Neukrotiva žudnja

julie garwood

Neukrotiva ˇudnja

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sto šesta Naslov izvornika

Rebellious Desire Copyright ∂ 1966 Julie Garwood Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Hana Vunić Lektorica

Ivanka Šenda Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

∂ Natasza Fiedotjew / Trevilxxxxxxxxxxxxxxxxx Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2021.

ISBN 978-953-14-2961-0 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2962-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxx (meki uvez) i xxxxx (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

julie garwood

Neukrotiva ˇudnja S engleskog preveo TOMISLAV ŽILIĆ

Za yyyyyyyyyyyyyyyyyy

PROLOG

Engleska, 1788.

G

njevni su glasovi probudili dijete.

Pridigla se u krevetu i protrljala oči kako bi odagnala snenost. – Dadiljo? – prošapće u iznenadnu tišinu. Pogleda stolac za ljuljanje pokraj ognjišta i spazi da je prazan. Dijete se brzo ponovno uvuklo pod pernati prekrivač, drhteći od hladnoće i straha. Dadilja nije bila ondje gdje je trebala biti.

Tinjajuća žeravica u kaminu svijetlila je žarko naranča­ sto u tami i mašti malene četverogodišnjakinje nalikovala na demonske i vještičje oči. Neće gledati u njih, odlučila je.

Pogled je uperila prema dvostrukim prozorima, no oči su ju slijedile i užasavale bacanjem jezovitih sjena divova i čudovi­ šta na prozore, oživljujući gole grane koje su greble o staklo.

– Dadiljo? – ponovi djevojčica suznim šaptom.

Tada začu glas svojega tate. Vikao je, i premda mu je ton bio strog i nepopustljiv, strah je smjesta napustio dijete. Ni­ je bila sama. Njezin je otac bio blizu i bila je na sigurnome.

Utješeno, dijete postade znatiželjno. Živjela je u novoj kući već više od mjesec dana i sve to vrijeme nikada nije vidjela posjetitelje. Njezin je tata vikao na nekoga i željela je vidjeti i čuti što se događa.

8

Julie Garwood

Djevojčica se pomaknula do ruba kreveta i potom okrenula potrbuške kako bi mogla skliznuti na pod. Ondje su bili po­ stavljeni jastuci, uz obje strane kreveta na drvenom podu i, sišavši, jedan pogura s puta. Bosonoga, bešumno je tapkala na drugi kraj sobe, nožnih prstiju skrivenih dugom bijelom spavaćicom koju je imala na sebi. Maknula je kovrčavu crnu kosu s očiju i oprezno okrenula kvaku.

Došavši do odmorišta, zastade. Do nje je dopro glas ne­ koga drugog čovjeka. Neznanac je bio počeo vikati, sipajući psovke uz snažne praskave zvuke od kojih su se djetetove plave oči razrogačile od iznenađenja i straha. Provirivši iza kuta stubišne ograde, ugleda oca sučelice neznancu. S polo­ žaja pri vrhu stuba zamijetila je još jednu siluetu, djelomice skrivenu sjenama ulaznog hodnika.

– Upozoravan si, Baxteru! – uzviknu neznanac grlenim, odrješitim glasom. – Dobro smo plaćeni da se pobrinemo da više ne radiš probleme.

Neznanac je držao pištolj poput onoga koji je njezin otac često nosio radi osobne zaštite i dijete je vidjelo da ga je upe­ rio u njezina tatu. Krenula je niz zakrivljeno stubište, namje­ ravajući otrčati ocu kako bi ju utješio i rekao da će sve biti u redu. Došavši do najdonje stube, zaustavi se. Gledala je kako njezin otac udara neznanca i izbija mu pištolj iz ruke. Oružje je potmulim udarcem sletjelo pred njezine noge.

Drugi čovjek izađe iz sjene. – Perkins vas pozdravlja – re­ če hrapavim glasom. – Također poručuje da se ne brinete za djevojčicu. Dobit će dobru cijenu za nju.

Djevojčica je zadrhtala. Nije mogla pogledati čovjeka ko­ ji je govorio. Znala je, ako ga pogleda, vidjet će demonove oči, narančaste i užarene. Užas preplavi djetetova osjetila.

Neukrotiva žudnja

• 9

Osjećala je kako ju okružuje zlo, mogla ga je namirisati i okusiti, i znala je da bi ju oslijepilo ako bi se usudila pogledati. Čovjek za kojega je dijete vjerovalo da je sam vrag vratio se u sjenu baš kada je drugi čovjek nasrnuo na njezina oca i snažno ga odgurnuo. – S prerezanim grkljanom nećeš moć’ držat’ govorancije – reče smijući se grubo. Njezin tata pade na koljena i s mukom se poče pridizati kada u napadačevoj ruci osvanu nož. Ružan, zloban smijeh odzvanjao je pred­ vorjem, odjekujući zidovima poput stotine nevidljivih duhova koji skviče jedni na druge. Čovjek je nož prebacivao iz ruke u ruku, polagano kružeći oko njezina oca.

– Tata, ja ću ti pomoći – procviljela je djevojčica, posežu­ ći za pištoljem. Bio je težak i hladan kao da ga je podignula iz snijega i čula je zvuk škljocanja kada je jedan od njezinih bucmastih prstiju kliznuo kroz krug na donjoj strani.

Ruke su joj bile ispružene i ukočene, a šake su joj drhtale od straha kada je oružje uperila u neposrednu blizinu dvojice muškaraca. Polagano je krenula prema ocu kako bi mu dala oružje, no naglo zastade vidjevši kako stranac zariva dugi, zakrivljeni nož u rame njezina tate.

Dijete vrisnu u agoniji. – Tata! Ja ću ti pomoći, tata! – Dje­ vojčičin jecaj, prepun užasa i očaja, prodro je kroz grubo ste­ njanje dvojice boraca. Neznanac koji je vrebao iz sjene pohita naprijed kako bi postao dijelom prizora. Borba prestade i sva trojica muškaraca u osupnutoj su nevjerici gledala u malenu četverogodišnjakinju koja je u njih upirala pištolj.

– Ne! – vrag kriknu. Više se nije smijao.

– Trči, Caroline. Trči, zlato, trči.

10

Julie Garwood

Upozorenje je izrečeno prekasno. Jurnuvši prema ocu, di­ jete se spotaknulo o rub svoje spavaćice. Kad je pala, instin­ ktivno je pritisnula okidač pištolja, a zatim zatvorila oči pred eksplozijom koja je predvorjem odjeknula opsceno poput de­ monova smijeha.

Djevojčica je otvorila oči i vidjela što je učinila. A zatim više nije vidjela ništa.

PRVO POGLAVLJE

Engleska, 1802.

P

ucnjevi su razbili tišinu, narušavajući mirnu vožnju en­ gleskim ladanjem.

Caroline Mary Richmond, njezina rođakinja Charity i nji­ hov crni prijatelj Benjamin, začuli su buku u isti tren. Charity je pomislila da je to zvuk grmljavine i pogledala kroz prozor.

Zbunjeno se namrštila, s obzirom na to da je nebo bilo či­ sto i plavo kao najljepšega jesenjeg dana. Nije bilo nijednog ljutitog oblaka na vidiku. Upravo je namjeravala to proko­ mentirati kada ju je rođakinja zgrabila za ramena i gurnula na pod unajmljene kočije.

Caroline se pobrinula za rođakinjinu sigurnost, a potom iz torbice s vezicom izvukla srebrni pištolj sa sedefastim drš­ kom. Nadvila se nad Charity kada se vozilo naglo zaustavilo duž zavoja na cesti.

– Caroline, ma što to radiš? – Prigušeni je upit došao s poda.

– Pucnjevi – odgovori Caroline.

Benjamin, koji je sjedio nasuprot svojoj gospodarici, izvukao je vlastito oružje i oprezno virnuo kroz svoj otvoreni prozor.

– Lupeštvo ispred nas – uzviknu kočijaš jakim irskim na­ glaskom. – Bolje da ovdje pričekamo – predloži on, užurbano se spuštajući sa svojega sjedišta te zađe Benu iz vidokruga.

12

Julie Garwood

– Vidiš li što? – upita Caroline.

– Samo kočijaša kako se skriva u grmlju – odgovori crni čovjek s očitim gađenjem u glasu.

– Ja ne vidim ništa – ustvrdi Charity nezadovoljno. – Ca­ roline, molim te makni noge. Imat ću otiske cipela po cijelom stražnjem dijelu haljine. – Naprezala se ne bi li se uspravila te se napokon uzdignula na koljena. Šeširić joj je visio oko vrata, zapleten u obilje plavih uvojaka i ružičastih i plavih vrpca. Naočale s metalnim okvirom pod čudnim su kutom stajale na njezinu sitnom nosu i usredotočeno je škiljila, po­ kušavajući popraviti izgled.

– Zbilja, Caroline, doista bih voljela da nisi toliko odlučna dok me pokušavaš zaštititi – kaza užurbano. – O, Gospode, izgubila sam jedno staklo – doda uz jauk. – Vjerojatno mi je negdje u haljini. Misliš li da su to razbojnici koji iz zasjede napadaju nekog nesretnog putnika?

Caroline se usredotočila na posljednji od Charitynih ko­ mentara. – Sudeći po broju pucnjeva i reakciji našeg kočijaša, pretpostavljam da je tako – odgovori. Glas joj je bio nježan i smiren, što je bila instinktivna reakcija na Charityno nervo­ zno blebetanje. – Benjamine? Molim te pobrini se za konje.

Ako su dovoljno smireni, onda ćemo odjahati naprijed i po­ nuditi pomoć.

Benjamin je pristao, kimnuvši, i otvorio vrata. Njegova im­ pozantna veličina zaljuljala je vozilo čim se pomaknuo i mo­ rao je ukositi široka ramena kako bi prošao kroz drveni okvir vrata. Umjesto da se požuri do prednje strane kočije gdje su bili upregnuti konji iz konjušnice, krenuo je prema stražnjoj strani, gdje su bila privezana Carolineina dva arapska konja.

Neukrotiva žudnja

• 13

Životinje su s trojcem doputovale čak iz Bostona i bile su darovi za Carolineina oca, grofa od Braxtona.

Pastuh je bio razdražljiv, kobila ništa manje od njega, no Benjamin je ubrzo primirio životinje, pjevušeći im oboma na muzikalnome afričkom dijalektu koji je samo Caroline u cijelosti razumjela. Zatim ih je odvezao i doveo pokraj kočije.

– Pričekaj ovdje, Charity – naloži Caroline. – I drži gla­ vu dolje.

– Budi oprezna – odgovori Charity, vraćajući se natrag na sjedište. Odmah je provirila glavom kroz prozor, potpuno zanemarujući Carolineinu zapovijed o oprezu, i promatrala kako Benjamin podiže Caroline pastuhu na leđa. – Benja­ mine, i ti se čuvaj – povika Charity dok se gorostasni čovjek smještao na leđa nervozne kobile.

Caroline ih je povela kroz stabla, namjeravajući prići raz­ bojnicima s leđa, s prednošću iznenađenja. Broj pucnjeva upućivao je na četvero, možda petero napadača, i nije željela dojahati usred bande koljača s tako nepovoljnim izgledima.

Grane su joj greble plavi šeširić, pa ga je skinula i bacila na pod. Gusta crna kosa, boje ponoći, oslobodila se neučin­ kovitih ukosnica i raspustila u kovrčavu neredu oko njezinih nježnih ramena.

Gnjevni su ih glasovi zaustavili, a Caroline i Benjamin, dobro skriveni gustoćom neprohodne šume, imali su done­ kle neometan pogled. Strepeći od prizora na cesti, Caroline se sva naježi. Četiri krupna muškarca, svi na konjima, okružila su jed­ nu stranu prekrasne crne kočije. Svi su nosili maske, osim jednoga. Bili su sučelice očigledno bogatu gospodinu koji je polako silazio iz kočije. Caroline je ugledala jarkocrvenu

14

Julie Garwood

krv kako nesmetano teče između muškarčevih nogu i umalo glasno uzdahnula od bijesa i sažaljenja.

Ozlijeđeni gospodin imao je plavu kosu i pristalo lice, koje je sada bilo bijelo poput snijega i ocrtano bolom. Caroline je promatrala kako se oslanja na kočiju i okreće prema svojim napadačima. Zapazila je aroganciju i prijezir u njegovu pogle­ du dok je proučavao svoje uzničare, a tada su mu se oči naglo razrogačile. Arogancije je nestalo, zamijenila ju je silna pre­ stravljenost. Caroline je brzo uvidjela razlog nagle promjene u muškarčevu stavu. Napadač bez maske, očito vođa skupi­ ne, sudeći po tome kako su ostali gledali u njega, polako je podizao pištolj. Razbojnik je, nesumnjivo, nakanio počiniti hladnokrvno ubojstvo.

– Vidio mi je lice – reče čovjek svojim ortacima. – Ništa se tu ne može. Mora umrijeti.

Dvojica razbojnika odmah kimnuše potvrdno, no treći je oklijevao. Caroline nije tratila vrijeme kako bi dočekala nje­ govu odluku. Pažljivo je naciljala i povukla okidač. Hitac je bio izravan i precizan, odraz godina suživota s četvoricom starijih rođaka koji su inzistirali na tome da ju nauče samoo­ brani. Ruka razbojničkoga vođe dočeka njezin hitac, a njegov joj urlik bola bješe nagrada.

Benjamin je progunđao u znak odobravanja i dodao joj svoje oružje, prihvaćajući njezino ispražnjeno. Zapucavši po­ novno, Caroline je ranila muškarca koji je bio vođi slijeva.

I tada je bilo svršeno. Razbojnici su, uzvikujući psovke i upozorenja, odjurili gromovitom brzinom niz cestu.

Caroline je pričekala dok topot konja nije iščeznuo, a zatim lagano konja potjerala naprijed. Došavši do gospodina, hitro je skliznula na tlo. – Mislim da se neće vratiti – reče nježnim

Neukrotiva žudnja

• 15

glasom. Još je držala pištolj u ruci, no brzo ga je spustila na­ kon što je gospodin uzmaknuo.

Muškarac je polagano došao sebi. Zapanjene plave oči, nijansu tamnije od Carolineinih, nepomično su ju gledale, polako shvaćajući. – To ste ih vi nastrijelili? Vi ste...

Siroti muškarac nikako nije uspijevao dovršiti svoju misao.

Događaj je očito bio previše za njega.

– Da, ja sam ih nastrijelila. Benjamin je pomogao – doda pokazujući na diva koji je stajao pokraj nje.

Gospodin je odvratio pogled s Caroline i pogledao joj po­ vrh glave kako bi promotrio njezina prijatelja. Njegova reak­ cija na crnca zabrinula je Caroline. Ta izgledao je kao da će pasti u nesvijest. Djelovao je ošamućeno, no Caroline ocije­ ni da su prestrašenost i bol od ozljede razlozi njegova spora shvaćanja. – Da nisam upotrijebila svoja oružja, sada biste bili mrtvi.

Izloživši nešto što je smatrala posve logičnim utvrđiva­ njem činjenica, Caroline se okrenula natrag prema Benjami­ nu. Dodala mu je uzde svojega pastuha. – Vrati se do kočije i reci Charity što se dogodilo. Vjerojatno već umire od brige.

Benjamin je kimnuo i krenuo. – Ponesi barut, za svaki slučaj – uzviknu Caroline za njim – i Charitynu torbu s li­ jekovima.

Zatim se okrenula prema strancu i upitala: – Možete li se uspeti natrag u kočiju? Bit će vam udobnije dok vam se ne pobrinem za ranu.

Muškarac je kimnuo i polagano se stubama uspeo u kočiju.

Umalo se strmoglavio unatrag, ali Caroline je bila odmah iza njega i pridržala ga.

16

Julie Garwood

Kada se smjestio na plišani tamnocrveni jastuk za sjedenje, Caroline je kleknula na pod između njegovih ispruženih no­ gu. Najednom joj je postalo neugodno, zato što je ozljeda bila na tako nezgodnu mjestu, i osjetila je kako joj obrazi postaju topliji zbog intimnog položaja u kojem se nalazila. Dvojila je oko toga kako nastaviti, dok svjež mlaz krvi nije polako potekao niz žućkastosmeđe hlače od antilopa.

– Ovo je iznimno nelagodno – prošapće muškarac. U glasu mu je bilo više bola nego srama, i Caroline je reagirala iskrenim suosjećanjem.

Rana je bila točno na spoju nogu, na unutrašnjoj strani lijevog bedra. – Imali ste puno sreće – prošapće Caroline. – Hitac je prošao na drugu stranu. Ako samo malo razderem materijal, možda...

– Upropastit ćete ih! – Činilo se kao da je muškarac izvan sebe zbog Carolineina prijedloga pa se nagnula unatrag kako bi ga promotrila.

– Moje čizme! Pogledajte mi samo čizme!

Prema Carolineinoj procjeni, ponašanje mu je graničilo s histeričnim. – Sve će biti u redu – potiho je istaknula. – Mo­ gu li, molim vas, samo malo poderati vaše hlače?

Gospodin je duboko udahnuo, zakolutao očima i odrješito kimnuo. – Ako baš morate – izusti rezignirano.

Caroline je kimnula i hitro izvukla maleni bodež iz nje­ gova skrovišta iznad gležnja.

Gospodin ju je promatrao i prvi se put nasmiješio. – Pu­ tujete li uvijek tako dobro pripremljeni, gospođo?

– Ondje odakle smo upravo doputovali jednostavno mo­ rate poduzeti sve mjere opreza – objasni mu Caroline.

Neukrotiva žudnja

• 17

Bilo je izrazito teško ugurati vrh oštrice ispod uskih hlača.

Materijal kao da je zbilja bio stopljen s muškarčevom kožom i Caroline ovlaš pomisli kako mu je zacijelo bilo užasno neu­ dobno uopće i sjediti. Marljivo je radila dok najzad nije uspje­ la poderati materijal na spoju muškarčevih nogu, a zatim je razderala tkaninu dok sva ružičasta koža nije bila otkrivena.

Gospodin, primijetivši neobičan naglasak prekrasne žene koja je klečala pred njim, prepoznao je kolonijalni prizvuk njezina hrapava glasa. – Ah, vi ste iz kolonija! Barbarsko mje­ sto, kažu mi. – Glasno je uzdahnuo kada je Caroline počela ispipavati oko rubova rane i potom nastavio: – Nije ni čudo da sa sobom nosite cijeli arsenal.

Caroline je podigla pogled prema neznancu i odgovorila s osjetnim iznenađenjem u glasu: – To jest istina, iz kolonija sam, no to nije razlog mojem nošenju oružja, gospodine. Ne, ne – doda snažno odmahujući glavom – upravo sam došla iz Londona.

– Londona? – Neznančevo lice ponovno poprimi zbu­ njen izraz.

– Uistinu. Čuli smo priče o nedjelima koja se ondje do­ gađaju. Doista, glasine o brojnim ubojstvima i razbojstvima stigle su čak do Bostona. Leglo je to poroka i iskvarenosti, nije li? Moja rođakinja i ja smo obećale da ćemo biti iznimno oprezne. Dobro da jesmo, s obzirom na ovu podlost na sam dan našega dolaska.

– Ha! Čuo sam iste priče o kolonijama – odgovori gospo­ din prijezirno otpuhnuvši. – London je znatno civiliziraniji, draga moja neupućena ženo! – Caroline je bila mišljenja da gospodinov ton zvuči iznimno pokroviteljski. Začudo, nije ju zasmetalo.

18

Julie Garwood

– Branite svoj dom, a pretpostavljam da je to časno od vas – odgovori Caroline uzdišući. Prije nego što je uspio smi­ sliti odgovarajuću repliku, ponovno je usmjerila pozornost na njegovu nogu pa dodala: – Možete li, molim vas, skinuti maramu s vrata?

– Oprostite, kako molim? – odgovori neznanac. Grizao je donju usnicu prije nego što je pomno naglasio svaku riječ pa je Caroline pretpostavila da se bol pojačao.

– Trebam nešto čime ću zaustaviti krvarenje – objasni Caroline.

– Ako itko čuje za ovo, bit ću ponižen izvan svake... da me nastrijele u jedno tako škakljivo mjesto, da jedna dama vidi moje stanje, a onda još i da iskoristi moju kravatu... Pobogu, to je previše, zbilja previše!

– Ne zamarajte se svojom kravatom – utješi ga Caroline glasom kojim se koristila kada je tješila malenu djecu. – Isko­ ristit ću komadić svoje podsuknje.

Gospodin je i dalje imao pomalo sluđen pogled i nastavio je svoju dragocjenu maramu za vrat držati izvan njezina do­ sega. Caroline se prisilila zadržati izraz lica pun suosjećanja.

– I obećavam da nikomu neću ništa reći o ovom nesretnom događaju. Pa ne znam ni kako se zovete! Tako, vidite kako je sve jednostavno? Zasad ću vas zvati... g. George, po vašemu kralju. Je li to prihvatljivo?

Divlji se pogled u muškarčevim očima pojačao pa Caroline razabra da uopće nije bilo prihvatljivo. Mozgala je o tome na trenutak i potom odlučila da shvaća tu novu razdraženost. – Naravno, s obzirom na to da je vaš kralj slaba zdravlja, možda će neko drugo ime bolje odgovarati. Je li Smith u redu? Kako zvuči Harold Smith?

Neukrotiva žudnja

• 19

Muškarac je kimnuo i ispustio dugačak uzdah.

– Dobro – izjavi Caroline. Potapšala ga je po koljenu i žurno izašla iz kočije, zatim se sagnula i počela trgati vrpcu od dna podsuknje.

Zvuci konja i jahača koji su se brzo približavali prepali su Caroline. Ukipi se, shvativši da buka dolazi sa sjevera, iz su­ protna smjera od Benjamina i njihove unajmljene kočije. Vra­ ća li se jedan od razbojnika? – Dodajte mi pištolj, g. Smith – zatraži ga, brzo vraćajući bodež u njegovo skrovište, i baci vrpcu od podsuknje kroz otvoreni prozor.

– Ali prazan je – prigovori muškarac glasno, s panikom u glasu.

Caroline je osjetila kako ju hvata ista ta panika. Oduprla se nagonu da podigne skute i otrči po pomoć. Nije mogla popustiti pred tako kukavnom primisli jer to bi značilo da ranjenoga gospodina mora ostaviti samoga, bez zaštite. – Pi­ štolj je možda prazan, ali nitko osim vas i mene to ne mora znati – ustvrdi Caroline, hineći hrabrost. Prihvati oružje kroz prozor, duboko udahnu za smirenje i tiho se pomoli da je Be­ njamin također čuo približavanje ove nove prijetnje. Pobogu, kako li je željela da joj se ruke prestanu tresti!

Iza zavoja su se naposljetku pojavili konj i jahač. Caroli­ ne se usredotočila na životinju, divovsku crnu zvijer barem tridesetak centimetara višu od njezinih konja. Na pamet joj je pala suluda pomisao da će biti nasmrt pregažena; osjetila je kako se ispod nje zemlja zatresla. Mirno je držala pištolj makar je koraknula unatrag, i opasnosti unatoč morala je zatvoriti oči pred prašinom koja joj je poletjela u lice kada je jahač zaustavio svojega konja.

20

Julie Garwood

Caroline stavi ruku ispred očiju i potom ih otvori. Od­ vratila je pogled od prekrasne zvijeri i ugledala sjajan pištolj uperen ravno u nju. I hržuća životinja i pištolj pokazali su se odveć zastrašujućima, pa je Caroline brzo pozornost usmje­ rila na jahača.

Bila je to pogreška. Gorostasni muškarac koji je s visine zurio u nju bio je znatno više zastrašujuća pojava od konja ili oružja. Svjetlosmeđa kosa koja mu je padala niz čelo nije ublažavala njegove grube, pravilne crte lica. Čeljust mu je bila ukočena i prilično definirana, kao i nos, a oči žućkastosmeđe boje, koje nisu odavale ni trunku nježnosti ili razumijevanja, sada su pokušavale prodrijeti kroz nju, potkopavajući njezi­ ne dobre namjere. Njegov usijani smrknuti pogled mogao se osjetiti na koži.

Neću mu to dopustiti, reče Caroline u sebi. Uzvrati pogled arogantnomu muškarcu, pokušavajući ne trepnuti, gledajući ga ravno u oči.

Jered Marcus Benton, četvrti vojvoda od Bradforda, nije mogao vjerovati onomu što vidi. Smirivao je pastuha dok je gledao u ljupku pojavu pred sobom, plavooku ljepoticu koja je držala pištolj uperen ravno u njegovo srce. Cijelu tu situa­ ciju bilo mu je teško pojmiti.

– Što se ovdje dogodilo? – zapita tako silovito da mu se pastuh poče propinjati. Ubrzo je ponovno stekao nadzor nad životinjom, koristeći se moći svojih snažnih bedara. – Tiho, Pouzdani – zareža oštro. Ipak, kao da je proturječio svojoj strogoj zapovijedi gladeći konju sa strane vrat. Nesvjesno pokazivanje privrženosti bilo je u raskoraku s nemilosrdnim izrazom njegova lica.

Neukrotiva žudnja

• 21

Nije želio odvratiti pogled, a Caroline je poželjela da je ipak posrijedi razbojnik koji se vratio. Brinula se da će ne­ znanac ubrzo prozreti njezin blef.

Gdje je Benjamin? Caroline je razmišljala pomalo izbe­ zumljeno. Sigurno je čuo kako se približava. Pa zemlja je još podrhtavala, nije li? Ili su to bila njezina koljena?

Pobogu, morala se pribrati!

– Recite mi što se ovdje dogodilo – zapovjedi neznanac ponovno. Strogoća njegova glasa preplavila je Caroline, ali i dalje se nije pomaknula. Nije ni odgovorila na pitanje, pri­ bojavajući se da će strah u njezinu glasu biti očit, zbog čega bi on dobio prednost. Još čvršće obujmi pištolj i pokuša pri­ miriti ubrzan ritam svojega srca.

Bradford se usudio brzo pogledati uokolo. Njegova najdra­ ža kočija, koju je posudio prijatelju na dva tjedna, stajala je uz rub ceste s nekoliko gadnih rupa od metaka u njegovu grbu.

Primijetio je kretanje unutar vozila i prepoznao prijateljevu kuštravu gustu plavu kosu. Bradford je gotovo odahnuo od olakšanja. Prijatelj mu je bio dobro.

Instinktivno je znao da žena koja je ponosito stajala pred njim nije odgovorna za štetu. Primijetio je da je lagano za­ drhtala te iskoristio priliku.

– Bacite oružje! – To nije bila zamolba. Vojvoda od Bradforda rijetko je kada, ako je uopće ikada, nešto molio.

Zahtijevao je. A u uobičajenim okolnostima uvijek je dobi­ vao što je želio.

Bradford je bio primoran presuditi da okolnosti baš i ni­ su uobičajene nakon što je djevojka nastavila zuriti u njega, potpuno ignorirajući njegovu zapovijed.

22

Julie Garwood

Caroline se usredotočila na to da ne drhti dok je prou­ čavala muškarca koji se nad nju nadvio poput ljutita oblaka.

Moć je namrštenoga muškarca okruživala poput zimskoga ogrtača i Caroline je uvidjela da ju je strašio intenzitet vlasti­ te reakcije na njega. Bio je, uostalom, samo muškarac. Od­ mahnula je glavom i pokušala razbistriti misli. Neznanac se doimao arogantnim i pompoznim i, sudeći po odjeći koju je nosio, očigledno je bio veoma bogat. Prsluk mu je bio boga­ te tamnocrvene boje, ukrašen identično kao i tamnozeleni kaputić g. Smitha. Njegove su zlatne hlače od antilopa bile jednako pomodne i ništa manje uske, sudeći po tome kako su mu mišići nabreknuli kroz materijal. Visoke jahačke čizme sjajile su se od laštenja i njege, a muškarac cinična izgleda čak je nosio i istu vrstu marame oko vrata.

Caroline se prisjetila zabrinutosti ozlijeđenoga muškarca zbog toga neće li tko od poznanika doznati za njegovu nez­ godnu situaciju. K tome se prisjetila svojega obećanja da ni­ komu neće reći. Neznanac koji je piljio u nju izgledao je baš kao tip osobe koji bi širio tračeve, prosudi Caroline. Najbolje bi bilo da ga se otpravi.

– Gospođo, patite li od oštećenja sluha? Rekao sam da bacite pištolj. – Nije kanio vikati, no osjećao se zarobljenim, ne samo njezinim oružjem koje je bilo upereno u njega ne­ go i, prizna si, njezinim očima koje su ga izazivale. Bile su krajnje neobične boje.

– Vi bacite svoj pištolj – odgovori najzad Caroline. Bila je zadovoljna time što joj glas nije pretjerano zadrhtao; po­ mislila je kako zvuči gotovo ljutito kao i on. Bila je to mala pobjeda, no ipak pobjeda.

Neukrotiva žudnja

• 23

Caroline je bila leđima okrenuta kočiji, stoga nije vidjela da je ozlijeđeni gospodin mahnuo u znak pozdrava neznancu koji ju je pokušavao nasmrt preplašiti.

Bradford je pozdrav potvrdio kratko kimnuvši. Nabrao je obrve, postavljajući prijatelju pitanje bez riječi, i iz pogleda mu najednom nestade cinizma. Kao da je netko iznenada izbrisao kredom ispisanu ploču, i Caroline stade priželjkivati da nje­ gova zastrašujuća atmosfera moći nestane jednakom brzinom.

Nije joj dano dovoljno vremena kako bi razmislila o pro­ mjeni protivnikova raspoloženja. – Izgleda da smo u pat po­ ziciji – reče muškarac dubokim, punim glasom. – Hoćemo li pucati jedno u drugo?

Nije joj bilo smiješno. Uočila je kako se rubovi njegovih krutih usta pomalo pomiču prema gore i osjetila je kako re­ agirajući na to postaje odlučnijom. Kako se samo usuđuje zauzeti tako nezainteresiran i podsmješljiv stav dok je ona toliko prestrašena.

– Bacit ćete oružje – Caroline će tihim glasom. – Neću pucati u vas.

Bradford je zanemario i njezinu zapovijed i njezino obe­ ćanje i nastavljao je proučavati uz ravnodušno odmjeravanje, tapšajući pastuha po vratu. Bilo je jasno da poštuje životinju i Caroline je odjednom shvatila da ima novo oružje.

On, naravno, nikada ne bi popustio. Ne bi pokleknuo pred nijednom ženom! Bradford je trenutak prije primijetio kako mu protivnica drhti i znao je da je samo pitanje vremena prije nego što se potpuno raspadne. Nevoljko se divio njezinoj hra­ brosti, osobini na koju nikada prije nije naišao u neke žene, ali smatrao je, bila ona hrabra ili ne, da je i dalje žena, i zbog toga manje vrijedna. Sve žene bile su u osnovi iste; sve su...

24

Julie Garwood

– Neću pucati u vas, ali u vašega konja hoću.

Njezin je trik djelovao. Muškarac je umalo pao s pastuha.

– Ne biste se usudili! – zaurla on, iskreno zaprepašten.

Caroline odgovori na njegovo negiranje spustivši ruku, tako da je njezin prazni pištolj bio uperen izravno u glavu uznosite zvijeri. – Ravno između očiju – obeća mu.

– Bradforde! – Glas koji je dozivao iz unutrašnjosti kočije zaustavi vojvodin nesavladiv nagon da skoči s konja i udavi ženu pred sobom.

– G. Smith? Poznajete li ovoga čovjeka? – zazva Caroli­ ne. Ni na tren nije skidala pogled s ljutita stranca koji je sada silazio s konja; s velikim je zadovoljstvom primijetila kako je pištolj ponovno zadjenuo za pas hlača. Osjetila je veliko olak­ šanje. Ipak ga nije bilo preteško uvjeriti. Ako je ovaj Englez bio tipičan primjerak visokog društva, Caroline zaključi da su njezini rođaci možda bili u pravu. Možda su svi i bili mekušci.

Bradford se okrenuo prema Caroline, prekidajući joj misli.

– Nijedan gospodin nikada ne bi prijetio...

Već izgovarajući nesmotreni komentar, shvatio je da je pot­ puno besmislen.

– Nikada nisam ni tvrdila da sam nekakav gospodin – uzvrati mu Caroline, shvativši da on neće završiti rečenicu.

G. Smith pomoli glavu kroz prozor i malo zajauka zbog bola koji mu je prouzrokovao nagli pokret. – Ama, čovječe, pištolj joj je prazan. Nemoj da te udari kap! Konj ti je sigu­ ran. – U glasu mu se čulo smijuljenje i Caroline nije mogla a da se ne nasmiješi.

Bradfordu je pozornost privremeno odvukao ženin pre­ krasan osmijeh, vragolasta iskra koja joj je isijavala iz očiju.

Neukrotiva žudnja

• 25

– Lako vas se dalo uvjeriti – primijeti Caroline. Odmah je poželjela da je zadržala misli za sebe jer joj se muškarac sada približavao uznemirujućom brzinom. I nije se smiješio.

Očito je patio od nedostatka humora, zaključila je koraknuv­ ši unatrag.

Njegov mrki pogled otklonio je bilo kakvu mogućnost privlačnosti. To, a i njegova veličina. Bio je previsok i preši­ rok za njezin ukus. Ta bio je gotovo kao Benjamin, koga je Caroline, na svoje olakšanje, opazila kako se potiho prikrada neznancu iza leđa.

– Da vam je pištolj bio napunjen, ustrijelili biste mojega konja? – Neznanac je razvio prilično jak tik u desnom obrazu i Caroline, spuštajući pištolj, odluči da je najbolje da odgovori.

– Naravno da ne bih. Odveć je prekrasan da ga se usmrti.

Vi, s druge strane...

Bradford je čuo hrskanje šljunka iza sebe i okrenuo se. Bio je oči u oči s Benjaminom. Dvojica muškaraca promatrala su jedan drugoga nekoliko otegnutih trenutaka i Caroline shvati da nije nimalo zastrašen nazočnošću njezina prijate­ lja. Samo je djelovao znatiželjno, što je bilo osjetno različito od reakcije g. Smitha.

– Možeš li mi dodati lijekove, Benjamine? Ne brini se za ovoga – doda ona pokretom glave u smjeru arogantnoga muškaraca. – Izgleda da je prijatelj g. Smitha.

– G. Smith? – upita Bradford, zbunjeno usmjerivši pogled prema muškarcu koji mu se smiješio s prozora kočije.

– Danas je Harold Smith – nastavi Caroline objašnjava­ jući. – Ne želi da doznam njegovo pravo ime jer je u pomalo nezgodnu položaju. Predložila sam mu da ga zovem George,

26

Julie Garwood

po vašem kralju, ali odmah se uvrijedio pa smo se usuglasili da će biti Harold.

Charity je izabrala taj trenutak kako bi skokomice dojurila iza zavoja na stazi, držeći svoju prostranu ružičastu suknju dobra­ no iznad skladnih gležnjeva dok je trčala. Caroline se obrado­ vala upadici jer je namrgođeni Bradford izrazito zabrinjavajuće zurio u nju. Jesu li svi Englezi uvijek izgledali tako zbunjeno?

– Caroline! Kočijaš odbija izaći iz grmlja – ispali Charity došavši do daha. Naglo stade pokraj Benjamina i uputi mu kratak smiješak prije nego što pogleda Bradforda, a potom i iza njega u muškarca koji je gledao u nju s prozora kočije. – Je li opasnost prošla? Kočijaš se obećao vratiti na svoje mjesto samo ako se vratim i kažem da je sve u redu. Poslao me da doznam – objasni. – Caroline, uistinu bismo se trebali od­ mah okrenuti i vratiti u London. Znam da sam ja inzistirala na tome da otputujemo u ladanjski dom tvojega oca, no sada shvaćam nepromišljenost svojega prijedloga! Rođakinjo, bila si u pravu! Smjestit ćemo se u njegovu kuću u gradu i poslati mu poruku. – Blebećući bez prestanka, Charity je Bradfordu djelovala poput hodajućega vihora. Pozornost je usmjeravao s jedne žene na drugu i bilo mu je teško povjerovati da su njih dvije zapravo u rodu. Izgledale su i ponašale se posve različito. Charity je bila sitna, prema Bradfordovoj procjeni visoka oko metar šezdeset, sa zlaćanim uvojcima koji nisu mogli mirovati, i smeđim očima koje su isijavale nestašnost.

Caroline je bila barem osam do deset centimetara viša od ro­ đakinje, crne kose i gustih crnih obrva koje su nadsvođivale doista zanosne bistre plave oči. Obje su bile vitke. Charity je bila lijepa; njezina rođakinja uistinu prekrasna.

Neukrotiva žudnja

• 27

I nisu se razlikovale samo vanjštinom. Malena plavuša djelovala je hirovito, a u pogledu joj je nedostajalo i usredoto­ čenosti i sadržaja. Nije ga bila u stanju pogledati ravno u oči, pa je ocijenio da joj ponašanje graniči sa stidljivim. Caroline je ostavljala dojam potpuna samopouzdanja, a pogled joj je bio izravan. Pogledom ga je mogla, a umalo i jest, oboriti na koljena. Dvije rođakinje bile su suprotnosti, zaključio je Bradford, ljupke i intrigantne suprotnosti.

– G. Smith, ovo je Charity – kaza Caroline, uputivši osmi­ jeh pun privrženosti svojoj rođakinji. Namjerno je ignorirala Bradforda, a uvreda nije bila neopravdana jer muškarac se nastavio mrštiti.

Charity pohita do prozora kočije, stade na prste i poku­ ša poviriti unutra. – Benjamin mi je rekao da ste ozlijeđeni!

Jadni vi! Osjećate li se sada bolje? – Nasmiješila se i čekala odgovor dok se ozlijeđeni gospodin izbezumljeno pokušavao zaogrnuti. – Ja sam Carolineina rođakinja, ali odgajane smo kao sestre otkako znam za sebe i gotovo smo vršnjakinje. Sa­ mo sam šest mjeseci starija od nje. – Nakon što je to objasnila, Charity se okrenula kako bi se nasmiješila Caroline, pritom otkrivajući identične jamice u obrazima. – Gdje je njihov ko­ čijaš? Misliš li da se i on skriva u grmlju? Pretpostavljam da bi netko zbilja trebao pretražiti okolicu.

– Da – odgovori Caroline. – Sjajna zamisao. Zašto ga Benjamin i ti ne potražite dok se ja do kraja ne pobrinem za nogu g. Smitha?

– Oh, baš sam nepristojna! Trebali bismo se međusobno predstaviti, premda ovo doista jesu neobične okolnosti, i teško je reći kako bi trebalo postupiti.

28

Julie Garwood

– Ne! – Vrisak se prolomio iz kočije takvom silinom da su se vozilu od ljuljanja umalo razletjeli kotači.

– G. Smith bi radije ostao nepoznat – objasni Caroline nježnim glasom. – I moraš obećati, kao što sam i ja, da ćeš zaboraviti na ovaj nesretni slučaj. – Povuče rođakinju na stra­ nu i došapnu: – Čovjek je silno posramljen. Znaš kakvi su ti Englezi – pridoda ona.

Bradford, stojeći dovoljno blizu, čuo je obrazloženje i upra­ vo je kanio dovesti u pitanje Carolineinu zadnju opasku kada je Charity rekla: – Posramljen je zato što je ozlijeđen? Veoma neobično. Je li ozbiljno?

– Nije – uvjeri ju Caroline. – Isprva sam pomislila da jest, no samo zato što je bilo toliko krvi. Ali na nezgodnom je mjestu – dovrši Caroline.

– Jao meni! – Charity je iskaz razvukla u naletu suosje­ ćanja. Bacila je pogled prema čovjeku u kočiji i ponovno se okrenula prema Caroline. – Nezgodnom, kažeš?

– Da – odgovori Caroline. Znala je da je njezina rođaki­ nja željela detaljan opis, ali iz poštovanja prema osjećajima g. Smitha, nije joj rekla više ništa. – Što prije završimo i kre­ nemo dalje, to bolje.

– Zašto?

– Jer se ponaša izrazito dramatično glede svoje ozljede – odvrati Caroline, dopuštajući rođakinji da primijeti njezinu ogorčenost. Nije bila sasvim iskrena prema Charity; toliko si je mogla priznati. Željela se požuriti zbog umišljenoga pri­ jatelja g. Smitha. Što se prije makne od njega, to bolje. Muš­ karac ju je plašio na neobičan, nelagodan način i Caroline se taj osjećaj uopće nije sviđao.

Neukrotiva žudnja

• 29

– Je li on dendi? – upita Charity šaptom, kao da je riječ o zastrašujućoj bolesti.

Caroline nije odgovorila. Domahnula je Benjaminu te uzela torbu s lijekovima. Popela se natrag u kočiju i rekla g.

Smithu: – Nemojte se brinuti zbog Charity. Nema naočale pa jedva da vas i vidi.

Benjamin je poslušao objašnjenje i potom Charity ponudio ruku. Kada ju nije odmah prihvatila, uhvatio ju je za ruku i polako poveo odanle. Bradford je promatrao dvojac, poku­ šavajući shvatiti tko su oni i što se događa.

– Možeš doći i pogledati u kakvom se škripcu nalazim – dozva g. Smith prijatelja. Bradford je kimnuo i prošao s druge strane kočije.

– Malo je ljudi kojima bih povjerio čuvanje tajne o svojoj neprilici, no Bradford je jedan od njih – razjasni on Caroline.

Caroline ništa nije komentirala. Vidjela je da je rana pre­ stala krvariti. – Imate li kakva žestoka pića sa sobom? – upita ona, potpuno ignorirajući Bradforda kada je ušao u kočiju i sjeo nasuprot g. Smithu.

Kočija je bila znatno veća od unajmljenog prijevoza koji je Caroline osigurala, ali Bradfordova lijeva noga svejedno joj je dirala rame dok je klečala ispred g. Smitha. Bilo bi ne­ prikladno predložiti da pričeka vani dok ne završi čišćenje i previjanje rane, s obzirom na to da ga je g. Smith pozvao unutra. No, bez obzira na to, nije mogla to ne priželjkivati!

– Gutljaj vinjaka – odgovori muškarac vrativši joj misli natrag na njega. – Mislite da bi žestoko piće bilo prava stvar?

– upita ju izvlačeći sivi spremnik iz unutarnjeg džepa.

– Ako je imalo ostalo – odgovori Caroline. – Polit ću malo po rani prije nego što ju povijem. Mama kaže da žestoko piće

30

Julie Garwood

zaustavlja infekcije – objasni mu. Nije dodala da njezina maj­ ka nije bila sigurna u tu teoriju, no svejedno ju je provodila u djelo, odlučivši da zasigurno ne može škoditi. – Zapeći će pa ako poželite zavikati, neću imati lošije mišljenje o vama.

– Ni zucnuti neću, gospođo, i neuljudno je od vas što suge­ rirate da bih i mogao – izjavi muškarac pompozno samo neko­ liko sekunda prije nego što mu je tekuća vatra dotaknula ko­ žu. Tada negodujući, glasno je kriknuo i umalo pao sa sjedala.

Bradford, osjećajući se potpuno nemoćno, suosjećajno na­ pravi grimasu.

Caroline je zgrabila malenu posudicu žutog praha koji je mirisao na ustajalu kišnicu i mokro lišće te posula pozamašnu količinu po cijeloj rani. Potom je uzela dugu vrpcu od podsu­ knje i počela raditi najbrže što je mogla. – Lijek će umrtviti područje i zatvoriti ranu – reče nježnim glasom.

Bradford je postao žrtva hrapave, putene zavodljivosti njezi­ na glasa. Počeo je priželjkivati da on i prijatelj zamijene mjesta.

Morao je odmahnuti glavom zbog te apsurdne primisli. Što mu se događa? Osjećao se opčinjeno i zbunjeno. Bila je to tako čudna reakcija na ženu kakvu nikada prije nije iskusio, i shvatio je da mu se nimalo ne sviđa. Usprotivila se njegovu autorite­ tu. Istini za volju, ta intenzivna reakcija na crnokosu djevojku gotovo ga je prestrašila i odjednom je bio poput šeprtljava dje­ čarca iz minulih godina, nesiguran oko toga kako postupiti.

– Ponio sam se kao kukavica, vrišteći onako – prošapće g. Smith. Obrisao si je čelo kvadratićem od čipke i spustio pogled. – Majka vam je barbarka ako se koristi takvim gro­ znim metodama liječenja.

Vidjevši ojađenost na prijateljevu licu, Bradford je znao koliko mu je teško bilo priznati bilo kakvu manu, ali zaključi