Lucy Foley POPIS UZVANIKA
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo osamdeset osam Naslov izvornika
The Guest List Copyright © Lost and Found Books Ltd 2020 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Urednica programa
Hana Vunić Urednica
Aleksandra Stella Škec Lektorica
Ivanka Šenda Grafički urednik
Marko Katičić Ilustracija na naslovnici
© Nic Skerten / Trevillion images Oblikovanje naslovnice
Marija Morić Tisak
Denona, Zagreb, lipanj 2021.
ISBN 978-953-14-3041-8 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3042-5 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001101850 (meki uvez) i 001101852 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Lucy Foley
Popis uzvanika S engleskoga preveo IGOR RENDIĆ
Za Kate i Robbieja, jer boljega brata i sestru punih potpore ne bih mogla poželjeti... Srećom ste nimalo poput onih u ovoj knjizi!
SADA
Noć vjenčanja
S
vjetla se ugase. U samo jednom trenutku sve je u mraku. Bend više ne svira. Unutar šatora uzvanici skviče i stišću se jedni uz druge. Svjetlost svijeća na stolovima samo unosi još veći nemir, baca rasplesane sjene po platnenim stijenkama šatora. Nemoguće je razabrati tko se gdje nalazi ili što tko govori; naglo podivljali vjetar huči preko glasova uzvanika. Vani bjesni oluja. Vrišti svuda oko njih, mlati po šatoru. Svaka njezina navala odaje dojam da se čitav šator svija i drhti, praćen glasnom škripom metala; uzvanici se stišću u sebe u strahu. Vrata su se otvorila, mlataraju na vjetru. Plamen parafinskih baklji na ulazu kao da se cereka. Oluja odaje dojam da je posrijedi nešto osobno. Da je sav svoj gnjev čuvala baš za te svate. Nije prvi put da je nestalo struje. No prethodnog su se puta svjetla ponovno uključila za samo nekoliko minuta. Uzvanici su se vratili plesu, piću, tabletama, ševi, hrani, smijehu... i zaboravili da se išta dogodilo. Koliko je sad već prošlo? Teško je reći kad ste u mraku. Nekoliko minuta? Petnaest? Dvadeset? Strah se polako uvlači u njih. Tama se doima zlokobnom, namjernom. Kao da bi se pod njezinim okriljem bilo što moglo dogoditi. 7
Lucy Foley
Žarulje naposljetku ponovno zasjaše. Uzvanici se vesele tomu. Neugodno im je zbog položaja u kojem ih je svjetlo zateklo: sklupčani kao da se spremaju odbiti napad. Smiju se tomu. Gotovo su se uvjerili da se nisu doista bojali. U tim trima spojenim šatorima trebalo bi se odvijati slavlje, no prizor sliči razaranju. U glavnom blagovaoničkom dijelu podni je laminat zaliven vinom, a bijela tkanina umrljana grimizom. Boca šampanjca na svakoj je površini, svjedočanstvo večeri pune zdravica i proslave. Zaboravljen par srebrnih sandala viri pod jednim stolnjakom. Irski bend ponovno je zasvirao u šatoru za ples – živahna pjesma kojom se svadbi želi povratiti duh. Mnogi se uzvanici sada žure u njezinu smjeru, željni opuštanja. Ako obratite pozornost, možda primijetite tragove bosonoge gošće koja je nagazila na razbijeno staklo i ostavila za sobom krvavi otisak stopala na laminatu, sad već suh i nalik na mrlju od hrđe. Nitko ga nije primijetio. Preostali uzvanici lutaju i okupljaju se u kutovima glavnoga šatora, neopipljivi koliko i zaostali dim cigareta. Ne žele baš ostati, ali ne žele ni iskoračiti iz utočišta što ga šator pruža dok vani bjesni oluja. Niti itko može otići s otoka. Ne još. Brodice će doći tek kad se vjetar smiri. U središtu svega nalazi se golema torta. Većinu je dana provela pred njima čitava i savršena, zaogrnuta šećernim raslinjem koje treperi pod svjetlima. No tek koju minutu prije nego što je nestalo svjetla, uzvanici su se bili okupili svjedočiti ceremonijalnom vađenju utrobe. Iz dubina torte sad viri biskvit tamnocrvene boje. Izvana se tada začuje novi zvuk. Moglo bi ga se gotovo zamijeniti za vjetar, no jača i glasnoćom i intenzitetom dok nije sasvim jasno što je posrijedi. Uzvanici se ukočiše. Zure jedni u druge. Odjednom se ponovno boje. Boje se više nego kad je bilo nestalo svjetla. Svi znaju što čuju. Vrisak užasa. 8
DAN PRIJE AOIFE
Planerica vjenčanja
G
otovo su svi uzvanici stigli. Sve samo što nije prešlo u petu brzinu: večeras će se održati pokusna večera s izabranim gostima, stoga vjenčanje ustvari započinje ove noći. Šampanjac je već na ledu, spreman za piće prije same večere. Jedan lijepi stari Bollinger: osam boca, a uz to vino za večeru i nekoliko sanduka Guinnessa – sve prema mladenkinim uputama. Nije na meni da komentiram, ali čini mi se pretjeranim. Doduše, tu su samo odrasli. Sigurna sam da se znaju kontrolirati. A možda i ne znaju. Kum mi se čini rizičnim, ali i svi djeveri, da budem iskrena. A kumu, mladenkinu polusestru, vidjela sam kako sama luta otokom, pogrbljeno i žustro kao da pokušava pobjeći od nečega. Baveći se ovim poslom, doznate svakakve tajne. Svjedočite stvarima kojima nitko drugi neće. Čujete sve tračeve za koje bi ostali uzvanici ubili. Planer vjenčanja ne može si dopustiti išta propustiti. Morate obraćati pozornost na svaku pojedinost, na sve sitne struje pod površinom. Ako ne obraćam pozornost, neka od tih sitnih struja mogla bi prerasti u plimni val i uništiti mi sve što sam pomno planirala. A i još sam nešto naučila: ponekad su te male struje najsnažnije. 9
Lucy Foley
Šećem se kroz prizemlje Follyja* i palim treset u ognjištima kako bi večeras imali lijepe vatrice. Freddy i ja radimo vlastiti treset iz močvare, baš kao što se radi već stoljećima. Dimni, zemljani miris vatre od treseta pridonijet će ozračju. Trebalo bi se svidjeti svim uzvanicima. Možda jesmo usred ljeta, ali noći na otoku gdjekad budu svježe. Stari kameni zidovi Follyja jako dobro sprečavaju ulazak topline, ali ne baš i njezin izlazak. Danas je bilo iznenađujuće toplo, barem što se tiče ovih krajeva, no vremenska prognoza za sutra nije ista. Kraj vremenske prognoze koji sam uhvatila na radiju spominjao je vjetar. Mi vam ovdje uvijek izvučemo deblji kraj svih vremenskih prilika; oluje ovdje često divljaju jače nego na kopnu, kao da su se iscrpile na nama. Danas je još sunčano, ali popodne sam vidjela da je igla barometra skočila s LIJEPO na PROMJENJIVO. Skinula sam ga sa zida. Ne želim da ga mladenka vidi premda mi baš i ne odaje dojam paničarke nego više nekoga tko će se naljutiti i tražiti krivca. A znam da bih ja tada bila na meti. – Freddy – doviknem kroz kuhinjska vrata – krećeš li uskoro s večerom? – Da – odvrati mi. Sve je pod kontrolom. Noćas će jesti riblji gulaš, temeljen na tradicionalnoj gustoj juhi konemarskih ribara: dimljena riba i jako puno vrhnja. Jela sam ju pri prvom posjetu ovome mjestu, još dok je netko živio ovdje. Večeras će se jesti malo rafiniranija inačica tog recepta jer su nam na otoku malo rafiniraniji gosti. Barem pretpostavljam da vole misliti to o sebi. Vidjet ćemo što će biti kad malo popiju. – Trebat će zatim početi pripremati kanapee za sutra – dovik nem, prolazeći u mislima kroz popis. * Ime zgrade, ali i oblik dekorativne građevine krajobrazne arhitekture 18. stoljeća, kao i arhitektonski termin na engleskom za strukture koje su ponajviše ukrasne, a ne funkcionalne, i kojima se ukrašavaju imanja (op. prev.) 10
Popis uzvanika
– Može. – I torta: treba biti složena na vrijeme. Torta je zaista prizor i pol. I treba biti, s obzirom na to koliko je koštala. Mladenka nije ni trepnula na cifru. Uvjerena sam da je navikla imati samo najbolje. Četiri razine od tamnocrvenog biskvita pod slojem besprijekorno bijele kreme, posute lišćem i raslinjem od šećera kako bi torta bila usklađena s kapelicom i šatorom. Torta je iznimno krhka i napravljena prema mladenkinim detaljnim uputama i dopremljena je k nama iz ekskluzivne slastičarnice u Dublinu: nije bio mali pothvat prenijeti ju morem u jednom komadu. Sutra će, naravno, biti uništena. Ali vjenčanje se svodi na trenutak. Na dan. Što god svi govorili, brak uopće nije svrha vjenčanja. Vidite, orkestriranje sreće je ono čime se ja bavim. Zato sam i postala planerica vjenčanja. Život je nered. Svi to znamo. Užasne se stvari jednostavno dogode, to sam naučila još kao mala. Ali što god bilo, život je samo niz dana. Ne možete ni u jednom trenutku imati kontrolu nad više od jednoga dana. No taj dan možete kontrolirati. Dvadeset četiri sata mogu biti uređena i posložena. Dan vjenčanja uredan je komadić vremena u kojem ja mogu stvoriti nešto cjelovito i savršeno, što će se cijeniti cijeli život, biti poput bisera iz razbijene ogrlice. Freddy izađe iz kuhinje u svojoj umrljanoj mesarskoj pregači. – Kako si? Slegnem ramenima. – Da budem iskrena, malo napeta. – Srce, možeš ti to. Sjeti se koliko već puta jesi. – Ali ovo je drukčije. Mladenci su… Bio je to velik uspjeh za mene, navesti Willa Slatera i Juliju Keegan da se vjenčaju ovdje. Prije ovoga sam kao planerica vjenčanja radila u Dublinu. Napraviti ovaj otok stožerom bila je moja ideja; obnoviti poluraspadnutu zgradu u elegantno zdanje s deset 11
Lucy Foley
spavaćih soba, blagovaonicom, salonom i kuhinjom. Freddy i ja ovdje živimo stalno, no kad smo sami, koristimo tek komadić zgrade. – Tiho. – Freddy zakorači prema meni i zagrli me. Isprva se uvijek ukočim. Toliko sam usredotočena na svoj popis zadataka da mi se to čini nečim za što nemamo vremena. Ali zatim si dopustim opuštanje u zagrljaju i cijenim njegovu utješnu, poznatu toplinu. Freddy se jako dobro grli. Moglo bi ga se nazvati „mazavim“. Voli hranu – posao mu je. Prije nego što smo se preselili ovamo, u Dublinu je vodio restoran. – Sve će biti super – kaže. – Obećavam ti. Bit će savršeno. – Poljubi mi tjeme. Vrlo sam iskusna u ovom poslu. Ali nikad još nisam imala događaj u koji sam bila ovoliko angažirana. A i mladenka je vrlo izbirljiva, no s obzirom na to da rukovodi vlastitim časopisom, to se je vjerojatno i moglo očekivati. Netko bi drugi možda već bio izmoren njezinim zahtjevima. Ali ja uživam. Meni je ovo izazov. No, dosta o meni. Na kraju krajeva, ovo je vikend sretnoga para, ne moj. Mladenka i mladoženja, sudeći po svemu, nisu dugo bili u vezi. I mi spavamo u Follyju, kao i svi ostali, pa smo ih čuli sinoć. – Isuse – komentirao je Freddy dok smo ležali u krevetu. – Ne mogu ih slušati. – Znala sam na što misli. Neobično je kako nečija ekstaza može zvučati kao bol. Doimaju se vrlo zaljubljenima, no cinici bi možda rekli da je upravo to razlog zašto ne mogu skinuti ruke jedno s drugog. Možda bi prikladnije bilo reći da su vrlo napaljeni. Freddy i ja zajedno smo već skoro dva desetljeća i ja još uvijek skrivam neke stvari od njega, a sigurna sam da i on od mene. Zapitate se koliko onda to dvoje znaju jedno o drugom. Znaju li doista mračne tajne svojega partnera. 12
HANNAH
Pratnja
V
alovi se uzdižu pred nama, bijelih vrhova. Na kopnu je krasan ljetni dan, ali ovdje je poprilično grubo vrijeme. Prije nekoliko minuta napustili smo sigurnost luke i putem se činilo da je more naglo potamnjelo, a valovi narasli za metar. Večer je uoči vjenčanja i plovimo prema otoku. Mi smo „posebni gosti“, stoga ćemo noćas ondje prespavati. Radujem se tomu. No, barem mislim da se radujem. U svakom mi slučaju treba nekakva razonoda u ovom trenutku. – Držite se! – začuje se povik iz kapetanske kabine iza nas. Mattie, tako se zove. Prije nego što smo se stigli osvrnuti, malu brodicu podiže jedan val pa ju prebaci na krijestu drugoga. Voda prska nad nama u širokom luku. – Kriste! – viče Charlie, kojemu je cijela jedna strana tijela mokra. Ja sam nekim čudom samo malo vlažna. – Malo ste se smočili? – dovikne Mattie. Smijem se, ali moram se malo prisiliti na to jer doista je bilo zastrašujuće. Od kretanja brodice, istodobno i naprijed natrag i s jednoga na drugi bok, želudac mi se okreće u krug. – Uh – kažem jer osjećam mučninu. Od same pomisli na sladoled koji smo jeli prije ukrcavanja, poželim povratiti. 13
Lucy Foley
Charlie me gleda, položi mi dlan na koljeno i stisne. – O, Bože. Već je krenulo? – Uvijek mi bude užasno mučno od kretanja. Mučno mi je ustvari od bilo čega; najgore mi je bilo kad sam bila trudna. – Mmm. Uzela sam par tableta, ali jedva ih osjetim. – Gle – žustro će Charlie. – Čitat ću ti o otoku da ti skrenem misli. – Skrola po zaslonu svog mobitela. Preuzeo je vodič. To je moj suprug, uvijek spreman podučavati. Brodica se ponovno zaljulja i iPhone mu zamalo iskoči iz ruke. On psuje i sad ga drži objema rukama; ne možemo si priuštiti kupnju novoga. – Nema baš puno toga – kaže kao da se ispričava kad je napokon učitao stranicu. – Hrpa toga o Connemari, da, ali o samom otoku… A valjda je toliko malen da... – Zagleda se u zaslon kao da ga snagom volje želi natjerati da mu da nešto. – O, evo, našao sam nešto. – Pročistivši grlo, počne čitati glasom za koji pretpostavljam da koristi kad predaje. – Inis an Amplóra, to je Kormoranov otok u prijevodu, dug je oko pet kilometara, i duži je nego što je širok. Otok je nastao od komada granita koji se veličanstveno izdiže iz atlantskih dubina nekoliko kilometara od konemarske obale. Većinom je prekriven močvarom koja se sastoji od treseta, to jest turfa, kako ga lokalno stanovništvo naziva. Najbolji, ustvari jedini način za posjet otoku je privatnim brodom. More u kanalu između kopna i otoka povremeno bude izrazito nemirno. – Nisu lagali – promrmljam dok se držim za ogradu brodice koja se ljulja na valovima. Želudac mi ponovno izvede salto. – Mogu vam ja ispričati više i bolje – dovikuje Mattie iz kabine. Nisam ni znala da nas može čuti. – Neće vam vodič baš puno reći o Inis an Amplóri. Charlie i ja priđemo bliže kabini kako bismo ga bolje čuli. Mattie ima doista krasan naglasak. – Prvi ljudi na otoku – kaže 14
Popis uzvanika
nam – barem koliko se zna, bili su vjerska sekta koja je pobjegla od progona na kopnu. – O da – kaže Charlie dok čita vodič. – Mislim da sam vidio nešto o tome. – Ne piše vam tu sve – kaže Mattie, mršteći se, jer očito nije zadivljen upadicom. – Tu živim od rođenja, vidite, i moja je obitelj tu već stoljećima. Mogu vam reći više nego ikoji tip na internetu. – Oprostite – Charlie će, sad rumen. – No – kaže Mattie. – Arheolozi su ih našli prije kojih dvadeset godina. Sve zajedno u močvari, pod turfom, naslagane jednog do drugog. – Nešto mi govori da uživa pričati tu priču. – Savršeno očuvani, priča se, jer ondje vam nema zraka. Masakr. Svi do jednoga sasječeni. – O – Charlie će dok baca pogled prema meni. – Nisam baš siguran. Prekasno je jer već vidim slike u glavi: davno zakopani leševi izranjaju iz crnog tla. Trudim se ne razmišljati o tome, no prizor se stalno gura u prvi plan. Mučnina koju sa sobom donosi sljedeći val sada je gotovo pa dobrodošla jer me tjera da joj posvetim svu pozornost. – I nitko sad više ne živi ondje? – pita Charlie veselo, trudeći se skrenuti razgovor u drugom smjeru. – Osim novih vlasnika? – Ne – kaže Mattie. – Samo duhovi. Charlie kucka po zaslonu. – Tu piše da je otok bio nastanjen do devedesetih, kad su se posljednji stanovnici odlučili otići na kopno zbog vodovoda, električne struje i suvremenog života. – A to piše, ha? – Mattie zvuči zabavljeno. – Zašto? – pitam ga, uspjevši pronaći glas. – Ima li neki drugi razlog odlaska? Mattie se baš spremao odgovoriti, no izraz lica mu se promijeni. – Pazite! – zaurla. Charlie i ja uspjeli smo se čvrsto uhvatiti za 15
Lucy Foley
ogradu trenutak prije nego što je naizgled nestalo sve pod nama te smo se obrušili niz jedan val pa zabili u drugi. Isuse! Kad imate mučninu zbog kretanja, trebate pronaći fiksnu točku. Usredotočih se na otok u daljini. Cijelim putem od kopna nam je na vidiku, plavkasta mrlja na obzorju nalik na spljošteni nakovanj. Nije bilo šanse da Jules izabere mjesto koje je išta manje od zapanjujućega, no ja ipak imam dojam da se taj mračni oblik stišće u sebe i mrko nas gleda, potpuna oprečnost sunčanom danu. – Impresivno, ha? – kaže Charlie. – Mmm – odvratim neobvezujuće. – No, nadajmo se da sad ondje imaju i vodovod i struju, jer će mi nakon ovoga trebati lijepa kupka. Charlie se naceri. – Poznajući Jules, ako već nisu imali vodu i struju, sad ju sigurno imaju. Znaš kakva je. Vrlo učinkovita. Znam da Charlie nije to mislio tako, ali zvuči mi kao usporedba. Ja nisam baš učinkovita. Čini se da ne mogu ući u prostoriju a da pritom ne napravim nered, a otkako smo dobili dijete, kuća nam nalikuje na odlagalište otpada. Kad imamo goste, a to je vrlo rijetko, ja sve samo pobacam u ormare koje onda jedva uspijem zatvoriti pa imam cijelo vrijeme dojam da je kuća zadržala dah i trudi se ne eksplodirati. Kad smo prvi put otišli na večeru u Julesinu elegantnu viktorijansku kuću u Islingtonu, imala sam dojam da sam ušetala u neki časopis; u njezin časopis – internetski časopis zvan The Download. Stalno sam očekivala da će me pokušati spremiti nekamo da ne smetam, svjesna da užasno stršim zbog svojega prst dugog izrasta i odjeće. Shvatila sam da pokušavam svoj naglasak učiniti glađim i mekšim. Jules i ja ne bismo mogle biti drukčije jedna od druge. Dvije smo najbitnije žene u životu mojega supruga. Nagnem se preko ograde, duboko udišem morski zrak. 16
Popis uzvanika
– Pročitao sam nešto dobro u članku – kaže Charlie. – O otoku. Izgleda da ima bijele pješčane plaže, nadaleko poznate u ovom dijelu Irske. A zbog boje pijeska more u uvalama je predivne tirkizne boje. – O – kažem. – Zvuči puno bolje od tresetne močvare. – Da – Charlie će. – Možda i zaplivamo. – Nasmiješi mi se. Pogledam more, više ledeno zelenkasto nego tirkizno, i zadrhtim. Ali plivam u moru u Brightonu, a to je kanal La Manche, nije li? No ipak mi se nekako čini pitomijim od ovoga divljeg, brutalnog mora. – Ovaj će nam vikend skrenuti misli, zar ne? – kaže Charlie. – Hoće – odgovorim. – Nadam se. – Ovo je najbliže odmoru što smo imali u jako dugo vremena. I odmor mi je doista i potreban. – Ne razumijem zašto je Jules izabrala neki nasumični otok ispred irske obale – dodam. Samo je njoj slično izabrati nešto toliko ekskluzivno da bi se gosti mogli utopiti pri dolasku. – Pa mogla si je priuštiti bilo što, bilo gdje. Charlie se mršti. Ne voli kad govorimo o novcu, bude mu neugodno. To je jedan od razloga zašto ga volim. Osim što si ponekad, doista samo ponekad, ne mogu pomoći i pitam se kako bi bilo imati mrvicu više novca. Muku smo mučili s poklonom, posvađali se malo oko njega. Obično si možemo priuštiti najviše pedeset funta, ali Charlie je ustrajao da potrošimo više jer se on i Jules već toliko dugo poznaju. Sve na popisu bilo je iz Liberty’sa, pa kad smo se na kraju uspjeli dogovoriti da potrošimo 150 funta, sve što smo mogli uzeti bila je vrlo obična keramička posuda. Imali su na popisu mirisnu svijeću od 200 funta. – Znaš kakva je Jules – kaže Charlie dok se brodica ponovno obrušava niz val i udara u nešto što mi se čini tvrđim od mora, nakon čega odskakuje i još se malo trza u stranu. – Voli biti drukčija. A i to što joj je tata Irac moglo bi imati neke veze. 17
Lucy Foley
– Ali mislila sam da se ne slaže baš s tatom? – Složeno je. Nikad ga nije bilo i šupak je, ali mislim da mu se nekako uvijek divila. Zato je onomad i htjela da ju učim jedriti. On je imao tu neku jahtu, a ona je htjela da se on ponosi njome. Teško mi je zamisliti Jules koja želi da se netko ponosi njome. Znam da joj je tata faca u svijetu nekretnina, sâm zaslužan za uspjeh. Kći sam strojovođe i medicinske sestre, odrasla uvijek u besparici, pa me fasciniraju – i mrvicu sam sumnjičava – spram ljudi koji su zaradili hrpe novca. Meni su oni potpuno druga vrsta, nekakve elegantne i opasne velike mačke. – A možda je Will izabrao mjesto – kažem. – Nekako mi ide uz njega, on voli daljine. – Osjećam trzaj ushita što ću upoznati nekoga toliko slavnog. Teško mi je o Julesinu zaručniku razmišljati kao o pravoj osobi. Potajice sam gledala seriju. Dosta je dobra, iako je teško biti objektivan. Oduševljena sam što je Jules s tim muškarcem... dodiruje ga, ljubi ga, spava s njim. Što će se udati za njega. Premisa je serije Preživjeti noći da Willa ostave negdje, vezanog i povezanih očiju, usred noći. Primjerice u nekoj šumi ili usred arktičke tundre, i sve što ima je odjeća na sebi i možda nož za pojasom. Zatim se mora prvo osloboditi, a onda doći do određene lokacije, koristeći se samo vlastitom domišljatošću i vještinom orijentacije u prostoru. Bude tu puno drame: u jednoj je epizodi morao prijeći vodopad po mraku; u drugoj su ga vrebali vukovi. Povremeno se naglo prisjetim da je ondje s njim snimateljska ekipa. Da je situacija doista tako loša, pa valjda bi mu pritekli u pomoć? Ali sasvim sigurno jako dobro ostavljaju dojam da je u opasnosti. Charlie se smrkne kad spomenem Willa. – Meni još uvijek nije jasno zašto se ona udaje za njega nakon tako kratkog vremena – kaže. – Ali Jules je valjda takva. Kad nešto odluči, brzo postupi. 18
Popis uzvanika
Ali pazi što ti kažem: on skriva nešto. Mislim da nije onakav kakvim se pravi da jest. To je razlog zašto sam potajice gledala seriju. Znam da se Charlieju ne bi svidjelo. Povremeno si ne mogu pomoći i pitam se je li ljubomora razlog zašto mu Will nije drag. Zbilja se nadam da nije ljubomoran. Jer što bi to onda značilo? Također bi moglo imati veze s Willovom momačkom zabavom. Charlie je išao, što se činilo vrlo pogrešnim jer on je Julesin prijatelj. Vratio se kući s toga vikenda u Švedskoj uznemiren. Svaki put kad bih makar samo aludirala na tu momačku, on bi se čudno ponašao. Pa sam odustala. Na kraju krajeva, vratio se živ i zdrav, nije li? More je još uzburkanije, barem se tako čini. Stara ribarska brodica ljulja se i istodobno skakuće u svim smjerovima, kao onaj mehanički bik, kao da nas sve pokušava baciti u more. – Je li sigurno nastaviti? – doviknem Mattieju. – Da! – odvrati mi povikom kroz prskanje vode i vrištanje vjetra. – Ovo je dobar dan. A i Inis an Amplóra je sad već blizu. Osjećam kako mi se mokri uvojci lijepe za čelo, a ostatak kose postao je golem zapetljani oblak oko moje glave. Ne mogu ni zamisliti kako ću izgledati kad me Jules i Will i svi ostali vide. – Kormoran! – viče Charlie i pokazuje prstom. Trudi se odvući mi pozornost s mučnine, znam. Osjećam se kao klinka koju su odveli na cijepljenje. No pratim njegov prst i ugledam vitku crnu glavu koja izranja iz valova poput periskopa sićušne podmornice. Zatim nestane pod površinom u žustrom crnom bljesku. Mora biti sjajno biti kao doma u tako užasnim uvjetima. – Pročitao sam u članku nešto baš o kormoranima – kaže Charlie. Ponovno uzme mobitel u ruke. – A, evo. Kaže da su vrlo česti na ovom potezu obale. – Ponovno zvuči kao učitelj. – Kormoran je ptica često ocrnjena u lokalnom folkloru. – Ajoj. – Tijekom 19
Lucy Foley
povijesti smatralo ga se simbolom pohlepe i zla, kao i lošim znamenom. – Oboje sad promatramo kormorana koji izranja iz vode. U oštru kljunu drži malu ribu, bljesak srebrnoga prije nego što ptica otvori ždrijelo i proguta ribu u jednom zalogaju. Želudac mi se okrene. Kao da sam ja progutala tu ribu, brzu i sklisku, i sad mi ona pliva utrobom. Kako se brodica naginje, ja se okrećem u suprotnom smjeru i povraćam čaj s vrhnjem.
20
JULES
Mladenka
S
tojim pred zrcalom u našoj sobi, naravno u onoj najvećoj i najelegantnijoj od svih u Follyju. Trebam samo blago okrenuti glavu i vidjet ću more kroz prozor. Vrijeme je danas savršeno, sunce treperi na valovima toliko jarko da se jedva može gledati. I bolje mu je da bude takvo i sutra. Naša je soba na zapadnoj strani zgrade, i ovaj je dio otoka najzapadnije što se može biti od obale, stoga između mene i Amerike tisućama kilometara nema ničega i nikoga. Sviđa mi se dramatičnost toga. Folly je prekrasno obnovljena građevina iz petnaestoga stoljeća, na onoj tankoj crti između luksuza i bezvremenosti, velebnosti i udobnosti: antikni sagovi na podu od kamenih ploča, samostojeće kade, ognjišta puna tinjajućega treseta. Dovoljno je velika za sve naše uzvanike, a opet dovoljno mala da se čini intimnom. Savršeno je. Sve će biti savršeno. Jules, ne razmišljaj o poruci. Neću razmišljati o poruci. Jebemu. Jebemu. Ne znam zašto me toliko pogodilo. Nikad se prije nisam zabrinjavala oko stvari, nisam osoba koja se budi u tri ujutro i živcira se. No, barem donedavno nisam bila. 21
Lucy Foley
Poruka nam je stigla kroz poštanski otvor na vratima prije tri tjedna. Pisalo je neka se ne udam za Willa. Neka otkažem vjenčanje. I to je nekako steklo tu mračnu moć nada mnom. Kad god pomislim na poruku, osjetim nešto kiselo u utrobi. Nešto slično jezi. Što je apsurdno. Inače ne bih ni obratila pozornost na takvu stvar. Pogledah se ponovno u zrcalo. Odjenula sam haljinu. Onu haljinu. Smatram bitnim isprobati ju još jednom, noć uoči vjenčanja, čisto da budem sigurna. Prošli sam ju tjedan isprobala, no ja nikad ništa ne prepuštam sreći. Kako se i očekivalo, savršena je. Teška svila krem boje koja kao da je izlivena preko mene, a korzet pod svilom ostavlja dojam figure pješčanog sata. Nema čipke i drugih takvih gluposti. Svila je toliko nježna da ju se smije dirati samo u posebnim bijelim rukavicama koje, naravno, upravo imam na rukama. Apsurdno je bila skupa. Vrijedi svakog novčića. Ne zanima me moda radi same mode, ali poštujem moć odjeće kad je posrijedi ostavljanje dojma. Odmah sam znala da je ovo haljina za kraljicu. Do kraja će večeri haljina vjerojatno biti prljava, i tu čak ni ja ne mogu ništa poduzeti. Ali dat ću ju skratiti do malo ispod koljena i obojiti u tamniju boju. Praktična sam osoba. Uvijek imam plan; još od malih nogu. Prilazim planu pričvršćenom pribadačom na zid. Will kaže da sam poput generala s bojnim planovima. Ali ovo je bitno, nije li? Raspored sjedenja sam po sebi može uzvanicima upropastiti doživljaj vjenčanja. Znam da će do večeras biti savršen. Planiranje je sve: planiranjem sam The Download u samo nekoliko godina iz bloga pretvorila u pravi pravcati internetski časopis s trideset stalnih zaposlenika. 22
Popis uzvanika
Većina uzvanika stiže sutra, na samo vjenčanje, pa se vraćaju u hotele na kopnu – s užitkom sam na pozivnice umjesto kočije stavila brodice u ponoć. No najvažniji uzvanici ostat će na otoku i noćas i sutra, tu s nama u Follyju. To je doista ekskluzivan popis uzvanika. Will je morao izabrati koji su mu djeveri najdraži, jer ima ih puno. Meni nije bilo toliko teško jer imam samo jednu djeverušu – moju kumu, polusestru Oliviju. Nemam baš puno prijateljica. Nemam ja vremena za tračanje. A i skupine žena previše me podsjećaju na klike kučki koje me u školi nikad nisu htjele prihvatiti kao jednu od njih. Iznenadio me broj žena na djevojačkoj zabavi – a opet, većinom su to bile moje zaposlenice – koje su organizirale zabavu kao meni ne baš drago iznenađenje, ili partnerice Willovih frendova. Moj najbolji prijatelj je muškarac: Charlie. Ustvari, ovoga je vikenda on moj kum. Charlie i Hannah upravo su na putu i bit će zadnji od večerašnjih uzvanika. Bit će tako dobro ponovno vidjeti Charlieja. Čini mi se da smo se tako davno družili kao odrasli, bez djece u blizini. Nekoć davno stalno smo se viđali, čak i nakon što se spetljao s Hannom. Uvijek bi našao vremena za mene. Ali kad je dobio djecu, bilo je kao da se preselio u neku drugu dimenziju, neku u kojoj kasno navečer znači 23.00 i u kojoj se svaki izlazak s djecom mora pomno planirati. Tek mi je tada počelo nedostajati vrijeme kada je bio samo moj. – Predivno izgledaš. – O! – Poskočila sam pa ga ugledala u odrazu: Will. Naginje se kroz dovratak, gleda me. – Wille! – prosiktala sam. – U haljini sam! Izlazi! Ne smiješ me vidjeti. Ne miče se. – Ne smijem ni foršpan dobiti? A ionako sam ju sad vidio. – Krene prema meni. – Što je, tu je. Izgledaš… Isuse… Jedva te čekam vidjeti kako hodaš prema oltaru u tome. – Stavši iza mene, primi me za gola ramena. 23
Lucy Foley
Trebala bih biti bijesna. I jesam. Ali osjećam i kako mi bijes jenjava. Jer dira me sad, dlanovi mu klize s mojih ramena niz moje ruke i osjećam onaj prvi drhtaj žudnje. Podsjetim se da sam i ja daleko od bilo kakvih praznovjerja o tome smije li mladoženja vidjeti mladenku u haljini prije samoga vjenčanja. Nikad nisam vjerovala u takve stvari. – Ne bi trebao biti ovdje – kažem mu, ljuta. No ne zvučim baš ljuto. – Vidi nas – kaže on dok nam se pogledi sreću u zrcalu, a vršak njegova prsta klizi mi niz obraz. – Zar ne izgledamo dobro zajedno? I u pravu je, izgledamo. Ja sam tamnokosa i blijede puti, on je svjetlokos i potamnio. U bilo kojoj prostoriji nas smo dvoje najprivlačniji par. Neću se praviti da to nije dio ushita, zamišljanje kako izgledamo svijetu – kako ćemo sutra izgledati uzvanicima. Prisjetih se cura u školi koje su me nekoć zadirkivale da sam debela štreberica (kasno sam se razvila) i pomislih: A tko se sad zad nji smije? Ugrize me za golu kožu ramena. U utrobi osjetim trzaj požude, kao da je pukla elastična vrpca. A s njom i ostatak mojega otpora. – Jesi li pri kraju s ovim? – Gleda mi preko ramena, u raspored sjedenja. – Nisam još razradila do kraja gdje tko sjedi – kažem. On u tišini proučava crtež, dah mu je topao na mom vratu, klizi mi niz ključnu kost. Osjećam miris njegova losiona poslije brijanja: cedrovina i mahovina. – Jesmo li pozvali Piersa? – pita me nježno. – Ne sjećam se da je bio na popisu. Uspjela sam ne zakolutati očima. Ja sam pozivala ljude. Ja sam pročistila popis, izabrala papir za pozivnice, prikupila sve adrese, kupila markice, poslala sve do jedne. Will je bio često odsutan jer 24
Popis uzvanika
je snimao novu sezonu. Povremeno bi nabacio neko ime, nekoga koga je zaboravio spomenuti. Pretpostavljam da je na kraju prošao cijeli popis, i to detaljno, tvrdeći da želi biti siguran da nismo nikoga izostavili. Piers je bio zakašnjeli dodatak. – Nije bio na popisu – priznala sam. – Ali vidjela sam mu suprugu na onom primanju u Grouchu. Pitala me za vjenčanje i činilo se potpuno ludim ne pozvati ih. Mislim, zašto ne bismo? – Piers je producent Willove serije. Dobar je tip i on i Will se uvijek slažu. Nisam trebala puno razmišljati hoću li ih pozvati. – U redu – kaže Will. – Da, naravno da ima smisla. – Ali čujem mu oštrinu u glasu. Zbog nečeg mu nije drago. – Gledaj, dušo – govorim dok ga grlim jednom rukom oko vrata – mislila sam da će ti biti drago što dolaze. Njima je sasvim sigurno bilo drago što su pozvani. – Ne smeta mi – kaže on oprezno. – Ali iznenadilo me, to je sve. – Spusti ruke do mojega struka. – Uopće mi ne smeta. Ustvari, to je lijepo iznenađenje. Bit će super što su došli. – Okej. U redu, smjestit ću supružnike jedne pokraj drugih. Je li to u redu? – Vječna dvojba – dometne on, hineći dubokoumnost. – Bože, znam... ali ljudima je zbilja stalo do takvih stvari. – No – kaže on – da smo ti i ja gosti na vjenčanju, znam točno gdje bih htio sjediti. – A da? – Točno nasuprot tebi… kako bih mogao ovo. – Rukom posegne prema dolje i zadigne svilu, klizne pod nju. – Wille – kažem – svila… Prsti mu pronađu čipkasti rub mojih gaćica. – Wille! – kažem, napola ozlojeđena – što pobogu… – A onda su mu prsti u mojim gaćicama i na meni i nije me više briga za svilu. Naslonila sam glavu na njegova prsa. 25
Lucy Foley
Ovo mi nije nimalo nalik. Nisam osoba koja će se zaručiti nakon samo nekoliko mjeseci... ili udati samo nekoliko mjeseci poslije. Ali tvrdim da ovo nije naglo ni impulzivno, kako neki pretpostavljaju da jest. Dapače. Ovo je znati što želiš i voditi se time. – Mogli bismo odmah sad – kaže Will. Glas mu je toplo mrmljanje o moj vrat. – Imamo vremena, zar ne? – Pokušala sam reći da nemamo, ali njegovi su prsti moj odgovor pretvorili u samo dugo, rastegnuto stenjanje. Svaki drugi prethodni partner dosadio bi mi već za nekoliko tjedana i seks bi prebrzo postao samo odrađivanje posla. S Willom imam dojam da nikad nisam potpuno zadovoljena – čak i kad sam na vrlo prizemnoj razini zadovoljena kako nikad prije nisam bila. Nije to samo zbog njegove ljepote – a lijep je, naravno, objektivno lijep. Moja nezasitnost ima dublje korijene. Svjesna sam da ga želim posjedovati. Da je svaki seksualni čin moj pokušaj da to postignem, ali u čemu nikako ne uspijevam jer neki esencijalni dio njega uvijek mi izmiče, nestaje pod površinom. Ima li to neke veze s njegovom slavom? S činjenicom da jednom kad postignete slavu, na neki ste način postali javna imovina? Ili je posrijedi nešto drugo, nešto u njegovoj samoj srži? Nešto tajno, što se ne može spoznati, skriveno od pogleda? I ta mi je pomisao neizbježno vratila misli natrag na poruku. Neću razmišljati o poruci. Willovi prsti nastavljali su raditi što rade. – Wille – kažem slabašno – netko će ući. – Pa nije li zato uzbudljivo? – šapne. Da, rekla bih da jest. Will mi je svakako proširio seksualne obzore. Uveo me u seks na javnim mjestima. Prasnuli smo se u parku usred noći i u zadnjem redu kina. Kad se prisjetim toga, samu sebe zadivim: ne mogu vjerovati da sam učinila takvo što. Julia Keegan ne krši zakon. 26
Popis uzvanika
On je također i jedini muškarac kojemu sam dopustila da me snima golu – jednom čak tijekom seksa. Pristala sam na to, naravno, tek nakon što smo se zaručili. Nisam budala. Ali Will to voli, i otkako smo to krenuli raditi – iako ne bih rekla da mi se sviđa jer predstavlja gubitak kontrole, a u svakoj sam vezi ja bila ta koja ima kontrolu – istodobno me taj gubitak kontrole opija. Čujem kako otkopčava pojas i protrnem. Gurne me naprijed, prema stolu – mrvicu grubo. Zgrabim rub stola. Osjećam ga, spremnog prodrijeti u mene. – Bok, bok. Ima li koga? – Vrata zaškripe. Sranje. Will se odmakne od mene i čujem kako petlja s trapericama i pojasom. Osjećam kako mi suknja klizi natrag na mjesto. Jedva sam se natjerala okrenuti. Stoji ondje, u dovratku: Johnno, Willov kum. Koliko je vidio? Sve? Osjećam kako mi se obrazi žare i gnjevna sam na samu sebe. I na njega. Ja nikad ne rumenim. – Oprostite, društvo – kaže Johnno. – Jesam li vas prekinuo u nečem? – Podsmjehuje li se on to? – O – kaže, jer vidi što imam na sebi. – Je li to...? Nije li to loša sreća? Rado bih ga gađala nečim teškim, vrištala mu neka se gubi. Ali u tom sam se trenutku ponašala najbolje što sam mogla. – O pobogu! – uzviknula sam, nadajući se da ton mojega glasa prenosi pitanje: Izgledam li ti kao glupača koja vjeruje u takvo što? Podignula sam obrve, prekrižila ruke. Više sam od majstora u pogledu obrva – sjajno se služim njima. Neka se usudi nešto reći. Ma koliko se Johnno pravio da je hrabar, mislim da me se malo boji. Ljudi me se generalno boje. – Prolazili smo raspored sjedenja – kažem mu. – U tome si nas prekinuo. 27
Lucy Foley
– Pa – kaže on. – Baš sam tukac... – Vidim da je mrvicu pres trašen. Super. – Upravo sam shvatio da sam zaboravio nešto bitno. Osjetila sam kako mi srce kuca brže. Ne valjda prstenje. Rekla sam Willu neka mu prstenje povjeri isključivo uoči samog obreda. Ako je zaboravio prstenje, neću odgovarati za svoje postupke. – Moje odijelo – kaže Johnno. – Imao sam ga spremnog... i onda, u zadnji čas... pa, ne znam što je bilo. Samo znam da vjerojatno visi na mojim vratima… doma. Skrećem pogled s njih dvojice dok izlaze iz prostorije. Usredotočujem se snažno kako ne bih rekla nešto što ću požaliti. Ovaj vikend moram svoju narav držati na uzdama. Znala mi se oteti kontroli. Ne ponosim se time, ali nikad ju nisam uspjela u potpunosti kontrolirati premda mi sad ide bolje nego nekad. Bijes ne pristaje mladenki. Nije mi jasno zašto je Will prijatelj s Johnnom, zašto ga već nije izbacio iz svojega života. Sasvim sigurno razlog nije duhovit razgovor. Ali tip je valjda bezopasan... barem pretpostavljam da jest. No toliko su različiti. Will je ambiciozan, uspješan, tako se vješto predstavlja drugima. Johnno je lijenčina. Jedan od onih koje je život zanemario. Kad smo ga pokupili na kolodvoru na kopnu, smrdio je na travu i nalikovao na beskućnika. Očekivala sam da će se barem obrijati i ošišati prije nego što dođe na otok. Zar je previše tražiti od kuma da ne nalikuje na špiljskoga čovjeka? Poslat ću mu poslije Willa s britvom. Will je predobar za njega. Izgleda da je čak sredio Johnnu tes tiranje pred kamerama za Preživjeti noć, što naravno nije ništa postiglo. Kad sam Willa pitala zašto se druži s Johnnom, samo je rekao da imaju zajedničku prošlost. – Nemamo danas baš puno toga zajedničkog – rekao je. – Ali jako se dugo poznajemo. No Will je katkada poprilično bešćutan. Da budem iskrena, to je jedna od osobina koje su me privukle kad smo se upoznali, 28
Popis uzvanika
nešto što sam odmah prepoznala kao zajedničku crtu. Ma koliko izgledao kao sav divan i krasna osmijeha, ono što me privuklo njemu bila je ambicija koju sam nanjušila na njemu, skrivena pod šarmom. I to me sad zabrinjava. Zašto bi se Will i dalje družio s Johnnom samo zato što imaju zajedničku prošlost? Osim ako ta prošlost nema neku kontrolu nad njim.
29
JOHNNO
Kum
W
ill se popeo kroz vratašca u podu s naramkom Guinnessa. Na vrhu Follyja smo, gledamo kroz otvore u obrambenom zidu. Tlo je daleko ispod i neki mi se kameni blokovi grudobrana čine vrlo labavima. Ako ne podnosite visine, ne bi vam tu baš bilo lako. Odavde se vidi kopno. Osjećam se poput kralja dok mi sunce obasjava lice. Will izvadi limenku iz paketa. – Evo. – A, dobra cuga. Hvala, frende. I oprosti što sam vam upao. – Namignem mu. – Nije li da se to treba čuvati za nakon braka? Will podigne obrvu, sav nevin. – Ne znam o čemu govoriš. Jules i ja smo razgovarali o rasporedu sjedenja. – A da? Tako se to danas zove? Ali iskreno, frende – kažem – oprosti zbog odijela. Totalni sam kreten što sam ga zaboravio. – Želim da zna da mi je krivo, da mu zbilja želim biti odličan kum. I istina je, i želim da bude ponosan na mene. – Nije problem – kaže Will. – Nisam siguran hoće li ti moje rezervno pristajati, ali možeš ga uzeti. – Siguran si da će Jules biti suglasna s time? Nije mi izgledala baš sretno. 30
Popis uzvanika
– Da, hoće – Will odmahne rukom. – Bit će u redu. – Što vjerojatno znači da ustvari neće biti, ali on će poraditi na tome da bude. – Okej. Hvala, frende. Potegne pivo pa se nasloni na kameni zid iza nas. Izgleda kao da se nečega sjetio. – O, inače, nisi možda vidio Oliviju? Julesinu polusestru? Stalno se gubi. Malo je… – Napravi pokret kojim želi reći trknuta, ali izgovori „krhka“. Upoznao sam Oliviju. Visoka i tamnokosa, velikih, tužnih usta i nogu koje dosežu do pazuha. – Šteta – kažem. – Jer... no, nemoj reći da nisi primijetio? – Johnno, Kriste, devetnaest joj je godina – kaže Will. – Ne budi odvratan. Uostalom, ona je sestra moje zaručnice. – Devetnaest, znači punoljetna je – kažem samo da ga iživciram malo. – Tradicija je, zar ne? Kum može birati bilo koju djeverušu. A imamo samo jednu, tako da nije baš neki izbor... Willova se usta iskrive kao da je pojeo nešto odvratno. – Mis lim da se to pravilo ne primjenjuje kad je petnaest godina mlađa od tebe, idiote – kaže. Glumata da je sav fin, ali oduvijek je volio ženske. A i one su oduvijek voljele njega, gad sretni. – Ne diraj ju, okej? Utuvi si to u tvrdu glavu. – Kucne me po glavi zglobovima prstiju. Ne sviđa mi se „tvrda glava“. Nisam baš najbistrija osoba, znam. Ali ne volim ni kad se ponašate kao da sam idiot. Will to zna. U školi je to bila jedna od stvari koje su me uvijek živcirale. Ali, nasmijao sam se na to. Znam da nije ozbiljan. – Gle – kaže. – Ne možeš mi se nabacivati svekrvi i tinejdžerici. Jules bi me ubila. A i tebe. – Okej, okej – kažem. – Uostalom – kaže on, spustivši glas – tu je i dalje činjenica da je, znaš... – opet napravi onu trknuta gestu. – To je valjda od 31
Lucy Foley
Julesine mame potegnula. Bogu hvala što Jules nije naslijedila te gene. No, ruke k sebi, okej? – Okej, okej... – rekao sam pa otpio gutljaj Guinnessa te glas no podrignuo. – Jesi li se u zadnje vrijeme stigao penjati? – pita me Will, očito se trudeći promijeniti temu. – Nisam – kažem. – Ne baš. Zato sad i imam ovo. – Potapšam se po trbušini. – Teško je naći vremena za penjanje kad te ne plaćaju, kao recimo tebe. Smiješno je što sam ustvari ja bio taj koji je više volio penjanje. I sve ostale pustolovine. Donedavno sam se i ja time bavio, radio za pustolovni centar u Lake Districtu. – Da. Valjda – kaže Will. – Zanimljivo je što ustvari nije ni približno zabavno koliko se čini. – Sumnjam, frende – kažem mu. – Plaćaju te da radiš najbolju stvar na svijetu. – Pa, znaš... ali nije autentično; puno je tu iluzija... U sve bih se kladio da ima kaskadera za teže stvari. Will nikad nije volio prljati ruke. Tvrdi da jako puno trenira za seriju, ali ipak. – Kladim se da obožavaš sve to – kažem mu i namignem. – Ne možeš mene muljati. Oduvijek je bio malo tašt. Naravno, kažem to od milja, ali uživam ga podbadati. Zgodan je i svjestan toga. Vidi se da je sva odjeća koju danas ima na sebi skupa, čak i traperice. Možda je to Julesin utjecaj; ona je ženska sa stilom i mogu zamisliti kako ga vodi u trgovinu. Ali teško mi je zamisliti da njemu to baš smeta. – No – kažem i pljesnem ga po ramenu. – Spreman si postati oženjeni tip? Naceri se i kimne. – Jesam. Što da ti kažem? Preko ušiju. 32
Popis uzvanika
Iznenadio me kad mi je rekao da se ženi. Neću lagati da nije. Oduvijek sam mislio da je zavodnik. Nije bilo žene koja je mogla odoljeti tom šarmu. Na momačkoj mi je pričao o nekim svojim spojevima, prije Jules. – Mislim, bilo je ludo dobro. Nikad još nisam okrenuo toliko ženski kao kad sam se počeo koristiti onim aplikacijama, čak ni na faksu. Morao sam na testiranja svakih nekoliko tjedana. Ali bilo je i ludih, onih koje ne žele pustiti, znaš? Nemam ja vremena za sve to više. I onda se pojavila Jules. Bila je... savršena. Tako je samouvjerena, zna što želi od života. Isti smo. Kladim se da kuća u Islingtonu nije odmogla, pomislim. I tata pun love. Ne usudim se to spomenuti ni u šali – ljudi budu čudni kad se govori o novcu. Ali ako je Will ikad nešto volio više od žena, to je novac. Možda je to zbog djetinjstva, jer nikad nije imao novca koliko svi mi ostali u školi. Kužim to. Bio je ondje samo zato što mu je tata bio ravnatelj, a ja sam upao preko sportske stipendije. Moja obitelj nije nimalo otmjena. Otkrili su me dok sam igrao ragbi na školskom turniru u Croydonu kad mi je bilo jedanaest. Takve su se stvari doista događale: bilo im je jako bitno imati dobru ekipu. Uto se začuje glas ispod nas. – Hej, hej, hej! Što se događa ondje gore? – Dečki! – kaže Will. – Dođite gore! Što više, to bolje! Bez veze. Baš mi je bilo super što sam sam s Willom. Uspeli su se kroz vratašca u podu – četiri djevera. Pomaknem se da napravim mjesta i kimnem svakom od njih: Femi pa Angus, Duncan i Peter. – Jebote, visoko je – kaže Femi dok viri preko ruba. Duncan zgrabi Angusa za ramena i pravi se da će ga gurnuti. – Ej, spasio sam te! Angus vrisne i svi se nasmijasmo. – Nemoj! – kaže on ljutito nakon što se oporavio. – Isuse, opasno je. – Držeći se za jedan 33
Lucy Foley
kameni blok kao da mu život ovisi o tome, polako nam prilazi pa sjedne. Angus je oduvijek malo mekušac za našu ekipu, ali dobio je bodove kad je na početku semestra došao u tatinu helikopteru. Will dijeli limenke Guinnessa od kojih sam ja bio namjeravao popiti još koju. – Hvala, frende – kaže Femi. Pogleda limenku. – Kad si u Rimu, ha? Pete kimne prema onom ispod nas. – Mislim da ćeš morati popiti par da zaboraviš na ovo, Anguse. – Da, ali ne želiš popiti previše – kaže Duncan. – Jer ti onda neće biti stalo. – Ma začepi – kaže Angus ljutito, rumen u licu. No i dalje je poprilično blijed i imam dojam da daje sve od sebe kako ne bi pogledao preko ruba. – Ponio sam opremu – kaže Pete tiho – i to takvu da ćeš pomisliti da možeš jebeno letjeti. – Vuk mijenja samo dlaku, ha, Pete? – kaže Femi. – Kradeš mami tablete – sjetih se kako bi ti torba zveckala kad bi se vratio s praznika. – Da – kaže Angus. – Svi joj dugujemo zahvalu. – Ja bih joj zahvalio – kaže Duncan. – Pete, sjećam se da ti je mama bila baš dobra. – Frende, bolje ti je da sutra podijeliš veselje s nama – kaže Femi. Pete mu namigne. – Znaš me. Uvijek se pobrinem za ekipu. – A sad? – pitam. Naglo osjetih potrebu za opuštanjem, a trava koju sam popušio ranije prestala je djelovati. – Sviđa mi se tvoj stav – kaže Pete. – Ali moraš paziti. – Sutra vam je bolje da ste pristojni – kaže Will, hineći strogoću. – Ne želim da djeveri odvlače pažnju s mene. 34
Popis uzvanika
– Bit ćemo fini, frende – kaže Pete dok mu prebacuje ruku preko ramena. – Samo želim da nam frendovo vjenčanje bude prilika za pamćenje. Will je oduvijek središte svega, pa i naše grupe, i svi se mi okrećemo oko njega. Dobar sportaš, dobar učenik – uz malo pomoći. Svima drag. A i valjda se činilo da se ne mora ni truditi za sve to. To jest, činilo se ako ga niste poznavali. Sjedimo i pijemo u tišini pod suncem. – Ovo je kao da smo opet u školi – kaže Angus, oduvijek povjesničar grupe. – Sjećate se kako smo znali krijumčariti pivo u školu? Popeti se na krov sportske dvorane i ondje piti? – Da – kaže Duncan. – A sjećam se i da si se usrao. Angus se mršti. – Odjebi. – Johnno ih je ustvari prokrijumčario – kaže Femi. – Iz onog dućana u selu. – Da – kaže Duncan – jer je bio visok, ružan i dlakav, čak i s petnaest. Je l’ tako, frende? – Nagne se i udari me u rame. – I pili smo ga toplog iz limenke – kaže Angus – jer ga nismo imali kako ohladiti. Najbolje piće u mom životu, vjerojatno – čak i sad kad možemo piti, ono, jebeni ohlađeni Dom svaku večer ako želimo. – Misliš kao prije par mjeseci – kaže Duncan. – U RAC-u? – Kad je to bilo? – pitam. – A – kaže Will. – Oprosti, Johnno. Znao sam da će biti predaleko za tebe, Cumbrija i tako to. – O – kažem. – Da, ima smisla. – Zamišljam ih kako fino ručaju uz šampanjac u Royal Automobile Clubu, jednom od onih otmjenih mjesta koja primaju samo članove. Hm, da. Potegnem Guinness. Stvarno bi mi dobro došlo još trave. – Zbog uzbuđenja – kaže Femi. – U školi, u Trevsu. Zato je bilo dobro. Jer smo znali da nas mogu otkriti. 35
Lucy Foley
– Isuse – kaže Will. – Moramo li stvarno pričati o Trevsu? Dosta mi je što mi stari priča o školi. – Izgovorio je to naceren, ali vidim u svemu tome i notu stegnutosti, kao da mu je Guinness otišao na krivu stranu. Oduvijek mi je bilo žao što Will ima takvog tatu. Nije onda čudno što je smatrao da se mora dokazivati. Znam da bi najradije zaboravio taj dio života. I ja bih. – U to nam se doba sve činilo sumornim – kaže Angus – ali sad kad se sjetim – i Kriste, znam što to govori o meni – mislim da je nekako bilo najvažnije doba mog života. Mislim, definitivno ne bih tamo slao svoje klince – bez uvrede tvom tati, Wille – ali nije bilo baš toliko loše. Zar ne? – Ne znam – nesigurno će Femi. – Mene su učitelji često izdvajali. Jebeni rasisti. – Izgovorio je to ležerno, ali znam da mu nije bilo lako što je ondje bio jedan od rijetkih crnih klinaca. – Meni je bilo super – kaže Duncan, a nakon što smo ga svi pogledali, dodao je: – Iskreno! Sad kad se sjetim svega, bilo je bitno, kužite? Ne bih ništa mijenjao. Povezalo nas je. – No – kaže Will – natrag u sadašnjost. Rekao bih da nam je svima poprilično dobro, nije li? Njemu sasvim sigurno jest. A i ostatku ekipe. Femi je kirurg, Angus radi za tatinu tvrtku, Duncan je investitor – što god to značilo – a Pete se bavi marketingom, što sigurno ne pomaže njegovoj ovisnosti o kokainu. – Johnno, čime se ti baviš? – pita Pete, okrenuvši se prema meni. – Bio si instruktor penjanja, zar ne? Kimnem. – Pustolovni centar – kažem. – Nije samo penjanje. Vještine preživljavanja. – Da – prekine me Duncan – znaš, bio sam razmišljao o teambuildingu… Htio sam te pitati u vezi s tim. Možeš li mi dati popust? 36
Popis uzvanika
– Rado – kažem, misleći kako nekomu punom love kao što je Duncan ne trebaju popusti – ali ne radim više ondje. – A da? – Da. Imam destileriju viskija. Uskoro izlaze prve boce. Možda u sljedećih šest mjeseci. – I ideš u trgovine? – pita Angus. Zvuči uzrujano. Valjda mu to ne ide uz njegovu ideju velikog i glupog Johnna. Nekako sam uspio izbjeći dosadni uredski posao i uspjeti u životu. – Idem – kažem i kimnem. – Da.. – Waitrose? – pita Duncan. – Sainsbury’s? – I ostali. – Puno je konkurencije – kaže Angus. – Da – kažem. – Puno velikih starih marki i slavnih osoba – čak i onaj UFC borac, Connor MacGregor. Ali htio sam da moj bude, ne znam, više umjetnički. Kao oni novi džinovi. – Imali smo sreće što ćemo sutra poslužiti taj viski – kaže Will. – Johnno je donio sanduk. Morat ćemo ga večeras kušati, ustvari. Kako se ono zove? Znam da je dobro ime. – Vragolan – kažem. I ponosim se tim nazivom. Nije kao oni stari viskiji. A i malo sam ozlojeđen što je Will zaboravio. Na kraju krajeva, na svim naljepnicama boca koje sam mu jučer dao piše samo to. Ali sutra se ženi. Ima drugih stvari na pameti. – Tko bi rekao? – kaže Femi. – Svi do jednog poštovani odrasli ljudi. I to nakon te škole? Opet, bez uvrede tvom ocu, Wille. Ali kao da je u nekom drugom stoljeću. Imamo sreće što smo živi – svaki bi semestar po četiri dečka otišla, ako se dobro sjećam. Ja ne bih mogao otići. Moji su bili toliko ushićeni kad sam dobio stipendiju za otmjenu školu – internat. Toliko ću prilika imati, barem su tako mislili. 37
Lucy Foley
– Da – kaže Pete. – Sjećate se onoga koji je pio etanol iz kabineta kemije jer su ga izazvali na to? Morali su ga voditi u bolnicu. I uvijek bi neki imao živčani slom… – O, jebote – ushićeno će Duncan. – I onaj žgoljavi, onaj koji je umro. Samo jaki prežive! – Naceri nam se svima. – Vragolani, je li tako, dečki? I ponovno na okupu ovaj vikend! – Da – kaže Femi. – Ali vidi ovo. – Nagne se i pokaže da ćelavi na tjemenu. – Malo smo stari i dosadni, zar ne? – To ti pričaj za sebe, frende! – kaže Duncan. – Računam na to da još uvijek možemo dići frku kao treba. – Ne na mom vjenčanju – kaže Will, ali smiješi se. – Naročito na tvom vjenčanju – kaže Duncan. – Frende, mislio sam da ćeš se ti prvi ženiti – kaže Femi. – Koliko te ženske vole. – A ja sam mislio da nikad neće – kaže Angus, ulizujući se kao i uvijek. – Previše ga vole. Zašto se vezati? – Sjećaš li se one cure koju si kresnuo? – pita Pete. – One lokalne? Imao si onu njezinu fotku u toplesu? Isuse. – Ta je bila za šetanje kožice kasnije – kaže Angus. – Dandanas se sjetim te fotke. – Da, jer nikad ne zbariš ništa – kaže Duncan. Will namigne. – Nego… budući da smo svi opet na okupu, iako smo stari i dosadni, kako si to lijepo rekao, Femi… mislim da treba nazdraviti. – U to ime – kaže Duncan, podignuvši limenku. – Slažem se – kaže Pete. – Za preživjele – kaže Will. – Preživjele! – ponovili smo za njim. Pogledavši ostale, na trenutak – i samo na trenutak – čine mi se drukčijima, mlađima. Kao da ih je sunce pozlatilo. Iz ovoga se kuta ne vidi da Femi ćelavi, da Angus ima trbušinu, da Pete izgleda kao da izlazi van 38
Popis uzvanika
samo noću. A ako je to uopće moguće, Will izgleda još bolje. Naglo imam dojam da smo se vratili tamo, sjedimo u sportskoj dvorani i ništa se lošeg još nije dogodilo. Dosta bih se toga odrekao da se mogu vratiti tamo – i tad. – U redu – kaže Will dok ispija Guinness do kraja. – Bolje da se spustim. Charlie i Hannah uskoro dolaze. Jules ih želi dočekati na molu. Pretpostavljam da tulum počinje kad se svi okupe. Ali također bih rado samo još trenutak nasamo čavrljao s Willom, baš kao prije nego što su ostali došli. Već duže vrijeme nisam vidio Willa. A opet, on više i od koga zna najviše o meni. I ja o njemu.
39