Priroda Hrvatske - Goran Šafarek

PRIRODA HRVATSKE FLORA I FAUNA PRIRODNIH STANIŠTA HRVATSKE

GORAN ŠAFAREK

GORAN ŠAFAREK

PRIRODA HRVATSKE FLORA I FAUNA PRIRODNIH STANIŠTA HRVATSKE

SADRŽAJ

25 24 22

PREDGOVOR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 UVOD: Što je priroda?. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

PRIRODNA BAŠTINA NIZINSKE HRVATSKE .

.

.

.

23

26

8

20

1. Kopački rit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poplavno carstvo

22

2. Dunav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Europska Amazona

28

3

ŠUME. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 3. Spačvanski bazen . . . . . . . . . . . . . . . . .

U sjeni stoljetnih hrastova

36

4. Drava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Živa rijeka

42

PRIRODNA DINAMIKA NIZINSKIH RIJEKA. . . . . . . . . . . 48 5. Mura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Zeleni meandri

POPLAVE I POPLAVNA PODRUČJA. . . . . . . . . . . . . .

78

6. Podravski pijesci . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Hrvatska Sahara

10. Lonjsko polje . . . . . . . . . . . . . . . . . . Život s poplavama

80

7. Ribnjaci Nizinske Hrvatske . . . . . . . . . . . . . .

Skladan suživot čovjeka i prirode

62

11. Šljunčare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Podravsko more

84

8. Panonske gore i planine . . . . . . . . . . . . . . .

Otoci prirode iznad polja

66

12. Samoborsko gorje i Žumberak . . . . . . . . . . . .

Pitome planine

90

9. Poplavna područja Save i Kupe . . . . . . . . . . . . . 72 Šume i travnjaci u vodi

13. Karlovačke rijeke . . . . . . . . . . . . . . . . .

Rijeke zelenog krša

96

30

5

8

11 6 8

8 7

12

4 7

8

7

9

1

8 7

17

16

10

13

2

15 3

14 18 21 20 19

27 29

28

32 31

33 37

35

34

36

39

38

40

41 42

↑ Razvedena hrvatska obala PRIRODNA BAŠTINA GORSKE HRVATSKE .

.

.

.

. 102

14. Planine i krška polja ogulinskog kraja . . . . . . . . .

Ponornice, krška polja i bogato podzemlje

104

PODZEMNA FAUNA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

110

15. Bijele i Samarske stijene . . . . . . . . . . . . . . . 112 Stjenoviti tornjevi usred šume 16. Goranske planine . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zeleno srce Hrvatske

118

VELIKE ZVIJERI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

124

150

21. Velebit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Divljina u Hrvatskoj

156

BURA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

164

PRIRODNA BAŠTINA PRIMORSKE HRVATSKE .

. . 166

22. Obala Istre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 Draži sjevernog Jadrana

17. Kupa i kratki goranski vodotoci . . . . . . . . . . . . 126 Dojam prašume 18. Plitvička jezera . . . . . . . . . . . . . . . . . Šesnaest srebrnih terasa

20. Una . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jedna jedina

134

23. Brijuni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Iskonski Mediteran

174

24. Unutrašnja Istra . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Sve boje Istre

SEDRA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142

25. Učka, Ćićarija i kvarnerska uzvišenja . . . . . . . . . Šumovite planine nad morem

19. Lička polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Plodna zemlja i voda u kršu

26. Kvarnerski otoci . . . . . . . . . . . . . . . . . 192 Carstvo bjeloglavog supa

144

186

↑ Poplavna nizina Dunava 27. Paklenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Veličanstven kanjon usred Velebita

200

35. Dalmatinske krške planine . . . . . . . . . . . . .

Suhe planine

258

28. Zrmanja i Krupa . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 Oaze u kršu

36. Biokovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Litice iznad mora

264

POLJA U KRŠU I PONORNICE . . . . . . . . . . . . . . . .

214

272

29. Muljevita i pješčana područja sjeverne Dalmacije . . . . .

Ptice na žalu

37. Polja i blata Zabiokovlja . . . . . . . . . . . . . .

Spektakularna jezera u kršu

216

30. Sjevernodalmatinski otoci . . . . . . . . . . . . .

Od Paga do šibenskog arhipelaga

222

31. Kornati i Telašćica . . . . . . . . . . . . . . . . . 228 Zapanjujući strmci i goletni otoci 32. Vransko jezero . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ptičje carstvo u Dalmaciji

234

DINARIDI I KRŠ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

242

33. Krka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Krška ljepotica

244

34. Cetina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 Hraniteljica Dalmacije

38. Neretva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 278 Najveća jadranska močvara 39. Pelješac i srednjodalmatinski otoci . . . . . . . . . . . 286 Pogled na pučinu 40. Lastovsko otočje . . . . . . . . . . . . . . . . . 294 Podmorsko šarenilo MORSKA STANIŠTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

300

41. Mljet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zeleni otok plavog Jadrana

302

42. Prirodna baština dubrovačke okolice . . . . . . . . . . 308 Od otoka do visokih planina POPIS ZAŠTIĆENIH PODRUČJA REPUBLIKE HRVATSKE. . . . . 316

PREDGOVOR Malo zemalja u Europi može se podičiti prirodom kakvu ima Hrvatska. Svi znamo za naše bogato podmorje i još očuvanu obalu, ali to nije sve. Dinarski krš sa specifičnim geološkim i hidrološkim pojavama prekriva polovinu Hrvatske. Možda ni jedna zemlja nema tako raznolike, a još očuvane rijeke s endemskim vrstama riba kao Hrvatska. Biokovo, Velebit i ostale planine čuvaju brojne endemske biljke. Planinsko područje još nastanjuju medvjed, ris i vuk, koji su protjerani u većem dijelu Europe. Naše šupljikavo podzemlje svjetsko je središte podzemne faune s golemim brojem endema. Tu su i brojni dragulji: slapovi, kanjoni, stjenovite litice, šume, livade … Iako tisućljećima pod utjecajem ljudi, divljina se u Hrvatskoj održava, no usko je isprepletena sa životom čovjeka. To joj daje dražest, upravo kao što se, primjerice, mlinice rijeke Mrežnice skladno uklapaju s njezinim slapovima.

Priroda Hrvatske neiscrpna je građa, a može se opisati na mnogo načina. Poglavlja su podijeljena prema uobičajenim prirodnim cjelinama, poput nacionalnih parkova, parkova prirode i ostalih zaštićenih područja, ali i prema drugim kriterijima, kao što su područja važna za biljke (IPA) ili područja značajna za ptice (IBA).

Posebno se pozorno prati NATURA 2000, novi sustav upravljanja prirodnim područjima u Europskoj uniji, temeljen na Direktivi o pticama i Direktivi o staništima. Naravno, sadržaj je prilagođen publicističkom izdanju ovakvog formata, pa je podjela u ovoj knjizi samo jedna od mogućih podjela i nikako ne nastoji biti stručna. To je samo nastojanje da što jednostavnije u jednoj knjizi predstavimo najbolje od prirode Hrvatske. Očit je i nesrazmjer pojedinih poglavlja; sićušni podravski pijesci i golem Gorski kotar, svaki imaju zasebno poglavlje. Nacionalni park Risnjak, međutim, nije predstavljen zasebno nego je uklopljen u poglavlje o goranskim planinama. Taj je dio površinom velik, ali relativno sličan ostatku okolnog područja, pa bi se radilo samo o ponavljanju sadržaja. S druge strane, neka manja područja bitno su različita ili odijeljena te im je dodijeljen zaseban status. Tako funkcionira i ekološka mreža NATURA 2000. Nakraju, količina prostora u knjizi kao i površina područja ne moraju nužno odgovarati njihovu stvarnom prirodnom značenju.

KOPAČKI RIT Poplavno carstvo

Nisko područje između Dunava i Drave jedno je od najpoznatijih močvarnih područja u Europi.

Prizori močvara i prirodnih kanala, krda jelena i divljih svinja, tisuće ptica tijekom migracije i gniježđenja poznati su u cijelome svijetu.

Jelen je glasno riknuo, njegov topli dah maglio se na svježem rujanskom zraku. S golemih rogova visjele su mu travke šaša koje je netom zagrebao s površine tla. Potom je veliki sisavac naćulio uši i počeo trčkarati prema nekoliko košuta u blizini. I sve se to događa u čudesnom ambijentu Kopačkog rita − nepregledna polja šaša i trske prošarana šumarcima bijele vrbe. Ovdje se teško može proći pješice, pa se kreće jednim od prirodnih kanala prostrane poplavne nizine Dunava.

Rit označava povremeno plavljenu poplavnu nizinu, ovisno o vodostaju, a Dunav i Drava dvije su arterije Kopačkog rita. U proljeće se snijeg topi s Alpa te obje rijeke nabujaju obogaćene

→ Kopački rit u vrijeme poplave ↓ Sušno razdoblje u ritu

22

P R I R O DA H R VATS K E

RIBNJACI NIZINSKE HRVATSKE Skladan suživot čovjeka i prirode

Ribnjaci su u Hrvatskoj vrlo važna središta biološke raznolikosti. To su plitka jezera sa svim značajkama močvarnih područja, no stvorili su ih i ljudi, najčešće krčenjem šuma ili iz postojećih prirodnih područja.

Močvare stare prirodno polako ili ubrzano djelovanjem čovjeka.

Nove se više ne stvaraju jer su izvori vode, ponajprije rijeke, regulirani. Zbog toga su prostrani i plitki ribnjaci zamjena za prirodne močvare. Močvarna područja važna su zbog velike biološke raznolikosti, a upravo su plitki slatkovodni ribnjaci danas važne površine. Veće slatkovodne ribnjake nalazimo na cijelom području kontinentalne Hrvatske. U Slavoniji su veliki ribnjaci kod Donjeg Miholjca, Našica, Slavonskog Broda, potom nešto manji uz rijeke Česmu i Ilovu te kod Lipovljana, a valja spomenuti i one u

pokupskom bazenu poput Draganića, Pisarovine i Crne mlake.

Svi su ribnjaci više-manje slični. Mutno smeđe jezero okruženo je najprije redom trske i rogoza još u vodi, a potom i visokim hrastovima te bijelim vrbama. Pličina, ljetna toplina i obilje mineralnih hranjivih tvari omogućuju bujan rast biljaka. Voda je vrlo mutna, neprozirna, no bilju to ne smeta. Njezinu površinu prekriva lopoč. Posebno gust zna biti orašak čiji su gornji listovi obično trokutasti, a donji preobraženi u niti s pomoću kojih skupljaju hranjive tvari. Njihovi mali cvjetovi vire u zrak da bi ih mogli oprašiti kukci. Od cvjetova plavuna zažuti se cijela površina u rano ljeto! Plitkim rubovima jezera vladaju trska i uskolisni rogoz, kojima ne smeta ni nešto dublja voda ni mulj. Ovo posljednje stanište je posebno zanimljivo i za druge biljke naviknute na plavljenje i povećanu vlagu. Šaševi, šiljevi i ostale biljke stvaraju vrlo gust i visok zeleni zid, a ipak lako prohodan za životinje koje su u njima napravile brojne staze.

Umjetno vodeno stanište prihvatile su mnoge ptice, pa je “zračni promet” intenzivan. Površina vode posuta je sitnim točkicama; dalekozor otkriva da u plitkoj vodi gaca na desetke sivih čaplji.

Svojim dugim nogama polako koračaju tražeći ribice. Kad ih uoče, energično zamahnu glavom i ako ima sreće, ribica se mlatara u dugačkom kljunu. Male bijele čaplje mnogo su živahnije. Iako i one mogu biti same, često love zajedno. Doslovno jure po vodi, polijeću i slijeću, prskaju po mulju. Podalje od gužve plove ostale ptice, najviše divlje patke čiji mužjaci imaju prepoznatljive zelene glave ili patke s crvenim glavama. Odmaraju se ili čiste perje, očito site i bez bojazni za život. U gužvi zaroni mali gnjurac i izroni koji metar dalje. Svako malo prolijeće manja skupina pataka ili veća jata kormorana. Tu redovito ophode i štekavci, a zna se i nekoliko njih odmarati na panjevima plitkih ribnjaka. Ribnjaci “Lipovljani”

↖ Labudovi se probijaju kroz zaraslu plitku močvaru. ↓ Ribnjaci su močvare koje vrve životom.

BIJELE I SAMARSKE STIJENE Stjenoviti tornjevi usred šume

Usred šumovite Kapele uzdižu se nevjerojatni bijeli tornjevi Bijelih i Samarskih stijena. Oblikovale su ih atmosferske i geološke sile, a udomljuju mnoga živa bića.

Opojna aroma svježe vegetacije omamljuje dok se nalazite na rubu provalije. Pad bi bio smrtonosan, no zadivljenost prirodom jača je od vrtoglavice. S dominantnog položaja od oko 1300 metara izviruje pejsaž kroz ples smreka na vjetru. Na desetke kilometara uokolo valja se po planinama i dolovima bujna šuma, a ljeskanje u daljini odaje more na drugoj strani. Ipak, ni Jadran ni zelenilo nisu u središtu pozornosti, nego bijeli stjenoviti

tornjevi u zelenome moru, čija glatkoća bliješti na podnevnom suncu. Geografska izoliranost i ovakva divljina rijetke su pojave u Hrvatskoj.

Koliko god se područje čini izolirano i nepristupačno, ovdje nije teško doći. Po dolinama krivudaju dobre šumske ceste. Za putnike iz smjera Zagreba već iza Ogulina počinje uspon. Prvo se zaobilazi Klek, a zatim se sve više ulazi u dubinu Gorskog kotara. Kada se iz šume otvore prostrane livade, dolazi se do Jasenka, zadnjeg sela na putu prema stijenama. Može se stići i iz Gorskog kotara, preko Mrkoplja, odnosno Begova Razdolja. U oba slučaja, šumski makadam zamjenjuje asfalt kako se planina počinje strmo uzdizati iz ravnijega šumskog područja, bespuća Velike Kapele.

↖ Zima na Bijelim stijenama

Za razliku od, primjerice, Velebita i Biokova, čije se vizure lako i instinktivno naziru, Velika Kapela nije markantna planina. Nju čini niz manjih i većih grebena, koji se dobro vide s neke od povišenih stijena. Jedan od najvećih hrptova je Bjelolasica s negdašnjim olimpijskim centrom. U njezinu neposrednom susjedstvu i općenito u središtu kapelskog područja nalaze se dva gorska sklopa – Bijele i Samarske stijene. Iako udaljene tek nešto više od dva kilometra zrakom, te dvije skupine stijena u stvarnosti su odijeljene dubokom i teško prohodnom dolinom, Crnom dragom.

Upravo je ona zaslužna što ih nazivamo posebnim planinskim skupinama, unatoč očitim sličnostima i podrijetlu. U tišini vrhova lako je doživjeti samoću koja je dugo vladala ovim područjem, sve dok ga vanjskom svijetu nije otkrio lugar Jakob Mihelčić. On je 1899. godine pokazao put do vrha Bijelih stijena poznatom botaničaru Dragutinu Hircu. Hirc i njegov sin Miroslav zatim su nizom putopisa i znanstvenih nalaza privukli pozornost javnosti.

Pogleda li se nakratko samo srce Bijelih stijena, nije teško zamisliti kako su se osjećali Hirc i svi ostali posjetitelji. Impozantni te, kazališnom terminologijom rečeno zvijezde pozornice, nesporno su mnogi stjenoviti stupovi. Vitki, okomito se uzdižu i do 50 metara prema nebu. Doimaju se neosvojivo, onako glatki i sjajni. Okolne su stijene geološke sile oblikovale u sve moguće oblike. Neke se mogu usporediti s poznatim predmetima, za druge ni mašta ne pomaže. Ljudi u njima prepoznaju kugle, bačve, prste ... Na samom vrhu čovjek ima mjesta tek da udobno stoji, no jak vjetar često prijeti rušenjem u vrtoglav ponor, samo srce stijena. Tko se ondje nađe, ima osjećaj jednak onome koji čovjeka obuzme kada s vrha katedrale gleda u njezinu tamnu unutrašnjost. Pri silasku treba biti oprezan, jer svaki korak može biti i posljednji. Konačno na dnu, kroz velika vrata ulazi se u visok hodnik. U jednom trenutku put se sužava, jedna gromada zapriječila bi put da ga ne drži kameni stalak. Vrh je toliko sitan da čovjek pomisli kako će svakog trena popustiti, naravno baš kad je ispod toga. Prolaz se dalje proširi u poveću prostoriju, plavo nebo opet se nazire negdje u visini. Još mnoge takve “prostorije” udomljuju Bijele stijene, pravi mali labirinti.

Krševit i teško dostupan krajolik upotpunjuju brojne vrtače.

Izgledaju kao da su nastale strašnim bombardiranjem, no zapravo su posljedica urušavanja poroznih stijena. Ove udubine svijet su za sebe. Kretanje otežava bujna vegetacija koja skriva kakvu rupu ili pokretni kamen. Vrtače su i prirodno groblje, jer odumrlo drveće pada u njih. Ogoljeli kosturi smreka i jela spomenici su

↖ Runolist (gore), zvončić (sredina) i malina (dolje) → Mali vrtovi zelenila u podnožju tornjeva Bijelih stijena

Po čemu smo prepoznatljivi?

VELIKE ZVIJERI Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima još žive vuk, medvjed i ris, koji su u većini zapadnoeuropskih zemalja nestali. To svjedoči o našem golemom prirodnom bogatstvu. Možda nema boljeg primjera od vuka kada je riječ o sukobu čovjeka s prirodom. Oduvijek na lošem glasu, na njega su organizirane hajke, istrijebljen je ili protjeran na najzabačenija mjesta. Istodobno, vuk je simbol divljine, a njegovo zavijanje u sumrak pojam je romantične prirode. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko dvjesto vukova. Ono što im najviše treba – hrana i siguran zaklon – nalaze u planinskom i krškom području gotovo cijele Hrvatske južno od Karlovca, osim na uskom pojasu obale, Istre i otoka. To su uglavnom rijetko naseljena područja Gorskog kotara, Like i Dalmacije.

Medvjed je najveća kopnena zvijer u Hrvatskoj. Smeđi div izaziva strahopoštovanje i divljenje kamo god dođe. Iako je drugdje u Europi gotovo istrijebljen, naša mu je zemlja još dom. Čak oko tisuću medvjeda živi otprilike na petini područja Hrvatske. Areal ove vrste podudara se dobrim dijelom s arealom vuka, ali medvjed ne živi toliko na ravnom području Dalmacije, nego uglavnom u šumovitim planinama.

Najskrovitija od svih planinskih životinja je ris. To je najveća, ali i najugroženija europska mačka, a u Hrvatskoj ih je tek između 40 i 60. U Europi je ris nestao u mnogim zemljama zbog lova te nestanka i degradacije staništa. Ceste presijecaju njegov životni prostor, a vozila ga usmrćuju. Autohtoni dinarski ris istrijebljen je iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine na početku 20. stoljeća. Tek su 1973. godine na području Slovenije reintroducirana tri para iz Slovačke, potom su se namnožili i proširili i na Hrvatsku. Žive u gustim planinskim šumama u kojima imaju dovoljno hrane i mira. Glavni razlozi ugroženosti risa su parenje u srodstvu jer cijela populacija potječe od šest jedinki, a dodatno ih ugrožavaju niska brojnost plijena i ilegalno ubijanje.

Nekoć se smatralo da velike zvijeri čine samo štetu. No, s razvojem znanosti, ali i suvremenog odnosa prema prirodi, to se promijenilo i danas ih gledamo drugim očima. Vršni grabežljivci su u ekosustavima izrazito važni, jer reguliraju brojnost plijena, uklanjaju bolesne jedinke, a postali su i ponos svake zemlje. Naravno, vuku je najvažnije da napuni trbuh, pa kad nema prirodnog plijena, spušta se do torova s domaćim životinjama i potom se gosti. Zato je potrebno vrlo dobro gospodariti velikim zvijerima. Za štetu koju vuk nanese na domaćim životinjama oštećenik ima pravo na nadoknadu u visini stvarne štete ako je poduzeo propisane radnje i zahvate za prikladnu zaštitu svojeg blaga. Uz to, rade se akcijski planovi za gospodarenje zvijerima: prati se brojnost populacije, teritorij koji nastanjuju, kretanje itd. Na godinu se u Hrvatskoj odstrijeli oko stotinu medvjeda, što nerijetko uznemiri javnost. No odstrel medvjeda lokalnoj zajednici donosi određenu financijsku dobit, što je svojevrsna kompenzacija za suživot s medvjedom, koji treba zadovoljiti određene zahtjeve: ispravno zbrinjavanje smeća, ograđivanje vrtova, košnice, zaštita stoke i sušenog mesa. Gorski kotar je oduvijek živio od šume – drva, ali i od životinja.

Danas je najčešći susret čovjeka s medvjedom. U većini slučajeva medvjed pobjegne čim osjeti čovjeka, no ponekad se to ne dogodi. Mladi se medvjed zna zaletjeti, no to je više blef. Obično je riječ o dvogodišnjacima koji se još nisu naučili bojati čovjeka, ali ga doživljavaju kao nešto zanimljivo. Ako čovjek ostane na mjestu, mladi medvjed vidi da ga se on ne boji i povuče se nekoliko metara prije susreta. No nipošto se ne savjetuje “igrati” s medvjedima jer su to snažne i nepredvidljive divlje životinje. Naravno, bitno ga je ne iznenaditi – potrebno je da spazi čovjeka pravodobno. Najopasnija je majka s mladuncima, jer ih ona dvije godine priprema za samostalan život. Odlučno ih brani, opasna je i nasrće na moguću opasnost. Tada treba ostati miran i ne paničariti. Treba izbjegavati izravni kontakt očima. U slučaju napada medvjeda ne smije se bježati, nego valja leći na trbuh i zaštititi glavu rukama.

VELEBIT Divljina u Hrvatskoj

Velebit nije najviša, ali je gotovo mitska hrvatska planina. Pojam je za divljinu, krš i surovu prirodu, a ima i golemu prirodnu važnost. Njegovim liticama, gudurama, livadama i gustim šumama prolaze medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim stazama naraštaji planinara iznova otkrivaju draži planine koje se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. Velik dio Velebita zaštićen je granicama nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenica te Parkom prirode Velebit.

Iako ne najviša, Velebit je sa svojih 145 kilometara naša najduža planina. U blagom luku, poput golema bedema širokog od 10 do 30 kilometara nadvio se iz kontinenta nad more. Tek nekoliko cestovnih prijevoja siječe masiv, a oni ujedno tradicionalno dijele Velebit na nekoliko cjelina. Sjeverni Velebit počinje od prijevoja Vratnika (cesta prema Senju) do Velikog Alana iznad Jablanca. Tu počinje srednji Velebit sve do Baških Oštarija, koji spaja Gospić s Karlobagom. Od njega se nastavlja južni Velebit do prijevoja Malog Alana, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac.

Konačno, jugoistočni Velebit završava uz kanjon Zrmanje. Iako se, gledano iz daljine, čini da je planina “monolitna”, ona je tipičan predstavnik krškog krajolika s izrazito bogatim mikroreljefom. Čovjek ga može cijeli život obilaziti i svaki put otkrivati nešto novo; toliko ima zakutaka, skrivenih livada, šumaraka, stijena, kukova i udolina. Oblikovale su ga tektonske sile; izdignule ga, prelomile prvotne geološke slojeve koji potječu još iz trijasa (prije 235 do 200 milijuna godina). Prevladavajuću karbonatnu podlogu potom je oblikovala ponajprije voda, pa je nastala šupljikava i porozna stijena. Velike količine oborina poniru u podzemlje, pa na površini izbije tek pokoji, mršav izvor.

Velebit dodiruje dva svijeta – hladnu ličku visoravan i toplo Jadransko more. Dok je lička strana pošumljena i zelena, primorska je često gola, burom šibana i suncem pržena. Primorska

↗ Magla na Lubenovcu, Sjeverni Velebit → Vuk

↘ Kornati

KORNATI I TELAŠĆICA Zapanjujući strmci i goletni otoci

Kornati i Telašćica među najljepšim su prizorima Jadranskog mora. Ondje se usred plavetnila sreću deseci otočića, velikih i mirnih uvala, čvrsti visoki strmci, surovost kamenjara, ali i šareno i bogato podmorje.

Posuti poput žućkastih bisera usred sinjeg mora, Kornati su najgušća otočna skupina na Sredozemlju s oko 150 otoka, otočića i hridi na površini od 300 km2. Njih oko 89 nalazi se u sklopu Kornata, proglašenih nacionalnim parkom 1980. godine. Legenda kaže da je Bog bacio u more pregršt bijelih stijena koje su ostale nakon stvaranja svijeta. Kornati su dugački tridesetak kilometara, najveće širine 13 kilometara, nanizani su u četiri reda u tipično dinarskom smjeru pružanja (sjeverozapad-jugoistok) između Žirja, Dugog otoka i Pašmana, a podijeljeni su u dvije skupine.

Prva dva niza čine Gornje Kornate s većim otocima Sitom i Žutom te okolnim otocima, a druga dva niza Donjih Kornata uključuju otok Kornat i obližnje otoke. Upravo je Kornat daleko najveći od svih otoka arhipelaga, koji je po njemu i dobio ime. Telašćica je pak park prirode na južnom dijelu Dugog otoka, no geografski i reljefno dio je prirodne cjeline Kornata. Tu se krajnji južni dio Dugog otoka rascijepio u dva kraka, koji strše prema Kornatima

232

↑ Meduza

↑ Tabinja

tipičan krški krajolik sa škrapama, ponikvama, kamenicama, dolcima i špiljama. Na dobrom dijelu Telašćice, a posebice na Kornatima, prevladava kamenjar. Sjene ima malo, a samo na pučinskoj strani Telašćice nalazimo manju šumu alepskog bora.

Izvorne šume hrasta crnike davno su nestale, a od nje su ostali samo makija, garig i dračik. Ljudi su šume sjekli mnoga stoljeća, a ovce i koze uz pomoć erozije od vjetra i kiše ogolili su otoke.

Nastali su kamenjarski pašnjaci, koje sunce nemilosrdno prži jer gotovo da nema sjene od drveća. Najveći dio degradiranih površina zauzimaju dvije zajednice travnjaka. Jedna je zajednica kovilja i ljekovite kadulje, a druga smilice s mogorušem. Zajednica s mogorušem vezana je za vrlo degradirane vapnenačke kamenjare s plitkim tlom, izložene udarima vjetra. Mogoruš je prevladavajuća trava na mnogim otocima te se širi i potiskuje ostale vrste, a u kamenjaru naraste i do pola metra. Telašćica i Kornati botanički su bogati, sa svoje 634 biljne vrste i podvrste, a posebno je važno 18 vrsta endema (17 ih je na Kornatima, 9 na Telašćici). Zanimljivi su endemi s dvjema vrstama perunike s travnjaka te brojne rijetke i ugrožene vrste. Jedna od njih uskolisni je slak s otočića Purare, koji joj je uz Istru jedina lokacija za tu biljku u Hrvatskoj.

Izdvajaju se i orhideje, kao što su Bertolonijeva kokica, trozubi kaćun, raonička kukavica …

Od većih sisavaca raširena je kuna bjelica. Vitka, brza i krvoločna, živi u divljim kamenjarima, ali, začuđujuće, i u središtima gradova. Ona je na Kornatima vjerojatno istrijebila zeca. Doduše, na Telašćicu je unesen muflon, koji se dobro prilagodio i sada ondje živi potpuno slobodno. Od sisavaca u brojnim krškim pukotinama skloništa nalaze šišmiši, deset vrsta u Kornatima te devet na Telašćici. Ovakvo stanište prihvatile su tipične kamenjarske vrste ptica, poput kamenjara šarenog perja, modrokosa plavog

perja, primorske i bjelobrke bjeloguze s crnom očnom maskom i krilima na inače svjetlijem tijelu, vrlo muzikalna crnoglava grmuša, grmuša, primorska trepteljka ... One se gnijezde na rijetkom grmlju ili u blizini tla. Nebom kruži orao zmijar tražeći zmije, ali i ostali plijen na tlu. Budući da je područje suho, nema mnogo vodozemaca zbog njihove ovisnosti o vlazi; jedino preživljava zelena krastača, ali pomalo začuđujuće da na Telašćici živi i gatalinka. Gmazovima koji su dobro zaštićeni od isušenja to ne smeta. Od pet vrsta na Telašćici te četiri vrste zmija na Kornatima nema otrovnica, a najmanje poznata većini ljudi je slijepa zmija.

Teško se uočava jer živi pod zemljom. Iako bez nogu te podsjeća na zmiju, blavor je gušter. Po tlu oprezno gmižu primorska i krška gušterica, a noću se po stijenama, posebice u kućama na glatkim zidovima, spretno penje macaklin zvan tarentula. Po broju vrsta, kao i svagdje, prevladavaju kukci i ostali beskralježnjaci. Ljeti cikade svakako cvrče iz borovine, a cvjetne livade prava su meka za leptire, njih 58 vrsta. U rano ljeto i proljeće uokolo leprša žuto obojen Kleopatrin žučak. Raznolikosti znatno pridonose lokve, posebice u svijetu vretenaca, vodozemaca, vodenih kukaca i ptica vezanih uz vodena staništa. No one su male i relativno brzo stare prirodnim procesom eutrofikacije.

Iako ne veliki, speleološki su objekti pojava krša koji toliko vlada ovim otočjem. To su jame i špilje, često poplavljene u gornjem sloju slatkom ili bočatom, a u donjem morskom vodom.

U njima žive podzemni organizmi, npr. endemične vrste rakušca Niphargus pectencoronatae i Niphargus hebereri. Jedna jama duboka je 35 metara i to samo do površine vode te je dosad najdublji poznati speleološki objekt na Kornatima.

Preko malih livada na Telašćici stiže se do jezera Mir, okruženog sa svih strana vegetacijom, osim na malome dijelu gdje su stijene

P R I R O DA H R VATS K E

↑ Morsko stabalce

↑ Trlje

prema moru. Da, jezero na otoku poznato je po velikoj slanosti, što je jedinstveno na našemu moru. Dapače, zbog jakog isparavanja i malog dotoka čak je slanije od morske vode. Jezero predstavlja reljefnu depresiju što se puni morskom vodom preko sitnih pukotina u podlozi dna, naročito sa sjeverne strane. Ime mu dolazi od latinske riječi murus, što znači zid, kojih ima puno u okolici.

Zbog male dubine od šest do deset metara, ljeti je temperatura viša nego okolnog mora, a iz istog razloga zimi je hladnija. Zimi se jezero može i zalediti. Dno je kamenito, a na većoj dubini uglavnom muljevito. Zanimljivo je da se taj sitni mulj sive boje smatra ljekovitim. Iako se čini beživotnom, plitka voda obiluje velikim rakovima, koji se naguravaju te malim račićima kozicama koji naizgled bezbrižno lepršaju u vodi. Uvjeti u jezeru nisu lagani, pa se ondje uspio naseliti mali broj vrsta, posebno prilagođenih takvom životu, poput školjkaša i puževa. Kao u sličnim staništima s nepovoljnim uvjetima, mali broj vrsta zato ima veliku brojnost jedinki, odnosno veliku populaciju. Na nekim mjestima su stijene potpuno pokrivene školjkašima, a dno je uglavnom prekriveno ljušturama školjkaša i kućicama puževa. Od riba ima nešto cipala i glavoča, no relativno je brojna obična jegulja ili kajman, kako zovu tu ribu. Čini se da male jeguljice na povratku u rijeke prolaze kroz pukotine dna i sazrijevaju u jezeru iz kojeg ne mogu izaći.

Na stijenama uz more vegetacija je halofilna, gdje prska more, a u tim slanim uvjetima uspijeva zajednica uskolisnog trpuca i rešetkaste mrižice. Na stijenama koje strše iz mora nije rijetkost vidjeti morske vrance dok nepokretni suše krila nakon lova. Na Kornatima su važne dvije veće zajednice galebova klaukavca (od 400 do 500 parova i druga sa 200 do 300 parova) i zajednica morskog vranca s približno 150 parova. Uz obalu često u niskom letu projuri šareni vodomar da bi stao na jednu od stijena i tražio ribice.

Ispod strmaca ponekad se vide jata dobrog dupina, a tu je nekad živjela i sredozemna medvjedica. Više od tri četvrtine površine Nacionalnog parka Kornati i znatan dio Telašćice pripadaju podmorju koje je znatno očuvano. Cvjetnice (posidonije) stanište su mnogim vrstama, možemo reći jaslice ribama i drugim organizmima. Posebno je zanimljiv morski konjic, vrsta ribe koja se repom prihvaća za vrhove biljaka. Ženka konjica polaže jajašca u posebnu vrećicu na trbuhu mužjaka, koji ih potom čuva dok se posve ne razviju i to do trenutka “rađanja”.

Strmci ili krune u podmorju specifično su stanište, gdje je dno zapravo vertikala. Tu u vrsti sjene nastaje koraligenska zajednica, gdje crvene alge te korasti mahovnjaci stvaraju tvrdi vapnenački skelet, a česti su i crveni koralji. Crveni je koralj sredozemna vrsta, a ima ga na cijeloj obali Jadrana. Koralje nalazimo na stjenovitu dnu, često na okomitim zidovima litica, prevjesa, podmorskih špilja ... Uglavnom vole tamnija mjesta s malo sedimentacije, odnosno mjesta s čistim morem. Biološka raznolikost koraligena je velika zbog mnogo malih niša, a neki organizmi, primjerice mnogočetinaši, rakovi i bodljikaši, žive unutar brojnih prostora ili na površini koralja.

Koralje, i to kamene, nalazimo u Telašćici, a to je jedini koralj koji u Jadranu može tvoriti koraljne grebene. Izgrađuje busenaste zadruge koje narastu do 50 centimetara. U uvali ima mnogo riba, pa i velike pučinske kao što su tuna i palamida, ali najčešće su ušate. Općenito je podmorje bogato i očuvano, ponajprije zato što su to zaštićena područja, bez lova i uznemiravanja.

Takvo more je prirodno mjesto za razmnožavanje ribe i drugih organizama koji potom naseljavaju ostatak mora. To upotpunjuje iznimnu prirodnu vrijednost ovih prostora, od strmaca, otočića, uvala i, dakako, mora.

P R I R O D N A B A Š T I N A P R I M O R S K E H R VATS K E

233

↗ Lan (lijevo) i trpučeva riđa (desno)

BIOKOVO Litice iznad mora

Makarska rivijera divan je dio naše obale. Široke uvale izmjenjuju se s blago izbočenim rtovima, šljunčane plaže sa zelenilom šume. Uz tanak pojas obale već stotinjak metara od mora naglo se uzdiže planina Biokovo, a njegova strma stjenovita padina oduzima dah svakome tko se prvi put ovdje nađe. Na planini je, pak, drukčiji svijet visoravni, livada, šuma, a najviše divljeg i surovog krša.

Biokovo je planinski masiv između Cetine i Neretve. Kao i većina Dinarida, izduženo je u smjeru sjeverozapad-jugoistok, oko 35 kilometara, a široko je sedam do devet kilometara.

Jadranska (primorska) padina je strma i gola, a zagorska bujna i blaža. Nigdje na našoj obali nije se tako impresivna planina približila moru kao ovdje, čiji su najviši vrhovi od mora udaljeni samo tri kilometra. Ipak, zimi je to često ledena i snježna utvrda.

↖ Kockavica (lijevo) i kamenjar (desno)

Reljefno je Biokovo podijeljeno na nekoliko terasa. Najniža doslovno počinje od razine mora, pa sve do visine od 300 metara.

Riječ je o Makarskoj rivijeri, koja se postupno uspinje. U njezinim uvalama natiskalo se mnogo naselja, jedno ljepše od drugog: Brela, Tučepi, Baška Voda … Kristalno čisto more i plavo nebo mame na bijele šljunčane plaže što se kilometrima protežu obalom, isprekidane samo naseljima i rtovima. Klima je više nego ugodna, prava sredozemna s blagim i kišnim zimama te vrućim i suhim

ljetima. To je jedno od najsunčanijih područja na središnjem i sjevernom Sredozemlju, s velikim brojem vedrih dana. Nekad je od mora bila mnogo važnija zemlja, plodno flišno tlo koje su bujice tisućljećima taložile, danas pogodno za poljoprivredu i naseljavanje. Tu su rasle mnoge vazdazelene šume s crnikom u nižim dijelovima te listopadne šume bijeloga graba i hrasta medunca, no sada su tu polja, maslinici, vinogradi, mali travnjaci ili šikare te nasadi alepskog bora. Većina naselja nije se razvila uz

LASTOVSKO OTOČJE Podmorsko šarenilo

Jedan od parkova prirode u Hrvatskoj, Lastovsko otočje sadržava mnoga prirodna bogatstva. Lastovo je među najšumovitijim jadranskim otocima, a podmorje u svojim bistrim dubinama čuva ekosustave koji su među najočuvanijima na Jadranu.

Lastovsko otočje je arhipelag petnaestak kilometara južno od Korčule. Najveći i središnji otok je Lastovo, no tu je još četrdesetak otoka, otočića, grebena i hridi koji strše iz dubokoga okolnog mora. “Razasuti” su na Palagruškom podmorskom pragu, reljefnoj granici između plićeg Jadrana na sjeveru i vrlo duboke Južnojadranske zavale. Najzapadniji i najudaljeniji od svih je Sušac, slijedi zapadno otočje, istočno uz Lastovo je otočna skupina Lastovnjaci, a još istočnije Vrhovnjaci. Neki od njih samo su gole kamene kape koje tek malo vire iznad mora, zapljuskuju ih valovi i na udaru su vjetra, tek s pokojim čuperkom žilave biljke.

Krš ovdje izranja iz mora te stvara brojna uzvišenja, od kojih su neka gole stijene. To se dobro vidi sa 417 metara visokog Huma, najvišeg vrha Lastova. Dolomiti grade uglavnom zapadni dio otoka, a od vapnenaca je istočni dio. Oni su jurske starosti, odijeljeni rasjedom na sjeveru, građeni od sličnih karbonatnih stijena iz krede. S vrha se vide i pitome udoline usred krškog krajolika, nastale u nepropusnim zonama dolomita ili polupropus­nim dolomitiziranim vapnencima, ali i s pijeskom koji su donijeli vjetrovi, po čemu je jedinstven u našem kršu. Tu su vrijedni otočani podignuli mala polja maslinika, vinograda i povrća. Da bi se polja natapala, a blago pojilo, izgradili su mnoge lokve, male oaze gdje žeđ gase i mnoge životinje, a neke su stalni stanari, poput zelenih žaba, zmija ili kukaca.

S Huma i ostalih vrhova vide se i uvale, iako otok nije razveden kao ostatak našeg dijela Jadrana. Ipak, more se duboko proširuje

↖ Žutocrvena gorgonija

Po čemu smo prepoznatljivi?

MORSKA STANIŠTA U Jadranskom moru postoji velik broj staništa, koja počinju od zone prskanja valova do najvećih dubina.

Naša je obala uglavnom kamenita, negdje blago položena, drugdje vrlo visoka i strma, poput strmaca na Telašćici i pučinskoj strani mnogih otoka. Pješčane su plaže rijetke, kao i šljunčane. Iako površinom vrlo male, i za morski i kopneni svijet važne su muljevite obale.

Najniži dio obale najbliži je moru i pod njegovim izravnim utjecajem. Supralitoral je pojas prskanja valova, a mediolitoral pojas plime i oseke. Ovisno o konfiguraciji terena, jačini valova te plime i oseke ova dva pojasa visoka su najčešće nekoliko metara. Tu vladaju ekstremni uvjeti, izmjenjuju se suha i mokra faza, prži sunce, često snažno udara more i ostavlja za sobom sol. Tu preživljavaju organizmi koji se mogu održati u ovakvim ekstremnim i promjenjivim uvjetima, poput moruzgvi i priljepaka.

Sljedeća i najbogatija terasa je infralitoral, do dubine od oko 50 metara, a ispod njega je cirkalitoral s algama kojima treba vrlo malo svjetla. To je morsko dno sve vrijeme pod morem. Ekosustavi počivaju na algama (na čvrstoj podlozi) i morskim cvjetnicama (na sedimentnom dnu) koji fotosintezom stvaraju organsku tvar. Dominiraju ipak životinje, od pridnenih riba do uistinu raznolikih beskralježnjaka – rakova, ježinaca, zvjezdača, mnogočetinaša, koralja i drugih.

Kao i obala, pješčana i šljunčana dna zauzimaju male površine. Na plitkom pješčanom dnu s mnogo svjetlosti, više ili manje mulja česte su livade morskih cvjetnica. Iako često djeluju neprivlačno, u tim bogatim staništima razmnožavaju se mnogi drugi organizmi. Vrstama najbogatije je stjenovito dno.

Okružuje obalu i otoke cijelog Jadrana do nekoliko desetaka metara dubine, a onda pomalo prelazi u ravnije i jednoličnije dno otvorena mora: obalno, pjeskovito-ljušturno dno, zatim muljevita, pa pjeskovito-detrička dna i muljevita dna otvorenog Jadrana, koja zauzimaju najveće površine. Na pojedinim mjestima izviruje kamenito dno iznad sedimenata, osobito uz otočiće otvorenog srednjeg Jadrana, a zovemo ih brakovi. Oni obiluju ribom i ostalim životom, što jako cijene ribolovci. Posebno su zanimljive podvodne strmine na većim dubinama, gdje je veća sjena, a i manji je donos hranjivih tvari. Tu nalazimo razvijene gorgonije, crvene alge i koraste mahovnjake, koji također stvaraju tvrdi vapnenački skelet. To omogućuje naseljavanje brojnih drugih organizama, pa im je biološka raznolikost velika. Vrlo su zanimljive i teško dostupne morske špilje, brojne uz hrvatsku obalu Jadrana zbog njezinih krških obilježja.

Slobodna voda (pelagijal) čini najveći dio mora, no to je s obzirom na velik prostor relativno nenaseljen dio podmorja. Svejedno, vrlo je važan zbog planktona koji je osnova hranidbenih lanaca. Ovdje plivaju pučinske ribe poput morskih pasa, tuna i plave ribe, morske kornjače te lebde meduze i ličinke mnogih sjedilačkih organizama s dna.

GORAN ŠAFAREK PRIRODA HRVATSKE © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2015. © tekst: Goran Šafarek

Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Vid Jakša Opačić Autor teksta Goran Šafarek Autori fotografija Goran Šafarek, Tomislav Šolić, Velid Jakupović, Vedran Slijepčević, Nino Šalkić, Ivan Budinski, Ivana Selanec, Perica Mustafić Lektura Jasenka Ružić Korektura Jelena Rajher Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Tisak Gorenjski tisk, Kranj, Slovenija, studeni 2015.

ISBN 978-953-14-1890-4 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000917270.

Sva prava zadržana.

Ni jedan dio ove publikacije ne smije se reproducirati, pohraniti ili pre­no­siti u bilo kojem obliku ili bilo kojim putem, elektronički, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili drukčije bez prethodnog pisanog dopuštenja vlasnika autorskoga prava.

Autor zahvaljuje sljedećim ustanovama i pojedincima: NP Brijuni; NP Mljet; NP Krka; NP Paklenica; PP Telašćica; PP Kopački rit; PP Biokovo; JU Kamenjak; Marijana Miljas (Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Dubrovačko-neretvanske županije); Marko Kristić (Dubrovačko-neretvanska županija); Bariša Ilić i Davorka Kitonić (Neretva); Ivan Budinski (BIOM); Vedran Slijepčević (Veleučilište u Karlovcu); Božo Flis (Ronilački klub Šoderica); SAK Ekstrem Makarska; Građanska inicijativa Naš potok, Pazin; Mosor Prvan (Sunce); Tomislav Šolić (Projekt Rijeke Hrvatske); Ilija Frlan (Ronilački centar “Ankora”, Lastovo); Đani Iglić (Ronilački klub “Sveti Roko”, Bibinje); Marija Dejanović (TZ Nin) i Ivan Stulić (Nin); Hrvatske šume; Karlo Ružić (Adventure Dalmatia, Cetina); Ivan Prepolec (ribnjaci Crna mlaka).

Autor svih fotografija u knjizi je Goran Šafarek osim: Tomislav Šolić: 106 (gore); Perica Mustafić: 106 (dolje); Vedran Slijepčević: 123 (dolje), 157; Nino Šalkić: 164-165; Ivana Selanec: 205; Velid Jakupović: 218 (gore), 220 (dolje), 222, 228-229, 236, 286-287, 293; Ivan Budinski: 287 (krajnje desno).

Malo zemalja u Europi može se podičiti prirodom kakvu ima naša domovina. Svi znamo za naše bogato podmorje i još očuvanu obalu, no to nije sve. Dinarski krš sa specifičnim geološkim i hidrološkim pojavama prekriva polovinu Hrvatske. Možda ni jedna zemlja nema tako raznolike, a još očuvane, rijeke s endemskim vrstama riba kao Hrvatska. S druge strane, Biokovo, Velebit i ostale planine čuvaju brojne endemske biljke. Planinsko područje još nastanjuju velike zvijeri − medvjed, ris i vuk − koje su protjerane u većem dijelu Europe. Naše šupljikavo podzemlje svjetsko je središte podzemne faune s golemim brojem endema. Tu su i brojni dragulji: slapovi, kanjoni, stjenovite litice, šume, livade …

Iako tisućljećima pod utjecajem ljudi, divljina se u Hrvatskoj ipak donekle uspjela održati.

• Istražite čarobne planinske vrhove, impresivne riječne kanjone, guste hrastove šume, slikovite močvare i poplavna područja, brojne krške otoke te bogato i šareno podmorje. Otkrijte zadivljujuća prirodna staništa brojnih biljnih i životinjskih vrsta koje je tekstovima i fotografijama popratio Goran Šafarek, poznati hrvatski biolog, istraživač, fotograf i snimatelj. Upoznajte sedru, buru, krške i još mnoge druge fenomene po kojima je priroda Hrvatske prepoznatljiva i izvan svojih granica.

Kako bismo je sačuvali za buduće naraštaje, diljem Lijepe Naše više je od 400 zaštićenih prirodnih područja, a njihov popis na kraju knjige zaokružuje ovo jedinstveno i uzbudljivo putovanje.

w w w.moz aik- k njiga.hr

297,00 kn ISBN 978-953-14-1890-4