Raj - Judith McNaught by Mozaik knjiga

“Očaravajuće... Raj je pravi dragulj... Nećete ga moći odložiti.” – the Advocate

Raj

judith mcnaught

kraljice ljubavnih romana

judith mcnaught

Raj

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sedamdesetdeveta Naslov izvornika

The Paradise Copyright ∂ 1991 by Eagle Syndication, Inc. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2018. Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, lipanj 2018.

ISBN 978-953-14-2389-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000999697. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

judith mcnaught

Raj S engleskog prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

POSVETA

Svatko tko ima posla sa mnom dok radim na romanu zna da su za bilo kakav odnos potrebne određene osobine: primjerice nevjerojatno strpljenje, iznimna tolerancija i sposobnost vjerovanja da uistinu radim dok zurim u prazno. Ovaj roman posvećen je mojoj obitelji i mojim prijateljima koji imaju pregršt takvih osobina i koji su neizmjerno obogatili moj život: Mojemu sinu Claytonu i mojoj kćeri Whitney, koji su toliko ponosni na mene da mi pružaju veliko zadovoljstvo. I olakšanje. I onim vrlo posebnim ljudima koji su mi ponudili svoje prijateljstvo, da bi potom ponijeli veći teret tog prijateljstva, pogotovo Phyllis i Richardu Ashley, Debbie i Craigu Kiefer, Kathy i Lloydu Stansberry te Cathy i Paulu Waldner. Nisam mogla ni zamisliti bolju podršku od one koju sam dobila od svih vas.

Zahvala

Robertu Hylandu, na ogromnim uslugama tijekom cijeloga života. Odvjetniku Lloydu Stansberryu, na bezbrojnim odgovorima vezanim uz pravna pitanja u ovom romanu. Nevjerojatnim voditeljima robnih kuća po zemlji koji su mi posvetili svoje vrijeme i stručnost, i bez čije pomoći nikada ne bih mogla napisati ovaj roman.

PRVO POGLAVLJE prosinac, 1973.

Otvorivši svoj spomenar, Meredith Bancroft sjedila je na krevetu s baldahinom i pažljivo izrezivala jednu sliku iz Chicago Tribunea. Iznad slike pisalo je: Djeca čikaških bogataša odjevena u vilenjake sudjeluju u dobrotvornoj božićnoj priredbi u Memorijalnoj bolnici u Oaklandu, a potom su bila navedena njihova imena. Ispod natpisa nalazila se velika slika “vilenjaka”: pet dječaka i pet djevojčica, uključujući i Meredith, koji su davali darove djeci na dječjem odjelu. S lijeve strane cijeli je događaj nadgledao zgodan osamnaestogodišnji mladić, koji se prema natpisu zvao “Parker Reynolds III., sin gospodina i gospođe Reynolds od Kenilwortha”. Meredith se nepristrano usporedila s drugim djevojkama u vilenjačkim kostimima, pitajući se kako to da one imaju tako dugačke noge i lijepe obline, dok je ona izgledala... – Zdepasto! – izjavila je s bolnom grimasom na licu. – Izgledam kao trol, a ne kao vilenjak! Uopće joj se nije činilo poštenim to što ostale djevojke koje su imale četrnaest godina, i koje su tek nekoliko tjedana bile starije od nje, izgledaju tako divno, dok je ona izgledala kao trol ravan kao daska, i to sa zubnim aparatićem. Pogledala je sebe i ponovno požalila zbog tog tračka taštine koji ju je natjerao da skine naočale zbog fotografiranja; bez njih je škiljila, što je radila i na toj groznoj slici. – Kontaktne leće sigurno bi mi pomogle – zaključila je. Pogled joj je pobjegao na Parkerovu sliku, a na licu joj se pojavio sanjiv osmijeh kad je isječak iz novina prislonila na ono što bi joj bile grudi da ih je imala, a nije. Još ne. A ovim tempom neće ih nikada ni imati. Otvorila su se vrata njezine sobe, a Meredith je brzo maknula sliku s prsa. U sobu je ušla krupna šezdesetogodišnja kućna pomoćnica kako bi uzela njezino posuđe nakon večere. – Niste pojeli desert – grdila ju je gospođa Ellis.

Judith McNaught

– Debela sam, gospođo Ellis – rekla je Meredith. Kako bi to dokazala, sišla je s antiknog kreveta i stupajućim korakom došla do ogledala iznad toaletnog stolića. – Pogledajte me – rekla je, upirući prstom u svoj odraz. – Uopće nemam struk! – Imate tu samo malo sala, to je sve. – Nemam ni bokove. Ravna sam kao daska. Nije ni čudo što nemam prijatelja... Gospođa Ellis, koja je za obitelj Bancroft radila manje od godinu dana, izgledala je zaprepašteno. – Nemate prijatelja? Kako to? Očajnički se želeći nekome povjeriti, Meredith je rekla: – Samo se pretvaram da je u školi sve u redu. A zapravo je grozno. Ja sam... Potpuno neprilagođena. Oduvijek sam takva. – Ajme, tko bi mislio! Sigurno nešto ne valja s djecom u vašoj školi... – Nije problem u njima, nego u meni, ali promijenit ću se – izjavila je Meredith. – Krenula sam na dijetu i želim učiniti nešto sa svojom kosom. Grozna je. – Nije grozna! – usprotivila se gospođa Ellis, pogledavši Meredithinu svjetloplavu kosu i tirkizne oči. – Imate divne oči i jako lijepu kosu. Krasnu, gustu i... – Bezbojnu. – Plavu. Meredith je tvrdoglavo zurila u ogledalo, uveličavajući svoje mane. – Visoka sam sto sedamdeset centimetara. Sva sreća da sam napokon prestala rasti, jer bih izrasla u diva! Ali nisam posve beznadna, to sam shvatila u subotu. Gospođa Ellis zbunjeno se namrštila. – Što se dogodilo u subotu da ste promijenili mišljenje o sebi? – Ništa monumentalno – rekla je Meredith. Nešto monumentalno, pomislila je. Parker mi se nasmiješio na božićnoj priredbi. Bez pitanja mi je donio Coca-Colu. Rekao mi je da rezerviram jedan ples za njega na zabavi gospođice Eppingham u subotu. Prije sedamdeset pet godina Parkerova obitelj osnovala je veliku

Raj

• 13

čikašku banku u kojoj se čuvao novac tvrtke Bancroft & Company, a prijateljstvo obitelji Bancroft i Reynolds trajalo je generacijama. – Sada će se sve promijeniti, a ne samo moj izgled – veselo je nastavila govoriti Meredith okrenuvši se od ogledala. – I ja ću imati prijateljicu! U školi ima jedna nova djevojka koja ne zna da me nitko ne voli. I ona je pametna, kao i ja, a večeras me nazvala da me pita nešto iz zadaće. Ona me nazvala i razgovarale smo o svemu i svačemu. – Doduše, primijetila sam da nikada kući ne dovodite prijatelje iz škole – rekla je gospođa Ellis, nervozno stišćući ruke. – Ali mislila sam da je to zbog toga što živite tako daleko. – Nije zbog toga – rekla je Meredith i srušila se na krevet, te samozatajno pogledala u svoje izdržljive papuče koje su izgledale kao umanjena verzija papuča njezina oca. Unatoč tomu što su bili jako bogati, Meredithin otac jako je pazio na novac. Sva njezina odjeća bila je iznimno kvalitetna i dobivala ju je tek kad je bilo nužno, a uvijek se velika pažnja posvećivala trajnosti. – Znate, ne uklapam se. – Dok sam ja bila djevojčica – rekla je gospođa Ellis iznenada, kao da je shvaća – nisu nam se baš sviđala djeca koja su dobivala dobre ocjene. – Nije samo stvar u tome – ironično je rekla Meredith. – Nisam neprilagođena samo zbog izgleda i ocjena. Nego i... Zbog svega ovoga – rekla je i pokazala na veliku, pomalo strogu sobu s antiknim namještajem, koja je nalikovala na ostalih četrdeset pet soba palače Bancroftovih. – Svi misle da sam jako čudna jer otac ustraje na tome da me Fenwick vozi u školu. – Zašto je to čudno, ako smijem pitati? – Ostala djeca idu u školu pješke ili školskim autobusom. – I? – I ne dovozi ih vozač u Rolls-Royceu! – Meredith je gotovo sjetno dodala: – Njihovi su očevi vodoinstalateri i računovođe. Jedan radi kod nas u robnoj kući.

Judith McNaught

Ne mogavši tomu proturječiti, a ne želeći priznati da je to istina, gospođa Ellis reče: – A ovoj novoj djevojčici u školi nije čudno što vas Fenwick vozi? – Nije – rekla je Meredith i nestašno zahihotala, zbog čega su joj oči iza naočala odjednom živahno zasjale. – Zato što misli da mi je Fenwick tata! Rekla sam joj da moj tata radi za neke bogataše koji imaju veliku trgovinu. – Niste valjda! – Jesam i ovaj... Nije mi žao. To sam trebala proširiti po školi prije mnogo godina, samo nisam htjela lagati. – Ali sada ste htjeli lagati? – pitala ju je gospođa Ellis, strogo je pogledavši. – To nije laž. Ne posve – rekla je Meredith molećivim glasom. – Otac mi je to davno objasnio. Vidite, Bancroft & Company tvrtka je koju posjeduju dioničari. A kao predsjednik tvrtke Bancroft & Company otac zapravo radi za dioničare. Razumijete? – Mislim da ne – ravnodušno je rekla. – Tko ima najveći udio u dionicama? Meredith ju je skrušeno pogledala. – Pa mi. Gospođi Ellis cijelo je funkcioniranje poznate čikaške robne kuće Bancroft & Company bilo posve zbunjujuće, ali Meredith je često pokazivala neobično razumijevanje cijelog procesa poslovanja. Iako, pomislila je gospođa Ellis s bespomoćnim gnjevom usmjerenim prema Meredithinu ocu, možda to i nije bilo tako neobično, s obzirom na to da njezin otac nije pokazivao nikakvo zanimanje za nju osim kad joj je govorio o robnoj kući. Zapravo, gospođa Ellis smatrala je Philipa Bancrofta krivim zbog toga što se njegova kći nije mogla prilagoditi u školi. Prema svojoj kćeri ponašao se kao prema odrasloj osobi i ustrajao na tome da se i ona tako ponaša. U rijetkim prilikama kada je imao goste Meredith je bila domaćica. Zbog toga je Meredith bila opuštena u društvu odraslih i očito potpuno neprilagođena u društvu vršnjaka.

Raj

• 15

– Ali imate pravo – rekla je Meredith. – Ne mogu zavaravati Lisu Pontini da mi je Fenwick otac. Mislila sam da joj neće biti važno kad joj kažem da je Fenwick zapravo naš vozač ako me najprije upozna. Jedini razlog zbog kojeg to još nije saznala taj je što ne poznaje nikoga u našem razredu i odmah nakon škole mora ići kući. Ima sedmero braće i sestara te mora pomagati. Gospođa Ellis nespretno je potapšala Meredith po ruci, pokušavajući se dosjetiti nečega ohrabrujućeg. – Ujutro sve izgleda vedrije – izjavila je, kao i inače pribjegavajući prigodnim klišejima koji su joj bili jako utješni. Uzela je posuđe od večere, a zatim zastala na vratima dosjetivši se još jedne nadahnjujuće fraze. – I zapamtite ovo – rekla je glasnim tonom osobe koja namjerava reći nešto pametno – svakome kad-tad svane. Meredith nije znala da li da zaplače ili da se nasmije. – Hvala vam, gospođo Ellis – rekla je – to je vrlo ohrabrujuće. – U tišini je gledala kako se vrata zatvaraju, a onda je polako uzela svoj spomenar. Kad je u njega zalijepila isječak iz Tribunea, dugo je zurila u njega, a onda lagano dodirnula Parkerova nasmiješena usta. Od pomisli da će plesati s njim, uplašeno je i uzbuđeno zadrhtala. Sada je bio četvrtak, a ples gospođice Eppingham bit će preksutra. Imala je osjećaj kao da mora čekati još nekoliko godina. Uzdahnula je i unatraške listala stranice velikog spomenara. Sprijeda su bili vrlo stari isječci, sada već požutjeli od starosti, a slike su izblijedjele. Spomenar je pripadao njezinoj majci, Caroline, i sadržavao je jedine opipljive dokaze u kući da je Caroline Edwards Bancroft ikada postojala. Sve ostalo vezano uz nju uklonjeno je prema uputama Philipa Bancrofta. Caroline Edwards bila je glumica, i to baš ne odveć dobra ako je suditi prema kritikama, ali nesumnjivo je bila glamurozna. Meredith je gledala izblijedjele slike, ali nije čitala članke jer ih je znala napamet. Znala je da je na dodjelu Oscara 1955. godine išla u pratnji Carya Granta i da je David Niven rekao da je ona najljepša žena koju je ikada vidio, a David Selznick htio je da glumi u jednom njegovu filmu. Znala je da joj je majka glumila

Judith McNaught

u tri mjuzikla na Broadwayu, i da su kritičari popljuvali njezinu glumu, ali su joj hvalili zgodne noge. U trač-rubrikama moglo se pročitati da je imala avanturu s gotovo svakim glumcem s kojim je glumila. Na isječcima se mogla vidjeti odjevena u krzno na zabavi u Rimu, zatim kako u Monte Carlu igra rulet u dugačkoj crnoj haljini bez naramenica. Na jednoj fotografiji bila je na plaži u Monacu u oskudnom bikiniju, a na drugoj je skijala u Gstaadu sa švicarskim osvajačem zlatne olimpijske medalje. Meredith je bilo jasno da je Caroline bila okružena zgodnim muškarcima kamo god je išla. Zadnji isječak koji je njezina majka sačuvala bio je datiran šest mjeseci nakon onoga iz Gstaada. Nosila je veličanstvenu bijelu vjenčanicu, smijala se i trčala niza stube katedrale držeći Philipa Bancrofta pod ruku dok su ih posipali rižom. Novinari su nadmašili sami sebe u ekstravagantnom opisivanju vjenčanja. Zabava u hotelu Palmer House bila je zatvorena za novinare, ali svejedno su izvijestili o svim poznatim gostima, od Vanderbiltovih i Whitneyevih do suca Vrhovnog suda i četiriju senatora. Brak je potrajao dvije godine, dovoljno da Caroline zatrudni, rodi i ima otrcanu avanturu s trenerom konja, te da potom pobjegne u Europu s lažnim talijanskim princem koji je bio gost u ovoj kući. Meredith je osim ovoga znala malo, te da joj majka nikada nije poslala ni čestitku za rođendan. Meredithin otac, koji je veliku pozornost pridavao dostojanstvu i tradicionalnim vrijednostima, rekao je da je njezina majka bila sebična kurva kojoj pojmovi bračne vjernosti i majčinske odgovornosti nisu bili uopće poznati. Kad je Meredith imala godinu dana, zatražio je razvod i skrbništvo nad Meredith, potpuno spreman iskoristiti značajan politički i društveni utjecaj obitelji Bancroft kako bi dobio parnicu. Nakraju nije morao posezati za tim. Prema onomu što je rekao Meredith, njezina majka nije se ni pojavila na raspravi, a kamoli da mu se suprotstavila. Kad je dobio skrbništvo, Meredithin otac odlučio je pobrinuti se za to da Meredith nikada ne krene stopama svoje majke.

Raj

• 17

Bio je odlučan u tome da će Meredith zauzeti svoje mjesto u poduljoj lozi dostojanstvenih žena obitelji Bancroft, koje su vodile uzorne živote, posvećene dobrotvornom radu koji je bio primjeren njihovu položaju i kojima nikada nije pripisan nijedan skandal. Kad je došlo vrijeme da Meredith krene u školu, Philip se uzrujao saznavši da su pravila ponašanja popustila, čak i u njegovu društvenom sloju. Mnogi njegovi poznanici zauzeli su liberalniji stav spram odgoja djece te svoju djecu slali u “progresivne” škole kao što su Bently i Ridgeview. Kad je otišao pogledati te škole, čuo je fraze poput “nestrukturirana nastava” i “samoizražavanje”. Progresivno obrazovanje zvučalo mu je nedisciplinirano te je nagovještavalo niži standard naobrazbe i vladanja. Nakon što je odbio obje škole, odveo je Meredith da vidi St. Stephen’s, privatnu katoličku školu koju su vodile benediktinke i koju su pohađale njegova teta i njegova majka. Njezinu ocu svidjelo se sve što je vidio toga dana kada su posjetili St. Stephen’s: trideset četiri djevojčice prvog razreda odjevene u stroge karirane sivo-plave haljine te deset dječaka u bijelim košuljama i plavim kravatama odmah su im prišli s puno poštovanja dok mu je opatica pokazivala učionicu. Četrdeset četiri mlada glasa uglas su rekla: Dobro jutro, sestro! Osim toga u St. Stephen’su još se uvijek podučavalo na dobar, staromodan način, za razliku od Bentlya gdje je vidio kako neka djeca slikaju prstima, dok druga, koja su odabrala učenje, rješavaju matematičke zadatke. Dodatan plus bio je taj što će Meredith ondje dobiti i strogu moralnu poduku. Njezin otac bio je svjestan činjenice da se situacija u četvrti u kojoj se nalazila škola tijekom godina pogoršala, ali bio je opsjednut idejom da se Meredith odgaja na isti način kao i druge uzorne, čestite žene iz obitelji Bancroft koje su pohađale St. Stephen’s tijekom triju generacija. Problem četvrti riješio je time što je naredio obiteljskom vozaču da Meredith vozi od kuće u školu i natrag.

Judith McNaught

No nije bio svjestan toga da djevojčice i dječaci koji su sada pohađali St. Stephen’s nisu bili kreposna mala bića kao toga dana kad je on posjetio školu. To su bila obična djeca iz niže srednje klase ili čak iz siromašnih obitelji; igrali su se zajedno i išli zajedno u školu te su zajedno bili sumnjičavi spram svakoga tko je dolazio iz posve drukčije i mnogo imućnije obitelji. Meredith to nije znala kad je stigla u St. Stephen’s i krenula u prvi razred. Odjevena u urednu sivo-plavu kariranu haljinu, nosila je novu kutiju za ručak i drhtala zbog uzbuđenja koje bi osjetio svaki šestogodišnjak koji dolazi u razred pun neznanaca, ali nije se stvarno bojala. Nakon što je skoro cijeli život provela u samoći, družeći se samo s ocem i poslugom, veselo je iščekivala trenutak kada će napokon pronaći prijatelje svoje dobi. Prvi dan u školi još je dobro i prošao, ali sve se iznenada pogoršalo kad je nastava završila, a učenici krenuli prema vratima kako bi izašli na igralište i na parkiralište. Fenwick je čekao na igralištu i stajao pokraj Rolls-Roycea u svojoj crnoj uniformi. Starija djeca stala su i zurila u njih te je potom označila kao bogatašicu, dakle kao “drukčiju”. Već to je bilo dovoljno da postanu oprezni i suzdržani, a krajem tjedna također su otkrili još toga o “bogatašici” što ju je izdvajalo: kao prvo, Meredith Bancroft govorila je više kao odrasla osoba nego kao dijete; kao drugo, nije znala nijednu od igara koje su oni igrali za vrijeme odmora, a kad ih je i igrala, djelovala je nespretno jer nije znala pravila. Najgore od svega bilo je to što je nakon nekoliko dana postala učiteljičina ljubimica jer je bila pametna. Nakon mjesec dana Meredith su njezini vršnjaci imenovali uljezom, izvanzemaljcem s drugog svijeta kojega svi trebaju izbjegavati. Možda bi joj s vremenom pomoglo to da je dovoljno lijepa, pa bi joj se drugi divili, ali to nije bio slučaj. Kad je imala devet godina, u školu je došla s naočalama. S dvanaest je dobila zubni aparatić, a s trinaest godina bila je najviša djevojka u razredu.

Raj

• 19

Prije tjedan dana, godinama nakon što je Meredith izgubila svaku nadu da će ikada imati pravu prijateljicu, sve se promijenilo. Lisa Pontini upisala se u osmi razred St. Stephen’sa. Bila je malo viša od Meredith i hodala je kao manekenka, a složene matematičke zadatke rješavala je kao od šale. U podne istoga dana Meredith je sjedila na niskom kamenom zidu kod škole i ručala, kao i svaki dan, s otvorenom knjigom na krilu. Isprva je počela donositi knjigu jer bi joj čitanje ublažilo osjećaj izoliranosti i različitosti. Do petog razreda postala je strastvena čitateljica. Baš je htjela okrenuti stranicu kad su joj u vidokrug ušle izlizane oksfordice. Pred njom je stajala Lisa Pontini i znatiželjno je gledala. Lisa je zbog svojega tamnog tena i crveno-smeđe kose bila čista suprotnost Meredith; štoviše, krasilo ju je neko samopouzdanje koje ju je činilo odvažnom. Umjesto da sivu vestu sa školskim grbom nosi skromno preko ramena kao Meredith, Lisa je rukave labavo povezala na grudima. – Ajme, kakva rupa! – izjavila je Lisa i sjela pokraj Meredith, pogledavajući školski prostor. – Nikada u životu nisam vidjela toliko niskih dječaka. Ovdje sigurno stavljaju nešto u vodu što im usporava rast! Koji je tvoj prosjek? Ocjene su se u St. Stephen’su izražavale točno u decimalu. – 97,8 – rekla je Meredith, pomalo začuđena Lisinom brzom promjenom teme i neočekivanom druželjubivosti. – Moj je 98,1 – odgovorila je Lisa, a Meredith je primijetila da su Lisine uši probušene. Naušnice i ruž bili su zabranjeni u školi. Dok je Meredith to opažala, i Lisa je nju odmjeravala. Sa zbunjenim je smiješkom izravno pitala: – Sama si svojom voljom ili si neki izopćenik? – Nisam nikada razmišljala o tome – lagala je Meredith. – Koliko još moraš nositi taj aparatić? – Još godinu dana – rekla je Meredith, zaključivši da joj se Lisa Pontini uopće ne sviđa. Zatvorila je knjigu i ustala, sretna što će se ubrzo oglasiti zvono.

Judith McNaught

Tog poslijepodneva, kako je već bio običaj posljednjeg petka u mjesecu, učenici su se poredali u crkvi kako bi ispovjedili svoje grijehe svećenicima St. Stephen’sa. Osjećajući se, kao i uvijek, poput besramne grešnice, Meredith je kleknula u ispovjedaonicu i povjerila svoje grijehe ocu Vickersu, među kojima su bili i oni da joj se ne sviđa sestra Mary Lawrence i da provodi previše vremena razmišljajući o izgledu. Kad je završila, pridržala je vrata za sljedeću osobu, kleknula u klecalo i izmolila molitve koje je dobila za pokoru. Budući da je učenicima bilo dopušteno otići nakon toga, Meredith je izašla van i čekala Fenwicka. Nekoliko minuta poslije Lisa je silazila niz crkvene stube i oblačila jaknu. Još uvijek uvrijeđena zbog toga što joj je Lisa rekla da je izopćenik i što je komentirala da mora nositi zubni aparat, Meredith ju je oprezno gledala kako se osvrće i potom joj prilazi. – Zamisli samo – rekla je Lisa – Vickers mi je rekao da za pokoru moram izmoliti cijelu krunicu zbog malo ljubakanja! Kakvu bi tek onda pokoru dao za francuski poljubac? – dodala je uz bezobrazan smiješak i sjela pokraj Meredith. Meredith nije znala da nečija nacionalnost može odrediti način ljubljenja, ali prema Lisinu komentaru zaključila je da svećenici sigurno ne žele da učenici iz St. Stephen’sa to rade kao Francuzi, kako god to bilo. Želeći izgledati iskusno, rekla je: – Za takve poljupce moraš cijeli dan čistiti crkvu. Lisa je zahihotala i znatiželjno gledala Meredith. – Nosi li i tvoj dečko zubni aparat? Meredith je pomislila na Parkera i odmahnula glavom. – To je dobro – rekla je Lisa sa zaraznim osmijehom. – Uvijek sam se pitala kako je moguće da se dvoje ljudi s aparatićem ljubi, a da im aparatići ne zapnu jedan za drugi. Moj se dečko zove Mario Campano. Visok je, crn i zgodan. Kako se tvoj dečko zove? Kakav je? Meredith je pogledala prema ulici, nadajući se da se Fenwick neće sjetiti da škola danas završava ranije. Iako joj nije bilo

Raj

• 21

ugodno razgovarati o toj temi, Lisa Pontini ju je očaravala te je Meredith iz nekog razloga osjetila da ta djevojka zaista želi da se sprijatelje. – Ima osamnaest godina i izgleda kao Robert Redford – iskreno je rekla Meredith. – Zove se Parker. – Kako mu je ime? – To mu je ime. Prezime mu je Reynolds. – Parker Reynolds – ponovila je Lisa, mršteći nos. – Zvuči kao neki snob. Je li dobar u tome? – U čemu? – U ljubljenju, naravno. – Aha. Pa... Da. Fantastično se ljubi. Lisa ju je podrugljivo pogledala. – Nikada te nije poljubio. Lice ti se zarumeni kad lažeš. Meredith je iznenada ustala. – Slušaj – ljutito je počela. – Nisam te zvala da dođeš ovamo i... – Hej, ne brini. Ljubljenje i nije baš nešto. Mislim, kad me Mario prvi put poljubio, to mi je bio najneugodniji trenutak u životu. Sada kada je Lisa htjela reći nešto o sebi Meredithin je bijes iščeznuo te je ponovno sjela. – Bilo ti je neugodno zato što te poljubio? – Ne, bilo mi je neugodno zato što sam se naslonila na ulazna vrata dok me ljubio i ramenom pritisnula zvono. Moj tata otvorio je vrata, a ja sam mu se srušila u naručje dok me Mario još grlio. Bila je potrebna cijela vječnost da se svi otpetljamo na podu. Meredithin smijeh naglo je prestao kad je vidjela da dolazi Rolls-Royce. – Eno moj... Moj prijevoz – izvukla se, uozbiljivši se. Lisa je pogledala u stranu i razjapila usta. – Ajme, zar je to Rolls-Royce? Nelagodno kimajući, Meredith je slegnula ramenima dok je uzimala knjige i rekla: – Živim daleko odavde, a moj tata ne želi da idem autobusom. – Znači, tata ti je vozač? – pitala je Lisa i krenula s Meredith prema autu. – Sigurno je super vozikati se u takvu autu i

Judith McNaught

pretvarati se da si bogata. – Ne čekajući Meredithin odgovor, nastavila je: – Moj tata postavlja cijevi. Njegov sindikat trenutačno štrajka, pa smo se preselili ovdje gdje je stanarina još manja. Znaš kako je to. Meredith iz osobnog iskustva nije znala “kako je to”, ali iz očevih ljutitih tirada znala je kako sindikati i štrajkovi utječu na poslovnjake kao što su Bancroftovi. No svejedno je suosjećajno kimnula kad je Lisa turobno uzdahnula. – Sigurno je teško – rekla je, a onda nepromišljeno dodala: – Hoćeš li da te odvezemo kući? – Itekako! Ne, čekaj, možemo li sljedeći tjedan? Imam sedmero braće i sestara i mama sigurno ima već dvadeset zadataka za mene. Radije bih se još malo zadržala ovdje i došla kući kao i inače. To je bilo prije tjedan dana, a oprezno prijateljstvo koje je započelo toga dana samo se razvijalo i raslo na krilima novog povjeravanja i veselih priznanja. Sada dok je Meredith zurila u Parkerovu sliku u spomenaru i razmišljala o plesu u subotu navečer odlučila je da će sutra u školi Lisu pitati za savjet. Lisa je znala mnogo o frizurama i takvim stvarima. Možda će joj predložiti nešto čime će Meredith biti privlačnija Parkeru. Svoj plan ostvarila je kad su sutradan sjedile vani i ručale. – Što misliš – pitala je Lisu – postoji li nešto osim plastične operacije što bi me sutra navečer učinilo drukčijom? Nešto zbog čega bi me Parker doživio starijom i ljepšom? Prije nego što je odgovorila, Lisa ju je dugo i temeljito pogledala. – Te naočale i zubni aparatić baš i ne pobuđuju strast, znaš – našalila se. – Skini naočale i ustani. Meredith ju je poslušala, a onda je namrgođeno, ali ipak veselo, čekala da je Lisa obiđe i pregleda. – Baš se trudiš izgledati neugledno – zaključila je Lisa. – Imaš super oči i kosu. Da se malo našminkaš, skineš naočale i napraviš nešto s kosom, naš bi te Parker mogao primijetiti sutra navečer.

Raj

• 23

– Stvarno to misliš? – pitala je Meredith, a oči su joj zasjale kad je pomislila na njega. – Rekla sam da bi mogao – Lisa je ispravila Meredith s okrutnom iskrenošću. – On je stariji, tako da ti godine ne idu na ruku. Koje si rješenje dobila u onom zadnjem zadatku testa iz matematike jutros? U tjedan dana otkako su se sprijateljile Meredith se već naviknula na Lisine brze promjene tema. Kao da je bila prepametna da se usredotoči na samo jednu temu. Meredith joj je rekla svoje rješenje, a Lisa je kazala: – To sam i ja dobila. S obzirom na takva dva mozga – šalila se – očito je da je to točno rješenje. Znaš li da svi u ovoj otrcanoj školi misle da Rolls-Royce pripada tvom tati? – Nikada im nisam rekla da mu ne pripada – iskreno je rekla Meredith. Lisa je zagrizla jabuku i kimnula. – Zašto bi im i rekla? Ako su toliko glupi da misle da bi jedno bogato dijete išlo u ovu školu, i ja bih ih također pustila da to misle. Tog poslijepodneva nakon škole Lisa je ponovno htjela da je Meredithin “otac” odveze kući, a Fenwick je nevoljko pristao raditi to cijeli tjedan. Kad je Rolls-Royce stao ispred kućice od smeđe cigle u kojoj je živjela obitelj Pontini, Meredith je promatrala gužvu djece i igračaka u prednjem dvorištu. Lisina majka stajala je na trijemu, noseći pregaču, kao i uvijek. – Lisa – povikala je s teškim talijanskim naglaskom – Mario te zove. Želi razgovarati s tobom. Zdravo, Meredith – dodala je i mahnula. – Možeš nam jedan dan doći na večeru. Možeš i prespavati ovdje tako da tvoj tata ne mora kasno dolaziti ovamo i voziti te kući. – Hvala na pozivu, gospođo Pontini – viknula je Meredith i mahnula sa stražnjeg sjedala. – Doći ću. – Meredith je oduvijek sanjala o tome; maštala je da će imati prijateljicu kojoj će se moći povjeravati, prijateljicu koja će je pozvati da prespava kod nje, i sada je bila jako ushićena zbog toga. Lisa je zatvorila vrata od auta i nagnula se na prozor.

Judith McNaught

– Tvoja je mama rekla da te Mario zove – podsjetila ju je Meredith. – Dečka treba pustiti da čeka – rekla je Lisa. – Tako ga držiš u neizvjesnosti. Nemoj me zaboraviti nazvati u nedjelju da mi ispričaš sve što se dogodilo s Parkerom na plesu. Da ti barem mogu napraviti frizuru prije nego što odeš na ples. – I ja bih to voljela – rekla je Meredith, iako je znala da će Lisa saznati da joj Fenwick nije otac ako dođe u kuću. Svaki joj je dan htjela reći istinu i svaki je dan to odgađala, govoreći si da Lisi neće biti bitno je li joj otac bogat ili siromašan kad je dobro upozna. Sjetno je nastavila: – Ako dođeš sutra, možeš prespavati kod nas. Dok ja budem na plesu, možeš pisati zadaću, a kad se vratim kući, moći ću ti ispričati kako je bilo. – Ali ne mogu doći. Sutra navečer idem na spoj s Mariom – nepotrebno je dodala Lisa. Meredith je bila zaprepaštena što Lisi roditelji dopuštaju da s četrnaest godina izlazi s dečkima, ali Lisa se samo nasmijala i rekla da se Mario ne bi usudio učiniti nešto neprimjereno, jer zna što bi mu u tom slučaju učinili njezin otac i ujaci. Odgurnuvši se od auta, Lisa je rekla: – Sjeti se onoga što sam ti danas rekla, dobro? Očijukaj s Parkerom i gledaj ga u oči. I podigni kosu, tako ćeš izgledati profinjenije. Na putu kući Meredith se pokušala zamisliti kako očijuka s Parkerom. Preksutra mu je bio rođendan; to je zapamtila prije godinu dana kada je shvatila da se zaljubljuje u njega. Prošli tjedan provela je sat vremena tražeći u trgovini pravu čestitku koju će mu dati sutra navečer, ali čestitke na kojima je pisalo ono što ona stvarno osjeća bile bi preosjećajne. Iako je bila naivna, pretpostavila je da se Parkeru ne bi svidjela čestitka na kojoj je sprijeda pisalo Mojoj jedinoj ljubavi... Tako da se, nažalost, morala zadovoljiti onom na kojoj je pisalo Sretan rođendan posebnom prijatelju. Meredith je naslonila glavu na sjedalo i sklopila oči, sanjivo se smiješeći dok se zamišljala kako izgleda poput prekrasne manekenke i govori duhovite i pametne stvari dok je Parker pozorno sluša.

judith mcnaught

Raj

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a • Nemilosrdni investitor Matthew Farrell spreman je preuzeti legendarno carstvo robnih kuća u vlasništvu ugledne čikaške obitelji Bancroft. Pod povećalom medija, nevjerojatno preuzimanje zasjenilo je magnetsku privlačnost između Matta, nekoć siromašnog dečka iz industrijskog grada u Indiani, i hladne, profinjene nasljednice Meredith Bancroft. U njihovu kratkom, nesretnom braku frcale su iskre senzualnosti – on je bio uljez koji se usudio poljuljati njezin otmjeni svijet – ali taj je brak završio gorkom izdajom. Sada, u neizvjesnoj borbi koja bi trebala biti isključivo poslovne prirode, opasna iskušenja i gorkoslatke uspomene bude im emocije. Hoće li sve riskirati zbog strasti koja je prejaka da bi se zanijekala? Nakon romana Kraljevstvo snova, Whitney, ljubavi moja, Prije tebe, Jednom i zauvijek, Kao u raju, Nešto prekrasno i Sjećaš li se... Evo i drugoga romana suvremene tematike Judith McNaught prevedenog na hrvatski jezik. Roman je s engleskoga prevela Svetlana Grubić Samaržija.

w w w. moz aik- k njiga. hr

189,00 kn ISBN 978-953-14-2389-2