Oteta nevjesta -Christina Dodd by Mozaik knjiga

Nitko ne piše bolje povijesne ljubavne romane od Christine Dodd. – Kristin Hannah

christina dodd

•

▴ bosonoga princeza

▴ jedne čudesne večeri

Jednom davno... u vihoru rata, tri mlade princeze bile su primorane u najvećoj tajnosti napustiti svoju malu voljenu domovinu, koja se nalazila visoko u Pirenejima. Ubrzo, izgubio im se svaki trag... a tako bi i ostalo, da se nije pojavio princ, koji je odlučio pronaći ih i dovesti kući. Princeza Sorcha i princ Rainger od rane su mladosti bili suđeni jedno drugome. No u njihove živote uplela se revolucija – i rastavila ih. Ona je završila u samostanu na škotskom otočiću, on u tamnici. Nakon nekog vremena, do Sorche su doprle glasine da je Rainger mrtav. Kad je došlo vrijeme da Sorcha napusti samostan, na putu kući pridružio joj se skromni ribar. Iako to nije mogla znati, ribar je bio upravo Rainger. Nakon dugogodišnjeg boravka u tamnici, uvelike se promijenio i od lakomislenog mladića pretvorio se u opasnog muškarca spremnog na sve kako bi oslobodio svoj narod od jarma tiranina koji je preuzeo vlast u njegovoj domovini. Budući da je taj cilj mogao ostvariti jedino ako se vjenča sa Sorchom, njezin život postao mu je važniji od ičega na svijetu. Morao ju je pod bilo koju cijenu zaštititi i dovesti je kući živu i zdravu. No kako zaštititi djevojku koja vjeruje svakome koga sretne na putu? I kako ju sačuvati od nevolje kad ih neprestano sama traži? Nije mu bilo druge nego poslužiti se šarmom kao svojim najjačim oružjem i zavesti je.

w w w. moz aik- k njiga. hr

christina dodd

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a

Oteta nevjesta

christina dodd

Oteta nevjesta

119,00 kn ISBN 978-953-14-1919-2

kraljice ljubavnih romana

Christina Dodd

Oteta nevjesta

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga pedesettreća Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Korektor

Srđan Boban Grafička urednica

Marija Morić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, siječanj 2016.

ISBN 978-953-14-1919-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921908. Djelo je plod autoričine mašte. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima, mjestima i događajima je slučajna. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Christina Dodd

Oteta nevjesta S engleskoga prevela Silvija Ä&#x152;oliÄ&#x2021;

Bernadette i Roberto - hvala vam što ste me šest godina strpljivo učili pisati. Lagala bih kad bih rekla da sam uživala u svakom trenutku, ali uvijek ću vas pamtiti i upamtit ću što ste me naučili.

PROLOG

dobi od tri godine, princeza Sorcha počela je moliti Boga da joj podari brata. Kad bi ga imala, on bi bio krunski princ, prestolonasljednik Beaumontagneškog trona, a ona bi mogla živjeti poput sve ostale djece. Doduše, ne baš poput sve ostale djece, no barem poput njezinih sestara koje su bile obične princeze. Nažalost, nije dobila brata. Njezinu malu obitelj pogodila je velika tragedija - kad je Sorchi bilo šest godina, njezina majka je umrla donijevši na svijet još jednu princezu, Sorchinu najmlađu sestru. Nakon toga, baka je preuzela ulogu njihove majke. Sorcha nikada nije zaboravila dan kad je došla živjeti k njima. Velika raskošna kočija zaustavila se pred vratima njihova dvorca i malo zatim, iz nje je izašla visoka, mršava, sjedokosa starica, kraljevskog držanja, sa štapom u rukama i hladnih plavih očiju. Od tog trenutka, Sorcha je odrastala pod njezinim strogim nadzorom. Naravno, baka nije propustila jednako strogo odgajati i Sorchine sestre; teško da bi ju itko mogao optužiti da je nemarno obavljala ono što je držala svojom svetom dužnošću. Clarice i Amy također su živjele pod njezinom svakodnevnom torturom, no budući da je Sorcha bila krunska princeza, baka je većinu svojeg vremena, energije i pozornosti usmjerila na nju.

Christina Dodd

Odabrala joj je učitelje i pobrinula se da nauči sve što je smatrala da bi krunska princeza morala znati - jezike, matematiku, logiku, filozofiju, povijest, glazbenu umjetnost, slikarstvo, ples... Svake nedjelje, neovisno o vremenskim uvjetima - makar i kiša pljuštala ili po snježnoj vijavici, beaumontagneški nadbiskup morao je doći u dvorac kako bi princezama održao sat vjeronauka, a nakon toga, baka bi provjeravala što je Sorcha naučila. Osobno se pobrinula da dobro nauči zemljopis. Sorcha je morala znati na karti pokazati svaku rijeku, planinu i more. Čudno, no njezinoj baki uspjelo je malenu kneževinu poput Beaumontagnea, smještenu navrh Pirineja, između Španjolske i Francuske, prikazati kao središte kulture, znanja i napretka - pravo rečeno, kao najvažniju europsku državu. Jednom tjedno, podučavala ju je umjetnosti vladanja državom, s osobitim naglaskom na moguće krizne ili neugodne situacije s kojima će se morati nositi kao buduća kneginja. Izmišljala je probleme i tražila od Sorche da pronađe odgovarajuće rješenje. Zahtijevala je od nje i dobro poznavanje prava i sudjelovala s njom u oštrim raspravama o pravnim pitanjima. Usto, pobrinula se utuviti joj u glavu da je kao krunska princeza, odgovorna za nastavak beaumontagneške kneževske loze. Od njezinih sestara zahtijevala je puno, no od Sorche je očekivala da u svemu bude savršena. I upravo zato što je bila krunska princeza, Sorcha je u krizna vremena bila primorana povući se u samostan koji se nalazio na malom, skrivenom, stjenovitom škotskom otoku. U svojoj dvadeset petoj godini još uvijek je živjela u njemu,

Oteta nevjesta

• 9

uživajući u slobodi. Bio je to običan, jednostavan život koji se sastojao od molitve, čitanja i bavljenja vrtlarstvom. Nosila je smeđu redovničku halju. Za razliku od redovnica novakinja, nije morala glavu pokrivati kapucom i bilo joj je dopušteno zadržati srebrni lančić s križićem. Zimi je njegovala biljke u stakleniku, a ljeti u vrtu. Objedovala je s opaticama, a spavala u vlastitoj maloj, oskudno namještenoj sobi. Nakon godina slušanja bakina vječno čangrizava glasa, uživala je u tišini. Ipak, prije gotovo tri godine usnula je čudan san. San? Ne, bilo je to nešto više od sna. Vizija vječnog mraka ... i praznine. Zrak je bio težak i zagušljiv. Posvuda oko nje bili su kameni zidovi. Vladala je mrtva tišina ... i posvemašnji mrak. Nitko je nije mogao utješiti, iscijeliti joj rane, ublažiti njezinu bol. Kosti štakora bile su joj postelja, paukova mreža pokrivač. Bila je živa zakopana. I bilo joj je posve svejedno. Čak i uporno, monotono rominjanje kiše doprinosilo je njezinoj ravnodušnosti. Život joj je bio jad i bijeda, prepun tuge i usamljenosti. Najčudnije od svega, nije se bojala smrti ... na izvjestan način, čak joj se i radovala. Bit će to kraj tuge, kraj neprestane boli i patnje. Smrt je došla po nju. Polako, podigla je ruku i vrhovima prstiju dotakla njezinu... Naglo se probudila i užasnuto položila dlan na križić koji je nosila oko vrata. Hitro ga izvukavši ispod spavaćice, zagledala se u njega. U mraku njezine isposničke ćelije svijetlio je poput užarenog ugljena. Činilo se da će joj spaliti dlan, no ipak, čvrsto ga je stisnula, u očajničkoj žudnji za utjehom.

Christina Dodd

Drhtureći, sjela je u krevet i nekoliko puta duboko udahnula ustajali zrak. Sve što je željela bilo je disati, pobjeći odavde i živjeti. Prve sunčeve zrake prodrle su u njezinu ćeliju, a izvana se začuo krik galeba. Požurila je prema prozoru, čvrsto uhvatila hladne rešetke, naslonila čelo na njih i zagledala se u more, pokušavajući otjerati i posljednje ostatke jezive noćne more. Uzalud. Od tog trenutka, njezin dotad blaženi mir bio je narušen. Više nikad joj nije uspjelo osjećati se potpuno spokojnom. Dan za danom, ogrnuta smeđim vunenim ogrtačem, lutala bi otokom, kao da nekoga traži. Ili, kao da se nada da će ju netko pronaći.

PRVO POGLAVLJE

Školjić na sjeverozapadu Škotske 1810.

orcha nije imala pojma što ili koga iščekuje. Ipak, i tog kratkog vrućeg ljeta lutala je otokom, pogledom kružeći po golemoj plavoj morskoj površini pod golemim plavim nebom. Došla je i jesen, a dva tjedna nakon punog mjeseca u listopadu, ugledala je gospodina MacLarena kako u čamcu pristaje u malu otočnu luku. S vremena na vrijeme dolazio je ovamo kako bi redovnicama donio meso, vino i odjeću. Sljedeće što je dočekala, bila je gomila tamnih oblaka koji su se preko divljeg zapjenjenog mora valjali prema otoku, najavljujući zimu. Proljeće, ljeto, jesen, zima ... život se odvijao u uobičajenim ciklusima, sve je bilo isto kao prije. Tog dana hodala je obalom skupljajući granje koje je olujni vjetar potrgao sa stabala. Valovi su još uvijek bijesno udarali o stijenje, a tamni oblaci jurišali nebom. Sićušni kristali leda skupljali su se u šupljinama do kojih sunce nikada nije dopiralo. Snažan nalet vjetra podigao je Sorchin šal i prilijepio joj ga uz lice. Smetena, gurnula je krajeve pod pelerinu i kratko se osvrnula oko sebe. Znala je da bi bilo mudro vratiti se u samostan, no opaticama je trebalo granja za potpalu vatre. Usto, nemirna i nespokojna kakva je bila, ovdje se

Christina Dodd

znatno bolje osjećala. Vrijeme je upravo savršeno odgovaralo njezinu raspoloženju. Skupivši hrpu vlažnog golog granja, svezala ga je komadom špage pa ustala, kratko se zagledala u horizont, pa svrnula pogled na smećkasto zeleni dio Škotske obale u daljini. Već sedam dugih godina boravila je na školju. Hoće li ovdje zauvijek ostati? Nije se mogla pomiriti s tom pomišlju. Prisjetivši se kako joj je baka uporno ponavljala da u svakoj situaciji mora logično razmišljati, nelagodno se premjestila s noge na nogu. Njezini savjeti uvijek su joj išli na živce, no unatoč tomu, ovaj se poput igle probio do njezine svijesti, i nastavio ju bockati, ne dopuštajući joj da ga zanemari. Njezin otac je bio mrtav. Umro je za svoju zemlju, kao žrtva revolucionara. Sudeći po onome što je pisalo u novinama koje im je MacLaren donosio, njezina baka uspjela je preuzeti vlast u zemlji i nastavila je njome mudro vladati. U skladu s tim, Godfrey je već trebao doći po nju i odvesti je kući. Nije li to savršeno logično? Godfrey je bio jedan od ljudi kojima je njezina baka najviše vjerovala. Zašto se, onda, još nije pojavio? Sorcha je živjela u egzilu već deset godina, a Godfreya je zadnji put vidjela kad je usred noći došao po nju kako bi ju odveo iz doma jednog od odanih prijatelja njezina oca, također prebjega iz Beaumotagnea, koji je pristao sakriti je kod sebe za vrijeme njezina boravka u Engleskoj. Tijekom vratolomnog putovanja na sjever, Godfrey joj je više puta ponovio da je situacija u Beaumontagneu vrlo loša i da postoje ljudi koji su unajmili plaćene ubojice jer se žele riješiti nje i njezinih

Oteta nevjesta

• 13

sestara. Zadnje što joj je rekao, bilo je da nipošto ne smije otići iz samostana prije nego što on dođe po nju. Je li Godfrey možda mrtav? Ako jest, jasno da ne može doći po nju. Bi li trebala sudbinu preuzeti u vlastite ruke i sama se uputiti u Beaumontagne? Razmatrajući tu mogućnost, kratko je zadrhtala od straha. Baki je možda uspjelo podučiti je mnogočemu, no nije ju mogla podučiti hrabrosti. Tračak sunca probio se između oblaka, nakratko vrativši moru uobičajenu plavu boju. Odjednom, Sorcha je ugledala mali čamac kako poskakuje na valovima. Hitro se popevši na obližnju stijenu, pozornije se zagledala u njega. Bio je prazan. No što ako je oluja nekog ribara zatekla na pučini? Što ako ozlijeđen leži na dnu čamca? Jedna od najvažnijih dužnosti opatica bila je pružiti pomoć unesrećenim mornarima. Preživjele bi njegovale i molile se da ozdrave, preminule bi ukopale i molile za njihovu dušu. Malo zatim, jedan od većih valova pogurao je čamac prema obali. Istog trenutka, Sorcha se spustila sa stijene i uputila se u potragu za granom kojom bi ga mogla privući bliže. Nažalost, nije pronašla nijednu koja bi bila dovoljno duga i debela. - Hajde, dođi malo bliže - nestrpljivo je viknula, pogleda uprta u čamac. Jer ako se sam ne nasuče na obalu, morat će ući u ledenu vodu i privući ga. Dužnost joj je nalagala provjeriti ima li koga unutra, i ma koliko joj bila odbojna, nije ju mogla zanemariti. Molbe su joj bile uslišane, jer čamac se nastavio približavati obali ... a zatim se, poput neposlušna djeteta, zaustavio u plićaku.

Christina Dodd

- Oh, ne - razočarano je povikala. - Hajde, još samo malo! Na njezin užas, zaljuljao se na valovima i udaljio se metar ili dva. Hitro je svukla ogrtač, izula cipele, podigla rub smeđe halje malo iznad koljena, gurnula ga pod špagu svezanu oko struka, čvrsto stisnula zube i zakoračila u vodu. Bila je toliko ledena da je na trenutak ostala bez daha. Gore od svega, nije ni trebala podizati haljinu jer valovi su je zapljusnuli gotovo do struka. Nastavila se probijati kroz njih pa uhvatila čamac, svom snagom privukla ga k sebi i zavirila u njega. Bio je prazan. Laknulo joj je. Ipak, odlučila je izvući čamac na obalu. Bila je dovoljno snažna za takvo što. Opatice se nisu mogle osloniti na pomoć muških ruku i mnoge fizičke poslove obavljale su same. Zahvaljujući tome, Sorcha je prilično ojačala. Ipak, do trenutka kad je izvukla čamac iz mora, prilično se uspuhala. Nadlanicom otrvši orošeno čelo, zadovoljno je kimnula, okrenula se i ... Glasno vrisnula. Jer našla se oči u oči sa snažnim, visokim muškarcem. Zapanjeno se zagledao u nju i povukao se korak unatrag. Bio je odjeven u mokru i prljavu priprostu odjeću, a zaudarao je na sol i trulu ribu. S tamnom, zamršenom bradom i prljavom krpom svezanom preko oka, izgledao je poput gusara. Ponovno je vrisnula. - Prestanite vrištati - rekao je, podigavši dlanove u namjeri da ju umiri. - Neću vam nauditi - dodao je, dubokim grubim glasom. - Zaboga, nasmrt si me prepao - rekla je, položivši ruku na srce. - Tko si ti?

Oteta nevjesta

• 15

- Arnou, ribar. Govorio je engleski naglaskom po kojem se moglo zaključiti da mu to nije materinji jezik. - Što radiš tu? - upitala je. - Hodao sam duž obale i razmišljao kako bih se dočepao tog čamca - rekao je, slegnuvši ramenima. - No vi ste to riješili umjesto mene. Moram priznati da ste me zadivili. Vrlo ste hrabri. Smetena, brzo je spustila haljinu preko nogu. - Želiš li reći da si cijelo vrijeme stajao ovdje i gledao kako vučem čamac iz vode? - ljutito je upitala. - Hm, da - rekao je i zbunjeno se zagledao u nju. - Što bih drugo? - I nije ti palo na pamet da mi pomogneš? - promrsila je pa uzela ogrtač i prebacila ga preko ramena. Zubi su joj cvokotali od hladnoće; mokra haljina prilijepila joj se uz tijelo. - Voda je hladna, nisam želio ulaziti u nju. - A meni nije bila hladna? - ogorčeno je upitala. - Nisam vas molio za uslugu, no drago mi je što ste to učinili. Duboko je uzdahnula. Primitivna budala, pomislila je. Neotesan je ali dobroćudan. Poput magarca. I to velikog jakog magarca. Izgledao je poput muškarca naviklog na težak rad i vječnu oskudicu. Kojeg li tikvana! Očito u glavi nema pameti više od ribe u moru. U protivnom se ne bi smiješio poput zadnje budale. - Možda bih trebao izvući čamac na obalu - rekao je, počešavši se po glavi. - Jest, to bi vjerojatno bilo mudro učiniti - odvratila je pa nazula cipele. Stopala su joj bila smrznuta, pijesak joj se zalijepio za tabane. Jedva je čekala da se vrati u samostan i opere

Christina Dodd

noge u malo tople vode. I zato se odmah uputila prema stubama uklesanim u stijeni. Popevši se, jače je stisnula krajeve ogrtača oko sebe i teturajući požurila prema samostanu. Vjetar koji joj je puhao u leđa, gurao ju je prema njegovim lišajem pokrivenim zidinama. Hladnoća joj je već prodrla do kostiju, morala se maknuti s otvorenog prostora - i to brzo. Čim je do njezinih nosnica dopro njegov neugodan vonj, znala je da ju je dostigao. - To je samostan Monnmouth, zar ne? - upitao je. - Načuo sam da su opatice ovdje spasile mnoge mornare od sigurne smrti. - Da, to je taj samostan - odvratila je, pomislivši kako je čudno što je čuo za njega. Nije bilo puno ljudi koji bi to znali. Zapravo, većina je mislila da se radi o mitu. - Živite ovdje? - upitao je, postrance je pogledavši. - Da - kratko je odvratila, nadajući se da će pretpostaviti da je opatica. Željela ga je ostaviti u tom uvjerenju; tako je bilo najbolje za nju. - Čudne li boje kose - promrmljao je i podrugljivo se nasmijao. - Što ne valja s mojom kosom? - ljutito je promrsila. - Narančasta je poput mrkve. Naglo se okrenula i oštro se zagledala u njega. Zurio je u nju s istim glupim osmijehom na licu. - Nije takva! - pobunila se. U prošlosti, princ Rainger de Leonides imao je običaj podbadati je govoreći joj da ima kosu poput mrkve ... ali on je mrtav. Naravno da joj nije bilo drago što je umro. Radilo se samo o tome da su joj šale koje je zbijao na njezin račun uvijek išle na živce. Osobito zato što su bili zaručeni. No to sada više ionako nije bilo važno.

Oteta nevjesta

• 17

- Nego kakva? - upitao je Arnou i na trenutak se duboko zamislio. - Možda poput cikle? Ali ne, cikla je tamnocrvena. U mislima je zamolila Boga da joj oprosti na ružnim mislima o Raingeru, i bez riječi se okrenuvši, produžila prema samostanu. No jedva što je učinila dva-tri koraka, spotaknula se na vlažnom tlu. Istog trenutka, Arnou ju je čvrsto uhvatio oko struka. Možda malo previše intimno? No što je drugo mogao učiniti? Samo ju je pridržao da ne padne, zar ne? Čini se da je i njemu bilo neugodno zbog toga, jer hitro ju je pustio i smeteno slegnuo ramenima. Doista jezivo zaudara, pomislila je. Istodobno, dodir njegovih ruku nije joj zasmetao. Bile su snažne i tople. I to ju je prilično zbunilo. - Jesi li zaista ribar? - sumnjičavo je upitala. - Kako si dospio ovamo? - Oluja me zatekla na moru - rekao je i namršteno se zagledao u nebo. - Čamac mi se prevrnuo na valovima i potonuo. - Potonuo je? - zbunjeno je upitala i pogledala prema čamcu. - A što je ono? Zar to nije tvoj čamac? - Ne - odvratio je, odlučno odmahnuvši glavom. - To će tek postati, ako ga nitko ne bude tražio. - Ali ... nisi li rekao da si hodao duž obale i razmišljao kako bi ga se dočepao? - upitala je, pa odmahnula glavom. Istina, nije rekao da je to njegov čamac. Bila je to samo njezina pretpostavka; očito pogrešna. - Kako si došao na otok? - Doplutao sam na veslu. - Gdje je čovjek koji je bio u onom čamcu? - Nemam pojma. Valjda je ispao iz njega. - Nisi ga vidio? - Ne.

Christina Dodd

Dakle, jadnik se vjerojatno utopio. Kratko je zadrhtala i pogledala prema samostanu. - Koliko dugo si već ovdje? - Nekoliko sati. - Zašto nisi došao u samostan? - Jer sam se želio dočepati čamca. Nestrpljivo je uzdahnula. Vrtjeli su se u krug, taj razgovor doista nije nikamo vodio. U međuvremenu su stigli do velikih drvenih dveri u zidinama. Arnou je podigao težak željezni prsten i zalupao njime po vratima. Okrenuvši se, opazila je da ju pozorno promatra i odjednom, ponovno ju je obuzeo nelagodan dojam da je taj jednooki muškarac prilično opasan. - Zašto nosiš povez preko oka? - naglo je upitala. Miroljubivo se osmjehnuo i počešao se po glavi. - Ostao sam bez oka - rekao je. - Ožiljak je prilično ružan pa ga pokrivam - dodao je i uhvatio rub poveza u namjeri da ga podigne. - Želite li ga vidjeti? - Ne! S druge strane zida začuo se zvuk nalik šuštanju suhog lišća na vjetru; dotad ga je već mnogo puta čula i znala je da se radi o uškrobljenim redovničkim haljama. Vrata su se naglo otvorila i postarija opatica mirno se zagledala u njih, ruku uguranih u široke rukave dugog crnog habita. - Sestro Tereza, naletjela sam na ribara koji je doplivao ovamo nakon što mu se čamac prevrnuo u oluji - rekla je Sorcha i ušla u dvorište samostana. - Recite Majci Brigette da mu je privremeno potreban smještaj u našem samostanu. Začuvši kako cvokoće zubima, sestra Tereza pozorno se zagledala u nju. - Zaboga, mila, zar si pala u vodu?

Oteta nevjesta

• 19

- zaprepašteno je upitala. - Brzo, moramo te okupati i utopliti prije nego što se živa smrzneš - rekla je i brižno je privukla k sebi. Sorcha nije imala snage prepirati se s njom. - Da, sestro pokorno je odvratila i kratko zadrhtala od hladnoće. Do nosnica sestre Tereze zacijelo je dopro ribarov smrad jer povukla se korak unazad i suzdržano ga odmjerila od glave do pete. - Uđi i ne miči se odavde dok netko ne dođe po tebe. Jesi li razumio? Ne smucaj se uokolo i ništa ne diraj! Ne želim da nešto zaprljaš. Arnou je kratko kimnuo i ušao u dvorište. Zatvorivši vrata, sestra Tereza prebacila je ruku preko Sorchina ramena i povela ju stazom prema samostanu. - Glavu gore, mila. Ubrzo ćeš se puno bolje osjećati. Sorcha je znala što slijedi i unaprijed se tome veselila. Nakon što se okupa i presvuče u suhu odjeću, sestra Rebecca utoplit će ju vrećicama punjenim ugrijanim pijeskom i dati joj da popije čaj s medom koji su opatice proizvodile u samostanu. Ipak, hodajući prema samostanu, nije se mogla osloboditi osjećaja da je Arnoa ostavila na cjedilu. - Gospođice! - viknuo je, netom prije nego što je ušla u kameno zdanje. Okrenula se. - Da? - upitala je, visoko podigavši obrve. Čudno, ali bilo joj je drago što joj se pružila prilika da ga još jednom pogleda. Nije se ni pomakao s mjesta na kojemu mu je sestra Tereza naredila da ostane stajati dok netko ne dođe po njega, a po načinu na koji ju je promatrao, Sorcha je stekla dojam da mu je žao što ga napušta. - Volio bih znati vaše ime.

Christina Dodd

- Sorcha - rekla je i zamišljeno se namrštila. Promatrajući ga u igri svjetla i sjene, učinio joj se neobično poznatim. Način na koji je stajao, čvrsto i samouvjereno, ruku oslonjenih na kukove i visoko podignute glave ... bilo je u tom stavu nešto nadmeno, nimalo nalik držanju jednog priprostog ribara. Gledao je u nju bez i da je trepnuo, i taj pogled također joj je djelovao neobično poznato ... kao iz nekog davnog sna, u kojem ju je tako gledao, ali s oba oka. Sestra Tereza primila ju je za nadlakticu i kratko je stisnula - Mila, nasmrt ćeš se razboljeti ako odmah ne uđeš unutra. Arnou se nacerio i slegnuo ramenima. Ponovno je izgledao poput običnog priglupog ribara. Smeteno odmahnuvši glavom, Sorcha je ušla u samostan. Ipak, srce joj je snažno lupalo i imala je osjećaj da će joj usijani srebrni križić spržiti prsa.

DRUGO POGLAVLJE

ljedećeg prijepodneva, obrađujući vrt, Sorcha se nakratko oslonila na motiku i zagledala se u Arnoa. Primio se građenja kamenog zida oko vrta s ljekovitim biljem. Njegova snaga istinski ju je zadivila; kameni blokovi bili su veliki i teški - nijedna opatica nije ih mogla podići bez pomoći još tri para ruku, a on ih je sam s lakoćom podizao i slagao jedan na drugoga. U samo nekoliko sati napravio je više posla nego što je njima uspjelo cijelog ljeta. Mnogo bolje je mirisao - prije nego što mu je Majka Brigette dopustila da pođe u kuhinju nešto pojesti, natjerala ga je da se okupa. I da se presvuče. Jedino što mu je u tom smislu mogla ponuditi bila je smeđa redovnička halja. Smiješno je izgledao u njoj, jer bila mu je prekratka - rukavi su mu dosezali malo ispod lakta, a noge su mu virile ispod poruba. No tu uistinu nije bilo pomoći. Njegova odrpana odjeća raspala se prilikom pranja. S kapucom koja mu je visjela preko leđa i povezom preko oka, izgledao je poput zaigranog djeteta koje se nije moglo odlučiti bi li se prerušilo u redovnika ili gusara. Gusta crna brada prekrivala mu je polovinu lica. S vremena na vrijeme, zastao bi u poslu i podigao pogled prema suncu, kao da provjerava dokle je odmaklo na svom putovanju nebom. Neovisno o protoku vremena, nije djelovao nimalo umorno. Činilo se da mu rad nije kuluk, i dok je čekao hoće li

Christina Dodd

netko doći po čamac ili će mu Majka Brigette dopustiti da ga uzme, rintao je voljno i srčano, s osmijehom na licu. Sorchi ne bi bilo krivo kad bi što je moguće prije otišao odavde. Jest, njegova pomoć u samostanu bila im je i više nego dobrodošla, ali uvelike je pridonosila njezinu nemiru. Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti zašto. Arnou je bio običan priprosti ribar. Nije znao ništa o njoj, ni o svijetu u kojem je odrasla, o palači s veličanstvenim predvorjem i mramornim stupovima, o beaumontagneškim planinskim vrhuncima, drevnim šumama i golemim vodopadima ... Prošle noći usnula je kako juri hodnicima beaumontagneške palače u mahnitoj potrazi za svojim sestrama, ocem i bakom, za bilo kim dragim i bliskim tko bi ju mogao spasiti ... jer netko ju je progonio. Naglo se probudivši, sjela je u krevet i zagledala se u vrata svog sobička. Vladala je mrtva tišina. Ipak, bila je uvjerena da je maločas čula korake u hodniku duž kojega su bile raspoređene ćelije opatica. Samostan je bio sagrađen oko kvadratnog unutarnjeg dvorišta, usred kojega je stajala kapelica. S prozora svake ćelije pružao se pogled na vrtove unutar samostana i morsku obalu iza zidina. Polako, Sorcha je ustala i prišuljala se prozoru. Sve što je mogla vidjeti bilo je nebo posuto zvijezdama i vrt obasjan mjesečinom. Vjetar je šuštao u granama stabala, no izuzev toga sve je bilo tiho i mirno. Ipak, mogla bi se zakleti ... - Što misliš o njemu? Naglo se okrenuvši, Sorcha se našla oči u oči s Majkom Brigette, predstojnicom samostana. Mora da je doista utonula u misli kad nije čula kako joj prilazi. Majka Brigette uvijek se kretala tiho i polako, no svejedno, trebala ju je čuti.

Oteta nevjesta

• 23

- Dobar je radnik i mora se priznati da nam je njegova pomoć dobrodošla - odvratila je Sorcha, i skinuvši slamnati šešir, počela ga rastreseno okretati u rukama. - Sestra Tereza misli da je malo ćaknut - rekla je Majka Brigette i pozvala je da sjednu na klupicu pod stablom jabuke. Govorila je polako i staloženo, s izrazitim francuskim naglaskom. - Ćaknut? Ne, ne bih se s time složila - odlučno je odvratila Sorcha. - Možda je malo ... čudan. Lako se zbuni - dodala je i sjela na klupu do predstojnice. - I pomalo je ... - nakratko je zašutjela tražeći pravu riječ. - Naporan - najzad je izgovorila. Kratak osmijeh poput sunčane zrake ogrijao je hladan zimski pejzaž predstojničina lica. - Hm, da - promrmljala je. Razumijem što želiš reći. Uzgred, tvrdi da je iz Normandije. Prošlo je mnogo godina otkako sam napustila Francusku, no vjerujem da još uvijek mogu prepoznati način govora tamošnjih ribara i seljaka. - Dakle ... mislite da se nije lažno predstavio? - sumnjičavo je upitala Sorcha. Tijekom proteklih godina mnogo puta se pokazalo da je Majka Brigette vrlo pronicljiva i da se njezinim zaključcima može u potpunosti vjerovati. - Zašto pitaš? Želiš li reći da mu ti ne vjeruješ? Sorcha se nelagodno promeškoljila. - Ako taj čamac nije njegov, čiji je? - upitala je, smeteno slegnuvši ramenima. - Iskreno rečeno, i ja se to pitam - zamišljeno je odvratila predstojnica. Kao i ostale opatice, bila je mršava i koštunjava - u siromašnom samostanu poput njihovog nijedna od njih ne bi se mogla udebljati, a sjedila je uspravno kao da je metlu progutala, ne želeći si dopustiti čak ni malenu udobnost poput oslanjanja na naslon klupe. - Jutros sam malo prošetala

Christina Dodd

duž obale - nastavila je. - I prilično sam se začudila kad sam u pijesku ugledala svježe otiske muških čizama. - Čizama? - zbunjeno je upitala Sorcha i svrnula pogled na Arnoa. Kao i kad ga je prvi put ugledala, na nogama je imao klompe i ništa uz sebe osim odjeće na sebi. - Mislite da je na otoku još jedan muškarac? - Tako se čini. - Ali što bi netko tražio ovdje? Možda se radi li o muškarcu koji je ispao iz onog čamca - nagađala je. - Ako je tako, zašto nije došao potražiti pomoć u samostanu? - upitala je i prije nego što je predstojnica stigla odgovoriti, prisjetila se kako je sanjala da ju netko proganja. - Možda je došao ovamo zbog tebe - tiho je izgovorila predstojnica. - Mislite li da ću se morati vratiti u ... - u dahu je izgovorila i naglo zašutjela. - U Beaumontagne - rekla je nadstojnica i blago se osmjehnula vidjevši kako se Sorcha zapanjeno zagledala u nju. - Mislila si da ne znam tko si i odakle si, zar ne? - Zapravo, da. Često sam se pitala je li vam Godfrey možda rekao tko sam, no budući da nikada niste ništa natuknuli, najzad sam zaključila da nije. No očito sam bila u krivu. Dakle, ipak vam je rekao? - Ne, nije. Dao mi je vrećicu dupkom punu zlatnika i rekao mi da si nažalost sišla s uma i da moram pripaziti da si ne naudiš. - Što? - zapanjeno je upitala Sorcha. - Ne mogu vjerovati da me je proglasio ludom. Kako je mogao reći takvo što? I zašto?

Oteta nevjesta

• 25

- Tko zna? Moguće je želio biti siguran da ću te stalno držati na oku. - I, jeste li? - upitala je Sorcha i prisjetila se prve godine svojeg boravka u samostanu. - Jasno da jeste! - Što sam drugo mogla? Odgovorna sam za svaku opaticu u samostanu i ne bih nikada dopustila da bilo koja od njih nastrada od ruke djevojke koja je sišla s uma. - Mislila sam da sa mnom provodite toliko vremena jer sam vam draga - razočarano je promrmljala Sorcha. Predstojnica se tiho nasmijala. - Za manje od mjesec dana shvatila sam da si prilično prisebna i doista sam uživala u tvojem društvu. Shvatila sam i da nisi poput većine ostalih djevojaka. Obrazovana si. Obrazovanija čak i od mene, a ja se doista mogu ponositi svojim obrazovanjem. U Parizu, prije revolucije, često sam se upuštala u zanimljive razgovore s učenim ljudima. S tobom sam jednako ravnopravno mogla raspravljati o svemu, a to je samo po sebi značilo da si plemenitog porijekla. U protivnom ne bi stekla tako dobro obrazovanje. Zatim sam opazila da iz novina koje nam MacLaren donosi, izrezuješ članke o Beaumontagneu. Na temelju toga nije bilo teško zaključiti da u Engleskoj živiš u egzilu. Jasno, palo mi je na pamet i da bi mogla biti jedna od tri izgubljene beaumontagneške princeze. Nekoliko trenutaka Sorcha je razmišljala o tome pa kratko kimnula. - Možda je došlo vrijeme da odem odavde - prošaputala je i zagledala se u predstojnicu, u nadi da će odlučno odmahnuti glavom. Umjesto toga, osmjehnula se i kimnula. - Ali ne mogu otići - pobunila se Sorcha. - Potrebna sam vam. Svima vama. Ako odem, tko će obrađivati vrt? Usto,

Christina Dodd

bolje od ikoga dogovaram cijenu za otkup ljekovitog bilja s gospodinom MacLarenom. Vješta sam u njezi bolesnih opatica i ... - Jest, vješta si u svemu što činiš, ali sve to radile smo i prije nego što si došla k nama. Ne brini, snaći ćemo se i bez tebe. - Ako odem ... - zaustila je i zdvojno odmahnula glavom. Zavoljela je opatice i one su nju zavoljele. A Beaumontagne je bio daleko ... ako ode, neće ih više nikada vidjeti. Iako nije završila rečenicu, predstojnica je shvatila što ju muči. - Tako je to u životu - rekla je. - Rastanci su neminovni, katkad i zauvijek. Što se nas tiče, oduvijek smo znale da nećeš zauvijek ostati kod nas. Pomirile smo se s tim. Opatice se mire sa svime pa tako i s gubicima. No što je s njom? Može li se ona pomiriti s tim? - Ali ... volim živjeti ovdje - promucala je. - Ne želim otići od vas. - Želiš li doista život provesti u samostanu? Svim srcem? Bez imalo dvojbe? - Da. Da! - Sorcha, znaš li tko sam? - upitala je predstojnica. - Ili, tko sam bila? - Zapravo, ne - nesigurno je odvratila. - Ne znam - pokorno je priznala. Pravo rečeno, nikada nije razmišljala o tome. Majka Brigette za nju je uvijek bila samo predstojnica samostana. Ni uz najbolju volju nije ju mogla zamisliti u nekoj drugoj ulozi. - Bila sam Laurette Brigette Ann Genevre Cuvier. Francuska grofica. U dobi od trideset dvije godine, proljeće i ljeto provodila sam u svojem provansalskom dvorcu, a jesen i zimu u Parizu. Bila sam bliska kraljičina prijateljica i odlazila sam na dvor kad mi se prohtjelo. Dragulji su mi resili kosu, vrat,

Oteta nevjesta

• 27

ruke, čak i cipele - rekla je Majka Brigette i široko se osmjehnula, kao da ju prisjećanje na te trenutke prilično zabavlja. Ili joj je bilo zabavno vidjeti zapanjen izraz Sorchina lica? - Naravno - promrmljala je Sorcha. - Trebala sam shvatiti da ste plemkinja - posramljeno je dodala. Dakako, nijedna pučanka ne bi mogla biti toliko disciplinirana, kulturna i obrazovana. A o dostojanstvenom držanju i profinjenom ponašanju da se i ne govori. - Imala sam veliku obitelj. Supruga nisam voljela, ali bila sam vrlo privržena majci, ocu i sestrama. Imala sam i sina kojeg sam obožavala. Na svijetu nije bilo tako lijepog i dragog djeteta. Sorchi nije bilo teško zaključiti da više nema nikoga od njih. Duboko je udahnula i pripremila se čuti priču koja pouzdano neće imati sretan završetak. - Došlo je do revolucije i moja draga prijateljica, kraljica Marija Antoaneta je završila na giljotini. Moj suprug, majka, otac i sestre, također su giljotinirani. Godinu dana provela sam u kućnom zatvoru s Tallasom, mojim malim sinom. Tada mi se ukazala prilika za bijeg. Trebala sam uzeti sina i otići na obalu, gdje me je čekao brod kojim bi pobjegli u inozemstvo. Nažalost, rekla sam to svojoj, kako sam mislila, vjernoj sluškinji. Zamolila sam ju da mi pomogne spakirati stvari, no čim sam sa sinom izašla iz kuće, uhitili su me. Fabienne, moja sluškinja, izdala nas je za nekoliko novčića. Sorcha je duboko uzdahnula i zgroženo odmahnula glavom. Glas Majke Brigette ostao je jednako miran i staložen. Te zime, u tamnici, moj mali sin teško se razbolio. Preminuo mi je na rukama. Nakon toga više mi nije stalo do života. No,

Christina Dodd

jedan Englez izvukao me iz tamnice i ukrcao me na brod za Edinburgh. Uletjeli smo u oluju pa je brod skrenuo s kursa i razbio se o stijenje kod Orkneya. Uz mnogo nevolja, s još nekoliko putnika uspjela sam u čamcu doploviti do Monmoutha. Čim sam nogom stupila na otok i ugledala samostan, znala sam da sam pozvana služiti Bogu. Nisam znala zašto, no morala sam se pokoriti tom pozivu. Otad pa nadalje, služim mu kako najbolje znadem i umijem. Pomogla sam mnogim žrtvama brodoloma ... a pomogla sam i tebi. Najzad, sve je to možda dio velikog božjeg plana. - Zahvalna sam vam na svemu što ste učinili za mene - rekla je Sorcha, shvativši da joj dužnost nalaže vratiti se u Beaumontagne. Bilo je to nešto čemu se morala pokoriti, kao što se i Majka Brigette pokorila Božjem pozivu. - Dakle, mislite da bih trebala napustiti samostan? - Da. Dužnost ti je vratiti se u domovinu. No više od svega, moraš se potruditi pronaći svoje sestre. Nemoj si dopustiti misliti da su one jače i hrabrije od tebe, i da im možda nisi potrebna. Što ako im treba tvoja pomoć? Ako i ne, možda će im jednoga dana biti potrebna. Bile su to riječi kakve bi izgovorila njezina baka. Pomislivši na strogu staricu, Sorcha je kratko zadrhtala. - U pravu ste. Trebala bih potražiti Amy i Clarice. Nažalost, nemam hrabrosti upustiti se u takvo što. - Varaš se ako misliš da se hrabri ljudi ne boje - odvratila je predstojnica. - Boje se, no unatoč strahu učine što treba. Sorcha ni na trenutak nije povjerovala u to. - Svatko se nečega boji. - Osim moje bake - promrmljala je Sorcha. - Neustrašiva je.

Oteta nevjesta

• 29

- Jedina osoba koja se ničega ne boji jest ona koja nema što izgubiti. Kneginja Klaudija možda jest neustrašiva, no dokle god živi, pitat će se gdje si i jesi li živa. Iako ti se to čini nemogućim, sigurna sam da strahuje za tebe - rekla je nadstojnica i vidjevši kako je Sorcha zaustila da joj protuslovi, naglo podigla ruku. - Ne bi se trebala podcjenjivati. Kad si došla ovamo, bila si mlada i izgubljena. Ostala si bez svega do čega ti je stalo, i jasno da si bila prestrašena. No otada je prošlo mnogo vremena. Odrasla si i uozbiljila se. Dužnost ti nalaže postupiti kako treba. Vjerujem da si i sama toga svjesna. Tvoji strahovi su posve razumljivi, no sigurna sam da ćeš unatoč tome postupiti onako kako ti dužnost nalaže. Ako je Majka Brigette mislila da je Sorcha sposobna su očiti se sa životom, prevarila se. Osobito ne nakon što je čula njezinu životnu priču. U usporedbi s njom, osjećala se mizernom i vrijednom prezira. Ona ni približno nije bila toliko snažna i hrabra. Jednostavno nije bila dovoljno dobra. - Čini se da nam se Arnou želi pridružiti - rekla je predstojnica, pogledavši preko njezina ramena. Prišavši im, Arnou se nespretno naklonio pa povukao halju kao da mu je neugodno što stoji pred njima gotovo napola otkrivenih potkoljenica. Najzad, kleknuo je na koljeno i široko se osmjehnuo Majci Brigette. - Lijep dan, Časna Majko, zar ne? - veselo je izgovorio. - Malo je vjetrovito, ali to se može očekivati u ovo doba godine. Krajem tjedna možemo očekivati još jednu oluju. - Otkud znaš? - upitala je predstojnica. - Da se sprema olujno nevrijeme? Ribar sam. Svaki ribar zna kad se sprema oluja - rekao je i ponovno joj se naklonio, kao da klečanjem nije izrazio dovoljnu poniznost.

Nitko ne piše bolje povijesne ljubavne romane od Christine Dodd. – Kristin Hannah

christina dodd

•

▴ bosonoga princeza

▴ jedne čudesne večeri

w w w. moz aik- k njiga. hr

christina dodd

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a

Oteta nevjesta

christina dodd

Oteta nevjesta

119,00 kn ISBN 978-953-14-1919-2

kraljice ljubavnih romana