Pronađen

Erin Kinsley PRONAĐEN

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo osamdeset druga

Erin Kinsley

Naslov izvornika

Found

Copyright © 2019 Erin Kinsley Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić

Pronađen

Urednik

Vid Jakša Opačić Lektorica

Jelena Rajher Korektor

Vanja Devčić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

© Stephen Mulcahey / Arcangel images Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2021.

ISBN 978-953-14-2996-2 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2997-9 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001099728 (meki uvez) i 001099730 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

S engleskoga prevela MAJA OPAČIĆ

Posvećeno svima onima koji nisu pronađeni i onima kojima nedostaju.

Nije šutnja zlato; zlatan je osjećaj za takt.

Samuel Butler Daleko, s onu stranu poimanja dobra i zla, nalazi se polje.

Tamo ćemo se naći. Kad duša legne u tu travu, svijet je toliko ispunjen da se o njemu ne može govoriti.

Rumi

Najgora noćna mora

PRVO POGLAVLJE

11. listopada Berkshire

D

a je, da nije, da je barem … Koliko to samo puta čovjek pomisli. Da se barem trening ragbija nije otegnuo. Da barem Evan nije otišao na trening i izgubio kopačku. Da je barem odlučio zaobići trgovinu i uspio uloviti raniji autobus, koji je promašio za samo dvadeset sekundi.

Da barem noću svi možemo mirno spavati, znajući da smo na sigurnom i da su zli ljudi negdje daleko.

Prva postava momčadi ispod dvanaest godina ne igra dobro, a u subotu ih čeka utakmica protiv momčadi All Saints. Profesor Griffiths voli kad njegove ekipe pobjeđuju pa tjera dječake da ostanu još pet minuta i na kiši vježbaju dodavanje lopte. U svlačionici dječaci skidaju blatnjave kopačke i čarape, bacaju prljave hlačice i majice na popločani pod i jure pod tuš. Voda, za promjenu, nije tek mlaka, nego zaista topla pa se Evan i Stewie zadržavaju pod mlaznicama dok im se polako vraća osjet u ruke crvene od hladnoće i promrzle prste na nogama. Kad se konačno obrišu i odjenu, svi su ostali dječaci već otišli. Profesor Griffiths je u zbornici; pije posljednju šalicu čaja prije no što krene kući.

Evan je izgubio kopačku. Stewie mu ne pomaže da je pronađe, već se nestrpljivo naslanja na praznu vješalicu i požuruje Evana, 11

Erin Kinsley

koji se u potrazi spušta na pod i gleda ispod rešetke za kopačke, pri čemu zaprlja hlače i sako. Kopačku pronađe ispod nečijih zaboravljenih hlačica, koje objesi na kukicu, a kopačku ugura u sportsku torbu.

Nekoliko je minuta iza sedamnaest sati. Dok Evan i Stewie hodaju prema izlazu, glasovi im odzvanjaju praznim hodnicima, uz čije zidove stoje vitrine pune ragbijaških grbova i srebrnih pokala. S fotografija na zidovima kroz staklo ih nijemo promatraju prošle generacije: nasmijani dječaci iz nedavnih desetljeća u živim bojama, a njihovi prethodnici crno-bijeli, neki čak i požutjeli od protoka godina.

Pored glavnoga ulaza stoji domar, gospodin Prentice, i čeka da zaključa, svežnjem ključeva nestrpljivo udarajući ritam po bedru.

Kaže dječacima da požure i oni ga poslušaju. Učiteljsko parkiralište je prazno; ondje su samo stari Subaru profesora Griffithsa i ravnateljev Passat. Dječaci krenu niz kolni prilaz prema otvorenim dvorišnim vratima. Čavrljaju o zadaći, igrama na Xboxu i utakmici koja im slijedi u subotu.

Ispred male trgovine na Belmont Avenueu parkiran je kombi.

Gospodin Jadoon gleda mladog Azijca kako nosi sanduke s vinom u skladište iza trgovine. Dječaci pretresaju džepove u potrazi za kovanicama, a gospodin Jadoon ulazi ispred njih u trgovinu te poput stražara staje pored monitora nadzornih kamera. Evan i Stewie premišljaju se što bi kupili. Evan se na kraju odluči za limenku Fante, a Stewie za čips s okusom soli i octa. Na blagajni kupac ispred njih upravo plaća. Kad čovjek ispruži ruku, Stewie primijeti da ima tetovažu na nadlanici: crveno-crnu zmiju koja se migolji. Uhvativši dječaka kako se divi umjetničkom djelu koje krasi njegovu ruku, čovjek namigne Stewieju dok uzima ostatak novca.

12

Pronađen

Kad dječaci izađu na ulicu, tetovirani čovjek već se udaljava niz Ruskin Road. Dječaci idu niz Belmont Avenue. Evan otvori svoju Fantu, a Stewie ga ponudi čipsom. Torbe koje nose – jedna sa stvarima za trening, druga sa školskim knjigama – teške su, a Evan je sitan za svoje godine pa ga teret usporava. Stiže autobus, ali Evan ne želi potrčati jer još nije popio do kraja, a vozač mu neće dopustiti da limenku unese u autobus. Na stanici nitko ne čeka pa autobus samo prođe.

Došavši do nadstrešnice na autobusnoj stanici, dječaci se kratko pozdrave jer će ionako uskoro ponovno razgovarati, na internetu. Stewie sâm krene prema Church Roadu i kući. Evan spusti torbe na pločnik.

Sedam minuta kasnije dolazi novi autobus, ali Evan više ne čeka na stanici. Nema ni njega ni njegovih torbi, no ondje je njegova limenka Fante, prevrnuta, i iz nje u odvodni kanal polako curi ljepljiva tekućina.

Osamnaest je sati. Evanova mama, Claire, pripremila je užinu, ali Evan nije kod kuće. Petnaest minuta kasnije, više ljuta nego zabrinuta, naziva Stewieja, koji joj ispriča sve što zna – a to nije mnogo – i Claire mu zahvali. Završivši poziv, želudac joj se prvi put stisne od brige. Kad se u osamnaest i trideset zalupe ulazna vrata, Claire sklopi oči od olakšanja, no u kuhinji se ne pojavi Evan, nego Matt. Kaže joj neka se ne brine, a ona počne nazivati još neke ljude. Do devetnaest sati oboje već pomalo paničare, premda Matt skriva svoj strah iza fasade razmetljivoga samopouzdanja.

U dvadeset sati zovu policiju. Dok policija njihovu prijavu shvati ozbiljno, već su dvadeset i tri sata.

A dotad je Evan već u zaista groznom položaju.

13

Pronađen

DRUGO POGLAVLJE

S

tewiejeva mama, Vicky, upali svjetlo na noćnom ormariću i baci pogled na sat: 1:42. Netko svom snagom lupa po ulaznim vratima i u njoj se probudi stari strah od ljudi u uniformi koji donose loše vijesti, ali Paul je u krevetu pored nje, a Stewie i George u svojim sobama. Vicky na trenutak posumnja u tu sigurnost pa pruži ruku i dodirne Paula po leđima. Disanje mu se promijeni, sad je brže i pliće od sporih udisaja dubokoga sna, pa Vicky zna da je barem napola budan.

– Netko je na vratima.

Osjeti kako mu se tijelo napelo dok osluškuje, no nema što čuti.

– Sanjala si – kaže. – Za ime Božje, ugasi to svjetlo.

Opet se začuje lupanje na vratima. Paul je sad posve budan.

– Kvragu, tko je to? – Zaškilji na sat, ali bez naočala ne uspijeva razaznati kazaljke. – Koliko je sati?

– Skoro dva. – Vicky ustane iz kreveta te odjene ružičasti kućni ogrtač koji je visio na vratima spavaće sobe. U sobi je hladno; još satima neće upaliti grijanje. Dok ona otvara vrata, Paul kreće za njom. U ovo doba noći sigurno nisu dobre vijesti. Paul pomis­ li na majku i oca. A možda je u pitanju njegov brat, ali kako to da ga jednostavno nisu nazvali?

Vicky upali svjetlo na stubištu. Dok se spušta, škripanje stuba čini joj se glasnim. Upali svjetlo u predsoblju i vanjsko svjetlo ispred ulaznih vrata; kroz mutno staklo vidi dvoje ljudi. Odlučuje 14

pričekati Paula. Neznanci pred vratima više ne kucaju, samo šutke čekaju.

Paul navlači traperice i majicu koju je jučer nosio, a onda potraži naočale. Njegova zabrinutost za roditelje u međuvremenu se povećala pa on trčeći silazi niza stube, ne mareći hoće li probuditi djecu. Ugleda siluete pred vratima te baci pogled na Vicky, koja se odmakne puštajući ga da preuzme stvar. Paul uzme ključeve sa stolića, no onda zastane.

To može biti bilo tko.

Dovikne kroz vrata. – Tko je?

– Policija.

Vicky podigne ruku na usta, a Paula odjednom obuzme slabost.

Otključa i otvori vrata. Noćni zrak je vlažan i hladan, a otrovno narančasta svjetlost uličnih svjetiljaka mutno se probija kroz mag­ lu. Pred kolnim prilazom parkiran je tamni Peugeot. Na ulaznim vratima stoje muškarac i žena, oboje u odijelima, kao da je podne.

Muškarac podigne etui sa značkom.

– Gospodin i gospođa Wareham? – Uljudan je, ali se ne smiješi.

Uvježbanim pokretom zatvori etui te ga ubaci u džep hlača. – Ja sam narednik Hagen, a ovo je inspektorica Naylor. Smijemo li ući?

Na trenutak nitko ništa ne govori. Paul se pribojava najgorega; prvi put u životu zna što to znači da te noge izdaju. Vicky je staloženija. Njezina je majka u domu, s uznapredovalom demencijom.

O njezinoj smrti ne bi ih došla obavijestiti policija.

– O čemu je riječ? – upita Paul.

– Molim vas da razgovaramo unutra – odgovara Hagen.

Vicky ih povede u dnevni boravak, žaleći što nije malo pospremila prije spavanja. Prazne čaše iz kojih su sinoć pili vino ostale su na stoliću, a na stolcu košara rublja koje tek treba izglačati. Podigne košaru i iznese je u hodnik.

15

Erin Kinsley

Kad se Vicky vrati, Naylorica ponudi njoj i Paulu da sjednu na kauč, kao da je ovo sad njezina kuća. Ona sama sjedne u naslonjač.

Tip je žene kakav se Paulu inače sviđa; sako prekriva obline kakve on voli, a tamna joj je kosa skupljena u nemarnu francusku punđu. Hagen samoinicijativno uzme stolac iz blagovaonice i stavi ga posred sobe. Sjedne raširenih nogu i nagne se naprijed oslanjajući se na bedra, zauzimajući sve više prostora. Ozbiljno se zagleda u Paula, a onda u Vicky. Paul bi najradije smjesta čuo grozne vijesti.

– Vjerojatno se pitate zašto smo ovdje – kaže Hagen. Naglasak mu ima grubi prizvuk opasnih ulica Newcastlea, no Hagen ne skriva da je zapravo odrastao u pitomom predgrađu. – Ispričavamo se što vam smetamo u ovo doba, no sigurno možete shvatiti da nam je vrijeme katkad od presudne važnosti i moramo biti brzi. Nažalost, noćas je takav slučaj. Jedan je dječak nestao.

Paul osjeti golemo olakšanje pa otpusti dah za koji nije ni znao da ga je zadržavao. Znači, grozne vijesti ne tiču se njega, nego nekog drugog. Istoga se trena posrami svoje sebičnosti.

– Tko? – upita Vicky.

– Evan Ferrers.

– Evan? Stvarno? Isuse. – Vicky je zbunjena. – Ali kad je mogao … Što se zbiva?

– Evan se jučer nakon škole nije vratio kući – reče Naylorica.

Pažljivo bira riječi; Paulu se čini da je tekst unaprijed uvježbala. – Gospođa Ferrers misli da je jučer poslijepodne bio s vašim sinom.

Zove se Stewie?

– Da, Stewie. Bio je s Evanom na treningu ragbija. Pretpostavljam da su zajedno krenuli kući. Obično idu zajedno.

– Je li vas gospođa Ferrers uopće zvala?

– Ovaj, jest – reče Vicky. – Rekla je da ne zna gdje je Evan i tražila je da razgovara sa Stewiejem. Mislim da joj nije naročito pomogao, ali više nije zvala pa sam pretpostavila da je Evan došao 16

Pronađen

kući. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga i dalje nema. O, Bože, trebala sam je nazvati, zar ne? Jadna Claire! Kako je?

– Kad vas je gospođa Ferrers nazvala?

Vicky u glavi prevrti sve banalne događaje prethodne večeri i odmahne glavom.

– Ne znam. Oko osamnaest, osamnaest i trideset, rekla bih.

– Bismo li mogli razgovarati sa Stewiejem, gospođo Wareham?

Molba zvuči pristojno, ali po izrazu Hagenova lica Vicky zna da je pristojnost samo fasada.

– Ali gluho je doba noći – prigovori. – Sutra mu je škola.

Paul, Hagen i Naylorica je pogledaju, a Vicky se zacrveni.

– Oprostite – reče. – Idem ga probuditi. *

Stewiejev san prometnuo se u noćnu moru. Skriveni snajper nišani ga u labirintu mračnih prostorija. Dok otvara vrata njegove sobe, Vicky se bespotrebno trudi biti što tiša – stvar navike nakon toliko godina majčinstva. Svjetlo s hodnika baca svijetli trokut na sag; isprva je središnji kut trokuta oštar, a onda, kad više otvori vrata, tup. Stewie se muči s geometrijom te razine, no što mu Paul više pokušava pomoći, to se on ovih dana više opire i zatvara.

Njegova soba prepoznatljivo miriše po njemu; još prije nekoliko mjeseci bio je to miris dječačića i pjenušavih kupki, no sada se najviše osjeća jeftini dezodorans, čijom vulgarnom mošusnom aromom odišu njegova posteljina i sva odjeća. Odjeća koju je nosio nakon škole – majica s kapuljačom i donji dio trenirke – leže na hrpi na podu, a hlače školske uniforme za pojas su obješene na stolac. Po zidovima su posteri: serija Živi mrtvaci, Bugatti Veyron, psihodelične maske techno benda CamelPhat, čija se glazba Vicky čak i sviđa. Posvuda su razbacane stvari kojima se Stewie zabavlja u slobodno vrijeme: DVD-i i CD-i s računalnim igrama, neki 17

Erin Kinsley

u kutijama, neki bez njih, njegov skateboard, rukavice i štitnici za koljena, kaciga za bicikl koju nikako ne želi nositi.

A usred sveg tog kaosa je Stewie, na sigurnom u svojoj sobi, gdje mu je i mjesto. Vicky misli da može zamisliti kako se Claire sada osjeća, kako bi bilo stajati na ovim vratima i znati da Stewie nije ovdje, da je nestao. Želudac joj se okrene pri samoj pomisli, a srce stisne kao da ga stišće neka zlokobna ruka. U mislima odjednom ugleda samu sebe, sluđenu od žalosti.

Smjesta odbaci tu sliku. Nisam to ja. Ona je.

Zahvalnost koju osjeća je sramotna, no premda zna kako je to nisko, ipak je zahvalna.

Stewie se vrpolji u snu, mamuran od predugog igranja na Xboxu. Vicky glasnim šaptom izgovori njegovo ime. Ne želi ga preplašiti naglim buđenjem. Pritom zaboravlja da ga ovih dana često jedva probudi. Međutim, nešto u Stewiejevoj podsvijesti očajnički želi pobjeći snajperu te Vicky na svjetlu s hodnika primijeti da on žmirka i jasno gleda.

– Stewie, jesi li budan? Činjenica da mu je majka u sobi usred noći pokazuje da nešto nije u redu. Stewie se uspravi na krevetu.

– Što se dogodilo? Jesu li svi dobro?

– Moraš doći dolje. – Vicky i dalje šapuće da ne probudi Georgea. – Policija je ovdje. – Premda je Stewiejevo lice napola u sjeni, Vicky jasno vidi da ga je uplašila, unatoč trudu. – Ništa loše nisi učinio. Žele s tobom razgovarati o Evanu.

– Što je s Evanom?

Nije razmišljala o tome kako će mu priopćiti vijest, ali to sad nije važno.

– Nije se vratio iz škole.

– Vratio se. – Stewie se namršti. – Vidio sam ga kako ulazi u autobus.

18

Pronađen

– Stvarno?

Stewie razmisli.

– Zapravo nisam vidio da baš ulazi. – Iskobelja se iz kreveta.

Lice mu odražava zbunjenost uobičajenu za njega dok je bio malen. Crte lica sve mu se više mijenjaju, no taj izraz na njemu još uvijek izgleda dražesno.

Vicky skine s vrata kućni ogrtač koji Stewie rijetko nosi, bakin dar.

– Odjeni ovo. Davno su ugasili grijanje.

Ovaj put Stewie bez prigovora odjene ogrtač. *

Paul u kuhinji priprema čaj. Dok se voda grije, gleda kroz prozor prema susjednim kućama. Sve su u mraku, osim jedne, u kojoj je prizemlje jarko osvijetljeno. Na trenutak se Paul zapita je li to Evanova kuća, no onda se sjeti da njegova obitelj živi tri kilometra dalje. U ormariću pronađe posudicu za šećer koju rijetko koriste te ju stavi na poslužavnik zajedno s najboljim šalicama. Odjednom shvati kako u ovom trenutku, kad je suočen s autoritetom, na vidjelo izlazi sve ono čemu ga je majka učila. Voda zaključa pa pripremi četiri čaja s mlijekom. Pošto je u ladici s priborom za jelo pronašao četiri iste žličice, podigne poslužavnik. Toliko o tome kakav sam buntovnik, pomisli dok ide prema dnevnome boravku.

Toliko o svim onim godinama studentskih prosvjeda, toliko o izazivanju murje. Sad kad je murja došla k njemu, on vadi komplet žličica.

Vremena se mijenjaju.

Došavši u dnevni boravak, zamijeti da se promijenio i raspored sjedenja. Stewie i Vicky su na kauču, dok su se Naylorica i Hagen prebacili na blagovaonske stolce. Prizor je nekako napet, neprirodan, podsjeća na posjet daleke rodbine, samo što Stewie i Vicky izgledaju nesigurno i ranjivo u pidžamama. Stewieja je 19

Erin Kinsley

cijeloga progutao onaj kućni ogrtač koji nikada ne nosi; u njemu djeluje malen. Paul odjednom osjeti zaštitnički poriv prema ženi i sinu. Vicky je sva raščupana od sna i Paul zna da će premrijeti od srama kad se pogleda u zrcalo, pogotovo kad vidi policajkinu ležerno podignutu kosu, frizuru koja se neće pokvariti ni u kak­ vim okolnostima.

Paul spusti poslužavnik na stolić, a zatim se, opet u majčinu stilu, zapita je li trebao donijeti i kekse. Stewieju bi možda dobro došli. Onda baci pogled na sina i shvati da se dječak boji. Keksi mu nisu ni na kraj pameti.

– Izvolite, poslužite se – reče Paul pa zaobiđe prazan naslonjač i sjedne pored Stewieja na kauč. Čini se da Stewie doista i traži njegovu blizinu jer se odmah pomakne da ocu oslobodi mjesto.

Hagen se smiješi Stewieju, ali njegov osmijeh izgleda kao smiš­ ljena taktika zagrijavanja, kojom će lakše izvući iz dječaka sve što ga zanima. Naylorica podigne šalicu, doda šećer i promiješa. Doima se silno zainteresirano za čaj i posve nezainteresirano za Stewieja, no Paul zna da ona samo glumi da smanji pritisak na njegova sina.

Naylorica spusti žličicu na poslužavnik i otpije gutljaj čaja.

– Zanima nas što se točno dogodilo kad ste otišli iz škole – kaže Hagen. – Znaš li koliko je bilo sati?

Nema šanse, pomisli Paul.

– Ne baš – odgovori Stewie.

– Koliko je moglo biti? Otprilike, Stewie? – ubaci se Naylorica.

– Kad nam je završio trening ragbija.

– To je obično oko sedamnaest sati – reče Vicky.

– Je li onda bilo sedamnaest sati? – upita Naylorica. – Je li trening završio u uobičajeno vrijeme?

Stewie slegne ramenima.

– Tko vam drži treninge? – upita Hagen. – Koji nastavnik?

20

Pronađen

– Profesor Griffiths.

Hagen izvadi bilježnicu i kemijsku olovku. Nešto zapiše, ostavivši bilježnicu otvorenu na koljenu, tako da samo on može pročitati što je zapisao.

– Što ste radili nakon treninga? – upita Naylorica.

Na jedvite jade iz Stewieja izvuče sve detalje onih dvadeset i pet minuta: izgubljenu kopačku, posjet trgovini, oproštaj na autobusnoj stanici.

– Jeste li sreli nekoga koga poznajete?

– Nismo.

– Je li vam se tko obratio?

– Trgovac.

– Što vam je rekao?

– Koliko smo mu dužni.

– I to je sve?

Stewie kimne glavom.

– Je li u trgovini bio još tko?

– Bio je neki tetovirani čovjek. Ćelav.

– Kakve je tetovaže imao? Možeš li ih opisati?

– Imao je zmiju na nadlanici.

– A putem do autobusne stanice? Jesi li vidio neki poznati auto?

Je li prošao netko od prijatelja ili susjeda?

Stewie razmisli, a onda odmahne glavom.

– Hvala, Stewie – kaže Naylorica. – Puno si nam pomogao. Još samo jedno pitanje, zasad. Kako ti se Evan činio? Je li ga možda nešto mučilo? Problemi u školi ili nešto slično?

Vrata dnevnoga boravka otvore se i na njima se pojavi George, pospano žmirkajući u pidžamici na dinosaure. Zbunjeno pogleda oko sebe, a onda se namršteno okrene majci.

– Mama, što se zbiva?

Vicky smjesta skoči i uhvati ga za ruku.

21

Erin Kinsley

– Odmah u krevet, Georgie – kaže mu. – Odrasli razgovaraju.

– Ali Stewie je s vama.

– On je stariji od tebe. Ispričajte nas.

Vicky ga odvede iz sobe. Dok se penju po stubama, George i dalje prosvjeduje zbog isključenosti.

Naylorica se nasmiješi Stewieju.

– Dakle, govorio si nam o Evanu. Brine li ga nešto? Gnjavi li ga tko u školi?

Paulu je drago što policajka govori u prezentu.

Stewie se namršti i slegne ramenima.

– Mislim da ne. Čini se da Stewie više nema što reći. Odozgo se čuje kako se Vicky i George počinju svađati.

Naylorica podigne svoju šalicu već gotovo posve hladnog čaja i ispije ga do kraja.

Hagen spusti bilježnicu.

– Mislim da je to zasad sve, gospodine Wareham – kaže.

Naylorica pronađe posjetnicu te je dâ Paulu.

– Stewie će morati doći u postaju dati iskaz – kaže. – Pogotovo je važno da opiše one tetovaže. Imamo policajce koji su posebno obučeni za ispitivanje maloljetnika, a i vi možete biti s njime. Neće biti stresno, ne brinite. Ali molim vas da ga dovedete što prije.

Policajci ustanu, a Stewie postavi pitanje koje se Paul nije usudio postaviti.

– Gdje je Evan? Što mu se dogodilo?

Naylorica se nasmiješi.

– Mislim da nije daleko – reče. – Mnogo ga ljudi traži. Nemoj se previše brinuti.

Paul zatvori vrata za njima. Dok se za Stewiejem uspinje stubama, čuje kako se vani pali motor Peugeota i auto odlazi. Ulice su puste pa ga iznenađujuće dugo čuju.

22

Pronađen

Paul gleda kako njegov sin odbacuje mrski ogrtač i vraća se u krevet. Poljubi Stewieja u čelo i pogladi ga po kosi. Iz nekog je razloga na rubu suza.

– Laka ti noć, sine.

Baš prije nego što će zatvoriti vrata, začuje Stewiejev glas.

– Tata.

– Molim?

– Mislim da sam trebao pričekati s Evanom dok mu ne dođe autobus.

Paul ne odgovori odmah.

– Pusti sad to – kaže. – Nisi ništa skrivio, nemoj na to ni pomiš­ ljati. Vjerojatno ga je netko povezao.

Najradije bi smjesta progutao svoje riječi. Pošto se vrata dječakove sobe zatvore, i oca i sina zaokupi ista neugodna misao. Možda je netko doista ponudio Evanu da ga poveze, ali što ako Evan tu ponudu nije mogao odbiti?

Hagen poštuje ograničenje brzine, iako su posve sami na cesti.

Naylorica cijelo vrijeme prati brzinomjer, koji ni u jednom trenu ne pokazuje više od 50 kilometara na sat.

Ne veseli je povratak u Evanovu kuću. Očaj njegove majke je nepodnošljiv.

Hagen uključi desni žmigavac. Pravila su pravila; uopće ga ne zanima što žmigavac nije potreban jer ga nema tko vidjeti. Radio­ prijamnik na upravljačkoj ploči zakrči, a onda utihne.

– Onda? Što misliš? – upita Hagen. – Na što bi se kladila?

Naylorica baci pogled na njega.

– Misliš, na temelju moga bogatog iskustva?

– Na temelju prethodnih slučajeva.

– Pristojna obitelj, dječak nikad nije bježao od kuće i, koliko znamo, nema problema u školi. Rekla bih da imamo razloga za brigu.

23

Erin Kinsley

Skreću u slijepu ulicu u kojoj žive Ferrersi. Sve su kuće dvojne, izgrađene u godinama nakon Drugoga svjetskog rata. Vrtovi ispred kuća uglavnom su žrtvovani za parkirna mjesta. Sva su vozila ispred Evanove kuće policijska, ali to će se promijeniti uskoro, kad dođu mediji.

Hagen parkira iza patrolnih kola. Na osvijetljenom trijemu stoji policajka u uniformi.

– Naravno, to ostaje među nama – kaže Naylorica dok izlazi iz automobila.

TREĆE POGLAVLJE

12. listopada Yorkshire

J

ack Ferrers običava rano ustajati još od djetinjstva. Premda je većina stoke prodana i posla nema ni upola kao nekada, stare je navike teško iskorijeniti. Jack voli ustati već prije pet, premda u ovo doba godine sviće tek za koji sat, a s prozora se ne vidi ništa osim tmine nad pustopoljinama. Tijekom dugih jesenskih i zimskih tjedana Jack nakon ustajanja samo kuha čaj i čita jučerašnje novine.

Kuća na imanju Ainsclough Top stara je tristo godina i hladnoća se uvlači kroz svaki zid. Uskoro će Jack unijeti ugljen i upaliti vatru u štednjaku da se kuća počne grijati prije no što se Dora probudi. Njoj ovih dana hladnoća smeta kao nikad prije.

U dvorištu Millie, graničarska škotska ovčarka, nema mira.

Vuče svoj lanac amo-tamo po popločanom tlu. Vjerojatno je nanjušila lisicu koja se mota oko kokošinjca; Jack je namjerava pustiti s lanca da otjera uljeza.

Međutim, u tom trenu zazvoni telefon. Rijetko zvoni i njegovo zvrndanje usred tišine probada uši.

Jack preklopi novine te ode u predsoblje i podigne slušalicu.

– Halo?

– Tata? Ti si?

Jack prepozna Mattov glas, iako zvuči drukčije nego inače, lišeno uobičajene vedrine.

– Znaš li ti koliko je sati? – pita Jack. – Probudit ćeš majku.

24

25

Erin Kinsley

– Tata. – Matt zvuči slomljeno, uplakano. Jack zna da slijede grozne vijesti. Sklopi oči. – Tata, nešto se dogodilo Evanu.

Jack mora sjesti, ali nema stolca. Na stoliću pored telefona stoje uokvirene fotografije. Na jednoj su Jack i Evan, snimljeni uz obliž­ nji potok. Evanu su na slici četiri godine, smiješi se držeći staklenku punu koljuški, s djedovim dlanom položenim na glavu. Sunce sja nad njima. Millie sad zalaje pred kućom.

– Tata?

– Ovdje sam, sine. – Iznad sebe začuje škripu podnih dasaka.

Dora je ustala i dolazi pitati tko to zove. Jack govori tihim glasom. – Reci mi što se dogodilo.

Mattu glas drhti dok ocu prenosi vijesti. Jack osjeća kako Dora stoji na vrhu stubišta i osluškuje. Okrene joj leđa kako ga lice ne bi odalo. Pušta Matta da govori, sve dok mu sin više nema što reći.

– Što želiš da učinimo? – pita Jack. – Doći ćemo k vama. Zamolit ću Boba Sturgessa da pripazi na imanje.

Sluša kako mu Matt iznosi razloge zašto ne bi trebali dolaziti: kuća je puna policije, a upozorili su ih da uskoro zacijelo stižu mediji.

– Kako god ti misliš da je najbolje – kaže Jack. – Želiš li razgovarati s majkom?

S druge strane linije čuje se samo tišina; Jack zna da to Matt odmahuje glavom. Stube škripe pod Dorinim nogama.

– Ti joj reci – kaže Matt. – Ali ublaži malo, tata.

Jack nema pojma kako da ublaži ovakve vijesti.

– Dobro, onda ćemo vas nazvati malo kasnije – kaže. – Ali javite nam bude li kakvih vijesti. Odmah nam javite, jesi li me razumio?

Spusti slušalicu, a zatim se na trenutak pokuša sabrati.

Dora pita: – Zaboga, tko to zove ovako rano?

Jacku je čudno oko srca. Gdje li je ostavio tablete?

26

Pronađen

– Jack? Jesi li dobro?

– Kuhao sam čaj – reče.

Dora ga slijedi u kuhinju stežući pojas na kućnome ogrtaču.

Njezine iznošene papuče od ovčje kože lupkaju po hladnim pločicama.

Jack sjedne za stol pa njoj dâ znak rukom da sjedne i ona.

– Matt je zvao – reče.

– Matt? Što je htio? Je li se nešto dogodilo? Ne izgledaš dobro, Jack. Idem ti donijeti tablete.

Prije no što je uspjela ustati, on spusti dlan na njezinu ruku da je zaustavi. Njezine su ruke tako malene, gotovo poput dječjih.

– Dora – kaže Jack. – Nije riječ o Mattu, nego o Evanu. Misle da ga je netko odveo.

Na licu joj se pojavi izraz kakav nikad nije vidio, nijednom u svih ovih četrdeset zajedničkih godina. Kad bi ga baš morao nekako opisati, rekao bi da je to izraz šoka i žalosti. Čvršće stisne njezinu ruku, nadajući se da će je utješiti, a sebi dati snage.

– Kako to misliš? – pita Dora. – Kamo ga je odveo?

Jack odmahne glavom i shvati da je vruć pritisak koji osjeća u očima navala suza. Ne želi zaplakati jer će rasplakati i Doru, a on mrzi kad ona plače. Inače mu je zbog njezinih suza nelagodno, no u ovom trenutku njezin bi plač ubrzao slamanje njegova srca, a još je prerano za to. Policija vjeruje da su velike šanse za dobar ishod, rekao je Matt. Očekuju da će se Evan uskoro vratiti kući, živ i zdrav.

Podsjetivši se na taj detalj, odluči da će ga iznijeti Dori.

– Ne znaju gdje je, to je istina. Jučer se nije vratio iz škole. Možda je ušao u pogrešan autobus i negdje se izgubio ili je doživio nesreću. Raspituju se po bolnicama, kao što se moglo i očekivati.

– Jučer? Hoćeš reći da ga nema cijelu noć?

Jack kimne glavom. Pritisak u očima uspijeva držati pod kontrolom, no sad shvati da mu brada drhti.

27

Erin Kinsley

– Policajci su im u kući. Matt kaže da će biti na vijestima.

– Kojim vijestima? – Jack joj ništa ne odgovori. – Na središnjim vijestima, to mi hoćeš reći?

Ne čekajući njegov odgovor, Dora prekrije lice rukama i počne se ljuljati naprijed-nazad.

– Naš dječačić! – zajeca. – Naš siroti, mili dječačić!

Jack je zagrli oko ramena. Sad kad ga ona ne gleda, pušta suze da poteku. Nekoliko ih ostavi tamne mrlje na njegovim hlačama.

– Možda nije ništa, mila – kaže on privlačeći je u zagrljaj. Poljubi je u tjeme, u sijede kovrče koje su nekoć bile crvenkasto-smeđe, i udahne miris šampona od limuna. – Lako bi se moglo dogoditi da se samo pojavi. Možda su se porječkali pa je digao rep na kosti da uplaši roditelje.

Dora se privila uza nj kako već godinama nije. U džepu kućnoga ogrtača ima rupčić s izvezenim ljubičicama; izvuče ga iz džepa i ispuše nos.

– Što ćemo, Jack?

Jack je ponovno poljubi u kosu.

– Ako je pobjegao, možda krene ovamo. Tako su Mattu rekli policajci. Zato je najbolje da ostanemo gdje jesmo. Matt ne želi da sad dođemo. Kaže da imaju pune ruke posla s policijom i novinarima. Očigledno im je puna kuća. Ako bude želio da dođemo, reći će nam.

– Trebali bismo upaliti telku – reče Dora. – U šest su vijesti.

– Matt misli da ćeš se uzrujati.

– Svašta. – Dora otre oči. – Jača sam nego što on misli.

Jack ustane.

– Skuhat ću svježi čaj i upaliti vatru – kaže. – Ako se Evan doista pojavi ovdje, sigurno će biti promrzao do kosti. A ti se, mila, radije odjeni. I stavi pregaču. Znaš da će mali, ako dođe, htjeti da mu ispečeš onaj svoj kolač.

28

ČETVRTO POGLAVLJE

T

o je rutinski postupak – kaže policajka.

Balansira na rubu kauča kao da se boji da će je netko zateći kako sjedi. Privlačna djevojka, ali mlada i tanka. Po Mattovu mišljenju, ne izgleda kao netko tko bi se mogao nositi s rabijatnim pijancima ili građanskim neposluhom. Ipak, nisu pogriješili kad su je zadužili da zadrži njega i Claire u dnevnome boravku, ako ništa zbog toga što se ne usuđuje viknuti na nju od straha da se ne bi slomila.

Matt je primijetio da se Claire promijenila preko noći, ali ne kao on. Miran, razuman čovjek kakvim je sebe smatrao odgurnut je u stranu, a njegovo je mjesto zauzeo nasilnik koji divlja i viče i koji ne može ni odglumiti zrno poštovanja prema onima koji pokušavaju pomoći njemu i njegovoj obitelji. No ta ga nova strana ličnosti umara; bezobrazni ispadi bijesa iscrpljuju ga više od zabrinutosti i manjka sna pa mu je drago s vremena ponovno pokazati blagost i suradnju.

Uostalom, kakva korist od vikanja? Ako im neka pitanja moraju postaviti, neka ih postave. Na katu čuje policajce kako hodaju, otvaraju ormare, pomiču namještaj. Prije nekoliko trenutaka čuo je povlačenje zasuna na tavanskim vratima, a onda i zveket sklopivih ljestava. Sad se čuje kako se netko težak počinje penjati.

– Iznenadili biste se koliko nestale djece pronađemo kod kuće. Ispod kreveta, u garaži ili šupi. Uvijek prvo ondje gledamo.

29