Poziv na grijeh - Suzanne Enoch by Mozaik knjiga

Suzanne Enoch zaista je raskošan književni talent. – christina dodd

suzanne enoch

Poz iv na grijeh

kraljice ljubavnih romana

Suzanne Enoch

Poziv na grijeh

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četrdesetčetvrta Naslov izvornika

An Invitation To Sin Copyright ∂ 2005 by Suzanne Enoch Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015. Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2015.

ISBN 978-953-14-1829-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907783. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Suzanne Enoch

Poziv na grijeh S engleskog prevela Zrinka Budak

Za Meredith Foster, najbolju prijateljicu u dobru i u zlu, i jednu od malo osoba koje razumiju moju opsjednutost figuricama Star Warsa.

POGLAVLJE 1

ord Zachary Griffin se posluži čašom klareta s pladnja koji je nosio jedan lakaj. – Za Boga miloga, brže malo – promumlja, zapiljivši se u jedan plesni par nasred plesne dvorane. Tridesetak drugih parova upravo je plesalo na balu obitelji Tamberlake, no oni mu nisu bili nimalo zanimljivi. Također, nije mu bila zanimljiva ni skupina neudatih mladih dama koje su, stojeći uza zid, izvijale vratove prema njemu. One su ga samo podsjetile da se drži podalje od hihotavih dama omotanih u svilu i čipku. U normalnim okolnostima Zachary ne bi imao ništa protiv plesati valcer sa zgodnim mladim djevojkama. U tome je zapravo uživao. Međutim, danas se držao one stare: posao prije svega. Plesat će kad obavi posao. S druge strane dvorane, njegova starija braća, Sebastian, vojvoda od Melbournea, i Charlemagne, također su odbili plesati. Njih dvojica udubili su se u razgovor s lordom Harveyjem što je značilo da bez sumnje finaliziraju pregovore o kupnji vikontovog udjela u njihovoj brodarskoj tvrtci. Poželio im je uspjeh, no od same pomisli na sve te vražje brojke i postotke koji su izmjenjivali, glava ga je zaboljela. Valcer konačno dođe do kraja. Većina parova uputila se svome društvu ili krenula prema stolu s okrjepom. Onaj par

Suzanne Enoch

koji je Zachary čekao razdvojio se ispred dijela stola s čokoladnim kolačima. Bacivši još jedan pogled prema braći, Zachary se ubaci. – Drago mi je vidjeti vas još uvijek u Londonu, bojniče – reče, stavivši ruku na rame gospodina u crvenoj uniformi. John Tracey se okrene prema njemu. – Zachary – uzvrati mu smiješak i pruži ruku. Zachary je protrese. – Dobro izgledate. – Ima li razloga da ne izgledam dobro? Osim činjenice da se vaša sestra odlučila ne udati za mene? – To nitko od nas nije očekivao – prizna Zachary, zamrznuvši smiješak. K vragu i Nell. Nije mu večeras trebalo nikakvih dodatnih komplikacija. – Osim možda Melbournea, naravno. On ima običaj biti upućen u sve. – Mogao me onda obavijestiti da se lady Eleanor planira udati za markiza od Deverilla prije nego što me pitao bih li se pridružio vašoj obitelji. Zachary slegne ramenima ne znajući koliko je bojnik lord John Tracey pogođen nedavnim događajima. S obzirom na to koliko je njegova sestra Nell bila naporna, on nikom ne bi poželio da je uzme za ženu. – Ona je pobjegla s Deverillom. Jednom smo ih uspjeli uhvatiti, no ipak su nam umakli. Nakon toga nismo mogli mnogo učiniti. Kad se Valenetine i Eleanor udruže, nitko ih ne može zaustaviti. – Shvatio sam. Dakle, što mogu učiniti za vas? Ne može se opet raditi o braku. Vi nemate još sestara koje biste mi ponudili, a Melbourneovoj je kćeri, koliko ono, osam godina? – Peep ima šest godina – uzvrati Zachary. – Zapravo, želio bih vas zamoliti za jednu uslugu. – Da čujem.

Poziv na grijeh

• 11

Duboko uzdahnuvši, Zachary zakorači u provaliju. – Namjeravam se pridružiti postrojbi i uputiti se s Wellingtonom na Poluotok. Bojnik se nasmije. – O, to je… – I ušuti. – Vi to mislite ozbiljno. – Naravno da mislim ozbiljno. – K vragu, nitko mu nije vjerovao. Zato je i poželio razgovarati s bojnikom nasamo kako ga vojvoda od Melbournea ne bi čuo. Smijeh i zadirkivanje članova obitelji postali su već vraški zamorni. – U tom slučaju se ispričavam – uzvrati Tracey. – No, Zachary, shvaćate li da kad se prijavite u vojsku, ne možete se samo tako predomisliti. To jest, ne možete bez ozbiljnih posljedica. – Svjestan sam toga – uzvrati on, odlučivši ignorirati uvredu. – Ja vas ne pitam mislite li vi bih li se ja trebao priključiti vojsci. Pitam vas samo kojoj bih se regimenti trebao priključiti kako bih imao najviše šanse uključiti se u borbu. Ne želim završiti tegleći bačve viskija tridesetak kilometara od bojišnice. – Tada bi vam odgovarala moja regimenta. Četrdeset peta pješačka – odgovori brzo bojnik. – Ako uistinu ozbiljno želite u vojsku, rado ću vas preporučiti general-bojniku Pictonu. Iako vama ne trebaju preporuke s obzirom na ugled vaše obitelji. – Bio bih vam zahvalan ukoliko biste razgovarali s generalom – reče Zachary, ignorirajući kompliment koji je bojnik udijelio njegovoj obitelji. Što se njega ticalo, on je zadovoljavao sve važne kriterije – bio je vješt s oružjem i imao je silnu želju istaknuti se. No ako je novac jamčio da će se nekoga smatrati kompetentnim vojnikom, imao je on i novaca. – Predstavite li me generalu, bit ću vam vječiti dužnik.

Suzanne Enoch

– Ako mi obećate da nikada nećete spomenuti moje ime i brak u istoj rečenici, smatrat ću da ste otplatili dug – reče Tracey, ponovno mu se osmjehnuvši. Krajičkom oka Zachary primijeti da je sastanak na drugoj strani dvorane završen. Pruži ruku Traceyu i zahvali mu. – To vam obećajem. I zahvaljujem vam. – Poslat ću vam poruku kad organiziram sastanak. I general i ja se vraćamo u Španjolsku za četrnaest dana pa očekujte sastanak u najskorije vrijeme. – Bit ću spreman. Kad je bojnik otišao, Zachary primijeti kako ga Melbourne promatra. Pogledavši vojvodu ispod oka, Zachary ode pronaći partnericu za ples. Bez obzira na to hoće li ga njegova obitelj, a posebno njegov najstariji brat, shvatiti ozbiljno ili ne, on će sam odlučiti o svojoj budućnosti. A večeras je napravio veliki korak u tom smjeru – to je značilo da sada može pronaći neku djevojku i zabaviti se. Sljedećeg jutra Zachary je sjedio za stolom, doručkovao i čitao poruku koju mu je poslao bojnik Tracey. Činilo se da je general-bojnik Thomas Picton izuzetno zainteresiran uključiti jednog Griffina u svoju postrojbu i da će obojica biti na ručku u White’su. Gurnuo je presavijenu poruku u džep i počeo čitati pomalo izgužvani primjerak London Timesa, koji ga je čekao na stolu. S obzirom na stanje novina, pretpostavio je da su ili Shay ili Melbourne već doručkovali. Kladio se da je to bio Charlemagne. Prema posljednjem izvješću u novinama, Eleanor i Valentine su uživali u svom medenom mjesecu u Veneciji. Nell je to napisala u svom posljednjem pismu, no Zacharyju je uvijek

Poziv na grijeh

• 13

bilo zanimljivo čitati o dogodovštinama klana Griffin iz perspektive nekoga tko nije bio član obitelji. – Dobro jutro, striče Zachary – reče šestogodišnja Penelope doskakutavši u blagovaonicu. – Zdravo, Peep. – Zachary se nagne i poljubi djevojčicu u obraz. – Nell i Valentine su se prošlog tjedna vozili u gondoli. Uz batlerovu pomoć Peep izabere sa stolića hranu za doručak i sjedne za stol kraj svog strica. – I ja ću ići u Veneciju. Ti možeš sa mnom ako želiš. – Danas se moram sastati s nekim u White’su – uzvrati on, suzdržavajući se da se ne nasmije – no sutra sam slobodan. – Ma ne sada – usprotivi se ona, zakolutavši svojim lijepim sivim očima. – Kad odrastem. – Aha. Bit ću slobodan i tada, naravno. – Dobro. – Ona zagrize jednu breskvu. – Zato što mislim da bi tata i stric Shay bili malo prestrogi. – A ja ne bih? – Striče Zach, ti si mi dao da kušam malo viskija iz tvoje čaše. Divno. – Mi to nikada nećemo nikome spomenuti, sjećaš se? – Zaboravila sam. – Ona se nasmije, bezbrižno i neustrašivo kako se to može očekivati samo od jedne šestogodišnjakinje. – Tata me jutros vodi na jahanje na Buttercupu. Ti nam se možeš pridružiti, ako želiš. Prije nego što je uspio odbiti, Peepin otac uđe u sobu. Sebastian, vojvoda od Melbournea, izgledao je točno u skladu s onim što je bio – s trideset četiri godine bio je on jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Engleskoj te glava slavne i ugledne obitelji. No nije izgledao kao osoba odjevena za jahanje.

Suzanne Enoch

– Već sam se pitao hoće li se netko od vas dvoje danas pojaviti – lijeno će Melbourne, zaobišavši stol kako bi poljubio svoju kćer. – Kasno sam išao na počinak – reče Zachary, odbivši spomenuti u čijem je društvu završio. Plesanje valcera bilo je samo jedan od talenata lady Amelie Bradley. – Morala sam odjenuti gospođu Hooligan. – Peep pogleda svoga oca. – I ona želi ići na jahanje. Vojvoda je nježno povuče za jedan tamni uvojak. – Oprosti mi, Peep, no pozvali su me u rezidenciju Carlton. Penelope poskoči u stolcu. – Vidjet ćeš princa regenta? – Vjerojatno. – Melbourne se uspravi. – Možda bi stric Zachary mogao odvesti tebe i tvoju lutku na jahanje. Zachary se namršti. – A što je sa stricem Shayom? Vojvoda ga znakovito pogleda. – Mogao bi i Shay, siguran sam – nastavio je istim bezbrižnim tonom. – Zar si ti imao nešto drugo u planu? – On ide na ručak u White’s – doda Peep, lativši se prepečenca s medom. – Aha. – Melbourne kimne, okrećući se prema vratima koja vode u predvorje. – Sad sam se sjetio, imaš li malo vremena, Zachary? Zachary kimne i ustane, prisjetivši se da iako se Eleanor zaklinjala da njihov najstariji brat zna čitati misli, to nikada nije dokazano. – Peep, ostavi moje jagode na miru – upozori svoju nećakinju koja mu uzvrati smijuljenjem koje se čulo kad je izlazio iz prostorije. Melbourne ga povede u svoj ured. Hm. Razgovor u uredu nikada nije slutio na dobro. Zachary krene prema prozoru; nije mu padalo na pamet sjediti na jednoj od onih fotelja koje

Poziv na grijeh

• 15

su on i njegov brat i sestra zvali „optuženičkom klupom“, bez obzira na vojvodinu namjeru. Vrata se za njim zatvore. – Imam jedan zadatak za tebe – reče Melbourne. – Odvest ću Peep sutra na jahanje – usprotivi se Zachary. – Već sam joj rekao da danas imam neke obaveze. Vojvoda sjedne za svoj masivni stol od mahagonija. Zachary nije skidao pogled s vrta kuće Griffin, podsjećajući se da bez obzira na to koliku moć Melbourne ima nad ostatkom svijeta, on je ipak samo njegov stariji brat. – Nije me briga za tvoj ručak – uzvrati njegov brat nehajno. – Shay će ići s Peep na jahanje. Ja želim razgovarati o nečemu što se tiče obitelji. Ovo nije zvučalo previše zlokobno. Nitko u posljednje vrijeme nije prekoračio pažljivo zacrtane granice Griffinovih – barem nije otkad su Nell i Valentine pobjegli u Škotsku, o čemu su izvijestile baš sve novine. A Melbourne je čak i to nekako uspio preokrenuti u prethodno odobrenu romantičnu eskapadu prije no što su se priče dočepali novinari. Zachary se okrene, naslonivši se na prozorsku klupčicu. – Da čujem onda o čemu se radi. – Teta Tremaine me zamolila da joj osiguram pratnju. – Opet želi ići na trke u Derby, zar ne? – Zachary ce naceri. – Zadnji put kad je išla… – Pogoršao joj se giht – prekine ga Melbourne. – Želi ići u toplice u Bath, vjerojatno bi ostala do kraja ove sezone. Rekao sam joj da ćeš joj ti vrlo rado praviti društvo. Zachary zastane kako bi dobro promislio što to njegov brat smjera, no usta su mu već oblikovala odgovor. – Ne. – Oprosti, molim te?

Suzanne Enoch

– Pošalji Charlemagnea. Ja imam druge planove. – Shay mi je potreban u Brightonu. Moram finalizirati kupnju još šest teretnih brodova. A ti nikada nemaš nikakve planove. – Sada imam. Melbourne se nasloni u fotelju. – Bi li podijelio sa mnom te planove? – Bio sam ih podijelio s tobom – uzvrati Zachary, pokušavajući održati glas mirnim. Nije se želio svađati zbog toga; već je donio odluku. – No ti me nisi ozbiljno shvatio. U prostoriji nastupi duga tišina. Bilo je tako tiho da je Zachary čuo kako Peep razgovara s batlerom na drugom kraju predvorja. Vojvoda se nije pomaknuo, no Zachary je znao da Sebastian u svojoj glavi vrti sve razgovore, smišlja odgovore, odlučuje kako nastaviti razgovor ne bi li si osigurao najveću prednost. Postojao je razlog zašto Zachary nikada nije igrao s Melbourneom šah; nikada ga nije pobijedio. Baš nikada. No ovo nije bio šah. Radilo se o njegovoj budućnosti. I sve dok se ne bude dao pokolebati, ne može izgubiti. – Reci mi onda – konačno prozbori vojvoda – zašto iznenada imaš silnu potrebu priključiti se vojsci? Dakle, bio ga je slušao. – Ništa to nije iznenada. Razmišljam o tome već neko vrijeme. Pokušao sam s tobom razgovarati o tome prije mjesec dana, no tebe to nije nimalo zanimalo. – Sad me zanima. – Mislio sam da imaš sastanak u rezidenciji Carlton. – Zachary, ja ne želim da ti odeš u vojsku. Oduprijevši se silnoj želji da skoči na noge, Zachary se još jače nasloni na klupčicu. – Što onda želiš da radim? Da

Poziv na grijeh

• 17

budem pratilja Nell na zabavama? Čekaj, ona je sad udata žena. Ni za to više nisam potreban. Što znači da mi preostaje praviti društvo Peep na njezinim čajankama i, pretpostavljam, teti Tremaine na njezinim izmišljenim putovanjima. – Nije izmišljeno. A uvijek postoji… – Posao u našim tvrtkama? To je za tebe i Shaya. Kupovanje i prodaja stvari bez vidljivog razloga tjera me da se sam poželim zatvoriti u Bedlam. – Ja sam siguran da bismo pronašli nešto u čemu bi ti uži… – Ti u tome uživaš – ponovno ga prekine Zachary, želeći natjerati brata da shvati koliko je nezadovoljan. – Ti i Shay. Ja ne. Ja želim nešto drugo. Želim nekakvu vražju odgovornost, Sebastiane. I ako uz nju ide i malo uzbuđenja i slave, to bolje. Obiteljski batler pokuca na vrata. – Vaša milosti? – Što je, Stantone? – vikne mu Melbourne nervozno. – Kočija je spremna, vaša milosti. – Dolazim za trenutak. Zachary se uspravi i odgurne od prozora. – Vjerujem da ćemo ovaj razgovor morati završiti kasnije – reče, ukravši Melbourneu omiljenu završnu rečenicu. A nakon ručka s general-bojnikom Pictonom, imat će znatno više streljiva – a možda čak i vojni čin. – Završit ćemo ga sada. – Ali ti… – Ne, sad sam ja na redu – uzvrati mu oštro Melbourne. – Što je s onim kada si se htio zarediti? Zachary se namršti. – Ja zapravo nikada nisam uistinu želio postati svećenik. To… – Zato je ta zamisao trajala samo tjedan dana. A zatim si ušao u posao s trkaćim konjima.

Suzanne Enoch

– Nisi fer, Seb… – Prodao si udio u toj tvrtci nakon dva mjeseca – prekine ga ponovno brat. – A što je s upravljanjem imanjima? Uspravivši se, Zachary priprijeti bratu prstom. – Za to si ti kriv. Bromley Hall je najbeznačajnije imanje koje posjeduješ. Sebastiane, tamo je bilo tako dosadno da sam mislio iskočiti iz kože. – Odvodni kanal je bio dobra zamisao – to jest, bila bi da si je proveo do kraja. – Dakle, ja sam beskoristan. To mi želiš reći? – Želim ti reći da nemaš strpljenja ni za što. Ako nešto istog časa ne zadovolji tvoje želje, ti si s time gotov. Ako se za nešto treba potruditi, ti izgubiš zanimanje. I zato, ako želiš nekakvu dogovornost, nabavi si psa. Ako ti je dosadno, počni slikati. Ne moraš paradirati Poluotokom u jarkocrvenoj uniformi tako da te neki vražji Francuz može ustrijeliti. – Hvala ti na vjeri u moju glupost i apsolutnu nesposobnost. – Ne radi se ni o kakvoj tvojoj gluposti, već o tome da ja tebe dobro poznajem – usprotivi se Melbourne. – A činjenica da nemaš strpljenja, neće ti biti od koristi u vojsci. Nećeš kupiti čin, Zachary. Ja to neću dopustiti, a ti dobro znaš da imam moć to spriječiti. Zachary je zurio u njega, stisnuvši čeljust tako čvrsto da su mu vratni mišići drhtali. – Ja sam trećerođeni sin u plemićkoj obitelji, Seb. Ja nemam drugih mogućnosti… – Imaš ih više nego dovoljno, kad bi samo donio odluku i držao se nje. – Ja sam donio odluku. Hvala ti na savjetu. – Okrenuvši se na peti, Zachary krene prema vratima.

Poziv na grijeh

• 19

– Zachary, ti… – Što ja, Sebastiane? Mi smo u slijepoj ulici. Ti možda imaš moć spriječiti jednog Griffina da se pridruži vojsci, no ja se mogu pretvarati da sam netko drugi. – Zachary zastane, duboko udahne, nadajući se da si upravo nije upropastio planove. Uistinu mora naučiti kad treba zašutjeti i samo lijepo izaći iz prostorije. – Znam čega se ti bojiš – ipak nastavi. – I meni je jako žao što je Charlotte umrla. Znam koliko si je volio. Ali ti… Melbourne skoči na noge tako silovito da je prevrnuo fotelju na kojoj je sjedio. – Dosta! – zaurla. – Moja žena nema nikakve veze s ovim. – Ona ima svaka… – Ti ćeš otpratiti tetu Tremaine u Bath – zareži Melbourne, prostrijelivši ga svojim sivim očima, u kojima se vidjelo da ne može suzbiti ljutnju. – Kad se vratiš, ako mi u međuvremenu dokažeš da si se naučio strpljenju, da se znaš obuzdati i pokažeš mi da možeš biti odgovoran, te ako još uvijek budeš voljan priključiti se vojsci, nastavit ćemo ovaj razgovor. Zachary duboko udahne. Kao i uvijek, naljutio se i rekao pogrešnu stvar na pogrešnom mjestu, a sad kad mu je Melbourne očitao bukvicu, ne može to ispraviti. – Oprosti, Sebastiane – reče mu. – Nemoj. – Njegov najstariji brat koračao je prostorijom, očito se pokušavajući smiriti. To je samo po sebi bilo neobično; Melbourne je rijetko dopuštao da ga bilo tko izbaci iz takta. – Samo sam ti želio reći da nas ne možeš držati pod staklenim zvonom i očekivati da nećemo željeti pobjeći – reče Zachary malo tišim glasom.

Suzanne Enoch

– Predlažem ti da se kreneš pakirati – reče mu Melbourne hladnim glasom kojeg su se njegova braća i sestre užasavali. – Krećeš za jedan sat. – Dobro. No jednog dana, Melbourne, izdat ćeš jednu zapovijed previše i shvatiti da su te tvoje trupe napustile. K vragu sve to. Obojica su znala da su to prazne prijetnje, no barem mu se brat nije nasmijao u lice. Zachary je imao vlastiti mjesečni prihod, koji je bio više nego velikodušan, no visinu te mjesečne rente određivao Melbourne. Bude li ga previše izazivao, vojvoda mu jednostavno može uskratiti novac – a to bi trebalo jamčiti da sljedeća životna odluka koju donese, mora biti ona prava.

POGLAVLJE 2

aroline Witfeld pritisne olovku tako čvrsto o blok za crtanje da je slomila minu. – Grace, hoćeš li se, molim te, prestati vrpoljiti? Njezina se sestra počeše po lijevom uhu. – Nisam ja kriva. Ovaj šešir me grebe. – To nije šešir. To je turban. I molim te, sjedi mirno. Treba mi još samo dvije minute. – Caro, to si mi rekla prije pet minuta. I još uvijek me svrbi. Caroline duboko udahne i zatvori oči. Pokušati se usredotočiti na model koji se nikako ne prestaje vrpoljiti moglo je rezultirati samo glavoboljom. No to, međutim, ipak nije značilo da ima namjeru odustati. Strpljivost je vrlina, no u ovom slučaj je i potreba. – Traje dulje nego što bi trebalo zato što se ti stalno mičeš. Ti si željela biti perzijska princeza, a ne ja. Visoki glasovi odjekivali su iz predvorja dva kata ispod. – Grace! Idemo! Požuri! K vragu. Caroline zgrabi drugu olovku i počne mahnito crtati, usredotočivši se na plave pramenove sestrine kose koji su izvirili ispod svilenog turbana. Turban može kasnije nacrtati i bez modela. – Čekaj, Grace – promrmlja dok je crtala. – Obećala si mi. Pramenovi kose upute se prema vratima, zajedno s ostatkom njezine sestre. – Otići će bez mene – protestirala je – a meni treba novi šešir.

Suzanne Enoch

– Grace… Turban padne na daščani pod. – Žao mi je, Caro – poviče Grace preko ramena odjurivši niz predvorje prema stubama. – Vratit ću se prije ručka! – Ali tada će sjene biti druk… – započne Caroline, a zatim ušuti. Namrštivši se, odloži olovku i ustane kako bi rastegla leđa. Grace nije bilo briga za svjetlost ili za sjene; bilo joj je stalo samo do novog šešira. Mogla bi zaposliti drugu sestru, pomislila je, no kad je prišla prozoru i pogledala u dvorište, izbrojala je šest šešira kako su se smjestili u kočiju obitelji Witfeld. Izgleda da je svim njezinim sestrama trebao novi šešir. Naravno, hitnost s kojom su poželjele posjetiti Trowbridge morala je imati nekakve veze s činjenicom da je toga dana bio utorak – i da Martin, sin gospođe Williams, koji se nedavno vratio s Krima, utorkom pomaže u skladištu majčine trgovine tekstilom. Caroline se nasmiješi. Jadni Martin. Nakon tri mjeseca mučenja svakog utorka, ona bi promijenila raspored poslova u skladištu, ili bi ih barem odgodila za popodne. Naravno, trgovina je prodavala više robe utorkom nego bilo kojim drugim danom u tjednu, pa možda Martinova nazočnost u skladištu usred jutra nije uopće bila slučajnost. Caroline podigne turban, smjesti ga na jednu hrpu knjiga koje su odgovarale visinom, i vrati se svojem crtežu. Dosad je već vjerojatno mogla nacrtati sve svoje sestre po sjećanju, no nagib glave, svjetlost i sjene kod određenog izraza lica – to nikako nije uspjela nacrtati bez modela koji bi sjedio pred njom. No, može završiti s crtanjem turbana. – Caro?

Ona zastane, zatreptavši. – Gore sam, tata. U zimskom vrtu. – Što misliš o ovome? – upita je njezin otac kad je ušao u sobu. U rukama je držao jednu drvenu kutiju ispunjenu kaširanim stupićima i blokovima do lažnog kamena. – Nije u omjeru, naravno. Edmund Witfeld izgledao je onako kako bi trebao izgledati otac sedam kćeri – prstiju umazanih tintom od knjigovodstva i pokušaja da smisli način kako osigurati sedam miraza, sijede kose koja je postajala sve rjeđa kako mu je pet od tih kćeri doraslo za udaju, malo prevelikog kaputa na ramenima i malo preuskog oko struka od brige i frustracije te nemoći da bilo što učini u vezi s tim. On je, na kraju krajeva, bio strahovito brojčano nadmašen. Caroline pogleda brižno izrađen uredni model. – Ovo su novi – reče, pokazavši na par slomljenih stupova koji su stajali pokraj minijaturnog potočića. On se nasmiješi. – Da. Pomislio sam da bi dodavanje šestog i sedmog stupa na sjevernoj strani dalo ravnotežu kamenom zidu na jugu. – Meni to sad izgleda kao ruševine Partenona, ili bar ja zamišljam da one tako izgledaju. Staro i romantično. – Aha! Da! Baš sam to želio postići. – On je poljubi u obraz. – Naručit ću sutra dodatne stupove i za livadu. – Mrmljajući si u bradu nekakve brojke, on izađe s onom kutijom u predvorje. – Joj, zamalo sam zaboravio. – Vratio se u zimski vrt. – Upravo je stigla pošta. Dobila si pismo. Caroline se smrzne. – Je li to odgovor? – upita. On posegne slobodnom rukom u džep. – Mislim da jest. Evo. Pridrži mi ovo na trenutak.

Suzanne Enoch

Ona preuzme očeve minijaturne ruševine. – Tata. – Ne mislim te mučiti, no znao sam da neću dobiti tvoje mišljenje o ruševinama nakon što ti kažem za to pismo. Aha. Evo ga, tu je. – On izvuče pismo iz unutrašnjeg džepa kaputa. Caroline ga uzme, zamalo ispustivši dioramu iz ruke. Drhtavim prstima, okrene omotnicu kako bi vidjela adresu pošiljatelja. – Iz Beča je. Slikarski atelje Tannberg. – Caro, otvori ga. Izmolivši na brzinu jednu molitvu u sebi, klizne prstom ispod voštanog pečata i otvori pismo. Srce joj je mahnito udaralo dok je čitala – odjednom, prestane disati. – O, moj Bože. O, moj Bože. – Dakle? – požuri je otac, pažljivo odloživši dioramu na pod. – Jesu li te primili? Već bi bilo krajnje vrijeme da netko pokaže da ima razuma. Ona se nakašlje i pročita mu: – M. Witfeld, hvala vam na seriji portreta koje ste poslali sa svojom molbom. Ne vidim razloga zašto vas ne bismo primili u naš program naukovanja. Konačnu odluku ćemo donijeti – ona nastavi, drhtavim glasom od uzbuđenja – molim vas, pošaljite jedan portret nekog plemića, zajedno s potpisanom izjavom dotičnog kojom jamči svoje zadovoljstvo vašim uratkom. Očekujemo vaš odgovor i srdačno vas pozdravljamo, Raoul Tannberg, ravnatelj, atelje Tannberg. – Taj mi se zahtjev čini razumnim – reče njezin otac, kimnuvši. – Zarada kod slikanja portreta vjerojatno dolazi od imućnih građana. Oni vjerojatno traže dokaz da bi ti mogla studiju donijeti prihod i klijente. Caroline nije znala kako je moguće da je tako mirna. Jedva je mogla disati. Nisu je još primili, ne bezuvjetno, no to nije

Poziv na grijeh

• 25

bila jedna od dvadeset sedam odbijenica koje je dosad primila. Još jedan korak, i ostvarit će svoj san. Nema više borbe sa sestrama da sjede mirno dok ih ona pokušava oblikovati u nešto što bi neki atelje smatrao umjetnošću. Neće više morati moliti kuhara može li posuditi večeru na pola sata kako bi usavršila crtanje kokoši ili prepelica. Ovo će biti ostvarenje njezinog sna. I to će biti divno. – Pretpostavljam da ćeš morati posjetiti lorda i lady Eades. Mjehur uzbuđenja naglo se probuši. Već je ona naslikala grofa i groficu i njihovi su portreti visjeli u Eades Hallu. No ovo je bio najvažniji zadatak u njezinom životu, a lokalni plemići su bili dvoje najekscentričnijih ljudi u Wiltshireu. Nije mogla poslati lorda i lady Eades u kostimima egipatskih faraona u Beč. Rauol Tannberg, ravnatelj, tako bi ju ismijao da bi se cijeli Kontinent zatresao. – Moraš samo osigurati njihov pristanak – nastavio je Edmund Witfeld svečanim tonom. – Da, sredit ću to nekako. – Možda bi mogla zamijeniti slike. Lord i lady Eades to ne bi primijetili. Trebalo joj je samo pismo u kojem piše kako su zadovoljni njezinim uratkom, nije trebalo opisivati sliku. – Caro, ovo je dobra vijest – reče njezin otac, uzevši joj pismo iz ruke kako bi ga ponovno pročitao. – Nisam ti želio ništa reći, no sada kad imaš to pismo, moraš znati. Ona se namršti, nešto ju je stegnulo oko srca. – Što nije u redu, tata? – Sve je u redu, no ti imaš dvadeset tri godine. A kako me tvoja majka stalno podsjeća, imaš šest mlađih sestara koje se silno žele udati. Radi njihove dobrobiti, ne možeš tako dalje.

Suzanne Enoch

– Kako dalje? Ja nikome ne činim ništa nažao. Ovo je moj san, tata. Ovo je oduvijek bio moj san. – Ja to znam. I zato sam te ohrabrivao i davao ti podršku. Sam Bog zna da ja razumijem što znači imati san. No ti ugrožavaš šanse svojim sestrama da nađu muževe. Ovo je malo imanje s ograničenim prihodima i ja očajnički moram namaknuti miraz za sedam kće… – Šest – prekine ga ona, pokušavajući obuzdati srce. Toliko je silno željela ostvariti svoj san da je zaboravila kako njezine sestre žele nešto sasvim drukčije. Sada je ona bila prepreka onome što su sve one smatrale putem do sreće. A ta sreća bila je brak. – Ja sam te već zamolila da me preskočiš. – Ja to prihvaćam, draga moja. No ti si ipak članica domaćinstva s ograničenim prihodima. Boje i platna i… – Ja sama plaćam većinu svojih slikarskih potrepština – prekine ga ona. – Nemoj se uzrujavati sad kad si dobila dobre vijesti – podsjeti je otac, vraćajući joj pismo. – No ja samo želim da ti budeš svjesna da je ovo posljednja godina u kojoj ću ja to dopustiti. – Što će se dogoditi ukoliko me odbije monsieur Tannberg? – Neće te odbiti. – No ako me odbije, što će onda biti? Njezin otac duboko uzdahne. – Onda ćeš se do kraja ljeta ili udati, ili prihvatiti službu guvernante koju su ti velikodušno ponudili lord i lady Eades. Oni bi voljeli da podučavaš njihovu djecu slikanju. – Njihova djeca… – Caroline ušuti. Strava. Nije bilo druge riječi kojom bi se opisao stravičan osjećaj koji ju je preplavio

Poziv na grijeh

• 27

na pomisao da bi morala učiti imućnu, razmaženu djecu kako slikati maćuhice. – No ti se sad ne moraš brinuti zbog toga, zar ne? Iz njegovih usta u Božje uši. – Da, valjda ne moram. – Tako treba. Glavu gore. – On ponovno podigne svoju kutiju. – Idem ja sad srediti te nove stupove – reče njezin otac, opet izašavši iz prostorije – i reći tvojoj majci da su te skoro primili u bečki atelje. Svima nam je laknulo. Ona ga je gledala kako hoda niz predvorje, a zatim ponovno sjedne. Situacija je bila gora nego što je shvaćala. Frustracija i poniženje neprestanog odbijanja zato što je bila žensko, ili zato što je atelje imao previše kandidata, ili zato što si nije mogla priuštiti školarinu, nije bilo ništa u usporedbi s poslom guvernante. Morala bi pospremiti svoje kistove i nikada ih više ne bi mogla uzeti u ruke. Nema više slikanja, nema više onog osjećaja… onog divnog, uzvišenog osjećaja kada savršeno ovjekovječiš nečiji život na platnu. Osjećala bi se kao da joj je netko iščupao srce. Hvala Bogu da joj je otac rekao za posljedice neuspjeha. Nagovorit će ona lorda i lady Eades da se odjenu u najbolju odjeću ovog vremena i primit će je kao naučnika u Atelje Tannberg. Nije bilo drugog izbora. – Zachary, ako me ova prokleta zvijer još jednom ugrize za nožni prst, sredit ću da ga posluže za večeru. Uzdahnuvši, Zachary se sagne i zgrabi psa za potiljak, podigavši ga na sjedište kraj sebe. – Oprosti, teta. Gladys, teta Tremaine, pogleda svog suputnika – Što je to, zapravo?

Suzanne Enoch

– Mislim da je to mješanac foksterijera i irskog setera – uzvrati on, nezainteresirano migoljeći prstima kako bi štene radije grickalo njega nego njegovu tetu. – A iz kojeg si točno razloga nabavio psa? – Melbourne mi je rekao da bih trebao nabaviti psa. Njemu je to navodno dokaz strpljivosti i odgovornosti. – Trznuo se kad ga je jedan oštri zub okrznuo po prstu. – Nazvao sam ga Harold. – To je srednje ime tvoga brata. – Uistinu? Kakve li slučajnosti. Njegova se teta vrati svome vezu i podigne ga kako bi odgrizla plavi konac kojim je vezla. Ne zastavši, izvuče zeleni konac iz svoje košare s potrepštinama za vezenje. – Znaš, ja imam nož – reče Zachary, gledajući je sa suprotnog sjedišta kako mjeri konac i na kraju ponovno pregrize na željenoj duljini. – A imam tu i jednu zvijer s oštrim zubima. – Ovo je brže – uzvrati mu teta, spretno uvevši konac kroz ušicu igle, i vrati se na posao. – Nikad ne znaš u kakvoj ti neprilici može zatrebati znanje veza. – Da, čovjek nikad ne zna kad će mu zatrebati inicijali na rupčićima – reče ironično, poželjevši zakolutati sućutno očima na prizor zamršenog veza. – Samo se ti rugaj, dječače moj, no ja te šijem za trideset mudrih godina. – Da, ali ćeš do Batha oslijepiti budeš li pokušavala vesti u kočiji koja se kreće, i ostat ćeš bez zuba budeš li grizla konac. Ona se zasmijulji. – Zachary, ti se nisi ni rodio kad sam ja ovo radila. Brže prođe vrijeme u kočiji nego ako pokušavaš čitati, ili kad samo sjediš i čekaš da ti divlji pas pojede nogu.

Poziv na grijeh

• 29

On se morao barem djelomično složiti s tom njezinom tvrdnjom. Zachary pogleda knjigu koju mu je njegov brat Charlemagne uvalio jučer ujutro prije puta, kao da će dvadesetak Byronovih pjesama ublažiti činjenicu da je prognan u Bath. Harold je očito bio istog mišljenja jer je već istrgnuo i prožvakao korice knjige. A s obzirom na taj bijedan pokušaj podmićivanja, znao je sa sigurnošću da se radi o nečem mnogo gorem. Nije sumnjao da je teta Tremaine dobila upute kako joj giht neće biti izliječen sve dok ne dobije poruku od Melbournea u kojoj će pisati da je pronašao način kako zauvijek spriječiti brata da se priključi vojsci. Da, Melbourneova strategija otezanja uzrujavala je Zacharyja, no bez obzira na to trajalo li to tjedan dana ili čitav mjesec, njega ništa neće zaustaviti. Trebala mu je promjena. A osim ako svemoćni član Griffin dotad ne smisli neki čudesni plan, on će se priključiti Wellingtonu na Poluotoku. Tamo će barem moći biti nešto više od bezvrijednog trećeg brata u obitelji, pričuve pričuve, onoga koji je zadužen pratiti ženske članove obitelji na domjenke, slavniji po svom zdravom apetitu i popularnosti kod djevojaka nego po bilo kojoj vještini ili zanimanju. – Zapravo sam ti želio predložiti da malo odrijemaš – doda, shvativši da ga teta promatra. – Ti bi mogao jahati – predloži ona. – Toliko si se namučio da povedeš svog konja. Ja ću vrlo rado vesti u miru. On ju je istog časa želio pitati zašto je njegova nazočnost uopće potrebna. No svima je bio jasno da on ne putuje u Bath radi zdravlja tete Tremaine, već zbog svojeg. Zachary izvadi svoj džepni sati i pogleda na nj. – Imamo još jedan sat do

Suzanne Enoch

gostionice. Harold i ja ćemo ostati ovdje i odrijemati malo, ako nemaš ništa protiv. Teta Tremaine, koja je bila veoma krupna žena, malo se promeškolji. – Zapravo, bila sam zamolila Phippsa da malo skrenemo s puta. – Kako to misliš? – upita je sumnjičavo, uspravivši se ponovno u sjedištu. Nadao se da ga ne planiraju negdje putem ostaviti i zatvoriti u nekom samostanu. – Mislila sam da bismo mogli provesti noć ili dvije u dvoru Witfeld kako bih posjetila svoju prijateljicu Sally Witfeld. Zachary je pogleda. – Nadam se da to skretanje s puta nije smislio Melbourne? – Bože moj, ne. Sally i ja smo išle zajedno u školu. To je samo jedan sat vožnje od glavne ceste za Bath, a ja sam pozvana u goste kad god bude prilika. Nisam je vidjela skoro šest godina. Zachary podigne ruke u znak predaje, a zatim laktom prepriječi put Haroldu koji mu je pokušao skočiti na prsa. – Bath ili dvor Witfeld – meni je to isto. Neću te valjda spriječiti da posjetiš dragu prijateljicu iz škole. – Ti si jedan mudar mladić. Nacerivši se, Zachary se zavali u jastuke, obuhvati prstima Haroldovu ogrlice i zatvori oči. Koliko god naporno ovo putovanje bilo, on je uistinu volio svoju tetu. A pod ovim okolnostima, nije vidio baš ništa loše u popodnevnom drijemanju u kočiji s odličnim ovjesom. Za dvadesetak minuta kočija je skrenula s glavne ceste u izrovani, blatnjavi put i nastavila prema jugu. Zachary otvori oči u trenutku kad je zamalo izbačen sa sjedišta. Izgleda da je bilo gotovo s drijemanjem. Zapravo, činilo mu se da će dok

Poziv na grijeh

• 31

stignu u dvor Witfeld imati masnice na pozadini. Zgrabio je jednu od visećih ručki kako bi se pridržao dok je pas odskakivao po podu pokušavajući se sakriti iza njegovih elegantnih, vojničkih čizama. Dragi Bože, tko to živi na kraju ovakve ceste – divlji Kelti premazani plavim ratničkim bojama? Teta Tremaine je, naravno, nastavila vesti, a on se mogao kladiti da će joj vez izgledati užasno neuredno. Konačno, kočija stigne do glatkijeg, bolje održavanog dijela ceste i Zachary se ponada da je to znak da su ušli na privatni posjed. – Navodno u ovom dijelu Wiltshirea ima odličnih mjesta za pecanje – reče, pokušavajući pronaći nešto dobro u posjetu ovom dijelu Engleske. – Postoji li gospodin Witfeld? – Postoji. – Dok je teta Tremaine pospremala vez u košaru, pogleda ga ispod oka. – Sigurna sam da ti neće biti dosadno ovih nekoliko dana. Mala iskra neugodne sumnje poškaklja mu krajičak mozga. – Sally Witfeld nema valjda mladu kćer doraslu za udaju? – upita kad se kočija zaustavila. – Nema. – Odlično. Dašćući i stenjući, jedan zdepasti batler pojavi se kako bi im otvorio vrata kočije. Uz Zacharyjevu i Haroldovu pomoć otpozadi i oslanjanje na štap i batlerovu ispruženu ruku, teta Tremaine nespretno siđe na zemlju. Ponovno ga pogleda, nacerivši se. – Zapravo ima sedam. – Čega ima sedam? – procijedi Zachary, unatoč strašnoj spoznaji da mu je zapravo jasno o čemu teta govori. Piskavo skvičanje začulo se s prozora koji su gledali na salon u prizemlju. Trenutak kasnije, žene su nahrupile prema

Suzanne Enoch

dvostrukim vratima, izgledajući poput vesele duge napravljene od muslina. Harold spusti glavu i zalaje. Bilo je prekasno za bijeg u kočiju, iako je Zachary na to barem na trenutak pomislio. Put s tetom Tremaine je navodno bio test njegove odgovornosti i strpljivosti, i on neće pokleknuti pred tim izazovom. No sedam kćeri. Bože dragi. Odlučivši da će svoju ljutnju podijeliti s tetom kasnije nasamo, nabaci smiješak na lice i siđe s kočije. Psić siđe za njim i počne mahnito trčati dvorištem loveći tri kokoši. Činilo se da djevojke poznaju tetu Tremaine; zaglušujući vriskovi od veselja „lady Gladys“ odjekivali su dvorištem, zamalo nadjačavši Haroldov lavež i kokodakanje kokoši. – Djevojke, djevojke, dobar dan! – uzvraćala je teta Tremaine, sjajeći od sreće dok je primala desetke poljubaca na svoje okrugle obraze. – Ovo je moj nećak, lord Zachary Griffin. Vojska žena skladno se nakloni jedna za drugom poput vala. – Lorde Zachary. Zachary se nakloni. U trenutku kad su ga opkolile, još dvije žene izađu iz kuće? Što je ovo, k vragu, internat za djevojke? – Gladys! – ona starija koja je bila skoro šira nego duža, vrisne i snažno zagrli njegovu tetu. – O, bože! Tako mi je drago što te vidim! Majka ovog legla, očito. Bilo je jasno na koga su kćeri bile tako spontane. Kad ga teta pozove, Zachary nabaci širok osmijeh i probije se kroz gužvu do nje. – Vi ste zacijelo gospođa Witfeld – reče družici svoje tete, primivši je za debeljuškasti dlani naklonivši se. – Moja teta Tremaine vas spominje s velikom ljubavlju.

Poziv na grijeh

• 33

– O, Bože, kakav šarmer – zasmijulji se Sally, zacrvenivši se. – Gladys, imala si pravo, baš je divan. One su već razgovarale o njemu? To nije slutilo na dobro. – Imate dražesne kćeri – nastavio je, zahvalan što i sam dolazi iz velike, bučne obitelji. U suprotnom ne bi izdržao ovakav napad. Onesvijesti li se ovdje, nitko ne zna gdje će se probuditi. – Tiho – prijekorno će gospođa Witfeld. – Dajte da vas upoznam. Djevojke, dođite, prestanite kokodakati već jednom. – Izrekavši to, ona počne gurati djevojke u dugačku vrstu koja je bila slična smotri vojne postrojbe, samo što je ova postrojba imala oprave i šeširiće, i stalno se smijuljila i nešto došaptavala. Očito osjetivši kako se kaos smiruje, Harold se vrati i počne napadati Zacharyjevu lijevu čizmu. Hvala Bogu, obuo je stare ugodne čizme, a bolji par spakirao u kovčeg. Dok su se postrojavale, jedna od njih – ona koja je zadnja izašla iz kuće – privuče mu pozornost. Nije se radilo o tome da je bila posebno dojmljiva, iako je imala lijepu kosu bakrene boje, nekoliko nijansi tamniju od susjedne sestre, bistre zelene oči i visoku, vitku figuru. Ne, radilo se o tome da ga je promotrila od glave do peta, čak se nagnula da ga promotri iz profila, kao da je on neki kukac, a ona etnomolog. – Lorde Zachary – reče gđa Witfeld, požurivši djevojku bakrene kose kako bi stala na čelo vrste – ovo je moja najstarija kći, Caroline. On se nakloni. – Gospođice Witfeld. Drago mi je. Caroline Witfeld mu kimne. – Savjetujem vam da se ne klanjate dok upoznavanje ne završi jer bi vam se moglo zavrtjeti u glavi – uzvratila mu je tihim veselim glasom. Kako

Suzanne Enoch

se njezina majka pomaknula ispred sljedeće kćeri, vjerojatno je on bio jedini koji ju je čuo. Susan – reče matrona napredujući duž vrste – a zatim blizanke, Joanna i Julia. Grace ima tek osamnaest godina. A najmlađe su Anne i zatim Violet. Zachary otrese Harolda s noge i pričeka kako bi se uvjerio da je gospođa Witfeld završila s predstavljanjem, a zatim se ponovno nakloni. – Drago mi je što sam vas upoznao – reče, krišom pogledavši najstariju djevojku, koja je izgleda zaboravila na svoju nekadašnju opasku i sada je zurila u njegov lijevi dlan. On za probu malo promrda prstima, a ona trepne. – Tako ste narasle – obrati se teta Tremaine svim djevojkama. – I izrasle u tako divne mlade dame. Moja se nećakinja udala prije mjesec dana, i bojim se da mi prilično nedostaje ugodno ćaskanje o najnovijoj modi. Jedna od blizanki jurne do nje i primi je za ruku. – Onda morate ostati! Mama, reci lady Gladys da ona i lord Zachary moraju ostati! – Naravno da će ostati. Ne dolazi u obzir da odu i ja sam sigurna da će se gospodin Witfeld složiti. Teta Tremaine se nasmiješi. – Ako ne smetamo, rado bismo ostali nekoliko dana. Caroline ustukne jedan korak kad njezine sestre okruže lorda Zacharyja. Svaka mu je željela pokazati gostinsku sobu. Gledala je kako se on smješka, diplomatski nudi ruku Violet, najmlađoj od sestara i pokazuje ostalima da krenu ispred njih. S tamnosmeđom, skoro crnom kosom koja je na popodnevnom suncu poprimila brončani odsjaj, očima koje su čas djelovale crno poput uljena, a čas tamno sivo poput oblaka, i divnom figurom – visok i mišićav, lord Zachary bio je

Poziv na grijeh

• 35

izuzetno naočit muškarac. Uz sve to, imao je visoke jagodične kosti i aristokratske obrve, tako da mu je i lice bilo lijepo i zanimljivo. Caroline bi se najradije smješkala, no nije htjela proglasiti pobjedu prije nego što napravi nekoliko crteža i otkrije može li njegovu ljepotu prenijeti na platno. No u tom se trenutku uistinu činilo kako je Bog uslišio njezine molbe. Tražila je jednog plemića, a lord Zachary Griffin joj je doslovno pao s neba na kućni prag. A zajedno s njim, dobila je priliku i kako otići iz Wiltshirea.

suzanne enoch

Poziv na grijeh k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a •

Sedam kćeri spremnih za udaju… A lord Zachary Griffin prava je osoba koja će im pomoći uhvatiti muževe. Sedam sestara nestrpljivo čekaju udaju, ali i tu postoje pravila. Prvo to mora učiniti najstarija od njih no njoj brak i nije toliko važan. Ona se želi posvetiti umjetnosti. Iznenadni posjet mladog i naočitog muškarca u njihovu će kuću unijeti neopisivu živost. Neočekivani gost pokušat će podučiti sestre brojnim važnim stvarima koje je potrebno znati prije sklapanja braka. No Zacharyju će za oko zapeti upravo ona najnezainteresiranija sestra, Caroline, i dugo će mu trebati da shvati da njezini čeznutljivi pogledi upućeni njemu nemaju mnogo veze s privlačnošću već znatno više s prijemom na prestižnu umjetničku školu. Kad bi ona samo mogla prenijeti te visoke jagodice, te aristokratske obrve i ta snažna ramena na platno, svi bi se njezini snovi ostvarili. No Caroline će uskoro početi sanjati neke drukčije snove – one u koje je uključen šarmantni razvratnik i ponašanje koje nikako ne dolikuje mladoj dami posvećenoj umjetnosti… sve dok ne postane posvećena umjetnosti ljubavi.

w w w. moz aik- k njiga. hr

xxx,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x