Kresley Cole PROFESIONALAC
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo sedamdeset druga Naslov izvornika
The Professional Copyright © 2013 by Kresley Cole Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Urednica programa
Hana Vunić Urednik
Vid Jakša Opačić Lektura
Snježana Babić Korektura
Romeo Mihaljević Grafički urednik
Marko Katičić Oblikovanje naslovnice
Marko Katičić Ilustracija na naslovnici
Shutterstock Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2021. ISBN 978-953-14-2932-0 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2933-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001086399 (meki uvez) i 001087142 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Kresley Cole
Profesionalac S engleskoga prevela IRA MARTINOVIĆ
Posvećeno Lauren McKenni, mojoj nezamjenjivoj urednici. Deset godina, tri žanra, dvadeset dvije knjige. Ne bih uspjela bez tebe, gospođo.
1
T
aj ima neriješenih trauma vezanih za mamicu. Taj vara svaku curu. Taj nema smisla za humor. Taj je gotov za dvije minute – svakog tipa koji bi prešao vrata puba na kampusu odmah bih opisala svojim pripitim frendicama. Moja sposobnost procjene muškaraca oduvijek je bila vrhunska – i uživala sam u toj analizi. Znate u čemu je moja tajna? Uvijek ih dam najgore ocjene. Tako je jako teško pogriješiti. Cure za stolom – nekoliko prijateljica moje cimerice i nekoliko mojih – promatrale su me kao da sam cirkuska atrakcija. Zabavna frendica koja im uvijek pribavi besplatna pića. Nakon groznog tjedna, baš mi je to i trebalo. Tekila, limeta i sol. Moja najbolja frendica Jessica prignula se da mi šapne u uho. – Bolje ti je da sniziš kriterije, izbirljiva čistunko, jer ćeš inače i u grob kao djevica. Kakva si došla na svijet, takva ćeš i otići. Samo je ona znala da sam još djevica – i zašto. – Nizak udarac, Jess – rekla sam joj bez ljutnje. U tome smo bile slične – nije nas lako razljutiti – a baš zbog toga smo se i toliko dobro slagale da zajedno živimo. Skoro u svemu drugome bile smo različite kao noć i dan; ona dugonoga, osunčana, s blistavim plavim očima i kratkom crnom kosom, a ja niska, prsata, s dugom crvenom kosom i blijeda kao porculanski umivaonik; ja štreberica zaljubljena u učenje, na putu za doktorat iz povijesti, a Jess neodlučna i u vezi toga treba li uopće studirati, a pogotovo što. Trenutno je, nakon nekoliko prvih 7
Kresley Cole
godina, bila na početku studija sociologije. Faks je smatrala reketom za sirotinju – prema vlastitim riječima. Iako je semestar bio na polovici, Jess je sutradan kretala na krstarenje grčkim otocima sa svojom imućnom obitelji. Stigla nam je još jedna runda tekile, koju su platili dečki iz bratstva smješteni nekoliko stolova od našeg. Podigle smo čaše, pa poslušno liznule, tresnule i progutale. Tekilu, ne dečke. Druge cure možda bi u tim površno privlačnim momcima vidjele potencijalne dečke ili samo zabavu za tu noć, ali meni su predstavljali tek glavobolju. Druge cure dale bi se navući na njihove trikove i gluparije, ali ja ne. Meni su bili dosadni. Iako nisam oduvijek bila takva. – Daj analiziraj njih, Natalie! – dreknula je naša frendica Polly, farmerska cura iz Nebraske – njezina obitelj je imala maru farmu kod Lincolna, nedaleko od farme moje obitelji. Nekadašnje farme moje obitelji, zapravo. Mama ju je prodala prošle godine. – Prelako – rekla sam, već mjerkajući trojku koja nam je poslala pića. Prvi je stalno virkao prema ekranu, a noga mu je ispod stola nervozno plesala. Drugi je bio toliko pijan da su čak i njegovi frendovi kolutali očima. Treći je bio sav ulickan i svako malo bi provjerio koliko dobro izgleda u ogledalu iza šanka. – Slijeva nadesno? – rekla sam. – Živi u kladionici, loče od jutra do mraka i – kako da kažem? – ispod odjeće nema bogzna što za pokazati. Uzdahnula sam. Prelako, rekla sam vam. Gdje je uzbuđenje u analizi gotovoj u dvije minute? Isti gradić, isti pub, isto društvo kao i inače. Sutra me čekala rana smjena u jednom restoranu, kasna u drugom, a u ponedjeljak predavanja i instrukcije. Proteklih nekoliko tjedana prosječno sam spavala samo pet sati svake noći. Zašto sam uopće u pubu? Jer ću se naspavati kad umrem, valjda. 8
Profesionalac
– Ja sam si našla večerašnji plijen – rekla je lijepa Jess. – Biram ovoga koji nema bogzna što za pokazati – kao i inače, Jess će žrtvu odvesti k njemu, ne k nama, da može otići kad bude gotova. – Takvi kao on – nastavila je gotovo zlurado – nedostatke obično nadoknade ustima. Provjereno! – Pazi što radiš – rekla sam joj – lijepa Jessebel, da si ne navučeš još jednog obožavatelja na vrat. – A što ja mogu kad je ovo Bermudski trokut – pokazala je međunožje. – Tko se odvaži na posjet, nikad ne ode. Zamišljeno sam se kucnula po bradi. – A ja sam mislila da ti to tako zoveš jer je pola mornarice prošlo onuda. – Nije ni to loše! – prasnula je u smijeh. Sad nam je smiješno, pomislila sam, ali obje znamo kako to izgleda: Jess uvijek nađe tipove koji mjesecima očajnički šalju darove, zovu usred noći, vuku se za njom uokolo. Koji je smisao sve te drame? Sve te tragedije? Veze, ljubav, seks; sve je to precijenjeno – stalno joj to govorim. I svaki put se samo tajanstveno nasmiješi i kaže da će i mene kad-tad snaći ista sudbina. Samo se nadam da ću ja sve to vidjeti, uvijek doda. Kad se smijeh stišao, Polly je kimnula prema vratima. – Daj sad njega. – No dobro – s uzdahom (i osjećajući se kao cirkuska atrakcija) sam se okrenula prema vratima. I ugledala najopakije zgodnog muškarca kojeg sam ikad vidjela. Imao je oči boje jantara, živog zlata, koje su još snažnije blistale zbog guste, vrlo tamne kose. Padala mu je do ovratnika, ni kratka ni duga. Imao je rimski profil s nosom koji je izgledao kao da je barem jednom slomljen, a obje usnice mu je presijecao tanak ožiljak. Možda je boksač? Nije bio odjeven kao boksač, doduše; odjeća mu je bila i skupa i otmjena: lijepo krojen crni sako, elegantna košulja, tamnosive 9
Kresley Cole
hlače, crne kožne cipele i remen. Uz Jess sam naučila dovoljno o modi da znam prepoznati kvalitetnu odjeću. Njegova večerašnja kombinacija vjerojatno je koštala više od svega što sam ja imala u ormaru. Kad je stao pred šank i naručio si piće, primijetila sam da na jednoj ruci ima tri prstena, na palcu druge ruke još jedan, te da mu iznad krutog ovratnika košulje viri opaka tetovaža. Osobni stil bio mu je mješavina privilegiranog i uličnog. Bio je visok, mršav, ali i mišićav, i vjerojatno je bio u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, ali izraz na licu odavao je zrelost i umor starijeg muškarca. Izgledao je grubo, ali iako nije bio lijep na klasičan način, bio je nekako divlje privlačan. Držao se kao da umire od dosade, ali istovremeno vrlo pom no motrio sve oko sebe. Ni jedan od tih elemenata nije se slagao s drugima. Moje analitičke sposobnosti umuknule su pred tom misterijom. Osjećala sam da me prijateljice promatraju, čekajući da nešto kažem, ali nisam znala što. – Ne znam ... Nije mi jasan – ulični nasilnik, bogati zavodnik ili oboje? Povrh svega, njegov je izgled odavao da je možda iz Europe – i da je definitivno opasan. Bio je poput knjige na jeziku kojim ne govorim. Fascinantan. Jess me uštipnula za bok da mi privuče pažnju. – Daj, bar zatvori usta, droco – rekla mi je svisoka. – Dobro došla u moj svijet, u kojem se svaki prvi susret odigrava u slow motionu, dok svira At Last. A ne, ne: tvoj je svijet previše nemiran za mene, previše uzbudljiv. Zašto mi onda pogled opet bježi prema njemu? – Jebeno je seksi – Jess me još nije bila spremna pustiti na miru. – Iako izgleda kao boksač kojeg su sredili za naslovnicu GQ-a. Vjerojatno dobije više ženski nego što mu treba. Ali ti si ga pogledala dvaput, a to ga svrstava u jedinstvenu, skoro praznu kategoriju. 10
Profesionalac
Tip je prava rijetkost, kao izumrla životinja ili, ne znam, jednorog. Zaslužuje pomnije razmatranje, je li? Mogla bih ga podvrgnuti ispitivanju, svrstati u jednu od svojih kategorija, tek toliko da me prestane zanimati. Uostalom, dovoljno sam popila da mu priđem. – Mogla bih se otići upoznati. Jess je kimnula. – Osim ako nisi kukavica. Samo hrabro, idi vidi kakav je. Večeras si preslatka. Jessin stil je bio otvoreno seksi i glamurozan, a meni je bio draži nedodirljivi seksipil, ali večeras sam nosila njezinu odjeću. Usku suknju od antilopa, top od glatke crvene tkanine s dubokim izrezom – jedan od mnogih Jessinih topova s dubokim izrezom. I barem jednom u životu nisam nosila sportski grudnjak da mi malo smanji poprsje. Tako sam bila obučena samo zato što su svi elementi moje uobičajene uniforme – traperice i dolčevite – bili nabacani u košaru za prljavo rublje. Na sve to sam obula visoke crne čizme koje mi je kupila Jess, kako bih joj pokazala da mi se sviđaju. Ustala sam, poravnala valovitu kosu i zabacila je preko ramena, pa povukla suknju na mjesto. Jess me ohrabrujuće i vrlo glasno pljesnula po stražnjici. Dok sam prolazila pored njihovog stola, Cuger i Mali su podigli čaše kao da mi nazdravljaju, zbog čega mi je samopouzdanje još malo poraslo. Kad sam bila na pola puta do Opakog, pogledao me ravno u oči. Pogled mu je bio vreo i dobila sam osjećaj da se pub smanjuje, zagrijava. Jedva sam zaustavila ruku koja je već krenula malo mahnuti da rashladi lice. Po prvi put u životu zbog nekog muškarca me uhvatila lagana histerija. Prišla sam šanku i stala pored njega, a on se okrenuo prema meni cijelim tijelom. Izbliza je djelovao još opakije, ali i još privlačnije. I bio je viši nego što sam mislila. Oči su mu bile čarobne; šarenice boje jantara, s tankim crnim rubom. 11
Kresley Cole
Primijetila sam sitnice koje se izdaleka nisu vidjele – stare ožiljke na zglavcima prstiju, tetovaže na prstima ispod prstenja, savršeno izbrijano lice i čeljust oštru poput noža – ali i vrelinu koju je njegovo krupno tijelo isijavalo. A tad me zapahnuo njegov miris i sve su se misli u mojoj glavi rasplinule. Mirisao je svježe, muški, opojno. Mozak mi je stao. Reci nešto, Nat. Morala sam nagnuti glavu da ga pogledam u oči. – Bok, ja sam Natalie – promucala sam, pružajući mu ruku. Nije je primio. U redu ... Progutala sam knedlu. – Mogu li te počastiti pićem? – pogledala sam što pije. Votku s ledom? Nije mi izgledao kao netko tko pije rum-kolu. Nakrivio je glavu i zagledao se u mene – identično kao što se ja zagledam u muškarce dok ih analiziram – ali i dalje nije ni riječi rekao. Možda ne govori engleski? Na našem sveučilištu ima mnogo stranaca. – Piće? – pokazala sam njegovu nedirnutu čašu, pa zamahnula kao da pijem. Izraz lica mu se nije promijenio. Odavao je toliko malo kao da razgovaram sa zidom. – Lijepo smo popričali – rekla sam, sve crvenijih obraza. – Totalno super – okrenula sam se da odem, umirući od srama, kad ... grubi prsti su mi zgrabili lakat i osjetila sam hladan dodir prstenja na vreloj koži. Dodir me pecnuo i stresla sam se. – Čekaj – rekao je. Čujem li ja to ruski izgovor? Srce mi je poskočilo. Rus? Okrenula sam se, ovog puta s iskrenim smiješkom. – Ti si iz Rusije? – rekla sam. – Zdravstvuj – dodala sam. I dalje je držao moj lakat. Zašto mu je koža tako vruća?, pomislila sam, da se obranim od misli o tim vrelim prstima na drugim dijelovima mog tijela, kako ostavljaju trag ... – Govoriš ruski? 12
Profesionalac
To, Rus je! – Malo – rekla sam, presretna. Dobra prilika da ga ispitam sve o Rusiji, zemlji u kojoj sam i ja rođena. – Položila sam nekoliko stupnjeva – punih pet stupnjeva. Za magisterij sam morala ovladati nekim stranim jezikom i odabrala sam ruski. Osvrnuo se uokolo po pubu vrlo napeto, kao da bi ga netko svakog trenutka mogao zaskočiti i udariti, pa me opet pogledao u oči. – Mogla si prići kome želiš, a ti si odabrala mene? – nastavio je na engleskom, i to vrlo dobrom, iako sa snažnim naglaskom. – Voliš nevolje? – Možda i volim – rekla sam koketno, ne znajući ni sama otkuda mi toliko samopouzdanja. Zvučala sam kao da sam trčala – grlo mi se još nije opustilo i zadržavala sam dah od trenutka kad me dodirnuo. – Jesam li ih pronašla? Pogled mu je pao na ruku i kao da se iznenadio kad je shvatio da me još uvijek drži. Odmah me pustio i to s ljutitim izrazom na licu. – Nisi, curice – zgađeno me pogledao, okrenuo se i izašao. Ostala sam stajati zagledana u vrata, zatečena. Koji se vrag događa? Gledao me kao da ga zanimam. A zbrisao poput vampira koji je shvatio da sam jebeno sunčeko.
13
2
Š
to si mu napravila? Jesi li ga ugrizla? Jesi li mu rekla da ima maloga? Smrdi li ti iz usta? Ostala sam u pubu dovoljno dugo da se svi lijepo nasmijemo na moj račun, jer sam to i zaslužila i jer znam priznati poraz. Nisam umišljena veličina – na kraju krajeva, ako se ja rugam njima svojim analizama, smiju se i oni rugati meni. Tko se ne zna zajebavati na vlastiti račun nije za mene. Nakon još nekoliko pića, pozdravila sam prijateljice i pripita se uputila doma, prema stančiću u kojem sam živjela s Jess, oko pet ulica od puba. Vani je bilo mnogo studenata, svi su redom partijali da se riješe predispitnog stresa. Noć je bila prava jesenska, zrak bistar i hladan, a Mjesec nad nama pun. Zakopčala sam jaknu do grla. Ovako blizu žetve zrakom se širio miris zrelog kukuruza – miris koji sam smatrala uzbudljivim, kao i svako drugo dijete odraslo na farmi. Pored mene je prošao tko zna koji po redu zaljubljeni par i malo sam se okrenula za njima i za njihovim spojenim ručicama. Ne da mi se gnjaviti s muškarcima i njihovom dramom, ali ove zime bi mi dobro došao netko da se lijepo stisnemo jedno uz drugo kad zahladni. Netko tko bi shvatio da su mi ruke ledene i zagrijao ih među svojima. Ne onaj Rus. Ne misli na Rusa, ne misli na Rusa ... 14
Profesionalac
Prekasno. Nije da sam se mogla zamisliti kako zaljubljeno šećem po kampusu s nekim poput njega, ali ipak. Bilo je nečeg zanimljivog. Obuzeo me iznenadan osjećaj da me netko promatra. Nemirno sam prešla rukom preko zatiljka, osvrćući se. Vidjela sam samo studente kako šeću, ulaze i izlaze iz pubova. Valjda me tekila omamila. Ili me dokrajčio stres zbog groznog rasporeda na poslu, koji me ovog tjedna smoždio. Naš je kampus bio toliko siguran da je najveću opasnost predstavljala smrt od dosade. Zaključivši da se nepotrebno brinem, izvukla sam mobitel iz džepa i provjerila poruke. Ni jedna nova od Zironoffa. Lako je moguće da me nasamario. Ne bi mi to bilo prvi put da sam angažirala lažnog privatnog detektiva. Što ako mi je to đubre potratilo godinu dana napojnica? Dočekala me poruka od mame, koju je brinulo što previše radim. Da sazna zašto mi treba toliko novca, shvatila bi to kao uvredu, a našem odnosu nije trebala još jedna tema za prepirku. Kad sam konačno stigla doma, nisam odmah ušla, nego sam obišla kuću kroz vrt. Živjele smo u zgodnoj prizemnici građenoj sredinom prošlog stoljeća, u vlasništvu Jessinih roditelja. Jess ju je zvala gajba, što vam još nešto govori o njezinoj zrelosti. Ušla sam, u hodu skinula jaknu i otišla u kuhinju. U frižideru me čekao hladni Gatorade, moje tajno oružje protiv mamurluka. Iz prednjeg hodnika do mene je dopro neki zvuk. – Jess, doma si? – doviknula sam, ne mičući se od frižidera. Zvučala sam pijano, a ne samo pripito. – Zašto si doma? – možda po prvi put u životu nije nikoga uhvatila u pubu? Ako je tako, možemo kukati jedna drugoj. Odgovora nije bilo. Gajba je bila relativno stara kuća, koja je proizvodila više škripe, jecaja i uzdaha od snimanja pornića. 15
Kresley Cole
Zatvorila sam frižider. Pola vrata bilo je prekriveno slikama iz Jessinih modnih časopisa, kojih je bilo po cijeloj kući. Moja polovica je bila prekrivena razglednicama. Slala mi ih je sa svih eks kluzivnih destinacija koje bi posjetila tijekom praznika. Iako bi me njezina obitelj svaki put pozvala i iako sam željela putovati, imala sam previše posla. Nikad se nisam maknula iz našeg dijela zemlje. Nikad nisam vidjela ni obalu, a kamoli Eiffelov toranj. Da imam dolar za svaki put kad sam čeznutljivo pogledala njezine razglednice i obećala sama sebi Jednog dana ... Ne bi mi trebala tri posla. Popila sam Gatorade i odvukla se do svoje sobe, putem skupljajući kosu da je svežem za tuširanje. Minutu kasnije, kad sam stala pod vrući tuš, opet me preplavio val pripitog razočaranja. Sad kad sam konačno i ja nekoga pokušala zavesti i dobila hvala, ne, još sam se više pitala zašto se itko nabacuje ikome, uz toliki rizik od odbijanja? Razmišljala sam o svim muškarcima kojima sam ja rekla hvala, ne. Jesam li im ubila samopouzdanje? Nije mi bilo jasno čime sam onako razljutila Rusa. I za koga me vraga onako zgađeno pogledao? Nisam bila komad kao Jess, ali otkako su mi cice narasle, muški spol se zanimao za mene. Kritički i znatiželjno sam prešla dlanovima preko bedara. Noge su mi bile mišićave od sata i sata hodanja oko stolova, ruke čvrste od nošenja teških pladnjeva s hranom. Prešla sam na bokove. Dobro, tu me ima; ali zato mi je struk uzak. A grudi? Prilično su velike, to da; toliko da sad plutaju na vodi, dok bradavice vire nad površinom poput koralja. Večeras sam izbacila cice na vidjelo, a Rus ih nije ni pogledao. Što bi bilo da me nije onako pogledao i otišao? Kako bi bilo da oni grubi dlanovi sad mijese moje grudi? Na tu me pomisao preplavio iznenađujuće snažan val požude. Bradavice su mi se još ukrutile. Kad je preko njih prešla topla voda, zadržala sam dah. 16
Profesionalac
Razgovarali smo kraće od dvije minute, bili u istoj prostoriji kraće od deset. Zašto je ostavio tako snažan dojam na mene? Kvragu sve – zgađen pogled ili ne, ne može me spriječiti da maštam o njemu. Jebi se, Rusu, pomislila sam i zavukla ruku među noge, zamišljajući ona široka ramena, četvrtaste vilice, one usne. One oči boje jantara. Čak i kroz vodu osjetila sam da sam nabrekla, ovlažila se. Srednji prst mi je kliznuo među nabore, razmaknuo ih i kad sam dodirnula klitoris, već je bio vrlo osjetljiv. Požudno sam uzdahnula i počela nježno kružiti prstima. Zaklopila sam oči, raširila noge i naslonila koljena na rub kade. Slobodnu ruku sam podigla na grudi, igrajući se s bradavicama ... Na tren sam pomislila da bih mogla skoknuti po jedan od vibratora, provjerenih pomagača koji su se skrivali ispod kreveta. Ali tad sam zamislila Rusove usnice kako klize mojim tijelom dok me onako vrelo gleda i shvatila da mi gumeni pomagači neće trebati. Iako nikad nisam nikome dopustila da me liže, sad sam zamislila Rusovu tamnu kosu među svojim bedrima. Od idućeg dodira prstom moje se tijelo zaljuljalo u vodi, dah mi je zastao. Zamislila sam čvrst dodir njegovih usana, požudan jezik. Zamislila sam kako me napaljuje, kako sam sve vlažnija sa svakim dodirom. U mojoj fantaziji, moj klitoris nije pulsirao pod mojim prstima, nego pod njegovim pohotnim jezikom. Tijelo mi se napelo, jureći prema orgazmu, kao da se svaki atom pretvara u malu supernovu. Prešla sam dlanovima preko ukrućenih bradavica za još malo poticaja; nedostajalo mi je još samo nekoliko dodira ... Otvorila sam oči i vidjela vlastito tijelo u grču užitka, ali krajičkom oka primijetivši nešto neočekivano. Učinilo mi se da kroz paru vidim Rusa. Na vratima vlastite kupaonice. Kako me pohotno gleda, stežući vilice i napeto dišući. 17
Kresley Cole
Kao da je spreman za skok, kao da će se svakog trena baciti na mene. Zaškiljila sam, jer se kroz paru nije bogzna što vidjelo. Ovo je očito pohotna fatamorgana. Jesam li se baš toliko napila? Bila sam sekundu od orgazma, nedostajala je još samo koja sekunda. Potaknut tim njegovim pogledom – očito dijelom moje fantazije – moj se prst pomaknuo kao sam od sebe i cijelo mi je tijelo zadrhtalo. Rus je glasno zadržao dah, stisnuo šake i odmah ih rastvorio. Izraz na njegovom licu govorio je da bi se najradije bacio na mene i pojeo me komadić po komadić. Još samo malo ... Pomislila sam i točno u tom trenu shvatila da Rus doista stoji na vratima moje kupaonice. Provalio mi je u kuću i sad me špijunira, psihopat jedan! Skočila sam na noge, udahnula spremna za glasan vrisak, ali prekinuo me. – Pokrij se, Natalie – rekao je hrapavim glasom, žestoko se mršteći. – Moramo razgovarati – opsovao je na ruskom i udaljio se. Pokrij se? Razgovarati? Psihopatski serijski ubojice koji se uvlače u kuće ne dolaze na razgovor. Bila sam toliko zbunjena da nisam uspjela ni vrisnuti. Usta su mi ostala otvorena, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Panično sam iskočila iz kade, dohvatila ručnik i svezala ga oko tijela. Čak i usred sve ove gužve, moje su bradavice reagirale na dodir frotira i malo sam uzdahnula. Osvrnula sam se u potrazi za oružjem, skinula poklopac toaletnog kotlića i podigla ga preko ramena poput igrača bejzbola. – Nemam pojma što radiš u mojoj kući – doviknula sam ne izlazeći iz zasad sigurne kupaonice. – Ali smjesta odlazi ili zovem policiju! – Šalje me tvoj otac – odvratio je iz moje spavaće sobe. 18
Profesionalac
Zamahnula sam, ali moje priručno oružje je oklijevalo. S obzirom na ruski naglasak – i trenutak kad je došao – očito je da misli na mog biološkog oca, zaključila sam. – Moj je otac umro prije šest godina! – ipak sam rekla. – Mislim da znaš da ne mislim na tog. – Što znaš o njemu? Tko si uopće? I zašto si mi provalio u kuću? – brzo sam izredala pitanja. – Provalio? – čula sam ga kako prezirno puše. – Ključ sam našao ispod plastičnog ukrasa pred vratima. Svatko ga je mogao pronaći – dodao je prijekornim tonom. – Tvoj je otac vrlo utjecajan – i bogat – čovjek. Zadužio me da ti budem novi tjelohranitelj. – Tjelohranitelj? Što će mi tjelohranitelj? – Svatko u obitelji vrijednoj desetke milijuna – na tu svotu širom sam otvorila usta – treba zaštitu. – Moj biološki otac je ... milijarder? – on to ozbiljno? Možda misli na rublje. – Tako je. Zove se Pavel Kovalev. Nedavno je saznao da postojiš, od onog privatnog istražitelja kojeg si angažirala. Konačno sam saznala očevo ime. Istragu o biološkim roditeljima započela sam jer me mučila znatiželja. Nije mi trebalo dugo da pomislim kako sam možda i znatiželju naslijedila od roditelja. Nakon toga sam počela zamišljati kakvi su: muškarac i žena u četrdesetima, koji se danas pitaju što je bilo s djetetom koje su prije dvadeset četiri godine ostavili u ruskom sirotištu. To me toliko kopkalo da sam si našla još jedan posao, kako bih mogla platiti dugu istragu. Željela sam ih pronaći zbog sebe, ali i zbog njih. A sad čujem da je moj otac nedavno saznao da postojim? Namrštila sam se. – Istražitelj? Zironoff? Ne odgovara mi ni na pozive, ni na mailove. 19
Kresley Cole
– Rečeno mu je da ćemo te mi obavijestiti o rezultatima njegove istrage. – Aha – hvala što si mi javio, seronjo. Barem nije od mene izvukao još love. Nije ni mogao ... jer sam uspjela. Nakon šest godina potrage. Zaljuljala sam se od šoka – i zbog tekile, koja još nije popuštala. Vratila sam poklopac kotlića na mjesto da mi ne padne na glavu poput nakovnja u crtićima. – Ako si mi tjelohranitelj, zašto me špijuniraš u kupaonici? – dohvatila sam kućni ogrtač, misleći da je ručnik. – Ha? Tišina. Nije odgovorio, a mene je uhvatila neobična panika da je nestao – i odnio sa sobom i odgovore i olakšanje moje znatiželje. – Jesi li još tu? Pokušavajući ne misliti na to koliko mi je kratak ružičasti kućni ogrtač – i u kakvom me stanju zatekao kad mi je upao u kupaonicu – provirila sam van. Nigdje ni traga Rusu. Oprezno sam otapkala do sobe. – Nisi mi odgovorio. Hej, zašto mi kopaš po odjeći? Izašao je iz garderobe. – Gdje su ti koferi? – Kakve sad veze koferi imaju s ičim? – nisam ih ni imala. Kad bih trebala putovati s faksa kući, potrpala bih stvari u kutije i košare za rublje. Odmjerio me od glave do pete, zadržavši pogled na određenim dijelovima tijela. Nakon sekunde-dvije se pribrao i dohvatio moj veliki ruksak. Izvrnuo ga je i sve su se knjige razletjele po podu. Povijest seksualnosti. Granice erosa. Trn u mesu. – Koji je tebi ruski vrag? – ako je i primijetio naslove knjiga – koje, usput rečeno, čitam za kolegij o povijesnoj ulozi spolnosti – nisu ga se dojmili. Dobacio mi je prazni ruksak toliko snažno da sam ga jedva uhvatila. – Spakiraj samo nužno. Sve ćeš drugo kasnije dobiti. 20
Profesionalac
Oborila sam pogled na torbu, pa opet pogledala Rusa. – Ne pakiram ja ništa dok mi ne kažeš kamo me navodno vodiš. I zašto to ne može pričekati do sutra. Ne znam ništa o tebi. Što se mene tiče, možda si trgovac ljudima! – I ovo mi je metoda? – uzdahnuo je s nekakvim iznenađenim nestrpljenjem, kao da mu nitko dosad nije odbrusio – ili kao da se upravo ovako stalno ponaša prema curama, a svaka dosad mu je poslušno rekla Na zapovijed. – Zovem se Aleksandr Sevastijan. Možeš me zvati Sevastijan – to je kao Sebastijan, samo sa v?, pomislila sam. – Radim za tvog oca godinama. Kovalev jedva čeka da te upozna. Nikad ga nisam vidio tako uzbuđenog – dodao je, više za sebe. – Kako zna da sam mu kći? Što ako je Zironoff pogriješio? – Njet – rekao je odlučno, ili je samo tako zvučao zbog ruskog naglaska. – Dala si Zironoffu DNK. Kovalev je napravio test. Rezultati su potvrdili srodstvo. Nema greške. – Ako je tako silno uzbuđen, zašto nije došao osobno? Zašto me nije nazvao? – Kao što rekoh, tvoj je otac utjecajan čovjek u Rusiji, a trenutno se bavi poslovima koje samo on može riješiti. Ja sam njegov čovjek od povjerenja – Sevastijan je prišao prozoru moje spavaće sobe i provirio kroz nabore roleta jednako nepovjerljivo kao što se osvrtao po pubu. – Ako se spakiraš i sjedneš sa mnom u avion, upoznat ćeš ga za manje od četrnaest sati, na njegovom imanju pored Moskve. Tako on želi – a mene je poslao da tu želju provedem u djelo. Koliko god da je Rus poremetio moj unutarnji mehanizam za analizu muškog roda, još sam uvijek znala prepoznati laž. A njegova mi je priča djelovala istinito, koliko god to ludo zvučalo. Stvarnost se svalila na mene poput lavine. – Ali, sutra radim – ne bih morala toliko raditi da moja istraga dođe kraju. – Imam 21
Kresley Cole
predavanja! – čim sam to izgovorila, shvatila sam kakvu sam glupost rekla. Što ovaj golemi tetovirani Rus uopće može razumjeti o tome što meni znači magisterij na sveučilištu u Nebraski? Što je njega briga za to? Iznenadio me odgovorom. – Obrazovanje ti je važno. To nam je jasno. Ali tvoj otac želi da odmah dođeš u Rusiju. Ne idućeg mjeseca ili idućeg tjedna. Krećemo večeras. – Uvijek dobije što želi? – Bez iznimke – Sevastijan je pogledao na svoj skupi sat. – Avion kreće za sat vremena. Više ću ti objasniti putem do aerodroma. Avion? Aerodrom? Nikad nisam letjela. A sad bih mogla biti u Rusiji za manje od jednog dana. Ne misli na razglednice, ne misli na ... Čak ni Jess nikad nije bila u Rusiji! Brzo sam se pribrala. – Čemu tolika žurba? Usput rečeno – nemam putovnicu! Kako ću odavde do Moskve bez dokumenata? – To ću ja srediti. To nije problem – Sevastijan je ugasio svjetiljku pored mog kreveta i soba je utonula u polutamu. – Kako nedostatak putovnice može ne biti problem? – pogled mi je pao na njegove tetovaže, na ožiljke na zglavcima i u meni se rodio tračak sumnje, ali probala sam je odbaciti. Ma ne, nema šanse ... – Jasno mi je da ti je ovo previše događaja odjednom. Ali odsad će neke stvari biti drugačije, Natalie. Neka pravila ... više neće vrijediti. Bila sam spremna za prepirku. – Nisi mi ništa obja ... – Reći ću ti što jednostavnije mogu – prekinuo me. – Za pet minuta izlazim iz ove kuće. Možeš izaći sa mnom, odjevena i s putnom torbom u ruci, ili možeš izaći u tom malom kimonu – prešao je pogledom preko mojeg tijela, zadržavši se na bradavicama što su se nazirale kroz tkaninu – prebačena preko mog ramena. Biraj. 22
Profesionalac
Držao se i zvučao kao da se ni najmanje ne bi libio otmice. Tjelohranitelj tog milijardera – makar i samo u rubljima – je došao obaviti zadatak – i obavit će ga. Dopustila sam si još jedno pitanje. – Zašto ne spominješ moju majku? Netremice se zagledao u mene, pogledom iz kojeg sam zaključila da mu se većina sugovornika ne suprotstavlja. – Za četiri minute. Prekrižila sam ruke na grudima. – Nisam tražila ništa od ovoga i ne pristajem ni na što, Sevastijane. Barem ne bez odgovora. – Dobit ćeš ih putem, obećavam. Promislila sam što je najgore što se može dogoditi: ako mi se ne svide odgovori koje ću navodno dobiti putem, mogu mu zbrisati na aerodromu i otrčati ravno u ruke zaštitara. Sevastijan mi je prišao i stao pred mene. U polutami, njegove grube crte lica djelovale su još grublje. Izgledao je gotovo previše muževno, s tim oštrim vilicama, pomalo iskrivljenim nosom. Izgledao je poput odmetnika. Ali, sve u svemu, bio je opojno privlačan, baš zbog tog opasnog izgleda. – Morat ćeš mi vjerovati, mala – rekao je, zakoračio prema meni i nježno me primio za bradu. Njegov me dodir zaljuljao još snažnije od tekile. Ne, ne; tekila je kriva, rekla sam sama sebi. Ili me još drži tekila ili me konačno savladao umor. Ili me poljuljao neuspjeh u kadi. – Znaš da ti neću nauditi – promrmljao je. – Mogao sam te odvesti iz onog puba, mogli smo biti nasamo – na te mi je riječi dah načas zastao. – Znam da bi pošla sa mnom. Nego što da bih. Prignuo se sasvim blizu mog uha. – Znam da bi, Natalija. Slijedila bi ti mene svuda. – Ja ... – još se nisam bila pribrala ni od zvuka mog imena u njegovoj ruskoj verziji, kad sam postala svjesna njegova toplog 23
Kresley Cole
daha. O, Bože, je li on to meni dodirnuo uho usnama? Da me nisu omamili njegov miris i toplina daha, taj bi mi dodir definitivno pretvorio koljena u želatinu. Odmaknuo se, potpuno nečitkog izraza lica. – Zato se lijepo prestani pretvarati da ne želiš sa mnom. – Mo-molim? – Odlučila si čim si čula Rusija i otac – stisnuo je usnice, a onaj tanki ožiljak se istaknuo, još bjelji. – Ne bih baš rekla da sam odlučila. – Nemamo više vremena, mala – sagnuo se, obuhvatio me ispod stražnjice i prebacio preko ramena.
24