Prva večernja zvijezda - Susan Elizabeth Phillips

Vjerojatno najbolja knjiga Susan Elizabeth Phillips. — kristin hannah

susan elizabeth

phillips

rva vecˇernja vije da kraljice ljubavnih romana

Susan Elizabeth Phillips

P¼va veče¼nja zvijezda

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga šezdesetdeveta Naslov izvornika

First Star I See Tonight Copyright ∂ 2016 by Susan Elizabeth Phillips Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2016.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, srpanj 2017.

ISBN 978-953-14-2200-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000967293.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Susan Elizabeth Phillips

P¼va veče¼nja zvijezda S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

U SJEĆANJE NA CATHIE LINZ: ljubiteljicu mačaka, Beatlesa, crvenih čizama, rođendana, knjižničarki, prijateljica i dobrih knjiga. Kako je pjevao Paul, “Ti i ja imamo uspomene duže od ceste koja se pred nama proteže.” Hvala ti na zanosu i neiscrpnom poticaju koji si davala kolegicama književnicama. A mi koje smo ti najbliže, najviše od svega zahvaljujemo ti na De.

1

G

rad je njegov. Cooper Graham posjeduje ovaj grad i u njegovu je svijetu sve kako treba. To si je govorio.

Pred njega je kleknula brineta mačje maznog glasa, i du­ gom, tamnom kosom okrznula njegovo nago bedro. – Da me ne zaboraviš – zaprela je.

Vrh njezina flomastera zagolicao je unutarnju stranu nje­ gova bedra. Pogledao je njezino tjeme. – Kako bih mogao zaboraviti tako lijepu ženu?

– I bolje ti je da me ne zaboraviš. – Priljubila je usne uz telefonski broj koji je napisala crnim flomasterom na njegovoj nozi. Tinti će trebati cijela vječnost da ode s kože, ali uvaža­ vao je svoje obožavatelje i nije ju odgurnuo.

– Volio bih da mogu ostati i brbljati s tobom – rekao je pristojno ju povlačeći da ustane – ali moram na trčanje.

Obgrlila se na mjestima koja su njegove ruke dodirnule. – Možeš mi poslati SMS u svako doba dana i noći.

Automatski se nacerio i potrčao popločanom stazom u podnožju veličanstvenih čikaških nebodera uz obalu Michi­ ganskog jezera. Najsretniji je frajer na svijetu, zar ne? Narav­ no da jest. Svi žele biti njegovi prijatelji, osobe od povjerenja, ljubavnice. Čak i strani turisti znaju tko je on. Berlin, Delhi, Osaka – nije važno. Cijeli svijet zna za Coopera Grahama.

10

Susan Elizabeth Phillips

Luka Burnham ostala je iza njega. Rujan je i čamce će uskoro izvući iz jezera, ali zasad su se ljuljuškali usidreni.

Ubrzao je, pazeći da njegove tenisice udaraju stazom La­ kefront u savršenom ritmu. Ispred njega, stazom za trčanje poskakivao je konjski rep jedne plavuše. Snažne noge. Sjaj­ na guza. Nikakav izazov. Pretekao ju je ne mijenjajući svoj lagani tempo.

Danas je dobar dan da bude Cooper Graham, ali svaki je takav. Pitaj koga hoćeš. Jato galebova koji su kružili oba­ lom Chicaga spustilo je krila njemu u čast. Lišće divovskih hrastova koji su svojom sjenom štitili stazu zašuškalo je za­ pljeskavši mu u divljem zanosu. Bodrile su ga čak i trube taksista koji su jurili cestom uz jezero. Volio je ovaj grad, i grad je volio njega.

Muškarac ispred njega bio je atletske građe i brz.

Ali nedovoljno brz.

Coop ga je pretekao. Momak je izgledao kao da nema ni trideset godina. Coop ih je imao trideset sedam, i osjećao je posljedice svoje duge ragbijaške karijere, ali ne takve da bi ikome dopustio da bude brži od njega. Cooper Graham: Houston ga je pozvao iz Oklahoma State Cowboysa; osam sezona igrao je kao mladi vođa navale Miami Dolphinsa, da bi napokon prešao u moćne Chicago Starse, u kojima je na­ kon tri sezone svojoj momčadi donio dijamantski Super Bowl prsten. Kad se taj prsten našao na njegovu prstu, postupio je pametno i povukao se dok je još bio na vrhu. Naravno da jest. Povukao se iz igre prije nego što se pretvorio u jednog od onih patetičnih, ostarjelih sportaša koji očajnički poku­ šavaju sačuvati staru slavu.

Prva večernja zvijezda

• 11

– Hej, Coope! – doviknuo mu je trkač koji mu se pribli­ žavao iz suprotnog smjera. – Nedostajat ćeš Starsima ove godine.

Coop je u odgovor podigao palac.

Tri godine koje je proveo u Starsima bile su najbolje u nje­ govu životu. Njegovi korijeni možda jesu duboko u tlu Okla­ home, i možda jest sazrio u Miamiju, ali Chicago je pred njega stavio najveću kušnju. A ostalo je bilo povijest ragbija.

– Coope! – Zgodna brineta koja je trčala prema njemu sa­ mo što se nije spotaknula kad ga je prepoznala.

Namjestio je svoj osmijeh za obožavateljice. – Hej, dušice.

Izgledaš sjajno.

– Ne tako sjajno kao ti!

Tijelo mu je nastradalo kroz godine sportske karijere, ali još uvijek je bio snažan, i imao iste brze reflekse i pobjednički stav zahvaljujući kojima je još kao student privukao pozor­ nost nacije. Kako su godine prolazile, ta pozornost samo je rasla. Možda se jest povukao iz profesionalnog ragbija, ali to ne znači da više nije na vrhuncu snage – samo što se sad igra odvija na novom terenu, terenu koji je on odlučio osvojiti.

Otrčao je još dva kilometra. Pa još dva. Samo su biciklisti bili brži od njega. Oni su njegovi dvorjani, krče mu put u ovo rujansko poslijepodne. Nitko ga ne može sustići – ni mladi brokeri s čikaške robne burze, ni istetovirani bilderi koji se razmeću svojim napumpanim bicepsima.

Pretrčao je pet kilometara, kad ga je jedan trkač najzad pretekao. Bio je mlad. Možda klinac s koledža. Coop je do­ tad zabušavao, ali sad je ponovno ubrzao. Neće njega nitko pobijediti. Jednostavno je takav.

12

Susan Elizabeth Phillips

Klinac je pogledao prema njemu. Odmah je shvatio tko trči uz njega i oči su mu umalo ispale iz duplji. Coop je ki­ mnuo i otrčao dalje, ostavivši klinca iza sebe. Starac? Gadno si se prevario. Čuo je zvuk koraka koji su ga sustizali. Ponovno onaj kli­ nac. Sad je bio rame uz rame s Coopom, pokušavao ga prepi­ šati. “Danas sam trčao s Coopom Grahamom i rasturio ga.”

To se neće dogoditi, popišanče.

Coop je ubrzao. Nije bio seronja i vjerovao da je sam osvo­ jio Super Bowl psten, ali znao je i da ga Starsi bez njega ne bi osvojili jer Coop je više od svega morao pobijediti.

Klinac nije odustajao. Ponovno ga je sustizao. Mali je bio mršav, s nogama kao čačkalice i rukama predugim za tijelo.

Mlađi od Coopa najmanje petnaest godina, ali Coop nije vjerovao u opravdanja pa je potegnuo iz sve snage. Svatko tko kaže da pobjeda nije sve samo sere. Pobjeda je jedino što se broji, i svaki pretrpljeni poraz za njega je bio kao ugriz otrov­ nice. Ali ma koliko se pjenio u sebi, uvijek bi se ponio džentl­ menski: umanjivao je vlastita postignuća, galantno hvalio protivnika, nikad se nije žalio na loše odluke, nesposobne suigrače ili ozljede. Ma koliko bio kivan, i ma koliko gorka bila svaka ta riječ u njegovim ustima, nikad nije dopustio da se to vidi. Cendranje pretvara gubitnike u još veće gubitnike.

Ali, dovraga i bestraga, mrzio je gubiti. I danas neće izgubiti.

Klinac je trčao dugim, ravnomjernim koracima. Previše dugim. Coop je umijeće trčanja razumio na način na koji ga taj klinac nije razumio, i susprezao je svoju sklonost ka tr­ čanju koracima koji su predugi za njegovu visinu. Nije glup.

Glupi trkači izlažu se ozljedama.

Prva večernja zvijezda

• 13

Okej, glup je. Desna goljenica žarila mu se od bola, previše se zadihao, a oštećeni kuk bolno je pulsirao. Mozak mu je govorio da više nema što dokazivati, ali nije mogao dopustiti da ga taj klinac pretekne. Jednostavno nije bio takav.

Trčanje se pretvorilo u sprint. Cijelu je karijeru igrao i u najvećim bolovima, i neće im ni sad popustiti. Ne ovog prvog rujna nakon što se povukao iz profesionalnog sporta, dok se njegovi nekadašnji suigrači lome i znoje na treninzima ka­ ko bi bili spremni za još jednu nedjelju. Neće biti kao drugi umirovljeni igrači koji se otrombolje i ulijene, i samo troše zarađeni novac.

Osam kilometara. Lincoln Park. Ponovno su bili rame uz rame. Pluća su ga žarila, kuk vrištao od bola, a potkoljenice gorjele. Medijalni tibijalni stres sindrom – trkačka potkolje­ nica. Obični bolovi duž goljenične kosti, ali u ovakvim bo­ lovima nije bilo ničeg običnog.

Klinac je posustao pa ga ponovno sustigao. Ponovno je posustao. Ponovno ga sustigao. Nešto mu je govorio. Coop se nije obazirao. Isključio je bol, kao i uvijek. Usredotočio se na svoje noge koje su nesmiljeno grabile dalje, na hvatanje svake molekule kisika koju su njegova pluća uspijevala usisati.

Usredotočio se na pobjedu.

– Coope! Gospodine Graham!

Koji je sad vrag?

– Može... jedan... selfie... s vama? – prodahtao je klinac. – Za mog... tatu?

Zar je mali htio samo jedan selfie? Znoj je curio iz svake pore Coopova tijela. Pluća su mu rikala od bola. Usporio je, usporio je i klinac, dok se obojica nisu zaustavila. Coop se

14

Susan Elizabeth Phillips

želio srušiti na tlo i sklupčati, ali mali je još uvijek stajao, i Coop bi se prije upucao u glavu nego sad srušio.

Kapljica znoja klizila je niz vrat malog seronje. – Pretpo­ stavljam da ne bih smio... prekinuti vaš trening... ali... mom bi tati to... jako puno značilo.

Klinac nije bio ni približno zadihan kao Coop, ali s petna­ estogodišnjom disciplinom igranja u Nacionalnoj ligi, Coop se uspio osmjehnuti. – Naravno. Rado ću se slikati s tobom.

Klinac je izvadio mobitel i nešto prtljao po njemu, cijelo vrijeme govoreći kako su on i njegov tata Coopovi najveći obožavatelji. Coopova pluća otkazivala su poslušnost. Ispo­ stavilo se da je mali vrhunski fakultetski sprinter, zbog čega se Coop osjećao malo bolje. Naravno, nekoliko će dana mo­ rati hladiti kuk oblozima od leda, ali što onda? Biti šampion njegovo je pravo po rođenju.

Sve u svemu, još uvijek je bilo dobro biti Cooper Graham.

Ne računa li jednu dosadnu ženu.

Uočio ju je u parku Museum Campus kad se taksijem vratio do svog automobila. Sjedila je na klupi i pravila se da čita knjigu.

Jučer je bila odjevena kao beskućnica neuredne, sijede kose.

Danas je u crnim kratkim hlačicama, tajicama i dugoj majici izgledala kao studentica Umjetničke akademije. Nije vidio njezin automobil, ali nije nimalo sumnjao da je parkiran neg­ dje u blizini. Da slučajno nije opazio tamnozelenu Hyundai Sonatu s razbijenim stražnjim svjetlom prečesto parkiranu u svojoj blizini u protekla četiri dana, možda ne bi shvatio da ga netko prati. Ali shvatio je i sad mu je prekipjelo.

No kad je krenuo prema njoj, ispred klupe se zaustavio gradski autobus. Možda je bila vidovita, jer uskočila je u njega

Prva večernja zvijezda

• 15

i on je propustio priliku. Nije se previše uzrujao, jer bio je prilično siguran da će ju ponovno vidjeti.

I vidio ju je. Dva dana kasnije.

Piper je prešla cestu do ulaza u Spiralu, noćni klub koji je Cooper Graham otvorio u srpnju, šest mjeseci nakon što se povukao iz Chicago Starsa. Lagani rujanski povjetarac goli­ cao joj je noge i podizao skute kratke crne haljine bez rukava.

Ispod haljine odjenula je predzadnji par čistog donjeg rublja.

Prije ili kasnije morat će oprati rublje, ali sad joj je bilo jedino važno da zabilježi svaki pokret Grahama Coopera.

Glava ju je svrbjela od duge smeđe vlasulje koju je kupila u trgovini rabljenom robom, a ispod koje je zagurala svoju kratku, nepravilno ošišanu kosu. Nadala se da će ju ta vla­ sulja, zajedno s dekoltiranom haljinom, mačkasto iscrtanim očima, grimiznim ružom na usnama i push-up grudnjakom napokon uspjeti provesti pokraj primitivnog oblika života koji se izdavao za vratara Spirale, prepreke koju u prethodna dva pokušaja nije uspjela svladati.

Isti vratar i večeras je bio na dužnosti. Tijelo mu je bilo kao torpedo iz devetnaestog stoljeća: debela bojna glava, široki trup, stopala okrenuta prema van kao peraje. Prvi ju je put s gunđanjem otpravio, istodobno mahnuvši dvjema dugoko­ sim plavušama da uđu kroz dvokrilna mjedena vrata kluba.

Naravno da je zatražila objašnjenje. – Kako to mislite, puni ste? Njih dvije ste pustili.

Odmjerio je svojim sitnim, škiljavim očima njezinu kratku tamnu kosu, najbolju bijelu bluzu i traperice. – Tako kako sam rekao.

16

Susan Elizabeth Phillips

To je bilo prošle subote. Ne uđe li u Spiralu, Piper nije mogla obaviti svoj posao, ali kako je klub radio samo četiri večeri tjedno, tek je jučer mogla pokušati ponovno. Iako se počešljala i odjenula suknju i bluzu, nije zadivila vratara, što je značilo da si je morala dati malo više truda. Ovu je halji­ nu kupila u H&M-u, udobne gležnjače zamijenila spravama za mučenje poznatim kao cipele sa stiletto potpeticama i re­ menčićima oko gležnja, i od prijateljice Jen posudila večernju torbicu bez naramenice. U torbicu su joj stali samo mobitel, lažna osobna iskaznica i dvije novčanice od dvadeset dola­ ra. Ostalo – sve što ju je identificiralo kao Piper Dove, kako se zvala – bilo je zagurano u prtljažnik njezina automobila: prijenosno računalo; platnena torba s kapama, sunčanim na­ očalama, jaknama i maramama kojima se maskirala; i jedna spravica poluopscenog izgleda, nazvana Zvončica.

Spirala, nazvana po dugim i ubojito precizinim spiralnim udarcima Coopera Grahama, bio je najpopularniji klub u Chicagu, i naravno da je ispred baršunastog užeta stajao red onih koji su željeli ući. Dok se približavala Torpedoglavom, suspregnula je dah i zabacila ramena isturivši dojke. – Danas imate veliku gužvu, šefe – praktički je zagugutala lažnim britanskim naglaskom koji je uvježbala.

Torpedoglavi je odmjerio najprije njezine grudi pa lice, pa spustio bradu da joj pogleda noge. Bio je običan prasac. Do­ bro. Nakosila je glavu i nasmiješila mu se otkrivši ravne, bijele zube na koje je njezin otac potrošio nekoliko tisuća dolara kad je bila dvanaestogodišnjakinja, iako ga je ona preklinja­ la da joj tim novcem kupi konja. I sad kad je imala trideset i tri godine, konj joj se još uvijek činio boljom investicijom.

Prva večernja zvijezda

• 17

– Ne mogu se načuditi koliko ste vi Amerikanci krupni. – Vrhom kažiprsta podigla je svoje retro, trendovske sunčane naočale, koje je u zadnjem času stavila na nos ne bi li se još bolje prerušila.

– Vježbam – nacerio se.

– Očito. – Poželjela je zadaviti tog debila užetom uz koje je stajao.

Mahnuo joj je da uđe u raskošnu unutrašnjost kluba, ure­ đenu u crnoj boji i boji bronce.

Nikad nije voljela klupsku scenu, ni kad je bila u ranim dvadesetima. Usiljena razgaljenost na takvim mjestima u njoj je izazivala osjećaj odvojenosti, isključenosti. Ali ovo je po­ sao, a Spirala, sa svojim megaslavnim vlasnikom, nije običan klub. Na dvije, otmjeno uređene razine smjestili su se veliki plesni podij i mjesta za razgovor ili lov na komade, na kojima čovjek nije morao poderati glasnice zbog preglasne glazbe.

Pomične kožne klupe i intimnije niše s diskretno osvijetlje­ nim, kvadratnim stolovima već su bile zauzete partijanerima koji su u četvrtak izašli u provod. Večerašnji DJ radio je iz separea iznad plesnog podija, na kojem su se prigušene boje stapale i pretapale kao napaljene amebe.

Na središnjem šanku kupila je svoje jedino piće za tu večer, Sprite od šest dolara. Iznad šanka, kao nepoznati leteći objekt lebdjele su LED cijevi. Neko je vrijeme promatrala šankera pa se probila kroz mnoštvo do udubine između dvije izbo­ čine koje su izgledale kao sige na zidu boje bronce, iz koje je namjeravala promatrati domaćina čim se pojavi.

Mršavi tip zalizane kose s bocom piva u ruci stao je ispred nje i zapriječio joj pogled. – Ne osjećam se dobro. Mislim da mi fali vitamin TI.

18

Susan Elizabeth Phillips

– Gubi se.

Izgledao je strahovito povrijeđeno.

– Čekaj – uzdahnula je.

Izraz njegova lica bio je patetično optimističan. Namjestila je naočale i ljubaznije nastavila: – Većina internetskih uleta strašno je otrcana. Bolje bi prošao da samo kažeš “bog”.

– Ozbiljno?

– Samo ti predlažem.

Iskrivio je usta. – Gaduro.

Eto što čovjek dobije kad pokuša biti ljubazan.

Tip se udaljio u potragu za lakšim plijenom. Otpila je gut­ ljaj Spritea. Torpedoglavi je s vratarske dužnosti prešao na dužnost izbacivača. Činilo se da mu je specijalnost zašpre­ havanje dugonogih plavuša.

Klupska VIP loža nalazila se na otvorenom polukatu. Pre­ letjela je pogledom preko onoga što se iz njezine promatrač­ nice vidjelo; njezina meta nije bila među gostima koji su sje­ dili uz brončanu ogradu. Morala se popeti na polukat, ali u podnožju stuba stajao je plavokosi izbacivač-buldog i odbijao svjetinu u koju je, nažalost, i ona bila uključena. Frustrira­ na, probila se kroz imućno mnoštvo na drugu stranu. I tad ga je ugledala. Čak i u mnoštvu, Cooper Graham stršao je kao svjetionik u tvornici svijeća. Bio je apsurdno muževan. I gore od toga.

Bio je sveti gral muškaraca, s gustom smeđom kosom boje zagorjelog tosta poprskanog medom. Imao je markantnu če­ ljust, široka ramena i rupicu na bradi, klišej zbog kojeg mu je trebalo biti neugodno. Odjenuo je svoju uobičajenu odo­ ru: savršeno krojenu košulju, traperice i kaubojske čizme.

Na većini ljudi u Chicagu, kaubojske čizme izgledale bi kao

Prva večernja zvijezda

• 19

prenavljanje, ali on se rodio i odrastao na ranču u Oklahomi.

Svejedno, čizme joj se nisu svidjele; ni duge, mišićave noge koje su izvirale iz njih; ili – kao navijačici Chicago Bearsa od rođenja – momčad za koju je igrao. Za razliku od ovog baha­ tog, egoističnog, pretjerano povlaštenog bivšeg vođe navale Starsa i njegove ergele djevojaka filmskih zvijezda, Piper se morala svojski mučiti za svaki peni.

Pratila ga je već gotovo tjedan dana i bio je u svom noć­ nom klubu svaku večer kad je klub radio, ali sumnjala je da će to dugo potrajati. Slavni vlasnici noćnih klubova obično posustanu pod teretom stvarnog rada.

Graham je obilazio goste – tapšao muškarce po leđima i očijukao sa ženama koje su se poredale oko njega kao mla­ žnjaci na pistama zračne luke O’Hare. Nije voljela osuđivati pripadnice svog spola, ali sad je i to bilo dio njezina posla, a nijedna od ovih djevojaka nije izgledala kao buduća direk­ torica ugledne tvrtke – previše su mahale kosama, treptale očima i izbacivale sise. Gledajući ih, bila je zahvalna što ju trenutačno ljubavna veza nimalo ne zanima. Sad joj je bio važan samo posao.

Mnoštvo oko njega sve je više raslo. Osvrnula se tražeći pogledom izbacivača, ali jedini koje je uočila bili su zadu­ bljeni u razgovore s gošćama. Dosad ju nitko od klijenata nije angažirao za svoju tjelesnu čuvaricu, ali prošla je dugo­ trajnu obuku i vidjela je da je Grahamov manjak sigurnosti neodgovoran, iako bi joj mogao dopustiti da mu se približi.

Graham je djelovao opušteno usprkos gužvi oko sebe, ali zamijetila je kako povremeno pogledom pretražuje mnoštvo, kao da traži spas. Pogledao je prema njoj, pa nastavio dalje.

20

Susan Elizabeth Phillips

Kad se mnoštvo oko njega približilo opasnoj razini, neka­ ko se uspio osloboditi i zaputio se stubama prema polukatu i VIP loži. Sad kad je bila u klubu, ludjela je jer ga nije mogla slijediti u VIP ložu.

Otišla je u ženski zahod, u kojem nije čula ništa zanimlji­ vije od trača o tome tko je stigao do kreveta prekrivenog kr­ znom, koji je on navodno imao u uredu. Kad je izašla, netko joj je dodirnuo rame. Torpedoglavi.

Kao i ostali izbacivači, i on je bio odjeven u tamne hlače i bijelu, večernju košulju koja je zacijelo bila krojena po na­ rudžbi kako bi odgovarala debelim vratovima po kojima su i on i njegovi kolege siledžije bili smjesta prepoznatljivi kao bivši ragbijaši. – Moraš poći sa mnom.

Osim što je onom momku s pivom ponudila prijeko po­ treban savjet kako da poboljša svoje vještine upucavanja, nije učinila ništa čime bi privukla pozornost na sebe i ovo joj se nije svidjelo. Uzmičući na svojim nezgrapnim potpeticama, svojim je lažnim naglaskom upitala: – Oh, a zašto?

– Provjera identiteta.

– Ti bokca! Pa pokazala sam osobnu na prokletim vratima.

Cijenim kompliment, ali imam trideset godina.

– Nasumična provjera.

Ovo nije bila nikakva nasumična promjera. Nešto se do­ gađalo. Tek što nije još odlučnije odbila, kad je on trznuo svojom glavurdom prema stubama koje su vodile na polukat, nehotice joj dajući željenu priliku da se približi VIP loži. Bli­ stavo mu se osmjehnula. – U redu. Riješimo što treba.

Progunđao je.

Na vrhu stuba na polukatu, dva stupa obložena broncom označavala su ulaz u VIP ložu, ali kad su se približili, ščepao

Prva večernja zvijezda

• 21

ju je za ruku i odvukao iza ugla i kroz neupadljiva vrata na­ lijevo.

Ured je bio posve običan, s drvenim roletama na dva pro­ zora, i televizorom na zidu, na kojem se bez zvuka vrtio pro­ gram ESPN-a. Na stolu od laminata sučelice dvosjedu nala­ zio se iMac. Iznad dvosjeda šepirio se uokviren dres Chicago Starsa s imenom Graham na leđima majice. Blijedoplava i zlatna boja Chicago Starsa uvijek su joj izgledale ženskasto u usporedbi s ozbiljnom, mornarski modrom i narančastom njezinih ljubljenih Bearsa.

– Čekaj ovdje. – Siledžija je izašao iz ureda i zatvorio vrata.

VIP loža bila je samo nekoliko koraka dalje. Nabrojala je do dvadeset i posegnula za kvakom.

Najednom, vrata su poletjela prema njoj. Spotaknula se uzmičući, i toliko se usredotočila da ne izgubi ravnotežu, da je shvatila tko je ušao tek kad su se vrata već ponovno zatvo­ rila. Fijuknulo joj je u ušima.

Cooper Graham glavom i bradom.

Imala je osjećaj da ju je pogodila supernova, a to je mrzila.

Nakon što ga je šest dana pratila, trebala je biti spremnija.

Ali gledati ga iz daljine i biti na nekoliko metara od njega bile su dvije posve različite stvari.

Usisao je sav zrak u prostoriji, a onog simpatičnog osmijeha kojim je pozdravljao svoje goste nije bilo nigdje na vidiku.

Nju je promatrao kao da je usred ragbijaške utakmice. Jedno je bilo sigurno. Ako ju je Graham želio vidjeti, nije riječ o običnoj provjeri identiteta.

U glavi je prošla moguće razloge svog zatočenja i zaključila da ih sve mrzi. Ali samoj je sebi rekla da Graham nije jedini

22

Susan Elizabeth Phillips

u ovoj prostoriji koji zna glumatati, a za razliku od njega, njoj je sve ovisilo o tome koliko će dobro odigrati svoju ulogu.

Iako joj je srce lupalo tako jako da se bojala da će on to vidjeti, nastojala je izgledati kao da je ovo najuzbudljiviji tre­ nutak njezina života. – Ovo je fenomenalno! Čovječe, ne mogu vjerovati!

Njegove oči, nijansu tamnije od kose boje zagorenog tosta, preletjele su preko njezine duge vlasulje, podignutih prsa i pristojnih nogu. Nije bila ljepotica, ali nije bila ni gabor, i da je imala i mrvicu taštine, obeshrabrio bi ju njegov očiti prezir.

Ali nije ju imala, i nije se obeshrabrila.

Ukopala je potpetice svojih sandala prstoubojica u sag kad je zakoračio prema njoj. Njegova gusta smeđa kosa bila je razbarušena. Ne pomodno raskuštrana, nego nehajno razba­ rušena kao da nije imao živaca za šišanje svaka dva mjeseca, ili za kupaonsku policu nakrcanu proizvodima za njegu kose.

Ostani mirna. Ostani usredotočena.

Bez upozorenja, oteo joj je torbicu iz ruke, a ona je očajno pro­ siktala. – Sranje! – uzviknula je, nekoliko trenutaka prekasno.

Zurila je u njegove goleme ruke – dvadeset i pet centime­ tara od palca do malog prsta. Znala je da je tako jer napravi­ la je domaću zadaću. Znala je i da su te velike ruke postigle više od tristo zgoditaka. Iste ruke koje su sad prekapale po njezinoj torbici i vadile njezinu lažnu zelenu kartu.

– Esmerelda Crocker?

Dobar istražitelj mora improvizirati, i što više pojedino­ sti ponudi, to će biti uvjerljivija. – Zovu me Esme. Zapravo, Lady Esme. Esmerelda je obiteljsko ime.

– Ma nemoj. – Riječi su se kotrljale preko njegovih usana kao duboka voda preko spržene prerije u Oklahomi.

Prva večernja zvijezda

• 23

Nesigurno je kimnula. – Prenosi se iz naraštaja u naraštaj u čast druge supruge petog grofa Conundruma. Umrla je na porođaju, sirotica.

– Žao mi je. – Ponovno je zavirio u torbicu. – Nemaš ni­ jednu kreditnu karticu?

– Strašno su priproste, ne misliš li?

– Novac nikad nije priprost – otegnuo je kauboj.

– Kako strašno američki od tebe.

Ponovno je kopao po njezinoj torbici, što nije dugo trajalo jer novčanik je ostavila u sigurnosti automobila – novčanik s njezinom tek dobivenom licencom privatne istražiteljice i nekoliko posjetnica.

ISTR AGE DOVE Utemeljene 1958.

Istina donosi mir.

Na izvornoj je posjetnici pisalo: “Istina donosi mar.” Njezin je djed bio sjajan istražitelj, ali pravopis mu nije išao od ruke.

Graham je mirisao na novac i slavu, mada ona ne bi mogla točno opisati kako miriši ni jedan ni druga, ali znala ih je prepoznati kad bi ih namirisala, jednako kao što je znala da budućnost njezina posla ovisi o tome što će se sljedeće do­ goditi. Uvukla je ono nekoliko molekula zraka koje njegova prisutnost već nije usisala. – Ne smeta mi što rovariš po mojoj torbici, ali zanima me što tražiš.

Gurnuo je torbicu prema njoj. – Nešto što će mi objasniti zašto me pratiš.

A toliko je pazila! Izbezumila se. Čime se odala? Ko­ jom se početničkom pogreškom pokopala? Sav njezin trud

24

Susan Elizabeth Phillips

bio je uzaludan – spavanje u automobilu, brza hrana za sve obroke, pišanje u Zvončicu i – najgore od svega – životna ušteđevina spiskana da bi od svoje prevarantske, odvratne maćehe otkupila Istrage Dove, detektivsku agenciju koju je njezin djed osnovao, a tata razvio, i koja bi bila njezina od dana kad se rodila, da njezin otac nije bio tako tvrdoglav.

Sve njezine žrtve bit će uzaludne. Bit će prisiljena vratiti se životu za računalom u skučenom pregratku, i morat će živjeti sa spoznajom da ju je porazio razmaženi sportaš kao što je Cooper Graham.

Osjetila je kiselinu u želucu. Namrštila se, glumeći zbu­ njenost. – Pratim?

Ocrtavao se na uokvirenom dresu Chicago Starsa obje­ šenom na zidu iza njegovih leđa. U modroj košulji, njegova već golema ramena izgledala su još šira, a podvrnuti rukavi otkrivali čvrste mišiće podlaktica. Vješto krojene traperice – ni previše uske, ni previše široke – naglašavale su duge, snažne noge koje je Bog stvorio da budu čvrste, jake i brze – na veliku štetu njezinih ljubljenih Bearsa.

Pogled mu je bio sumoran kao zima u Illinoisu. – Vidio sam te pakriranu ispred svog stana. Pratila si me do teretane, pa ovamo. I želim znati zašto.

A ona je mislila da su njezine krinke veoma maštovite.

Kako ih je uspio prozrijeti? Poricanje bi bilo beskorisno. Po­ tonula je na dvosjed i pokušala razmišljati. Čekao je. Prekriženih ruku. Stajao je uz rub terena i gledao kako se protivnička navala raspada.

– Pa... – Progutala je slinu i pogledala ga. – Činjenica je...

– Glasno je izdahnula. – Ja sam tvoja vrebačica.

– Vrebačica?

Prva večernja zvijezda

• 25

Tijelom joj je nagrnuo adrenalin. Neće se predati bez borbe pa je skočila s dvosjeda kao oparena. – Ali nisam opasna. To nikako. Samo sam opsjednuta.

– Opsjednuta mnome. – Izjava, ne pitanje. Nije mu bio prvi put.

– Inače ne uhodim druge ljude. Ali ovo... izmaknulo mi je kontroli, shvaćaš. – Nije točno znala kako bi ju ta taktika mogla spasiti, ali hrabro je nastavila. – Nisam totalna luđa­ kinja, to ne. Samo sam... blago poremećena.

Nakosio je glavu, ali barem je slušao. Zašto i ne bi? Luđaci su uvijek zanimljivi.

– Uvjeravam te, samo sam malo šašava – rekla je bez daha.

– Apsolutno bezopasna. Ne moraš se bojati da ću te napasti.

– Ne, samo me vrebaš.

– Usudila bih se reći da nisam prva koja te vreba. Muš­ karac kao ti... – Zastala je i pokušala ne zagrcnuti se. – Bog. Nesmiljen pogled njegovih očiju dao joj je da znanja da ga laskanjem neće pokolebati. – Da te više nikad nisam vidio u svojoj blizini. Je li jasno?

Bilo joj je jasno. Gotovo je. Kraj. Ali svejedno nije mogla odustati. – Bojim se da to neće biti moguće. – Zastala je. – Dok moj novi lijek ne počne djelovati.

Rupica na njegovoj bradi produbila se kad je stisnuo če­ ljust. – Ovo što radiš je nezakonito.

– I da umreš od stida. Ne možeš ni zamisliti koliko je po­ nižavajuće biti u ovom položaju. Ništa nije bolnije od... neuz­ vraćene ljubavi. – Zadnje dvije riječi prograktala je u nadi da će on to pripisati obožavanju, jer sve joj je na njemu diglo tlak u nebesa. Njegova veličina, njegova privlačnost, ali najviše od

26

Susan Elizabeth Phillips

svega bahatost koja je bila posljedica naviknutosti da mu svi ljube čvrstu guzicu samo zato što je rođen nadaren za sport.

Nije pokazao ni mrvicu suosjećanja. – Ako te igdje ponov­ no vidim, pozvat ću policiju.

– Ja... shvaćam. – Gotova je. Ova je taktika od samog po­ četka bila uzaludna. Osim ako... Kimnula mu je s usiljenim suosjećanjem. – Shvaćam koliko si preplašen.

Jedva primjetno nagnuo se na pete svojih kaubojskih čiza­ ma. – Ne bih to tako nazvao.

– Sereš. – Možda je pronašla pukotinu u njegovu mužev­ nom oklopu. – Bojiš se da bih te mogla nenadano zaskoči­ ti dok hodaš ulicom. Da ću biti naoružana jednim od onih odvratnih pištolja koje vi ludi Amerikanci uporno nanašate naokolo kao žvakaću gumu. – I kao onaj Glock u njezinu prtljažniku. – Nikad to ne bih učinila. Za Boga miloga, ni­ kad mi to ne bi palo na pamet. Ali ti to ne možeš znati, i kako bi se obranio?

– Mislim da bih te mogao svladati – suho je rekao.

Uspjela je izgledati zbunjeno. – Ako je to istina, što te briga što te bezopasna lujka kao ja malo prati?

Više nije izgledao onako opušteno. – Ne sviđa mi se.

Nastojala je djelovati suosjećajno i očarano u isti mah. – Tebi je to sigurno zastrašujuće.

– Prestani to govoriti!

– Shvaćam. Grozna je to dilema.

Iz njegovih očiju frcale su ubojite, zlatne iskre. – Nema tu nikakve dileme. Kloni me se u širokom luku.

Nije odustajala. – Da, dobro, već sam ti spomenula... To neće biti tako lako – barem dok moj lijek ne počne djelovati.

Prva večernja zvijezda

• 27

Liječnik tvrdi da tek što nije počeo. Ali dotad sam posve bespomoćna. Što kažeš na kompromis?

– Nema kompromisa.

– Još najviše tjedan dana. U međuvremenu, ako me opaziš, jednostavno se pravi da me nema. – Protrljala je ruke. – Eto. To smo riješili.

Nije nasjeo. Nikakvo čudo. – Nisam se šalio kad sam rekao da ću pozvati policiju.

Kršila je ruke, nadajući se da ta gesta ne izgleda teatralno koliko se njoj činilo. – Čula sam grozne stvari o zatvorima u Chicagu...

– O tome si trebala razmišljati prije nego što si me počela vrebati.

Možda zbog stresa nakon toliko probdjevenih noći, možda čak i zbog porasta šećera od ogromne količine brze hrane koju je utrpala u sebe, ali vjerojatnije zbog opasno­ sti da izgubi sve za što je radila, pognula je glavu, skinula naočale i otrla suhe obraze zglobovima prstiju, kao da se rasplakala, što nikad ni za što na svijetu ne bi učinila, ma koliko bilo grozno. – Ne želim završiti u zatvoru – šmrc­ nula je. – Nikad nisam dobila ni prometnu kaznu. – To je bila laž, ali vozila je sjajno, a ograničenja brzine na grad­ skim autocestama bila su bezumno niska. – Što misliš da će mi se tamo dogoditi?

– Ne znam i nije me briga.

Usprkos toj izjavi, primijetila je da oklijeva i odlučila igrati na tu kartu. – U redu, možeš ih odmah nazvati, jer ma koliko pokušavala, znam da si neću moći pomoći.

– Nemoj to govoriti.

28

Susan Elizabeth Phillips

Je li to čula tračak uznemirenosti u njegovu glasu? Uspjela je ponovno šmrcnuti i obrisala oči kažiprstom. – Nikome ne bih poželjela bol ovakve ljubavi.

– To nije ljubav – odvratio joj je s gađenjem. – To je ludost.

– Znam. Apsurdno je. – Prešla je nadlanicom preko sa­ vršeno suhih nosnica. – Kako možeš voljeti nekoga koga si tek upoznao?

– Ne možeš.

Neće odustati dok ju on ne izbaci. – Ne bi li ipak razmislio?

Samo tjedan dana, dok mi nove tablete ne vrate zdrav razum?

– Ne. – Naravno da ne bi. A ja ti uistinu želim samo najbolje. Ne mogu podnijeti pomisao da se skrivaš od straha, da se bojiš izaći iz stana jer strahuješ da ćeš mene vidjeti.

– Neću strahovati...

– Sigurna sam da ću moći preživjeti zatvor. Što misliš, koliko će me dugo zadržati? Postoji li ikakva šansa da bi ti...

Nema veze. Previše je tražiti da me posjećuješ dok sam iza rešetaka.

– Ti si totalno luda.

– Oh, da. Ali bezopasna. I ne zaboravi, samo sam privre­ meno takva. – Kad je već ovoliko zaglibila, baš bi i mogla ići na sve ili ništa. – Da te fizički privlačim... Ne privlačim te, zar ne?

– Ne! Ohrabrilo ju je njegovo ogorčenje. – Tad ti neću ponuditi da te... seksualno zadovoljim. – Bljak! Oprat će usta sapunom čim ovo završi.

– Potraži pomoć – zarežao je.

Prva večernja zvijezda

• 29

Prišao je vratima i pozvao svog izbacivača. Nekoliko mi­ nuta kasnije, bila je na ulici.

A što sad?

susan elizabeth phillips

Prva vecˇernja2 zvijezda

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a •

On je bivši vođa navale ragbijaške momčadi Chicago Stars.

Ona pokušava biti uspješna vlasnica istražiteljske agencije.

Njezin prvi posao? Njega pratiti.

Recimo samo da jojkarijeri ne ide dobro.

Nimalo dobro... ooper je u svojoj upoznao mnogo luđaka, ali

C

ona žena je gospodična u svojojnajbolja posebnoj ludari, sau Piper Dove je sa snomživjela – želi postati istražiteljica zamračenim i velikom rupom na krovu.

Među­ Chicagu.

Prvi joj jeprozorima posao uhođenje Coopera Grahama, bivšega vođe tim, jedno Starsa. joj se moralo priznati...

Bila jei ta iskrena.

Svoju uopće je navale Chicago No Graham ju je uočio ga činjenica ludostOsim izložila naon travnjak kuće danajbolje ju cijelidržati svijet blizu vidi. pa ne veseli. toga, zna da ispred je neprijatelja Morao se vratiti na klupski podij, ali ostao je za radnim joj daje ponudu da počne raditi za njega – no ne kao tjelohraniteljica, Nakonodbija dva mjeseca njegov još jer stolom. on tvrdoglavo priznatiudaovom mu jeposlu, tjelesni čuvar ured potreban. uvijek jetoga, mirisao čudno na gumu i znoj ne na posebno Umjesto zaposlio ju –jene kako bi držala na –oku zaposlenike formulirane spojeve bola inoćnog kupku kluba. natopljenu klorom. život Umjesto njegova ekskluzivnoga novog Ali Coopov mogao toga, imao je miris papira i boje, novog pokućstva i tonera bi biti u opasnosti i Piper je odlučila da će ga zaštititi, želio on to ili printer računala.

Ali igra! ma koliko mu nedostajali poznati ne.za A tada, naravno počinje Igra između Coopera Grahama, mirisi, nećesportskog si dopustiti da sekoji držiuvijek prošlosti. legendarnoga junaka dobijeOtvorivši što želi – Spi­ čak i svijetu je objavio da nikad neće postati još–jedan propali kad ralu, je ono što želi možda neustrašiva istražiteljica i nepokolebljivo sportaš nema posla nego se u kabinu odlučnekoji Piper kojapametnijeg mu želi dokazati da jezatvoriti žilava koliko i on. za sportske izvjestitelje i lupetati gluposti o utakmicama koje

Od prometnih čikaških ulica do blistave vode zaljeva Biscayne, sam više ne može odigrati. Posao s noćnim klubom bio je dvoje ljudi koji ne podnose poraz stavit će na kušnju i sami sebe njegov novi teren, a Spirala je bila samo početak. Namjeravao i jedno drugoga kako bi otkrili što je u životu najvažnije…

je izgraditi carstvo i, kao ni i u ragbiju, ni u ovome neuspjeh nije dolazio u obzir.

Vratio se računalu i proguglao “Esmerelda Crocker”. Na w w w. moz aik- k njiga. hr njezinoj zelenoj karti pisalo je da ima trideset i tri godine, 129,00 kn ali izgledala je mnogo ISBN mlađe.

Pretraživao je stranice i na 978-953-14-2200-0 kraju pronašao njezino ime na popisu učenika londonskog