Chris Whitaker POČINJEMO NA KRAJU
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo osamdeset sedma Naslov izvornika
We Begin at the End Copyright © Chris Whitaker, 2020 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Urednica programa
Hana Vunić Urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Marko Katičić Oblikovanje naslovnice
Marko Katičić Fotografija na naslovnici
© Drunaa / Trevillion Images Tisak
Denona, Zagreb, srpanj 2021.
ISBN 978-953-14-3039-5 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3040-1 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001105223 (meki uvez) i 001105224 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Chris Whitaker
Počinjemo na kraju S engleskoga prevela IRA MARTINOVIĆ
Za moje čitatelje, koji su pošli sa mnom u Tall Oaks, Grace i sad i Cape Haven. Kad mi nije lako, vi ste mi nadahnuće da nastavim.
A
ko nešto vidite, dignite ruku. Nije važno jeste li spazili papir za cigarete ili limenku od soka. Ako nešto vidite, dignite ruku. Ništa ne dirajte. Samo dignite ruku. Mještani su se pripremali, stojeći u potoku. Krenuli su u formaciji, hodajući u ravnoj liniji, razmaknuti dvadesetak koraka jedan od drugoga; stotine pogleda uperenih u tlo, ali držali su formaciju, koreografiju prokletih. Zvala se Sissy Radley. Sedam godina. Plava kosa. Većina ju je poznavala, pa šef policije Dubois nije morao ni dijeliti fotografije. Walk je bio na rubu linije. Sa svojih petnaest godina bio je neustrašiv, ali koljena su mu klecala sa svakim korakom. Hodali su šumom poput vojske, vođeni policajcima; svjetiljke su mahale, kroz drveće se nazirao ocean, u daljini, ali malena nije znala plivati. Pored Walka je hodala Martha May. Viđali su se tri mjeseca i zasad samo ljubili. Njezin otac bio je propovjednik episkopalne crkve u Little Brooku. Pogledala ga je. – I dalje želiš biti policajac? Walk se zagledao u Duboisa, pognute glave, ramena opterećenih posljednjom nadom. – Vidjela sam Star – rekla je Martha. – Naprijed, s ocem. Plakala je.
Chris Whitaker
Star Radley, sestra nestale djevojčice. Marthina najbolja prijateljica. Bili su bliska grupica. Sad je jedna od njih nedostajala. – Gdje je Vincent? – upitala je. – Maloprije sam bio s njim. Možda je na drugoj strani. Walk i Vincent bili su bliski poput braće. S devet godina zarezali su dlanove, pritisnuli jedan uz drugi i zakleli se na vječnu odanost, bez obzira na sve. Više nisu razgovarali, samo su gledali tlo, prošli pored Sunset Roada, pored drva želja; tenisice su dizale lišće. Walk je bio jako koncentriran, ali svejedno mu je umalo promaklo. Deset koraka od Cabrilla, državnog autoputa 1, šest stotina milja od obale Kalifornije. Stao je kao ukopan, podigao pogled i vidio da je linija nastavila bez njega. Čučnuo je. Cipela je bila mala. Od crvene i bijele kože. S kopčom boje zlata. Neki je automobil usporio u prolazu, svjetla su opisala krivulju i stigla do njega. I tad ju je ugledao. Udahnuo je i podigao ruku.
8
PRVI DIO
ODMETNICA
1
W
alk je stajao na rubu grozničave grupe, među nekima koje je znao od svog rođenja i nekima koje je znao od njihova. Uzbuđeni zbog ljetovanja, crveni od sunca i nasmijani, nesvjesni da voda odnosi mnogo više od površinskog sloja, kao s trupaca. U blizini je stajala ekipa mjesne televizijske stanice, reporterka s KCNR-a. – Imate minuticu za razgovor, šefe Walker? Nasmiješio se, zabio ruke još dublje u džepove i promotrio gomilu da vidi kojim bi se putem mogao probiti, kad je gomila glasno uzdahnula. Krov se urušio i pljusnuo u vodu, odjeknula je isprekidana buka. Temelji su ogoljeni dio po dio, ostavši goli poput kostura, kao da dom nije ništa osim kuće. Pripadao je obitelji Fairlawn otkako je Walk pamtio; na pola hektara od oceana, barem dok je on bio mali. Prije godinu dana ogradili su liticu da ljudi ne prilaze zbog odronjavanja, a svako malo netko iz državne uprave za šume došao bi obaviti mjerenja i procijeniti stanje. Kamere su se okretale, gomila neprimjereno uzbudila kad su s krova sletjele kamene ploče, kad se trijem objesio nad provalijom. Milton, mesar, spustio se na koljeno i okinuo fotografiju kao za novine kad se motka sa zastavom nagnula, a zastava zavijorila na povjetarcu. Mlađi dečko Taylora prišao je preblizu. Majka ga je povukla za ovratnik toliko snažno da je sletio na stražnjicu. 11
Chris Whitaker
U pozadini, sunce je padalo s kućom, režući vodu rezovima narančaste i žute i boja bez imena. Reporterka je dobila ono po što je došla, isprativši komadić povijesti koji je bio toliko malen da se jedva i računao. Walk se osvrnuo i primijetio Dickieja Darkea, koji je promatrao prizor naizgled bez interesa. Stajao je poput diva, sa svojih dva metra i deset. Bavio se nekretninama i bio vlasnik nekoliko kuća u Cape Havenu i kluba uz cestu Camarillo, jednu od onih rupa u kojima opačine koštaju deset dolara i djelić duše. Stajali su još sat vremena i Walkove noge umorile su se prije nego što je trijem popustio. Promatrači su se oduprli porivu da zaplješću, zatim se okrenuli i otišli, prema roštilju i pivu i vatricama koje su plesale u noći dok je Walk patrolirao. Polako su se odvukli kamenom, uz ravan siv zidić od suhozida koji se dobro držao i bez žbuke. Onkraj zidića stajalo je drvo želja, star hrast čija je krošnja bila toliko velika da su ju morali poduprti motkama. Stari Cape Haven svim se silama želio zadržati na ovome svijetu. Walk se jednom uspeo na to drvo s Vincentom Kingom, toliko davno da se toga sad nije ni vrijedilo prisjećati. Naslonio je drhtavu ruku na pištolj, a drugu na remen. Nosio je kravatu, ovratnik mu je bio uštirkan, cipele ulaštene. Neki su mu se divili jer je prihvatio položaj, drugi ga žalili. Kapetan broda koji nikad ne izlazi iz luke. Primijetio je djevojčicu, koja se probijala kroz gomilu vukući za ruku brata. Jedva ju je sustizao. Duchess i Robin, mali Radleyjevi. Prišao im je gotovo trkom, jer je o njima znao sve što je trebao. Maleni je imao pet godina i plakao je bez glasa, a djevojčica je nedavno navršila trinaest i nikad nije plakala. 12
Počinjemo na kraju
– Mama – rekao je, a to nije bilo pitanje, nego izjava o tako tragičnoj činjenici da djevojčica nije ni kimnula. Samo se okrenula i povela ga. Prolazili su ulicama mutnim od sumraka, obrubljenim mirnim drvenim ogradama i sitnim vrtnim žaruljicama. Nad njima se uzdizao Mjesec, vodio ga i rugao mu se kao i proteklih trideset godina. Prošli su pored bogatijih kuća, stakla i čelika što su se borili protiv okoliša; veličanstvenog prizora užasne ljepote. Sišli su niz Genesee, gdje je Walk još uvijek živio u nekadašnjoj kući svojih roditelja. Skrenuli su na Ivy Ranch Road i ugledali kuću Radleyjevih. Žaluzine s kojih se gulila boja, bicikl okrenut naopako, kotač pored njega. U Cape Havenu ton je ispod savršenstva bio na korak od crne. Walk se odvojio od djece i potrčao stazom, prema kući iz koje nije dopirala svjetlost, ali jest žamor televizije. Iza njega je Robin još uvijek plakao, a Duchess i dalje gledala za njim, oštro i neumoljivo. Star je zatekao na kauču, pored boce, ovoga puta ne i tableta; s jednom cipelom i jednim bosim stopalom. Nokti su joj bili sitni i nalakirani. – Star – kleknuo je i potapšao ju po obrazu. – Star, daj, probudi se. Obratio joj se mirno, jer je znao da su djeca na vratima; Duchess je grlila brata, a on se prislonio uz nju toliko čvrsto kao da u njegovu malom tijelu više nema kostiju. Rekao je djevojčici da nazove hitnu. – Već jesam. Palcima je podigao Starine kapke i nije vidio ništa osim bjeloočnica. – Hoće biti dobro? – glas je bio dječakov. 13
Chris Whitaker
Walk je pogledao van, nadajući se da će čuti sirene, škiljeći u plameno nebo. – Možete ih izaći dočekati? Duchess ga je shvatila i izvela Robina. Star se tad zatresla, malo povratila i opet zatresla, kao da Bog ili Smrt drže njezinu dušu i mora im ju istrgnuti iz stiska. Walku je trebalo vremena; tri su desetljeća prošla od Sissy Radley i Vincenta Kinga, ali Star je i sad mumljala o eternalizmu, o srazu prošlosti i sadašnjosti, o sili koja poput kovitlaca stvara budućnost i koja nikad neće biti ispravljena. Duchess se odvezla s majkom. Walk će dovesti Robina. Dok je bolničar radio, promatrala ga je. Nije se ni pokušao nasmiješiti i na tome mu je bila zahvalna. Bio je proćelav i oznojen i možda već umoran od spašavanja onih koji žele umrijeti. Neko su vrijeme ostali pred kućom. Walk je otvorio vrata, stao pored Robina kao i svaki put i spustio mu ruku na rame. Robinu je to bilo potrebno; utjeha odrasle osobe, privid sigurnosti. Prekoputa su se zavjese pomaknule, sjenke bez glasa osudile. A tad je u dnu ulice vidio djecu iz njezine škole. Crvenih lica, mahnito su okretali pedale. Vijesti su se brzo širile gradićem u kojem se do naslovnice novina često probila i odluka o gradskim zonama. Dva dečka na biciklima stali su pred njegovim policijskim automobilom i samo pustili bicikle da padnu. Viši od dvojice polako je krenuo prema kolima hitne, zadihan i kose zalijepljene od znoja. – Mrtva je? Duchess je prkosno podigla bradu, pogledala ga u oči i zadržala pogled. – Odjebi. Motor se oglasio, vrata zatvorila. Zatamnjeno staklo pretvorilo je svijet u mutan obris. 14
Počinjemo na kraju
Automobili su poput zmije klizili zavojima, prelijevali se preko vrha brijega, a iza njih, na Pacifiku, stijene su razbijale površinu poput glava utopljenika. Duchess je gledala ulicu do kraja, dok se krošnje nisu protegnule i dodirnule nad ulicom Pensacola, poput ruku skupljenih u molitvu za djevojčicu i njezina vrata, zbog tragedije bez kraja koja je počela prije nego što je ijedno od njih bilo rođeno. Noć je stigla, jednaka kao i one prije nje, svaka toliko mračna da je Duchess znala da nikad više neće ugledati dan, barem ne onako kao druga djeca. Dovezli su ih u bolnicu Vancour Hill, koju je Duchess i predobro poznavala. Kad su odvezli njezinu majku, ostala je stajati na ulaštenom podu u kojem se održavalo svjetlo nad njom, zagledana u vrata. Walk je uveo Robina. Prišla je i primila brata za ruku pa ga povela prema dizalu i odvezla ih na drugi kat. U sobi za obitelji, utonuloj u polutamu, privukla je dva stolca jedan drugomu. Prekoputa je bilo skladište i otišla je po mekane deke, pokrila stolce da ih pretvori u ležaj. Robin je stajao kao da mu je neugodno, lica obješenog od umora, očiju uokvirenih tamnim kolobarima. – Moraš piškiti? Kimnuo je. Odvela ga je u toalet, pričekala par minuta, pa ušla provjeriti pere li ruke kako treba. Pronašla je zubnu pastu, iscijedila malo na prst i protrljala mu zube i zubno meso. Ispljunuo je i obrisala mu je usta. Pomogla mu je da skine cipele, da se uspne preko naslona za ruke i legne na stolce, gdje se smjestio poput kakve sitne životinje, a ona se nadvila nad njega. Provirio je iznad deke. – Nemoj me ostaviti. – Nikad. 15
Chris Whitaker
– Hoće mama biti dobro? – Hoće. Ugasila je televizor i soba je utonula u tamu, probijenu tek crvenim bolničkim svjetlom za hitne slučajeve, dovoljno slabim da je Robin zaspao prije nego što je stigla do vrata. Iskoračila je na sterilno svjetlo, stala pred vrata. Neće nikomu dati da uđe. U blizini je još jedna čekaonica za obitelji. Za sat vremena Walk se vratio, zijevajući kao da ima razloga. Duchess je znala kako mu izgledaju dani; vozi se Cabrillom, onim savršenim miljama od Cape Havena na kojima je svaki treptaj nov prizor raja, toliko lijep da ljudi iz čitave zemlje dolaze pronaći taj raj i kupiti domove koji deset mjeseci godišnje stoje prazni. – Spava? Kimnula je, samo jednom. – Otišao sam vidjeti kako ti je majka. Bit će dobro. Opet je kimnula. – Možeš si otići po nešto, imaš automat pored. – Znam. Osvrnula se prema sobi i vidjela da njezin brat čvrsto spava. Neće se probuditi dok ga ne probudi ona. Walk joj je pružio dolar i prihvatila ga je, ali s oklijevanjem. Prošla je hodnicima, kupila limenku soka, ali ju nije otvorila. Dat će ju Robinu kad se probudi. Vidjela je druge sobe, čula zvuke rođenja i suza i života. Vidjela je ljuske ljudi, toliko prazne da je znala da se neće oporaviti. Policajci su vodili loše ljude s tetovažama i krvavim licima. Namirisala je pijance, varikinu, rigotinu i govna. Prošla je pored medicinske sestre, koja se nasmiješila jer ju je većina njih već poznavala; bila je jedna od one djece kojima je život podijelio loše karte. 16
Počinjemo na kraju
Kad se vratila, vidjela je da je Walk dogurao dvije stolice do vrata. Provjerila je kako joj je brat i sjela. Walk joj je ponudio žvakaću i odmahnula je glavom. Bilo je očito da želi razgovarati, da opet želi srati o promjenama, o preprekama na dugom životnom putu, o tome kako će sve biti drukčije. – Nisi nazvao. Pogledao ju je. – Socijalnu. Nisi ih nazvao. – Trebao bih – rekao je kao da je iznevjerio nju ili policijsku značku; nije znala. – Ali nećeš. – Neću. Trbuh mu je napinjao košulju. Bucmasti, rumeni obrazi odavali su dječaka kojemu dobrodušni roditelji nisu znali reći ne. Toliko otvoreno lice da nije mogla zamisliti da krije ikakve tajne. Star je govorila da je Walk čisto dobro, kao da je to uopće moguće. – Trebala bi i ti odspavati. Sjedili su tako dok zvijezde nisu popustile prvom svjetlu, dok Mjesec nije zaboravio što je i zadržao se na jutarnjem nebu poput podsjetnika na sve što je otišlo. Prekoputa njih bio je prozor. Duchess je stala pred staklo i približila lice drveću i vjetru s brežuljaka. Pjevu ptica. U daljini je vidjela vodu, točkice radnih brodova koji su milili valovima. Walk se nakašljao. – Tvoja majka – postoji li u njezinu životu možda muškarac? – Uvijek. Svaki put kad je nešto u svijetu sjebano, iza toga je muškarac. – Darke? Samo je gledala pred sebe. – Ne smiješ mi reći? – upitao je. 17
Chris Whitaker
– Ja sam odmetnica. – Aha. U kosi je imala vrpcu, koju je često čupkala. Bila je previše mršava, previše blijeda, previše lijepa, poput majke. – Niže niz hodnik rodilo se dijete – Walk je promijenio temu. – Kako su ga nazvali? – Ne znam. – Kladimo se u pedeset dolara da nije Dolores. Tiho se nasmijao. – Sad je to egzotično, jer je rijetkost. Znaš da si ti trebala biti Emily? – Okrutna bi morala biti oluja... – Aha. – Tu pjesmu još uvijek čita Robinu – Duchess je sjela, prekrižila noge, protrljala mišiće. Tenisica joj je bila razlabavljena, iznošena. – Ovo je moja oluja, Walk? Otpio je gutljaj kave, kao da traži odgovor na nemoguće pitanje. – Meni je Duchess lijepo ime. – Isprobaj ga na par dana. Da sam dečko, nazvala bi me Sue – zavali se, nagne glavu i zagleda se u treperavu prugu rasvjete. – Želi umrijeti. – Ne želi. Ne smiješ to misliti. – Ne mogu se odlučiti je li samoubojstvo najsebičniji ili nesebičan čin. U šest je sestra došla po nju. Star je ležala, sjenka ljudskog bića i još bljeđa majka. – Vojvotkinja od Cape Havena* – nasmiješila se, ali slabašno. – Dobro sam. * duchess, eng. vojvotkinja 18
Počinjemo na kraju
Duchess ju je samo promatrala, tad je Star zaplakala, a Duchess prišla krevetu, prislonila obraz na majčine grudi i zapitala se kako joj srce uopće još kuca. Ležale su zajedno okružene zorom, novim danom, ali bez svjetlosti obećanja, jer je Duchess znala da su obećanja laži. – Volim te. Žao mi je. Duchess je mogla reći toliko toga, ali u tom trenu nije mogla smisliti ništa osim: – I ja tebe. Znam.
19
2
N
a vrhu brda teren se počeo spuštati unedogled. Sunce se uspinjalo modrim nebom dok se Duchess vozila na stražnjem sjedalu patrolnog automobila, držeći Robinovu malu ruku u svojoj. Kad su ušli u njihovu ulicu, Walk je usporio i naposljetku stao pred njihovom starom kućom. Ušao je za njima. Pokušao im je pripremiti doručak, ali kuhinjski ormarići bili su toliko prazni da je otrčao do Rosiena restorana i vratio se s palačinkama. Nasmiješio se kad je Robin pojeo čak tri. Nakon što je umila Robina i pripremila mu odjeću, Duchess je izašla pred kuću i zatekla Walka na stubi. Vidjela je kako se na rtu valjaju prvi blagi valovi, poštara kako prolazi, Brandona Rocka kako izlazi iz svoje kuće i zalijeva travnjak crijevom. Nijedan od njih dvojice nije ni pogledao policijski automobil parkiran pred kućom Radleyjevih, što je Duchess ispunilo i zadovoljstvom i tugom. – Mogu vas odvesti u školu? – Ne – sjela je do njega i svezala žnirance. – Mogu otići po vašu mamu. – Rekla je da će nazvati Darkea. Duchess nije znala zašto su šef policije Walker i njezina majka prijatelji, iako je nagađala da ju želi poševiti, kao i svi ostali muškarci u gradu. 20
Počinjemo na kraju
Ogledala se po njihovu zapuštenom dvorištu. Prošlog ljeta s majkom je posadila mnogo cvijeća u vrt. Robin je donio malu kanticu i zalio dvorište da tlo omekša. Sav rumen i sretan, nekoliko se puta vratio u kuću po još vode. Plave nemofile, žuti sljez i planinski jorgovan. Sve je umrlo zbog nebrige. – Je li rekla što je bilo? – tiho je upitao Walk. – Sinoć. Je li ti rekla zašto? To je pitanje bilo neobično okrutno od njega, pogotovo zato što pretežno razloga nije ni bilo. Ali ovoga puta znala je zašto ju pita; znala je za Vincenta Kinga i njezinu tetu Sissy koja je bila pokopana na groblju uz rub litice. Svi su znali gdje je njezin grob; iza bijele ogradice još bjelje od godina sunca, uz bebe koje nisu preživjele, djecu koju je pokosio isti Bog kojemu su se njihovi roditelji molili. – Nije ništa rekla. Čuli su Robina iza leđa. Duchess je ustala i zagladila mu kosu, pljuvačkom mu obrisala pastu za zube s obraza, provjerila što je spremio u školsku torbu; ima li sve knjige i bilježnice i bocu za vodu. Pomogla mu je da prebaci remenje torbe preko ramena i nasmiješio se, pa se nasmiješila i ona. Stajali su jedno do drugoga i gledali patrolni automobil kako klizi dugačkom ulicom, a tad je Duchess zagrlila brata jednom rukom i krenuli su. Susjed je ugasio vodu iz crijeva i prišao rubu svog dvorišta. Šepao je u hodu, što je pokušavao sakriti, Brandon Rock. Krupan, osunčan. Naušnica u jednom uhu, zastarjela frizura, svilen kućni ogrtač. Ponekad bi dizao utege u garaži, s podignutim vratima i preglasnom metal glazbom. 21
Chris Whitaker
– Opet mama? Netko bi trebao pozvati socijalnu službu – zvučao je kao da mu je nos davno slomljen i nikad nije pošteno zarastao. I sad je u jednoj ruci držao uteg, kojim bi s vremena na vrijeme zamahnuo. Desna ruka bila mu je znatno mišićavija od lijeve. Duchess se okrenula prema njemu. Povjetarac je zapuhao. Ogrtač se rastvorio. Namrštila se. – Pokazujete golotinju pred djecom. Trebala bih pozvati policiju. Brandon je zatečeno gledao za njom dok je odvodila Robina. – Jesi vidjela kako se Walku tresu ruke? – upitao je Robin. – Ujutro je uvijek gore. – Zašto? Slegnula je ramenima, ali znala je. Znala je što je Walku i što je njihovoj majci, znala je što muči oboje i kako se s time nose. – Je li mama sinoć nešto rekla dok sam ja bila u svojoj sobi? – Bavila se zadaćom, crtanjem obiteljskog stabla kad je Robin udario po vratima i rekao da je mama opet loše. – Gledala je slike. Stare, sa Sissy i djedom. – Robinu se svidjela pomisao da ima djeda čim je vidio visokog muškarca na maminim fotografijama. Nije mu bilo važno što ga nije upoznao, ni što im Star o njem nije rekla gotovo ništa. Robinu su trebali ljudi, tampon zona praznih imena dovoljnih samo za to da se ne osjeća tako ranjivim. Čeznuo je za bratićima i sestričnama i stričevima i nedjeljnim nogometom i roštiljem poput ostale djece u razredu. – Znaš li tko je Vincent King? Dok su prelazili Fisher, Duchess ga je primila za ruku. – Zašto? Što ti znaš o njem? – Da je ubio tetu Sissy. Prije trideset godina. U sedamdesetima, dok su muškarci imali brkove, a žene smiješne frizure. – Sissy nam nije bila teta, ne zapravo. – Je – rekao je kratko i jasno. – Izgledala je kao ti i mama. Iste ste. 22
Počinjemo na kraju
Duchess je kroz godine saznala što se dogodilo u grubim crtama, kad bi Star promrmljala nešto u jednom od svojih stanja i iz starih novina u knjižnici u Salinasu. Istoj onoj u kojoj je provela prošlo proljeće tragajući za precima za obiteljsko stablo. Korijeni obitelji Radley sezali su davno u prošlost, ali Duchess je knjiga ispala od šoka kad je među precima pronašla Billyja Bluea Radleyja. On je bio predak na kojeg je mogla biti ponosna, nešto zanimljivo za prezentaciju pred razredom. Na očevoj strani i dalje nije imala ništa, samo velik upitnik zbog kojega su se i ona i majka razljutile dovoljno da se posvađaju. Star je ostala trudna s neznancima ne samo jednom, nego dvaput i sad je njezino dvoje djece čekao čitav život pitanja čija li krv kola njihovim žilama. Drolja, šapnula je Duchess ispod glasa. Zbog toga je dobila zabranu izlaska iz kuće na mjesec dana. – Znaš tko danas izlazi iz zatvora? – upitao ju je Robin glasom zavjerenika, kao da joj govori tko zna kakvu tajnu. – Tko ti je rekao? – Ricky Tallow. Majka Rickyja Tallowa radila je kao dispečerka za gradsku policiju Cape Havena. – Što je Ricky još rekao? Robin je skrenuo pogled. – Robine? Brzo se predao. – Da je trebao dobiti električnu stolicu. Ali onda se gospodična Dolores izderala na njega. – Električnu stolicu. Znaš li što to znači? – Ne. Duchess ga je opet primila za ruku, da prijeđu preko Avenije Virginia. Privatni posjedi ovdje su bili malo veći nego u njihovu dijelu grada. Grad Cape Haven srljao je prema oceanu, a cijena terena 23
Chris Whitaker
proporcionalno padala u odnosu na blizinu brda. Duchess je znala da je njihova kuća, njihov dom u posljednjem redu od oceana. Pridružili su se grupi djece. Duchess je čula da razgovaraju o bejzbolu; o Angelsima i novim igračima. Kad su stigli do vrata školskog dvorišta, Duchess mu je još jednom popravila kosu i provjerila je li dobro zakopčao svu dugmad na košulji. Mala škola stajala je pored njezine, Hilltop Middle. Duchess je odmor provodila uz ogradu, gledajući brata. On bi joj mahnuo i nasmiješio se, a ona sjedila, jela sendvič i gledala ga kako se igra. – Budi dobar. – Aha. – Ne pričaj o mami. Zagrlila ga je, poljubila u obraz i poslala prema stubama, na kojima se okupila grupica djece. Nate Dorman i njegovi prijatelji. Nate je imao podignut ovratnik i podvrnute rukave, kao da želi pokazati mršave bicepse. – Čujem da ti se stara opet sjebala. Odjeknuo je smijeh. Duchess se prodorno zagledala u njega. Uzvratio je istom mjerom. – Da? Pogledala ga je ravno u oči. – Ja sam odmetnica Duchess Day Radley, a ti si, Nate Dorman, kukavica. – Ti si luda. Zakoračila je prema njemu i vidjela da je progutao knedlu. – Još jednom reci nešto o mojoj obitelji i odrezat ću ti glavu, pička ti materina. Pokušao se nasmijati, ali nije uspio. O Duchess su kružile glasine da usprkos slatkom licu i krhkoj građi može podivljati, toliko poludjeti da ga čak ni prijatelji ne bi uskočili braniti. Progurala se pored njega, čula kako glasno odiše s olakšanjem i samo nastavila dalje, u školu. Oči su ju pekle od još jedne mučne noći. 24
3
L
itice nagrižene erozijom vijugale su oko jedne milje prije nego što je cesta skrenula prema zaljevu i nestala među visokim hrastovima uvale Clearwater. Walk je vozio oprezno, ni na tren ne prešavši pedeset kilometara na sat. Ostavio je Duchess i Robina, pa se odvezao do kuće Kingovih, skupio suho lišće sa staze u vreće za smeće i pokupio otpatke s travnjaka. Trideset je godina jednom tjedno uređivao njihovo dvorište. Još jedan zadatak u njegovoj mirnoj rutini. U policijskoj postaji provjerio je kako ide Lei Tallow na recepciji. Njih su dvoje bili jedini zaposlenici. Walk je bio na dužnosti svakog dana u godini, cijeloga života. Kroz prozor postaje gledao je kako se mijenjaju godišnja doba, vidio turiste kako dolaze i odlaze. Donosili su mu košare poklona; vina i sira i čokolade zbog kojih je svake godine u remenu morao dodati još jednu rupicu. Imali su pomoćnu radnicu, Louanne, koja bi došla kad bi ju trebali; kad bi grad pripremao paradu, predstavu ili jednostavno kad bi joj dosadilo raditi u vlastitom vrtu. – Jesi spreman za danas? Povratak Kralja? – Spreman sam već trideset godina – nastojao je ne nasmiješiti se onoliko široko koliko je želio. – Idem van. Na povratku ću svratiti u slastičarnicu. Hodao je Glavnom ulicom kao i svakog jutra, uvježbanim korakom policajca nadahnutim kolegama s televizije. Jedno je 25
Chris Whitaker
vrijeme imao brkove, poput Magnuma; jedno je vrijeme pisao bilješke u notes kao u Kronikama zločina, a jednom čak i kupio bež baloner. Ako ikad dobije pravi slučaj, bit će spreman. Zastave su visjele sa stupova ulične rasvjete, blistavi terenci stajali parkirani u nepreglednom nizu, zelene tende bacale sjenu na savršeno čiste pločnike. Vidio je da je Pattersonov Mercedes parkiran paralelno s ostalim terencima, nedozvoljeno. Neće mu napisati kaznu, nego samo prijateljski upozoriti Curtisa kad ga vidi. Prolazeći pored mesnice, ubrzao je, ali Milton je već krenuo prema vratima. Stao je pred radnju u bijeloj odjeći zamrljanoj krvlju, s krpom u ruci, kao da njome može obrisati mrlje sa dlanova. – Jutro, Walk. – Milton je bio dlakav. Debele kovrče nicale su sa svakog centimetra njegove kože i izgledao je kao da tri puta dnevno mora brijati obrve da ga osoblje zoološkog vrta u prolazu ne uspava strelicom i odvuče natrag. U izlogu je visio jelen, toliko svjež da je još jučer lunjao livadama okruga Mendocino. Milton je bio lovac; tijekom lovne sezone zatvorio bi mesnicu, nabio lovački šešir na glavu, napunio svoj Jeep Comanche puškama i ceradama, nakrcao putni frižider pivom. Walk je jednom otišao s njim u lov, jer nije mogao smisliti izliku za toliko dana. – Jesi razgovarao s Brandonom Rockom? – Milton je to ime ispljunuo preko usnica. Svaka mu je riječ zvučala kao da predstavlja prevelik napor; kao da bi pri razgovoru prosječne duljine mogao ostati bez daha. – To mi je na popisu dnevnih zadataka. Brandon Rock vozio je Mustang s toliko glasnim ispuhom da je pola ulice nazvalo Walka kad su ga prvi put čuli. Sad je već cijelom gradu išao na živce. 26
Počinjemo na kraju
– Čuo sam za nju. Za Star. Opet – Milton je zakrvavljenom krpom otapkao znoj s glave. Govorkalo se da ne jede ništa osim mesa, a to mu se sad već odražavalo na zdravlju. – Dobro je. Samo je bila bolesna. Ovoga je puta samo bila bolesna. – Sve sam vidio. Kakva šteta... Ta jadna djeca. Milton je živio prekoputa Star. Njegovo zanimanje za nju i djecu više je govorilo o tome koliko je usamljen nego o tome koliko je aktivan u kvartovskoj straži, koju je vodio, a koja je imala sve manje članova. – Ti sve vidiš, Miltone. Možda si trebao biti policajac. Milton je odmahnuo rukom. – Dosta mi je posla i sa stražom. Sinoć smo imali 10-51. – Trebali ste vučno vozilo? Milton je vrlo rado koristio policijske kodove, ali uvijek krivo. – Ima sreće da se ti brineš za nju. – Milton je izvukao čačkalicu iz džepa i bacio se na rješavanje problema komadića mesa zaglavljenog među prednjim jedinicama. – Sjetio sam se Vincenta Kinga. To je danas? Ljudi govore da je danas. – Je. – Walk se sagnuo, pokupio praznu limenku od soka i bacio ju u smeće. Osjetio je toplinu sunca na vratu. Milton je zazviždao. – Trideset godina, Walk. Trebao je dobiti deset; deset u najgorem slučaju, ali kazna je narasla zbog tučnjave u zatvoru. Walk nije ni saznao što se zapravo dogodilo, samo da je njegov prijatelj iz djetinjstva nakon toga imao dva života na duši. Deset godina postalo je trideset, ubojstvo iz nehata postalo ubojstvo prvog stupnja, a dječak je postao muškarac. – Ponekad još razmišljam o onom danu. O svima nama u onoj šumi. Nego, vraća se u Cape? – Koliko ja znam. 27
Chris Whitaker
– Možeš ga poslati k meni ako mu išta zatreba. Zapravo, znaš što, Walk? Reci mu da ću mu ostaviti par svinjskih koljenica. Kako ti to zvuči? Walk nije znao što bi rekao. – No da – Milton se nakašljao i oborio pogled na tlo. – Nebo večeras... Bit će super-mjesec. Bit će pravi spektakl, a ja sam si nabavio novi Celestron. Mislim, još ga moram postaviti, ali ako želiš svratiti. – Imam dogovor. Drugi put? – Može. Ali svrati nakon smjene, dat ću ti vrat – Milton je kimnuo prema jelenu. – O, zaboga, ne – Walk je ustuknuo, pa se potapšao po trbuhu. – Moram smršaviti. – Ne brini, to ti je nemasno. Ako skuhaš gulaš, bit će fino. Ponudio bih ti srce, ali kad ga bacim na tavu, neodoljivo mi je. Walk je zaklopio oči, osjetivši mučninu. Ruke su mu zadrhtale. Milton je primijetio i na tren je izgledao kao da želi još nešto reći, pa je Walk brzo nastavio dalje. Na ulici nije bilo nikoga, pa je ubacio tablete u usta. Bio je bolno svjestan koliko je ovisan o njima. Prošao je pored kafića i izloga, pozdravio nekoliko vlasnika, pomogao gospođi Astor da ukrca vrećice iz samoposluživanja u automobil, saslušao prigovore Felixa Cokea na promet u Fullertonu. Svratio je u Brant‘s Delicatessen, čiji je izlog bio pun peciva i sireva. – Bok, šefe Walker. Alice Owen, kose svezane u čvrst rep i potpuno našminkana, iako u sportskoj odjeći. Nosila je nekakvog drhturavog minijaturnog mješanca koji je bio toliko mršav da mu je Walk mogao prebrojiti rebra. Pružio je ruku da ga pomiluje, a pas je pokazao zube. – Možete pridržati Lady da uđem nešto kupiti? Sekundicu. 28
Počinjemo na kraju
– Naravno – posegnuo je za povodcem. – A ne, ne smije na tlo. Upravo je bila u salonu i noktići su joj još osjetljivi. – Kandže? Alice mu je gurnula psa u naručje i ušla. Kroz izlog ju je gledao kako naručuje, zastaje usred narudžbe i započinje razgovor s drugom vikendašicom. Prošlo je deset minuta, a pas mu je cijelo vrijeme dahtao u lice. Kad je Alice konačno izašla, ruke su joj bile pune vrećica, pa je Walk odnio psa do njezina terenca i zatim pričekao da ukrca sve to. Zahvalila mu je, zavukla ruku u papirnu vrećicu i izvadila cannolo. Pretvarao se da ga ne želi, a zatim pričekao da se ona udalji Glavnom ulicom i progutao ga u dva zalogaja. Prošao je ulicom Cassidy i skrenuo na Ivy Ranch Road. Pred Starinom kućom neko je vrijeme samo stajao i slušao glazbu što je dopirala iznutra. Star je otvorila vrata prije nego što je stigao pokucati i pozdravila ga onim osmijehom zbog kojega još uvijek nije digao ruke od nje. Praznim, ali prelijepim; poraženim, ali blistavih očiju. Nosila je ružičastu pregaču, kao da nešto kuha. Walk je znao da su im kuhinjski ormarići prazni. – Dobar dan, šefe Walker. Nasmiješio se iako nije želio. Ventilator se polako okretao, zidovi na nekim mjestima gulili, zavjese bile navučene toliko brzo da su sletjele s nekoliko prstenova, kao da Star nije mogla dočekati da se sakrije od dana. Radio je glasno svirao, Skynyrdi su pjevali o Alabami i Star je zaplesala kuhinjom puneći vreću za smeće praznim pivskim bocama i kutijama Lucky Strikea. Široko mu se osmjehnula i izgledala je kao dijete. Još je uvijek odisala spojem ranjivosti, vlastitih demona i nevolje. 29
Chris Whitaker
Okrenula se oko vlastite osi, pa ubacila u vreću i jednokratnu aluminijsku pepeljaru. Nad kaminom je visjela fotografija njih dvoje; bilo im je četrnaest, bili su spremni za budućnost i jedva čekali da stigne. – Kako glava? – Nikad bolje. Sad sam se razbistrila, Walk. Hvala ti za sve... za sinoć. Ali mislim da mi je to možda trebalo, znaš. Još samo jednom. Sad mi je sve jasno – kucnula je po glavi, pa nastavila plesati. – Klinci nisu ništa vidjeli, jel‘da? – Hoćemo li načeti temu dana? Kad se glazba utišala, Star je konačno prestala plesati, otrla znoj s čela i svezala kosu u rep. – Doći će i proći će. Zna li Duchess? Pitala je Walka o vlastitoj kćeri. – Cijeli grad zna. – Misliš da se promijenio? – Svi smo se promijenili. – Ti nisi, Walk – željela mu je dati kompliment, ali zvučao je kao prezirna kritika. Walk nije vidio Vincenta pet godina, iako je često pokušavao doći do njega. Isprva ga je posjećivao često; pridružio bi se Grace King u njezinu starom Regalu. Sudac je hladno i okrutno poslao petnaestogodišnjeg dječaka u zatvor za odrasle muškarce. Starin je otac svjedočio; pričao je o Sissy, o tome kakva bi djevojka postala. Pokazali su fotografije s poprišta; male noge, krv na maloj ruci. Pozvali su direktora škole Hutcha da svjedoči o Vincentovu karakteru. Problematičan, rekao je. A tad je došao red na Walka. Otac ga je promatrao. Smeđa košulja, iskreno lice. Bio je predradnik u građevinskoj tvrtki Tallow, u čijim su pogonima u vatri nestajali snovi momaka iz njihova i dva susjedna grada. Toga ljeta Walk je odlazio s ocem na posao, da vidi kako je. Stajao je u kombinezonu i promatrao sve te tonove 30
Počinjemo na kraju
sive, sve te cijevi i skele komplicirane poput crijeva; tu metalnu katedralu. U onoj sudnici Walkov pogled susreo se s očevim, ponosnim. Walk je sudu rekao detaljnu istinu, koja je zapečatila sudbinu njegova prijatelja. – Ne treba mi povratak u prošlost – rekla je Star. Walk je skuhao kavu. Iznijeli su ju na terasu iza kuće i Walk je sjeo na star stolac. Ptice na ljuljačkama lijeno su se dizale uvis. Star je zamahnula da si rashladi lice. – Ideš po njega? – Rekao je da ne dolazim. Pisao sam mu. – Ali ipak ideš. – Da. – Nemoj mu reći... Za mene, sve to – koljeno joj je poskakivalo, kuckala je prstima po stolcu. Nemir prije izljeva. – Pitat će me. – Ne želim da dolazi ovamo. Mislim da ne bih mogla podnijeti da mi uđe u kuću. – OK. Pripalila je cigaretu i zaklopila oči. – Čuo sam za jedan nov program u… – Ne zanima me – podigla je ruku. – Rekla sam ti. Gotova sam s time. Probali su sa savjetovanjem. Walk ju je vozio u Blair Peak jednom mjesečno, sto godina kako se činilo; činilo se da psihijatar dopire do nje, napredovala je. Walk bi ju odvezao, ostavio ondje i otišao u zalogajnicu pričekati ju. Nazvala bi nakon tri sata, ponekad i više. Ponekad bi se djeca vozila s njima, satima šutjela na stražnjem sjedalu i gledala van dok bi se njihova nevinost vukla za njegovim patrolnim vozilom i zaostajala sve više u daljini. – Ne može... Ne može ovako dalje. – Još gutaš svoje tabletice, Walk? 31
Chris Whitaker
Želio joj je reći da to nije isto, ali onda se zapitao po čem nije. Oboje su bili bolesni. Kratko i jasno. Pružila je ruku i stisnula njegovu, da pokaže da ga nije željela povrijediti. – Mislim da imaš šlaga na košulji. Pogledao je i nasmijala se. – Gle ti nas. Znaš, ponekad se osjećam baš onako. – Kako? – Kao da nam je petnaest, mali moj. – Starimo. Otpuhnula je savršen kolut dima. – Ja ne, Walk. Ti stariš, ali moj put tek počinje. Prasnuo je u glasan smijeh, a ona se pridružila. Takvi su uvijek bili; Walk i Star. Trideset godina razmotalo se s njih i nestalo, spalo s dvoje klinaca koje se smijalo i vrijeđalo u šali. Još sat vremena proveli su u ugodnoj tišini, ne razgovarajući o onome što im je oboma bilo na umu. Oboje je znalo što ono drugo misli. Vincent King vraća se doma.
32