Otac od bronce by Mozaik knjiga

Goran Tribuson Otac od bronce

Biblioteka hrvatskih pisaca knjiga 38.

Copyright © Goran Tribuson i Mozaik knjiga, Zagreb, 2019. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Ilustracija na naslovnici Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, rujan 2019. ISBN 978-953-14-2488-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001016609. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Goran Tribuson Otac od bronce drugo izdanje

austavio sam svoju bubu boje bijele kave na benzinskoj crpki u Arnwiesenu, iz desnog džepa izvukao punu šaku papir natih šilinga i zatražio od crnomanjastog momka, ne starijeg od dvadesetak godina, da mi napuni spremnik do vrha i provjeri pritisak u gumama. Promrmljao je nešto nerazgovijetno, kao da još nije ovladao njemačkim, coknuo jezikom i povjerljivo mi se nasmijao, potrčavši obaviti sve što se od njega tražilo. Premda sam je kupio tek prije dva mjeseca, negdje na samom početku ovog pretoplog ljeta, buba se sve više pokazivala kao loša ro ba, pregrijavala se, rasplinjač joj je nepravilno dahtao, klipovi se doimali potrošenima te mi se sve više činilo kako je morala pri jeći znatno više od onih trideset tisuća kilometara koliko joj je pisalo na mjeraču. Papiri su joj govorili kako je sklopljena prije samo četiri godine, začudo u stanovitoj Puebli, dakle 1987. ali su i papiri na kojima je bio logo tvrtke Volkswagen Mexicana, S.A. mogli biti nepouzdani, odnosno namješteni kao i njezin mjerač kilometara. Ostavio sam automobil na ugibalištu i pošao prema ovećem restoranu, gdje sam se znao zaustavljati kad bih se iz Beča vraćao kući. To je, naravno, bilo razmjerno rijetko, tri ili četiri puta u posljednjih deset godina, pa me na tom putu, od mjesta gdje sam 5

Goran Tribuson

radio pa do onoga gdje sam stanovao, preciznije rečeno – nekoć stanovao, znalo čekati mnogo sitnih iznenađenja. Tako sam, pri mjerice, poželio pojesti trokutasti sendvič od one tanke bijele šunke i popiti salcburško pivo koje sam volio, ali ih ispod osvi jetljene staklene vitrine ovaj put nije bilo. A kad sam se spustio dolje, gdje su se nalazili uredni austrijski zahodi, shvatio sam da nemam uza se kovanica, pa sam u nezgodan položaj doveo dje vojku koja je naplaćivala usluge, pustivši je da naokolo traži tko će joj usitniti petsto šilinga. Odustavši od sendviča i piva, kupio sam samo crveni Marlboro i pošao van zapaliti. Arnwiesen je gorio na popodnevnom kolovoškom suncu, koje je, kako se primicala večer, postajalo sve zlatnije, poput ču desnih Klimtovih slika što sam ih mogao vidjeti u dvorcu Bel vedere kamo me znala odvesti moja preuzetna bečka prijateljica Ema Moser, očekujući da će i mene, pravog nevježu u likovnim umjetnostima, taknuti ljepote onog što je ona nazivala art nouveau. Zapravo, ništa nisam znao o tom Arnwiesenu, osim da je poluanonimna lokacija na autobahnu A2, smještena na području štajerskog gradića Gleisdorfa, kojih sto pedeset kilometara južno od Beča. Zašto nešto što se naziva gradićem ima ono sufiksalno dorf, nisam si previše razbijao glavu, držeći to jednom od brojnih zagonetki što mi ih je nudila Austrija, otkako sam 1981. doselio ovamo i počeo raditi, preciznije – baviti se raznim poslovima u njezinoj nekoć imperijalnoj prijestolnici. Konačno, i u nas je u jednoj od smiješnih zemljopisnih administrativnih razdioba Du go Selo upalo među gradove. Stajao sam na vrhu stuba što su vodile do ulaza u restoran, iznad čijeg je krovišta bio izdignut natpis Autogrill, izveden 6

Otac od bronce

punim uglatim slovima. Pušio sam mirno svoj Marlboro, kad sam na drugoj strani prilazne ceste ugledao dva austrijska po licajca kako se vrzmaju oko mog svjetlosmeđeg Volkswagena, zavirujući kroz prozorska stakla u unutrašnjost vozila, kao da ih zanima što bi se u kolima moglo naći. Vidjelo se da im sunce smeta, pa su dlanovima pokušavali zasjeniti okna bube i zaviriti unutra. Malko sam se trgnuo i ustuknuo korak ili dva k resto ranu, jer mi radoznalost, koju su cajkani pokazivali prema mom vozilu nikako nije bila draga. Naravno da policajce, austrijske, jugoslavenske, da ne kažem i sve ostale, bar dok su u odori, ne zanimaju bujnosti i bogatstva svijeta, raznovrsnost njegovih pej zaža i mnogovrsnost ljudskih fizionomija, nego onaj uzani red pojava po kojima se može nazrijeti trag nekog prijestupa i nečija krivnja. Jesam li u njihovim očima bio krivcem za nešto, bilo što, trebao sam se zapitati, i ne biti previše siguran u to da ću iznaći prihvatljiv i umirujući odgovor. Naravno da automobil nisam nikome ukrao, niti sam njime koga pregazio; nisam čak ni prebrzo vozio, ponajviše stoga što mi to spori i umorni auto nije dopuštao, ali to da bih u očima policajaca mogao biti čist i neporočan, oduvijek mi se činilo tlapnjom, uvjerenjem koje se teško dalo braniti. Pogotovo pred njima, cajkanima! Evo, auto mobil sam uredno platio, što je činjenica koju ipak ne bi bilo lako dokazati. Na kupoprodajni sam ugovor namjerno stavio tuđe, sasvim izmišljeno ime, jer vlastito nisam želio povjeravati izdaj ničkome papiru. U ovom sam slučaju imao sasvim lagan izlaz. Budući da se ni po čemu nije moglo zaključiti da buba pripada meni, mogao sam je jednostavno ostaviti tu gdje jest, na milost i nemilost cajkanima, te krenuti dalje autostopom ili kojim od 7

Goran Tribuson

autobusa, koji na ovo mjesto znaju dovesti svu silu umornih, žednih ili gladnih putnika. U tom bih slučaju nepovratno ostao bez automobila koji me koštao oko tri tisuće njemačkih mara ka, ali ni to ne bi bilo neugodno koliko bi mogli biti neugodni razlozi radi kojih sam na ugovor izbjegao staviti vlastiti potpis. Zapalio sam gore na svojoj prirodnoj osmatračnici i drugi, pa potom i treći Marlboro, a onda shvatio da su cajkani ipak odu stali od mog vozila i krenuli prema maloj zalogajnici odmah uz benzinsku crpku. Smijali su se i živo gestikulirali rukama, nes tavši ubrzo iza velikih staklenih vrata zalogajnice gdje su, čini se, pretežito zalazili šoferi, koji su tu punili spremnike svojih automobila. Tko zna što je zanimalo živahne policajce i zašto su se tako udubili u sjenovitu unutrašnjost mog jeftinog vozila. Možda su se samo kladili je li buba sklopljena u Osnabrücku, ili negdje u Meksiku, odnosno u Brazilu, možda je koji od njiho vih kolega cajkana također kupio istu takvu nevolju od rablje nog vozila, možda je presvlaka na sjedištima imala mustricu kao i unutrašnjost njihova trailera, kojim redovito ljetuju na našem Jadranu, a možda su samo pregledavali jučerašnje bečke novine na stražnjoj polici, u kojima je bilo nekoliko zlogukih naslova o tomu kako će veliki europski rat buknuti baš u Jugoslaviji, od nosno u onom što je od nje ostalo. Opskrbljeni paketićima piva u limenkama, izašli su veseli cajkani iz zalogajnice i začas se približili motociklima što su ih čekali ispred trgovine na čijim su staklenim oknima bljeskali lo gotipi zapadnih naftnih kompanija. Zajahali su spretno na mo tore, koji su bili tako daleko da sam jedva čuo kad su zabrektali, pogledali su se još nekoliko puta kao da razmjenjuju pozdrave, 8

Otac od bronce

ili možda samo poglede, a onda su, zacijelo na kraju radnoga dana, odjurili svaki na svoju stranu. Odahnuo sam i bacio opušak u veliku metalnu bačvu, koja je ovdje baš radi tog razloga i bila postavljena, i pošao prema svom automobilu koji sam čas ranije bio spreman i izgubiti. Mogao sam mirno sjesti za upravljač i nastaviti put, premda sam znao da to neće biti neki vozački užitak. Mane koje mi je automobil iz dana u dan sve više otkrivao, bile su takve da sam bio sve si gurniji kako ću ga već početkom jeseni morati prodati i nabaviti neki bar malo bolji. Premda nisam bio od onih koji misle da su automobili važne i prestižne stvari, u poslu bez automobila ui stinu nisam mogao. Posao kojim sam se bavio ne podrazumijeva samo upotrebu automobila, nego i čitav niz veoma složenih i razrađenih pravi la, često ne previše očiglednih i samorazumljivih. Ta su pravila činila neku vrst poslovnog kodeksa, koji mi je olakšavao stvari i omogućavao da za sobom ne ostavljam previše prljavih tra gova. Jedno od najvažnijih pravila odnosilo se na stanovanje. Nije bilo dobro ni uputno stanovati u kakvom otmjenom, ne daj bože, rezidencijalnom dijelu grada, u kući koja upada u oči svojom veličinom i luksuzom, ali je jednako tako trebalo izbje gavati i najsiromašnije dijelove grada te najneuglednije nastam be. Naravno, stoga što raskoš i bijeda upadaju više u oči od pro sječnosti i običnosti. Dakle, bilo je kudikamo bolje nastaniti se negdje u Simmeringu ili Ottakringu, ili čak Grinzingu, ne na Karl Renner Ringu, u blizini Opere primjerice. Umjerenost i suzdržanost u mom su poslu oduvijek na cijeni; periferijski Klosterneuburg, običnost Vössendorfa, udaljenost Schwechata 9

Goran Tribuson

mogli su poslovnom čovjeku smanjiti moguće neugodnosti na najmanju mjeru. Što se tiče samog unajmljivanja stana bilo je ponajbolje pronaći stanodavca koji ne voli sklapati ugovore i slijedno tome plaćati razne komunalne poreze. Pred takvim se čovjekom mogla prilično dobro sačuvati osobna anonimnost, tim više ako ste radi sklapanja posla poslali na odredište tre ću osobu s pristojnim iznosom i još pristojnijom isprikom. Što se tiče unajmljivanja poslovnog prostora, najbolje je bilo stvar prepustiti pošti, odnosno blagodatima poštanskog pretinca. U slučajevima kad je bilo nužno unajmiti vlastiti prostor, trebalo je optirati za best buy princip – jeftino i dobro, pri čemu je nuž no paziti da se posao i stanovanje brižno odvoje, odnosno da se ne živi na istom mjestu gdje se i radi. Jer kad ti netko radi posla zalupa noću na vrata, mnogo je bolje da se to dogodi na vratima prazne poslovnice nego na vratima doma. Bolji od skromnih iznajmljivača stanova na dalekim i pros tranim bečkim periferijama su razni mali i jeftini hoteli, čiji vla snici ne brinu previše o identitetu gosta, čak ni onih dugotraj nijih. U takva boravišta čovjek ulazi lako i vedro, dolazeći s minimumom stvari, ne žaleći za onim što će možda u žurbi morati ostaviti. Naravno, ta je varijanta donekle skuplja, ali je nevidljivost koju nudi komitentu skoro savršena. Ako se odlučite za neki razmjerno skuplji boravak u hotelu, svakako je dobro konzultirati i etničku situaciju te se opredijeliti možda za turski, talijanski, kineski ili tome sličan hotel. Već i sa ma nespretnost, kojom takvi vlasnici, odnosno hotelijeri, barata ju za njih prilično kompliciranim njemačkim jezikom, može vam dati odlučujuću prednost pri brzom napuštanju mjesta događaja. 10

Otac od bronce

Što se pak tiče automobila, onog poslovnog, kao što sam već rekao, najbolje je tretirati tu stvar kao potrošnu robu, otprili ke kao uredski materijal i opremu. Dakle, uzimati uvijek staro, odnosno rabljeno, ali razmjerno dobro očuvano, po mogućnosti ne ostavljati za sobom ugovore s gomilom dokaznog materijala i izdajničkim žigovima i potpisima. Stari auto treba razmjerno brzo prodati i zamijeniti ga podjednako starim. Razuman protok starih automobila, uz malo kupoprodajnih lukavstava i vješti na, svodi čovjekove troškove na minimum te vas vrlo brzo čini uspješnim čak i u gradu kakav je Beč. Suluda kupnja sportskog Alfa Romea, Porschea ili kakvog američkog karavanskog vozi la, mogla bi vam donijeti glavobolju od kakve vas ne bi spasio ni najbolji pain killer, a konačni bi vas posljedak takve operacije mogao dovesti do čiste financijske nule, pri čemu biste bili sret ni i veselili se što niste prošli i gore. Pitate se, može li se proći i gore od financijske nule. Naravno da može!

ozim svoju bubu i razmišljam o tomu što bi se dogodilo i kako bi izgledao naš razgovor da su me policajci zaskočili u trenu kad sam se, obavivši nuždu u Autogrillu, vraćao k crpki. Zacijelo bi prvo zatražili moje osobne dokumente, putovnicu naravno, o vozačkoj i prometnoj da i ne govorimo. Jedan od njih, recimo onaj mlađi, koji je prvi odjurio motorom, zagledavši se u smeđi jugoslavenski pasoš, možda bi sav u čudu kazao: – Herr Zak, was ist das für ein Hakerl auf dem Z? Onaj drugi bi preko njegova ramena zurio u moju putov nicu i možda sasvim nadmeno dobacio: – Die Slawen lieben solche Eigenheiten. – Nisam Zak – odvratio bih ja. – Nisam Zak nego Žak. Naravno, ne bih to kazao s ponosom, nego s jadom i prije korom, s prijekorom u prvom redu prema vlastitom ocu, koji mi je dao ime zbog kojeg će svi policajci, carinici i slični dužnosnici diljem svijeta, buljiti u moju putovnicu, izgovarajući moje ime na razne, redovito nepravilne načine. – No, no, Zak... Zak... Ist das gut oder nicht? Zak Kraly – ponavljao bi policajac, sutra već carinik ili možda immigration officer, ne bez prezira i zapadnjačke nadmenosti, koreći vas tako zbog svih tih mogućih i nemogućih imena u kojima je toliko 12

Otac od bronce

dijakritika, kvačica i neočekivanih naglasaka da se čovjeku s dru ge strane naprosto smuči. Slažem se, ipak imam uistinu neobično ime, daleko neobič nije od prezimena, premda mi ni prezime baš nije obično, jer posjeduje nesvakidašnju i neočekivanu semantiku, označavajući vrhovnog dostojanstvenika u državnom uređenju koje nazivamo kraljevinom. Sigurno da bi austrijski policajac s prezirom rekao kako mi Jugoslawen možda i možemo biti zadovoljni kraljevinom, dok je njihova prijašnja pregolema država imala i kralja i cara, odnosno Kaisera i Königa. Dakle, krivnjom oca dobio sam ime Žak, i to ne Jacques, ka ko bi to bilo izvorno ili etimološki, nego baš Žak, onako kao po nekoj ironiji, s dijakritičkim znakom na samome početku. Nije tajna da je to ponegdje normalno, u prvom redu u jezicima koji rabe ćirilično pismo, kao što su ruski, ili srpski, ili makedonski. Tako Srbi primjerice Jacquesa Brela, kao i Jacquesa Preverta, ili Jacquesa Louisa Davida pišu bez pardona sa Ž. Oni i Shakespe area pišu kao Šekspir, Hitchcocka kao Hičkok, a Camusa kao Kami. I još mu, njemu, jednome Camusu, koji je život nesretno skončao u prometnome udesu, naglasak, kao za inat, ne stavljaju na zadnji, nego na prvi slog, pa ga zovu, bože mi prosti – Kāmi, kao da je rodom iz Zaječara ili Kragujevca. No, za svoje ime u fonetskoj varijanti, kako sam već rekao, nisam kriv ja, nego moj otac, onaj dakle koji mi ga je i nadjenuo. Taj delikatan posao davanja imena ponegdje nadgledaju svećeni ci, negdje drugdje pravoslavni popovi, pa hodže, razumni mati čari ili sličan svijet, pa se tu ipak koliko-toliko pazi kakvo će se ime dati djetetu i kako će se pisati. Svećenici, katolički naravno, 13

Goran Tribuson

obično paze na to da ime bude u skladu s imenima kakva se jav ljaju u Svetome pismu, ili da se uzme ponešto iz slavne povijesti hrvatskih kraljeva, knezova i velmoža, kojima je ime ovjekovje čeno u raznim darovnicama, krstionicama, žrtvenicima i sličnim povijesnim izvorima. Jest da se o tim ljudima jedva nešto zna, ali kad je ime na diku, tko mari! Usfali li kraljeva i knezova, neće biti naodmet posegnuti za svecima, ponajprije našim domaći ma, a zbog njihove nestašice i za stranima. Mi smo katolici ipak kozmopoliti kojima je uski nacionalizam ionako mrzak i stran. Srpski popovi jednostavno posavjetuju mlade roditelje da svoju nejač počaste historijski dostojnim imenima vezanim uz silna čojstva i junaštva kakvih je u tom narodu na pretek. Od Ko sovske pa do Cerske bitke. Što se tiče hodža, znam da odabiru po bogatom rezervoaru turskih, arapskih i perzijskih imena, ali kako se u tom ravnaju i snalaze nije mi baš posve jasno. I inače je taj posao krajnje nezahvalan i najčešće završi ne zadovoljstvom, kojeg od roditelja, a poslije i djece. Kako su i osobna imena modna pojava, dogodi se da za dijete odaberete ultraatraktivno ime, koje izađe iz mode taman kad vam sin ili kći krenu u školu, pa se tamo svi stanu zafrkavati na njihov račun. Unatoč svim tim cenzorima, koji paze da se davanje imena djeci ne otme kontroli, i ne sklizne u pretjeranost ili glupost, jadna djeca i dalje stenju pod teretom roditeljskih odluka i sva je prilika da će tako i ostati. Francuski povjesničar gluposti Tabori u jednom se tekstu zauzimao za to da Unicef konačno preuzme odgovornost za djecu te da tu djelatnost, punu raznih neodgo vornih zlorabljenja konačno pojednostavi i podvrgne ozbiljnom zakonskom redu. 14

Otac od bronce

Moj otac nije mogao imati u pomoći ni svećenika, ni pravo slavnoga popa, pa ni hodžu, jer je oduvijek mrzio crkvu i popo ve, a bojim se da ni provjereni, socijalistički orijentirani matičar iz nadležne općine ne bi mogao ni na koji način utjecati na na rav kakvu je imao moj stari te ga privoljeti za neki drugi odabir. – Svaki pop ti je čisti lopov, dok je svijeta i vijeka! – govorio je moj otac Nikola Kralj, koji nije dijelio popove na katoličke i pravoslavne, nego ih skupa s hodžama držao bandom istoga tipa. Tvrdio je kako je povijest i prečesto puta u vihoru antiklerika lizma, naravno opravdanom, porušila crkve i razjurila popove na sve strane, natjeravši ih da se bave pametnijim ili bar praktič nijim poslovima. – Tako je bilo – pričao je otac – i u Španjolskoj, odnosno u Kataloniji, gdje sam se našao u vihoru velikog građanskog rata. Koliko se sjećam, gotovo tri godine nisam uspio vidjeti ni jednu jedinu crkvu koja ne bi bila porušena i opustošena, osim mož da jedne ili dvije u samom središtu Barcelone. Kao i onu jednu malenu, napuštenu i zaboravljenu u zaseoku kilometar ili dva od aragonske fronte. To je bila jedna od bolesti moga oca, to što je neprekidno upadao u, kako ih je nazivao, razne vihore, ponajčešće baš rat ne. Tako je 1936. sudjelovao kao pomoćni radnik na uređenju jugoslavenskog paviljona na poznatoj međunarodnoj izložbi u Parizu, gdje je uz pomoć svog, zapravo skoro nikakvog francu skog jezika, poradi kojeg je svojedobno i pao na maloj maturi, uspio dogovoriti lift za Španjolsku, i to baš onaj koji ga je pouz dano i brzo odveo u njegov ratni vihor. Nije mi jasno kako se nije bojao tražiti pomoć, kada su, navodno, u to ozbiljno prijeratno 15

Goran Tribuson

vrijeme komunikacijski kanali za tu vrst usluga bili posve za krčeni raznim obavještajnim službama s do kraja nepouzdanim i kriminalnim izvršiteljima, tako da si umjesto u Španjolskom građanskom ratu mogao završiti na kakvom usputnom stratištu. No, ipak se uspio naći u samom srcu, kako su mnogi, osobito ljevičari, govorili: zadnjega romantičnog rata našega doba. Poslije, kad je svim njegovim ratovima odzvonilo, i kad ga je puknula posred glave grozna letargija, kao i želja da se iz sve ga izvuče, i od svega apstinira, znao se i sam namrštiti ponad svog antiknog radnog stola, za kojim je radio sve osim, zvuči apsurdno, pravoga rada, te kazati: – I taj je rat kao i svi ostali bio prijevara. Ali, to je već bilo vrijeme njegovih defetističkih umora i bje gova od svega, vrijeme kad nas dvojica više i nismo razgovarali. Njegov bivši školski drug te vršnjak, naš mjesni bonvivan Stevo Kurepa, tvrdio je da ta patetična rečenica nije toliko pripadala mom ocu koliko Georgeu Orwellu, koji je pisao o Kataloniji i ratovao u njoj te na koncu jedva izvukao živu glavu. Samo, sumnjam da se moj otac ikada bavio tmurnim katalonskim sje ćanjima tog engleskog pisca. Dakle, moj je otac u tome ratu, nakon stanovitih barcelon skih borbi, kad je zabranjen P.O.U.M., velika katalonska (ili špa njolska) milicija, kao pripadnik 29. divizije trebao biti uhićen, is pitivan, a vjerojatno i pogubljen. Od te ga je nevolje spasio ratni sudrug, izloživši pogibelji vlastiti život. Na kraju je ispalo da se moj otac, lišen gotovo svih svojih mladalačkih iluzija i sanjarija, uspio nekako dokopati francuske granice i vratiti se kući. Kao po nekoj ironičnoj igri sudbine, to nije uspjelo čovjeku koji ga je 16

Otac od bronce

spasio, Francuzu Jacquesu Remyju, o kome i danas znam samo nekoliko šturih podataka. To da je nekada bio radnik pariškog metroa, da je po Kataloniji vukao svoj teški i rijetko kad isprav ni mitraljez marke Mauser, da je volio do neumjerenosti uživati u katalonskome pivu, te da je konačno jednim malim dijelom kriv za to što sam naslijedio etimološku varijantu njegova imena. Kako je pričala sestra mog oca i moja tetka Vukica, rana su poslijeratna imena bila sasvim nezgodna, zapravo prerizična da bi se davala djeci. Mnogi su se naime prevarili dajući svom potom stvu pomodna imena koja su govorila o silnim radnim podvizima ruskoga naroda, pa su tako i sami znali zaglaviti zbog djece koju bi nazvali Staljinima, Stahanima, Petoljetkama i Ruslankama. Francusko ime, kakvo sam nosio ja, moglo je moga oca učiniti sumnjivim kao mogućeg zapadnog agenta, ili tajnog suradnika francuskog deuxieme bureaua, ali čovjek poput Nikole Kralja nije htio ni čuti da bi radi takve stvari odustao od svoje čvrste nakane. On je bio jedan od onih koji u svojoj samoživosti i tvrdoglavosti nikada ne odustaju. Gdjekad je to bilo za dobro, gdjekad nam je svima zadavalo mnogo briga i nevolja. Ali te iste 1948. kada sam rođen, moj se otac u biti nije imao čega bojati, jer je samo tri godine prije toga ujahao na bijelom konju i s mašinkom o ramenu na čelu kolone koja je oslobodila naš grad. Bio je rani svibanj, na gradskom Korzu je cvao div lji kesten, a oko Sokolskog doma lipa, čiji su smiješni mirišljavi plodovi, poput malih helikoptera, vrteći se padali na tlo, gdje su ih ljudi skupljali i stavljali na bijele plahte, da se suše za du ge zimske noći kad bi se od njih spravljao lipov čaj. Sve je bilo lijepo i idilično, i nitko još nije spominjao nikakva strijeljanja. 17

ad prođete posljednje podravske brežuljke i za sobom osta vite već dozrela i dobrano požutjela kukuruzišta, kao i ne koliko šuma hrasta medunca, u kojima smo kao djeca sakupljali hrastove šiške, odsijecali im vrh, zabijali u njih trščice, praveći tako primitivne lulice u kojima smo pušili gotovo nepodnošljiv dim sasušena hrastova lišća, ući ćete u moj grad, onaj isti koji sam smogao snage napustiti prije cijelog jednog desetljeća, vraćajući se u nj tek kojiput, nakratko i bez nekog pravog razloga. Više stoga da bar na nekoliko sati vidim stare drugove, moju dobru i pomalo ćaknutu tetku Vukicu, ono nešto provincijskih cura s kojima sam, kako to mladi kažu – hodao, ili si samo utvarao da hodam. Te su već mjesne dame bile na izmaku mladosti, gnja vile su se s poodraslom djecom, sve češće noseći tamnu odjeću koja dobro prikriva debljinu u koju se na koncu pretvara skoro svaka ženska, pa i muška ljepota. Pred samim gradom cesta pos taje posve ravna, bez zavoja, diže se i spušta, pa se u automobilu osjećate kao u čamcu što za bure pravilno siječe valove. Ta pra vilna dizanja i spuštanja, za kojih kao da nam se svaki čas nešto podiže i spušta u želucu, podsjećala su me na svršetke američkih on the road filmova, gdje se često ponavlja ovakva ista uzbibana putanja, dok preko nje mirno teku slova odjavne špice. 18

Otac od bronce

Na samom ulasku u grad, negdje ispred onog mosta pokraj groblja, mosta pod kojim još uvijek prolazi već odavno zabo ravljeni industrijski kolosijek, koji je nekoć opsluživao danas već propalu gradsku industriju, pored same ceste ležale su posložene vreće s pijeskom, tvoreći neku vrst protupuščanog grudobrana, ili mitraljeskog gnijezda. Iza tog grudobrana stajalo je nekoliko momaka u maskirnim odorama; pripovijedali su, mirno i doko no pušili, odajući tako društvo koje tu provodi vrijeme boreći se s dosadom ljetne večeri. Tip u maskirnoj odori, koji mi je mahnuo zaustavnom pa licom, očito je bio policajac, ali se njegova maskirna odora nije pouzdano razlikovala od odore kakvu su nosili momci, sada go tovo skriveni vrećama punim pijeska. Očito im je vojna konfek cija dolazila s raznih strana, iz izvora koji su se razlikovali, tako da je bilo nemoguće uskladiti sve te maskirne uzorke. – Budite tako dobri pa dovezite auto tu ustranu – kazao mi je čovjek u odori, dajući mi palicom upute kako i gdje da se zaustavim. Nije mi ga bilo teško prepoznati, bio je to negdašnji klinac iz velike stambene zgrade u Omladinskoj ulici, gdje sam se mnogo puta i sam igrao. Nisam znao kako se zove, odnosno ni sam se toga u ovom kratkom trenu mogao sjetiti, ali sam pamtio da mu je nadimak Jastreb. I djelovao je poput ptice grabljivice, uzdignuta grudnog koša i malo pognute glave, s rukama koje neprekidno kao da vrebaju ne bi li vas ščepale. Znao sam da je sve to moj umišljaj, te da je geneza nadimaka sasvim drugačije naravi. Možda je nekoć došao kući s nejakom pticom grablji vicom u rukama, možda je često, za praznika, putovao tetki u Jastrebarsko, a možda se samo zvao Jastrebovski, Trebovski ili 19

Goran Tribuson

tomu slično. Odlučio sam kako ću prešutjeti da ga onako izda leka poznajem, jer mi susret, za kojeg će on pregledavati moju bubu i postavljati mi neugodna pitanja, nije davao povoda ni za kakve prijateljske intimnosti. – Otvorite prtljažnik – rekao mi je hladno i rutinski krenuo prema stražnjem dijelu mojih kola. Rukom sam mu pokazao kako je prtljažnik na ovom čudu od vozila naprijed i on se lec nuo, možda malko i postidio, a onda još jednom ponovio ono što traži. – Mislite gepek? – rekao sam kao da mi nije jasno što želi. – Prtljažnik – ponovio je, pa dodao kao da baš razmišlja o toj stvari: – Oduvijek se to zove prtljažnik, kao što se fergazer zove rasplinjač, a auspuh ispušnik. Samo što nam Srbi nisu do puštali da koristimo vlastiti jezik. Podigao je važno glavu uvis, kao da se drži pobjednikom u ovom kratkom razgovoru, lupkajući nervozno palicom po bla tobranu mog automobila boje bijele kave. I premda nisam bio previše siguran da je auspuh uistinu ispušnik, otvorio sam gepek. Pardon, prtljažnik. Tamo je, među alatom, trokutom i rezervnim žaruljicama ležala moja nemarno i do pola napunjena putna torba s logoti pom neke britanske aviokompanije, torba koju sam veoma jefti no kupio u bečkoj staretinarnici, mislim u Nussdorfu, gdje sam svojedobno živio u stančiću stotinjak metara od poznate pivo vare na desnoj obali Dunava. U torbi je bilo nešto malo odjeće, rezervne cipele za slučaj kiše, priručnik o bečkim tramvajima i autobusima (Gesamtenetzplan Wien) iz kojeg sam crpio prometne 20

Otac od bronce

i šire orijentacijske osnove koje su mi uvijek dobro dolazile u mom sasvim ozbiljnom poslu. – Zar samo to? – zinuo je kao da je razočaran. Smislio je ta ko lijepu hrvatsku riječ za gepek, u kojem je sada bilo nešto što ga uopće nije zanimalo. – A što bih trebao imati u prtljažniku? Tražite li nešto odre đeno? – Na svim prilaznim točkama tražimo samo oružje. Vi ga nemate, i to je za vas zapravo dobro... – Kako to? – tobože se začudih. – Ne tražite nikakve doku mente, nego baš oružje. I sad kao da ste razočarani što ga nema. – Ne tražim vas dokumente, jer znam tko ste. Zanima me samo ima li u prtljažniku kakvo oružje. – Što biste s oružjem? – upitam ga. – Što bih s oružjem!? – razrogači on oči i raširi ruke, tako da me u jednom času uistinu podsjetio na jastreba. – Što bih s oružjem, kažete!? Zar niste čuli da je oružje najveći problem naših vojnih snaga, naše obrane, zar niste čuli da su nam uveli jebeni embargo kojim nas žele izručiti jugoarmiji da nas pota mani, sve do jednoga! Vidjelo se da je ljut, ali i dalje nisam znao na čemu je gajio tu smiješnu pretpostavku da bih mogao imati oružje. – Kad me već pitate što bih s oružjem, moram vam i odgo voriti. Oružje bismo vam svakako zaplijenili, a onda bismo vas uporno i temeljito ispitali o tome otkud vam. – Ne razumijem zašto biste me to pitali. – Ne razumijete!? – ponovno se začudi Jastreb. – Otkud vi dolazite? 21

Goran Tribuson

– Iz Beča. Radim tamo desetak godina. Ovamo se nisam ni vraćao... Ta je tvrdnja bila pomalo lažna tako da mi je glas malko za drhtao. Bio sam ovdje u nekoliko navrata, svaki put po dan ili dva, neki put samo noću, ali on me i za tih kratkih povrataka mogao negdje vidjeti i zapamtiti, te shvatiti da baš i ne govorim cijelu i poštenu istinu. – Ako baš i ne dolazite, mogli ste čitati austrijske novine i shvatiti o čemu se radi. Mogli ste slušati i Hrvatski radio, ili pra titi našu dalekovidnicu i sve bi vam bilo jasno. Rat samo što ni je buknuo. Po ulicama se vrzma sva sila kojekakvog svijeta koji nam i nije baš naklonjen. Kada sam zaustavio tu vašu starudiju od auta, mogao sam se ponadati tko zna čemu sve ne. Preobuče nom jugooficiru, udbašu, kosovcu, srpskom mitingašu, vojniku iz mjesnog garnizona koji je došao njuškati, sastati se s nekim, kovati tko zna kakve planove... Zatim je naglo zastao, pokazujući mi rukom da mogu spu stiti prtljažnik. Učinilo mi se kako mu je i samom postalo blesa vo uplitanje svih mogućih špijunskih situacija u ovaj bezazleni susret, u kojem on tobože traga za zatajenim oružjem, a prona lazi sve same nevažne stvari, čak i tanašni plastični torbak avio kompanije koju je iznenadni bankrot srušio s nebeskih koridora. – Zašto ste zapravo došli? – upita me nakon što je kratko pošutio. – Došao sam na pogreb. Umro mi je otac... prije dva dana... prekjučer. On se iznenada zagleda u mene i u jednom mi se trenu učini kako mu je neugodno. Iako je imao pomalo divlji, grabežljivi 22

Otac od bronce

nadimak, čini mi se da je slovio kao sasvim pristojan dečko, kao jedan od onih koji imaju razumijevanja bar za one kojima je netom umro otac. Da, svakako se dalo nazrijeti kako su ga ove okolnosti naglo uozbiljile, možda više no mene koji sam u po gledu tog događaja bio od glave do pete ispunjen čistom ravno dušnošću. More tišine i godine potpunog nerazumijevanja mene i oca, već su posve zastrle naše pradavne nježnosti, za kojih sam se uspinjao na kauč, na kojem je on čitao dnevne novine, kako bih ga poljubio za laku noć. – To si ti, Francuz? – zaškilji on i pogleda me kao da me mjerka, pitajući se jesam li to uistinu ja ili se samo prevario. – Da, ja sam... – potvrdih tiho i neodlučno, kao da mi i sa mom još nije jasno jesam li to zbilja ja. Uistinu su me negdje još u osnovnoj školi svi zvali Francuz, naravno, zbog imena kojim je moj otac pokušavao sačuvati svoje katalonske uspomene. A onda mu se lice nekako promijenilo, crte razumijevanja za nekog tko pati zbog očeve smrti naglo su nestale i on je po novno bio onaj stari anonimni tip s pješčane barikade postav ljene na ulazu u grad. – Tvoj stari, to je... onaj... zar ne, onaj? Premda se činilo kako tim pitanjem nije kazao baš ništa, sve je bilo u potpunosti razumljivo. Nisam mu zamjerio, jer mi je bilo sasvim jasno kako on, odjeven u ovu odoru, nikada neće moći razumjeti mog oca, koji je one davne 1945. ujahao u grad u sasvim drugačijoj. – Da, on je baš taj – odvratio sam i zavrtjevši ključić automo bila oko kažiprsta krenuo prema vratima svog vozila, premda mi on još nijednom riječi nije potvrdio da je inspekcija moje bube 23

Goran Tribuson

okončana. No, nije me pokušao zadržati; valjda i sam nezado voljan ovim susretom bez nenadano otkrivenog oružja, krenuo je prema sljedećem automobilu koji je čekao da bude pregledan. Uspeo sam se kolima na prostrani plato na kojem je još uvi jek ležao moj grad, grad u kojem sam rođen, u kojem sam pola zio osnovnu školu i gimnaziju, u kojem sam imao jednu veliku, neostvarenu, prešućenu i naprasno ugašenu ljubav, kao i jedan neuspjeli, kratak i pomalo smiješan brak, što je završio nenada nim preljubom moje žene, koji je bio toliko javan i općepoznat da su o njemu pričali baš svi. Nakon te provincijske senzacije str pao sam stvari u prvu putnu torbu što je ležala u mom ormaru i otputovao u Beč, ni sam ne znajući što tamo tražim i što me sve ondje čeka. I premda bi u to malo tko povjerovao, posve sam pouzdano znao kako to nisam uradio zbog svoje Martine, kćeri poznatog mjesnog proizvođača soda-vode i zaslađenih osvježa vajućih pića, kakva su se redovito punila u boce s keramičkim čepovima. Ona uistinu nije bila ni najmanje kriva, povod i uzrok svemu bio sam ja, koji sam nekom suludom ravnodušnošću ušao u brak sa ženom s kojom sam punih dvanaest godina sjedio u klupama istog razreda. Ljubav traži bar malo različitosti, nena viknutosti, bar trunku neznanja i dašak iznenađenja. Ja sam to znao, ali nisam mario, kao da živim tuđi život a ne vlastiti. I premda sam, odlazeći prije deset godina, grad napuštao s mješavinom zadovoljstva i pozitivnih nada u sve ono što će ti jekom budućih godina uslijediti, sad mi se sve više činilo da sam u mnogim stvarima imao krivo te da je, općenito gledajući, po vratak čin kojem treba više vjerovati no odlasku. Ali tko će biti s tim na čistu! Možda su i odlasci kao i povratci zapravo točke 24

Otac od bronce

od kojih nam se nekako zavrti u glavi, pa ne znamo zaključiti jesmo li postupili ispravno, ili smo sve upropastili, uradivši na opako, onako kako nije valjalo. Vozio sam polako ulicom u kojoj se nalazila gradska bol nica s brojnim paviljonima, među kojima se jasno isticao onaj najveći, gdje je oduvijek bilo rodilište s čijeg je prozora, točno prije četrdeset tri godine, moja majka Marija pokazala mom ocu platneni zavežljaj u kojem sam se smješkao, ili možda panično derao ja, tada dvodnevna ili trodnevna beba. Potom sam pošao uz gradsku tržnicu, sada skrivenu dugačkom nadstrešnicom od kovana željeza i valovitog lima. Bilo je veoma kasno popodne, po metalnoj se konstrukciji već hvatao ljepljivi topli mrak i trž nica je, ili plac, kako su ga svi zvali, bio posve prazan i čist od dnevnog smeća, koje stvaraju otpadci što ostaju za piljaricama, građanstvom i dnevnim službama. Zatim sam odlučio provesti se i Korzom preko koga je vo žnja oduvijek bila zabranjena. Ne samo nedjeljom, nego i svakog radnog dana u bilo koje doba. Još dok smo kao djeca znali bici klima zalutati na ovo mjesto, dočekao bi nas strogi tamnokosi cajkan, koga su svi zvali Crni narednik, i vadio nam ventile iz zračnica, tako da smo se kući vraćali s praznim gumama polako pješačeći. A danas sam osjećao da je u gradu, nad kojim se smješ ka ludo iskeženo lice rata, budnost službi u stalnom opadanju, te da se nitko neće stići ni okrenuti za bubom, koja se s austrijskim registracijama na odbojnicima odvažila zaputiti zabranjenom zonom gradskoga šetališta. Tako je i bilo, mogao sam sasvim mirno, iz automobilske vizure, što je kad se radi o gradskome Korzu bila prava rijetkost, promatrati kako nada mnom bujaju 25

Goran Tribuson

tamnozelene krošnje divljeg kestena, iz kojih tek što se nisu raz letjeli nekorisni plodovi oslobođeni svojih bodljikavih čahura. Ovom sam ulicom redovito prolazio, i to cijelom njezinom du žinom, od Gradske knjižnice i čitaonice, uz katoličku crkvu sa župnim stanovima i sva tri kinematografa, pravo do velike tro katne gimnazije s bakrenom kupolom na krovištu. Koji bih put išao ležerno, s rukama u džepovima, a gdjekad natovaren teškom torbom s knjigama za svih sedam sati popodnevne nastave, mož da usto čak i s velikom daskom za tehničko crtanje. U proljeće bi često po meni bubnjala gusta kiša, s jeseni bi padali kesteni, koji su služili samo tome da ih negdje oko crkve šutneš nogom i promatraš kako se kotrljaju, odskaču uvis i lete gdjekad i dolje do same gimnazije. Ljeti nam se pod bosim nogama ugibao i topio vrući asfalt, a zimi bismo duž poprilično dugačkog dijela Korza radili dobro zaglađena i zaleđena sklizališta, po kojima smo mi klipani znali juriti velikom brzinom prema školi, dok je običan, nedužan svijet, osobito oni stariji, na njima padao, psujući one koji su za to bili krivi. Zatim sam se jednako polako spustio dolje do željezničkog kolodvora gdje sam tolike nedjeljne večeri potrošio na kratko piće u kolodvorskoj birtiji, rastanak s društvom i brz odlazak na zagrebački fakultet, bar u onim danima dok sam još marlji vo studirao. A poslije, kao što sam zaboravio na fakultet, uspio sam zaboraviti i na željeznički kolodvor, koristeći svu tu nepre glednu količinu dana za dangubljenja po gradu, a sve manje za fakultet, koji sam na koncu i prekinuo i prije no što su mi brojni diplomski ispiti uspjeli ući u vidokrug. 26

Otac od bronce

Kratkotrajni automobilski prelet kroz ovu kasnu ljetnu ve čer nije me samo vraćao vedutama već djelomično zaboravljenih gradskih uspomena, nego me i upozoravao na mnoge nove stvari koje dosad nisam imao prilike vidjeti. Naime, velika većina pro zora, osobito onih uredskih i školskih, bila je prevučena dugim bijelim samoljepljivim trakama u obliku slova x. Ti iksevi, što su se nekoć na novim zgradama povlačili četkom umočenom u kreč ili bijelu boju, bili su tek znak da je u nove prozorske okvire već postavljeno staklo, dok su trake na ovim sadašnjim prozorima trebale osigurati da se nakon slučajne ili namjerne detonacije ti suće stakalaca ne razlete po ukućanima, đacima ili službenicima. Ti ravnodušni prozorski znaci, ta slova kakvih zapravo i nema u domaćoj abecedi, sasvim su nedvosmisleno govorili kako se ovome gradu nikakvo dobro ne piše. Vreće pijeska, prislonjene uz podrumske i suterenske prozo re, bile su tu kako bi spasile ljude od bombi i sličnih eksplozivnih sredstava. Doduše, podrumski se prostori veoma rijetko koriste za stanovanje, ali se u ratnim okolnostima često prenamjenjuju u skloništa pa ih je trebalo zaštititi vrećama. Da je rat posve blizu vidjelo se i po tome što se po gradu, bar popodne, kad bi utihnula poslovna vreva, moglo vidjeti i previše vojnih vozila, pokatkad i onih oklopnih, koje su lokalne tvornice i mehaničke radionice pokušavale sklopiti na pomoć domaćim ratnicima. Ta su vozila, koja su se razlikovala od prave oklopne tehnike, djelovala ponekad i smiješno, te je malo tko vjerovao da bi se njima moglo ozbiljnije suprotstaviti oklopu omražene JNA. Svojom su prilično nespretnom izradom djelovala tromo i nezgrapno, neka su se jedva kretala, dok je s drugih znao otpadati 27

Goran Tribuson

loše učvršćen lim. Za njima je redovito išlo i podosta vojnika s dugim cijevima na ramenu, po čemu se vidjelo da Jastrebove ja dikovke nad nedostatkom oružja i nisu bile posve točne. I kad sam odlučio napraviti još jedan krug po gradu, pa se nakon toga zaputiti prema Kupališnom parku, gdje je još od ranih poratnih vremena obitavala familija Kralj, usporio sam, spazivši na vratima gostionice Bursač nešto sasvim neobično. Ta neobičnost bila je visoka, suhonjava i pomalo nespretna figura moje tetke Vukice Kralj, koja je upravo izišla iz spomenute gos tionice. Uradila je to brzo, tiho i nekako pognuto, šmugnuvši prema pločniku kao da ju je stid mjesta s kojeg se iskrala. Uistinu je neobično kad ugledate vlastitu tetku, inače ozbiljnu sedamde setčetverogodišnju osobu, kako se iskrada iz neke od lokalnih, ne baš uglednih birtija. I to u večernjim satima. To je nešto što se u građanskim okvirima ne drži poželjnim, čak ni prikladnim. Dobro, činjenica je i to da je moja tetka od najranije mladosti bila uvjerena ljevičarka, sigurno u svemu zadrtija i od moga oca, pa ju se u tom smislu moglo prije držati drugaricom no gospođom. A kao što se zna, izići navečer iz birtije ne bi trebao biti nikakav tabu za nekoga tko nije građanska osoba, nego običan drug, vrlo sklon neformalnim situacijama i bez predrasuda prema usputnim čašicama. Dakle za nekog, koga su u Kataloniji, kako bi kazao moj otac, zvali compañero i pozdravljali s hola i salud. Potrubio sam joj i ubrzo se uspio zaustaviti na obližnjem parkiralištu, desetak metara od gostionice Bursač, koju je još od moje mladosti vodio birtaš istoga prezimena. Vukica je stala pa nično gledati na sve strane, ali nisam bio siguran da me uspjela opaziti. Bila je strašno kratkovidna i imala je jako debele naočale, 28

Otac od bronce

tek jedva nešto tanje od onih na starim džepnim lampama u koje se stavljala plosnata baterija od četiri i pol volta. Kao strasna lju biteljica debelih njemačkih romana znala bi podići knjigu uvis, staviti je na nos, gotovo centimetar od oka i ponosno kazati: – Oho, Surkampf Verlag! Thomas Mann, Der Zauberberg! Ali, nije to sve; nije imala samo problema s vidom, nego je, gotovo sasvim gluha na desno uho, teško razaznavala izvore zvu ka u otvorenome prostoru, što se moglo jasno vidjeti po tome kako je sirenu mog automobila tražila, zvjerajući gotovo na sve strane osim na onu gdje smo se auto i ja nalazili. Kad biste sve to zanemarili i oprostili joj, moja je tetka bila sjajna osoba, nakon moje pokojne majke Marije, daleko najvaž nija osoba u mome životu. U ovih posljednjih nekoliko godina, ona je bila glavni razlog što sam otprilike četiri ili pet puta znao na brzinu svratiti i do našeg doma u Kupališnom parku, i pre noćiti u Bunkeru, kako smo zvali moj separatni stančić u sute renskome dijelu velike kuće Kraljevih. Koliko je meni poznato, moj otac nije ni znao kad bih stigao te par noći proveo u kući. Ili nije znao, ili se pravio da ne zna. Uglavnom, u tih se nekoli ko navrata nijednom nismo vidjeli. Naravno, tetku sam vidio, premda nikada nije tražila neko duže i ozbiljnije druženje, kao da joj je bilo drago već i to što sam tu, pa makar i s druge strane zida. Jednom me je pozvala na ručak u svoj dio kuće, drugi mi je put spremila sendviče za put. Po svemu što se nalazilo u sendvi čima, od domaće šunke, preko kozjega sira, pa do svježih listića salate potočarke vidjelo se da su čisti izraz ljubavi. Kad sam zadnji put bio kod kuće, ako to zdanje u Kupališ nom parku još uvijek mogu zvati svojom kućom, nisam mogao 29

Goran Tribuson

previdjeti da je počela piti. Dapače, ti su joj sendviči, napravljeni od čiste nježnosti, ispali iz ruku, a kad se sagnula da ih podigne, jasno sam osjetio miris rakije lozovače. Zapravo, to me iznena dilo, jer se loza u našem domu držala pomalo prostim, težačkim pićem, više prispodobivim kozarima s krša, ili siromašnim dal matinskim seljacima no ljudima poput sestre i brata Kralj. Sta ri Kralj, moj otac, taj isti Nikola Kralj, ili Kolja, kako su ga svi zvali, pio je samo najfinija strana pića, poput Hennessyja, Chivasa, raznih američkih bourbona, najboljeg calvadosa i, najradije, fran cuski Curvoisier, onaj deset godina star, što mu je valjda ostalo, kazali bi najzajedljiviji, kao uspomena na diplomatske magazine u kojima se stanovito vrijeme mogao snabdijevati kao partijski moćnik i partizanski veteran. Kao da je se to i ne tiče, teta Vukica marljivo si je natakala štamprle lozovače ili travarice iz jednog starog makaranskog opletenog demižona. Kad sam joj oprezno i uz suzdržani smiješak kazao kako mi se čini da je počela piti, odvratila je onom vrstom ljutnje koju je redovito rabila kad bi krivnju pokušavala prebaciti na nekog drugog: – Kako i ne bih počela piti! Tebi je valjda jasno da me tvoj otac na to navukao. Kolja pije redovito, maltene oduvijek, pije pa mu je u cilju da i druge navuče na taj porok. Još sam se i do sta dugo odupirala. Naravno da Kolja nije pio oduvijek, jer se u danima revo lucionarne partizanske krijeposti to nikako nije smjelo, bar ne javno. Prvo stoga što si zbog takve stvari mogao izgubiti glavu, poslije stoga što se u poslijeratnoj obnovi moglo ostati i bez po ložaja. Druga je neistina bila da je Kolji bio cilj da i nju uvuče u tu igru bez izlaza. Jer u alkoholičarskom svijetu bez vrata i 30

Otac od bronce

prozora, bez dolje i gore, bez danas i sutra, ne samo da mu nije bio interes da i druge povuče za sobom, nego je, naprotiv, za druge izgubio svako zanimanje. I to za sve, čak i za svoju sestru, pa i za svog sina. Na koncu je ipak uspjela uočiti stranu registraciju na odboj niku mojih kola, kao i poznatu glavu na prozorčiću, pa se nasmi jala, prišla mi i uvukla se u moju bubu hitro i srdačno me polju bivši. To što smo se našli u malom i tijesnom Volkswagenovom vozilu, bio je jedini razlog zbog kojeg me nije uspjela dobro i temeljito izgrliti, u čemu je zapravo najviše uživala. Kad bi na letjela na nekog poznatog, koga mjesecima ili duže nije vidjela, padala bi mu u takav strastveni zagrljaj, u kakav padaju junaci iz američkih melodrama. I to iz onih najromantičnijih kao što su Orkanski visovi i Dama s kamelijama. Zatim smo se veoma brzo složili da odmah krenemo na gro blje kako bismo provjerili je li sve spremno za sutrašnji pogreb. Bilo joj je strašno drago, kazala je gotovo radosna, što sam ipak, nakon tolikog nećkanja, pristao doći na očev pogreb, što je ve lika stvar, što je zapravo i više no red, jer je sprovod jedini pravi način da ljudi oproste jedni drugima (!?). – Da si ti umro, vidio bi da bi i on tebi došao na sprovod – kazala je to posve nedužno i prilično nesmotreno, ali sam joj u sebi odmah sve oprostio. Ona se samo tiho nasmijala i zašutjela. S njezine se strane širio prilično jak miris lozovače, ne one kakvu je pila kod kuće, nego neke druge, čini se oštrije, valjda Bursačeve. Moja teta Vukica Kralj rodila se dvije godine prije svog brata Kolje, bila je visoka na svog oca, viša i od brata, a poslije i od me ne, i jedino je ta visina na neki način smetala njezinoj neporecivoj 31

Goran Tribuson

ljepoti. Mnogi su muškarci uzdisali za njom, tješeći se kako bi je rado uzeli samo da nije tako visoka. Stari ju je Anđelko Kralj, moj djed, bar koliko sam uspio doznati iz povjerljivih obiteljskih priča, pokušavao tri puta udati, sva tri puta bezuspješno. Dakle, moja tetka bila je ljepotica, ali malo previsoka. Ali ni visina nije bila toliko tragična okolnost u odnosu na bolest koja ju je za desila uistinu prerano. S jedva dvadeset pet godina oboljela je od raka grlića maternice. U mjesnoj su je bolnici nekako uspjeli spasiti, premda je medicina u to vrijeme, bar kako je poslije go vorio naš obiteljski liječnik Jakob Švarc, o toj stvari znala deset puta manje no danas. U sredini nalik našoj, Vukičina bolest nije mogla ostati stro go lociranom tajnom, nego se u nekoliko dana proširila mjestom poput stepskog požara, tako da stari Kralj nije mogao gajiti nadu da će sirotu kćer nerotkinju udati i udomiti u našem arealu, već je morao od početka računati na došljake i strance. Nije skroz jas no gdje je i kako Anđelko Kralj nabasao na trgovačkog putnika uzoraka, koji je tumarao diljem Jugoslavije, tražeći od Ptuja pa do, recimo, Kumanova krojače koji bi bili voljni ući u posao zas novan na njegovim štofovima. Čovjek je bio iz nekog manjeg sla vonskog mjesta, zvao se Salaj, što je moglo ukazivati na njegovo moguće mađarsko podrijetlo. Za Vukicom se naprosto zapalio čim je vidio njezinu fotografiju napravljenu ruskim fotoaparatom Smena, i ne znajući zapravo da je viša od njega za glavu. Njoj su nabajali nešto o tomu kako je čovjek nekom vrstom intelektual ca za tekstilnu industriju i dizajn, kako ona ne može kao osoba problematičnih reproduktvnih sposobnosti baš računati na prvu ligu muške izvrsnosti, a ona je samo slegnula ramenima, misleći si 32

Otac od bronce

svoje. No, tko bi danas znao kako su se razvijale stvari s njihovim vjenčanjem u vremenima koja su nam već toliko pobjegla u proš lost. Koliko mi je poznato, vjenčali su se negdje početkom jeseni 1947. i u početku je sve bilo u redu, zapravo sve negdje do deset sati navečer istoga dana, kada je, još za svatovskoga veselja, neki pijani bedak izbrbljao sve što je znao o toj spornoj uterektomiji pred trgovcem uzorcima. Još iste noći, čovjek je netragom nestao iz našeg malog grada. Neki su ga navodno vidjeli u rano jutro na željezničkom kolodvoru u čekaonici drugog razreda. Mirno je sjedio okružen albumima s uzorcima za muška odijela i ženske kostime, a u krilu je držao kutiju od cipela Bata iz koje je polako jeo još svježe ostatke svatovske torte. Drugi je ženik pobjegao iz istih razloga, otprilike godinu dana nakon prvog, ali nije mogao po vlastitoj volji napustiti naš grad. On je u pogledu visine bio dostojan partner mojoj tada mladoj tetki, ali je još u onoj najranijoj i posve centraliziranoj državi imao imenovanje na radno mjesto potpisano na nekoj visokoj adresi u samome Beogradu. Njemu je pomogao moj, tada moćni otac, sredivši mu premještaj u neki od kosovskih rudokopa, iz kojeg se nije nikada ni vratio. Naravno, ne zna se je li uspio tamo poginuti, ili se, naprosto ponižen vjenčanjem s nerotkinjom, više nije htio vratiti u naš kraj. Kažu da treći u nizu Vukičinih mladoženja začudo nije znao baš ništa od sveg onog što se govorkalo o mojoj teti, ali je već nakon nekoliko mjeseci, nekritički vjerujući u vlastitu spolnu plodnost, počeo i sam pohoditi Vukićinog ginekologa, ispitujući radoznalo o čemu bi se moglo raditi u tom slučaju, nakon čega mu je ovaj morao ispričati ono što je čitav grad znao. Po tonu 33

Goran Tribuson

kojim se prepričavala ova priča, imao sam osjećaj da je izmišljena, ponajviše stoga što nisam mogao vjerovati da bi se moja jadna teta dala dulje vrijeme zlostavljati vlastitome ocu i sličnim muš kim budalama. Ona je zacijelo već ranije donijela odluku kako se više ni po koju cijenu neće udavati. Jest, činjenica je da je u onom starom patrijarhalnom svijetu, koji čak ni poletna komu nistička ideologija nije ni za zericu uspjela promijeniti, nesretna djevojka morala slušati oca i dopustiti mu da bude zbrinuta. Na koncu je stari Anđelko uspio zbrinuti sebe, umrijevši od nekoliko uzastopnih moždanih udara, što su ga u istome danu pohodili na internom odjelu mjesne bolnice, pa je Vukica u posljednjih četr desetak godina bila oslobođena obveze bračnoga zbrinjavanja. Vukica je bila posvema čudna osoba, možda baš i zbog du gotrajnih poniženja kroz koja je morala proći dok ju je otac, poput kakvog saharskog trgovca, pokušavao uvaliti beduinima koji joj, ruku na srce, nisu bili ni do koljena. S jedne je strane bila strašno samosvjesna žena, koja zna što joj je raditi, ali je isto vremeno bila zaboravna, konfuzna, zbunjena i što god da ste je zapitali, djelovala je kao da se našla, kako je to sama znala kazati, u nebranom grožđu. Ako biste joj kazali, ne znam zapravo što, recimo da je u mjesnom kinu prikazan prvi film u boji, ona bi protrnula, zapanjila se, a onda zbunjeno prozborila: – Bože dragi, pa kako će tu stvar primiti daltonisti? Zaboravljala je stvari brzinom i u količinama upravo nevje rojatnim, da bi ih se nakon nekoliko dana sjetila, ali na neki svoj uvrnuti način. Kažu da je u početku, dok su još bili djeca, Kolja redovito slušao svoju stariju sestru, ponavljajući sve što bi ona rekla i držeći to važnim istinama. Tvrdi se da je tako i mnoge 34

Otac od bronce

izreke, koje su pripisivali njemu, zapravo dočuo od Vukice, pri svojio ih i stao širiti dalje. Tako je, navodno, bilo i s onom čuve nom izrekom po kojoj su svi popovi lopovi dok je svijeta i vijeka. Vukica je imala čudesnu sposobnost da smisli svu silu ta kvih svjetonazorskih izreka, te da ih potom, gotovo u istom času i zaboravi. Kolja ih je pak preuzimao te ih širio dalje uz pomoć vlastite karizme, koja im je davala općenitost, razumlji vost i uvjerljivost.