Pohane zelene rajčice by Mozaik knjiga

fannie flagg

POHANE ZELENE RAJÄ&#x152;ICE

BIBLIOTEKA RETRO

knjiga trideset deveta Naslov izvornika

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2021.

ISBN 978-953-14-2863-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

fannie flagg

POHANE ZELENE RAJČICE Sa engleskoga prevela LJILJANA ŠĆURIĆ

Za Tomyja Thompsona

ZAHVALE

Želim se zahvaliti ljudima čija mi je potpora pri pisanju ove knjige bila dragocjena. Ponajprije, mojoj agentici Wendy Weil, jer ni u jednom trenutku nije izgubila vjeru u mene; mojem uredniku Samu Vaughanu za vrijeme i pozornost koje mi je posvetio i za to što me nasmijavao i dok sam morala prerađivati rukopis, te Marthi Levin, prvoj osobi iz Random Housea s kojom sam se sprijateljila. Zahvaljujem i Gloriji Safier, Liz Hock, Margaret Cafarelli, Anne Howard Baily, Julie Florence, Jamesu »Daddyju« Hatcheru, dr. Johnu Nixonu, Gerryju Hannahu, Jayu Sawyeru i Franku Selfu. Hvala i tvrtki DeThoma/Bobo&Associates što su ostali uza me u teškim razdobljima. Nadalje, hvala Barnabyju i Mary Conrad i Udruzi književnika Santa Barbare, Jo Roy i Birminghamskoj javnoj knjižnici, Jeffu Norellu, Birmingham Southern Collegeu, Ann Harvey i Johnu Loqueu te izdavaču Oxmoor House Publishing. Od srca zahvaljujem svojoj daktilografkinji i desnoj ruci Lisi McDonald i njezinoj kćeri Jessiah, jer je bila dobra i poslušno gledala Ulicu Sezam dok smo njezina majka i ja radile. Moja osobita zahvala svim dragim ljudima u Alabami, onima iz prošlosti i onima iz sadašnjosti. Moje srce. Moj dom.

Sada, doduše, sjedim tu, u Staračkom domu Rose Terrace, ali u mislima sam u Gostionici Whistle Stop, uz tanjur pohanih zelenih rajčica. Gđa Clea Threadgoodea lipanj 1986.

THE WEEMS WEEKLY NOVOTARIJE IZ WHISTLE STOPA, ALABAMA

12. LIPNJA 1929. Otvorena gostionica

ostionica Whistle Stop otvorena je prošli tjedan, odmah pokraj moje pošte. Vlasnice Idgie Threadgoode i Ruth Jamison kažu da posao ide dobro. Idgie poručuje svima koji je znaju da se ne moraju bojati trovanja jer ne kuha ona. Kuhaju dvije crnkinje, Sipsey i Onzell, a roštilj pripravlja Onzellin muž Big1 George. Ako još niste navratili, Idgie veli da se doručak poslužuje od 5.30 do 7.30, a za 25 centi možete dobiti jaja, kukuruzne žgance2, pecivo, slaninu, kobasice, šunku s umakom i kavu. Za objed ili večeru nude se: pržena piletina, svinjski odresci u umaku, somovina, pileći paprikaš s valjušcima ili miješano meso s roštilja, tri vrste povrća po vašem izboru, pecivo ili kuružnjak, piće i kava, sve za 35 centi. Idgie kaže da od povrća nude kukuruz na maslacu, pohane zelene rajčice, prženu okru, kelj ili repino lišće, pjegavi grah, kandirani jam3, žute mahune i »kiflice«. Za desert je pita. 1 2 3

Big George – »Big« je čest nadimak za visoke i krupne ljude oba spola (prev.) Recept za jela s jelovnika naći ćete na kraju knjige (prev.) Jam – batata, slatki krumpir, u SAD jede se uglavnom na Jugu (prev.) 11

Fannie Flagg

Ja i Wilbur (moja bolja polovica) neku smo večer ondje večerali i on kaže da je hrana toliko dobra da možda više nikada neće jesti kod kuće. Ha, ha. Daj Bože! Po čitav dan samo kuham, a on je svejedno vječito gladan. Uzgred, Idgie kaže da je jedna njezina kokoš snijela jaje u kojem je bila novčanica od deset dolara. Dot Weems

STARAČKI DOM ROSE TERRACE STARA CESTA ZA MONTGOMERY BIRMINGHAM, ALABAMA

15. prosinca 1985.

velyn Couch došla je s mužem Edom u Rose Terrace posjetiti njegovu majku, Big Mommu, koja se onamo nedavno i nevoljko preselila. Upravo se uspjela izvući i sakriti u sobu za posjete kako bi u miru pojela čokoladu. Ali, tek što je sjela, starica pokraj nje počela je pripovijedati: – Da me pitate koje se godine netko vjenčao, s kim se vjenčao, u čem je bila mladenkina majka, u devedeset posto slučajeva znala bih vam točno reći. Ali, da me ubijete, ne znam kad sam toliko ostarjela. Starost me jednostavno zaskočila. Prvi sam put to primijetila u lipnju ove godine, kad sam operirala žučne kamence. Znate, oni ih tamo još čuvaju. A možda su ih dosad već i bacili, tko bi ih znao. Ona krupna sestra upravo mi je bila dala još jedan klistir, znate, tamo ih jako vole davati, kad sam vidjela što su mi stavili na ruku. Bijelu vrpcu na kojoj je pisalo: »Gospođa Clea Threadgoodea4, osamdeset šest godina«. Ma, zamislite vi to! Kad sam se vratila kući, rekla sam svojoj prijateljici gospođi Otis da nam sad preostaje samo čekati da otegnemo papke. Rekla je da njoj ljepše zvuči da »odemo na drugi svijet«. Sirotica, nisam joj 4 Engl. Mrs. Cleo Threadgoode. Danas se rijetko koristi, ali je dugo bio čest način oslovljavanja i predstavaljanja udanih žena (prev.) 13

Fannie Flagg

imala srca reći da to možemo nazvati kako god hoćemo, svejedno ćemo svi skviknuti. Čudno je to, kad si dijete, čini ti se da vrijeme nikad neće proći, a kad navršiš dvadesetu, prolijeće kao da si u brzom vlaku za Memphis. Ha, život valjda svakoga zaskoči. Mene jest. Jednog sam dana bila djevojčica, a već sljedećeg odrasla žena s grudima i stidnim dlačicama. Ni sama ne znam kada se sve to dogodilo. Ali, nikad i nisam bila osobito pametna, ni u školi ni inače. Gospođa Otis i ja smo iz Whistle Stopa, gradića petnaestak kilometara odavde, pokraj ranžirnog kolodvora. Već tridesetak godina živi nekoliko kuća od mene. Kad joj je umro muž, sin i snaha navalili su na nju da se preseli ovamo u dom, a mene su zamolili da joj pravim društvo. Obećala sam da ću malo ostati – ona to još ne zna, ali vraćam se kući čim se ona privikne. Nije tu ni tako loše. Prije neki dan svi smo dobili božićne ukrase za revere. Na mojem su bile svjetlucave crvene kuglice, a gospođa Otis dobila je malenog Djeda Mraza. Ali, bilo mi je žao ostaviti moju mačkicu. Ovdje ne smiješ imati kućne ljubimce, a baš mi nedostaje. Uvijek sam ih imala po nekoliko, cijeloga života. Dala sam je onoj djevojčici iz susjedstva koja mi zalijeva geranije. Na trijemu imam četiri betonske posude prepune geranija. Mojoj prijateljici gospođi Otis tek je sedamdeset osam. Zbilja je draga, ali i pomalo živčana. Držala sam svoje žučne kamence u staklenki pokraj postelje, a njoj je to smetalo pa sam ih morala skloniti. Rekla je da je deprimiraju. Sitna je poput ptičice, a kako vidite, ja sam krupna. Imam krupne kosti, a i sve drugo. Ali, nikad nisam naučila voziti, pa sam bila nepokretna. Uvijek oko kuće. Uvijek sam nekog morala moliti da me odveze u trgovinu, ili liječniku, ili u crkvu. Nekoć je do Birminghama vozio 14

Pohane zelene rajčice

tramvaj, ali već ga odavno nema. Da se ponovno rodim, jedino bih to promijenila. Naučila bih voziti. Čudno je to što čovjeku najviše nedostaje kad nije kod svoje kuće. Meni nedostaje miris kave i pržene slanine ujutro. Ovdje ne možeš osjetiti mirise iz kuhinje, a i ne daju nam ništa prženo. Sve kuhano, i to bez zrnca soli! Meni takva hrana ne vrijedi ni pišljiva boba, a vama? Starica nije čekala odgovor. – A poslije podne najradije sam jela krekere i kiselo mlijeko, ili kiselo mlijeko i kuružnjak. Volim ih zdrobiti u šalici i jesti žlicom, ali ne možeš tako jesti kad nisi doma. A i drvo mi nedostaje. Moja kuća nije ništa naročito, obična kućica s dnevnom sobom, spavaonicom i kuhinjom. Ali, drvena je, ima zidove od borovine. To mi je najdraže. Ne volim gipsane zidove. Nekako su, što ja znam, hladni i goli. Ponijela sam od kuće sliku djevojke na njihaljci, s dvorcem i prekrasnim plavim mjehurićima u pozadini, i ovjesila je u svojoj sobi, ali njegovateljica mi je rekla da je djevojka gola od struka nagore i da to nije dolično. Zamislite, imam tu sliku već pedeset godina, a nikad nisam primijetila da je djevojka gola. A da vam pravo kažem, sumnjam da ovi starci vide dovoljno dobro da bi primijetili kako su joj grudi gole. Ali, ovo je metodistički dom, pa je slika završila u ormaru, zajedno s mojim žučnim kamencima. Jedva čekam da se vratim kući. U neredu je. Odavno je nisam pomela. Bacila sam metlu na nekoliko bučnih šojki koje su se svađale, i zamislite, metla je zapela među grane! Kad se vratim, morat ću nekoga zamoliti da mi je skine. I tako, neku večer kad nas je sin gospođe Otis vozio kući s božićne čajanke u crkvi, prelazili smo prugu, tamo gdje je nekoć bila gostionica, i dalje uz Prvu ulicu, pokraj bivše kuće Threadgoodeovih. Na kuću su, naravno, zakucane daske i sva se raspada, 15

Fannie Flagg

ali dok smo se vozili, svjetla automobila na trenutak su osvijetlila prozore pa je izgledala isto kao svih onih večeri prije sedamdeset godina, kao da je unutra sve osvijetljeno, bučno i radosno. Čula sam smijeh, i Essie Rue kako lupa po klaviru u salonu, »Buffalo Gal, Won’t You Come Out Tonight« ili »The Big Rock Candy Mountain«, i zamalo mi se učinilo da vidim Idgie Threadgoode kako sjedi na kineskom drvu i počne zavijati svaki put kad Essie Rue zapjeva. Uvijek je govorila da Essie Rue pjeva jednako dobro kao što njihova krava pleše. I, valjda zato što smo prošli pokraj kuće i što me uhvatila takva nostalgija, počela sam se prisjećati. Toga se sjećam kao da je jučer bilo, ali zapravo o obitelji Threadgoode sjećam se svega. A nije ni čudno, pa bila sam im susjeda od rođenja, a i udala sam se za njihova sina. Imali su devetero djece. Tri kćeri, Essie Rue i blizanke, bile su približno moje dobi, pa sam se uvijek igrala s njima, a često bih odlazila na pidžama party. Moja je mama umrla od sušice kad su mi bile četiri godine, a kad mi je umro i tata, gore u Nashvilleu, jednostavno sam ostala kod njih. Moglo bi se reći da pidžama party nikad nije završio.

THE WEEMS WEEKLY NOVOTARIJE IZ WHISTLE STOPA, ALABAMA

8. LISTOPADA 1929. Meteorit udario u kuću

ospođa Biddie Louise Otis, koja živi u Prvoj ulici na broju 401, izvijestila nas je da je u četvrtak navečer kroz krov njezine kuće uletio kilogram težak meteorit. Nju je promašio, ali pogodio je radio koji je upravo slušala. Kaže da je sjedila na kauču jer je u naslonjaču ležao pas. Upravo je bila počela slušati »Fleischmanove kuharske savjete«. Na krovu je rupa široka čitav metar, a radio je raspolovljen. Bertha i Harold Vick proslavili su godišnjicu braka na travnjaku pred kućom tako da ih vide svi susjedi. Čestitamo g. Earlu Adcocku starijem, upravitelju u Željeznici L&N, koji je upravo imenovan Velikim uzvišenim vladarom humanitarnog reda Elks, 37. red, kojega je član i moj Wilbur. Idgie vam poručuje: želite li da vam što ispeku na ražnju, samo pošaljite u gostionicu i Big George će to za vas obaviti. Pilići za 10 centi, a prasci prema veličini. Dot Weems

STARAČKI DOM ROSE TERRACE STARA CESTA ZA MONTGOMERY

BIRMINGHAM, ALABAMA 15. prosinca 1985.

at poslije, gospođa je Threadgoode i dalje pripovijedala. Evelyn Couch pojela je tri Milky Waya i upravo je odmatala drugi Butterfinger. Pitala se hoće li stara ikada prestati. – Znate, prava je sramota što je kuća Threadgoodeovih u tako lošem stanju. Ondje se toliko toga dogodilo, rođeno je toliko djece, bilo je toliko sreće. Bila je to velika bijela dvokatnica s velikim trijemom i sprijeda i s obiju strana. A u svim spavaćim sobama bile su tapete s ružama. Prekrasno su izgledale navečer kad bi se upalila svjetla. Pruga je prolazila odmah iza kuće. U ljetne bi večeri dvorište bilo puno krijesnica, mirisalo bi po kozjoj krvi što je nicala duž pruge. Tata je ondje posadio smokve i jabuke, a za mamu napravio prekrasnu bijelu brajdu obraslu visterijom... a uz kuću su rasle sitne ružičaste ruže. Da ste to samo mogli vidjeti! Mama i tata Threadgoode odgajali su me kao svoju. Svi su mi u obitelji bili dragi, a najviše Buddy. Ali, udala sam se za Clea, njegova starijeg brata. Bio je kiropraktičar. I, zamislite, poslije sam imala problema s kralježnicom, pa je baš dobro ispalo. Kako vidite, cijeli sam život pratila što se zbiva s Idgie i s ostalim Theradgoodeovima. I mogu vam reći, bilo je bolje nego u kinu. 18

Pohane zelene rajčice

Moram priznati da sam uvijek bila tip sljedbenice. Vjerovali ili ne, do pedesete sam bila prilično šutljiva, ali kad sam jedanput počela govoriti, više nisam prestajala. Cleo mi je jedanput rekao: »Ninny« – zovem se Virginia, ali prozvali su me Ninny – »Ninny, stalno moram slušati o tome što je Idgie rekla i što je Idgie učinila. Zar nemaš pametnija posla nego po čitav dan visjeti u toj gostionici?« Dobro sam razmislila, a onda rekla: »Zapravo i nemam.« Ne želim time reći ništa protiv Clea, ali to je jednostavno bilo tako. U veljači se navršila trideset jedna godina otkako je Cleo umro. Često se pitam jesam li ga povrijedila kad sam mu to rekla, ali mislim da ipak nisam, jer, na kraju krajeva, volio je Idgie koliko i mi ostali i uvijek se slatko smijao njezinim nepodopštinama. Ona mu je bila najmlađa sestra. Zbilja je bila nešto posebno. Ona i Ruth bile su vlasnice Gostionice Whistle Stop. Idgie je izvodila svakojake ludosti samo da bi nas nasmijala. Jedanput je u košaricu za milodar u baptističkoj crkvi stavila žetone za poker. Da, da, bila je ona priča za sebe, ali ipak ne shvaćam kako je itko mogao pomisliti da je ubila onog čovjeka... Evelyn je tada prvi put prestala jesti i pogledala staricu umiljata lika, u izblijedjeloj modroj haljini na cvjetiće, valovite srebrnaste kose. A ona je nastavila kao da se ništa nije dogodilo: – Neki su mislili da je sve počelo onog dana kada je upoznala Ruth, ali ja mislim da je zapravo počelo za onom nedjeljnom večerom prvoga travnja 1919., iste godine kad se Leona udala za Johna Justicea. Znam da je bio prvi travnja jer je Idgie došla na večeru i svima za stolom pokazala bijelu kutijicu u kojoj je na komadiću vate ležao ljudski prst. Tvrdila je da ga je našla u dvorištu iza kuće. Ali, zapravo je to bio njezin prst, samo ga je gurnula kroz otvor na dnu. Aprilili! To je bilo smiješno svima osim Leoni. Bila je najstarija i najljepša sestra, a tata ju je grozno razmazio, zapravo, svi smo je tetošili... 19

Fannie Flagg

Idgie je tada bilo deset, jedanaest godina. Na sebi je imala novu haljinu od bijelog organdija i svi smo joj govorili kako joj lijepo pristaje. Izvrsno smo se zabavljali i upravo se spremili pojesti kolač s borovnicama kad je Idgie iz čista mira ustala i objavila: »Nikad više u životu neću odjenuti haljinu!« I iz tih je stopa, draga moja, otišla na kat i odjenula stare Buddyjeve hlače i neku košulju. Ni danas mi nije jasno što joj je bilo. Nikome nije bilo jasno. Ali, Leona je znala da Idgie nikad ne kaže ništa što ne misli ozbiljno, pa je počela zapomagati: »Tata, Idgie će mi upropastiti vjenčanje, vidjet ćeš da hoće!« A tata je rekao: »Ma neće, zlato. Bit ćeš najljepša mladenka u cijeloj Alabami.« Tata je imao guste ravne brkove. Pogledao nas je i upitao: »Nije li tako, djeco?«, a mi smo dali sve od sebe da je utješimo i ušutkamo. Svi osim Buddyja, koji se samo smijuljio. Idgie je bila njegova miljenica i odobravao je sve što je činila. Uglavnom, Leona je pojela kolač i upravo kad smo pomislili da se smirila, vrisnula je tako glasno da je Sipsey, crnkinji u kuhinji, nešto ispalo iz ruku. »Oh, tata, a što ako tko od nas umre?« Pa, i o tome je valjalo razmisliti, nije li? Svi smo pogledali mamu. Spustila je vilicu na stol i rekla: »Djeco, ako se to dogodi, sigurna sam da će vaša sestra popustiti i odjenuti haljinu. Na kraju krajeva, tvrdoglava jest, ali nije nerazumna.« A onda sam, nekoliko tjedana poslije, čula kako mama govori Idi Simms, krojačici koja je šivala odjeću za vjenčanje, da joj treba odijelo od zelena baršuna i leptirmašna za Idgie. Ida ju je začuđeno pogledala. »Odijelo?« A mama je rekla: »Znam, Ida, znam. Na sve sam je načine pokušala nagovoriti da odjene nešto prikladnije, ali to dijete točno zna što hoće.« I doista, čak je i u toj dobi znala što hoće. Mislim da je zapravo htjela biti poput Buddyja. Bože, da ste ih samo vidjeli. – Starica se 20

Pohane zelene rajčice

nasmijala. – Jednom su imali rakuna koji se zvao Cookie. Znala sam ga satima gledati kako pokušava oprati kreker5. Njih dvoje stavili bi u dvorište zdjelu vode i onda mu davali krekere. Nesretnik bi prao kreker za krekerom i nikako mu nije bilo jasno zašto nestaju. Svaki bi put pogledao u svoje prazne šape i doimao se iznenađeno. Nikad nije uspio shvatiti kamo su nestali. Dobar dio života proveo je perući krekere. Prao je i kekse, ali to nije bilo toliko smiješno. Jedanput je oprao i sladoled. Ali, bolje bi mi bilo da prestanem misliti o tom rakunu, inače će svi pomisliti da sam luda kao gospođa Philbeam iz mojeg hodnika. Sirotica, misli da je na Brodu ljubavi i putuje za Aljasku. Mnogi nesretnici ovdje ne znaju ni tko su. Evelynin muž Ed pojavio se na vratima i mahnuo joj. Evelyn je pokupila papiriće od slatkiša, strpala ih u torbicu i ustala. – Oprostite, evo mi muža, morat ću krenuti. Gospođa Threadgoode iznenađeno je podignula glavu i rekla: – Oh! Zar baš morate? – Na žalost, moram. Muž me čeka. – Pa, baš mi je bilo ugodno razgovarati s vama. Kako se zovete, dušo? – Evelyn. Pa, navratite još koji put. Lijepo je razgovarati s vama. Pa-pa – doviknula je za Evelyn i ostala čekati sljedećeg posjetitelja.

Rakuni, naime, imaju običaj prati hranu prije nego što je pojedu (prev.) 21

THE WEEMS WEEKLY (NOVOTARIJE IZ WHISTLE STOPA, ALABAMA)

15. LISTOPADA 1929. Spor oko vlasništva nad meteoritom

ospođa Vesta Adcock i njezin sin Earl mlađi tvrde da su oni pravi vlasnici meteorita jer su, kažu, Otisovi kuću unajmili od njih. Kuća je njihova, pa je stoga njihov i meteorit. Kad sam je upitala o tome, gospođa Biddie Louise Otis izjavila je da meteorit pripada njoj jer je udario u njezin radio. Njezin muž Roy, kočničar u Južnoj željeznici, radio je u noćnoj smjeni pa nije bio kod kuće, ali kaže da to nije ništa neobično, jer je 1833. godine u jednoj noći palo 10.000 meteorita pa ne treba podizati toliku prašinu zbog toga jednog. Biddie kaže da će ga svejedno sačuvati za uspomenu. Uzgred, ne znam čini li se to meni samo ili vremena doista postaju teška. Onaj moj kaže da je u gostionicu prošli tjedan došlo pet novih skitnica zamoliti za malo hrane. Dot Weems

DAVENPORT, IOWA SKITNIČKI LOGOR

15. LISTOPADA 1929.

etorica muškaraca stajala su oko vatre što je tinjala. Dok su iz limenki pili razvodnjenu kavu, na licima su im plesale narančaste i crne sjene. Bili su to: Jim Smokey Phillips, Elmo Inky Williams, BoWeevil Jake, Crackshot Sackett i Chattanooga Red Barker, petorica od približno dvjesto tisuća muškaraca i mladića koji su te godine lutali zemljom. Smokey Phillips podignuo je pogled ali nije rekao ništa, a ostali su u odgovor učinili isto. Te su večeri bili umorni i bezvoljni jer je hladnoća najavljivala još jednu oštru, nemilosrdnu zimu. Smokey je znao da će uskoro morati na jug, zajedno s golemim jatima gusaka, baš kao i svake godine dotad. Rodio se jednoga hladnog jutra negdje u gorju Smokey u Tennesseeju. Njegov otac, muškarac kvrgavih koljena, ilegalni pecar koji se zaljubio u vlastiti proizvod, kobno je pogriješio kad se oženio »pristojnom ženom«, neuglednom seljankom kojoj je najvažnija u životu bila Baptistička crkva slobodne volje Pine Grove. Dobar dio djetinjstva Smokey je proveo sjedeći sa sestricom Bernice po nekoliko sati na tvrdim, drvenim klupama dok su se održavali cjelodnevni obredi pjevanja i pranja nogu. 23

Fannie Flagg

Za redovnih crkvenih obreda, njihova bi majka bila jedna od onih žena što su znale ustati i početi blebetati na novim jezicima6. S vremenom je Duh Sveti nju ispunjao sve više, a njegova oca sve manje, pa je posve prestao odlaziti u crkvu. Djeci je rekao: – Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem da moram poludjeti kako bih to dokazao. A onda, u proljeće kad je Smokeyju bilo osam godina, stvari su se još pogoršale. Majka je izjavila da joj je Gospodin kazao kako joj je muž pokvaren i opsjednut đavlom, pa ga je prijavila poreznoj upravi. Smokey je dobro pamtio dan kad su oca s puškom uperenom u leđa doveli stazom od pecare. Dok je prolazio pokraj žene, zapanjeno ju je pogledao i rekao: – Ženska glavo, zar ne shvaćaš što si učinila? Upravo si samoj sebi otela kruh iz usta. Smokey ga nikad više nije vidio. Nakon očeva odlaska, majka je posve poludjela. Spetljala se s pripadnicima sekte Holly Rollers, koji su u obredima koristili zmije. Jedne večeri, pošto su čitav sat bulaznili i udarali po Bibliji, zajapureni, raščupani propovjednik jako je uzbudio svoje bosonoge sljedbenike. Pjevali su i poskakivali kad je iznenada posegnuo u vreću za krumpir i izvukao dvije goleme čegrtuše te, izgubljen u Duhu, počeo njima vitlati po zraku. Smokey se skamenio. Stisnuo je sestrinu ruku. Propovjednik je plesao i pozivao vjernike da prime guju i pročiste dušu u vjeri Abrahamovoj. Njihova majka iznenada mu je prišla, dograbila čegrtušu i pogledala je ravno u oči. Zatim je opet progovorila nepoznatim jezikom, i nadalje zureći u žute zmijske oči. Svi su se počeli njihati 6 Engl. »speaking in tongues«. U nekim evangeličkim sljedbama vjeruje se da osoba u trenutku božanskog nadahnuća progovara nepoznatim jezicima. I u Sjedinjenim Državama to je rijetko i drži se pomalo nastranim, kao i rukovanje zmijama. Oboje se temelji na Evanđelju po Marku 16:17-18 (prev.) 24

Pohane zelene rajčice

i pjevušiti. Kad je, sa zmijom u ruci, počela hodati crkvom, ljudi su počeli padati na pod, trzati se, jecati i kotrljati pod klupe i duž prolaza. Zavladala je opća mahnitost, a ona je i dalje trabunjala: – … HOSSA HELAMNA HESSAMIA… Nije se uspio ni snaći, a sestrica mu se otela, otrčala do majke i potegnula je za skut. – Mama, nemoj! Razrogačenih očiju, još u transu, majka je na trenutak pogledala kćer, i upravo ju je u toj sekundi čegrtuša ugrizla za obraz. Zapanjeno je pogledala zmiju, a ona ju je opet ugrizla, još brže i jače, u vrat, te joj probola arteriju. Tresnula je zmiju na pod, a ona je prezirno odgmizala niz prolaz. Majka se iznenađeno osvrnula po crkvi, koja je sad bila tiha poput grobnice. Oči su joj se zamaglile. Skliznula je na pod. Za manje od minute bila je mrtva. Uto je Smokeyja zgrabio ujak i iznio ga van. Bernice je poslije živjela kod susjeda, a Smokey kod ujaka. Kad je navršio trinaestu, krenuo je niz prugu u nepoznato. Nikad se nije vratio. Sa sobom je ponio jedino sestrinu fotografiju. Povremeno bi je izvukao iz džepa. Na izblijedjeloj retuširanoj snimci stajali su, ružičastih usnica i obraza, punašna djevojčica s pletenicama, ružičastim vrpcama u kosi i sićušnom niskom bisera oko vrata, a odmah iza nje on, zalizane smeđe kose, obraza priljubljena uz njezin. Često se pitao kako je Bernice. Namjeravao ju je jednog dana obići, samo da najprije stane na svoje noge. Kad mu je bilo dvadesetak godina, izgubio je fotografiju. Neki ga je željeznički kontrolor izbacio iz teretnog vlaka u hladnu, žutu rijeku negdje u Georgiji, pa je sad rijetko mislio na nju, osim ponekad, noću, kad bi vlakom prolazio kroz gorje Smokey, putujući nekamo drugamo. 25

Fannie Flagg

Ovog je jutra Smokey Phillips bio u putničko-teretnom vlaku koji je išao iz Georgije za Floridu. Već dva dana nije ništa jeo, pa se sjetio da mu je prijatelj Elmo Williams rekao kako negdje kod Birminghama dvije žene vode gostionicu u kojoj uvijek možeš dobiti nešto za pojesti. Naziv gostionice vidio je u nekoliko zatvorenih teretnih vagona, pa kad je ugledao znak WHISTLE STOP, ALABAMA, iskočio je iz vlaka. Gostionica je bila s druge strane pruge, baš kako mu je Elmo rekao. Bila je to mala zelena zgrada sa zelenobijelom ceradom pod reklamom Coca Cole. Na njoj je pisalo GOSTIONICA WHISTLE STOP. Otišao je straga i pokucao na vrata s mrežicom protiv kukaca. Neka je sitna crnkinja pržila piletinu i rezala zelene rajčice. Čim ga je ugledala, povikala je: – Miz7 Idgie! Na vratima se ubrzo pojavila zgodna, visoka plavuša s pjegicama i kovrčave kose. Na sebi je imala čistu, bijelu mušku košulju i muške hlače. Činilo mu se da bi joj moglo biti dvadesetak godina. Skinuo je šešir. – Oprostite, gospođo, htio sam vas pitati imate li za mene možda kakvog posla, nešto što bih mogao raditi. U posljednje mi vrijeme baš ne ide. Idgie je odmjerila muškarca u pohabanoj, prljavoj jakni, poderanoj smeđoj košulji i ispucalim kožnatim cipelama bez vezica. Znala je da ne laže. Otvorila je vrata. – Uđi, prijatelju. Naći ćemo već nešto. Upitala ga je kako se zove. – Smokey, gospođo. 7 Miz odn. Miss način je oslovaljanja karakterističan za američki Jug. Premda znači »gospođica«, odnosi se jednako na udane i neudane žene neovisno o dobi, ali obično pripadnice višeg staleža. Miss je bjelačka, a Miz crnačka varijanta. Istodobno izražava poštovanje i prisnost i obično ide uz ime, a ne prezime osobe. Primjerice, dok će se od novog znanca očekivati da udanu ženu oslovi s Madam ili Mrs… neovisno o njegovu staležu, dvorkinja iste žene, ako je dugo poznaje, oslovljavat će je s Miss ili Miz. (prev.) 26

Pohane zelene rajčice

Zatim se okrenula ženi koja je stajala za šankom. Smokey već mjesecima nije vidio urednu i čistu ženu, a ljepšu od te nije vidio nikad u životu. Na sebi je imala točkastu haljinu od organdija, a kestenjastu je kosu svezala crvenom vrpcom. – Ruth, ovo je Smokey. Radit će kod nas. Ruth mu se nasmiješila. – Baš lijepo. Drago mi je. Idgie mu je pokazala gdje je muški zahod. – Lijepo se osvježi, pa dođi nešto prigristi. – Svakako, gospođo. Zahod je bio velik. Sa stropa je visjela žarulja, a kad je povukao uzicu i uključio je, u kutu je ugledao stojeću kadu s crnim gumenim čepom na lancu. Na umivaoniku bili su već pripremljeni britva, sapun i četka. Kad se ugledao u zrcalu, posramio se što su ga vidjele tako prljava, ali sapun je već odavno za njega bio misaona imenica. Sada je uzeo komad velikoga žutog sapuna i pokušao sastrugati gar i ugljenu prašinu s lica i ruku. Već dvadeset četiri sata ništa nije popio, pa su mu ruke toliko drhtale da se nije mogao ni pošteno obrijati. Ipak, dao je sve od sebe. Pošto se poprskao losionom Old Spice i počešljao češljem koji je našao na polici iznad umivaonika, vratio se u gostionicu. Idgie i Ruth postavile su mu stol. Na tanjuru su ga čekali pržena piletina, pjegavi grah, repino lišće, pohane zelene rajčice i kukuruzni kruh, a uz to ledeni čaj. Primio je vilicu i pokušao jesti. Ruke su mu se i dalje tresle. Nije uspio hranu prinijeti ustima, a čaj je prolio po košulji. Nadao se da ga ne gledaju, ali ona mu je plavuša prišla i rekla: – Dođi, Smokey, idemo se prošetati. Uzeo je šešir i obrisao usta ubrusom. Mislio je da će ga izbaciti. – Odmah, gospođo. Povela ga je na livadu iza gostionice. 27

Fannie Flagg

– Prilično si živčan, je li? – Oprostite što sam prosuo jelo, gospođo, ali, iskreno govoreći… ovaj… pa, bit će najbolje da odem. Mnogo vam hvala. Idgie je iz džepa pregače izvukla malu bocu viskija i pružila mu je. Smokey je i te kako znao cijeniti dobrotu. – Prava ste svetica, gospođo. – Sjeli su na kladu pokraj šupe. I dok je on smirivao živce, ona je pripovijedala. – Vidiš li ono veliko prazno polje? Pogledao je. – Da, gospođo. – Prije mnogo godina ondje je bilo najljepše jezero u Whistle Stopu. Ljeti smo u njem plivali, lovili ribu i vozili se u čamcima. – Žalosno je odmahnula glavom. – To mi jezero baš nedostaje. Smokey je gledao u prazno polje. – I što se s njim dogodilo? Je li se isušilo? Pripalila mu je cigaretu. – Ne, nego nešto još strašnije. Jedne je godine u studenom doletjelo veliko jato divljih pataka. Bilo ih je četrdesetak, možda i više. Sletjele su točno na sredinu jezera, i dok su mirno plivale, dogodilo se nešto nevjerojatno. Temperatura je pala tako naglo da se cijelo jezero u trenu zamrznulo. Za samo tri sekunde postalo je tvrdo kao kamen. Jedan, dva, tri i gotovo. Smokeyja je to zapanjilo. – Ma nemojte!? – Da. – A patke? Sigurno su uginule. – Ma kakvi! Jednostavno su odletjele i jezero odnijele sa sobom. I dan-danas možete ga vidjeti prijeko u Georgiji. Okrenuo se i pogledao je. Kad je shvatio da se s njim šali, plave su mu oči zasjale i prasnuo je u smijeh. Toliko se smijao da je počeo kašljati, pa ga je morala lupati po leđima. 28

Pohane zelene rajčice

Još je brisao suze kad je krenuo natrag u gostionicu gdje ga je čekala večera. Jelo je još bilo toplo. Netko ga je za njega držao u pećnici. Oh, gdje li je noćas sin moj što luta Majčina dika gdje li je sad Pragove broji dok tutnji vlak Il’ se uz vatru grije Oh, gdje li je noćas sin moj?

THE WEEMS WEEKLY (NOVOTARIJE IZ WHISTLE STOPA, ALABAMA)

22. LISTOPADA 1929. Meteorit izložen u gostionici

ospođa Biddie Louise Otis danas je izjavila da će meteorit koji je prošli tjedan uletio kroz njezin krov odnijeti u gostionicu kako bi je prestali zivkati telefonom jer je prezaposlena selidbom. Kaže da je to običan sivi kamen, ali ako ga baš želite vidjeti, samo izvolite. Idgie poručuje da slobodno navratite kad god želite. Izložit će ga na šanku. Žao mi je što ovaj tjedan nema više novosti, ali onaj moj Wilbur cijeli tjedan ima gripu, pa ga dan i noć dvorim. Ima li ičega goreg od bolesna muškarca? S tugom javljamo da je naša voljena 98-godišnja Bessie Vick, Berthina svekrva, jučer umrla, kako neki vjeruju, od starosti. Dot Weems