Angela Marsons PRAVI SE MRTVA
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo devedest druga
Angela Marsons
Naslov izvornika
Play Dead
Copyright © Angela Marsons, 2015 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Urednica programa
Hana Vunić Urednica
Aleksandra Stella Škec Grafički urednik
Marko Katičić Oblikovanje naslovnice
Eva Vidmar Ilustracija na naslovnici
Abigail Miles © Arcangel Images © Shutterstock Tisak
Denona, Zagreb, srpanj 2021. ISBN 978-953-14-3058-6 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3059-3 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001104942 (meki uvez) i 001104941 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Pravi se mrtva S engleskoga preveo IGOR RENDIĆ
Posvećujem ovu knjigu ocu i majci – Gill i Franku – čiji me ponos i potpora uvijek inspiriraju. Hvala vam što ste sa mnom dijelili ovaj put i što je, uz vašu pomoć, bio vrlo zabavan. Volim vas oboje.
PROLOG
Old Hill – 1996.
Z
nala sam da je mrtva već dok sam posezala rukom prema njoj. Pa ipak sam je dotaknula. Koža joj je bila hladna na dodir dok sam klizila prstima duž njezine podlaktice. Zaustavila sam se kod madeža pod njezinim laktom. Nikad se više neće povećavati s njezinim kretnjama. Nikad ga više neću gledati kako mi se približava dok me obavija njezina toplina. Pomilovala sam je po obrazu. Nije bilo odgovora, pa sam joj protrljala kožu snažnije, no pogled joj je ostao uperen u strop. – Ne ostavljaj me – rekla sam, vrteći glavom kao da bih nijekanjem mogla nekako promijeniti što se dogodilo. Nisam mogla zamisliti život bez nje. Toliko smo dugo bile samo nas dvije. Zadržala sam zatim dah i promatrala joj prsa, čekala da se nadmu. Izdržala sam do dvadeset i tri, i tek je onda dah prasnuo iz mene. Prsa joj se nisu pomakla – niti jednom. – A da pristavim čajnik, mama? Možemo se onda igrati. Sve ću pripremiti – rekla sam dok su suze tekle. – Mama, probudi se – povikala sam, tresući je za ruku. – Mama, molim te, ne želim da odeš. Mislila sam da želim, ali ne želim. Čitavo joj se tijelo treslo od moga guranja. Glava joj je žestoko udarala po jastuku i na trenutak sam pomislila da mi govori „ne“. No čim sam je prestala tresti, prestala se pomicati a glava je bila posljednji dio nje koji se smirio. 7
Angela Marsons
Pala sam na koljena i zaridala joj u dlan, nadajući se da su moje suze čarobne. Željela sam da se mišići stegnu, žudjela za time da osjetim njezin stisak. Prste koji mi se provlače kroz kosu. Zgrabila sam tu beživotnu ruku i položila je na svoju glavu. – Hajde, mama, reci – rekla sam, ljuljajući glavom pod njezinim nepomičnim prstima. – Reci mi... reci mi da sam najbolja curica na svijetu.
PRVO POGLAVLJE
Black Country – sadašnjica
K
im je čučala iza kante za smeće. Nakon petnaestak minuta u tom položaju bedra su joj počela trnuti. Obratila se mikrofonu u svojoj jakni. – Stace, kako ide s nalogom? – Ništa još, šefice – čula je u slušalici u uhu. Kim je zarežala. – Ljudi, neću vječno čekati. Krajičkom oka vidjela je Bryanta kako vrti glavom. Bio je sagnut pod podignutim poklopcem haube, postavljen tako točno nasuprot meti. Naravno da je Bryant bio glas razuma u ovoj situaciji. Njegova je oprezna narav tražila da sve odrade prema pravilniku i ona je bila pristala na to. Do jedne točke. No svi su znali što se zbiva u toj kući. I danas je tome morao doći kraj. – Šefice, da priđem bliže? – upitao ju je Dawson sa željom u glasu. Spremala se odbiti prijedlog, no onda joj se ponovno obratio u uhu. – Šefice, muškarac IC2 prilazi s drugoga kraja ulice. – Krat ka stanka. – Metar sedamdeset, crne hlače i siva majica kratkih rukava. Kim se još više povukla. Između nje i mete bile su dvije ku će, a ona je sama bila zavučena između kante za smeće i grma 8
9
Angela Marsons
hortenzije, no nije mogla riskirati da je netko vidi. U ovom je trenutku element iznenađenja bio na njihovoj strani i htjela je da tako i ostane. – Kev, znaš li tko je? – upitala je u jaknu. Možda je netko koga poznaju? – Ne. Zatvorila je oči i poželjela da stranac samo prođe ulicom bez zaustavljanja. Nije im trebao treći muškarac na meti. U ovome su trenutku bili brojčano nadmoćni. – Šefice, ušao je – rekao je Bryant preko puta ceste. Dovraga sve – to je moglo značiti samo jedno: klijent. Pritisnula je gumb mikrofona. Gdje je taj vražji nalog? – Stace? – Ništa još, šefice. Čula je kako se dva muškarca pozdravljaju dok su se vrata mete zatvarala. Kim je osjećala kako joj krv jurca tijelom. Svi su joj mišići žudjeli za time da se dâ u trk do vrata, provali kroz njih, stavi lisice svima unutra, kaže im kakva prava imaju, a poslije se brine o papirologiji. – Šefice, dajte im minutu – rekao je Bryant, nagnut nad motor automobila. Samo je on točno znao o čemu ona razmišlja. Pritisnula je gumb na radiju bez riječi, kako bi mu tim kratkim zvukom dala do znanja da ga je čula. Ako uđu u kuću bez naloga, slučaj vjerojatno nikad neće dosp jeti pred suca. – Stace? – upitala je ponovno. – Ništa, šefice. Kim je čula očaj u njezinu glasu i znala je da Stacey žudi za tim da joj kaže pravi odgovor jednako koliko ga je ona željela čuti. – U redu, ekipa, idem na plan B – rekla je u mikrofon. 10
Pravi se mrtva
– Koji je plan B? – upitao je Dawson u njezinu uhu. Nije imala pojma. – Pratite me – rekla je i uspravila se. Izvukla se iz grma hortenzije i snažnim koracima povratila život u donje udove. Prešla je dlanovima preko crnih traperica za slučaj da joj se nešto zalijepilo za njih dok je čučala u grmu. Zatim se odlučno zaputila prema kući i nastavila niz pločnik držeći se kao da nije upravo izašla iz susjedna vrta. Dok je tako hodala, izvadila je slušalicu iz uha i skrila je pod kosu. Da, nalog samo što nije stigao, ali onaj je muškarac vrlo vje rojatno bio klijent i tu pomisao nije mogla podnijeti. Postavila se blago ukoso kako bi joj slušalica bila okrenuta prema cesti. Pokucala je na vrata i nabacila lažni osmijeh na usta. Bryant joj je siktao u slušalici i još uvijek ga je mogla čuti kroz kosu. – Šefice, kog vraga...? Prinijela je prst usnama da zatraži tišinu dok je slušala korake koji su joj s druge strane vrata prilazili hodnikom. Vrata je otvorio Ashraf Nadir. Kim je zadržala neutralan izraz lica, kao da nisu proteklih šest tjedana motrili svaki njegov pokret. On se istog trena namrštio. – Pozdrav, možda mi možete pomoći? Auto nam se pokva rio – rekla je i kimnula prema Bryantu. – Moj suprug misli da je neki složen kvar, ali ja mislim da je možda samo do akumulatora. Pogledao je preko njezina ramena, a Kim je učinila isto preko njegova. Druga su dva muškarca u kući razgovarala u kuhinji. Upravo su razmijenili snop novčanica. Ashraf je zavrtio glavom. – Ne... Žao mi je... – Imao je jak naglasak. Ashraf Nadir bio je prije samo šest mjeseci stigao iz Iraka. 11
Angela Marsons
– Imate možda kabele? Ponovno je zavrtio glavom. Zakoračio je unatrag i Kim je vidjela kako se ulazna vrata polako zatvaraju. – Gospodine, jeste sigurni...? Vrata su se nastavila zatvarati. – Šefice, stigao je – vrisnula joj je Stacey u uho. Kim je gurnula desnu nogu u otvor i svom težinom navalila se na vrata. Osjetila je nalet zraka kad se Bryant stvorio pored nje. – Ashrafe Nadiru, policija. Imamo nalog za pretragu kuće... Ulazna vrata popustila su pod njezinim dodirom. Otvorila ih je i ugledala Ashrafa kako juri kroz kuću, razbacujući pred sobom onu dvojicu kao čunjeve u kuglani. Pojurila je za njim, van kroz stražnja vrata. Stražnji je vrt bio gusto obrastao grmljem. Neki je stari kauč napola virio iz raslinja zdesna, naslonjen na polomljenu ogradu. Ashraf je jurio naprijed, vrtom. Kim je trčala za njim razgurujući nogama visoku travu koja joj se pokušavala zaplesti oko gležnjeva. Ashraf je zastao na djelić sekunde, panično se ogledavajući oko sebe. Ugledao je šupu napola skrivenu divljim bršljanom. Skočio je na neku kantu i divlje zagrebao nogama po cigle nom zidu u potrazi za uporištem. Kim se bacila prema njemu i promašila mu nogu za samo koji centimetar. – Dovraga – zarežala je, prateći ga i dalje. Dok se i sama protezala prema krovu šupe, ugledala je Ashrafa kako se spušta niz suprotnu stranu. Kim je imala dojam da joj izmiče, a isti je dojam imao i on. Na njegovim tankim usnama pojavio se smiješak dok joj je nestajao iz vidokruga. I taj je pobjedonosni izraz na njegovu licu u Kim potpalio još žešću vatru. 12
Pravi se mrtva
Na sekundu je promotrila vrt u koji je skočio i primijetila nešto što on nije. Kuća je imala široko, otvoreno dvorište s uređenim travnja kom, popločanim na jednome dijelu. Na desnoj se strani dvorište spajalo sa susjednim. Na lijevoj je strani bila dva metra visoka ograda sa šiljcima na vrhu. Ali ono što se nalazilo ispred te ograde bilo je mnogo zanimljivije. Kim je sjela na krov šupe, s nogama preko ruba. Čekala je. Dva njemačka ovčara skrenula su za ugao kuće i Ashraf se ukopao na mjestu. Kim je začula Bryantov glas iz slušalice. – Šefice... gdje ste? – Pogledaj iza kuće – odvratila je u mikrofon. – Ovaj, šefice... sjedite na šupi. Bryant je uvijek tako impresivno primjećivao stvari. Svjesna da joj osumnjičenik nema kamo, odmah se počela ba viti razlogom za raciju u to nedjeljno jutro. – Imate li ga? – upitala je. – Imamo – odvratio je. Kim je stavila ruke na bokove i promatrala smeđe-crne pse kako polako prilaze Ashrafu, potvrđujući mu da je ovo njihov teritorij. On je uzmicao pred životinjama, u očajničkoj želji da pobjegne i tražeći bilo kakav drugi evakuacijski put osim očitog. – Šefice, trebate pomoć? – upitao ju je Bryant. – Ma ne treba, evo me za minutu. Ashraf je načinio još dva koraka unatrag pa se okrenuo prema njoj. Mahnula mu je kratko. Njemački ovčari pratili su ga ukorak. 13
Angela Marsons
Iako su se sporo kretali, iz pogleda u njihovim očima i nape tosti njihova vrata bilo je sasvim jasno što smjeraju. Ashraf je još jednom pogledao prema psima, pa zaključio da će radije riskirati s Kim. Okrenuo se i pojurio prema njoj. Njegov nagli pokret pustio je s lanca suzbijanu agresiju pasa i oni su krenuli za njim, lajući. Kim mu je pružila desnu ruku i pomogla mu da se uspne na šupu. Psi su skočili i zalajali i promašili njegovu petu za samo cen timetar ili dva. Muškarac kojemu je pomogla da se popne nije nimalo naliko vao na onoga koji joj je bio otvorio vrata. Kroz njegovo tanko zapešće osjećala je kako mu se čitavo ti jelo trese. Čelo mu je bilo posuto graškama znoja. Disao je teško, s naporom. Kim je lijevom rukom posegnula u stražnji džep i stavila mu lisice oko desnog zapešća prije nego što je stigao povratiti hra brost. Nije ga namjeravala ponovno ganjati. – Ashrafe Nadiru, uhićeni ste zbog sumnje da ste oteli i za točili Negiba Hussaina. Ne morate ništa reći, ali moglo bi vam naštetiti obrani ako tijekom ispitivanja ne spomenete nešto na što ćete se kasnije oslanjati tijekom suđenja. Sve što kažete može se smatrati dokazom. Okrenula ga je na krovu šupe tako da je sad gledao prema kući iz koje je bio pobjegao. Tamo je stajalo svih metar osamdeset Bryanta, prekriženih ruku i nakrivljene glave. – Šefice, jeste uskoro gotovi? Pomaknula je Ashrafa prema rubu krova. Rado bi ga bila gur nula, i to naglavačke, ali pravilnik nije blagonaklono gledao na prekomjerno nasilje prema uhićenicima. 14
Pravi se mrtva
Naslonila mu se na rame i natjerala ga da sjedne. – Pročitali ste mu prava? – upitao ju je Bryant dok mu je po magao da siđe s krova. Kimnula je. Krov šupe sigurno nije bio najčudnije mjesto na kojem je uhitila nekog, ali jest bio među najčudnijih pet. Bryant je uhvatio Ashrafa za lisice i pogurao ga pred sebe. – Što ga je zaustavilo? – Dva njemačka ovčara. Bryant ju je pogledao iskosa. – Da, i ja bih vjerojatno riskirao sa psima. Kim ga je ignorirala i prva prošla kroz stražnja vrata kuće. Druga meta i klijent imali su lisice na rukama i čuvali su ih Dawson i dva patrolna policajca. Pogledala je Dawsona s pitanjem u očima. – Dnevni boravak, šefice. Kimnula je i prošla kroz dovratak. Stacey je sjedila na kauču, nekih pola metra od trinaestogo dišnjega dječaka odjevena samo u donje gaćice i majicu kratkih rukava, s Bryantovom jaknom preko ramena. Jakna je bila golema na njemu, ostavljala dojam da je još sitniji nego što je bio. Glavu je držao pognutu, koljena stisnuta, i tiho je jecao. Kim je pogledala u njegove ruke koje su gnječile jedna drugu. Prekrila ih je svojim dlanovima. – Negibe, na sigurnom si. Razumiješ li? Koža mu je bila hladna i vlažna. Kim je uzela oba njegova dlana u svoje kako bi mu zaustavila drhtanje. – Negibe, moraš u bolnicu, a onda ćemo ti pozvati oca... Naglo je podigao glavu i počeo drhtati. Sram mu se jasno dao iščitati iz pogleda i Kim se činilo da će joj srce pući. 15
Angela Marsons
– Negibe, otac te jako voli. Da nije toliko ustrajao, ne bismo sad bili ovdje. – Duboko je udahnula i natjerala ga da je pogleda u oči. – Nisi ti kriv. Nisi kriv za ovo i tvoj otac to zna. Vidjela je da se dječak hrabro trudi suzbiti suze. Unatoč svoj boli i poniženju i strahu, nije se htio slomiti i zaplakati. Kim se prisjetila jednoga drugog trinaestogodišnjeg djeteta istoga stava. Posegnula je prema njemu i nježno ga pomilovala po obrazu. Rekla mu je nešto što je onomad i sama žudjela čuti. – Dušo, sve će biti u redu, obećavam. Te riječi otpustile su bujicu suza i glasne, teške jecaje. Kim se nagnula naprijed i privukla ga k sebi. Zurila je preko njegove glave misleći, Hajde, dušo, izbaci sve iz sebe.
16
DRUGO POGLAVLJE
J
emima Lowe osjetila je kako je šake grabe za gležnjeve. Jednim glatkim potezom izvučena je iz metalnog kombija. Leđima je udarila o pod, a zatim i glavom. Bol joj je bljesnuo kroz lubanju poput eksplozije u tami. Nekoliko je trenutaka taj bol bio jedino što postoji. Molim vas, samo me pustite, nijemo je rekla, usnama koje su se odbijale pomaknuti. Mišići njezina tijela nisu bili povezani s njezinim mozgom. Udovi su odbijali posluh. Um joj je vrištao, ali tijelo nije slušalo. S lakoćom je mogla istrčati maraton. Preplivati kanal La Manche. Voziti bicikl kao da je na triatlonu. Ali u ovom trenutku nije čak ni šaku mogla stegnuti. Proklela je svoje tijelo što ju je tako izdalo i predalo se drogi koja je pustošila po njoj. Osjećala je kako je netko okreće na tlu. Šljunak joj se zabadao u križa na mjestu gdje joj se majica podigla. Netko ju je vukao, držeći je za gležnjeve, kao da je plijen koji pećinski čovjek vuče svojoj obitelji. Tekstura pod njezinim leđima sad je bila drukčija. Trava. Gla va joj je poskakivala dok su nevidljive ruke i dalje vukle njezino tijelo. Kut se promijenio. Vukao ju je uzbrdo. Nešto joj je zabacilo glavu ustranu i obrazom je udarila o omanji kamen. Naredila je rukama da zagrabe zemlju. Znala je da joj je to jedina prilika da uspori ovo. Jedina prilika da preživi. 17
Angela Marsons
Palac i kažiprst gotovo pa su zagrabili mali busen trave, no zatim joj je kliznuo iz stiska jer prsti nisu mogli čvrsto stegnuti. Znala je da joj se droga zavukla duboko u organizam. Oči su je pekle od suza frustracije. Znala je da će umrijeti – i znala je da nema kako to spriječiti. Teško disanje njezina otmičara prekidalo je tišinu kako je na gib bivao sve veći. Molim vas, pustite me, pomolila se ponovno. Misli su joj se izoš trile, no mišići su i dalje odbijali suradnju. Tijelo joj se naglo zaustavilo. Sad je bilo na ravnom, noge u ravnini s leđima. – Jemima, ti bi da ja stanem, zar ne? I opet taj glas. Jedini glas koji je slušala protekla dvadeset i četiri sata. Glas od kojega bi protrnula do srži. – Jemima, znam ja kako je to. Ali ti nisi htjela stati. Jemima mu je već pokušala objasniti, ali nije uspjela pronaći prave riječi. Kako da mu ikad objasni što se dogodilo toga dana? U njezinim mislima istina je zvučala tako nedostatno, a kad ju je napokon izrekla, zvučala je još i gore. – Netko od vas zagurao mi je čarapu u usta da se ne čuje kako vrištim upomoć. Htjela se ispričati. Reći da joj je žao što je to učinila. Provela je većinu odraslog života bježeći od sjećanja na taj dan. Ali nije pomoglo. Sram ju nije napuštao. Molim te, samo daj da ti objasnim, vrištala je u mislima kroz tu pilo. Kad bi samo imala trenutak da razmisli, sigurno bi pronašla prave riječi. Uspjela je otvoriti usta. Ali prije nego što je smogla snage išta reći, nešto joj je nasilu ugurao u usta. Jezik joj se trznuo na osjet suhe, guste tvari. 18
Pravi se mrtva
– Tvoj je smijeh sve što čujem dok tonem u san. Još joj je jedna šaka zemlje ušla u usta. Osjećala je kako joj se zavlači u grlo, zatvara dišne puteve. Vrisak joj je bujao u grlu, ali nije imao kako izaći. – Nikad više neću čuti kako se smiješ. Još joj je jedna šaka zemlje nasilu ugurana u usta, a zatim joj je dlan čvrsto prekrio lice. Obrazi su joj se napuhali dok si je zemlja u njezinim ustima pokušavala naći mjesta. Mogla je jedino niz njeno grlo. Osjećala je kako joj dah napušta tijelo. Pokušala se izmigoljiti ispod ruke koja joj je prekrivala usta. U svojim se mislima tresla snažno i žestoko. No, ustvari, jedva se pomakla. – I onda si me držala, zar ne, Jemima? Zar je ovako bilo? pitala se dok joj se tijelo borilo za dah. Osjećala je kako život istječe iz nje, curi u tlo. U mislima je vrištala. Ruka se pomaknula na trenutak i Jemima se ponadala da je gotovo. Nešto ju je udarilo posred lica. Čula je kosti kako pucaju trenu tak prije nego što joj je bol eksplodirao u glavi. Krv joj je prsnula iz nosa, razlila joj se preko usana. Agonija se spustila do njenih usta, natjerala je da zavapi iako nije mogla ispustiti ni zvuka. Zemlja joj se samo zavukla još du blje u grlo. Refleks ju je tjerao na povraćanje i počela se daviti. Pokuša la je progutati zemlju, ali zalijepila joj se za grlo poput svježeg izlivena katrana. Suze su joj snažno navrle iz očiju dok je pokušavala pronaći dah negdje u svom tijelu, bilo gdje. Osjetila je udarac u obraz. 19
Angela Marsons
Um joj je vrištao u agoniji. Migoljila se na tlu. Zemlja je prigušivala njezine krike užasa. Treći udarac, ovaj put u usta. Zubi su prsnuli iz desni. Svaki se djelić njezine glave predao bolu dok joj se smireni glas ponovno obraćao. – Neću više vidjeti tvoje lice u snovima. Posljednje što je pomislila prije nego što ju je obavila tama bilo je: Molim te, pusti me da umrem.
20
TREĆE POGLAVLJE
K
im je pokucala prije ulaska u ured svoga šefa, glavnog in spektora Woodwarda, na trećem katu policijske postaje Halesowen. Na licu mu se ocrtalo blago nezadovoljstvo prije nego što je naglo prekinuo poziv. – Ne čeka ti se da kažem „uđite“? – zarežao je. – Ovaj... šefe, tražili ste me – rekla je. Pa znao je da dolazi k njemu. Pogledao je na sat. – Prije gotovo sat vremena. – Toliko već, stvarno? Zastala je iza stolice preko puta njegove i gledala ga. Zavalio se unatrag i učinilo joj se da se nasmiješio. Učinilo, ali ne bi se kladila u to. – Čestitam na jučerašnjem pozitivnom rezultatu sa slučajem Ashrafa Nadira. Da nisi toliko ustrajala u tome da je još ljudi upleteno u lanac prostitucije, nikad ne bismo pronašli tu drugu lokaciju. Kim je prihvatila kompliment. Woody je sav njezin napor i upornost uspio svesti na jednu jedinu rečenicu. Koliko se sjećala, trebala su joj četiri zasebna zahtjeva za istragom Ashrafa Nadira nakon što ga je bila vidjela kako razgovara s jednim od muškaraca osumnjičenih za sudjelovanje u vrlo dobro medijski popraćenom birmingemskom slučaju. Nije baš kampirala ispred šefova ureda, ali nije ni bila daleko od toga. 21
Angela Marsons
Zakoračila je, spremna otići. – Ne još, Stone. Imam par pitanja. O, da ju je barem pozvao samo da je potapše po leđima. Pre kasno je shvatila da se izjave njezina tima o slučaju Nadir nalaze u urednoj hrpi na njegovu stolu. Namjestio je naočale za čitanje na nos i podigao prvu stranicu prve izjave, što nije doista trebao. Kim je znala da u glavi već ima spremna sva pitanja za nju. – Želim da mi objasniš razliku u vremenu između primitka naloga i ulaska na Nadirov posjed. – Zanemariva je, gospodine – odvratila je iskreno. – Minute ili sekunde? – upitao je. – Sekunde. – Jedna znamenka ili dvije? – upitao je, skinuvši naočale i gledajući je. – Jedna. Odložio je naočale na stol. – Stone, je li nalog bio potvrđen prije nego što si ušla na posjed? Nije oklijevala. – Da, bio je. – Nije dodala „taman“. Također je zaključila da je bolje ne spomenuti da bi ušla u svakom slučaju. Dovoljno je često upadala u nevolje zbog naglih odluka; nije joj sad trebalo da tome dodaje promašaje koje je izbjegla za dlaku. Sumnjičavo ju je promatrao nekoliko trenutaka pa kucnuo prstom po izjavama. – Ako to izuzmemo, sve ostalo drži vodu – rekao je. Kimnula je pa ponovno zakoračila prema vratima. – Toliko da ste ti i tvoj tim zaslužili malu nagradu. Sumnjičavo ga je pogledala i naćulila uši. – Sjećaš li se brifinga o onoj ustanovi u Wall Heathu? – upitao ju je. Kimnula je. – Onoj koja provodi forenzičke istrage? Naravno. 22
Pravi se mrtva
Svi su, do razine detektiva inspektora, bili službeno obavije šteni kad je ustanova započela s radom. Zvala se Westerley i bila je posvećena proučavanju ljudskoga tijela nakon smrti. Kim se zapitala utječe li ova srpanjska vrućina na njezina šefa. Na van je pod ta dvadeset i tri stupnja samo olabavio manžete na rukavima, ali iznutra se možda otapao. Privođenje slučajeva kraju nije kao kuglanje. Jedan srušeni čunj neće za sobom povući ostale. Na stolovima njezina tima na lazilo se još mnogo slučajeva i Woody je toga morao biti svjestan. – Gospodine, može li možda odgoda? – upitala je. – Moj tim je preko vikenda dobio šest novih slučajeva. Ponovno se gotovo pa nasmiješio. – Ne može, Stone. Već nekoliko tjedana čekam ovu prili ku i odgađao sam je dok je slučaj Nadir bio aktivan. Ali danas putujete. Naučila je prihvaćati te situacije u kojima se šefa nije dalo odgovoriti i pažljivije je birala bitke. Pa ipak je morala pokušati još jednom. – Postoji li neki poseban razlog...? – West Mercia je u proteklih mjesec dana riješila dva stara slučaja na osnovi istraživanja u Westerleyju – rekao je a njegov je pogled jasno poručivao da je raspravi kraj. Idu tamo.
23
Pravi se mrtva
ČETVRTO POGLAVLJE
N
jezin tim nagurao se u njezin deset godina stari Golf koji je danas vozila samo zato što je odvezla Barneyja kod frizera za pse. Inače joj je motor Kawasaki Ninja bio sasvim dovoljan. Bryant je svojih metar osamdeset uspio smjestiti na prednje sjedalo, a Stacey i Dawson sjeli su otraga. – Vežite se, djeco – rekao im je Bryant preko ramena. – Kev, dovraga, daj se malo pomakni u stranu, može? – Stace, bogati, imaš dovoljno mjesta. Kim je izvezla automobil s parkirališta dok su se Dawson i Stacey prepirali na stražnjem sjedalu. – Hej, vas dvoje... – rekao je Bryant. Sreća što je on odlučio uspostaviti red pa ona nije morala. – Nadam se da ste svi bili na zahodu prije nego što smo krenuli. Dawson je zastenjao, a Stacey prigušila hihot. – Hej, Bryante – rekao je Dawson nagnuvši se naprijed. – Jesi li nam ponio spakirani... – Još samo jedna riječ – obrecnula se Kim – i svi ćete pješke. Nije ovo izlet. U službenim prostorijama krim-policije barem se mogla po vući u Akvarij, svoj sićušni ured u kutu. U svome malom auto mobilu nije imala kamo. Tišina se spustila poput zastora. Bryant ju je naposljetku prekinuo. – Šefice? 24
– Što je? – Jesmo li stigli? – Bryante, kunem se... – Oprostite, mislio sam, kamo idemo? – Do ruba Wall Heatha. Ustanova se nalazila na samoj granici jurisdikcija West Mid landsa i policije Staffordshirea. Wall Heath bio je prije svega stambeno područje na rubu ko nurbacije West Midlandsa, uz Staffordshire koji je ležao zapadno od njega. Nalazio se na samome rubu Kimine sigurne zone, tik prije nego što su se ceste sužavale, nestajalo semafora, a iza svakog ugla mogla ih je dočekati divlja životinja nasred ceste. – Ono tamo je kuća Holbeche – rekao je Bryant dok su se vo zili pored nečega što je izgledalo kao nečiji otmjen dom. – Tamo su uhvaćeni zavjerenici koji su htjeli dići parlament u zrak. Kuća je podignuta oko 1600. godine, ali sad je privatni starački dom. – Sjajno – primijetila je Kim. – Izgleda da tražimo nešto što se zove farma Westerley – dodala je, bacivši pogled ulijevo. – A, znači nije označeno kao mjesto gdje trunu leševi, šefice? – upitala je Stacey. – Financirano istraživanje? – upitao je Dawson. Kim je laknulo što su napokon počela odrasla pitanja. – Da, ali ne isključivo – odvratila je. – Program financiraju sveučilišta i policija. – Teško da će se naći na godišnjem letku „evo na što sve tro šimo vaš novac“ – primijetila je Stacey. Kim se slagala s njom. To sasvim sigurno nije bilo nešto što bi javnost trebala znati. – I upravo smo ga promašili – rekao je Bryant osvrćući se. 25
Angela Marsons
Cesta je bila širine samo jednog vozila. Kim je vozila još go tovo pola kilometra prije nego što je naišla na prilaz na kojemu se mogla okrenuti. Vratili su se pa usporili kad je Kim ugledala prolaz između dvometarskih živica. S kapije je visio jednostavan drveni znak s natpisom, a prolaz je bio dovoljno širok da s oba boka automobila bude kojih tridesetak centimetara slobodna prolaza. Bryant je izašao iz automobila i otvorio kapiju pa joj mahnuo da prođe. Zatvorio je kapiju za njima. – Nema brave? – upitala je Kim namršteno. Cesta se nešto dalje sužavala i postajala dvije zemljane trake između kojih su se protezali trava i korov. Živica je postala još viša i počela se nadvijati nad njih. Kim je sve to podsjećalo na autopraonicu. Zemljani je put završavao kod druge drvene kapije, ali ova se, za razliku od prve, protezala kojih dva i pol metra u visinu i bila je znatno čvršća. Također je na vrhu imala crne željezne šiljke i bila je zaključana. Nagađala je da su došli do dijela imanja na kojemu se radi nešto konkretno. Kim je spustila prozor i obratila se u parlafon zdesna. – Detektivka inspektorica Stone, policija West Midlandsa. Iz parlafona nije bilo odgovora, ali čvrsta je kapija kliznula ustranu. Na pola se puta zatresla pa se nastavila otvarati. Kim je provezla Golf kroz kapiju čim se stvorilo dovoljno prostora. Iako ju je zaista zanimalo razgledati ustanovu, također joj se na stolu gomilao posao. Već se u mislima posvećivala novim slučajevima i razmišljala o tome kome će iz tima dodijeliti jednu oružanu pljačku, dva seksualna napada i jedno nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Kim je zaustavila automobil kraj svijetlosive montažne zgra de, otprilike dužine dva veća karavana. Dva su crvena vrata bila 26
Pravi se mrtva
postavljena između savršeno kvadratnih prozora. Kraj dvostrukog prijenosnog zahoda bio je parkiran niz automobila i kamioneta. Vozila su sva bila zgurana na mali komad pošljunčana terena. Kim je primijetila da se netko potrudio načiniti šljunčanu stazu od improviziranoga parkirališta do zahoda, ali većina je kamenja bila nabijena u tlo. Bila je primorana parkirati na zemlji iza crvenoga kamioneta. Bryant je pogledao vozilo pa se blago namrštio. – Glamurozno, ha? – primijetila je Stacey otvorivši stražnja vrata. – Jebemu, cipele su skupe – primijetio je Dawson trudeći se stati na nešto što nije blato. Netko im je prilazio nasmiješen i ispružene ruke. Kim je pretpostavljala da punašni muškarac ima pedesetak godina. Nosio je crne čizme do koljena, a u njih su bile zagurane nogavice zelenih samtenih hlača. Džemper s uzorkom dovršavao je odjevnu kombinaciju farmera koji još uvijek živi s majkom. – Detektivko inspektorice Stone, drago mi je. Chris Wright, profesor biologije čovjeka i glavni i odgovorni za Westerley. Dlan mu je bio topao, mesnat i živahno se rukovao s njom. Kim mu je ukratko predstavila svoj tim, a profesor se potrudio sa svakim od njih rukovati. Zatim ih je poveo do lijevih crvenih vrata s dvjema drvenim stubama koje su ih označavale kao glavni ulaz. Čim je ušla u pratnji ostatka tima, pomislila je kako je prostor podsjeća na TARDIS iz serije Doktor Who. Vrata su se otvarala prema središnjemu prostoru montažne zgrade, sasvim očito ured skom. Zidovi lijevo i desno bili su opremljeni pultovima ispod kojih je bilo mjesta za ergonomski postavljene stolice. Bila su tu tri jasno definirana radna prostora. Prvi, točno nasu prot vratima, imao je tri računalna monitora, najveću tipkovnicu 27
Angela Marsons
koju je Kim ikad vidjela i miša odloženog kraj naslona za zapešće. Ekrani s obiju strana radnoga prostora pružali su privatnost od susjednog radnog prostora. – Jameel kasni – rekao je profesor Wright kimajući prema ekranima. – Nadam se da će se pojaviti prije nego što odete. Htio bih vam demonstrirati analitički softver kojim se koristimo. Kim bi se zaklela da Stacey zavist gotovo pa curi iz očiju. Pokazao je na klizna vrata koja su zauzimala posljednju trećinu montažne zgrade. – Tamo je priprema. Druga vrata vode izravno unutra kako ne bismo morali unositi leševe u ured. – Široko se na smiješio. – Ali pretpostavljam da vas ustvari zanimaju naši stanari. Nju je ustvari zanimalo vidjeti kako se drvena kapija zatvara za njima, ali nije htjela uvrijediti profesora. Bilo joj je jasno da ovdje imaju važna posla, ali nije se mogla otresti misli kako važni svjedoci upravo zaboravljaju važne informacije vezane uz sluča jeve na njezinu stolu. Zakoračila je ustranu kad se profesor odmaknuo od kliznih vrata i počeo se vraćati prema sredini prostorije. Njezin ga je tim pratio poput na komade raspadnute zmije. Profesor je prošao kroz uredski prostor i zastao na samome kraju. Slijeva se nalazila kuhinja sa svim uobičajenim uređajima. Kim nije bila sigurna da želi vidjeti čega ima u hladnjaku ili za mrzivaču. Ostatak su prostora zauzimali kožnati trosjed i veliki stol za sastanke od istog drva kao i radni stolovi. Neka je žena stajala pred kuhalom u kojem je vrila voda i uba civala je žlice instant-kave u niz šalica. Nosila je tamne traperice i očito pravilnikom naložene čizme. Tamna joj je kosa bila u repu koji se spuštao niz leđa gornjeg dijela trenirke s amblemom sveučilišta. – Ovo je Catherine Evans, entomologinja. Ona je naša ženska za crve. 28
Pravi se mrtva
Žena se osvrnula, nasmiješila i kimnula im. Osmijeh nije bio topao niti je nudio dobrodošlicu. Bio je funkcionalan i podsjetio je Kim na dijete prisiljeno nasmiješiti se teti koju jedva podnosi. Nije si mogla pomoći: imala je dojam da je Catherine Evans već stotinu puta čula ovaj uvod i nakratko se zapitala što žena misli o tome da se njezino dugo i naporno obrazovanje svodi na „ženska za crve“. Profesor Wright zastao je pa se okrenuo i sklopio ruke pred sobom. – Imamo i nekoliko konzultanata na lokaciji, ali trenutno proučavaju Anta i Deca, pa im nećemo smetati... – Oprostite? – upitala je Kim, zbunjena. Nasmiješio se. – Objasnit ću vam – rekao je pa ih poveo van. Zatvorio je vrata za sobom i krenuo u smjeru istoka, polaganim korakom. – Službeno se vodimo kao istraživačka ustanova specijalizi rana za forenzičku antropologiju i vezane discipline – rekao je profesor. – Inače poznata kao farma leševa. – Nemaju li jednu takvu u Americi? – upitao je Dawson. – Imaju ih šest. Najveća pripada teksaškome državnom sveu čilištu i proteže se na sedam jutara tla. Dawson se namrštio i zavrtio glavom. – Ma ne, nisam mislio na... – Mislili ste na izvornu farmu leševa u Knoxvilleu u Tenne sseeju, koju je osamdeset prve osnovao doktor William Bass. Onu koju je Patricia Cornwell proslavila u svojim romanima. We sterley je znatno manji od njezina dva i pol jutra, ali koristi se za policijsku obuku u istraživanju mjesta zločina. Bio sam tamo u posjetu prije nekoliko godina i Westerley je umnogome nadahnut njihovim idejama i teorijama. – Koliko terena imate? – upitao je Dawson. 29
Angela Marsons
Profesor Wright je kimnuo prema naprijed. – Dokle pogled seže pa malo dalje na jug. Kim je pratila njegov pogled. Područje koje je naveo pokrilo bi nekih sedam ili osam nogometnih terena i, iako je na nekim mjestima teren bio valovit, bila je riječ o obronku koji se spuštao od montažne zgrade. Pokazao je na zapad. – Ona stabla označavaju granicu sa Staffordshireom. Cijeli je južni potez blokiran živicama s druge strane hrastova, a na istoku je potok koji nas odvaja od najbližih susjeda. – A što oni misle o ovome? – upitao je Dawson. Nasmiješio se. – Ne oglašavamo se baš, ali prvi nam je susjed tvornica za pakiranje hrane. Do najbližih je stanara oko kilometra u bilo kojem smjeru. Činilo se da je Dawson zadovoljan time. – Koliko leševa imate? – upitao je Bryant. – U ovom trenutku sedam. – A otkud vam? – upitala je Stacey. – Donacije članova obitelji, osobe koje su nam se oporučno ostavile... – Samo malo, profesore – prekinuo ga je Bryant. – Želi te reći da neki ljudi doista doniraju vlastite članove obitelji za istraživanje? Profesor Wright je oklijevao. – Donacije medicinskim ustano vama rijetko navode za koju će se svrhu koristiti. Malo koji član obitelji želi znati detalje, ali drago im je što će njihovi najmiliji biti od znanstvene koristi, što naravno i jesu. Kim se umiješala. – A neki sami sebe doniraju? – Ne nužno ovoj ustanovi, ali doniraju se za istraživanje. Tek saško sveučilište na godinu dobije oko stotinu doniranih tijela, a više od tisuću tristo ljudi već se registriralo za doniranje kad umru. 30
Pravi se mrtva
– Postoji lista čekanja? – upitala je Kim u nevjerici. Profesor Wright se nasmiješio i kimnuo. – A leševi su u raznim stadijima raspadanja? – upitala je Stacey. – Da, dušo, mislim da ćete dobiti dobar uvid u ovo što radimo od dvoje stanara kojima upravo idemo. Kim je primijetila da se Stacey blago ukočila na spomen „du še“, ali i da se nasmiješila usprkos ozlojeđenosti. Svi su hodali za profesorom dok se jutarnje sunce napokon probijalo kroz bijele oblake i u potpunosti mijenjalo izgled dana. Kim je hodala uz profesora. – Sigurno imate jedinstven sustav financiranja? Kimnuo je. – Imamo sreće što je većina institucija kojima smo se obratili zainteresirana za naše istraživanje, ali također ga ne žele kod sebe doma. Stoga dijelimo spoznaje sa svima i nudimo pomoć kad god možemo. – Pomoć u trenutnim istragama? Kimnuo je u hodu. – Naravno. Namjera nam je replicirati što više scenarija možemo kako bismo ne samo unaprijedili istraži vanje nego i pomogli policiji u trenutnim i prošlim istragama. I već su West Merciji pomogli da riješi dva stara neriješena slučaja. Dovraga, Woody. Sad je već bila vraški zainteresirana. Kim nikad nije odbijala dodatne policijske resurse. Stari su slu čajevi bili izvor frustracije svakom policajcu. Mučili bi vas poput razgovora koji je završio prije nego što ste uspjeli reći svoje. Za vukao bi vam se u podsvijest i ostao tamo sve dok ga ne riješite. Ako biste imali sreće. Ponekad se ne bi čak ni zavukao u podsvijest i postao nešto što vrtite u glavi dok se u isto vrijeme bavite novim slučajevima. Ne, tu i tamo ostao bi u prvom planu i neprestano vas mučio. Jesam li razgovarao s pravim svjedocima? Jesam li propustio neki bitan trag? 31
Angela Marsons
Jesam li možda mogao učiniti nešto više? Kim je smatrala da su stari neriješeni slučajevi odgovorni za većinu alkoholizma u policiji. – I evo nas – rekao je profesor Wright, vraćajući joj pozornost na sebe. Kim je primijetila dva precizna pravokutnika u travi. Kad im je prišla još bliže, shvatila je da je riječ o grobovima. – Ovo su Jack i Vera – rekao je profesor Wright pokazujući na njih kao ponosni otac. – To su im prava imena? – upitala je Stacey dok je Dawson kolutao očima. Profesor je zavrtio glavom. – Ne, dobili smo ih s jedinstvenim referentnim brojevima koji su im i dalje službena identifikacija, ali ovdje na terenu volimo nešto osobniji pristup. Kim je pogledala obližnje stablo i tlo odmah pod njim. Dva buketa u posljednjem stadiju života. Ruže i ljiljani. – Cvijeće? – upitala je. Pogledom je pratio njezin. – Da, u znak našeg poštovanja. Kim se sviđao taj mali detalj. Stao je pred grobove i zagledao se u njih. Svi su zatim učinili isto. Desni grob bio je Verin, na čijem se tijelu vidio autopsijski rez. Leš je bio uronjen u vodu i Kim je primijetila da se grob nalazi pod kutom, nakošen prema njima. Pogledala je zatim Jacka, također uronjenog u vodu, ali bez autopsijskog reza i bez nakošena groba. – Toliko toga trebamo još naučiti o aktivnosti insekata u vo di – objasnio je profesor Wright. – Vera je u vodi koja dotječe izravno iz potoka. Napravili smo kanal i iskopali grob da bude pod nagibom od potoka. Kim je rukom otjerala muhu od uha i pogledala uzak trak vode koji je tekao kojih metar i pol od grobova. Sad joj je bio jasan 32
Pravi se mrtva
nagib groba: voda iz potoka tako je mogla nastaviti teći i nije bilo rizika da kontaminanti iz leša uđu u sam potok. – Koristimo svaku priliku da iskoristimo okruženje – rekao je profesor i podigao obrvu. – Isprva su postojale sumnje u isprav nost odluke da se teksaška ustanova smjesti na ranču Freeman, zbog prisustva lešinara, ali to nam je ustvari otvorilo novo po dručje istraživanja utjecaja strvinara na raspad ljudskih leševa. Kimnula je. Podržavala je korištenje dostupnih resursa, ali lešinari? – Jack je uronjen u kišnicu te stoga u njegovoj vodi nema insekata, za razliku od Verine vode. – Ma odbij – rekao je Dawson mašući prema muhi koja mu je oblijetala oko glave. Profesor Wright nasmiješio se Kiminu kolegi. – Mladiću, nikad se nemojte žaliti kad vidite kućnu muhu. Ne lete kad je temperatura ispod pedeset dva stupnja Fahrenheita, tako da je ovo ustvari dobra naznaka da će zatopliti. – E, pa ova je muha malo preentuzijastična – požalio se Dawson. I nije bila jedina, primijetila je Kim ugledavši jednu kako sli jeće Bryantu na rame. Pogledala je zatim leševe u vodi. Muhe nisu obraćale pozor nost na njih. – Bojim se da je to rizik u našem zanimanju – rekao je profe sor. – U redu, idemo dalje. Odmaknuli su se od Jacka i Vere i krenuli na zapad, prema rubu imanja. Kim se osvrnula da vidi slijede li ih muhe. Nisu, nego su se povukle do tik iza potoka. Kim je vidjela da nisu same: čitav je mali roj oblijetao i spuštao se, ushićen novim otkrićem. Kim je vidjela da ih profesor vodi prema dvojici muškaraca u daljini koji su proučavali beživotno tijelo postavljeno iznad tla i zaštićeno ogradom od bodljikave žice. 33
Angela Marsons
Oklijevala je. – Profesore, možemo li se vratiti... – Joj, šefice, hajdemo ipak do one dvojice tamo – rekao je Bryant sa zabavljenim sjajem u oku. Nije imala pojma što mu je tako zabavno niti ju je baš zanima lo. Ako je postojao svježi leš koji bi njezinu timu mogao pružiti uvid u početak aktivnosti insekata, bila je spremna odustati od službenog obilaska i naučiti nešto korisno. Okrenula se i počela se vraćati prema Jacku i Veri. – Inspektorice, tamo nema ničeg drugog – doviknuo joj je profesor Wright. Žustro je prešla teren i već je bila kod grobova kad ju je pro fesor sustigao. – Nisam siguran što... – Ma ne brinite, moj se tim može sam nositi s tim – rekla je ga cajući kroz spori potok. Voda joj je dosezala do malo iznad glež njeva. Potok nije bio prijetnja njezinim kožnim motorističkim čizmama, ali krajevi nogavica crnih traperica bili su namočeni. Nije joj smetalo. Voda se osuši. – Nije u tome stvar, inspektorice. Samo ne znam čemu se nadate... Zanijemio je kad su izašli iz potoka, kročili na obalu i otkrili uzrok aktivnosti insekata. Bila je to potpuno odjevena žena lica pretvorena u kašu, okre nuta prema plavome nebu. Stotine su joj muha zujale nad krvavim licem. – Možete li nam reći što se nadate saznati od ovog leša? – upi tala je Kim kad ju je njezin tim napokon sustigao. Profesor je bio blijed, pogleda čvrsto uperena u leš. Dugo je šutio prije nego što joj je napokon odgovorio. – Žao mi je, inspektorice, ali ne mogu vam ništa reći jer ovo nije jedan od naših leševa. 34
PETO POGLAVLJE
K
ev, nađi mi nešto za ograditi ovo područje. Stace, vrati se do montažne zgrade i pregledaj snimke, vidi ima li nečeg korisnog. Profesor je polako vrtio glavom, još uvijek ne skidajući pogled s leša. – Kamere ne pokrivaju... – Vidjet ćemo – rekla je, kimajući svome timu. Okrenuli su se i zaputili uzbrdo. Nju je već prošao šok i sad je došlo vrijeme da se baci na posao. Profesor je još uvijek bio ošamućen. Stol i slučajevi na njemu isparili su joj iz misli. Žrtve su sve do jedne bile žive; možda ozlijeđene, ali još uvijek žive. Krajičkom oka vidjela je da im ona dva muškarca prilaze. – Bryante, drži ih podalje. Briga me za što su konzultanti. Ovo nije za javnost. – Može, šefice. Još je držala mobitel u ruci. Prvo je nazvala Keatsa i pokrenula forenzički tim. Preselila je sve prisutne na drugu stranu potoka i rekla im neka ostanu tamo sve dok forenzičari ne dođu. – Inspektorice, mogu li vam kako pomoći? – upitao je pro fesor Wright kad je stupio na suprotnu obalu potoka. Nije bio obučen u forenzici te će stoga morati sva opažanja vršiti udaljen od lokacije leša. Kim je zavrtjela glavom iako je primijetila da mu se boja po lako vraća na blijedo lice. 35