neke od istaknutih zadarskih obitelji, možda Galellija. Godine 1134. u dokumentima se prvi put spominje njegovo ime – tada je bio svećenik, što znači da je već vjerojatno prešao dvadesetu godinu. Nekada poslije toga uspio se progurati do položaja zadarskog biskupa. Međutim, ni ondje nije stao te je za njega čuo i sam papa.

Iako je već prije bilo pokušaja da se zadarska Crkva osamostali, to je pošlo za rukom tek Lampridiju.

Papa Anastazije IV. (vladao od 1153. do 1154.) uzdigao ga je 1154. godine na rang nadbiskupa i metropolita, podredivši mu biskupije Osora, Krka, Raba i Hvara. Bili su to dijelovi Dalmacije koji tada nisu bili pod vlašću ugarsko-hrvatskoga kralja, nego Venecije, te su mletačke vlasti isposlovale u pape da ih i crkveno

16

Nepoznati Hrvati KB.indd 16

odvoji od ostatka. Time je Zadarska nadbiskupija isključena iz drugih crkvenih provincija i podređena izravno papi.

Unatoč tomu, uskoro je patrijarh sjevernojadranskoga grada Grada počeo za sebe zahtijevati jurisdikciju nad Zadrom, što je Lampridije odbio. Budući da je patrijarh bio vrhovni crkveni autoritet u Mletačkoj Republici, ona je uredila da papa 1157. pozove Lampridija pred sebe u Rim, u kojem je morao obećati da će se pokoriti patrijarhu. Također, unatoč svojem specifičnu položaju, načelno je priznao i prvenstvo splitskog nadiskupa u Dalmaciji, iako je s njime vodio dugotrajan spor – naime, potonji je Lampridiju odbijao predati jurisdikciju nad Hvarskom biskupijom. Međutim, usprkos svim iskazivanjima pokornosti, Lampridije je bio dovoljno vješt da više-manje vodi vlastitu politiku.

U to je vrijeme trajao sukob između cara Fridrika I. Barbarosse (vladao od 1152. do 1190.) i pape Aleksandra III. oko prevlasti u Italiji. Naime, talijanski su se gradovi često bunili protiv careve vladavine, a papa im je davao potporu nastojeći ukloniti opasnog takmaca s poluotoka. Car je na to reagirao postavljajući vlastite protupape, odane sebi. Čini se da je Lampridije bio sklon carevoj strani u tom konfliktu te da je podržavao protupape koje je car

postavio – primjerice, tvrdio je da je Viktor IV. (protupapa od 1159. do 1164.) legalno izabran i posvećen.

Međutim, pod pritiskom Venecije, uskoro je morao priznati Aleksandra III. za papu.

Lampridije je u svojem gradu sposobno obavljao crkvenu službu.

Rješavao je sudske sporove, a među ostalim je 1175. godine posvetio lijepu crkvu sv. Krševana. Međutim, ubrzo poslije toga postao je prvim hrvatskim prelatom koji je dobio priliku ugostiti samog papu. Naime, car Fridrik dugo je nastojao vojno slomiti pobunjenike u Italiji, ali se to pokazalo preteškim i dugotrajnim te je pristao na izmirenje s papom.

Dogovoren je njihov susret na neutralnu terenu, u Veneciji, 1177. godine. Papa se uputio brodom u Veneciju, ali je njegovu flotu na putu snašla bura. More se uzburkalo, a flota je pristajala prvo na Palagruži, a zatim na Visu. Papi je tijekom plovidbe postalo toliko zlo da se pošteno najeo tek kad su mu postavili stol na čvrstu tlu. Postalo je jasno da plovidba otvorenim morem više nije moguća te da će se morati zaputiti prema dalmatinskim gradovima.

Iako mu je splitski nadbiskup donio obilne darove i usrdno ga pozivao da dođe u Split, papa je kao svoje mjesto pristanka odabrao Zadar.

U Zadru je Lampridije učinio sve kako bi papa bio dočekan uz prikladan spektakl. Pripremio mu

g

Osamostalio je

zadarsku Crkvu te se izborio da je papa isključi iz drugih provincija. Zadarska je nadbiskupija time postala podređena izravno papi, što je ostala i do danas.

g

Tomislav Matić

20/08/2018 14:20

je bijeloga konja, a gotovo su se svi građani sjatili u luku kako bi mu klicali. Dok je povorka prolazila gradom do katedrale, stanovnici su pjevali hvalospjeve na svojem slavenskom (dakle, hrvatskom) jeziku.

Bilo je to, koliko znamo, prvi put da je vladajući papa stupio na teritorij današnje Hrvatske, a svakako je bilo prvi put da je posjetio Zadar, čime su se ondašnji Zadrani posebno ponosili. Pošto je četiri dana boravio u Zadru, papa se preko dalmatinskih otoka i istarske obale otputio u Veneciju, u kojoj je održana ceremonija izmirenja s carem.

Ipak, čini se da hvalospjevi nisu bili dovoljni da Lampridiju bude oprošteno njegovo nekadašnje pristajanje uz protupapu. Aleksandar III. je poslije pomirenja s carem uputio u Split svojeg poslanika da sazove sinodu i riješi pitanje jurisdikcije nad Hvarskom biskupijom.

Budući da se Lampridije, uz isprike, odlučio držati podalje od te sinode, iako mu je splitski nadbiskup prijetio ekskomunikacijom ako ne dođe, moguće je da je znao da neće završiti dobro za njega. Kako nije došao, sve je ostalo neriješeno, a Lampridije nije za to bio kažnjen.

Posljednji se put spominje 1178. godine te je vjerojatno nekada u to vrijeme umro.

Papa Aleksandar III.

JESTE LI ZNALI?

Metropolija Metropolitanski biskupi, odnosno nadbiskupi, najviši su crkveni autoritet u svojim crkvenim pokrajinama. Njihov položaj potječe još iz vremena Rimskog Carstva, kada su bili na čelu središta rimskih provincija, te su, po uzoru na provincijske upravitelje, kontrolirali rad pokrajnjih biskupa. Simbol je časti metropolita palij, odjevni predmet nalik na šal koji se omata oko ramena, a u Katoličkoj crkvi dodjeljuje ga sam papa. U pravilu su svi metropoliti nadbiskupi, ali nisu svi nadbiskupi metropoliti – mnogi od njih podređeni su drugim nadbiskupima, koji drže čast metropolita. Prije Lampridijeva postavljanja za zadarskog nadbiskupa i metropolita, taj je položaj u cijeloj Dalmaciji držao splitski nadbiskup. U pravilu metropoliti imaju pod svojom ingerencijom barem par biskupija, ali to nije uvjet. Zadarska nadbiskupija i danas je podređena izravno papi i ne nalazi se unutar ni jedne hrvatske metropolije iako je dio Hrvatske biskupske konferencije. Međutim, pod svojom ingerencijom nema ni jednu drugu biskupiju.

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 17

17

20/08/2018 14:20

Pavao Dalmatinac (K R A J 12 . S T. – O KO 125 5 .)

Veliki inkvizitor

J

Raspelo iz bazilike sv. Dominika u Bologni

edan od prvih pripadnika dominikanskog reda bio je Pavao Dalmatinac, osoba zaslužna za organizaciju dominikanske hijerarhije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Bio je prijatelj sv. Dominika i profesor na sveučilištu u Bologni, a poslije je imenovan prvim hrvatskim velikim inkvizitorom.

Ne možemo pouzdano tvrditi kada i gdje se Pavao rodio. Kasnije su ga zvali Ugrinom i Dalmatincem, s time da je vjerojatno druga oznaka točnija jer su u to vrijeme sve koji su dolazili iz Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva nazivali Ugrima, a Dalmacija se tada nalazila pod vlašću ugarskoga kralja. On se sam predstavljao i potpisivao jednostavno kao – Pavao.

18

Nepoznati Hrvati KB.indd 18

20/08/2018 14:21

g

Pavao Dalmatinac bio je jedan od prvih pripadnika

dominikanskog reda i prijatelj svetog Dominika osobno.

Nakon smrti proglašen je blaženim.

g

JESTE LI ZNALI?

Crkva bosanska O vjerskoj zajednici koja se naziva Crkva bosanska, a njezini pripadnici krstjani-

Vjerojatno je na prijelazu 12. u 13. stoljeće došao u Bolognu kako bi studirao na tamošnjem sveučilištu, najstarijem na svijetu, s najcjenjenijim studijem prava u Europi.

Poslije završetka studija, Pavao je ostao na sveučilištu kao profesor kanonskog prava te je pisao i udžbenike.

Prvi sigurni podaci o Pavlu potječu iz 1219. godine te se spominje kao jedan od redovnika u novoosnovanom dominikanskom samostanu u Bologni. Naime, nedugo prije toga u Bologni je samostan osnovao sâm sveti Dominik (1170. – 1221.), a pošto je onamo došao njegov suradnik Reginald iz Orléansa (oko 1180. – 1220.), svojim je propovijedima mnoge studente i nastavnike tamošnjeg sveučilišta privukao da se pridruže redu, a među njima i Pavla.

Pavao je vrlo brzo postao naj­ istaknutijim pripadnikom bolonjske dominikanske zajednice, a 1221. postavljen je za priora tamošnjeg samostana. Sprijateljio se sa svetim Dominikom, koji mu je povjeravao povjerljive zadatke te je na njegov poticaj oko 1220. napisao kratko djelo Summa de poenitentia, odnosno Sve o pokori.

U njemu je iznio iscrpne upute za ispovjednike opisujući načine kako treba pristupiti ispovijedi, koja pitanja ispovjednik mora postavljati pokajniku, kakve olakotne okolnosti grijeha mora uzeti u obzir te kakvu pokoru ima propisati za koji grijeh. Također se osvrnuo na neka škakljiva pitanja kojima su tadašnji ispovjednici razbijali glave,

primjerice treba li ispovijedati seks s bračnim partnerom kao grijeh.

Ovo je djelo bilo iznimno popularno sve do najnovijeg vremena, a objavljivano je još i u 19. stoljeću.

Pavao mu je dodao i jednu raspravu o porocima i vrlinama.

Najvažniji zadatak koji je Dominik zadao svojem redu bilo je propovijedanje protiv hereze. Pavlu Dalmatincu 1221. godine povjerena je zadaća da pođe u Ugarsku i ondje osnuje dominikansku provinciju te da se bavi preobraćivanjem pripadnika Crkve bosanske, koja je bila znatno proširena južnim krajevima Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Pavao je vrijedno prionuo na taj zadatak i počeo osnivati dominikanske samostane te revno propovijedati protiv hereza. Dugo je djelovao oko Virovitice, u kojoj je bilo mnogo heretika.

Ubrzo su niknuli samostani u Zagrebu, Čazmi, Zadru, Splitu, Dubrovniku i drugdje. Pavao se pak uputio u Dalmaciju kako bi ondje propovijedao te je postavljen za velikoga inkvizitora mjerodavna za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju.

Time je postao prvim hrvatskim inkvizitorom. Vjerojatno je upravo on napisao djelo Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, u kojem opravdava proganjanje pripadnika Crkve bosanske i dokazuje pogrešnost njihovih vjerovanja.

Djelo je pisano u obliku dijaloga između pravovjernika i imaginarnog heretika te u njemu obojica nastoje dokazati ispravnost svojih stajališta. Iako pravovjernik pobjeđuje, autoru se mora priznati da je

ma, imamo vrlo malo sigurnih podataka.

Prvi glasovi o njoj potječu s početka 13. stoljeća, kada je vladar Duklje optužio svojeg susjeda, bosanskoga bana Kulina (umro poslije 1203.), da na svojem teritoriju štiti heretike. Od tada su se Europom širili glasovi o postojanju tajanstvene dualističke vjerske zajednice, koju su nazivali bosanskom, slavonskom ili dalmatinskom Crkvom. Govorilo se kako vjeruju da je svijet stvorio đavao i da stoga čovjek treba odbaciti sve zemaljske stvari i užitke, ili da smatraju da su Isus i Marija bili anđeli, te da Isus nije nikada umro i uskrsnuo. Budući da svi podaci o krstjanima potječu od njihovih neprijatelja, većina kojih je o stvarnoj praksi te zajednice znala vrlo malo ili nimalo, ne znamo koliko je od toga istina.

S obzirom na to da su tadašnji teolozi uglavnom prepisivali od antičkih autora te su sve krivovjerne zajednice zapravo tretirali kao prežitke antičkih hereza, vjerojatno su i Crkvi bosanskoj pripisana vjerovanja davno izumrlih manihejaca, arijanaca ili drugih zajednica.

ozbiljno shvaćao svoje protivnike jer ni heretik nije budala, nego nastupa vrlo oštroumno i vješto citira Bibliju.

Kao inkvizitor, svoje je sjedište Pavao imao u Zadru, ali je obilazio i ostala područja u potrazi za grešnicima. Prema predaji, heretici su ga na splitskom području uhvatili, objesili za granu i spalili, ali nema sigurnih podataka o njegovoj sudbini. Njegovu smrt obično smještaju u 1250-e godine. Kasnije je proglašen blaženikom Katoličke crkve.

19

Nepoznati Hrvati KB.indd 19

20/08/2018 14:21

Petar Dišković (D R U GA PO LOV I C A 14 . S T. – 1426 .)

Pažanin u žrvnju crkvenog raskola

S

plitski nadbiskup Petar Dišković vodio je buran život u središtu zbivanja kasnosrednjovjekovne Katoličke crkve provevši niz godina na papinskom dvoru.

Svoju je nadbiskupiju preuzeo tek pred smrt, ali na njoj je ostavio trajan trag. Bio je jedan od prvih hrvatskih humanista i prvi splitski nadbiskup čiji je lik prikazan na njegovoj nadgrobnoj ploči.

Petar Dišković rođen je nekada u drugoj polovici 14. stoljeća u staroj plemićkoj obitelji iz Staroga Grada na Pagu. Iako ga kasniji zapisi redovito spominju kao Diškovića, to je zapravo bio rod iz kojeg je potjecao – njegova obitelj bili su Grubonići. Ušao je u redove Katoličke crkve i kao mladić se pridružio franjevcima ili dominikancima (taj detalj nije posve razjašnjen).

Njegova crkvena karijera velikim dijelom odražava turbulentne prilike u tadašnjoj Europi.

Naime, na početku 15. stoljeća Veliki zapadni raskol došao je do svojeg vrhunca. U Crkvi su vladala dvojica papa, međusobno suprotstavljena, a sve su jači bili glasovi koji su tvrdili da o najvećim crkvenim pitanjima ne bi trebao odlučivati papa, nego opći koncil. Dišković je vjerojatno radi obrazovanja otišao u Italiju i našao se na dvoru rimskog pape Inocenta VII. (vladao od 1404. do 1406.), koji ga je nedugo prije svoje smrti imenovao

20

Nepoznati Hrvati KB.indd 20

biskupom gradića Faenze na području Papinske Države.

To je imenovanje bacilo Diškovića u središte burnih događaja. Naime, novi papa, Grgur XII. (1406. – 1415.) pri izboru se morao zakleti kako će učiniti sve da okonča crkveni raskol te je bio prisiljen stupiti u pregovore sa svojim tak­ macem u Avignonu, protupapom Benediktom XIII. (vladao od 1394. do 1423.). Međutim, odugovlačio je te su ga ubrzo svi njegovi službenici napustili, a među njima i Dišković.

On se s kardinalima pridružio koncilu u Pisi 1409. godine.

Pisanski je koncil bio zaista neobičan u odnosu prema prijašnjim katoličkim koncilima. Naime, nije ga sazvao ni jedan papa, nego njihovi kardinali, ali ga je unatoč tomu većina katoličke Europe smatrala legalnim koncilom. Također, na njemu je učinjeno nešto što se do tada ni na jednom koncilu nitko nije usudio učiniti – obojica papa osuđeni su kao heretici i proglašeni svrgnutima te je izabran treći, Aleksandar V. (vladao od 1409. do 1410.).

Diškoviću je taj događaj donio sreću. S jedne strane, većina je Crkve smatrala Aleksandra legalnim papom te je mogao smatrati da je odabrao ispravno. S druge strane, napredovao je u crkvenoj hijerarhiji – Aleksandrov nasljednik Ivan XXIII. (1410. – 1415.) postavio ga je 1411. godine za splitskog nadbiskupa. Međutim, pokazalo se da

to imenovanje ne znači mnogo jer je kralj Žigmund (vladao od 1387. do 1437.), vladar Ugarske i Hrvatske, već prije bio proglasio kako neće dopuštati papama da se miješaju u postavljanje biskupa u njegovu kraljevstvu. Budući da je već izgubio Faenzu, Dišković je ostao bez ičega na što se mogao osloniti te je bio ovisan o papi, na čijem je dvoru boravio i služio.

U početku je sve djelovalo obećavajuće. Ivan XXIII. čak je uspio svojeg takmaca istjerati iz Rima i činilo se da će uskoro postati jedinim papom. Međutim, kralj Žigmund nagovorio ga je da pristane na sazivanje koncila, koji je sukob unutar Crkve trebao riješiti mirnim putem. Ivan je pristao i sazvao koncil u Konstanzu (1414. – 1418.). To će se pokazati kobnim za njega.

Dišković je pratio Ivana u Konstanz i morao je svjedočiti tomu kako koncilski oci uhićuju njegova gospodara, sude mu i proglašavaju ga heretikom te ga svrgavaju. Ostao je na vjetrometini, bez ikakve zaštite, biskup bez biskupije. Vjerojatno se vratio u Dalmaciju. Ondje su ga dočekale promijenjene prilike.

Naime, Split je, kao i većinu Dalmacije, osvojila Venecija. Žigmund više nije imao mnogo utjecaja na to tko će ondje biti nadbiskup, a dotadašnji je pred Mlečanima pobjegao.

Dišković je 1420. napokon mogao ući u svoju katedralu i zasjesti na katedru.

Budući da se toliko načekao, nije htio dopustiti da njegovo vladanje nadbiskupijom prođe nezapaženo. Uredio je i proširio njezine posjede. U splitskoj katedrali Marijina Uzašašća dao je sagraditi lijepu kapelu sv. Dujma, unajmivši za to talijanskog umjetnika. Naručio je i izradu nadgrobne ploče na kojoj je imao biti prikazan njegov lik te je on prvi splitski nadbiskup za kojeg

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Oltar sv. Dujma iz 15. stoljeća u splitskoj katedrali

znamo kako je izgledao. Također nije zaboravio svoje Pažane te je paškom svećenstvu ostavio svoje posjede na otoku i svoju knjižnicu, osnovavši zakladu sv. Jakova, uz obvezu da poslije njegove smrti redovito služe mise za njegovu dušu.

Njegova se zaklada održala sve do 20. stoljeća. U Starom Gradu si je pak sagradio palaču.

Tijekom boravka na papinskom dvoru Dišković se imao prilike upoznati s najnovijim intelektualnim tokovima u Europi – humanizmom, koji je posebno izražen u istraživanju antičkih spisa. Naime, tijekom putovanja po Europi radi sudjelovanja u koncilima papinski su službenici često obilazili zabačene samostane i kopali po njihovim

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 21

g

Dišković, rođen na

Pagu, bio je jedan od prvih hrvatskih humanista koji je tek pred smrt napokon mogao ući u svoju katedralu i zasjesti na katedru.

g

21

20/08/2018 14:21

knjižnicama nastojeći pronaći ostatke grčke i rimske kulture. Dišković je vjerojatno također to činio s obzirom na to da su u njegovoj knjižnici bila djela rimskog filozofa i tragičara Seneke (umro 65.) i antičkog povjesničara kršćanstva Orozija (umro 420.). Također je

napisao djelo o doseljavanju Slavena i počecima glagoljske liturgije, jedno od prvih humanističkih djela hrvatskih autora.

Dišković nije dugo vladao svojom nadbiskupijom. Poslije šest godina, 1426. umro je i bio pokopan u splitskoj katedrali. Splićanima

je ostao u dobru sjećanju i kasniji su autori zabilježili da je u svoje vrijeme učinio mnogo dobra. Iako je zub vremena nagrizao njegovu nadgrobnu ploču te je njegov lik danas gotovo posve izbrisan, očito je da je imao prilično klempave uši.

JESTE LI ZNALI?

Veliki zapadni raskol Velikim zapadnim raskolom ili shizmom običava se nazivati razdoblje potkraj srednjeg vijeka tijekom kojeg je Katoličkom crkvom vladalo nekoliko papa istodobno. Raskol je izbio 1378. godine, kada je papa Urban VI. (vladao od 1378. do 1389.) izabran pošto su Rimljani upali u baziliku sv. Petra i prijetili kardinalima da će ih ubiti ako ne izaberu Talijana za papu. Nakon izbora nastalo je neslaganje između novog pape i kardinala – kasnije su tvrdili da je poludio – te su pobjegli i izabrali drugoga, koji se smjestio u Avignonu. Više od trideset godina trajat će spor između njih i njihovih nasljednika; teolozi, pravnici, čak i sveci sporit će se oko toga koji je od njih pravi papa, a na Pisanskom koncilu 1409. izabran je – treći. Od tada do 1415. u Europi su bila trojica papa. Tijekom povijesti mijenjala su se mišljenja o tome koji je bio legalan, a koji nije, te je Aleksandar V., izabran u Pisi, sve do najnovijeg vremena smatran legalnim papom, a još je u nizu papa s tim imenom (prvi sljedeći još se broji kao Aleksandar VI., a ne V.).

Ivan od Paližne (PR IJ E 13 6 6 . – 13 91 .)

Krvavi vitez

P

ogrešno je misliti da su vitezovi bili isključivo pristojni i plemeniti ljudi. Bili su ponajprije profesionalni ratnici te nisu prezali od nasilja. U turbulentnu kasnom srednjem vijeku takvi su ljudi mogli silno napredovati u društvu, posebice ako nisu prezali od beskrupuloznih metoda poput izdaje i ubojstava. Ivan od Paližne bio je jedan od njih.

22

Nepoznati Hrvati KB.indd 22

O mnoštvu osoba iz srednjeg vijeka imamo vrlo malo pouzdanih podataka, posebice onih koji se odnose na njihove prve godine. Tako za Ivana od Paližne ne znamo kada se rodio ni kako je proveo mladost.

Međutim, sigurno je da je podrijetlom bio niži plemić s područja današnje Moslavine, u kojoj se nalazio posjed njegove obitelji, možda na području današnjeg Palešnika. Prvi

se put spominje 1366. godine. Pridružio se viteškom redu Svetog Ivana Jeruzalemskog, čiji su pripadnici zvani hospitalcima, ivanovcima, a u današnje vrijeme Malteškim redom. Iako su hospitalci bili crkveni red, i stoga redovnici, njihovi su pripadnici bili ratnici čija je dužnost bila ratovati u korist kršćanstva.

Kao glavnu Ivanovu karakteristiku mogli bismo, na temelju njegova ponašanja, navesti naglu i nasilnu narav. Iako su to bile karakteristike koje nisu bile rijetkost u tadašnjih vitezova – dapače, poticalo ih se na takvo ponašanje – Ivan se u njima isticao. Više je vjerovao snazi oružja nego sudovima i nikada nije oklijevao da s isukanim mačem ili uzdignutim kopljem povede juriš na neprijatelja. Već je 1370-ih Ivan bio stupio u službu moćnog ugarsko-hrvatskog i

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

g

Istaknuo se smjelošću, osobno je predvodio

g

juriše, ali je pokazivao i nemalu bezobzirnost.

poljskog kralja Ludovika Anžuvinca (živio od 1326. do 1382.) te je za njega i njegove talijanske saveznike ratovao protiv Venecije u sjevernoj Italiji. Istaknuo se smjelošću, osobno je predvodio juriše, ali je pokazivao i nemalu bezobzirnost – primjerice, jednom je zarobljeniku obećao slobodu ako se unutar osam dana vrati s otkupninom. Nesretnik se vratio devetog dana ujutro, a Ivan ga je odmah bacio natrag u tamnicu. Dok je boravio u Italiji, neko je vrijeme ratovao i protiv samog pape.

To je vrijeme obilježavala velika nesigurnost u Katoličkoj crkvi, pa tako i među hospitalcima. Ludovik Anžuvinac samovoljno je ugarskoj provinciji reda postavljao poglavare, koji su se zvali priorima. Također, 1378. godine izbio je Veliki zapadni crkveni raskol, pa su istodobno postojala dvojica papa − jedan u Rimu i jedan u Avignonu − od kojih je svaki imenovao svojega velikog meštra hospitalskog reda. U takvim je uvjetima Ivan postao priorom ugarske provincije – kao takav prvi se put spominje 1379. godine. Po svemu sudeći, štitio ga je veliki meštar Juan de Heredia, kojeg je bio postavio avinjonski papa. Dobio je zadatak da nastoji povratiti posjede koje je red dotad izgubio u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Ivan je to revno činio, često se utječući nasilju.

Međutim, 1382. godine umro je kralj Ludovik. Sa svojom suprugom Elizabetom Kotromanić, kćeri bosanskog bana, nije imao sinova te je poslije smrti ostavio samo dvije kćeri. U Poljskoj ga je naslijedila njegova kći Hedviga, ali je u Ugarskoj

i Hrvatskoj izbio veliki otpor prema njegovoj drugoj kćeri Mariji i kraljici majci. Uskoro je izbila pobuna, koju su predvodili hrvatski velikaši, a podršku im je dao bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Ivan od Paližne počeo se pripremati za rat, graditi utvrde i prikupljati vojsku. Uskoro se pridružio pobunjenicima. Kraljice su reagirale munjevito, pa je Ivan izgubio većinu hospitalskih utvrda, među kojima i Vranu, njihovo najveće središte. Međutim, uz pomoć bosanskoga kralja pobuna je ojačala i pobunjenici su za kralja izabrali rođaka pokojnog Ludovika, pustolova Karla Dračkog. Karlo je, uz pomoć hrvatskih velikaša i Ivana od Paližne, osvojio Ugarsku, a Paližnu je imenovao hrvatskim banom.

Međutim, kraljice su uskoro organizirale atentat na Karla, u kojem je on poginuo.

To je ubojstvo izazvalo veliki gnjev protiv kraljica. U zasjedi kod Gorjana u Slavoniji njihova je vojska poklana, a one su same zarobljene. Ivan od Paližne odveo ih je

JESTE LI ZNALI?

Vranski priorat U 11. i 12. stoljeću, tijekom križarskih ratova, osnovano je nekoliko katoličkih redovničkih zajednica čiji su pripadnici bili sposobni ratnici, a zadaća im je bila ratovati za korist kršćanstva, prije svega za zaštitu Svete zemlje. Red sv. Ivana Jeruzalemskog jedan je od njih, a njegovi su pripadnici još od 13. stoljeća bili prisutni u hrvatskim zemljama.

Nakon ukinuća templarskog reda hospitalci su preuzeli templarske posjede, a njihovi su poglavari – priori – bili među najmoćnijim ljudima Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva.

Iako se njihova organizacija u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu nije službeno nazivala vranskim prioratom, čini se da se za nju uvriježio taj naziv jer je Vrana, prvotno templarska utvrda, bila njihovo najveće središte u toj zemlji. U kasnom srednjem vijeku vranski su priori predvodili obranu od Osmanlija. Red sv. Ivana postoji i danas, središte mu je u Rimu, a poznat je po svojim humanitarnim aktivnostima.

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 23

u Dalmaciju, u Novigrad, i ondje ih držao zatočene. Elizabeta je uskoro umrla, a moguće je da je Ivan bio umiješan u njezinu smrt. Mariji je, međutim, u pomoć priskočio njezin muž, kralj Žigmund Luksemburški (živio 1368. − 1437.). Uskoro ju je Paližna morao osloboditi. Vjerojatno je potom pošao u križarski pohod, u pomoć svojim saveznicima Stjepanu Tvrtku I. i srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću te je sa svojim vitezovima sudjelovao u bitki na Kosovu polju 1389. godine.

U međuvremenu je moć Marije i Žigmunda znatno ojačala. Kada se Paližna vratio u Hrvatsku, njihove su snage već bile prodrle u srce njegove domene i pripremale se opsjesti Vranu. Ivan im se hrabro odupro i osobno je predvodio svoje snage u bitkama te je uspješno odbio napadače. Međutim, u jednoj od bitaka bio je teško ranjen u bok, a čini se da se od toga nikada nije oporavio. Umro je 1391. godine, a ubrzo poslije njega umro je i bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Žigmund je učvrstio svoju vlast u Ugarskoj i Hrvatskoj, a hospitalski red više se nikada nije oporavio od šteta koje je bio pretrpio tijekom Paližnine pobune.

23

20/08/2018 14:21

Ivan Stojković

Z ANIML JIVOS TI

Sve o Crkvi

(13 9 0./13 9 5 . − 14 4 3 .)

Ivan Stojković autor je prvog djela kojim se nastojalo sveobuhvatno objasniti ustroj Katoličke crkve – Tractatus de

Šampion koncila

Ecclesia. Iako nije osporavao papinu ulogu kao poglavara Crkve, Stojković je smatrao da papa ne može predstavljati cijelu Crkvu jer je samo jedan čovjek. Iz njegove

M

alo je ljudi učinilo toliko povijesnih stvari, a ostalo tako nepoznatima povijesti kao Ivan Stojković. Ovaj briljantan teolog i uporan diplomat, koji je bio zaista bio spreman patiti za svoje ideale, imao je tu nesreću da je zastupao stajališta koja su postala nepoćudnima ubrzo poslije njegove smrti. S njima je s vremenom bio zaboravljen i on sam.

Ivan Stojković rođen je potkraj 14. stoljeća u Dubrovniku, u kojem je ušao u dominikanski red.

Dubrovačka Republika osigurala mu je stipendiju za studij na Sveučilištu u Padovi, na koji se upisao 1414. godine. Nakon stjecanja bakalaureata otišao je 1417. godine na Pariško sveučilište, najistaknutiju obrazovnu instituciju svojeg vremena, te je ondje 1420. godine doktorirao teologiju. Studij teologije, tada smatrane najtežom znanstvenom disciplinom, završavali su malobrojni. Ubrzo poslije studija Stojković je sudjelovao u najvišim poslovima Katoličke crkve, pa tako i u organiziranju koncila u Paviji i Sieni 1423./1424.

Sazivanje koncila Katoličke crkve tada je bilo vrlo osjetljivo pitanje. S jedne strane, papa je bio crkvenim dekretima obavezan da to redovito čini. S druge strane, koncil bi jamačno ograničio papinu moć te ni jedan papa nije želio to

24

Nepoznati Hrvati KB.indd 24

perspektive, Crkvu čini cijela zajednica

činiti. Suvremenici su bili svjesni kako su neke crkvene prakse, poput svjetovnog i raskošnog života klera, toliko uzele maha da je bila nužna opsežna reforma Crkve, a mnogi su smatrali da nju može ostvariti samo koncil. Međutim, koncil u Paviji i Sieni nije dao nikakve rezultate, a papa Martin V. jedva je dočekao da ga raspusti. Stojković se žestoko borio protiv toga i uvjeravao je papu da će reforma koju koncil namjerava provesti biti na korist cijeloj Crkvi, pa i papi. Martin V. popustio je pritiscima zastupnika koncila tek kada je bio na samrti te sazvao koncil u švicarskom gradu Baselu.

Stojković je ondje stigao ljeti 1431. godine, kao predstavnik papina legata, te je osobno svečano proglasio koncil otvorenim. Bio je to posljednji i najdugotrajniji srednjovjekovni koncil, ali i najturbulentniji.

Ubrzo pošto je koncil počeo s radom, postalo je jasno da će njime dominirati visoki kler i svjetovni vladari, ako se nešto ne poduzme. Stojković je doskočio tomu. Po uzoru na ustroj tadašnjih sveučilišta, predložio je način organizacije koji bi svakog od članova koncila pridružio jednoj od četiriju stručnih komisija, takozvanoj deputaciji, u kojima je svaki glas imao vrijediti jednako. Tako su se izmiješanima našli obični svećenici, biskupi, kardinali i predstavnici raznih

vjernika, koje njihovi predstavnici moraju predstavljati na općem koncilu. Smatrao je da opći koncil ima vrhovni autoritet u Crkvi te da su njegove odluke jače i od papinih. Zbog takvih stajališta Stojkovićeve spise nije se prepisivalo, a njegova je misaona ostavština ostala uglavnom zaboravljenom sve do 20. stoljeća.

svjetovnih vladara, a osigurano je da nitko od njih ne može nadvladati ostale.

Kao vrstan teolog, Stojković je bio zadužen za pregovore između koncila i predstavnika religija konkurentskima tadašnjoj Katoličkoj crkvi. Najopasniji od njih bili su češki husiti, koji su pobijedili nekoliko križarskih vojski poslanih protiv njih. U velikim debatama održanima na početku 1433. godine u Baselu, koncil je svoje najvještije članove odredio da raspravljaju s češkim predstavnicima, a Stojković je imao raspravljati o najvažnijoj spornoj točki: trebaju li se vjernici pričešćivati samo kruhom ili i vinom. Češki predstavnik Jan od

g

Dominikanac, doktor

teologije, koji je bio zadužen za pregovore s religijama koje su u to vrijeme konkurirale Katoličkoj crkvi.

g

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Bitka kod Varne na slici Stanisława Chlebowskog, poljskog slikara iz 19. stoljeća

prisilio sultana na povlačenje. Za to je vrijeme Matko s kraljem Vladislavom uspješno ratovao protiv kraljice Elizabete i prisustvovao njegovoj krunidbi. Kada su kraljičini pristaše, grofovi Celjski, postavili svojeg čovjeka za zagrebačkog biskupa, Matko ga je odbio priznati i nastavio kontrolirati biskupske posjede.

Potkraj 1444. godine čak je postavio vlastita kandidata za biskupa.

Kralj je bio svjestan da su Talovci jedan od oslonaca njegove vlasti te je još više povećavao njihove posjede, a proglasio ih je i knezovima od Cetine. Franka su pak u međuvremenu zarobili Osmanlije dok je od njih pokušavao obraniti Srebrenik u Bosni te je proveo više nego godinu dana u zatočeništvu dok braća nisu skupila novac i otkupila ga. Sultan je, naime, bio svjestan moći Talovaca te je za Franka tražio astronomsku otkupninu – čak je neko vrijeme tražio da mu se u zamjenu za njega preda Beograd.

Godine ratovanja i kaosa s vre­menom su iscrpile kraljevstvo.

28

Nepoznati Hrvati KB.indd 28

Osim toga, na istoku je sultan samo čekao priliku za novi napad i često je slao pljačkaške odrede preko granice. Matka su čak i njegovi vlastiti Dubrovčani molili da se okrene protiv Osmanlija. Zbog toga je kralj Vladislav odlučio sklopiti primirje sa svojim protivnicima i svoju snagu usmjeriti protiv Osmanlija. Potkraj 1444. godine poveo je veliku križarsku vojsku, u kojoj je bio i Franko Talovac sa svojim četama, željan osvete za svoje zatočeništvo.

Međutim, vojsku je stigla katastrofa kod Varne u današnjoj Bugarskoj.

Kralj je poginuo, a Franko je uspio pobjeći.

Kraljevstvo u koje se vratio više nije bilo isto. Obnovljen je građanski rat, još žešći nego prije. Matko je pak na početku 1445. umro.

Grofovi Celjski dočekali su njegovu smrt s veseljem, a njihov biskup čak je prokleo Matkov grob. Počeli su osvajati slavonske utvrde jednu za drugom, a nije ih uspio zaustaviti čak ni Ivan, heroj Beograda, koji je poginuo braneći Pakrac. Franko je

preuzeo bratovu titulu bana Slavonije, ali nije uspio spriječiti potop.

Celjski su zarobili njegovu suprugute je morao založiti većinu posjeda da ju otkupi. Novčari su ga čak tužili sudu jer nije vraćao dugove.

Međutim, 1448. godine ponovno su se podignule križarske zastave, ovaj put pod vodstvom legendarnog borca protiv Osmanlija Janka Hunjadija (poč. 15. st. – 1456.). Franko se pridružio njegovu pohodu i pronašao smrt u porazu križara na Kosovu polju ostavivši za sobom petero maloljetne djece.

Bio je to kraj moći Talovaca.

Petar, ban Dalmacije i Hrvatske te jedini preživjeli od braće, ostao je kao posljednji bastion nekoć moćne obitelji, ali bio je sa svih strana okružen neprijateljima, koji su neprestano nagrizali njegove posjede.

Njegova smrt 1453. godine dotukla je Talovce. Njihovi potomci nastavili su živjeti skromije, kao obični plemići, i nikada se više nisu uzdigli do svoje prijašnje slave.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Ivan Gazulić (POČE TA K 1 5 . S T. – 14 6 5 .)

Mjeritelj neba

U

vrijeme renesanse matematika i astronomija, ali i astrologija, bile su izrazito popularne. Vladari su željeli znati buduće događaje kako bi ih mogli preduhitriti, a na sveučilištima se astronomija ubrzano razvijala. Dubrovčanin Ivan Gazulić, diplomat, matematičar i astronom, znatno je pridonio tomu razvoju.

Ne zna se gdje je i kada Ivan Gazulić rođen, ali može se pretpostaviti da je obitelj njegova oca Gjina bila albanskog podrijetla. Njegova su braća obavljala diplomatske zadatke za albanskog vladara Jurja Kastriotića Skenderbega (vladao od 1443. do 1468.). Najraniji podaci o Ivanu vezani su uz grad Dubrovnik te je vjerojatno ondje proveo djetinjstvo. Dvadesetih godina 15. stoljeća studirao je u Padovi, u kojoj je magistrirao slobodne umjetnosti 1430. godine. U to je vrijeme također zaređen za katoličkog svećenika. Ubrzo poslije povratka u Dubrovnik, gradske su ga vlasti poslale u važnu diplomatsku misiju ugarsko-hrvatskom vladaru Žig­ mundu Luksemburškom (vladao od 1387. do 1437.) te se čini da je

g

već do tada stekao znatan ugled.

Zahvaljujući njemu, Dubrovnik je stekao dozvolu da trguje s muslimanskim zemljama, što je kršćanima obično bilo zabranjeno.

Pošto se na ovaj način dokazao, dubrovačka je vlast Gazulića idućih godina redovito slala u diplomatske misije. Tijekom tog vremena uspio je zaraditi određeni imetak te je kupio imanje u Rijeci dubrovačkoj.

U to je vrijeme njegova obitelj već zauzimala istaknutu ulogu u životu Dubrovnika, a njegov brat Pavao neko je vrijeme bio upravitelj gradske škole. U Gazulića je vlast imala puno povjerenje te ga je često slala na papinski dvor s raznim zadacima, za koje su mu gradski vijećnici jednom poručili da znaju kako je mudar i iskusan te da su sigurni kako će već znati uvjeriti papu da ide na ruku Dubrovčanima.

Međutim, Gazulićeva prava ljubav bila je znanost. Stekao je veliku slavu kao astronom, toliku da je ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin (vladao 1458. – 1490.) na početku svoje vladavine tražio od Dubrovnika da mu pošalje Gazulića, „čuvenog astronoma“, s

Školovao se u Padovi te postao ugledan i

sposoban diplomat, ali njegova prava ljubav bila je

g

znanost. Slavu je stekao kao astronom.

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 29

njegovim znanstvenim knjigama.

Nema sumnje u to da ga je kralj namjeravao zaposliti kao dvorskog astrologa i izrađivača horoskopa, ali Gazulić je više puta odbio kraljeve pozive tvrdeći kako je prestar da bi išao na tako daleka putovanja.

U to se vrijeme već bio smirio u Dubrovniku i nije više putovao na diplomatske zadatke, a njegova skora smrt svjedoči da doista nije bio sposoban za putovanja. Međutim, u Ugarsku je poslao svoje spise te su oni iznimno utjecali na tamošnji kulturni krug, okupljen oko zaštitnika humanizma Ivana Viteza od Sredne. Gazulićeva je slava privukla i pozornost pjesnika Jana Panonija (1434. – 1472.), koji ga je molio da mu pošalje armilarnu sferu i ostale astronomske instrumente koje je spominjao u svojim djelima, rekavši da u Ugarskoj nema naprava takve kvalitete.

Glavno pitanje koje je zaokupljalo Gazulića, a i njegov glavni doprinos astronomiji, bilo je izračunavanje položaja „nebeskih kuća“, koje danas poznajemo kao znakove zodijaka. Naime, tadašnji su astronomi pretpostavljali da se nebeski svod može podijeliti na jednake „kriške“, koje su zvali „kućama“, te da se izračunavanjem hoće li pojedini planet biti unutar jedne ili druge „kuće“ mogu predvidjeti budući događaji. Ne zna se je li Gazulić doista želio primjenjivati svoje metode u astrološke svrhe, ali je sigurno da je bio vješt matematičar jer je ponudio vrlo preciznu podjelu nebeskog svoda, popraćenu matematičkim izračunima. S njegovom metodom nisu se slagali svi tadašnji astronomi, ali je bila dovoljno utjecajna da ju primjenjuju i u idućim stoljećima, a često je služila za izradu horoskopa.

Gazulićevo je glavno djelo nažalost izgubljeno, ali njegov nam

29

20/08/2018 14:21

Planisfera francuskog matematiÄ?ara i astronoma Jeana Fusorisa iz oko 1400. godine

Tomislav Matić

Nepoznati Hrvati KB.indd 30

20/08/2018 14:21

je sadržaj poznat iz radova drugih renesansnih astronoma. Ironično je što je o njemu najviše pisao njegov najveći protivnik, Johannes Müller Regiomontanus (1436. – 1476.). On je prigovarao Gazulićevoj metodi tvrdeći da je previše komplicirana i da zahtijeva mnogo matematičkih izračuna, a najavio je čak i izdavanje knjige u kojoj bi tu metodu pobio, ali ga je u tome spriječila smrt. Ipak, nije isprazno prigovarao: zaista je razvio jednostavniju metodu, koja se mogla primjenjivati uz manje računanja.

Gazulić je u to vrijeme već bio odavna mrtav. Umro je 1465. godine, već teško bolestan. Njegova oporuka svjedoči o tome koliko je držao do tradicionalne dubrovačke brige za javno dobro. Naime, dio svojih knjiga ostavio je dubrovačkoj javnosti, navevši u oporuci da svakomu tko to hoće mora biti dopušteno da ih čita.

JESTE LI ZNALI?

Nebeski svod Izraz „nebeski svod“, koji se i u današnje vrijeme povremeno upotrebljava, potječe od drevnog uvjerenja da Zemlju, Mjesec, ostale planete i Sunce poput ljuske jajeta okružuje čvrsti omot u koji su usađene zvijezde. Da svemir tako izgleda bili su uvjereni gotovo svi srednjovjekovni i brojni novovjekovni astronomi, među kojima je bio i Kopernik. Prema položaju pojedinih planeta u odnosu prema nebeskom svodu izračunavao se horoskop. Naime, u doba renesanse granice između astrologije i astronomije bile su vrlo mutne. Iako su poneki astronomi ismijavali astrologe, mnogi su se briljantni znanstvenici svojim vještinama služili za izradu horoskopa, koje su mogli prodavati tadašnjim vladarima. Također je neosporno da su gotovo svi vjerovali u određeni utjecaj položaja planeta na događaje na Zemlji.

Ivan Vitez od Sredne (POČ. 1 5 . S T. – 147 2 .)

Čovjek iza prijestolja

P

etnaesto stoljeće donijelo je mnoge promjene u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo – uglavnom na gore. Bilo je to vrijeme borbi za prijestolje, osmanskih provala, epidemija kuge i dvorskih intriga. Ipak, nije bilo loše za sve.

Zbog brzih smjena na prijestolju, saveza koji su se ujutro sklapali da bi se uvečer kršili i opće nesigurnosti, sposobni ljudi mogli su napredovati. Ivan Vitez bio je jedan od najsposobnijih igrača tadašnjih igara moći.

Ivan Vitez od Sredne bio je pripadnik vrlo stare, ali relativno siromašne plemićke obitelji iz srednjovjekovne Slavonije, s obronaka Moslavačke gore. Njegov otac bio je vojnik u službi kralja Žigmunda Luksemburškog (vladao od 1387. do 1437.). Poslije mnogo truda uspio je namaknuti dovoljno novca da sina pošalje na sveučilište u Beč, na koje je upisan 1434. godine. Umjesto da uči, Ivan se uspinjao na društvenoj ljestvici. Vrlo je brzo napustio sveučilište i zaposlio se u kancelariji kralja Žigmunda.

Slijedio ga je na njegovim putovanjima, a bio je uza staroga kralja i na njegovoj samrti 1437. godine.

Sljedećih godina nastavio je raditi u kancelariji, a kao nagradu za svoju službu imenovan je zagrebačkim kanonikom i kustosom. To bi možda bio vrhunac njegove karijere da 1440. godine nije dobio priliku za

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 31

proboj. Tada su, naime, u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu izbile borbe za prijestolje.

Vitez je vrlo rano pokazao sposobnost da prepozna priliku i iskoristi je. Stupio je u službu jednog od pretendenata na prijestolje, poljskoga kralja Vladislava Jagelovića, što se pokazalo dobrim izborom jer je njegova strana pobjeđivala. Vitez je sklopio poznanstva s većinom utjecajnih ljudi na njegovu dvoru, od kojih su neki bili istaknuti humanisti. Iako on sam nije bio humanist, prepoznao je propulzivnost novog stila i nastojao se povezati s njegovim sljedbenicima.

Od kralja je dobivao nagradu za nagradom, sve do njegove smrti 1444. godine u borbi protiv Osmanlija.

Tada je Vitez našao novog zaštitnika − legendarnog ratnika Janka Hunjadija (poč. 15. st. − 1456.). Pod njegovom zaštitom imenovan je biskupom Varadina, danas Oradee u Rumunjskoj.

g

Pomogao je trojici

kraljeva da dođu na

prijestolje, bio utjecajan politički kameleon i pokrovitelj umjetnika i umjetnosti.

g

31

20/08/2018 14:21

Z ANIML JIVOS TI

Pokrovitelj umjetnosti Ivan Vitez autor je jedine sačuvane zbirke pisama iz 15. stoljeća s područja Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Također, tekstovi njegovih govora bili su vrlo prošireni tadašnjom Europom. Prikupio je veliku zbirku knjiga, koje je redovito naručivao od talijanskih majstora prepisivača. Njegovi građevinski projekti fascinirali su njegove suvremenike, a pošto je postao nadbiskupom Ostrogona, svoj je dvor dao ukrasiti skupocjenim renesansnim freskama. Nažalost, poslije stoljeća ratova, od svega što je dao sagraditi ostale su samo ruševine.

Renesansni znanstvenici i umjetnici, pjesnici, astronomi i filolozi iz Poljske, Italije, Austrije i drugih zemalja obraćali su se Vitezu kao svome zaštitniku. On im je pomagao novcem i uzimao ih u svoju službu. Pjesnik Jan Panonije, odnosno Ivan Česmički, bio je njegov nećak i dugovao mu je cijelu svoju karijeru. Kruna Vitezova postignuća trebalo je biti sveučilište u Bratislavi, koje je osnovao nedugo prije svoje smrti i bio njegov prvi veliki kancelar. Nažalost, ugasilo se ubrzo pošto je Vitez umro.

Viteza je najviše zanimala astrologija.

Astrologe je često uzimao u svoju službu i plaćao im da mu izrađuju horoskope, toliko da su njegovi suvremenici govorili kako ništa ne čini a da najprije ne pogleda horoskop. Zanimalo ga je i promatranje zvijezda te je naručio nekoliko astronomskih sprava i uputa za njihovu uporabu od najvećih astronoma svojeg vremena.

Portreti Ivana Viteza od Sredne (gore) i Jana Panonija (dolje) dio su naslovnice jednog manuskripta (na sljedećoj stranici).

32

Nepoznati Hrvati KB.indd 32

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Nepoznati Hrvati KB.indd 33

20/08/2018 14:21

Vitez je služio Janku Hunjadiju, ali nije propuštao prilike za vlastito napredovanje. Nakon nekog vremena stupio je u službu češkog i ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava V. Posmrtnog (živio od 1440. do 1457.), postavši njegovim kancelarom. To ga je vinulo u visoku europsku politiku. Vitez je bio jedna od zvijezda kraljeva dvora u Pragu, osoba kojoj su se utjecajni europski političari obraćali sa strahopoštovanjem, a umjetnici su molili njegovu zaštitu. Njegovi su se govori zapisivali i služili su kao modeli za učenje govorništva.

Prijelom se zbio 1456. godine, poslije velike bitke između kršćana i Osmanlija pokraj Beograda. Krš­ ćanski zapovjednik Janko Hunjadi umro je od kuge ubrzo nakon nje.

Njegov sin Ladislav zatočio je kralja Ladislava V., a čini se da je Vitez imao određenu ulogu u toj intrigi. Pošto je kralj uspio umaknuti na slobodu, njegova je osveta bila strašna; vođe urotnika pogubljeni su, a Vitez je bačen u lance. Njegovo je zatočeništvo izazvalo skandal u tadašnjoj Europi, a njegovi su prijatelji uvjerili kralja da ga oslobodi. Kao pravi politički kameleon, Vitez se vratio u kraljevu službu kao da se ništa nije dogodilo i bio je uz njega kad je umro od leukemije u Pragu 1457. godine.

Tada je još netko bio uz kralja − mlađi sin Janka Hunjadija, maleni Matijaš (1443. − 1490.), zarobljen pošto je njegov brat smaknut kao zavjerenik. On će kasnije izrasti u legendarnog Matijaša Korvina, „dobrog kralja Matijaša“ iz narodnih priča. Vitez je nepogrešivo prepoznao priliku i odmah stupio u kontakt s ugarskim i hrvatskim plemstvom. Ponudio im je svoje usluge i pregovorima isposlovao izbor Matijaša za ugarsko-hrvatskoga kralja 1458. godine. To je bio

34

Nepoznati Hrvati KB.indd 34

već treći kralj kojem je pomogao da dođe do prijestolja.

Poslije ovoga, činilo se da Vitezovoj moći nema granica. Papinski poslanik pisao je svojem gospodaru u Rim da jedan Vitezov savjet vrijedi više od moći svih ugarskih biskupa. Dok je kralj Matijaš bio mlad i neiskusan, Vitez je bio sila iza prijestolja, majstor lutkar koji je sposobno povlačio konce. Međutim, Matijaš nije dugo ostao mlad i neiskusan. Vještim intrigama potisnuo je Viteza u političku pozadinu i dao mu na znanje kako otad smije služiti samo njemu.

Vitez je 1465. imenovan nadbiskupom Ostrogona, poglavarom ugarsko-hrvatske Crkve. Međutim, njegova je moć kopnila. Kraljeva se politika sve više razlikovala od njegove. Neko je vrijeme Vitez tiho služio svojem kralju. Međutim, iznutra je bjesnio. Pošto je 1470.

Matijaš namjerno upropastio pregovore s njemačkim carem koje je Vitez pažljivo pripremao, njegov se bijes prelio. Na jednom od sabora kraljevstva, Vitez se tako žestoko suprotstavio kralju da su Europom

kružile priče kako ga je kralj u bijesu pljusnuo.

Bila je to posljednja kap. Stari i iskusni lisac poput Viteza nije trpio da mu neki žutokljunac kroji politiku. Nije bio jedini nezadovoljnik.

Zbog visokih poreza i neprestanih ratova mnogi od Matijaševih podanika bili su toliko nezadovoljni da su ga 1471. godine izdali i pozvali poljskog kraljevića da im bude kralj. Vitez je bio blizak pobunjenicima, ali je ipak bio previše oprezan da bi otkrio sve karte. Bio je to mudar potez; Matijaš je podmićivanjem i pregovorima uspio umiriti većinu pobunjenika. Vitez je pregovorima s njime izvukao najveću korist i činilo se da se uspio vratiti za kormilo kraljevstva. Međutim, sustigao ga je kraljev gnjev. Godine 1472. kralj je na prijevaru zarobio Viteza i prisilio ga da se odrekne većine svoje moći. Otad je držan u kućnom pritvoru, pod stražom kraljevih vojnika. Već je bio teško bolestan i trpio je jake bolove od bubrežnoga kamenca. Umro je nekoliko mjeseci poslije, 8. kolovoza 1472. godine.

JESTE LI ZNALI?

Dobri kralj Matijaš Matijaš Korvin postao je poslije smrti predmetom brojnih legendi među svim narodima kojima je vladao, od Slovenije do Transilvanije. Većina ga prikazuje kao pravedna vladara koji mari za dobrobit svojih podanika i brani ih od zlih plemića, a među kmetovima su kružile priče o „dobrom kralju Matijašu“ koji spava ispod brda te će se jednog dana probuditi da ih oslobodi. Pravi Matijaš bio je prilično različit od legende. Njegova vladavina bila je obilježena neprestanim osvajačkim ratovima i krvnički visokim porezima koji su najviše pogađali upravo kmetove. Događalo se da bi cijela sela pobjegla kad bi čula da se približavaju njegovi skupljači poreza. Plemići su ga pak mrzili jer su ga smatrali tiraninom i često su dizali pobune protiv njega.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Andrija Jamometić (IZ M E Đ U 1420. I 14 3 0. − 14 8 4 .)

Pobunjenik protiv pape

Ž

ivot Andrije Jamometića ima sve oznake klasične tragedije. Riječ je o čovjeku koji je mnogo obećavao i pred kojim je bila blistava karijera, ali je smjerao previsoko i zbog toga propao. Ipak, Andrijina tragična pobuna protiv pape nagovijestila je dolazak novog doba – reformacije.

Iako se ne zna kada je i gdje točno Andrija Jamometić rođen, sigurno je da je potjecao s područja srednjovjekovnoga Hrvatskoga Kraljevstva, vjerojatno iz širega zadarskog zaleđa. Njegova obitelj bila je dio staroga hrvatskoga plemićkog roda Jamometa. Andrija se zaredio i ušao u dominikanski red u Zadru, potom je u Italiji studirao kanonsko pravo i teologiju, na kojoj je doktorirao oko 1445. godine u Padovi te se na kraju smjestio u dominikanskome samostanu u Udinama.

U Andrijino vrijeme kršćanska se vlast na Balkanskom poluotoku raspadala. Bizantsko Carstvo propalo je još 1453. godine, a manje kršćanske državice sultanova je vojska osvajala jednu za drugom. Venecija je još držala brojne gradove i ispostave u Grčkoj te na istočnom

g

Jadranu, ali i njezina je vlast slabila. U takvim prilikama preostalim balkanskim katolicima bilo je teško pronaći svećenike spremne voditi njihove zajednice. Grčka dominikanska provincija izabrala je tako Andriju Jamometića 1475. godine za svojeg provincijala; štoviše, on je posljednji provincijal kojeg je ona samostalno izabrala. Međutim, nećkao se preuzeti vlast zbog osmanske opasnosti koja je ondje neprestano prijetila te je ubrzo smijenjen. Grčki dominikanci vjerojatno su ga zbog njegova podrijetla smatrali prikladnim da ih vodi jer je poznavao slavenski jezik te imao iskustva s pravoslavnim kršćanima i osmanskim napadima.

Zbog toga, a i zbog svoje učenosti, Andrija je bio zapažen u visokim krugovima papinskog dvora. Stekao je moćne prijatelje i pokrovitelje koji su 1475. isposlovali da bude postavljen za nadbiskupa Krajine, u današnjoj sjevernoj Albaniji. To je bilo područje pod vlašću Venecije i njihovih lokalnih vazala, crnogorskih i albanskih plemićkih obitelji. Jamometić vjerojatno nikada nije otišao u svoju

Svećenik čiji je neuspješan pokušaj reforme

Crkve nagovijestio buduće velike promjene.

g

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 35

nadbiskupiju i često se žalio da su je ionako pregazili Osmanlije.

Nadbiskupska čast bila je samo odskočna daska za Andriju. Zbog svojih poznanstava na papinskom dvoru pokazao se vrlo sposobnim diplomatom, pa ga je njemački car Fridrik III. (vladao 1440. − 1493.) uzeo u svoju službu. Andrija je putovao od dvora do dvora te posredovao između pape, cara i drugih europskih vladara. Posebno je važno bilo pitanje rata između cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina (vladao 1458. − 1490.), u kojem je car teško gubio, te je na sve načine nastojao steći pomoć.

Jamometić je posredovao u pokušajima sklapanja mira između tih i drugih europskih vladara, među ostalim i zato što su njihovi sukobi olakšavali Osmanskom Carstvu da osvaja jednu kršćansku državu za drugom.

U svojim je diplomatskim poslovima Andrija bio vrlo uspješan.

Papinski ga je dvor hvalio i obećavao mu velike nagrade pa je možda zbog toga nagla uspona počeo očekivati da će uskoro biti postavljen za kardinala. Međutim, kada je papa Siksto IV. (1471. − 1484.) u svibnju 1480. objavio popis novih kardinala, na njemu nije bilo Jamometića. Od tada je Andrija počeo žestoko kritizirati papu. Govorio je da ne čini dovoljno kako bi obranio kršćanstvo od Osmanlija i korio ga zbog raskošna života i nepotizma. U njegovim riječima bilo je istine; Siksto IV. zaista je bio ozloglašen zbog nepotizma. Čak šestoricu svojih nećaka i rođaka postavio je za kardinale, a druge je obasipao biskupskim častima i visokim službama u vatikanskoj upravi. Bio je umiješan i u brojne spletke te pokušaje atentata – primjerice, pokušao je ubiti firentinskoga vladara i zamijeniti ga svojim

35

20/08/2018 14:21

Tizianov prikaz pape Siksta IV.

rođakom. Međutim, Andrijine kritike možda su imale i osobnu notu jer je poznavao papu još otkako su zajedno studirali u Padovi.

Njih dvojica nekoć su bili prijatelji i možda se Andrija zbog razočaranja tako ponašao prema papi.

Bilo kako bilo, Siksto nije namjeravao dopuštati da ga bilo tko otvoreno kritizira. Andriju je dao uhititi i poslao ga je u Anđeosku tvrđavu, zloglasni rimski zatvor, da se ohladi. Nakon nekog vremena pušten je na intervenciju cara i Mletačke Republike, ali ako je u njemu prije toga i bilo imalo naklonosti prema papi, poslije toga nije je ostalo nimalo. Andrija je zamrzio Siksta i odlučio ga je uništiti.

Otputio se u Basel, mjesto u kojem je četrdesetak godina prije koncil već bio svrgnuo jednog papu. Dana 25. ožujka 1482. Andrija Jamometić ušao je u baselsku katedralu, proglasio se kardinalom i obznanio da je kršćanska vjera u opasnosti zbog bezbožne vlasti pape Siksta IV. Kako bi spasio Crkvu, proglasio je sazivanje općega

36

Nepoznati Hrvati KB.indd 36

koncila, koji će provesti reformu Crkve, očistiti papinski dvor od bestidnosti i pokrenuti križarski rat protiv Osmanlija.

Cijela Europa bila je u šoku.

Grad Basel reagirao je s oduševljenjem. Još je bilo živo sjećanje na slavni Baselski koncil koji je ondje zasjedao od 1431. do 1447. godine.

Jamometićev poziv zainteresirao je mnoge zastupnike koncila i papine protivnike. Međutim, svi su bili u čudu. Kako jedan nadbiskup može sam sazvati opći koncil? Jamometić je proveo cijelo ljeto 1482. godine uvjeravajući vladare i biskupe da dođu na njegov koncil i rade na reformi Crkve. S druge strane, Siksto IV. pokrenuo je svoju mašineriju legata i inkvizitora, koji su uvjeravali vladare da je Andrija luđak i da je njegov poziv na koncil kriminalan. Okružili su Basel poput vukova te širili klevete i optužbe protiv Andrije. Čak su masovno tiskali plakate protiv njega. Neki su tvrdili da nije sigurno gdje je Andrija rođen, pa je moguće i da uopće nije kršćanin, nego da je Turčin. Drugi

su ga nazivali glupavim Slavenom i vrijeđali ga zbog njegova podrijetla.

Andrija se branio koliko je mogao, ali ipak nije uspio privući europske vladare na svoju stranu. Papinski su poslanici napokon potkraj 1482. uspjeli nagovoriti cara Fridrika III. da dade uhititi Andriju. Iako su ga građani Basela štitili, pred Božić su pod prijetnjom rata ipak pokleknuli i bacili ga u tamnicu.

Nastupila je duga borba između pape i cara oko nadležnosti nad uhićenikom. Papa je zahtijevao da odmetnuti nadbiskup bude izručen njemu, a car je tvrdio da je, jer je uhićen u Baselu, on njegov zatočenik. Moguće je da je Andriju htio zaštititi od muka koje mu je papa bio pripremao. Na kraju je sam uhićenik riješio spor; umro je u baselskoj tamnici 1484. godine.

Iako neuspješan, njegov je očajnički pokušaj reforme Crkve nagovijestio velike promjene koje će uskoro donijeti reformacija.

JESTE LI ZNALI?

Anđeoska tvrđava Anđeoska tvrđava, odnosno Castel Sant’Angelo, sagrađena je u Rimu, na obali Tibera, kao muzej cara Hadrijana u 2. stoljeću. Pošto je neko vrijeme služila za ukop rimskih careva, u 5. stoljeću preuređena je u tvrđavu, a ime joj potječe od kipa arkanđela Mihaela koji je kasnije postavljen na nju. U 15. stoljeću sagrađen je nadzemni tunel koji ju je spajao s Vatikanom te pomogao papi Klementu VII. da se skloni kada je vojska njemačkog cara osvojila Rim. Međutim, tvrđavom su se pape koristili i kao tamnicom za svoje protivnike. Zatočenici su je opisivali kao vlažno, mračno, hladno i sumorno mjesto kojim odzvanjaju krici optuženika na mukama. Nije čudno što je Andrija Jamometić zamrzio papu Siksta IV. pošto je bio zatočen ondje.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Koriolan Cipiko (1425 . – 14 93 .)

Ratni kapetan pjesničke duše

R

atni memoari u naše su vrijeme česti, ali u doba renesanse malobrojni su ratnici imali dovoljno književnoga dara da ih napišu. Koriolan Cipiko, pomorski kapetan i trogirski plemić, bio je istaknuti sudionik rata između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, a osim toga je bio i sposoban književnik i pjesnik.

Koriolan Cipiko rođen je 1425. godine u staroj trogirskoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Petar (umro 1440.) bio je istaknuti humanist i zaljubljenik u antičku književnost, što se vidi i iz imena koje je dao sinu.

Već je u ranoj dobi Koriolan počeo učiti klasične jezike, a u petnaestoj godini otišao je na studij u Padovu.

Poslije povratka u Trogir, oženio se, ali kako mu je prva supruga umrla u vrlo mladoj dobi, oženio se svojom drugom suprugom Nikoletom Andreis. Ukupno je imao desetero djece. Za svoj je grad obavljao diplomatske zadatke jer je bio povezan s europskim humanističkim krugovima, koji su dominirali tadašnjom diplomacijom, a također je poznavao uglađene humanističke manire kakve su se tada očekivale od diplomata. Često je zastupao svoj grad pred mletačkim vlastima u Veneciji. Godine 1457. dao je obnoviti i proširiti palače koje je njegova obitelj posjedovala u Trogiru, za što je zaposlio majstore iz Italije, ali i domaćega trogirskoga

kipara Ivana Duknovića (oko 1440.

– poslije 1509.).

U to su se vrijeme nad Mletačkom Republikom nadvili crni oblaci. Kako bi suzbila napredovanje Osmanskog Carstva, Venecija mu je 1463. godine navijestila rat. To se uskoro pokazalo većim zalogajem nego što je mislila. Poslije nekoliko godina ratovanja, ratni su troškovi toliko narasli da su suvremenici pisali kako je tolike svote teško i zamisliti, a do 1470. Venecija je izgubila niz gradova i utvrda, među kojima otok Eubeju, krunu njezinih posjeda u Grčkoj.

Republika je zatražila i od Trogira da pridonese ratnom naporu te je taj grad opremio galiju i kao kapetana joj postavio Cipika. S njom je on otplovio na istok i pridružio se ratu pod zapovjedništvom admirala Pietra Moceniga (1406. – 1476.). Tada su sukobi flota na moru bili relativno rijetki, a mornarica je uglavnom služila za napadanje protivnikove obale. Tako je Cipiko sudjelovao u prepadima na osmansku obalu, a

g

Trogiranin koji je

sudjelovao u bitkama

protiv Osmanlija, a kasnije ih i opisao u prvim ratnim memoarima.

g

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 37

kasnije se sjećao kako su kopljanici jurišali uz klisure dok im je iznad glava fijukala tanad iz brodskih topova te kako je pri opsadi Antalyje zapovjednika vitezova hospitalaca zgnječio kamen bačen s gradskih zidina. Sjećao se i okrutnosti – kako su mletački vojnici pri osvajanju Izmira za kosu izvlačili djevojke iz džamija, kako su jednoj udovici odsjekli glavu dok se držala za nadgrobni spomenik i zazivala mrtvog muža u pomoć te kako su na kraju do temelja spalili grad i preživjele stanovnike prodali u roblje.

Pietro Mocenigo iznimnom je ratničkom vještinom i nesmiljenom okrutnošću uspio zaustaviti niz mletačkih poraza, a također je iznimno cijenio Cipika i povjeravao mu je povjerljive zadatke. Kada je ciparski kralj Jakov II. (vladao od 1463. do 1473.) umro, Cipiko je poslan na Cipar da s njegovom udovicom pregovara o ustupanju vlasti nad otokom Veneciji, što je bilo uspješno.

Nakon završetka kampanje, 1475. godine, Cipiko se vratio u Trogir i na latinskom jeziku napisao knjigu Ratna djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, poznatu i pod naslovom O Azijskom ratu, u čast svojeg zapovjednika, koji je

37

20/08/2018 14:21

u međuvremenu izabran za dužda (vladao od 1474. do 1476.). Djelo je tiskao u Veneciji 1477. godine. U njemu je zapisao svoja sjećanja na rat u kojem je sudjelovao te bi se ono moglo nazvati Cipikovim memoarima, pa bi bili prvi ratni memoari nekoga hrvatskog autora. Djelo je bilo vrlo popularno u Europi, a poslije je prevedeno na talijanski.

Osim memoara, Cipiko je pisao i pjesme. U Trogiru je bio istaknuti donator tamošnje katedrale te je još 1450-ih pridonosio njezinu ukrašavanju. Iz rata se pak vratio s velikim plijenom otetim od Osmanlija te je svoje bogatstvo iskoristio za održavanje katedrale i nabavu kipova za nju. On se sam pak povukao iz grada na svoje seoske posjede i ondje se bavio poljoprivredom.

Godine 1492. njegovu je obitelj snašla tragedija. Njegovu palaču u

Z ANIML JIVOS TI

Cipiko i Kaštela Kako su se upadi osmanskih pljačkaša u Dalmaciju sve češće ponavljali, Cipiko je 1476. godine zamolio mletačku vlast za dopuštenje da sagradi utvrdu u poljima nedaleko od Trogira kako bi se u nju mogli skloniti težaci ako ih u radu iznenade osmanski pljačkaši.

Dobio je dopuštenje te je novcem od ratnog plijena prikupljena tijekom kampanje na Levantu podigao i 1481. dovršio utvrdu, u kojoj se i sam smjestio i ondje živio. Kasnije su je počeli nazivati Kaštel Stari, a oko nje se razvilo istoimeno naselje. Njegov je unuk kasnije podigao Kaštel Novi, a takvih je utvrda na pojasu obale između Trogira i Splita bilo još te je cijelo to područje danas poznato kao Kaštela.

Kaštel Starom uništio je požar, a u plamenu je stradala njegova supruga Nikoleta. Poslije toga Koriolan više nije bio isti. Prijatelji su mu slali izraze sućuti i molili ga da prestane tugovati, da utjehu pronađe u svojoj brojnoj djeci ili u sastavljanju poezije, ali on je već sljedeće godine

Blaž Baromić (PR I J E 14 5 0. – POS LI J E 1 5 0 5 .)

Pop Blaž, majstor tiskar

G

lagoljska tiskara u Senju prva je poznata tiskara na hrvatskom području, a Blaž Baromić prvi je poznati Hrvat koji je izučio tiskarski zanat. Iako svećenik i kanonik, zadužio je hrvatsku kulturu time što je odlučio zacrniti ruke tintom i podariti joj neke od najljepših i najstarijih glagoljskih knjiga.

Blaž Baromić rođen je sredinom 15. stoljeća u Vrbniku na otoku

38

Nepoznati Hrvati KB.indd 38

Krku, u kojem je tada postojala vrlo živa glagoljaška tradicija. Blaž je vrlo rano ušao u svijet popova glagoljaša te ga najraniji zapisi spominju kao „žakna“ odnosno đakona.

Već je tada pokazao veliku sklonost prema pisanoj riječi te je zbog prekrasna rukopisa i sposobnosti izrade umjetničkih minijatura angažiran na prepisivanju liturgijskih djela.

Godine 1471. zaređen je za svećenika te je odglagoljao svoju prvu misu.

umro. Nekoliko njegove djece i unuka i sami su bili istaknuti pjesnici i književnici, a dvojica njegovih sinova postali su biskupi. Njegov je potomak Alojzije Cipiko osvetio mletačke poraze sudjelujući u velikoj pobjedi nad Osmanskim Carstvom u bitki kod Lepanta 1571. godine.

Ne zna se kako je Blaž proveo sljedećih desetak godina, ali vjerojatno se u svojoj službi istaknuo jer ga 1484. pronalazimo kao kanonika u obližnjem Senju. U tom je svojstvu katkad djelovao u ime senjskih biskupa. Vjerojatno je upravo po nalogu biskupa 1493. poslan u Veneciju kako bi nadzirao izradu jedne od prvih tiskanih glagoljskih knjiga.

Baromić je u Veneciji izradio i korigirao tekst te nadgledao izradu glagoljskih slova za tiskarski stroj.

Rezultat je bilo tiskanje golemog Brevijara, odnosno brvieli hrvackih na 544 lista, na hrvatskoj redakciji crk­ venoslavenskog jezika. Sadržavao je različite molitve i obrede, a bio je posebno prikladan za putujuće svećenike kao što su bili glagoljaši, koji su obilazili hrvatska sela i po planinama pojali „imeni gospoda višnago“. Pri izradi Brevijara Baromić nije samo pripremio neki već postojeći

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

g

Donio je tiskarski stoj i dva seta glagoljice u Senj i tako je nastala prva hrvatska tiskara.

g

JESTE LI ZNALI?

Katolička crkva i tiskarski stroj S obzirom na njezinu ulogu pionira pismenosti u srednjem vijeku, možda nije čudno što je upravo Katolička crkva najviše pridonijela ranom razvoju tiska. Ubrzo pošto je Johannes Gutenberg (oko 1400. – 1468.) sredinom 15. stoljeća izumio tiskarski stroj, biskupi i samostani počeli su financirati tiskare, a knjige su dospijevale i do najudaljenijih biskupija i župa. Naime, svaki je svećenik morao imati brevijar, knjigu s dnevnim molitvama, a svaka crkva knjige nužne za vršenje obreda. Tisak je silno ubrzao njihovu izradu jer više nije bilo potrebno svaku knjigu prepisivati rukom. Ni hrvatski svećenici nisu zaostajali za svojim europskim kolegama te je tako već 1483. tiskan Misal po zakonu rimskoga dvora, prva tiskana glagoljska knjiga.

Misal po zakonu rimskog dvora, prva tiskana glagoljska knjiga u Hrvatskoj

glagoljski rukopis nego je kombinirao i vlastite prijevode latinskih s glagoljskim tekstovima. Također je unio domišljatu inovaciju: kako već golem tekst ne bi zauzimao još više mjesta, pojedine slogove tvorio je tako što je jednom slovu dodavao polovicu sljedećeg. Tadašnjem čitatelju to nije bio problem jer je ionako već bio poznavao tekst molitve.

Baromić je u Veneciji vjerojatno uvidio kako je tisak praktična i brza stvar te je o tim iskustvima pričao svojem biskupu. Vjerojatno prema njegovu nalogu, Baromić je nabavio dva kompleta glagoljskih slova – jedan velikih i jedan malih – i u Senj prenio tiskarski stroj, te je ondje počela s radom prva hrvatska tiskara.

Već je 1494. proizvela svoje prvo izdanje – glagoljski Misal na 216 listova. Dvije godine kasnije tiskan je i

Spovid općena, odnosno priručnik za ispovjednike, preveden s talijanskog na hrvatsku čakavštinu. Baromić se u svim svojim izdanjima potpisao, a ovdje je naveo da je upravo on bio tiskar: „Ja pop Blaž Baromov sin z Vrbnika štampah ovu spovidu.“ S obzirom na to da on, kao kanonik, nije morao obavljati takve poslove, vjerojatno je na to bio prisiljen jer je tada još jedini u Senju poznavao tehniku tiskanja. Tiskati, naime, nije bilo jednostavno jer je tiskar morao posebno projektirati svaku stranicu i brinuti se da način tiskanja bude ujednačen.

Baromićeva tiskara vjerojatno je proizvela još izdanja, ali za to nema pouzdanih podataka. Poslije njegove smrti u Senju je tiskano još knjiga, što znači da je uspješno prenio svoja znanja na svoje nasljednike,

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 39

poput arhiđakona Silvestra Bedričića, u čijoj se kući kasnije tiskara nalazila. Baromić je pak nastavio predstavljati senjski kaptol u raznim pravnim sporovima te se tako posljednji put spominje 1505. godine kako preslušava neke svjedoke. Budući da o njemu nema više podataka, vjerojatno je nedugo potom umro. O tome koliko je krhko povijesno nasljeđe svjedoči činjenica da je od Baromićevih triju tiskanih izdanja, iako su vjerojatno imala relativno velike naklade, sačuvan samo po jedan potpuni primjerak.

Očuvanje je kulture poput držanja svijeće na vjetru i malo je nedostajalo da Baromićevo djelo posve ne nestane i bude zaboravljeno. Nasre­ ću, potkraj 20. stoljeća ponovno su tiskane sve tri njegove knjige te svijeća senjske tiskare i dalje gori.

39

20/08/2018 14:21

Vojvodska palača u Urbinu, remek-djelo Lucijana Vranjanina

Lucijan Vranjanin (PRVA PO LOV I C A 1 5 . S T. – 147 9.)

Graditelj renesanse

L

ucijan Vranjanin potjecao je iz Vrane, drevnog naselja u kojem se nekoć nalazilo središte templarskog i kasnije hospitalskog reda u hrvatskim

40

Nepoznati Hrvati KB.indd 40

zemljama, poznatog po golemoj utvrdi. Bio je hrvatskog porijekla, a u talijanskim su ga ispravama nazivali Slavenom. Njegov otac Martin bio je klesar i radio je u Zadru te

se čini da je bio poznat po kvaliteti svojeg posla jer ga je Juraj Dalmatinac (poč. 15. st. – 1473. ili 1475.)

1444. godine osobno zaposlio na gradnji šibenske katedrale.

Iako ne znamo ništa o Lucijanovim ranim godinama, vjerojatno je slijedio svojeg oca na njegovim graditeljskim poslovima te od njega učio. Ako je s njime sudjelovao u izgradnji šibenske katedrale, to mu je dalo svojevrsnu „preporuku“ za buduće poslodavce. Moguće je da je Franjo iz Vrane, također poznati graditelj, bio njegov rođak. Lucijan je rane godine svojeg života vjerojatno proveo nestalnim životom

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

tadašnjih graditelja – seleći se od gradilišta do gradilišta, od posla do posla. Na svakome od njih naučio bi nešto novo – ili oblik građevine, ili kakav zanimljiv detalj koji bi poslije mogao reproducirati, ili način podizanja kamena.

Bilo kako bilo, Lucijan je izbrusio svoje znanje, a potraga za poslom dovela ga je u središnju Italiju. Ondje je upravo trajao graditeljski bum – naime, Apeninski je poluotok bio u gotovo neprekidnu stanju ratova i pobuna, a gradovi su prelazili iz ruke u ruku. Njihovi vladari, često sirotinjskog porijekla, nastojali su na brzinu steći ugled izgradnjom blistavih palača te je posla za graditelje bilo mnogo.

Lucijan se vrlo brzo istaknuo – od 1465. godine nadalje sudjelovao je u gradnji vladarskih palača u Mantovi, Pesaru i Urbinu. Vladar Urbina, glasoviti vođa plaćeničke bande Federico da Montefeltro (1422. – 1482.), ustvrdio je da je dugo tražio sposobna graditelja te da je čuo za Lucijanovu vještinu, a da se potom i osobno uvjerio u nju – naime, Lucijan je za njega izradio maketu buduće palače, koja je Federica očito impresionirala.

Do tada se Lucijanovo ime pročulo Italijom te je postao traženi majstor graditelj. Uistinu, jedva je stigao udovoljiti svim poslodavcima. Prvo je od Ludovica Gonzage, gospodara Mantove, otišao na traženje Alessandra Sforze u njegov grad Pesaro, a na koncu

g

Vješt graditelj koji je

slavu stekao sposobnošću da imitira antičke rimske građevine. Remek-djelo mu je palača u Urbinu.

g

Montefeltru u Urbino. Nekako je uspijevao balansirati na svim trima gradilištima istodobno, ali su bez njega poslovi zapinjali te su spomenuti vladari tražili jedni od drugih da im hitno pošalju Lucijana, jer je jedino on znao kako nastaviti.

Unatoč brojnim poslovima, Lucijan se stigao i oženiti, pa je sa suprugom Katarinom imao tri kćeri.

Vranjanin je slavu stekao svojom sposobnošću da imitira antičke rimske građevine, što i ne iznenađuje s obzirom na to da je u Dalmaciji odrastao okružen njima. Naime, tijekom renesanse antički je Rim smatran vrhuncem civilizacije te su i njegove građevine smatrane jedinim pravim uzorom. Naravno, renesansni graditelji nisu raspolagali ni materijalima kojima su Rimljani gradili, poput betona, ni njihovim arhitektonskim znanjem, pa su redovito primjenjivali srednjovjekovne graditeljske metode.

Ali to nije bilo bitno; bitno je bilo samo da građevina izgleda antički.

Njegovo je remek-djelo bila golema palača u Urbinu, za koju su suvremenici govorili da je više grad nego palača. Vojvoda od Montefeltra imao je potpuno povjerenje u Lucijana pri njezinoj izgradnji te je 1468. propisao da on ima pravo sam odlučivati o svim novčanim ulaganjima u izgradnju. Ipak, čini se da nije ostvario sve što je bio zamislio – iako je postojeća palača golema, ima naznaka da je Lucijan namjeravao sagraditi još veću. Poslije 1472. godine više nije radio na palači te se preselio u Napulj, u kojem je za tamošnjega kralja gradio utvrđenja. Moguće je da je osim navedenih izgradio još niz građevina, ali zbog oskudnosti podataka nije ga moguće sigurno povezati s njima.

Lucijan je bio vješt graditelj utvrda jer je prepoznao sve veću

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 41

važnost vatrenog oružja u opsadnom ratovanju te je znao graditi utvrde otporne na topničke napade. Pred smrt se vratio u Pesaro, u kojem je za gospodara grada gradio silnu utvrdu Rocca Costanza. Njegovo je posljednje djelo bio most koji je spajao utvrdu Rocca Roveresca s kopnom u Senigalliji – iako ga je Lucijan osmislio i nacrtao, umro je nedugo prije nego što je sagrađen, 1479. godine. Umro je vrlo bogat te je svojoj kćeri Magdaleni ostavio miraz od čak tri stotine i pedeset zlatnika.

JESTE LI ZNALI?

Majstori graditelji U srednjem vijeku arhitektonski posao nije se sastojao samo od izrade nacrta građevine. Majstor graditelj morao si je i sam zaprljati ruke – osobno je izrađivao predloške za klesare i gacao gradilištem pokazujući koji komad kamena ide gdje.

Sve do novijeg doba, detaljni nacrti građevina nisu postojali – ako bi koji od majstora i izradio crtež ili maketu građevine, njihova svrha nije bila da služe kao uputa graditeljima, nego kao reklama za majstorovu vještinu, koja je trebala uvjeriti naručitelja da ga unajmi. Planove pojedinih detalja građevine majstor bi crtao u gipsanom podu, i to u mjerilu 1:1, te bi se prema njima izrađivali drveni predlošci koje bi klesar prislonio na kamen i prema njima klesao. To je značilo da je majstor cijeli budući izgled građevine i tijek izgradnje, od temelja do najvišeg tornja, morao imati u glavi. Bio je to vrlo odgovoran posao jer nije bilo cementa – građevinu je na okupu mogla držati samo gravitacija te se svaka pogreška u planiranju plaćala životima. Zato je jedan njemački majstor pisao svome sinu da se ponosi svojom vještinom jer ona „nije baš za svakog seljaka“.

41

20/08/2018 14:21

Toma Niger (D R U GA PO LOV I C A 1 5 . S T. – O KO 1 5 32 .)

Lutajući diplomat

P

rofesionalna diplomacija svoje početke ima u renesansi, kada su nadareni ljudi stupali u službu papa i vladara i u njihovo ime putovali dvorovima izvršavajući

razne zadatke. Toma Niger, biskup Skradina i Trogira, jedan je od takvih diplomata, a glavninu je svojeg života posvetio organizaciji obrane Hrvatske od Osmanlija.

Toma je rođen u Splitu, u građanskoj obitelji, u drugoj polovici 15. stoljeća. Budući da je u svojim književnim djelima oduševljeno pisao o Slavenima, vrlo je vjerojatno bio hrvatskog podrijetla. Neki su autori pretpostavljali da je njegovo pravo prezime bilo Crnić ili Mrčić te da ga je latinizirao u Niger, što znači „crni“. Ne zna se kakvu je naobrazbu stekao, ali budući da je izvrsno pisao i skladao poeziju na latinskom, može se pretpostaviti da je bio školovan u skladu s idealima humanizma.

U početku se činilo da će Toma postati svjetovnim intelektualcem,

42

Nepoznati Hrvati KB.indd 42

20/08/2018 14:21

poput mnogih drugih humanista koji su za plaću služili plemićima i vladarima. Tako je i on počeo svoju karijeru podučavajući gramatiku.

Međutim, oko 1492. odlučio se zarediti. Njegov proboj u crkvenoj hijerarhiji odredilo je postavljanje Bernarda Zane na splitsku nadbiskupsku stolicu 1498. godine. Zane, i sam vrlo učen, postavio je Tomu za svojeg vikara i tajnika i dodijelio mu niz crkvenih službi.

Toma je vjerno služio Splitskoj nadbiskupiji, brinuo se za izgradnju zvonika katedrale i sklopio prijateljstvo s ostalim učenim Splićanima, poput Marka Marulića. Međutim, njegov najveći uspjeh bila je diplomacija. Toma je znao kako iskoristiti svoj književni talent te je posvećivao svoja djela moćnim ljudima poput mletačkog dužda. Tako ga je dužd počeo slati na diplomatske misije, u čemu se pokazao vrlo uspješnim.

Kada je u Rimu 1512. godine sazvan Peti lateranski koncil, koji je imao raspravljati o pokretanju križarskog rata protiv Osmanlija, nadbiskup Zane sa sobom je poveo Nigera. Ondje se sprijateljio s modruškim biskupom Šimunom Kožičićem Benjom (oko 1460. – 1536.).

Međutim, vjerojatno je sklopio prijateljstvo, a možda i zavjeru, s još jednom osobom – budućim hrvatskim banom i biskupom Vesprima Petrom Berislavićem (ban od 1513. do 1520.). Berislavić je, naime, nastojao postići da se Dalmacija oduzme Veneciji i vrati u sastav Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, te je poticao na rat i pobune protiv Mletačke Republike. I zaista, pošto se vratio u Split, otkriveno je da je Toma sudjelovao u zavjeri protiv Venecije.

Uhićen je i odveden u Veneciju, a oslobođen je 1514. godine.

Toma je znao da mu poslije ovoga nema budućnosti na mletačkom

Z ANIML JIVOS TI

Laskavac i lajavac Teško je reći koliko je Toma Niger napisao književnih djela jer o nekima od njih znamo tek iz druge ruke. Šimun Kožičić Benja poticao ga je da napiše knjigu o hrvatskoj povijesti, koju je htio tiskati u svojoj tiskari, te je Toma vjerojatno već radio na rukopisu. Međutim, od toga nije sačuvano ništa. Zna se da je napisao povijest biskupa i nadbiskupa Salone i Splita, a bio je oduševljen radom svojeg suvremenika Vinka Pribojevića u proučavanju povijesti Slavena. Međutim, doista je bio sjajan govornik, a mnogi svjedoče kako je bio tako vješt da je umio duboko dirnuti slušatelje. Međutim, nije se libio gristi ruke koje su ga hranile te je tako pred papom „olajavao“ ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika II. (vladao od 1516. do 1526.) da ništa ne radi za obranu Hrvatske i da bi si Hrvati rado izabrali drugog vladara, a autor je i poezije u kojoj kudi tog istog papu Leona X. (vladao od 1513. do 1521.) i rimsku kuriju kako ne čine dovoljno da suzbiju reformaciju Martina Luthera. Pisao je i laskava djela kojima je nastojao steći zaštitu tadašnjih moćnika.

teritoriju. Zato je prešao u službu najvećeg neprijatelja Republike – Petra Berislavića. On ga je imenovao svojim vikarom i tajnikom, a također ga je slao na diplomatske misije papi, gdje mu je zadatak bio isposlovati pomoć za banovo ratovanje protiv Osmanlija. Toma je upotrijebio sve diplomatske smicalice koje je poznavao – prijetio je da će Hrvati dopustiti Osmanlijama prolaz u Europu ako im se ne pomogne, plakao i tužio. Na kraju je dobio novac, a papa ga je 1520. čak postavio za biskupa Skradina. Međutim, bila je to prazna titula jer je većina biskupije već bila pod vlašću Osmanlija, a već dvije godine potom svi su stanovnici napustili Skradin zbog straha od osmanskog napada.

Toma je 1520. došao i pred cara Karla V. (živio od 1500. do 1558.) u Bruxelles i ponovio ciklus plakanja, prijetnji i molitvi te i od njega dobio novac i preporuke da se njegova zaštitnika Berislavića proglasi kardinalom. Međutim, potonji je iste godine poginuo u borbi protiv Osmanlija. Izgubivši zaštitnika, Toma je sljedećih nekoliko godina lutao Europom obavljajući razne diplomatske misije za cara, papu i

ugarsko-hrvatskoga kralja. Papa ga je zaposlio da u kršćanskih vladara nastoji organizirati križarski rat protiv Osmanlija i borbu protiv protestantizma, koji se u to vrijeme širio Europom. Putujući se Toma družio s europskim humanistima, a također je sastavljao poeziju i bavio se znanošću.

U Hrvatsku se vratio 1524. godine, s novcem i opremom koje je papa bio poslao, i to točno na vrijeme da pomogne senjskom kapetanu Petru Kružiću da spasi Klis od osmanske opsade. Potom je imenovan biskupom Trogira, ali se već sljedeće godine odrekao službe u korist svojeg nećaka. I pred kraj života nudio je papi diplomatske usluge, a bio je i dovoljno imućan da putuje Europom s brojnom pratnjom, naruči bogato ukrašenu nadgrobnu ploču i plati majstorski naslikan portret.

g

Na sve je načine

pokušavao dobiti novac za ratovanje protiv Osmanlija.

g

43

Nepoznati Hrvati KB.indd 43

20/08/2018 14:21

Feliks Petančić (O KO 14 5 5 . – POS LI J E 1 517.)

Minijaturni kraljevi i sultani

M

alo je ljudi tijekom svoje karijere uspjelo kombinirati službe pisca, slikara, učitelja i diplomata, a među njima je Dubrovčanin Feliks Petančić, jedna od najzanimljivijih osoba s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Portretirao je princeze, obavljao tajne misije i pregovarao s kraljevima i sultanima, a bio je i istaknuti turkolog.

Feliks Petančić rođen je u Dubrovniku oko 1455. godine. Tijekom obrazovanja upoznao se s tekovinama renesanse i humanizma, a naučio je i klasične jezike. Godine 1478. dobio je mjesto učitelja u svojem rodnom gradu, a četiri godine potom postavljen je za suca tamošnjega kaznenog suda. To mu je donijelo znatan ugled te se 1484. oženio Franušom Marković, pripadnicom imućne obitelji, iako je on sam bio skromnog, pučkog podrijetla.

Petančić je imao velikog umjetničkog talenta te je došao na glas kao izvrstan minijaturist i iluminator, odnosno slikar ukrasa za knjige, a njegova prva djela kasnije su prozvana majstorskim radovima. Zauzimanjem svojega kuma, modruškog biskupa Kristofora Stojkovića (biskup od 1480. do 1499.), dobio je posao u Budimu, u dvorskoj knjižnici kralja Matijaša Korvina (1458. – 1490.), koji je strastveno prikupljao knjige, a mnoge od njih dao je i prepisati i ukrasiti u svojoj pisarskoj radionici. Petančić se 1487. preselio

44

Nepoznati Hrvati KB.indd 44

u Budim te je nekoliko godina rukovodio radom iluminatora u toj radionici, sve do Matijaševe smrti 1490. godine.

Poslije toga se Petančić vratio u Dubrovnik i ondje obnašao važne državne službe, obavljajući za grad diplomatske misije u inzemstvo.

Međutim, nastavio je održavati veze s ugarskim dvorom te je 1496. imenovan kancelarom kraljevskoga grada Senja, najvažnije ugarske luke. Kralj Vladislav II. Jagelović (u Ugarskoj vladao od 1492. do 1516.)

1500. godine poslao ga je u Francusku da mu naslika portrete dviju tamošnjih princeza, kako bi mogao odlučiti kojom će se oženiti. Njegova je misija imala i drugi zadatak, da ispita spremnost francuskoga kralja da sudjeluje u ratu protiv Osmanlija. Nastojeći okupiti protuosmansku koaliciju, kralj ga je slao i na druge misije te je tako dospio i do egejskog otoka Roda, sjedišta hospitalskog reda, i ondje pregovarao s njegovim velikim meštrom Pierreom d’Aubussonom (1423. – 1503.).

Nakon povratka u Ugarsku 1502. godine, za kralja Vladislava II. sastavio je knjigu s opisom tadašnjih prilika u Osmanskom Carstvu, te još jednu o povijesti turskog naroda, sa životopisima vladajućih sultana od Osmana pa do svojeg vremena.

Također je sastavio još jednu knjigu, znatno angažiraniju, s opisom putova kojima bi kršćanske vojske

mogle izvršiti invaziju na Osmansko Carstvo jer su još bile žive nade da će biti pokrenut veliki križarski rat.

Međutim, budući da je umjesto toga sklopljeno primirje, na njegove su se poticaje odgovorni oglušili. Svoje je knjige Petančić velikim dijelom vlastoručno oslikao minijaturama prikazavši portrete sultana i njihove prikaze u haremima i na vojnim pohodima, okružene janjičarima.

Kralj je bio zadovoljan njegovim uslugama te ga je slao na još diplomatskih zadataka, u Veneciju, Dubrovnik i Španjolsku, pa i ponovno vitezovima hospitalcima.

Za njegove mu je usluge darovao posjede u Gackoj. Godine 1510. poslan je na osjetljivu misiju u Dubrovnik, sa zadatkom da organizira flotu za oslobađanje Dalmacije od Venecije. Međutim, zbog dvorskih spletki naređeno mu je da u Zagrebu čeka sljedeće upute. Ondje je ostao nekoliko godina i vršio je službu gradskog suca. Njegova posljednja velika misija bila je poslanstvo sultanu u Carigrad 1513. godine, kada je isposlovao obnovu primirja.

Posljednji sigurni podatak o njemu potječe iz 1517. godine, kada je u crkvi u Novom Vinodolskom dao postaviti spomenik svojem pokojnom zaštitniku, biskupu Stojkoviću (umro 1499.). Poslije toga je vjerojatno umro. Moguće je da se posljednjih godina života vratio u Budim i ondje opet bio nadstojnik pisarske radionice jer je nekoliko desetljeća poslije Nikola Olah (zagrebački biskup od 1543. do 1548.) zapisao da je 1510-ih na tom položaju ondje sreo nekog starca Feliksa iz Dubrovnika. Njegova Knjižica o opisu putova u Tursku prvi je put tiskana 1522. godine, a tijekom toga i sljedećeg stoljeća bila je nevjerojatno popularna doživjevši više od dvadeset izdanja.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

g

Pisac, slikar, učitelj,

diplomat i turkolog, jedna od najzanimljivijih osoba svoga doba.

g

JESTE LI ZNALI?

Knjižnica kralja Matijaša Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin bio je strastven skupljač knjiga, toliki da su poslije njegove smrti govorili da će knjige u Europi napokon postati dostupnije jer više neće biti njega da ih sve otkupljuje.

Matijaš je posebno volio rukopise te ih je dao i izrađivati i raskošno ukrašavati. Ta je praksa već u njegovo vrijeme bila zastarjela jer su se tiskare proširile Europom, a i u Budimu je 1470-ih kratko djelovala jedna tiskara. Međutim, tiskani radovi jednostavno mu se nisu sviđali jer je smatrao da bi knjige trebale biti umjetnička djela.

Poslije njegove smrti razni su ljudi počeli odnositi knjige, a pošto su Osmanlije osvojili Budim, Matijaševa je knjižnica dobrim dijelom prenesena u Carigrad. To se pokazalo spasonosnim jer Osmanlije nisu uništavali knjige, nego su ih čak restaurirali i održavali te su u 19. stoljeću brojne od njih vraćene u Budim.

Petančićeve minijature osmanskih sultana s početka 16. stoljeća čuvaju se u Budimpešti.

Nepoznati Hrvati KB.indd 45

20/08/2018 14:21

Šimun Kožičić Benja

JESTE LI ZNALI?

(O KO 14 6 0. – 1 5 3 6 .)

Modruška biskupija Modruška biskupija nastala je kao rezultat spletki knezova Frankapana, koji

Svjetionik hrvatskog jezika

su 1460. godine nagovorili krbavskog biskupa da svoje sjedište preseli s područja pod vlašću knezova Krbavskih u frankapanski Modruš. To Krbavski uopće nisu dobro primili te su jednom čak zarobili

M

nogo ljudi nikada tijekom svojeg života i ne pomisli zašto govore jezikom kojim govore. Naime, kao i ljudi, i jezici umiru. Ako nema ljudi spremnih održavati ih na životu, osvježavati ih novim misaonim konceptima i prenositi ih budućim naraštajima, oni nestaju. Šimun Kožičić Benja svojim je spisateljskim i izdavačkim radom pridonio shvaćanju da i hrvatski jezik može biti jezik književnosti i da se njime može izražavati jednako dobro kao latinskim, talijanskim i drugim jezicima tadašnje kulture, i to u najvažnijem, formativnom razdoblju europskih naroda, kada su govorni jezici ulazili u književnost. Šimun Kožičić Benja potjecao je iz vrlo ugledne i bogate zadarske

Grb otisnut na Kožičićevim glagoljskim knjigama

46

Nepoznati Hrvati KB.indd 46

biskupa i pokušali ga prisiliti da se vrati. U

obitelji; njegov djed, po kojem je dobio ime, bio je najbogatiji građanin Zadra. Šimun se rodio u tome gradu oko 1460. godine.

Iako su njegovi roditelji htjeli da postane vojnik, on je odlučio postati katoličkim svećenikom i posvetio se učenju. Ljubav prema knjizi možda je razvio odrastajući uz bogatu knjižnicu koju je posjedovala njegova obitelj.

Iz prvog razdoblja Šimunova života, nažalost, nemamo pouzdanih podataka, ali se već tada bavio književnim radom. Znamo da je s vremenom napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Godine 1509. papa ga je postavio za biskupa Modruša.

Ta je biskupija u to vrijeme, poslije desetljeća osmanskih pljačkanja i drugih neprilika, bila u jadnom stanju, a godine 1493. Osmanlije su spalili biskupsko sjedište i okolno naselje. Nedugo poslije svojeg imenovanja, Benja je postavljen i za upravitelja Senjske biskupije, koja je bila još siromašnija. Međutim, u Senju se nedugo prije toga nalazila glagoljaška tiskara koja je tiskala knjige na hrvatskome jeziku, što je možda dalo Benji ideju za njegovo djelovanje.

Pape su se Benjom povremeno koristili kao svojim predstavnikom na ugarsko-hrvatskom dvoru, a on je pak često putovao u Rim, najčešće kako bi u ime svojih zaštitnika

Modrušu je ipak uspostavljena biskupija, ali njezina je povijest bila mučna i razmjerno kratka. Kralj Matijaš Korvin (vladao od 1458. do 1490.) posvadio se s modruškim biskupom i protjerao ga, a poslije se sporio s papom oko njegova nasljednika, pa je biskupska stolica dugo bila prazna. Za to su vrijeme Osmanlije pljačkali biskupske posjede, 1493. spalili su sjedište biskupije, a nekoliko su ga desetljeća kasnije i osvojili, te biskupi borave u drugim mjestima, poput Novog Vinodolskog i Rijeke. U 17. stoljeću Modruška je biskupija spojena sa Senjskom, a obje su ukinute 1969. godine pripajanjem Riječkoj nadbiskupiji. Od 2000. godine djeluje Gospićko-senjska biskupija.

knezova Frankapana od papa molio novac i drugu pomoć za obranu protiv Osmanlija. Sudjelovao je i u radu Petoga lateranskoga koncila (1512. – 1517.), koji je trebao pokrenuti opći križarski pohod protiv Osmanlija. Ondje je Benja 1516. godine održao svoj veliki govor „O opustošenoj Hrvatskoj“, u kojem je

g

Pridonio shvaćanju

da se i na hrvatskom jeziku može izražavati jednako dobro kao i na jezicima tadašnje kulture.

g

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

prigovarao papi da si podiže palače i grabi zlato dok u njegovu Modrušu Osmanlije djecu odvode u roblje. Međutim, nije imao većeg uspjeha, a koncil je u svojoj namjeni iznevjerio.

Nedugo poslije povratka u Hrvatsku, Benja je morao bježati pred Osmanlijama, koji su ponovno spalili Modruš. Prvo je preselio biskupsko sjedište u Novi Vinodolski, a kada su Osmanlije došli i do tamo, u Rijeku. Ondje je kupio kuću. Misleći na njegova prethodna iskustva, možemo pretpostaviti da je zaključio kako ne može braniti svoj narod. Međutim, bio je kadar barem braniti njegovu kulturu.

Vjerojatno s tom mišlju, u Veneciji je nabavio strojeve i dao izraditi glagoljska slova te je u vlastitoj kući uspostavio tiskaru, koja je počela s radom 1530. godine.

Bio je to vrlo važan trenutak za hrvatski jezik i kulturu. Naime,

iako je izvrsno znao latinski, Benja nije namjeravao ni pisati ni tiskati knjige na tome jeziku. Jezik njegova puka bio je hrvatski, a on nije htio tiskati knjige za nekoliko veleučenih ljudi, nego za puk. Zato je izdavao knjige pisane glagoljicom, na hrvatskome jeziku, odnosno, kako ga je on nazivao – hruackom. Tako je tiskao molitvenike i priručnike za svećenike, koji su i sami na području njegove biskupije bili glagoljaši i nisu znali latinski.

Benja je htio među njima proširiti tiskanu riječ, kako ne bi ovisili o rukopisima. U knjigama namijenjenima svećenicima na vidjelo je izišao svakodnevni život tadašnjih ljudi jer one sadržavaju blagoslove koje su im svećenici izricali – za barke, smokve, grožđe, sir i slično, a i kratke molitve kao što su Očenaš i Zdravo Marijo.

Također je htio upoznati govornike hrvatskog sa svjetskom

Matij Ivanić (+ 1 522 . I LI 1 523 .)

Strah i trepet plemića

U

minulim stoljećima nezadovoljstvo naroda zbog podčinjenog položaja prema plemstvu povremeno bi izbijalo u krvavim pobunama. Jedna od njih bila je Hvarska buna (1510. – 1514.) pod vodstvom Matija Ivanića, koja je potresla Mletačku Republiku jer je krv potekla hvarskim ulicama.

Nakon stoljeća borbe, Hvar je 1420. vlastitom voljom priznao vlast Venecije. Već se tada na otoku rasplamsao sukob između plemića i pučana, koji je povremeno prelazio i u otvorenu borbu. Dvije su se stranke žalile jedna na drugu mletačkim vlastima, a često i gledale kako da jedna drugoj napakoste. Plemići su ljubomorno čuvali svoje povlastice,

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 47

poviješću te je napisao kratku povijest papa i rimskih i njemačkih careva. Ovdje je na vidjelo izišao negativan dojam koji je na njega ostavio renesansni Rim, u kojem su stolovali pape iz obitelji Borgia i Medici, poznati po osebujnim seksualnim preferencijama. Namjeravao je tiskati i knjigu o hrvatskoj povijesti, ali nikada nije dospio to učiniti.

Iako je Benjina tiskara postojala samo pola godine, izdala je čak šest knjiga, među kojima i monumentalni Misal hruacki na više od pet stotina stranica. To je za tadašnje prilike bilo veliko postignuće.

Benja se pak ubrzo nakon prestanka svoga rada vratio u Zadar. Možda je smatrao da je učinio dovoljno i da će njegov rad nastaviti drugi.

Umro je 1536. godine. Njegov je rad uz pomoć tiskarskog stroja proširio hrvatski govorni jezik među čitalačkom javnošću i učinio knjige na hrvatskom jeziku dostupnijima.

a pučani su nastojali postići povoljnije uvjete života. To je potrajalo do 1510. godine, kada će cijeli otok buknuti u plamenu pučkog ustanka.

Već na početku godine urotnici su se počeli okupljati po kućama kako bi oružjem napali plemiće. Povod je bio to što su neki plemići silovali neke djevojke iz obitelji pučana.

Međutim, u veljači je u gradu Hvaru otkriveno čudotvorno raspelo koje je navodno krvarilo te su dotadašnji vođe urotnika, hvarski građani, odustali od ustanka.

Seljake iz okolnih općina nije bilo tako lako razuvjeriti. Gnjevni zbog sustavna zlostavljanja, digli su se na oružje, a Matij Ivanić iz Vrbnja poveo ih je u Stari Grad, u kojem su pobili nekoliko plemića. Potom su provalili u grad Hvar, čije se stanovništvo također podiglo, a Ivanić je

47

20/08/2018 14:21

g

Ivanić je bio na

čelu krvave pobune protiv plemića na

otoku Hvaru.

g

pred kneževom palačom iznio zahtjeve pučana.

Ivanić nije bio siromašan čovjek – bio je zemljoposjednik i brodovlasnik. Stoga je bio zainteresiran da se skrši monopol plemića na komunalnu vlast. Njegovi su ga drugovi prozvali „vojvoda Janko“, po Janku Hunjadiju (poč. 15. st. – 1456.), legendarnom borcu protiv Osmanlija i junaku narodnih pjesama. Ustanici su zahtijevali da pučani s plemićima sudjeluju u komunalnom vijeću i da poreze počnu plaćati i plemići.

Pridružili su im se i seoski svećenici, koji su nastojali srušiti vlast hvarskoga kaptola nad crkvenim posjedima. Međutim, zahtjevi nisu bili dovoljni – bijes je provreo i gomila se razlila ulicama ubijajući plemiće i pljačkajući i paleći njihove kuće.

Plemstvo je u užasu pobjeglo s otoka. Njihovi su predstavnici, predvođeni Marinom Hektorovićem, ocem glasovita književnika Petra (1487. – 1572.), pred mletačkom vlasti zahtijevali da vojska suzbije pučane. U Veneciju je otplovio i Ivanić te je pred duždem držao verbalne dvoboje s plemićima, tvrdeći da su si sami krivi što ih je zlo snašlo. Intervencije ipak nije bilo jer je Republika tada bila zauzeta ratom na život i smrt protiv gotovo svih europskih država.

Ivanić je nekoliko puta putovao između Hvara i Venecije, a u međuvremenu se oženio Hvarankom iz bogate obitelji. Pučani su tada vladali otokom. Plemstvo je tražilo da im dopuste povratak, ali oni za to nisu htjeli ni čuti. Za to se vrijeme Dalmacijom proširilo nezadovoljstvo i među pučanima ostalih komuna.

48

Nepoznati Hrvati KB.indd 48

Venecija je odlučila da mora reagirati. Godine 1512. poslala je flotu pod zapovjedništvom providura Sebastiana Giustiniana (1460. – 1543.), koja se spuštala Jadranom gušeći pučke pokrete u gradovima. U kolovozu je došla do Hvara, a Giustinian je primio dojavu da je Ivanić u Vrboskoj. Uvjeren da će buna prestati ako ga uhvati, navalio je na selo s vojskom i spalio ga, ali mu je Ivanić umaknuo.

To je samo razjarilo pobunjenike. Kada je Giustinian pokušao napasti Jelsu, dočekali su ga sprem­ ni, s Ivanićem na čelu. Vojska je u panici pobjegla, a zapovjednik je pisao vlastima da su pobunjenici bili nevjerojatno hrabri i da bi cijelu njegovu vojsku sasjekli na komadiće da se nastavila boriti. Više ni mletački brodovi nisu bili sigurni jer su pobunjenici okupili vlastitu flotu.

Giustinian je u panici tražio pojačanja, jer se više nije mogao ni sigurno vratiti u Veneciju.

Situacija se radikalno preokrenula. Mletačka je vlada odlučila oprati ruke od ovog vojnog neuspjeha, a Ivanić je ponovno doputovao u Veneciju i optužio Giustiniana za spaljivanje Vrboske te se on pred duždem morao braniti. Činilo se da će pučani prevladati, ali su se plemići počeli vraćati na Hvar, što pobunjenici nisu dobro primili.

Nasilje je kulminiralo u kolovozu 1514. Nekoliko tisuća pobunjenika opsjelo je grad Hvar i osvojilo ga poslije sedam dana. Uslijedio je pokolj plemstva. Nije ga uspio spasiti ni mletački knez, jer su pučani provalili u kneževu palaču i pred njegovim očima poubijali plemiće koji su se ondje bili sklonili i bacili im leševe kroz prozore. Ustanak pučana izrodio se u orgiju nasilja.

Ne znamo kakvo je bilo Ivanićevo stajalište o tome, ali se čini da nije sudjelovao u pokolju.

Venecija je napokon odlučila okončati ustanak jednom za svagda. Bacila je na Hvar svoju cijelu armadu, punu iskusnih vojnika, očvrsnulih ratovanjem, pod zapovjedništvom iskusnog providura Vincenza Capella (1469. – 1541.).

Pučani protiv tolike sile nisu mogli ništa. Brojni kolovođe ustanka uhvaćeni su i obješeni o jarbole brodova. Ivanić je ipak uspio pobjeći, a u odsutnosti je osuđen na smrt i za njime je raspisana nagrada.

Sklonio se u Rim jer je papa u to vrijeme bio neprijateljski raspoložen prema Veneciji. Povremeno je navraćao do ušća Neretve i odatle izvodio gusarske prepade na Hvar. Mletačka vlast smatrala ga je velikom opasnošću i pri svim većim slavljima u Hvaru onuda su patrolirali ratni brodovi. Njegovo je ime još godinama bilo bauk za hvarske plemiće.

JESTE LI ZNALI?

Cambraiska liga Godine 1508. europske su države naumile zbrisati Mletačku Republiku s lica zemlje. Papa, francuski kralj, car Svetoga Rimskog Carstva i niz drugih vladara sklopili su savez, zvan Cambraiska liga, koja je trebala uništiti Republiku i među sobom podijeliti njezine posjede. Venecija je u panici molila pomoć čak i od sultana i dovodila u Italiju plaćenike iz Osmanskog Carstva. Njezine su vojske ipak uspješno odbijale napade Lige, a poslije nekoliko godina vladari su se međusobno posvadili, savez se raspao, a Venecija je odahnula. Iz hrvatske perspektive, zanimljivo je da je careve trupe u tom sukobu vodio hrvatski plemić Krsto I. Frankapan (1482.

– 1527.), a članovi Lige na svoju su stranu privukli i ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića (vladao od 1490. do 1516.) obećavši mu Dalmaciju, ali on nije uložio bitne snage u rat.

Tomislav Matić

20/08/2018 14:21

Federik Grisogono (147 2 . – 1 53 8 .)

Liječnik astrolog

P

ut znanosti dug je i trnovit.

Mnoge znanstvene teorije, pa i cijele grane znanosti bivaju odbačenima pošto su ljudi desetljećima, pa i stoljećima bili uvjereni u njihovu ispravnost. Federik Grisogono, renesansni zadarski liječnik, pisao je o raznim temama, a najviše o medicini. Njoj je vjerojatno i najmanje – ako imalo – pridonio jer su njegova mišljenja bila upravo zapanjujuće pogrešna.

Unatoč tomu, uvelike je utjecao na tadašnju medicinu, ali i na znanost općenito.

Federik Grisogono rođen je 1472. godine u Zadru, gradu koji je tada bio pod vlašću Mletačke Republike. Bio je pripadnik stare zadarske plemićke obitelji, čije prezime dolazi od imena gradskoga sveca Krševana, odnosno Hrizogona. Već s pet godina umrla su mu oba roditelja te je brigu o njemu preuzeo stric. Potkraj 15. stoljeća otišao je, na poziv rođaka, u Padovu. Upisao se na tamošnje sveučilište otprilike u isto vrijeme kada je ondje studirao Nikola Kopernik te je moguće da su se njih dvojica poznavali. Ondje je Grisogono 1507. godine doktorirao slobodne umjetnosti i medicinu, a posebnu ljubav razvio je prema matematici. Tijekom studijskih godina proputovao je većinu renesansne Italije i velik dio Europe nastojeći prikupiti što

više znanja. Određeno vrijeme bio je i vojnik te ratovao u mnogobrojnim ratovima koji su tada bjesnili Apeninskim poluotokom.

Neko je vrijeme Grisogono u Padovi predavao matematiku i astrologiju. Svoje je poznavanje matematike sabrao u spisu Astro­ nomsko zrcalo, objavljenom 1507. godine. U njemu je komentirao Euklidovu geometriju i tumačio geometrijske likove, crte i odnose, a istaknuo je korist matematike za astrologiju. Komentirao je i glazbu jer je ona prema tadašnjem shvaćanju, zbog harmonijskih odnosa koji se mogu izraziti brojevima, bila bliska matematici.

Italiju je napustio 1509. godine, kada je Padovansko sveučilište zbog ratnih opasnosti zatvoreno.

Vratio se u Zadar, u kojem se iste godine oženio. Iz prvog braka nije imao djece, ali nakon suprugine smrti oženio se ponovno i imao ih šestero. Nije imao novčanih problema jer je njegova obitelj bila vrlo bogata. Federik je osobno

g

Renesansni

zadarski liječnik koji je sastavljao horoskope i proricao budućnost država i naroda.

g

(Ne)poznati Hrvati

Nepoznati Hrvati KB.indd 49

posjedovao zemljišta, kuće i solane diljem Dalmacije. Postao je vijećnikom i savjetnikom gradskoga kneza. Bavio se trgovinom, ali i medicinom. U svojoj liječničkoj praksi služio se, kako je bio običaj u ono vrijeme, uglavnom astrološkim predviđanjima i izračunima.

Međutim, Grisogono je bio zadubljen u astrologiju i više od svojih kolega liječnika te je sastavljao horoskope i proricao budućnost država i naroda. U tom mu je poslu najviše pomagala njegova matematička vještina jer je trebalo vrlo precizno izračunavati položaje zvijezda i planeta. Zbog toga je i zapao u neprilike. Godine 1512. prorekao je propast Mletačkoj Republici te je u Veneciji osumnjičen za izdaju i priveden na saslušanje. Zahvaljujući prijateljima koje je imao u mletačkoj vlasti uspio je pobjeći iz grada, a proces protiv njega nije nastavljen.

Godine 1528. dao je tiskati knjigu u kojoj je sabrao svoja mišljenja o medicini. U njoj je tvrdio da je jedini uzrok svih bolesti položaj nebeskih tijela te da je prvi zadatak svakog liječnika poznavanje i izračun njihova položaja.

Naime, na temelju izračuna budućeg položaja planeta i pacijentova horoskopa liječnik može predvidjeti nastanak bolesti. Sve ostalo, uključivši same simptome bolesti, Grisogono je smatrao nevažnim za liječenje. Valja napomenuti da je u svojim mišljenjima bio ekstreman čak i po mjerilima svojeg vremena te da je kritizirao većinu tadašnjih medicinskih autoriteta, a za svoje suvremenike tvrdio da su neznalice. Za sebe je, dakako, tvrdio da zna gotovo sve o medicini.

Bolesti je Grisogono liječio travama i raznim napitcima, od kojih su neki možda čak i djelovali. Valja mu priznati da je bio hrabar: dok

49

20/08/2018 14:21

297,00 kn ISBN 978-953-14-2410-3

(NE)

PoZnatI

HRvatI

(NE)PoZnatI HRvatI

Povijest je zadivljujuća zato što je zapravo priča o nama. U svakodnevnu životu upotrebljavamo predmete koje je možda izumila ili izradila osoba iz našega rodnog grada, možda čak iz naše četvrti ili ulice. Ni sami nismo svjesni koliko su na nas utjecali ljudi za koje nikada nismo čuli. Pravo je vrijeme da upoznamo neke od njih!

TO M I S L AV M AT I Ć

Ova je knjiga velika zbirka biografija, bogato ilustrirano izdanje koje obrađuje 150 osoba iz svih razdoblja hrvatske povijesti za koje je šira javnost na neki način čula, najčešće zato što je po njima nazvana neka ulica, ustanova ili nagrada, ali su joj unatoč tomu ostale relativno nepoznate. Riječ je o ljudima koji su se istaknuli svojim vještinama, znanjem, postignućima ili jednostavno time što su se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme. Riječ je o osobama različitih vjeroispovijesti, političkih uvjerenja, pa i narodnosti. Brojne najvažnije osobe hrvatske povijesti uopće nisu etnički Hrvati – među njima ima Nijemaca, Slovenaca, iznenađujuće mnogo Čeha, Srba ... Neke su od takvih osoba rođene u Hrvatskoj, ali su svoje uspjehe ostvarile izvan nje, no svima im je zajedničko to što su na neki način pridonijele razvoju Hrvatske.

TO M I S L AV M AT I Ć

) E (N

PoZnatI

HRvatI 150 prič a o zaboravljenim velikanima hr vatske prošlosti