Dorothea Benton Frank - Posljednja prva supruga

DOROTHEA BENTON FRANK

Posljednja prva supruga Njezine knjige jednostavno miriše na ljeto. USA Today

V e l i k i

s v j e t s k i

h i t

Dorothea Benton Frank POSLJEDNJA PRVA SUPRUGA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stoosamdesetprva Naslov izvornika

The Last Original Wife Copyright © 2013 by Dorothea Benton Frank Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

© Ilina Simeonova / Trevillion Images Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2014.

ISBN 978-953-14-1627-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 879253.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Dorothea Benton Frank

Posljednja prva supruga S engleskoga prevela NADA MIRKOVIĆ

Za Petera

Gradovi koji more piju kao da su opčinjeni mjesecom; Na vrhu kuća su im vidikovci; kao pas koji te pita pogledom, nijemo, Tavanski prozori pilje u brodove strance i crnomanjasta lukava lica.

Promijenilo ih je to dugotrajno spavanje pod lunom koja se iz mora rađa; Oni su čuli mitska jedra što u mraku tuku, što se kroz carinu provlače bez papira, bez bilješke u brodskom dnevniku, lagani poput tankih listova prije grubog tajfuna; Njihove kobilice prate trag fosfora da puste drevne, u moru potopljene zelene gradove.

Josephine Pinckney, Gradovi koji more piju

SADRŽAJ

PRVI DIO EVO NAS 1. Leslie i Wesley: trenutno stanje 13 2. Upoznajte Wesleyja Alberta Cartera IV. 25 3. Les u uredu doktora Katza 34 4. Wes kod doktorice Sanders 46 DRUGI DIO KAKO JE DO OVOG DOŠLO 5. Les: Atlanta, u travnju 2012. 51 6. Les: Post‑Edinburgh 70 7. Les ide u Charleston 84 8. Wes je veoma uzrujan 104 9. Les: iskorak bez uzmaka 114 10. Wes nije zadovoljan 135 11. Leslie na skliskom terenu 146 12. Usamljeni Wes 163 13. Les zaljubljena preko ušiju 167 14. Wes je ljubomoran? 185

15. Les se rasplesala 195 16. Wes je uplašen 208 17. Les kao bolničarka 216 18. Pacijent Wes 237 19. Les nam se vratila 245 TREĆI DIO TERAPIJA SE NASTAVLJA 20. Wes: zajednička terapija 265 21. Les na terapiji 269 22. Wes: u nevolji do grla 274 23. Les iz Lowcountryja Južne Karoline 287 24. Les u crvenom 308 25. Wes: vjenčanje 327 26. Les: gola istina 333 Epilog 343

Prvi dio

Evo nas

PRVO POGLAVLJE LESLIE I WESLEY: TRENUTNO STANJE

Atlanta, rujan 2012.

D

obrodošli u Dvoranu ranjenih srca svete Magnolije. Tako se ovo zove, barem ako mene pitate. Među ovim glatkim zidovima obitava isprenemagani tim vrhunskih psihijatara, psihoanalitičara i bračnih savjetnika specijaliziranih za slomljena srca/skršen ego privilegiranih i proslavljenih. Njihove raskošne ispovjedaonice, smještene visoko nad gradom, pa recimo to tako, oduzimaju dah. Nalazim se tu jer je moj suprug Wesley inzistirao na tome da je to za njega jedino mjesto koje dolazi u obzir za – tu bi riječi izgovorio s gnušanjem – terapiju. I, baš kao kad sam tu bila prvi put, predvorje je krcato.

A sad da i ovo kažem javno. Wesleyju treba terapija. Meni n.i.p.o.š.t.o.

U okruglom predvorju nalazi se velika kružna radna jedinica od ptičjeg javora. Isklesane gornje plohe od tamnosmeđeg granita savršeno su ispolirane. Iza njih stoje dvije mlade žene koje izgledaju kao da su sišle sa stranica časopisa Vogue. Iznad njihovih glava visi luster dostojan operske dvorane, za koji pretpostavljam da je doplovio u Ameriku ravno s usana nekog puhača stakla na Muranu. Svaki kvadratni metar njihovog prostora lijep je točno toliko koliko je suludo skupa svaka terapijska seansa; sve me to navodi da se zapitam gdje je točno ta opjevana recesija?

15

Dorothea Benton Frank

– Došla sam kod doktora Katza – kažem.

– Vi ste gospođa…?

– Carter.

– Hvala vam – Kuckala je po tipkovnici koja izgleda kao uređaj iz letjelice Starship Enterprise i osmjehnula se kad je našla moje ime u dnevnom rasporedu pacijenata. Službeno sam unesena u kapetanov dnevnik.

– Molim vas, smjestite se udobno u čekaonici. Imate mineralne vode u bocama…

– Hvala.

Moje potpetice kuckale su po bež mramoru išaranom crnim i zlatnim žilama. Kad bi zlatne žile uhvatile zrake popodnevnog sunca, sjale su poput pravih rajskih cesta. Možda netko sav taj raskoš doživljava utješno; znate ono, mora da su dobri u tome što rade kad si sve ovo mogu priuštiti? Ja ne! Sve je to zapravo grandiozna demonstracija razmetljivog trošenja i njihove potpune nezainteresiranosti za energetsku učinkovitost. Stresla sam se.

Uzela sam bočicu vode s jedinice za osvježenje i utonula u jednu od dvije nezauzete preduboke fotelje od baršuna, otvorila čep i otpila veliki gutljaj. Dobro, ovo ću vam priznati, bez obzira koliko mi bile odbojne te šminkerske zamke? Dakle, te su fotelje poput predivne maternice; presvučene su dekor tkaninom s brazdama u dvije boje – tamni grimiz i maslinastozelena – na polju glatkog pješčanog baršuna. Mogla bih u njima spavati. Ne, mogla bih u njima živjeti. Da vjerujem da me nitko ne bi primijetio, izgurala bih jednu kroz vrata, niz hodnik, u lift, i nekako, uz Božju pomoć, nabila u prtljažnik svog auta. Od same pomisli blagi srsi prošli su mi tijelom, a u ovom trenutku mojeg života u Atlanti srsi mi se ne događaju.

Između fotelja postavljeni su mali stolovi sa časopisima o mentalnom zdravlju, ekstremnim avanturističkim putovanjima, 16

Posljednja prva supruga

veganstvu i svim vrstama joge. Mnogo se može pročitati o duši neke ustanove prema materijalu koji vam nude za čitanje u čekaonicama. Što se mene tiče, ovaj izbor vukao je pomalo prema otkačenom, no samu sam sebe podsjetila da imam sina koji se hrani mueslima i živi u ašramu u Nepalu posljednje tri godine, gdje razmišlja o kozmosu umjesto da dovrši magisterij iz ekonomije. Nije Bertie odlučio da će se popeti na Everest pa se onda vratiti kući i postati zreo; i ne, osvajanje Everesta ne smatram djetinjastim. Želim reći da je to uzvišeni ideal. Ne, kod njega se radi o nečem posve drugačijem. On je potpuno opčinjem svime što ima veze s hinduizmom, svime što je himalajsko i tibetansko. Njegova je trenutna strast fotografiranje ljudi koji žive svoje živote uz spektakularne pjezaže Krova svijeta. On je omađijan egzotičnim hramovima i stupasima, mirisom zapaljenih svijeća od jakova maslaca, dugim redovima budističkih redovnika koji guturalno zapjevaju na svojim niskim jastucima. Zaluđen je i običnim ljudima, njihovom posvećenošću vjeri i njihovim hodočašćima na jezero Manasarovar.

Planira te svoje fotografije prodati časopisima poput National Geographica ili čak napraviti dokumentarac za javnu televiziju PBS s Billom Moyersom. Moram vam priznati, bez obzira što su njegove fotografije naprosto veličanstveno lijepe, niti jedan od ta njegova dva plana zasada nije ni blizu izvršenja. I zato je moj prelijepi sin Bertie još uvijek pupčanom vrpcom vezan za očev novčanik.

Ja svome Bertieju nikad nisam mogla poslati ček, čak niti na pedeset dolara, jer moj suprug ima veoma duboko usađenu i krajnje napornu potrebu za kontrolom. Stoga, oduvijek živim s veoma, veoma, veoma ograničenim budžetom i nikad nisam imala pedeset dolara viška. Svako trošenje moralo je odobriti računovodstvo škrtog mozga Wesleyja Cartera.

Taj neprijatni detalj samo je jedna stavka u nizu s popisa ‘Zašto ja moram ovako živjeti?’ Ovako to izgleda: Bertie nazove Wesa i 17

Dorothea Benton Frank

onda oni malo popričaju. Bertie će ga na koncu veoma pristojno i ponizno zamoliti za nešto novca koji će ga održati dok se ovaj ili onaj plan ne ostvari. Wes onda oko toga napravi scenu i potom se na meni iskaljuje oko mjesec dana, dok Bertie ne nazove ponovno. Život u kojem sam postala Wesovo emocionalno smetište odavno mi je postao naporan i sulud. I ma kako to čudno zvučalo, jedan dio mene zavidi, čak se i divi Bertiejevoj hrabrosti u toj njegovoj nekonformističkoj, nematerijalističkoj potrazi. Jedino na što je ikada trošio novac je fotografska oprema. Barem osjeća neku strast. Hvala Bogu da ne prodaje drogu da bi sastavio kraj s krajem.

Ili trguje ljudima, što se kao što znam događa u Aziji jer sam o tome negdje čitala. Ili je to možda bilo na Tajlandu? Ne sjećam se. Pa zar nije Tajland dio Azije? O, Bože, moj je mozak pun rupa kao ementaler. Važno je a) da ima neku strast i b) moglo bi biti i gore.

Tu je i moja kći Charlotte, ona trguje nekretninama, no iz nekog razloga veoma rijetko zaključi prodaju. No, doći ćemo i do nje.

Duboko sam uzdahnula i osvrnula se oko sebe. Pretpostavljam da ovako izgledaju ultrašminkerski prostori Los Angelesa i New Yorka. Ogromna stabla i akvariji s egzotičnim primjercima činili su prostor manje kliničkim. Očito je velik tim stručnjaka posvetio veliku pozornost ovom okruženju. Krupni potezi unutarnjeg uređenja, pa čak i toplo i slabo osvjetljenje, dizajnirani su da umire ustreptale živce svih onih koji dolaze i odlaze. Izjednačimo li raskoš s utjehom, već svaki prolaz kroz masivna, zasvođena vrata trebao bi istaknutim elitistima pomoći da se osjećaju bolje, čak i ako njihova terapija ne uspijeva riješiti njihove probleme. Moj cinični instinkt govori mi da je svaka ustanova s desetak ili više terapeuta koji imaju ovoliko posla zapravo prikrivena ambulanta za hitna stanja odnosno ludnica.

Ovo je moja druga seansa s doktorom Harrisonom Katzom, bračnim savjetnikom i psihijatrom mnogih selebritija. On se 18

Posljednja prva supruga

pojavi u svim jutarnjim emisijama najrazličitijih tv kanala i kablovskim talk showovima da kaže što misli kad uhvate neki par slavnih osoba ili političara u prijevari ili kad netko od njih razmišlja o razvodu, što otprilke znači svakih pet minuta. Imala sam još malo vremena da se osvrnem oko sebe i vidim tko je sve tu.

Do mene je sjedila, jer sam takve sreće, žena bolno čudna izgleda s baby šiškicama i bijelim mačkastim naočalama, za koju bih rekla da se došla izliječiti od bolesne ljubopitljivosti jedne alapače. Neprestano se okretala prema meni, gledala moju torbu, moje cipele i šmrcala tako glasno da sam pomislila trebam li joj predložiti dobrog otorinolaringologa. Bilo je jasno da je odlučila zapodjenuti razgovor. Naginjala se prema meni nekoliko puta, sve dok napokon nije pročistila grlo i progovorila.

– Rekla sam svojem terapeutu da moram steći prijatelje. Zato sam ovdje. Da naučim kako se sklapaju prijateljstva. Objasnio mi je da moram živjeti u trenutku i dublje proniknuti u ljude kad pokušavam s njima razgovarati. Shvaćate li što je time želio reći?

– Ne – rekla sam namjerno spuštajući ton svojeg glasa, očekujući da će me ona slijediti. – Žao mi je, ne – primijetila sam malu istetoviranu žabu na njezinom gležnju. Žaba je imala skupljene usne.

– Meni se to čini kao samo još jedno new age naklapanje, zar ne? Kako da budem prisutnija u ovom trenutku? Tu sam, nisam li?

– Da – odgovorila sam tiho, fokusirana na svoj časopis, odlučna da izbjegnem njezin pogled.

– Da ja sad nastojim u vas proniknuti, rekla bih da ne želite razgovarati sa mnom. Je li to točno?

Ljudi moji, pomislila sam, ova se sama skinula s lijekova.

– Pokušavam sabrati svoje misli – odgovorila sam. – Žao mi je.

– Ustala sam kako bih pogledala časopise na drugom stolu i tako joj dam do znanja što želim.

19

Dorothea Benton Frank

Uto je ona glasno povikala – To me se vjerojatno ne tiče, no zašto ste vi ovdje?

Doista? Na to bih trebala odgovoriti? Vratila sam se do nje i nagnula prema njoj.

– Znate li čuvati tajnu?

– Svakako!

– Razmišljam o tome da nasrnem na svog muža s motornom pilom dok spava? Znate, samo sam htjela provjeriti što moj bračni savjetnik o tome misli. Prije nego što nešto doista i napravim.

Znate…

– U pravu ste, to se mene ne tiče – rekla je s nelagodom. – No, vi se šalite, zar ne?

– Naravno da se šalim – nasmijala sam se da ispadnem ljubazna i rekla – Gledajte, sve u redu, samo nastojim složiti svoje misli prije nego uđem.

– A, dobro. Ma terapeut mi je rekao da moram potaknuti druge da govore o sebi ako se želim sprijateljiti.

– Dobar je to savjet. Najčešće.

Nasmijala sam joj se i pomislila, ajme, ovo zabadalo čulo je samo jedan dio poruke; propustila je dio o pravom mjestu i pravom trenutku. Možda je njezin pravi problem u razumijevanju situacije. Ili u toj žabi. Ili u tome što svake minute šmrca kao da iz sebe izvlači plimu Atlantskog oceana. Isuse!

Prebacila sam se na drugu stranu dvorane, uzela u ruke časopis o jogi, prelistala ga razmišljajući o svojem idiotskom životu. Što je zapravo Wes očekivao od te terapije? Ništa se neće promijeniti, ukoliko u jednoj od tih soba ne čuči neurokirurg koji bi Wesu spremno izveo lobotomiju, baš ništa.

Vrata ordinacije doktora Katza naglo su se otvorila i iz nje je ječeći izletjela žena neodređene dobi. Zaustavila se na recepciji ureda i zatražila termin za hitnu seansu, odmah. Za to vrijeme, 20

Posljednja prva supruga

odmjeravala sam njezine obrve, vrat i nepostojeće laloke i pitala se tko joj je estetski kirurg jer izgleda savršeno. Ne da sam ja pobornica estetske kirurgije, ali kao svaka žena iznad tridesete, dobro pedesete, razmišljam o tome s vremena na vrijeme. Okej, jako često. Jako često, u posljednje vrijeme. Pomislila sam, mora da joj je šezdeset, ali izgleda kao da joj je četrdeset, a ipak nije nategnuta kao bubanj. Mršava je kao vješalica, što objašnjava zašto ta haljina na njoj izgleda toliko glamurozno. Poznata mi je s neke reklame koju sam nedavno vidjela. Možda je Chanelova. Nije važno. No, mora da je na taj svoj mali kapric od čipke i svile potrošila tri tisuće dolara i barem još tisuću na cipele.

Moj unutarnji glas mudrosti javio se da me podsjeti da mi sav novac svijeta ne može kupiti sreću, no ja sam mu odvratila da je idiot. Novac ne kupuje sreću, no s nedostatkom novca garantirano se osjećamo jadnije, ukoliko baš nemamo dušu Majke Tereze kalkutske, a ja je nemam. Neke stvari još nisam shvatila, ali postoje i one koje dobro znam. Čula sam brinetu s recepcije s božanskim konjskim repom kako joj govori – Žao mi je gospođo Del Mastro, ali još tri tjedna nemamo slobodnih termina.

No, gospođa Del Mastro s izuzetnim liftingom, koja je očito navikla da sve bude po njezinom, nije željela prihvatiti ne i krenula je djevojci pokazati zube.

– Čekajte malo! Kako je to moguće! Ja ovamo dolazim godinama!

Meni se upravo događa najgora katastrofa u životu… Počela je nekontrolirano jecati. Prebacila se preko recepcije dohvativši kutiju s papirnatim maramicama i oskvrnula posvećeni prostor. – Preklinjem vas! Pronađite nešto za mene!

– Možda nam se netko odjavi… Mogu vas nazvati ako…

– Odjavi? Život mi visi o niti i moram čekati da se netko odjavi?

Potom se okrenula prema meni. – Jeste vi naručeni kod doktora Katza?

21

Dorothea Benton Frank

– Tko, ja?

– Da, vi! Otkupit ću od vas termin! Platit ću vam dvostruko!

Bila sam toliko šokirana da sam se zadihala.

– Trostruko! – rekla je. – Molim vas! Potom je napravila nešto nezamislivo; primila me za nadlaktice i dobro me protresla. – Molim vas! Pomozite mi!

Doktor Katz dojurio je iz svog ureda jer je očito čuo komešanje.

Obratio se rastrojenoj gospođi Del Mastro glasom koji vjerojatno čuva za kriminalno poremećene.

– Hajdemo, gospođo Del Mastro. Pustimo gospođu Carter.

– Vi mene ne razumijete… – zajecala je, uputivši svoje komentare direktno meni. Potom je spustila ruke i progovorila tiho. – Došla sam doma, on je bio u krevetu naše kćerke s dvije tinejdžerice, prijateljice naše kćeri Emily. Tinejdžerice!

– O, Bože! Što se to događa sa svijetom oko nas!

– On je užasni gad – rekla je. – Samo ga želim ubiti!

Da to i napravi, ja je ne bih osuđivala. Nimalo.

– Gadno! – rekla sam ponudivši, po mom mišljenju, adekvatnu podršku.

– Gospođo Carter? Brinem se zbog stanja gospođe Del Mastro pa se pitam mogu li se pozvati na vašu dobrohotnost da… – rekao mi je doktor Katz i završio na prijedlogu koji sam bila spremna prihvatiti. No, odjednom sam poželjela obeštećenje za vrijeme koje rado prepuštam, željela sam jednu malu informaciju.

– Možete li na trenutak doći ovamo? – pitala sam je.

Odmaknule smo se od doktora Katza i ja sam joj šapnula.

– Dajem vam svoj termin besplatno, no morate mi nešto reći.

– Može, bilo što!

– Jeste li… ma znate… – podigla sam čelo i obraze palcem i kažiprstom u onoj gesti koju sve žene iznad četrdesete razumiju i prošaptala – Nešto radili?

22

Posljednja prva supruga

– Gerald Imber. New York – prošaptala je.

– Njegovo prezime se piše s E ili I? Počela sam kopati po torbi tražeći olovku.

– I. – Hvala vam. Vrijeme je da se rastanete od tog gada – rekla sam joj zapisujući Imberovo prezime na komadić papira. – Uzmite mu sav novac. I posljednji novčić. Nikakva posrana podjela na dva dijela.

Povukla se kao munjom pogođena i gledala u mene nekoliko trenutaka.

– Hvala vam! Hoću! Znate što? Ne znam zašto sam čekala da mi netko da dopuštenje. Naravno! Rastat ću se od gada! Kako mi to samo nije…

– Zato – prišapnula sam joj – kad biste mogli skupiti hrabrosti da sami shvatite da morate zatražiti razvod, naš bi doktor Katz ostao bez posla.

– Bože mili, pa vi ste u pravu – rekla je kao da joj je netko prvi puta otvorio oči.

Nasmijala se. Jadna žena, bila je tako iscrpljena. Nema toga pod kapom nebeskom što može ženama zamijeniti žensko prijateljstvo, pogotovo ženama u krizi.

– Vidimo se sljedeći put? – pitao me doktor Katz.

– Nema problema – odgovorila sam i odmahnula.

– Ne, čekajte! – rekla je gospođa Del Mastro i okrenula se prema doktoru Katzu. – Znate što? U redu sam. Znam što trebam napraviti. Samo vi zadržite termin gospođe Carter. A ja se moža hoću, a možda i neću vratiti.

– Što? – rekao je Katz, očigledno šokiran.

Gospođa Del Mastro ugrizla je svoju donju usnicu jer se sumnja u sebe počela vraćati. – Javit ću vam – rekla je i okrenula se prema meni. – Želite li da se opet vidimo, da odemo na ručak?

23

Dorothea Benton Frank

– Naravno.

Posegnula je u svoju savršenu narančastu torbu i izvukla iz nje malu futrolu koja se otvorila s klikom. Pružila mi je svoju posjetnicu.

– Javite mi se – rekla je – Čini mi se da ću imati puno slobodnog vremena.

– Svakako. Javit ću se – nasmijale smo se jedna drugoj, krenula je prema vratima i onda se zaustavila. Pogledala je u Katza i rekla – Javit ću vam se.

I otišla.

Nešto teško visilo je u zraku dok sam se pitala hoće li me Katz okriviti da je izgubio pacijenta. Ali nije. Doktor Katz je podigao jednu obrvu i promotrio me sumnjičavo. Stvarno mu je bilo svejedno.

– Što je? – pitala sam.

– Ništa – odgovorio je. – Idemo?

Slijedila sam ga u ured. Sjela sam u stolicu u kojoj sam sjedila i prošli put i čekala da pronađe svoje zabilješke. Još mi je uvijek bila pomalo neugodna pomisao da netko ima poveći snop bilježaka o mojim osjećajima i razmišljanjima, no u ovom trenutku taj je dosje još uvijek bio mršav. A valjda mu treba nešto napismeno da ne bi pomiješao pacijente. Osim toga, nisam ja imala bilo što revolucionarno za reći. Sigurna sam da je moje prigovore čuo od dobrog dijela žena koje su mu se obratile za pomoć. Razlika između njih i mene bila je u tome što ja nisam imala napade u čekaonici. Dapače, ja sam nešto i učinila povodom tih napada.

– Dakle, gospođo Carter, kad smo se zadnji put vidjeli, baš ste se spremali da mi ispričate o, da vidimo, ženama koje nazivate barbikama i o vašem putovanju u Edinburgh? Da vidimo…. aaa!

Možete li izdvojiti jedan razgovor ili neki točan događaj koji je pokrenuo vašu odvratnost prema instituciji braka?

– No, to je poprilično hladan, klinički opis. Ne bih rekla da mi se općenito gadi institucija braka. Jedino bih rekla da u jednom 24

Posljednja prva supruga

trenutku života čovjek ponovno procjenjuje određene stvari u svom životu.

– Koje stvari? Nerealizirane ciljeve?

– Možda, u nekoj mjeri, ali u mojem slučaju radi se prije o ideji ‘što ja tu dovraga radim’?

– Ne čini li vam se da možda imate nerealna očekivanja?

Razmislila sam malo o tom pitanju i počela budna sanjati o mladoj djevojci, odjevenoj u moju vjenčanicu, koja izlazi iz crkve držeći Wesa pod ruku, dok oko nas zrakom lete latice ruža. Srce mi je bilo ispunjeno veseljem zbog naše budućnosti. Bila sam već dva mjeseca trudna s Bertiejem i napustila studij u zadnjem semestru da bih odjurila do oltara. Što je prouzročilo da prvi, mali dio moga srca zamre? Jesu li to bila ona prepečena jaja koja je bacio u sudoper jer su imala smeđe točkice na dnu ili to što nisam pospremala krevet kao njegova mama, s kutevima pokrivača dobro zaguranim ispod madraca? Možda je uzrok bio u tome što sam zaboravljala rotirati tanjure i njegovo donje rublje tako da se svaki komad jednako istroši. Bila sam u stupici iz koje nisam mogla pobjeći. Isto kao i on.

– Doktore Katz? To je poput onog pitanja što je starije, kokoš ili jaje. To pitanje je toliko staro da nije više ni važno.

– Onda vi meni recite. Koje je pitanje važno?

– Pa ima ih više, no počnimo od ovog: možda nudite toliko više nego što dobijate da je vaš brak već sasim nakošen i to je očito svima oko vas? Je li vaš brak postao apsurdan? Je li njemu uopće stalo da i vi budete sretni ili želi li barem sudjelovati u onome što vas čini sretnom?

– Zar ne mislite da vaš suprug želi da budete sretni?

– Ukoliko to ne traži nimalo njegovog novca, vremena ili truda. Gledajte, ja mislim da on o tome i ne razmišlja i moju sreću i sve s time povezano ne smatra svojom odgovornošću.

25

Dorothea Benton Frank

– Okej. Što mislite, što to nije fer, čega ste se odrekli?

– Doktore Katz, odrekla sam se svega – svojeg identiteta, svojih ambicija, svojeg samopoštovanja, a gotovo sam se odrekla i svojeg brata. Svog jedinog brata.

– Kako?

Pogledala sam ga pitajući se imam li volje nastaviti.

– Zato što Wes mrzi homoseksualce. Nije dopuštao mojem jedinom bratu da nas posjećuje.

– Razumijem. Možda to uspijemo riješiti na zajedničkoj sesiji.

– Ma kakvi. To se ne može riješiti. Wes je takav kakav je i ništa osim čuda neće to promijeniti.

26

Leslie i Wes naizgled su solidan bračni par. Djeca su im odrasla, novca imaju dovoljno... čini se da žive ugodno kao i svi, njima slični, bračni parovi. No kad Leslie shvati da je ostala jedina prva supruga u njihovom društvu s kojim su provodili vrijeme i putovali te da su drugi muškarci svoje prve supruge zamijenili mlađima i atraktivnijima, ona će se zapitati zašto su to učinili i sprema li se na sličan potez i njezin suprug. U tom preispitivanju Leslie će shvatiti da je njezina uloga brižne supruge i majke jako podcijenjena i umjesto Wesa ona će odlučiti da ne želi više biti posljednja prva supruga u društvu. Spakirat će stvari i otputovati u posjet bratu gdje će pokušati shvatiti odakle, zapravo, dolazi i kamo, na kraju, želi krenuti. A onda će zazvoniti telefon, a s druge strane bit će Wes… Posljednja prva supruga nevjerojatno je zabavan, ali i životno istinit roman u kojem američka hit autorica Dorothea Benton Frank uspješno sabire na jednom mjestu sve dvojbe, frustracije, radosti i želje suvremene žene i njezine obitelji. Roman je pisan iz pozicija dvoje pripovjedača, Leslie i Wesa, koji svojim ispovijedima različito gledaju na brak, djecu i ljude oko sebe. Leslien novi život pun ledenih koktela, glasnoga smijeha, grešnih iskušenja i gorkastih sjećanja odjednom će postati neponovljiv doživljaj koji će je staviti na veliku kušnju: ostati ili se vratiti?

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn ISBN 9789531416276