Catherine McKenzie NIKOME NEĆU REĆI
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo trideseta Naslov izvornika
I’ll Never Tell
Copyright © 2019 by Catherine McKenzie Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Marko Katičić Oblikovanje naslovnice
Ivan Živko Fotografija na naslovnici
Shutterstock Tisak
Denona, Zagreb, rujan 2020.
ISBN 978-953-14-2686-2 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2846-0 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001057283 (meki uvez) i 001072539 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Catherine McKenzie
Nikome neću reći S engleskoga prevela MAJA OPAČIĆ
Za Simona
Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem zaposlenicima kampa na jezeru Lovering
KAMP „ARA“
ŽA NA PLA SKRIVE
KUPALIŠ
TE
MADEMOISELLEINA KOLIBA
PAVILJON ZA PREDSTAVE
MUŠKI DIO
KUĆA OBITELJI MacALLISTER
LIKOVNA RADIONICA
MALA PLAŽA OTOK
PRISTANIŠTE
GLAVNA KOLIBA
ČAMACA
TENISKI TEREN
ŽENSKI DIO
PARKIRALIŠTE
ŠTAGALJ
AMANDA
22. srpnja 1998., 21:00
S
puštanjem lampiona započeli smo tek moje predzadnje godine u kampu „Ara“. Unatoč tome, urezano je u moje pamćenje jednako kao miris dima logorske vatre koju smo palili svakoga tjedna, oponašanje oluje i međusobno dovikivanje kroz šumu dok smo se natjecali tko će prije skupiti sve zastavice. Kao borovi i blato, pijesak i krema za sunčanje. Bila je to jednostavna, ali zgodna zamisao: valjalo je načiniti lampion od paus papira, žice i svijeće, a zatim na njegove krhke stijenke napisati svoju želju. Mogli ste staviti i nešto što niste htjeli da drugi doznaju jer su ionako za tren oka obasjani lampioni letjeli prema nebu. Vinuli bi se visoko i odlebdjeli u daljinu te na koncu sletjeli na neku zabačenu obalu. Ceremonija je započela u suton nekoliko dana prije odlaska srpanjske ture. Te sam večeri, dok sam s ostalima hodala prema kupalištu, svoj lampion držala podalje od sebe kako ga ne bih zgnječila. Kamenčići su mi ulazili u sandale; Margaux, moja najbolja prijateljica, smijuljila se kad sam podigla nogu i dobro je protresla. − Pazi, kamen − reče. − Sitan kamen na dnu cipele. − Mramor kamen i željezo. − Ti i ja i onaj kamen sivi. 11
Catherine McKenzie
− Stišajte se, vas dvije − pomalo ljutito reče Ryan pogledavši nas preko ramena. Bio je Margauxin stariji brat; nama je bilo sedamnaest, a njemu već dvadeset. Odrasli muškarac i ujedno predmet želje zapisane na mom lampionu. Margaux mu je isplazila jezik, a onda složila tobože ozbiljnu facu. Nas smo dvije bile mlađe voditeljice pa se očekivalo da se ponašamo uzorno. Uglavnom smo ozbiljno shvaćale tu odgovornost. Uz to, brinulo nas je da nam se želje neće ispuniti budemo li previše bučile putem do kupališta. Neka se pravila moraju poštivati. Je li svetac zaštitnik želja tolerirao rastresene djevojke i njihov smijeh? Nismo bile spremne riskirati. Sveukupno nas je bilo 150, gostiju kampa i zaposlenika, sa šarenim papirnatim lampionima u rukama − bio je to kaleidoskop nada i želja. Polako smo vijugali prema plaži, u neuobičajenoj tišini koja je zamijenila inače sveprisutan žamor na francuskom i engleskom. Sve je ukazivalo na to da se sprema nešto važno, nešto vječno. Jezero je bilo posve mirno, kao i obično u sumrak, a na njegov smo se boćat miris toliko naviknuli da ga više nismo ni osjetili. Ryan nas je poveo na pontonski mol koji nam se zibao pod nogama. Strujao je povjetarac i nad nama svijetlio puni mjesec, koji je poput baterijske svjetiljke obasjavao površinu vode. Pedesetak metara dalje mala flota jedrilica lagano se ljuljala na vezu, dok su njihovi konopi disonantno lupkali. Djevojčica ispred mene spotaknula se preko ruba mola i lampion joj je pao u jezero. − Moj lampion! „Šššš!“, iz grla dvadesetero voditelja odjeknulo je kroz noć. Djevojčica, desetogodišnjakinja, prekrila je lice rukama dok su joj ramena podrhtavala. Njoj se noćas neće ispuniti želja, pomislila sam i čvršće stisnula rubove svoga lampiona, premda sam znala da se ni 12
Nikome neću reći
moja želja neće ostvariti i da mi srce ne preskače od iščekivanja, nego od pustih želja. A onda opet … Pontonski je mol imao oblik četvrtastog slova U: kad biste ga cijelog prošli, vratili biste se na plažu. Na pola puta, ondje gdje su inače stajali spasioci, Ryan je iz džepa izvadio upaljač. Začulo se flik-flik i plamen je osvijetlio njegovo zgodno lice. U svakome kampu na svijetu imate dečka kao što je bio Ryan, dečka kojeg svi ostali dečki slijede, a cure uzdišu za njime. U prvim danima kampa „Ara“, pedesetih godina prošloga stoljeća, Ryan bi zacijelo držao Zippo upaljač, a između usana visjela bi mu cigareta. No sad je bila 1998. godina, nosili smo sandale Teva i bermude, a svi su dečki imali raskuštranu kosu. Dakle, ipak obični upaljač. Ryan je bio brz. Da bi učinak bio najbolji, morali smo lampione puštati u brzom slijedu. Dok sam mu prilazila, okrenula sam natpis na svome lampionu prema sebi jer je Ryan bio tip dečka koji bi mi ga možda uzeo i pročitao što sam napisala. Učinio je to prethodnoga ljeta, u vrijeme moje najveće zatreskanosti. Tada se nisam usudila napisati njegovo ime. Umjesto toga, napisala sam neku bezvezariju: da želim naučiti daskati, tako da više ne padam. Ponudio se da me nauči, ali nije to ozbiljno mislio. U to sam vrijeme bila tek još jedna od djevojaka zaljubljenih u njega, jedna od mnogih. Ovoga je ljeta bilo drukčije. Odvažno sam napisala što − koga − želim. Ryan to nije pokušao pročitati, već mi se približio i pitao: − Vidimo se kasnije na Otoku? Uspjela sam samo kimnuti glavom dok mi je srce poskočilo poput žabe na vrelom asfaltu. Upalio je upaljač i zapalio moju svijeću, a ja sam lampion na trenutak čvrsto privila uza se, osjećajući kako vrelina polako prodire kroz tanki papir. Prišla sam rubu 13
Catherine McKenzie
mola i pričekala da osjetim kako mi lampion polako izmiče iz ruku. Tada sam podigla ruke u zrak i pustila ga da odleti. Gledala sam ga kako nestaje među ostalima dok sam prelazila preko mola te se naposljetku vratila na plažu. Kad su svi lampioni krenuli prema noćnome nebu, Margaux je svojim lijepim altom zapjevala pjesmu „Fire’s Burning“.* Pjevali smo je nekoliko puta, na engleskom i francuskom, a naši su se glasovi dizali i spuštali poput čamaca. Kad su lampioni postali tek izmaglica u daljini, Margaux i ja otišle smo do pristaništa čamaca. Odnijele smo kanu do vode, namjestile čeone svjetiljke i ušle. Onda smo počele veslati prema Otoku.
* 14
„Gori vatra“ (op. prev.).
21:00
Amanda
Margaux
Ryan
Puštanje lampiona
Puštanje lampiona
Puštanje lampiona
DVADESET GODINA POSLIJE
PETAK
PRVO POGLAVLJE Rutina
Sean
K
ao i svakoga jutra otkad je znao za sebe, Sean Booth probudio se u sobičku zbijenom ispod strehe glavne kolibe, nogu zapetljanih u jeftine pokrivače, dok se kroz otvoren prozor čuo šum povjetarca u krošnjama. Bilo je 6:45. Uvijek je bilo 6:45. Nije morao gledati na sat, točno je vrijeme osjećao u kostima. Sean bi smjesta ustao. Nikada se nije izležavao. Imao je rutinu koje se čvrsto držao. Minuta da uzme ručnik s ruba kreveta i omota ga oko nagoga pasa. Još minuta da dođe do tuša na kraju hodnika. Prvo bi pustio ledenu vodu, a onda je pustio da se zagrije toliko da ga zamalo opeče. Tuširao se točno tri minute, ni više ni manje, sve drugo smatrao je razbacivanjem. Sapunom Dove prvo bi protrljao svoju kratku kosu, a zatim prešao na prsa i sve skrivene zakutke. Sada − s četrdeset i pet − imao ih je više nego prije, no sve drugo ostalo je više-manje isto. Zatvorio je vodu, oprao zube i u 6:52 već se vratio u sobu. Obrisao se dotrajalim ručnikom te odjenuo izblijedjele hlače s džepovima i pamučnu majicu dugih rukava. Budući da je već bio prvi rujanski vikend i jutarnja će se svježina osjetiti još dugo, na kraju je navukao i jednu od dvije svoje trenirke s natpisom Kamp „Ara“. Bilo je 6:58 kad se u gumenim čizmama počeo spuštati u središnju prostoriju kolibe. Miris kajgane i malčice zagorjeloga tosta zaželio mu je dobrodošlicu prije no što je stigao do posljednje stube. Mahnuo je u kuhinju Amy, jedinoj preostaloj kuharici; svi su 21
Catherine McKenzie
drugi zaposlenici kuhinje otišli zajedno s posljednjim izletnicima. Ona je još bila ovdje zbog gostiju koji su uskoro trebali stići. Otvorio je škripava vrata koja su vodila na ostakljeni trijem. Sunce je žarko sjalo, ali još je bilo mraza na travi. Trebalo ju je pokositi, no morat će pričekati da s nje ispari sva vlaga prije no što sjedne na kosilicu. Otišao je do kraja drvenoga trijema i pozorno se zagledao u prostrano dvorište pred kolibom: igralište za tetherball,* likovnu radionicu na suprotnoj strani, stazicu koja je vodila prema pristaništu čamaca i kupalištu. Zbog stogodišnjih se borova prostor doimao zatvorenim, no njemu to nikad nije smetalo. Ovo je bio jedini dom koji je ikad imao, jedini dom koji je želio, i sama pomisao na to da izgubi ovo mjesto, da izgubi svoju rutinu i sobičak u potkrovlju kolibe, bila je nepodnošljiva. Bila je apsolutno … Eto ga, uzrujavao se, a ništa se još zapravo nije dogodilo. Gospodin MacAllister obećao mu je da će biti zbrinut, a dotad je svaki put održao riječ. Treba biti strpljiv. Sâm Bog zna da mu je to jača strana. Podigao je ruku i uhvatio olinjalo uže zvona. Premda nije bilo nikoga koga bi valjalo probuditi, svejedno je povukao uže i tako označio početak dana. Zazvonio je osam puta: po jednom za svakoga od njih i na kraju jednom za nju. Zvonjava mu se uvukla u glavu; nebrojeno je puta ovako zvonio pa je na desnom uhu djelomično izgubio sluh. Ali sad je dosta. Imao je posla. Aligatori dolaze.
* 22
Igra loptom koja je elastičnom vrpcom vezana za stup (op. prev.).
DRUGO POGLAVLJE Na staro se ne možeš vratiti
Margaux
K
ad se Margaux MacAllister zaustavila u susjednom gradiću i otišla u McDonald’s, na sendvič koji nije htjela i kavu koju nije trebala, znala je da zavlači. Mogla si je po stoti put ponoviti da je riječ o tradiciji, ali kakva je to tradicija ako je prošlo dvadeset godina otkad je zadnji put sudjelovala? Međutim, njezin je automobil gotovo automatski skrenuo prema prozoru za naručivanje hrane, a želudac joj zakruljio. Jutros je već otišla iz grada u vrijeme kad se inače nije ni budila, a kamoli doručkovala. Tako se sad zatekla na parkiralištu, u automobilu ispunjenom mirisom masti. Dok je jela sendvič, Margaux je zapljusnuo prvi déjà vu; bila je sigurna da će cijeli vikend proteći u istom tonu. Bio je to jedan od razloga zašto nije htjela da Mark pođe s njom: nije mu željela tumačiti događaje iz prošlosti, niti mu dopustiti da vidi koliko ta ista prošlost još uvijek upravlja njezinim životom. Odavno je naučila da se on loše snalazi u nepoznatim okolnostima. Umjesto da se prepusti, dodijavao bi joj stalnim zapitkivanjem: „Kako se ono ona zove?“ i „Zašto me nisi upoznala s njim?“ Umarala ju je već i sama pomisao pa je glatko odbila njegovu ponudu da dođe s njom. To ga je razljutilo; jutros se nije ni okrenuo u krevetu da je pozdravi prije odlaska. No time će se baviti kad se vrati. Ionako ima dovoljno briga. Pogled s parkirališta McDonald’sa bio je isti kao uvijek. Mutna rijeka, betonski most. Niz turističkih trgovina na glavnoj ulici, 23
Catherine McKenzie
pečenjara i praonica rublja. Ovamo su zalazili kad bi imali slobodan dan, prali odjeću koja je smrdjela po vlazi i natrpavali se krumpirića i sladoleda. Za nju je McDonald’s uvijek bio posljednja postaja prije kampa jer su ih ovamo svakoga ljeta vodili Amandini roditelji. Bio je to njihov oproštajni obrok uoči ljeta u kampu. Od njezine su joj desete godine roditelji dopuštali da prva dva ljetna tjedna provede kod Amande, tako da u kamp stigne zajedno s ostalom djecom, inkognito. Međutim, nikad nisu ovako rano stizale do McDonald’sa. Osim toga, tada su jele hamburgere i pomfrit, a ne sendvič s jajetom − minus jaje − kakav je ona jela sada. Sjedile bi za jednim od oronulih stolova za piknik na neodržavanom travnjaku i puštale da im sunce ranoga ljeta poljubi blijedu zimsku put. No pogled je bio isti, i miris je bio isti, a šuškanje papira u koji je bio zamotan sendvič tako poznato da je prebrisalo crvene krošnje javora pred njom i pred oči prizvalo posve ljetni pejzaž. Kao da joj je ponovno bilo sedamnaest, sa svime što je to značilo i svime što bi radije zaboravila. Pojela je sendvič, zgužvala papirnati omot i upalila motor automobila. Radijska postaja koja joj je pravila društvo otkako je krenula iz Montreala pretvorila se u šum i krčanje pa je prebacila na lokalnu frankofonu postaju, CIMO, čiju je frekvenciju na skali njezina ruka pamtila još iz onih dana. Svirala je pjesma „Gettin’ Jiggy Wit It“ Willa Smitha. Bože sveti. Koliko je samo puta s Amandom plesala onaj njegov glupi ples toga posljednjeg zajedničkog ljeta? Nebrojeno. Amanda je odlično oponašala pokrete, plesala je točno poput njega. Pjevale su tu pjesmu čak i one noći dok su veslale prema Otoku, a njihovi povici na na na na na na na na odjekivali su i odbijali se od vode. − Sviramo samo hitove − reče radijski voditelj pošto je pjesma završila. − Ovaj je bio iz davnoga ljeta 1998. 24
Nikome neću reći
Gume Margauxina automobila podigle su oblak prašine dok je dugim zemljanim putem vozila prema kampu „Ara“. Prošlo je dvadeset godina, a ništa se nije promijenilo. Margaux je zapela u ljetu 1998., baš kao i radijska postaja. Cesta kojom je prolazila bila je poput albuma s fotografijama iz njezine mladosti. Nalijevo je bio šumski puteljak na kojemu je s Amandom zapalila prvu cigaretu, da bi ih onda gotovo zatekla njezina sestra Mary, a ona bi ih sigurno tužila. Zato joj nikada ništa nisi mogao povjeriti. Sad je prolazila pored konjušnica u koje je Mary marljivo odlazila svakoga jutra, čistila ih i puštala konje da se razgibaju. Toliko je vremena ondje provodila da je uvijek pomalo smrdjela na konje. Pokušala je i Margaux nagovoriti da se bavi jahanjem, no ona se previše bojala. Sve dok su im kopita bila na zemlji, mogla je glumiti samouvjerenost, no čim su trebali započeti s preskocima, Margaux je znala da je za nju jahanje završena priča. Mary je sada imala vlastitu konjušnicu, nedaleko odavde. Ona će doći tek kasnije, nakon jutarnje vježbe, ali to je u redu. Margaux još nije bila spremna suočiti se sa svojom ozbiljnom sestrom. Skrenula je na parkiralište obraslo korovom. Na njemu je još stajao hrđavi stari kamionet koji su njezini roditelji tko zna kad ondje ostavili. Parkirala se pored kamioneta i izvukla mobitel da vidi ima li koju poruku. Sranje. Trebala je to učiniti još u Magogu, dok je jela pred McDonald’som. Imala je dvije poruke od Marka, ali ne i signal. Nikad nije postavljen dodatni odašiljač na susjedno imanje, kao što se svojedobno govorilo, pa je, što se tehnologije tiče, glatko mogla biti 1998. Njezini su se roditelji protivili postavljanju odašiljača; mislili su da je za goste kampa bolje da se malo odmore od tehnologije. Margaux se slagala s njihovom filozofijom, no svejedno ju je uhvatila nervoza. Marku se neće svidjeti 25
Catherine McKenzie
što dva dana neće moći do nje; mora se sjetiti da ga nazove s fiksne linije prije no što se on izbezumi i pošalje policiju da je traži. Netko joj je pokucao na vjetrobransko staklo. Oteo joj se krik, a mobitel joj je ispao iz ruke. − Seane! Kvragu sve, nasmrt si me prestrašio! Prislonio je dlan uz desno uho i signalizirao joj da spusti prozor. Stisnula je gumb. Staklo se spustilo do kraja. − Bok, Margaux. − Nemoj se tako prikradati ljudima. − Ne prikradam se. Prelazio sam preko parkirališta. Zar me nisi vidjela? − Gledala sam u mobitel. Podigla ga je s poda te obrisala prljavštinu s ekrana. Stvarno mora očistiti auto, na što ju je mnogo puta ljutito podsjećao Mark. Zašto opet razmišlja o njemu kao da joj je neprijatelj? Nije znala. Voljela je Marka. − Mobiteli ovdje ne rade − reče Sean. Ruke je držao u džepovima svojih radnih hlača. Kosa mu je i dalje bila riđa, samo što ju je sada šišao posve kratko. Dok je bio mlađi, bila je duga i kovrčava pa su ga djeca iza leđa nazivala Klaunom. − Primijetila sam − reče Margaux. Slegnuo je ramenima, no nije se pomaknuo s mjesta. Margaux se osjećala kao u zamci. Željela je izaći iz automobila, ali nije joj baš bilo do dugog, besmislenog razgovora sa Seanom. Međutim, nije mogla birati: Sean je u kampu bio dio inventara. Njezini su mu roditelji povjeravali razne poslove po kampu, poput krpanja rupa u krovovima i održavanja molova. Ponekad bi se naježila kad bi ga se sjetila. Možda su joj to samo navirale uspomene iz ranoga puberteta, kad ga je znala uhvatiti kako zuri u nju kad misli da ona ne gleda. 26
Nikome neću reći
− Želim izaći − rekla je. Odmaknuo se od vrata. Odlučila je ostaviti prozor spušten da joj se automobil prozrači. Sunce je žarko sjalo, no još nije bilo vruće. Udahnula je miris borova, prašine, natruhu hrđavog metala. Bio je to miris doma. − Bogme kričave tenisice − reče Sean. − Molim? Aha. Ma da, grozne su. − Tenisice je kupila prethodnoga dana. Upravo se pripremala za maraton koji će trčati za tri tjedna i morala ih je razgaziti prije utrke. Predugo je otezala pa su, kad je konačno otišla u trgovinu, u njezinoj veličini ostale samo jarkoružičaste tenisice s narančastim detaljima. − Nadala sam se da ću ih poprskati blatom pa više neću vidjeti koje su boje − rekla je. − Ovoga ljeta baš i nema blata. − Primijetila sam. Sean je posegnuo u automobil te sa stražnjega sjedala uzeo njezinu staru kožnu torbu, koju je davno naslijedila od djeda po majci. − Mogu sama. − Ma ne. Gospodin MacAllister želio bi da se pobrinem za tebe, kao i uvijek. − Možeš ga zvati „Pete“. To ti je mnogo puta rekao. − Nekako mi to nije u redu. Margaux ništa nije komentirala. Nikad nije razumjela Seanov servilni odnos prema njezinim roditeljima, ali sad se više ionako ne može promijeniti. Pustila ga je da joj ponese torbu i pošla za njime preko parkirališta. − Tebe, Kate i Liddie smjestit ću u Mademoiselleinu kolibu, može? Jedino ako si mislila odsjesti u kući … − Ne, može kako si planirao. Prošli su između visokih, miomirisnih borova i stigli do teniskoga terena. Glina na tlu isprala se i rasušila. Margaux se pred očima ponovno počeo vrtjeti neki stari film. Iza teniskoga terena, skrivena u šumi, bila je koliba zaposlenika kampa. Koliko je 27
Catherine McKenzie
samo noći provela ondje, pila, pušila i govorila gluposti? S druge strane nalazila se još jedna koliba, u kojoj su živjeli dečki zaposleni na održavanju kampa i koja je od silnoga testosterona pucala po šavovima. Margaux je ondje izgubila nevinost; bilo je to sa Simonom Vauclairom, onoga ljeta kad joj je bilo šesnaest godina. Kasnije je, još zadihana i malčice prestrašena, sve prepričala Amandi. Ova je mudro kimala glavom iako je Margaux pouzdano znala da je Amanda još uvijek djevica jer se čuva za Ryana. Isto je tako pouzdano znala da je to uzaludno jer njezin brat nikad neće okom svrnuti na Amandu. Čuvala se za Ryana. Zvuči poput kakvog kičastog ljubića. A onda opet, prvi film koji je Margaux otišla pogledati nakon što se ono dogodilo bio je Spašavanje vojnika Ryana. Plakala je od početka do kraja. Nije mogla objasniti zašto. Možda bi Amanda shvatila. Sad je bilo prekasno da je pita. − Je li to u redu? − upita je Sean. − Koliba? − Rekla sam da može. − Samo provjeravam. Smiri živce. − Smiri živce? Seane, hoćeš li ti ikad odrasti? − Što ti sad to znači? Bili su na cesti. Velika kuća njezinih roditelja bila joj je iza leđa, premda se nije okrenula da je pogleda. Ondje ih je posljednji put vidjela, prije no što su toga proljeća umrli. − Ma znaš … ovaj kamp − rekla je. − Zašto si još ovdje? − Nosim ti torbu. − Ne, hoću reći, zašto si ovdje? U kampu? Zašto živiš ovdje? − Ovo mi je dom. − Zapravo nije. Sean je njezinu torbu ispustio na cestu. Uskovitlao se oblačić prašine. − Zašto si takva? Ništa ti nisam učinio. 28
Nikome neću reći
Margaux je znala da njezino ponašanje nije u redu, da je trenutno prava gadura. Ovaj ju je dan već počeo umarati. Kuća, velika prazna kuća njezinih roditelja, povlačila ju je za skute i ponovno je pretvarala u osobu kakva je nekoć bila. U onu ljetnu Margaux. Više nije htjela biti ta djevojka, ali katkad ne možeš birati svoj identitet. − Oprosti, Seane. Ovdje u kampu me to primi. − Kamp nije kriv za tvoje ponašanje. − Nije? Ljuljao se naprijed-nazad. Nakon tolikih ljeta provedenih na suncu nije izgledao ni dana mlađi od svojih četrdeset i pet godina. − Tvoji su roditelji bili dobri prema meni, znaš. − Divim im se zbog toga. − Samo zbog toga? Napokon se osvrnula preko ramena. Njihova je impozantna kuća bila izgrađena pedesetih godina. Uvijek je stršala pored glavne kolibe, izgrađene od bijelih dasaka, i tamnozelenih koliba rasutih preko gotovo osamdeset hektara imanja smještenog uz obalu jezera. − Nju želiš? − Koga? − Kuću. Želiš ostati ovdje i živjeti u njihovoj kući? − Nikad nisam … Preglasna glazba iz nečijeg automobila prekinula je Seana. Pogledali su se, ali nisu morali ništa reći. Sve im je bilo jasno. Stigao je Ryan.
29
TREĆE POGLAVLJE Opet u crnini
Ryan
B
ack in Black.* Ta je pjesma upravo treštala iz zvučnika Audija A3. Za volanom je bio Ryan MacAllister, odnedavno četrdesetogodišnjak, premda je za boljih dana izgledao pet godina mlađi. Ovaj je automobil kupio prije svega nekoliko mjeseci i tek je sad pustio zvučnike da zatutnje. Njegova žena, Kerry, mislila je da je taj auto dokaz njegove krize srednjih godina ili nečeg sličnog. Premda su se dogovorili da će kupiti praktični terenac, tijekom probne vožnje u Audiju pojurio je na neobično praznoj autocesti i osjetio sreću kakvu već dugo nije. Ako to znači da prolazi kroz krizu srednjih godina, neka. Ne bi bilo ništa čudno ako je u krizi. Zadnjih nekoliko godina život mu je bio čisto sranje. Ispostavilo se da je njegov poslovni partner kriminalac, posao mu je propao, dogodilo se sve što jest s Kerry, a onda su mu još i roditelji umrli. No ovoga će se vikenda to promijeniti. Obitelj će čuti kako glasi oporuka i donijeti neke odluke, a onda će Ryan sve popraviti. Spasit će svoj posao. Vratit će osmijeh na Kerryno lice i konačno ostvariti nešto od onoga što ona već dugo čeka: renovirati njihovu kuću, otići na odmor s obitelji, provoditi manje vremena u uredu. Naposljetku, to je bit zajedništva, zar ne? Prilagoditi se tuđim željama i potrebama? Barem im je tako rekao bračni savjetnik. * 30
„Opet u crnini“ (op. prev.).
Nikome neću reći
Ma koga zajebava? On je jedino želio u svom Audiju navinuti glazbu do daske i odjezditi najbrže što može. To ne znači da nije volio ženu i djecu, no život mu se već neko vrijeme činio poput kamena oko vrata, kamena kojega se nikada neće riješiti. Jednako se osjećao kad bi pomislio na kamp, na obitelj, na ses tre. Morao je skinuti to breme s pleća. Samo će tako moći krenuti dalje. Uspije li se osloboditi prošlosti, moći će se resetirati. Postat će bolji otac, bolji muž, bolji čovjek. A dok se to ne dogodi, ne zvuči li AC/DC iz ovih zvučnika prejebeno? Brian Johnson je vrh, stari moj. Ryan je pričekao da pjesma završi, a tek onda ugasio motor. Pored njegova Audija bila je parkirana ulubljena stara Acura; po svemu sudeći, Margauxin auto. Nerviralo ga je što se vozi po svijetu u takvoj kanti. Bila je najljepša od svih sestara, no u zadnje se vrijeme − otprilike zadnjih pet godina − zapustila. Ne kao većina žena: nije se udebljala, nije ni mogla uz toliko trčanja. No zapustila se na način koji je Ryanu posebno smetao. Više nije odlazila na društvena događanja i spetljala se s onim Markom, bezveznjakom koji nikad neće dogurati ni do mjesta pomoćnog ravnatelja srednje škole u kojoj je predavao. Naravno da je Margaux stigla prije njega. Mogao je pretpostaviti. Da se imao gdje kladiti, stavio bi novac na sljedeći redoslijed pojavljivanja: Margaux, Liddie, Kate, Mary. Potonje će dvije uz to sto posto kasniti. Ryan je uvijek bio točan. I eto ga, došao je u pravi čas da počne ostvarivati svoj plan: razgovarati s Margaux prije sastanka i tako je pridobiti na svoju stranu, a time i sve ostale. Gdje li je ona uopće? Zatvorio je oči. Da je on Margaux, gdje bi sada bio? Izašao je iz automobila i zgrabio svoju torbu sa stražnjega sjedala. Skrenuo je lijevo, na puteljak koji je kroz šumu vodio do kuće 31
Catherine McKenzie
njegovih roditelja. Došao je do glavnoga ulaza, neuglednih vrata do kojih je vodilo nekoliko betonskih stuba, te otključao. Namještaj je bio prekriven plahtama, kao da je riječ o dragocjenostima koje valja zaštititi, a ne krami koju neće uspjeti ni donirati. Spustio je torbu na pod svoje sobe. Jedino u toj tamnomodro oličenoj prostoriji nije bilo ni traga njegovim sestrama. Mobitel mu se oglasio u džepu. U kampu nije bilo signala teleoperatera, no kad je pretprošloga ljeta ostavio Kerry i cure da razbistri glavu, došao je ovamo i uveo wi-fi sa šifrom koju je samo on znao. Bilo je to isto ono ljeto kad je doznao da je njegov partner, John Rylance, ukrao novac za prototip. Najveća su se sranja uvijek događala ljeti. Zbog toga ga je hvatala nervoza čim bi se dani produljili i ne bi odahnuo sve dok se ne bi smračilo još za radnoga vremena. Pročitao je poruku. Bila je od Kerry. Jesi li razgovarao s Margaux? Ryan je potražio fiksni telefon u dnevnome boravku te nazvao Kerry na mobitel. Bio je to jedan od onih starih uređaja s brojčanikom, za kakve su njegova djeca mislila da im je mjesto u muzeju. Ryan je tek iz trećega pokušaja uspio točno okrenuti Kerryn broj. − Jesi li dobro stigao? − pitala je Kerry. Ryan ju je mogao zamisliti kako stoji u njihovoj blještavo bijeloj kuhinji, s cijelom vojskom namirnica na radnoj plohi. Kerry je petkom uvijek kuhala za cijeli idući tjedan, tako da se preko vikenda ne mora time baviti. Ta je navika savršeno sažimala njezin karakter: sve isplanirano do najsitnijih detalja. − Jesam. − Gdje si? − U kući. − Sluti na tulume. − Ne brini. Samo je Margaux ovdje. − I Sean, zar ne? Ovo je važno. Možda da dođem. 32
Nikome neću reći
− Dogovorili smo se. Ovo je moja obitelj i ja ću s njima sve riješiti. − Dobro. Samo nemoj uprskati. Ryan je slušalicu odmaknuo od uha i kucnuo njome lagano o stol. Prije dvadeset godina, dok je njegova prijeka ćud bila apsolutno izvan kontrole, u ovom bi trenutku bacio cijeli telefon kroz zatvoreni prozor. Zato je nakon katastrofe s Johnom došao ovamo. Kerry je imala mnogo vrlina, no jednu stvar nikad nije naučila: pustiti ga da na miru smisli kako se izvući iz vlastitih govana. − Nisam namjeravao. − Ovo je i moj život, Ryane. Moja budućnost. Budućnost naše djece. − Dobro to znam. − Odlično. I nemoj da te uhvati melankolija kad počneš cugati s Margaux. Ryan ju je ugledao upravo u trenu kad je Kerry izgovorila njezino ime. Hodala je prema kolibi s pogledom na jezero. Uvijek su je zvali „Mademoiselleina koliba“, po prijateljici njegovih roditelja koja je jednoga ljeta ondje odsjela. Trebala je mlade Amerikance podučavati francuski, no njezino se poznavanje toga jezika svodilo na naručivanje u restoranu pa je taj plan propao, kao i toliki drugi pokušaji njegovih roditelja da malo ušminkaju ocvali kamp. Nesuđena je učiteljica na kraju ljeta otišla, no koliba je zadržala svoje ime. − Neće me uhvatiti melankolija s Margaux. − Ali što se cuganja tiče … − To si mi rekao i prije sprovoda. I onda vas osam sati kasnije nađem kako zagrljeni sjedite pred kaminom i mumljate si u bradu: „Volim te, kućo stara.“ Margaux se okrenula i rekla nešto nekome skrivenom iza stabla. Izašao je na vidjelo − bio je to Sean. Ryan se nije iznenadio: Sean 33
Catherine McKenzie
se stalno motao oko Margaux, još otkako su bili djeca. Amanda ju je često zadirkivala zbog toga, govorila joj da će se jednoga dana sigurno udati za njega. Margaux je na to odgovarala glasnim smijehom koji je svima, uključujući Seana, davao do znanja da od toga neće biti ništa. Bilo je to baš jadno, ali i pomalo opasno. Nijedan muškarac ne voli da ga ismijavaju. − Sjećanje te vara − razdražljivo reče Ryan. − Nismo došli do tog stupnja pijanosti da si izjavljujemo ljubav. − Da, da, dobro. − Zvučiš poput naših curica. − Zarazne su. Ryan se nasmiješio prvi put otkako je ugasio AC/DC. Njegove su tri kćeri bile ljubav njegova života, razlog zbog kojega su on i Kerry ostali zajedno kroz sva sranja. Za te bi djevojčice učinio sve, premda bi to možda iznenadilo većinu onih koji su ga poznavali. Unatoč pijanim izjavama ljubavi koje su mu povremeno izlazile iz usta, nitko ga nije smatrao sentimentalnim čovjekom. − U najboljem smislu − reče Kerry. − Istina. − Ovo činimo zbog njih. − Tako je. − Sve mi javljaj. − Ovdje i dalje nema signala. − U kući možeš primati poruke. − Kako si … − Primijetila sam signal nakon sprovoda. A tvoju je šifru lako pogoditi. − Baš ti hvala. − Promijeni je. Kerry je svakako željela još jednom ponoviti plan. Dok je ona govorila, Ryan je gledao kako se Margaux mota po 34