Paradoks biljaka

Steven R. Gundry i Olivia Bell Buehl

Paradoks biljaka

Naslov izvornika

The Plant Paradox Copyright © 2017 by Steven R. Gundry Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2021.

Direktor Bojan Vidmar Urednica programa Hana Vunić Prevela s engleskog Mirjana Paić Jurinić Urednica Ana Vukasović Lektorica Viktorija Novosel Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Ivan Živko Ilustracija na naslovnici Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, veljača 2021.

ISBN 978-953-14-2928-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXX. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Steven R. Gundry i Olivia Bell Buehl

Paradoks biljaka SKRIVENE OPASNOSTI „ZDRAVE HRANE“ KOJE UZROKUJU BOLEST I DEBLJANJE

Sadržaj

Uvod Niste vi krivi................................................................................................................9

PRVI DIO Prehrambena dilema 1. Rat između biljaka i životinja..................................................................19 2. Razulareni lektini...........................................................................................39 3. Vašoj utrobi prijeti napad...........................................................................75 4. Upoznajte neprijatelja..................................................................................92 5. Kako ste zbog moderne prehrane debeli (i bolesni)............. 122

DRUGI DIO Predstavljanje programa Paradoks biljaka 6. Promijenite navike...........................................................................................151 7. Faza 1: Započnite program trodnevnim čišćenjem..................168 8. Faza 2:Popravite i obnovite........................................................................176 9. Faza 3: Uberite plodove.................................................................................201 10. Paradoks biljaka, ketogeni program intenzivne brige......217 11. Paradoks biljaka: preporuke suplemenata...................................235

TREĆI DIO Planovi obroka i recepti Plan obroka........................................................................................................... 247 Recepti programa Paradoks biljaka.................................................... 259 Zahvale...................................................................................................................... 311

Napomena Ova knjiga sadrži savjete i informacije koje se odnose na brigu o zdravlju. Njezina je svrha pružiti dodatne informacije, a ne zamijeniti savjet vašeg liječnika ili drugog stručnjaka iz područja zdravstvene skrbi. Imate li zdravstveni problem ili sumnjate da ga imate, preporučuje se da potražite liječnički savjet prije nego što se odlučite za bilo kakav medicinski program ili tretman. Učinjeno je sve da informacije u ovoj knjizi budu točne od datuma izdavanja nadalje. Nakladnik i autor odriču se odgovornosti za bilo kakve medicinske ishode koji mogu nastati kao rezultat primjenjivanja metoda predloženih u ovoj knjizi.

Svim mojim pacijentima: Sve što ova knjiga sadrži naučio sam od vas ili sam otkrio zato što ste bili spremni pridružiti mi se na ovom putovanju. Ako me ljudi vide, to je zato što stojim na vašim vrlo visokim ramenima!

Uvod Niste vi krivi

Uzmimo da vam na nekoliko idućih stranica kažem kako je pogrešno sve što ste mislili da znate o svojoj prehrani, svojem zdravlju i svojoj tjelesnoj težini. I ja sam desetljećima vjerovao u te laži. Hranio sam se „zdravo“ (ipak sam ja kardiokirurg). Rijetko sam jeo brzu hranu, konzumirao sam mliječne proizvode sa smanjenim udjelom masti i proizvode od cjelovita zrna. (Dobro, priznajem da sam bio sklon dijetalnoj Coca-Coli, ali to je ipak bolje od originalnog proizvoda punog šećera, zar ne?!) Nisam bio lijen ni kada je vježbanje posrijedi. Tjedno bih pretrčao gotovo pedeset kilometara i svakodnevno vježbao u teretani. Unatoč tome što sam nosio previše kilograma, imao visok krvni tlak, migrene, artritis, visok kolesterol i inzulinsku rezistenciju, i dalje sam vjerovao da sve radim kako treba.

(Otkrit ću vam unaprijed: sada imam tridesetak kilograma manje i nemam ni jednu od tih zdravstvenih tegoba.) Ali neprestano me mučio glas u glavi koji je stalno postavljao isto pitanje: „Ako sve činim kako treba, zašto mi se ovo događa?“ Zvuči li vam to jako poznato?

Ako čitate ovu knjigu, onda je vjerojatno i vama jasno da nešto nije u redu, ali ne znate što. Možda jednostavno ne možete obuzdati pomahnitali apetit ili žudnju za određenom hranom. Prehrana sa smanjenom količinom ugljikohidrata, manjim postotkom masnoće, namirnice niskog glikemijskog indeksa, paleo dijeta i druge ili vam nisu pomogle ili rezultati nisu bili trajni – ili su se kilogrami nakon početnog uspjeha brzo vratili. Nisu pomogli ni trčanje, žustro hodanje, dizanje utega, aerobik, kombinirani cross fit 9

paradoks biljaka

treninzi, joga, vježbe za mišiće trupa, kućni bicikl, intenzivni intervalni treninzi ili bilo koji drugi program vježbanja kojeg ste se latili nakon što ste se oslobodili tih nekoliko tvrdoglavih kilograma viška.

Prekomjerna težina (ili prekomjeran manjak kilograma) ozbiljan je problem, ali vaši su prvenstveni problemi možda intolerancija na određene namirnice ili žudnja za određenom hranom, probavne tegobe, glavobolje, mentalna magla, manjak energije, bolni zglobovi, jutarnja ukočenost, akne u odrasloj dobi i hrpa drugih tegoba kojih se jednostavno ne možete osloboditi. Moguće je da imate jednu ili više autoimunih bolesti ili poremećaja kao što su dijabetes tipa 1 ili 2, metabolički sindrom ili problemi sa štitnjačom i drugi hormonski poremećaji. Možda imate astmu ili alergije. I možda mislite da ste na neki način krivi za svoje loše zdravlje ili višak kilograma, pa tako svojem teškom teretu dodajete još i osjećaj krivnje. Ako vas to može donekle utješiti, znajte da niste sami.

Sve će se to promijeniti. Dobro došli u Paradoks biljaka.

Najprije ponovite za mnom: „Ovo nije moja krivnja.“ Tako je – niste krivi za svoje zdravstvene probleme.

Imam rješenje za ono što vas muči, ali molim vas da budete spremni na to da će sve što ste mislili da znate o zdravom životu biti dovedeno u pitanje. Ove informacije razotkrit će zablude usađene u našu kulturu i uvesti koncepte koji će vas isprva zaprepastiti. Ali ovdje doista ima dobrih vijesti. Tajne koje ću podijeliti s vama otkrit će vam zašto vaše bolesti ne nestaju, zašto ste stalno umorni, bez energije, predebeli (ili premršavi), zašto vas muči takozvana mentalna magla ili bolovi. A kada to jednom otkrijete i uklonite prepreke koje vam stoje na putu prema vitkom tijelu i stanju u kojem ćete pucati od zdravlja, vaš će se život promijeniti.

Znate, uza svu svoju skromnost, otkrio sam da postoji zajednički uzrok za većinu zdravstvenih problema. To je otkriće utemeljeno na obilju istraživanja, koja uključuju i moje stručno ocijenjene radove objavljene u medicinskim časopisima, ali nitko prije nije sve te nalaze objedinio na jednome mjestu. Premda su „eksperti“ za pitanja zdravlja istaknuli kako su uzroci naših tegoba lijenost, ovisnost o brzoj hrani, konzumiranje napitaka punih kukuruznog sirupa s visokim udjelom fruktoze i mnoštvo otrova u okolini (među ostalim), oni, nažalost, nemaju pravo. (Dakako, sve to 10

Uvod

doprinosi slabom zdravlju!) Pravi je uzrok skriven tako duboko da ga nikada ne biste uočili. Ali da ne trčim pred rudo.

Sredinom šezdesetih godina svjedočio sam kako gojaznost, dijabetes tipa 1 i 2, autoimune bolesti, astma, alergije i problemi sa sinusima, artritis, rak, srčane bolesti, osteoporoza, Parkinsonova bolest i demencija uzimaju maha.

Nije slučajnost da su se u tom razdoblju događale neke naizgled neprimjetne promjene u našem načinu prehrane i proizvodima koje upotrebljavamo za osobnu njegu. Otkrio sam dobar dio odgovora na misterij slabljenja našega kolektivnog zdravlja i porasta naše težine koji se dogodio u samo nekoliko desetljeća – a sve je počelo s biljnim proteinima zvanim lektini.

Vjerojatno nikada niste čuli za lektine, ali vam je sigurno poznat gluten, koji je tek jedan od tisuća lektina. Lektini se nalaze u gotovo svim biljkama, kao i u nekim drugim vrstama hrane. Zapravo, lektina ima u velikoj većini hrane koju danas jedemo, uključujući meso, perad i ribu. Uz svoje druge funkcije, lektini su oružje koje biljke koriste u borbi protiv životinja. Kako to? Mnogo prije nego što je ljudska vrsta hodala zemljom, biljke su u sjemenkama i drugim biljnim dijelovima proizvodile otrove, među njima i lektine, kako bi sebe i svoje potomke štitile od gladnih insekata.

Pokazuje se da isti ti biljni otrovi koji mogu ubiti ili onesposobiti kukca također mogu tiho uništavati vaše zdravlje ili podmuklo utjecati na vašu težinu. Iako su mnoge biljke za vas dobre – i temelj su mojeg plana prehrane – ovu knjigu nazvao sam Paradoks biljaka jer su neke druge biljke, koje se smatraju „zdravom hranom“, zapravo krivci za vaše bolesti i prekomjernu težinu. Da, tako je, većina biljaka zapravo želi da se razbolite. Još jedan paradoks: neke vam biljke u maloj količini čine dobro, a u velikim su vam količinama štetne.

Uskoro ćemo se svime time pozabaviti detaljnije.

Je li vam netko nekada rekao: „Danas jednostavno nisi svoj“? Kao što ćete doznati, zahvaljujući neznatnim promjenama u hrani koju najčešće jedemo, načinu na koji je pripremljena, korištenju određenih proizvoda za osobnu njegu i lijekova za koje pretpostavljate da će vam popraviti zdravlje, zaista više niste „svoji“. Posudit ću izraz iz svijeta računala – hakirani ste. Promijenjene su čitave skupine stanica, ono što unosite u sebe i izbacujete, kao i način na koji vaše stanice komuniciraju jedne s drugima.

11

paradoks biljaka

Ali nema razloga za brigu. Ta se promjena može obrnuti, omogućujući vašem tijelu da se oporavi i postigne zdravu težinu. Kako bismo započeli oporavljati naše kolektivno zdravlje, moramo se vratiti korak unatrag – zapravo, nekoliko koraka – kako bismo mogli krenuti naprijed. Prvi put kada smo se našli na raskrižju, prije više tisuća godina, odabrali smo pogrešan put i potom nastavili pogrešno skretati u gotovo svakoj mogućoj prigodi. (I da se razumijemo, takozvana paleo dijeta ne može biti dalje od ovoga što govorim.) Ova će vam knjiga dati putokaze za povratak na pravi put, i to najprije tako što ćete se prestati pretjerano oslanjati na određene vrste hrane kao osnovu prehrane.

Ovo što ste upravo pročitali može vam djelovati toliko nevjerojatno da se možda pitate kakvo me to iskustvo dovelo do takvih tvrdnji i jesam li ja uopće liječnik. Uvjeravam vas da jesam. Evo nekoliko podataka o meni.

Nakon što sam s odličnim ocjenama diplomirao na Yaleu, doktorirao sam na Medicinskom fakultetu u Georgiji, a potom se upisao na kardiokirurgiju na Sveučilištu Michigan. Potom sam dobio prestižnu istraživačku stipendiju u Nacionalnim zdravstvenim institutima. Šesnaest godina bio sam profesor kirurgije i pedijatrijske kardiokirurgije, na čelu Katedre za kardiokirurgiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Loma Linda, gdje sam vidio desetke tisuća pacijenata s čitavim spektrom zdravstvenih problema, uključujući kardiovaskularne bolesti, rak, autoimune bolesti, dijabetes i pretilost. Zatim sam napustio Loma Lindu, zapanjivši tim potezom kolege.

Zašto bi netko tko se uspješno bavio konvencionalnom medicinom otišao s tako važnog položaja u uglednom medicinskom centru? Kada sam okrenuo naglavce vlastito zdravlje i od gojaznog postao vitak, u meni se nešto promijenilo i shvatio sam da srčanu bolest mogu izliječiti prehranom umjesto operacijom. U tu svrhu osnovao sam u Palm Springsu i Santa Barbari u Kaliforniji Međunarodni institut za srce i pluća, te u sklopu toga Centar za restorativnu medicinu. Objavio sam svoju prvu knjigu, Evolucija prehrane doktora Gundryja: isključite gene koji ubijaju vas i vašu liniju, koja opisuje promjene koje su primjenom mojeg plana prehrane doživjeli moji pacijenti sa srčanim tegobama, dijabetesom i pretilosti.

To je revolucionarno promijenilo način na koji se bavim medicinom i 12

Uvod

promijenilo živote stotina tisuća čitatelja. Također, poguralo me prema stazi koja me naposljetku dovela do ove knjige.

Uz to što sam liječnik, bavim se i znanošću te sam izumio mnoge uređaje koji štite srce tijekom operacije. Sa svojim nekadašnjim partnerom Leonardom Baileyjem izveo sam više presađivanja srca na dojenčadi i djeci nego bilo tko drugi na svijetu. Patentirao sam više medicinskih uređaja i mnogo pisao o imunologiji transplantacije i ksenotransplantaciji. Ta dugačka riječ odnosi se na prijevaru imunosnog sustava jedne vrste kako bi prihvatio organ druge vrste. Zahvaljujući radu na ksenotransplantaciji, držim rekord što se tiče trajanja života nakon presađivanja srca svinje u babuna. Tako da, eto, znam prevariti imunosni sustav, a isto tako znam kada imunosni sustav biva prevaren. Također, znam kako to popraviti.

Za razliku od mnogih pisaca i takozvanih zdravstvenih stručnjaka, ovo ne radim prvi put. U diplomskoj radnji na Sveučilištu Yale pisao sam o tome kako je dostupnost različitih vrsta hrane u različitim razdobljima godine potaknula evoluciju čovjekolikih majmuna u moderne ljude. Kao kirurg, kardiolog i imunolog cijeli svoj radni vijek bavim se time na koji način imunosni sustav odlučuje o tome tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Bogatstvo tih iskustava na jedinstven me način kvalificiralo da u ovoj knjizi otkrijem rješenje za vaše zdravstvene tegobe i probleme s težinom koji se u njoj navode.

Kao sve vještiji zdravstveni detektiv, uvidio sam da su mnogi moji pacijenti koji su prešli na moj plan prehrane radi liječenja koronarne arterijske bolesti, hipertenzije ili dijabetesa (katkada i kombinacije dviju ili tri tih bolesti) prijavljivali da im se i artritis počeo brzo povlačiti ili da ih je prestala mučiti žgaravica. Moji su pacijenti također primijetili da su mnogo bolje raspoloženi i da su riješili manje-više kronične tegobe s crijevima.

Kilogrami viška jednostavno su se topili, a zajedno s njima i žudnja za određenom hranom. Dok sam proučavao rezultate opsežnih laboratorijskih testova, koje sam osmislio za svakog pacijenta pojedinačno i eksperimentirao s dopuštenim namirnicama, pojavili su se neki zapanjujući obrasci zbog kojih sam počeo iznova propitkivati prvotni program prehrane.

Iako su spomenuti rezultati bili doista vrijedni, nije mi bilo dovoljno samo vidjeti tako značajna poboljšanja zdravlja pacijenata. Morao sam znati što se događa i zašto. (Sjetit ćete se kako sam ja i znanstvenik, a ne 13

paradoks biljaka

samo liječnik.) Što se to dogodilo da su odjednom postali bolesni i gojazni?

Koje su stavke na mojem popisu „dobre“ i „loše“ hrane vratile mojim pacijentima zdravlje? Ili, što je još važnije, koje su izbačene namirnice bile dio problema? I jesu li u svemu tome bili važni i neki drugi čimbenici osim prehrane?

Detaljan pregled povijesti bolesti mojih pacijenata, njihovih tegoba i specijaliziranih laboratorijskih pretraga i testova fleksibilnosti krvnih žila uvjerio me da je većina njih (a vjerojatno i većina vas) doslovce u ratu sa samim sobom, i to zahvaljujući najčešćim „ometačima“ koji onemogućuju prirodnu sposobnost tijela da se samo liječi. Ti ometači obuhvaćaju promjene u načinu na koji se hrane životinje koje jedemo, kao i neke vrste hrane koje se smatraju zdravima, poput, na primjer, cjelovitog zrna, leće i drugih mahunarki, kao i niza kemikalija, primjerice herbicida Roundup te uzimanja antibiotika širokog spektra. Uza sve to otkrio sam da su antacidi, aspirini i drugi nesteroidni antireumatici drastično promijenili stanje naše utrobe.

Proteklih petnaest godina svoje sam nalaze predstavljao na uglednim medicinskim konferencijama, primjerice na skupštini Američkog udruženja kardiologa, i objavljivao ih kao stručno recenzirane članke u medicinskim časopisima, a pritom sam sve to vrijeme usavršavao svoj program. Kao rezultat svoga rada postao sam priznat stručnjak za ljudski mikrobiom, odnosno bakterijske i druge organizme koji žive u vama i na vama.

Sada se program Paradoks biljaka sastoji od obilja povrća, ograničenih količina namirnica bogatih visokokvalitetnim proteinima, kao i određenog voća (ali samo sezonskog), orašastih plodova te određenih mliječnih proizvoda i ulja. Jednako je važna hrana koju izostavljam – barem u početku – žitarice i brašno koje se proizvodi od njih, pseudožitarice, leća i druge mahunarke (uključujući sve proizvode od soje), voće koje zovemo povrćem (rajčica, paprika i njihovi srodnici) i rafinirana ulja.

Možda se želite što prije baciti na program Paradoks biljaka, no otkrio sam da moji pacijenti imaju mnogo veće izglede za izlječenje kada razumiju prave uzroke svojih zdravstvenih problema. Stoga ću u prvom dijelu knjige, prije nego što dođemo do „rješenja“, objasniti često šokantnu i još češće nevjerojatnu priču o tim uzrocima i o tome kako su u proteklih nekoliko desetljeća utjecali na većinu nas. Kada dođete do drugoga dijela, doznat 14

Uvod

ćete kako započeti program trodnevnim čišćenjem. Zatim ćete naučiti kako oporaviti oštećenu utrobu i kako mikrobe probavnog sustava hraniti onime što im je potrebno, uključujući skupinu namirnica nazvanih rezistentni škrobovi, koji vrlo zgodno pomažu da osjećate sitost i ujedno se oslobodite neželjenih kilograma i centimetara. Kada stabilizirate zdravlje, prijeći ćete na treću fazu programa Paradoks biljaka, koji će postati temelj vaše dugovječnosti. Program uključuje redovan prilagođeni post koji će vašoj utrobi omogućiti malen predah od napornog procesa probave. Istodobno, to daje priliku mitohondrijima, koji u vašem mozgu i stanicama proizvode energiju, da uživaju u zasluženom odmoru. Za one od vas koji imaju akutne zdravstvene potrebe pripremio sam poglavlje o intenzivnoj brizi pomoću Paradoksa biljaka. U trećem dijelu dajem vam pregled planiranja obroka i jednostavne a ukusne recepte za sve tri faze programa Paradoks biljaka. Uz njih ćete zaboraviti na onu problematičnu hranu od koje ste bili bucmasti, bolesni i u bolovima.

Premda je promjena prehrambenih navika važna sastavnica programa, preporučit ću vam i neke druge promjene poput izbacivanja određenih lijekova koji se mogu nabaviti bez recepta i proizvoda za osobnu njegu.

Ako provedete cijeli program, obećavam vam da ćete odagnati većinu svojih zdravstvenih problema, ako ne i sve, te postići zdravu tjelesnu težinu, podići razinu energije i popraviti raspoloženje. Kada počnete osjećati učinke ovog novog pristupa prehrani i življenju – a moji se pacijenti počnu osjećati bolje i gube na težini već poslije nekoliko dana – shvatit ćete do kakvih nevjerojatnih promjena može doći kada svoje tijelo (i svoj mikrobiom) hranite onime od čega napreduje. Usto ćete istodobno eliminirati one sastojke i druge čimbenike koji vam stoje na putu prema dugom, zdravom životu.

Okrenite stranicu kako bih mogao početi dijeliti s vama to iskustvo koje mijenja život.

15

PRVI DIO

Prehrambena dilema

1.

Rat između biljaka i životinja

N

emojte da vas naslov ovog poglavlja zbuni. Niste se greškom našli u udžbeniku botanike ili na snimanju Avatara. Uvjeravam vas, ova će vam knjiga pomoći da naučite kako biti vitki i imati dovoljno energije, a to je temelj odličnog zdravlja i dugog života. Ako se pitate kako bi na vas moglo utjecati znanje o tome kako biljke funkcioniraju – da i ne spominjemo kako biljke posjeduju htijenje – vežite se i pripremite na nevjerojatno putovanje kroz proteklih 400 milijuna godina. Na njemu ćete doznati da lišće, plodovi, zrnje i povrće ne sjede i mirno čekaju sudbinu da postanu dio vaše večere. Oni imaju svoje sofisticirane načine da se obrane od predatora poput vas, a među njima su i otrovne kemikalije.

Ali najprije nešto mora biti posve jasno. Za dobro zdravlje presudno je konzumirati određene biljke, u to uopće nema sumnje – i u tome leži paradoks. One daju energiju vašem tijelu i izvor su većine stotina vitamina, minerala, antioksidansa i drugih hranjivih tvari koje su vam potrebne ne samo da biste preživjeli nego i da biste napredovali. Posljednjih petnaest godina više od deset tisuća mojih pacijenata koji su prešli na program Paradoks biljaka osvjedočilo se kako je na taj način moguće skinuti suvišne kilograme i riješiti brojne zdravstvene probleme. U međuvremenu su oni s probavnim tegobama i manjkom kilograma konačno uspjeli postići i održati zdravu tjelesnu težinu. Za razliku od paleo dijete i drugih dijeta koje se temelje na niskom udjelu ugljikohidrata, ili čak ketogenih dijeta, koje sve redom podrazumijevaju unos velike količine mesa, vi ćete jesti uglavnom 19

paradoks biljaka

biljnu hranu, nešto malo ribe i morskih plodova iz ulova te, povremeno, meso životinja s pašnjaka. Također, ponudit ću vam vegetarijanske i veganske inačice.

Evo sada jedne šokantne činjenice za početak vašeg preodgoja: što sam više voća izbacivao iz prehrane svojih pacijenata, to su oni bili zdraviji, kolesterol je padao i bubrezi su radili bolje. Što sam im više izbacivao povrće s mnogo sjemena, kao što su krastavac i tikvice, to su se oni osjećali bolje, više su gubili na težini i razina kolesterola bila im je niža! (Usput, svako takozvano povrće kao što su rajčica, krastavac i tikvice, čak i mahune – zapravo je voće.)

Usto, što su više jeli morskih plodova i žumanjaka, to im je kolesterol bio niži. Morski plodovi i žumanjci značajno snižavaju ukupni kolesterol. Kao što sam u uvodu rekao, zaboravite sve što ste mislili da znate i da je istina.

Najvažnije je preživjeti

Sve što je živo ima nagon za preživljavanjem i za prenošenjem svojih gena na idući naraštaj. Smatramo kako su biljke naši prijatelji jer nas hrane, ali biljke smatraju neprijateljima sve one koji ih napadaju, a to smo i mi.

Međutim, neprijatelj i također imaju svoju svrhu. U tome leži dilema s kojom se suočavamo mi biljojedi: upravo ona hrana koju jedemo ima svoje načine da nas posve obeshrabri u jedenju, bilo nje, bilo njezinih potomaka. Rezultat je neprekidna bitka između biljnog i životinjskog carstva.

Ali nisu sve biljke jednake. Ima povrća i voća koje nas hrani, a istodobno je puno tvari koje nam mogu naškoditi. Mi preko tog paradoksa prelazimo već doslovce deset tisuća godina. Gluten je, naravno, jedan primjer biljne komponente koja je za neke ljude problematična, što u novije vrijeme jasno vidimo u pomami za proizvodima bez glutena. Ali gluteni su tek jedan primjer one vrste proteina poznatih po imenu lektini i jedan su od važnih čimbenika u programu Paradoks biljaka – a može se vrlo lako pokazati, kao što ćete uskoro doznati, da su nas samo poslali u besmislenu potragu.

Malo kasnije u ovom poglavlju upoznat ću vas s velikim svijetom lektina.

Program Paradoks biljaka, koji predstavljam u ovoj knjizi, nudi širi, istančaniji i sveobuhvatniji uvid u to kako nam biljke katkada mogu 20

Prehrambena dilema

naškoditi te usto otkriva vezu između lektina (i drugih kemijskih tvari pomoću kojih se biljke brane), debljanja i bolesti. Ljudi i drugi biljojedi nisu jedini koji imaju plan. Jednostavno, biljke ne žele biti pojedene – i tko ih smije za to kriviti? Kao i kod svakog živog bića, njihov je instinkt produživati svoju vrstu. Biljke su u tu svrhu smislile vraški lukave načine da sebe i potomstvo zaštite od predatora. Ali, da budem posve jasan, ja nisam protiv biljaka. Oni koji su sa mnom ručali znaju kako poput pravog predatora revno jedem biljke! Sada kada je to rečeno, provest ću vas kroz zapleten vrt biljnih opcija kako bih vas naučio koje su vam biljke prijatelji, a koje neprijatelji, te koje se na neki način mogu pripitomiti, primjerice određenim načinima pripreme ili na način da ih jedete samo sezonski.

U smrtonosnoj igri predatora protiv plijena odrasla gazela često utekne gladnoj lavici, oprezan vrabac može odletjeti kad ga vreba mačka, a tvor ubitačnom tekućinom može privremeno oslijepiti lisicu. Sudbina nije uvijek nesklona plijenu. Ali kada je taj plijen biljka, sirotica je bespomoćna, zar ne? Ni slučajno!

Biljke su se na zemlji pojavile prije 450 milijuna godina, mnogo prije pojave prvih insekata 90 milijuna godina kasnije. Dok se ti predatori na biljke nisu pojavili, biljkama je zasigurno bilo kao u Rajskome vrtu. Nije bilo potrebe da bježe, skrivaju se ili se bore. Mogle su u miru rasti i bujati, nesmetano proizvodeći sjeme koje će postati sljedeći naraštaj njihove vrste. Ali kada su stigli insekti i druge životinje (a naposljetku i naši preci, primati), igra je započela. Te su vrste u ukusnom zelenilu i sjemenkama vidjele večeru. I premda biljke ne žele biti pojedene ništa više nego što biste to i sami željeli, životinje su bile u prednosti jer su se krilima i/ili nogama mogle popeti na nepokretno zelenilo koje će proždirati.

No ne treba brzati sa zaključcima. Biljke su zapravo evolucijom razvile nevjerojatan spektar obrambenih strategija kako bi se zaštitile, ili zaštitile makar svoje sjeme, od životinja svih oblika i veličina, uključujući ljude. Biljke se mogu služiti raznim fizičkim svojstvima kako bi se obranile – bojom kako bi se stopile s okolinom, neugodnim tkivom, raznim smolama i sokovima zbog kojih su ljepljive i tako hvataju insekte, zaštitnim slojevima koje stvaraju ukopavanjem u pijesak ili zemlju, ili pak privlačenjem prljavštine, zbog čega 21

paradoks biljaka

nisu ukusne za jelo. Neke se pak jednostavno oslanjaju na tvrdu vanjštinu (kokosov orah ili bodljikavo lišće, kao kod artičoke).

Druge su obrambene strategije mnogo suptilnije. Biljke su sjajne kemičarke, a i alkemičarke, kad smo već kod toga – one mogu sunčeve zrake pretvoriti u energiju! Evoluirale su tako da se biološkim oružjem brane od predatora – trujući ih, paralizirajući ili dezorijentirajući – ili tako da smanjuju svoju probavljivost kako bi ostale na životu i zaštitile svoje sjeme, povećavajući tako izglede za svoju vrstu. I fizičke i kemijske strategije nevjerojatno su djelotvorne u odvraćanju predatora, a katkada i u tome da navedu životinje da obave posao umjesto njih.

Budući da su njihovi prvi predatori bili insekti, biljke su razvile neke lektine koji će paralizirati bilo koju nesretnu bubu koja ih pokuša gricnuti za večeru. Očito je da su insekti i sisavci veličinom vrlo različiti, ali i jedni i drugi podliježu istim učincima. (Ako vas muči neuropatija, obratite pozornost!) Jasno je kako većinu nas neki biljni spoj neće paralizirati u nekoliko minuta nakon što smo ga pojeli, premda zrno kikirikija (lektin) svakako ima sposobnost ubiti neke ljude. No nismo imuni na dugoročne posljedice unosa određenih biljnih spojeva. Zbog golemog broja stanica koje imamo kao sisavci, možda godinama nećemo uočiti štetne posljedice unosa tih spojeva. A čak i ako vam se to događa, to još ni ne znate.

Ja sam za tu vezu doznao iz stotina slučajeva svojih pacijenata, koji su gotovo trenutačno reagirali na te lukave biljne proteine, često na fascinantne načine. Iz tog razloga te pacijente nazivam svojim „kanarincima“. Naime, rudari su u ugljenokope znali nositi kaveze s kanarincima jer su te ptice izrazito osjetljive na smrtonosno djelovanje ugljikova monoksida i metana.

Sve dok bi kanarinci pjevali, rudari bi se osjećali sigurno, a ako bi cvrkut prestao, to bi bio siguran znak da rudnik treba što prije evakuirati. Moji su „kanarinci“ osjetljiviji na određene lektine od većine ljudi, što je zapravo dobro jer tako prije potraže pomoć. O nekima od njih doznat ćete više u pričama o uspjehu u ovoj knjizi. (Osim nekoliko imena, većinom su pod pseudonimima kako bi se zaštitila privatnost pacijenata.)

22

Prehrambena dilema

PRIČA O USPJEHU

Nesretni „kanarinac“ opet pjeva Tridesetdvogodišnji Paul G. programer je i svojedobno je aktivno provodio vrijeme u prirodi. Imao je sindrom postularne ortostatske tahikardije, odnosno POTS (sindrom koji prati nagao pad krvnoga tlaka), bio je alergičan na gotovo sve i zbog toga je redovito dobivao gadne osipe.

Nije mogao doći od svojeg stana do roditelja, a da ne dođe do teških reakcija. Paul je osim toga imao opasno visoke razine kortizola i razne upale. Budući da je bio alergičan na većinu hrane, bio je iscrpljen. Nakon deset mjeseci u programu Paradoks biljaka Paulov se sindrom povukao, kortizol i markeri upala bili su normalni. Sada ne uzima lijekove i uživa u kampiranju i drugim aktivnostima na otvorenom. Dobio je na težini, a k roditeljima i na druga mjesta može odlaziti bez ikakvih alergijskih reakcija.

Biljke su majstori manipulacije

Mala lekcija iz botanike: Sjeme je zapravo „beba“ biljke, koja postaje sljedeći naraštaj biljne vrste. (Ne, nisam ni sentimentalan ni ne antropomorfiziram biljke. Botaničari i drugi znanstvenici o sjemenu redovito govore kao o bebama.) Svijet je za te potencijalne biljke surovo mjesto, pa ih se stvara mnogo više nego što će ih na kraju pustiti korijenje. Sjeme biljaka može se podijeliti na dva osnovna tipa. Neka sjemena su bebe i biljke baš žele da ih predatori pojedu. Ona se nalaze u čvrstom oklopu, čija je zadaća očuvati sjeme na putovanju kroz probavni sustav predatora, premda velika beba poput koštice breskve možda neće biti progutana, već jednostavno ostavljena. Usto imamo „gole bebe“, bebe bez tog zaštitnog oklopa, za koje biljka ne želi da budu pojedene (o njima više uskoro).

Primjer prve vrste biljaka stabla su voćki kod kojih je sjeme u ljuski.

Majka biljka oslanja se na to da će životinje pojesti sjeme prije nego što ono padne na tlo. Cilj joj je da njezine bebe završe negdje dalje od stabla kako se ne bi morale s njom boriti za sunce, vlagu i hranjive tvari. To povećava izglede vrste za preživljavanje te istodobno širi njezin domašaj. Ako 23

paradoks biljaka

progutano sjeme ostane netaknuto, izlazi iz životinje s lijepim komadom izmeta kako bi bolje proklijalo.

Takve biljke nemaju potrebu pribjegavati strategiji kemijske obrane u sjemenu, jer se ono nalazi u ljusci. Zapravo, upravo suprotno! Biljka može na nekoliko načina privlačiti predatora kako bi ga ohrabrila da joj pojede potomstvo. Jedan od načina je boja (i iz tog razloga sve životinje koje jedu voće raspoznaju boje). Ali biljka ne želi da njezine bebe budu pojedene prije nego što zaštitni sloj potpuno očvrsne, stoga koristi boju nezrelog voća (obično zelenu) kako bi predatoru prenijela poruku „ne još“. Za slučaj da predator tu poruku ne shvati, biljka često poveća količinu otrova u nezrelom voću kako bi jasno dala do znanja da još nije vrijeme. Prije nego što su stvari poput jabuka Granny Smith našle na tržištu, klinci moje generacije koji su jeli zelene jabuke naučili su na teži način, iz proljeva, da se voće ne jede prije nego što je zrelo.

Kada je onda pravo vrijeme da predator pojede voćku? I opet, biljka koristi boju voća kako bi predatoru signalizirala da je zrelo, što znači da se ljuska stvrdnula – i stoga je sadržaj šećera na vrhuncu. Nevjerojatno je to što je biljka odlučila proizvoditi fruktozu kao šećer u voću umjesto glukoze. Glukoza podiže razinu inzulina i kod primata i kod ljudi, a to najprije podiže razinu leptina, hormona koji blokira glad – za razliku od fruktoze. Kao rezultat toga predator nikada ne dobije normalnu poruku da je sit, odnosno signal da bi trebao prestati jesti. (Bi li vas iznenadila činjenica da primati dobivaju na težini samo u onom dijelu godine kada je voće zrelo?) To je pobjeda i za predatora i za plijen. Životinja dobiva više kalorija, a s obzirom na to da jede sve više i više voća, jede i više sjemena, zbog čega biljka ima bolje izglede da što više beba pošalje u svijet. Naravno, to za većinu današnjih ljudi nije obostrana pobjeda, jer njima nisu potrebne dodatne kalorije iz zrelog voća koje su bile tako bitne za lovce-sakupljače i naše majmunolike rođake. A čak i ako su nam te dodatne kalorije potrebne, do prije nekoliko desetljeća većina voća bila nam je dostupna samo u jednom dijelu godine, tijekom ljeta. Kao što će vam uskoro postati jasno, zbog toga što nam je voće danas dostupno tijekom cijele godine, postajemo bolesni – i debeli!

24

Prehrambena dilema

Najvažniji je izbor pravog trenutka… ali izgled zna varati.

Kao što smo vidjeli, biljke koriste boju kako bi prenijele poruku da je njihov plod spreman za branje, što znači da je zaštitni sloj sjemena očvrsnuo te da će lako proći kroz probavni sustav predatora posve neoštećeno.

U ovom slučaju zelena boja znači „stani“, a crvena (kao i narančasta i žuta) znači „kreni“. Crvena, narančasta i žuta boja šalju vašem mozgu poruku slatkoće i poželjnosti, a to već dugo znaju i iskorištavaju oni koji reklamiraju hranu.

Sljedeći put kad budete u supermarketu na odjelu s grickalicama, obratite pozornost na pakiranja i oznake, i vidjet ćete da prevladavaju te tople boje.

Biljke su nas odavno naučile da crvenu, žutu i narančastu povezujemo sa zrelošću, ali ako danas voće kupujete u državama sjeverne hemisfere u prosincu, znači da je vjerojatno uzgojeno u Čileu ili nekoj drugoj zemlji južne hemisfere, da je ubrano još donekle nezrelo, a kada je stiglo na odredište, ubrizgan mu je etilen-oksid. Izloživši ga etilen-oksidu, voću se izmijeni boja kako bi izgledalo zrelo i spremno za jelo, ali sadržaj lektina ostaje visok jer zaštitni sloj oko sjemena nikada nije dokraja sazrio i plod nije dobio signal od majke biljke da smanji sadržaj lektina. Onda kada je biljci dopušteno da prirodno sazrijeva, majka biljka smanjuje količinu lektina koji okružuju sjeme u plodu i kori, a tada tu informaciju priopćava promjenom boje.

Za razliku od toga, ubrizgane kemikalije umjetno mijenjaju boju voća, no sustav lektinske zaštite ostaje na snazi. Zahvaljujući visokoj razini lektina, konzumacija prerano ubranog voća šteti vašem zdravlju. To je jedan od razloga zbog kojih vam u drugom dijelu knjige preporučujem da jedete samo voće uzgojeno u vašem kraju i ubrano u sezoni. Većina izvansezonskog voća stiže u Europu iz Izraela ili Sjeverne Afrike. Budući da ne mora u nekoliko dana prelaziti veliku udaljenost, može se brati zrelo i ne mora se tretirati kemikalijama. Moguće je da su Europljani općenito vitkiji i zdraviji upravo zato što jedu prirodno sazrelo voće s nižom razinom lektina.

Biološki rat

U slučaju golog sjemena, biljke se služe drukčijom strategijom. Trave, povijuše i druge biljke koje rastu na otvorenim poljima već su odabrale 25

paradoks biljaka

plodno mjesto na kojem će rasti. Žele da njihove bebe tu padnu i puste korijenje. Onda kada u zimu roditelji uvenu, bebe će proklijati sljedeće sezone i tako zamijeniti prethodnu generaciju. Ništa se neće ostvariti ako budu nekamo odnesene, pa biljka mora obeshrabriti kukce i druge životinje da joj pojedu bebe i prenesu ih na neko drugo mjesto. Umjesto čvrste ljuske, golo sjeme sadrži jednu ili više kemikalija koje oslabljuju grabežljivce, paraliziraju ih ili se od sjemena grabežljivci razbole, pa stoga neće ponoviti grešku i ponovno jesti sjeme. Te tvari uključuju fitate, koje se često naziva antinutrijentima jer sprečavaju apsorpciju minerala iz hrane; tripsinske inhibitore, koji sprečavaju rad probavnih enzima te ometaju rast predatora; kao i lektine, koji ometaju staničnu komunikaciju stvarajući, među ostalim, pukotine u crijevnoj stijenki, što je bolest poznata kao sindrom propusnih crijeva. Cjelovita zrna u mahunama, omotačima sjemena i mekinjama zapravo sadrže sve tri obrambene kemikalije. (U sljedećoj epizodi gledajte: Ovo je samo jedan od razloga zašto je „blagodat cjelovitog zrna“ velika zabluda, kao što ćete doznati u drugom poglavlju.)

Predatore mogu odvratiti i tanini, koji su gorka okusa, te alkaloidi koji se nalaze u stabljici i lišću biljaka iz porodice pomoćnica (Solanaceae).

Možda već znate da pomoćnice, koje uključuju kulinarske zvijezde poput rajčice, krumpira, patlidžana i paprike, mogu izazvati jaku upalu. Na pomoćnice, koje obuhvaćaju i goji bobice, vratit ćemo se kasnije, kao i na žitarice i mahunarke.

Razmišljaju li biljke?

Kuju li plan kako bi nam naudile? Mućkaju li kemikalije kako bi odvratile predatore? Uvjeravaju li životinje da prenesu njihovo sjeme što dalje kako bi proširile svoj teritorij? Takve strategije sugeriraju da biljke mogu postupati s namjerom, možda čak i da mogu učiti. Sada mislite: „Ma dajte, naravno da ne mogu.“ Dakako, biljke ne razmišljaju onako kako vi i ja shvaćamo razmišljanje. Ali sve što je živo želi preživjeti i razmnožavati se. U smislu evolucijske strategije, bilo da ste „obična“ biljka ili složen „superorganizam“ kao što je ljudsko biće, prednost predstavlja svaki spoj 26

Prehrambena dilema

koji se može stvoriti, makar i slučajno, a koji omogućuje da se što više kopija vaših gena razmnoži i preživi. Ako ste biljka, s vašeg je stajališta dobar svaki spoj zbog kojeg će grabežljivac dvaput razmisliti prije nego što vam pojede potomstvo. Razmislite o tome kad se sljedeći put nađete pred ljutom papričicom.

Jeste li znali da biljka zna kada je jedemo? Dakle, kao što pokazuju rezultati nedavnih istraživanja, ona ne čeka mirno svoju sudbinu. Šalje trupe za obranu kako bi zaustavila grabežljivca. U jednom slučaju zamorac je bila biljka talijin uročnjak (Arabidopsis thaliana) iz porodice kupusnjača.

To je prva biljka čiji je genom sekvenciran, pa su znanstvenici mogli bolje razumjeti kako funkcionira. Kako bi ustanovili je li biljka svjesna da je pojedena, znanstvenici su oponašali vibracije gusjenice kada jede njezino lišće. Također, snimili su i druge vibracije koje biljka može doživjeti, primjerice puhanje vjetra. Talijin je uročnjak na vibracije koje oponašaju gusjenicu dok jede odgovorio pojačanim lučenjem blago toksičnih ulja koje je poslao u lišće kako bi odbio grabežljivce. Biljka nije pokazala nikakvu reakciju na vjetar i druge vibracije.

Drugi je primjer sramežljiva mimoza (Mimosa pudica) koja doista zaslužuje svoje ime. Naučila je štititi se od uznemirivanja, pa i opasnosti da bude pojedena, obrambeno uvlačeći lišće kao reakciju na dodir. Uvlačenje lišća izraženije je i češće onda kada raste u području u kojem je izloženija uznemirivanju. Da, da, i razmišlja, i ima razlog. Nisu ni biljke od jučer.

Biljke također reagiraju prema bioritmu, baš kao i ljudi i druge životinje. Znanstvenici su prilikom jednog istraživanja u biljkama otkrili takozvani gen s unutarnjim satom, koji određuje u koje doba dana će se proizvoditi insekticidi, kao i činjenicu da se to vrijeme poklapa s vremenom kada neprijatelj vjerojatno ide u lov. Kada su znanstvenici uklonili gen s unutarnjim satom iz biljke, ona je izgubila sposobnost proizvodnje toksina.

I na kraju, pozabavimo se biljnom kemikalijom za koju vjerojatno niste ni čuli prije nego što ste uzeli ovu knjigu u ruke, a radi se o lektinima.

Da, dobro ste pročitali – radi se o lektinu, a ne o lecitinu (masnoj tvari u biljkama i životinjama) ili leptinu (već spomenutom hormonu koji regulira tek). Kada kukci počnu jesti lišće s jedne strane biljke, na drugoj se strani razina lektina gotovo istog trenutka udvostruči, jer se biljka hrabro bori 27

paradoks biljaka

protiv daljnje konzumacije. Kao što ćete vidjeti, lektini imaju ključnu ulogu u obrambenim strategijama koje biljke koriste za obranu, kao i u tome da nam naude.

Jestivi neprijatelji

No što su to uopće lektini? Uz jednu važnu iznimku, to su većinom veliki proteini koji se nalaze u biljkama i životinjama i ključno su oružje u arsenalu strategija koje biljke koriste kako bi se obranile u neprestanoj borbi s neprijateljima. Znanstvenici su lektine otkrili 1884. tijekom istraživanja o različitim krvnim grupama. Sve do sada poznavali ste samo jedan slavni, odnosno bolje reći zloglasni, lektin – gluten. Ima ih daleko više i ubrzo ću vas upoznati s najvažnijima od njih. A vjerujte mi, željet ćete ih upoznati.

(Samo ću vam natuknuti kako se 94 % ljudi rađa s antitijelima na lektin u kikirikiju.)

Kako točno lektini pomažu biljkama u obrani? Pa, nakon što grabežljivac pojede biljku, lektini u sjemenu, zrnu, ljusci, kori i lišću većine biljaka vezuju se u tijelu grabežljivca za ugljikohidrate (šećere), a osobito za složene šećere koji se zovu polisaharidi. Poput pametnih bomba, lektini ciljaju molekule šećera i vezuju se za njih, i to prvenstveno u gljiva, kukaca i drugih životinja. Vezuju se i za sijaličnu kiselinu, molekulu šećera prisutnu u želucu i crijevima, mozgu, između živčanih završetaka, u zglobovima i u svim tjelesnim tekućinama, uključujući stijenke krvnih žila svih bića. Lektini se katkada zbog procesa vezivanja nazivaju „ljepljivim proteinima“, što znači da mogu omesti razmjenu poruka između stanica ili na drugi način izazvati toksične ili upalne reakcije, o čemu ćemo govoriti kasnije. Na primjer, kada se lektini vežu za sijaličnu kiselinu, jedan živac ne može prenijeti informaciju drugom živcu. Ako ste doživjeli onaj osjećaj kao da vam je mozak u magli, zahvalite to lektinima. Lektini također olakšavaju vezivanje i lijepljenje virusa i bakterija za odabrane mete. Vjerovali ili ne, neki ljudi koji su osjetljiviji na lektine također su podložniji virusnim i bakterijskim infekcijama. Razmislite o tome ako obolijevate češće od svojih prijatelja.

28

Prehrambena dilema

Osim što imaju sposobnost izazvati zdravstvene tegobe, lektini mogu poticati i debljanje. Pšenica je u sjevernim klimatskim područjima postala žitarica broj jedan zbog jednog izrazito malog lektina u njoj, poznatog kao aglutinin pšenične klice, koji je odgovoran za to što se od pšenice itekako debljamo. Dobro ste pročitali. Pšenica je u davnim vremenima omogućila vašim precima debljanje ili održavanje težine onda kada je često bilo teško doći do hrane; tada je „pšenični trbuh“ bio premija! I znate li što? Isti taj aglutinin iz „drevnih“ oblika i dalje je prisutan u našoj pšenici, a odatle i naše debljanje. Te ćemo implikacije istraživati u idućim poglavljima.

Biljka će učiniti gotovo sve kako vaša usta ne bi došla do sjemena i kako bi spasila svoje bebe, čak će i žrtvovati svoje lišće. Biljka je stvorena tako da lektini ili odmah ubiju ili, u najboljem slučaju, razbole životinju koja je pokušava odmah cijelu pojesti. U svakom slučaju, oslabljeni neprijatelj je ranjiviji. Pod pretpostavkom da prežive prvobitni susret s takvom biljkom, kukci i druge životinje brzo nauče ne jesti biljke (ili njihovo sjeme) od kojih im nije dobro ili od kojih ne mogu napredovati. Životinja shvati da tu biljku ne vrijedi jesti, pa prijeđe na zelenija polja i druge vrste, a biljka i njezine bebe prežive. To je situacija u kojoj dobivaju svi i u kojoj obje strane polože oružje.

Ljudi koji su živjeli u davna vremena razvili su mnogo načina borbe s lektinima. Nažalost, današnji ljudi nisu tako mudri. Umjesto toga, ako pojedemo nešto što nam ne godi i od toga obolimo, otkrivamo ili izmišljamo nešto – primjerice, lijekove koji pomažu kod želučane kiseline ili neki analgetik poput brufena – što će nam pomoći da nastavimo jesti tvar koja je stvorena da nas uništi, izazove nam bol ili nas u najmanju ruku oslabi.

Kad smo kod želučane kiseline, obratite pozornost na sljedeće: ne samo da i dalje jedemo hranu koja je stvorena da nam naškodi, nego njome hranimo i životinje u prehrambenom lancu koje na sličan način pate zbog takve hrane. Da ih mi time ne hranimo, kravama ne bi palo na pamet jesti kukuruz ili soju. Njihova su prirodna hrana trava i srodne biljke, ali na industrijskim farmama hrani ih se upravo kukuruzom i sojom. Krave se mnogo bolje debljaju od kukuruza i soje nego od trave, te daju više sala. (Isti taj kukuruz i zrnje u prerađenoj hrani debljaju i vas, kao što 29

paradoks biljaka

ćete doznati u petom poglavlju.) I soja i kukuruz obiluju lektinima koji su kravama strani, od čega imaju tešku žgaravicu i bolove pri gutanju, te zapravo prestaju jesti. Da, krave dobivaju od tih lektina žgaravicu baš kao i vi. Kako bi životinje nastavile gutati tu hranu od koje se debljaju, uzgajivači im daju kalcijev karbonat, aktivnu tvar u lijekovima kao što su antacidi.

Polovica svjetskih proizvođača stočne hrane dodaje hrani taj spoj kako bi spriječili žgaravicu i kako bi krave nastavile jesti kukuruz i soju, nešto što im nije prirodno.

Doista ste ono što jedete

Lektini u grahu i ostalim mahunarkama, pšenici i drugim žitaricama te u nekim drugim biljkama osobito su problematični za ljude. Prije svega, nije prošlo dovoljno vremena da naša vrsta razvije imunološku toleranciju na te tvari, a nije prošlo dovoljno vremena ni da ljudski mikrobiom postane dovoljno sposoban razgrađivati te proteine. Ishod toga zdravstvene su tegobe, a one želučane samo su vrh ledenog brijega. (Ako ste nestrpljivi i želite doznati koji su to potencijalni zdravstveni problemi, odite na str. 72 – 73 i pripremite se na šok.) Takve biljke nisu jedina mjesta na kojima ćete naći lektine – ima ih i u proizvodima životinjskog porijekla. Kad krave i druge životinje jedu žitarice ili soju, a oboje je puno lektina, ti proteini završe u mlijeku ili mesu životinja. Isto se događa s mesom i jajima pilića kojima se daje hrana puna lektina. To vrijedi i za morsku ribu i morske plodove iz uzgoja koji se hrane kukuruzom i sojom. Ni ja ne bih vjerovao u to da nisam kod mnogih svojih „kanarinaca“ vidio da je izbacivanje tih proizvoda iz prehrane odigralo ključnu ulogu u obnavljanju zdravlja.

Najbolje sam to osjetio na vlastitoj koži sredinom osamdesetih godina.

Sa suprugom i dvije male kćeri bio sam se preselio u London, gdje sam stažirao na kardiokirurgiji u glasovitoj dječjoj bolnici Great Ormond Street.

U to doba u Engleskoj su piliće većinom hranili mljevenim ribljim mesom.

Mojim je curicama nedostajala omiljena američka hrana, pohana piletina, pa sam ih poveo u jedini londonski restoran iz američkog lanca Kentucky Fried Chicken (KFC). Čim su zagrizle svoju piletinu, namrštile su se i 30