Pustila sam te - Clare Mackintosh by Mozaik knjiga

CL ARE MACKINTOSH

PUSTILA SAM TE Tragična nesreća. Prošlost od koje se ne može pobjeći.

Sa r omvr šen z aču an s a pr eo đujuć k r e t im PET om. ER J AME

VELIKI SVJETSKI HIT

Clare Mackintosh PUSTILA SAM TE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodvadesetdruga Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Romeo Mihaljević Ilustracija na naslovnici

Jarek Blaminsky / Arcangel Images Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2015.

ISBN 978-953-14-1914-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000932659. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Clare Mackintosh

Pustila sam te S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Za Alex.

PROLOG

Vjetar joj bičuje lice mokrom kosom i ona čvrsto zatvori oči na kiši. Ovakvo vrijeme sve tjera na žurbu; ljudi brzaju pokraj nje skliskim pločnicima, brada zaguranih u ovratnike kaputa. Automobili u prolazu prskaju im cipele; kroz buku vozila čuje samo pokoju riječ bujice najnovijih informacija kojima ju je zapljusnuo čim su se školska vrata otvorila. Riječi provaljuju iz njega bez stanke, smušene i zbrda-zdola od uzbuđenosti novim svijetom na koji se navikava. Uspijeva razabrati nešto o nekom najboljem prijatelju; o projektu o svemiru; o novoj učiteljici, i spušta pogled i smješka se njegovu uzbuđenju, ne obazirući se na hladnoću koja prodire kroz njezin šal. Dječak joj uzvraća osmijeh i zabacuje glavu da okusi kišu; mokre trepavice tamni su čuperci oko njegovih očiju. – I znam napisati svoje ime, mama! – Kako si ti pametan momak – kaže ona pa se zaustavi i silovito ga poljubi u vlažno čelo. – Hoćeš li mi pokazati kad dođemo kući? Hodaju onoliko brzo koliko im to dopuštaju noge petogodišnjeg djeteta, a ona slobodnom rukom pridržava njegovu torbu koja joj udara o koljena. Još malo i doma su. Farovi svjetlucaju na mokrom asfaltu, zasljepljuju ih svakih nekoliko sekundi. Čekajući da im se ukaže prilika, pognuti prelaze prometnu cestu, i ona čvršće stisne ručicu u mekoj vunenoj rukavici, tako da on mora potrčati kako ne bi zaostao za njom. Raskvašeno lišće prianja uz ogradu, njegove jarke boje tamne do zagasito smeđe. Stižu do mirne uličice u kojoj je tik iza ugla njihov dom. Lijepo je pomisliti na njegovu zavodljivu toplinu. Sigurna u okruženju vlastitog 9

Clare Mackintosh

susjedstva, pušta njegovu ruku kako bi odmaknula pramenove mokre kose s očiju i smije se kaskadi kapljica koju taj pokret izaziva. – Evo nas – kaže dok skreću za posljednji ugao. – Ostavila sam nam svjetlo upaljeno. Na drugoj strani ulice, kuća od crvene opeke. S dvije spavaće sobe, minijaturnom kuhinjom i vrtom natrpanim posudama koje ona stalno namjerava ispuniti cvijećem. Samo njih dvoje. – Tko će prije, mama... On nikad ne miruje; pun je energije od trenutka kad se probudi do trenutka kad spusti glavu na jastuk. Uvijek skače, uvijek trči. – Hajde! Sve se događa u trenu; osjećaj praznog prostora uz njezin bok kad on potrči prema kući, prema toplini hodnika i odsjaju svjetla iznad ulaznih vrata. Mlijeku; keksima; dvadeset minuta televizijskog programa; ribljim štapićima za užinu. Kolotečini u koju su već ušli, a još nije prošlo ni pola prvog školskog polugodišta. Najednom, automobil. Škripa mokrih kočnica, mukli udarac petogodišnjeg dječaka o prednje staklo i okret njegova tijela u zraku prije no što tresne na cestu. Trčanje za njim, pred automobil koji se još uvijek kreće. Posklizavanje i nezgrapan pad na ispružene ruke, sraz s asfaltom koji joj izbija dah iz pluća. Sve je gotovo u trenu. Kleči pokraj njega, mahnito traži puls. Gleda samotni bijeli oblačić svog daha u zraku. Vidi tamnu sjenu koja se širi ispod njegove glave i čuje vlastiti jauk kao da pripada nekom drugom. Pogleda zamagljeno prednje staklo, brisače koji odašilju lukove kapljica u sve mračniju noć, i vrisne vozaču u tami da joj pomogne. Naginjući se prema dječaku kako bi ga ugrijala svojim tijelom, oboje ih štiti raskopčanim kaputom, vukući ga po mokroj cesti. I dok ljubi dječaka i preklinje ga da se probudi, lokva žutog svjetla koja ih obavija sužava se do 10

Pustila sam te

uske zrake; automobil se unatraške udaljava kolnikom. Motor upozoravajući cvili dok se automobil dvaput, triput, četiri puta pokušava okrenuti na uskom prostoru i u svojoj žurbi struže o jednu od golemih platana što stražare uz rub. Nakon toga, svuda je samo tama.

PRVI DIO

etektiv inspektor Ray Stevens stajao je uz prozor i mozgao o svom uredskom stolcu, kojem je lijevi naslon za ruku bio slomljen već najmanje godinu dana. Dosad je tome pristupao pragmatično i jednostavno se nije naslanjao na njega, ali dok je on bio na ručku, netko je na poleđini naslona crnim flomasterom napisao „defektan“. Ray se pitao hoće li se novopronađeni entuzijazam nadređenih kojim su pristupili reviziji inventara protegnuti do zamjene manjkavog stolca, ili mu je suđeno da bristolski odjel kriminalističke policije vodi sa stolca koji baca ozbiljnu sumnju na njegovu vjerodostojnost. Nagnuo se prema stolu kako bi u kaotičnoj gornjoj ladici pronašao flomaster pa čučnuo i preinačio natpis u „efektan“. Vrata njegova ureda otvorila su se i on je brzo ustao vraćajući čep na flomaster. – Ah, Kate, baš sam... – Zanijemio je shvativši što znači izraz na njezinu licu gotovo i prije no što je opazio ispis u njezinoj ruci. – Što imaš? – Bijeg s mjesta prometne nesreće u Fishpondsu, šefe. Poginuo je petogodišnji dječak. Ray je uzeo ispis iz Kateine ruke i preletio pogledom preko njega, dok je Kate u nelagodi stajala na vratima. Nedavno položivši detektivski ispit, u kriminalističkom odjelu radila je tek nekoliko mjeseci i još je uvijek hvatala konce. Međutim, bila je dobra: bolja no što je znala. – Nemamo broj tablica? 15

Clare Mackintosh

– Koliko mi znamo, ne. Plavci su kontaminirali mjesto zločina, a njihov šef u ovom času uzima izjavu od dječakove majke. Naravno, žena je u strašnom šoku. – Neće te smetati ako ostaneš prekovremeno? – upitao je Ray, ali Kate je kimala i prije no što je dovršio rečenicu. Razmijenili su poluosmijehe međusobno priznajući nalet adrenalina u kojem se uvijek činilo neumjesno uživati, a dogodilo se nešto tako strašno. – Onda krenimo. Kimnuli su u pozdrav mnoštvu pušača šćućurenih ispod nadstrešnice iznad stražnjih vrata. – Sve u redu, Stumpy? – upitao je Ray. – Kate i ja idemo u Fishponds zbog onog bijega s mjesta prometne nesreće. Možeš li provjeriti je li područna išta saznala? – Naravno. – Stariji muškarac povukao je zadnji dim svoje zarolane cigarete. Narednika Jakea Owena svi su zvali Stumpy* već toliko godina da bi se uvijek iznenadio kad bi čuo kako ga na sudu prozivaju punim imenom. Čovjek od malo riječi, Stumpy je za leđima imao više ratnih priča no što je želio podijeliti i bez imalo dvojbe bio najbolji Rayov narednik. Nekoliko godina zajedno su patrolirali ulicama. Usto je Stumpy bio iznenađujuće snažan za nekoga tako niska rasta, što ga je činilo članom posade kojeg je zgodno imati na svojoj strani. Osim Kate, Stumpyjeva ekipa uključivala je pouzdanog Malcolma Johnsona i mladog Davea Hillsdona, entuzijastičnog ali svojeglavog mlađeg inspektora, čija su odlučna nastojanja da osigura osude po Rayovu mišljenju i prečesto bila na rubu zakona. Zajedno su bili dobar tim i Kate je od njih brzo učila. Njezina strast prema poslu u Rayu je budila čežnju za danima koje je * 16

Stumpy – malen i zdepast

Pustila sam te

proveo kao gorljiv mlađi inspektor, prije no što ga je samljelo sedamnaest godina birokracije. Kate je vozila neoznačenu Corsu kroz sve veću prometnu gužvu do Fishpondsa. Bila je nestrpljiva vozačica; coktala kad bi ih zaustavilo crveno svjetlo na semaforu i izvijala vrat da otkrije uzrok zastoja. Nije imala ni sekunde mira: lupkala je prstima po volanu, nabirala nos, vrpoljila se na sjedalu. Kad je promet ponovno krenuo, nagnula se prema volanu kao da će zbog toga biti brži. – Fali ti uključena sirena? – upitao je Ray. Kate se nacerila. – Možda mrvicu. – Olovka joj se razmrljala oko očiju, ali osim nje na licu nije imala druge šminke. Tamnosmeđe kovrče neuredno su joj se rasule oko lica, prkoseći kopči od kornjačevine koja ih je vjerojatno trebala ukrotiti. Ray je iščeprkao mobitel kako bi nazvao koga treba i provjerio jesu li istražitelji prometne policije na putu, je li dežurni viši policijski inspektor obaviješten i je li netko pozvao kombi za očevid – glomazno vozilo, do krova nakrcano šatorima, generatorima i toplim napicima. Sve potrebno bilo je obavljeno. Istini za volju, pomislio je, uvijek obave sve što je potrebno, ali kao detektiv inspektor na dužnosti, on snosi konačnu odgovornost. Plavci bi se obično malo nakostriješili kad bi se pojavila krim-policija i krenula od nule kao da oni dotad ništa nisu učinili, ali jednostavno je moralo biti tako. Svi su oni to prošli; čak i Ray, koji je u odori proveo minimum vremena prije promaknuća. Nazvao je dispečera da javi kako stižu za pet minuta, ali kući nije nazvao. Mags je običavao zvati u onim rijetkim prilikama kad je kući dolazio na vrijeme, što se činilo mnogo praktičnijim pristupom dugom radnom vremenu koje je njegov posao zahtijevao. Kad su skrenuli za ugao, Kate je usporila. Vozilo je praktički gmizalo. Nekoliko policijskih automobila nasumce je bilo 17

Clare Mackintosh

razbacano ulicom; njihove rotirke plavičasto su obasjavale mjesto nesreće svake dvije sekunde. Reflektori na metalnim tronošcima snažnim su snopovima svjetla naglašavali maglicu i kišu koja je u posljednjih sat vremena srećom oslabila. Kate je prije izlaska iz postaje skoknula po kaput i gumene čizme kojima je zamijenila cipele s potpeticama. – Praktičnost prije otmjenosti – nasmijala se ubacujući cipele u ormarić i navlačeći čizme. Ray je rijetko razmišljao i o jednoj i o drugoj, ali sad je požalio što nije ponio barem kaput. Parkirali su Corsu stotinjak metara od velikog bijelog šatora, podignutog u nastojanju da se mogući preostali dokazi zaštite od kiše. Jedna strana šatora bila je otvorena i u unutrašnjosti se vidjela forenzičarka koja je klečeći uzimala uzorak nečega što Ray i Kate nisu uspjeli razabrati. Malo dalje uz ulicu, drugi lik u papirnatom odijelu proučavao je jedno od golemih stabala uz cestu. Kad su se Ray i Kate približili mjestu nesreće, zaustavio ih je mladi pozornik u fluorescentnoj jakni zakopčanoj do grla, tako da mu je Ray jedva uspio razabrati lice između oboda kape i okovratnika. – Večer, gospodine. Želite li pogledati mjesto nesreće? Morat ću vas upisati. – Ne, hvala – odvratio je Ray. – Znate li gdje je vaš narednik? – U kući majke – odgovorio je pozornik. Pokazao je nekoliko kućica u nizu, prije no što se povukao natrag u okovratnik. – Na broju četiri – prigušeno je dodao. – Gospode, koji bijedan posao – rekao je Ray dok su se Kate i on udaljavali. – Sjećam se kad sam kao novajlija dvanaest sati stražario na pljusku na mjestu zločina, a onda od inspektora dobio jezikovu juhu jer se nisam nasmiješio kad se drugi dan u osam ujutro napokon pojavio. Kate se nasmijala. – Jeste li zato postali detektiv? 18

Pustila sam te

– Ne samo zbog toga – odvratio je Ray – ali i to je odigralo ulogu. Detektivski ispit polagao sam ponajviše zato što mi je dozlogrdilo prepuštati sve važne slučajeve stručnjacima i nikad ništa ne odraditi od početka do kraja. A ti? – Otprilike iz sličnih razloga. Stigli su do niza kuća koje im je pozornik pokazao. Kate je nastavila govoriti dok su tražili kuću na broju četiri. – Volim se baviti ozbiljnijim slučajevima. Ali glavni razlog je taj što mi sve brzo dosadi. Volim komplicirane istrage od kojih me zaboli glava dok ih rješavam. Teške križaljke umjesto onih jednostavnih. Razumijete na što mislim? – Apsolutno – odgovorio je Ray. – Iako sam ja u teškim križaljkama oduvijek bio beskoristan. – Postoji trik za njihovo rješavanje – rekla je Kate. – Jednom ću vas naučiti. Evo nas, broj četiri. Ulazna vrata bila su živahno obojena i lagano odškrinuta. Ray ih je gurnuo i doviknuo: – Kriminalistička policija. Smijemo li ući? – U dnevnom boravku smo – začuo se odgovor. Otrli su cipele i zaputili se uskim hodnikom uz prekrcanu vješalicu za kapute ispod koje se nalazio par dječjih, crvenih gumenih čizmica, uredno složen uz čizme za odrasle. Dječakova majka sjedila je na kauču, pogleda prikovanog za modru školsku torbu koju je grčevito stiskala u krilu. – Ja sam detektiv inspektor Ray Stevens. Primite moju iskrenu sućut zbog vašeg sina. Pogledala ga je omatajući vezicu torbe oko dlana tako čvrsto da joj je uže urezalo crvene utore u kožu. – Jacob – rekla je suhih očiju. – Ime mu je Jacob. Na kuhinjskom stolcu pokraj kauča sjedio je narednik u odori s papirima na krilu. Ray ga je vidio u postaji, ali nije mu znao ime. Pogledao je njegovu značku. 19

Clare Mackintosh

– Briane, biste li odveli Kate u kuhinju i izvijestili je o svemu što ste dosad saznali? Volio bih postaviti nekoliko pitanja svjedokinji, ako nemate ništa protiv. Neće dugo potrajati. Možda biste joj usput mogli skuhati šalicu čaja. Po reakciji na Brianovu licu bilo je jasno da je to zadnje što želi učiniti, ali ustao je i napustio prostoriju s Kate, nedvojbeno kako bi joj se potužio na šefovanje krim-policije. Ray se nije zadržavao na tome. – Žao mi je što vam moram postaviti još pitanja, ali presudno je da dobijemo što više informacija što je ranije moguće. Jacobova majka je kimnula, ali nije podigla pogled s torbe. – Koliko sam shvatio, niste vidjeli broj registarske tablice automobila? – Dogodilo se tako brzo – rekla je, a te su riječi oslobodile osjećaje. – Govorio je o školi, a onda... Pustila sam ga samo na sekundu. – Omotala je vezicu čvršće oko ruke, a Ray je gledao kako krv nestaje iz njezinih prstiju. – Dogodilo se u trenu. Auto se stvorio niotkuda. Tiho je odgovarala na njegova pitanja, ničime ne pokazujući očaj koji je zacijelo osjećala. Ray je mrzio što mora biti toliko nametljiv, ali nije imao izbora. – Kako je izgledao vozač? – Nisam vidjela unutra. – Je li bilo putnika u automobilu? – Nisam vidjela unutrašnjost automobila – ponovila je bezizražajnim, tupim glasom. – U redu – rekao je Ray. Od čega će, zaboga, krenuti? Pogledala ga je. – Hoćete li ga pronaći? Čovjeka koji je ubio Jacoba. Hoćete li ga pronaći? – Glas ju je izdao i riječi su se raspale, preobrazile u tihi jauk. Pognula se pritišćući školsku torbu uz 20

Pustila sam te

trbuh, a Ray je osjetio stezanje u prsima. Duboko je udahnuo, silom rastjerujući taj osjećaj. – Učinit ćemo sve što možemo – rekao je prezirući se zbog tog klišeja. Kate se vratila iz kuhinje s Brianom za petama, noseći šalicu čaja. – Je li u redu da uzmem izjavu do kraja, šefe? – upitao je Brian. Hoćeš reći, prestani uzrujavati moju svjedokinju, pomislio je Ray. – Da, hvala. I oprostite što sam vas prekinuo. Kate, imamo li sve što trebamo? Kate je kimnula. Bila je blijeda i Ray se zapitao je li Brian rekao nešto čime ju je uzrujao. Za otprilike godinu dana poznavat će je jednako dobro kao što poznaje ostatak svog tima, ali još je nije posve prokljuvio. Znao je samo da nema dlake na jeziku, da se na sastancima tima ne boji reći svoje mišljenje i da brzo uči. Izašli su iz kuće i bez riječi se vratili do automobila. – Jesi li dobro? – upitao je, iako je bilo očito da nije. Čvrsto je stisnula čeljust; boja joj je posve nestala iz obraza. – Dobro sam – odgovorila je, ali glas joj je bio promukao i Ray je shvatio da pokušava suspregnuti suze. – Hej – rekao je ispruživši ruku i nezgrapno je zagrlivši oko ramena – je li to zbog ovog slučaja? – Ray je s godinama izgradio obrambeni mehanizam protiv nusprodukata slučajeva kao što je ovaj. Većina policajaca ima neki svoj obrambeni mehanizam – zbog toga se i moraš praviti da ne čuješ neke od šala kojima se nabacuju u kantini – ali Kate je možda drugačija. Kimnula je i duboko, drhtavo udahnula. – Oprostite, inače nisam ovakva, časna riječ. Već sam barem deset puta posjetila obitelji koje su ostale bez svojih voljenih, ali... Gospode, mali je imao pet godina! Jacobov otac navodno nikad nije želio imati nikakve veze s njim, pa su oduvijek bili samo njih dvoje. Ne mogu ni zamisliti kako je sad njoj. – Glas ju je izdao, a Ray je ponovno osjetio 21

Clare Mackintosh

stezanje u prsima. Njegov obrambeni mehanizam temeljio se na fokusiranju na istragu – na čvrste dokaze pred njim – a ne na mozganju o osjećajima umiješanih ljudi. Bude li razbijao glavu time kakav je osjećaj gledati kako ti vlastito dijete umire u naručju, nikome neće biti ni od kakve koristi, a ponajmanje Jacobu i njegovoj majci. Ray je i protiv volje pomislio na vlastitu djecu i osjetio nerazumnu želju da nazove kući i provjeri jesu li oboje dobro. – Oprostite. – Kate je teško progutala slinu i nelagodno se osmjehnula. – Obećajem da neću uvijek biti ovakva. – Hej, sve je u redu – odvratio je Ray. – Svi smo to prošli. Izvila je obrvu. – Čak i vi? Nisam mislila da ste osjetljiv tip. – I ja imam svoje trenutke. – Ray joj je stisnuo rame pa odmaknuo ruku. Nije očekivao da će se ikad rasplakati na poslu, ali nekoliko puta bio je veoma blizu. – Hoćeš li biti dobro? – Hoću. Hvala. Dok su odlazili, Kate se osvrnula prema mjestu nesreće na kojem su forenzičari još uvijek marljivo radili. – Kakav gad može ubiti petogodišnje dijete i zbrisati? Ray nije oklijevao. – To je upravo ono što ćemo otkriti.

e želim čaj, ali svejedno prihvaćam šalicu. Hvatam je s obje ruke pa zaranjam lice u paru dok me ne oprži. Koža mi se ježi od bola, obrazi umrtvljuju, oči peckaju. Borim se protiv nagona da se odmaknem; potreban mi je osjećaj mrtvila da zamagli slike koje odbijaju napustiti moje misli. – Da ti donesem nešto za jelo? On se nadvija nad mene i znam da bih trebala podići pogled, ali ne mogu. Kako mi može nuditi hranu i piće kao da se ništa nije dogodilo? Val mučnine navire mi u grlo i gutanjem potiskujem opori okus. On mene krivi. Nije to rekao, ali i ne mora; vidi mu se u očima. I u pravu je – kriva sam. Trebali smo ići kući drugim putem; nisam smjela govoriti; trebala sam ga zaustaviti... – Ne, hvala – tiho kažem. – Nisam gladna. Nesreća mi se bez prestanka vrti pred očima. Želim pritisnuti pauzu, ali film je neumoljiv: njegovo tijelo uvijek iznova udara o haubu. Ponovno prinosim šalicu licu; čaj se ohladio i toplina koju osjećam na koži nije dovoljna da zaboli. Nisam svjesna suza koje naviru, ali krupne se kapi rasprkavaju o moja koljena. Gledam kako ih moje traperice upijaju i stružem noktom po mrlji od gline na bedru. Osvrćem se po prostoriji u domu koji sam godinama stvarala. Zavjese, kupljene da budu u skladu s jastucima; umjetnine, neke koje sam sama načinila, neke koje sam pronašla u galerijama i voljela previše da bih ih ostavila. Mislila sam da stvaram dom, ali samo sam gradila kuću. 23

Clare Mackintosh

Tragična nesreća. Sve se dogodilo strašno brzo. Nije je mogla spriječiti.

Ili je? U djeliću sekunde, život Jenne Gray pretvara se u noćnu moru. Njezina jedina šansa da opstane odlazak je od svega što poznaje i novi početak. Očajnički želeći pobjeći, Jenna odlazi u samotnu kolibu na velškoj obali, ali proganjaju je strahovi, tuga i sjećanja na okrutnu večer u studenom koja joj je zauvijek promijenila život. Malo-pomalo, Jenna počinje nazirati mogućnost sreće u budućnosti. Ali prošlost tek što je nije sustigla i posljedice će biti razorne... Jesu li vam se svidjeli romani Nestala i Djevojka u vlaku? Ako jesu, ovaj fascinantni triler prepun nenadanih obrata i o kojemu svi govore pravi je izbor za vas.

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1914-7