Noah Gordon - Šaman

U ovoj se knjizi susrećemo s dr. Robertom Judsonom Coleom koji iz rodne Škotske bježi u Novi svijet gdje kao liječnik najprije radi u Bostonu, a potom se kod indijanskoga plemena Sauka upoznaje s iscjeliteljskim moćima prirode. Ujedno pratimo i životni put njegova sina Roberta Jeffersona Colea – kojega prijatelji poznaju kao Šamana – i cijele obitelji upletene, zajedno s čitavom Amerikom, u sukob između Sjevera i Juga.

Kao djelo u kojemu se smjenjuju nježnost i odvažnost, no kojemu nikada ne manjka zanimljivosti, Šaman je obiteljska saga epskih razmjera, živopisan prikaz dvojice liječnika iz obitelji Cole i žena koje oni vole, brutalnoga ubojstva i nagloga razvoja medicine do kojega dolazi nakon mračnih stoljeća neznanja.

    

Šaman je jedan od najvećih hitova američkog pisca Noaha Gordona. Prema njegovom romanu Iscjelitelj snimljen je istoimeni film, a na hrvatski su mu jezik prevedeni i romani Jeruzalemski dijamant, Iscjelitelj, Rabin i Iscjelitelj iz Zaragoze.

    

šaman

Robert J. Cole, legendarni liječnik i junak Iscjelitelja, ostavio je za sobom trajnu ostavštinu. Od 11. stoljeća naovamo najstariji sin u svakome naraštaju Coleovih dobiva ime Robert, srednje mu ime počinje slovom J., a nasljeđuje i razne sposobnosti, kao što je liječničko ‘šesto čulo’. Šaman nas, pak, vodi u 19. stoljeće…

OD ISTOG AUTORA:

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1560-6

HIT A AUTOARNA ROM ITELJ ISCJEL

šaman “Najbolji povijesni roman ove godine!”

DER SPIEGEL

Noah Gordon

ŠAMAN

Naslov izvornika Shaman Copyright © Noah Gordon 1986

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafička urednica Marija Morić Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Jill Battaglia, © Arcangel Images, © Shutterstock Tisak Tiskara Radin, Zagreb, ožujak 2014.

ISBN 978-953-14-1560-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871494.

Sva prava zadržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni u cjelini ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje ili prenositi u bilo kojem obliku, ni na koji način bez pisanog dopuštenja autora i izdavača.

Noah Gordon

Ĺ AMAN S engleskoga prevela DIVINA MARION

Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem Lorraini Gordon, Irvingu Cooperu, Cis i Edu Plotkinu, Charlieju Ritzu i dragoj uspomeni na Isu Ritz.

SADRŽAJ

I.

POVRATAK KUĆI

9

II.

NOVO PLATNO, NOVA SLIKA

III.

HOLDENOV PRIJELAZ

147

IV.

GLUHI DJEČAK

227

V.

OBITELJSKA ČARKA

353

VI.

SEOSKI LIJEČNIK

455

27

I.

POVRATAK KUĆI 22. TRAVNJA 1864.

1.

DRMA SE, DRMA

S

pirit des Moines u jutarnjoj se hladnoći približavao kolodvoru u Cincinnatiju najavljujući svoj dolazak pojedinim znakovima koje je Šaman isprva osjetio kao lagano podrhtavanje što se na drvenome staničnom peronu jedva zapažalo, potom kao jako izražen grozničav drhtaj koji je jasno oćutio, a zatim kao snažnu trešnju. I najednom se čudovište pojavilo mirišući na zagrijanu masnu kovinu i paru i jurišajući prema njemu kroz tmurni sivi polumrak, mjedeni mu okovi svjetlucali na crnom zmajevskom tijelu, moćne se klipnjače pomicale, a oblak se blijedog dima dizao prema nebu poput mlaza što ga izbacuje kit, a potom zaostajao i polako se pretvarao u raspadnute dronjke dok se lokomotiva polako zaustavljala.

U trećem je vagonu samo nekoliko tvrdih drvenih sjedišta bilo prazno i on se smjesti na jedno od njih dok se vlak ponovno počinjao tresti nastavljajući put. Vlakovi su još uvijek bili novina, no podrazumijevali su putovanje s prevelikim brojem ljudi, a on je volio sam jahati na konju, zadubivši se u misli.

Dugački je vagon bio prepun vojnika, bubnjara, farmera i njihovih žena s malom djecom ili bez nje. Dječji mu plač, dakako, nije smetao, no vagon je zaudarao na mješavinu u kojoj se podjednako osjećao vonj smrdljivih starih čarapa, prljavih pelenica, loše probave, znojne i neoprane puti te dima od lula i cigara. Prozor je bio zamišljen kao pravi izazov, no on je bio krupan i snažan pa ga je napokon uspio podići, što se ubrzo pokaza pogrešnim.

Visoki je dimnjak na lokomotivi koja se nalazila tri vagona ispred njegova, pored dima izbacivao i smjesu što se sastojala od čađe, žeravice i ugljevlja, kao i od pepela, pa je zbog brzine vlaka sve to letjelo unatrag, a ponešto upadalo i kroz otvoreni prozor. Uskoro se novi Šamanov kaput stade dimiti od komada žara što je pao na nj. Kašljući i ogorčeno gunđajući, on naglo zatvori prozor i stade udarati po kaputu dok se iskra nije ugasila.

Neka žena s druge strane prolaza pogleda prema njemu i nasmiješi se.

Bila je desetak godina starija od njega, odjevena ukusno, ali razborito u sivu

11

noah gordon putnu vunenu haljinu sa suknjom bez obruča i s ukrasima od modre tkanine koji su isticali njezinu plavu kosu. Oči im se na trenutak susretoše prije no što ona ponovno svrnu pogled na čunak za izrađivanje čipaka u svom krilu. Šamanu laknu kad se okrenuo od nje; korota nije vrijeme kada čovjek može uživati u očijukanju.

Sa sobom je za čitanje bio ponio novu, veoma zanimljivu knjigu, no svaki put kad bi se pokušao zadubiti u nju, misli su mu se vraćale na tatu.

Kondukter se kroz prolaz bio probio do njega, no Šaman ga je primijetio tek kad mu je rukom dotakao rame. Trgnuvši se, podiže pogled prema njegovu rumenom licu. Kondukterovi su brkovi na vrhovima bili zasukani, a crvenkasta se pomalo prosijeda brada svidjela Šamanu jer je potpuno otkrivala usta. »Mora da ste gluhi!« reče čovjek veselo. »Tri puta sam od vas tražio kartu, gospodine.« Šaman mu se nasmiješi, bez nelagode, zato što je u ovakav položaj stalno dolazio. »Da. Ja i jesam gluh«, reče i pruži kartu kondukteru.

Promatrao je preriju kako promiče pored prozora, no to nije bilo nešto na čemu bi se njegova pažnja dulje zadržala. Zemljište je bilo jednolično, a osim toga je vlak prolazio mimo pojedinih stvari brzo kao strijela pa ih je jedva imao vremena upiti u svijest prije no što bi promakle pored njega. Najbolji je način putovanja pješice ili na konju; stigne li čovjek do nekog mjesta, a gladan je ili mu se mokri, lako će nekamo svratiti i udovoljiti svojim potrebama. Kada vlak dođe do takva mjesta, ono iščezne u jednom jedinom nejasnom trenutku.

Knjiga koju je bio ponio sa sobom, zvala se Bolničke crtice, a bila ju je napisala neka žena iz Massachusettsa po imenu Alcott koja je njegovala ranjenike od samog početka rata i čiji su opisi agonije i užasnih uvjeta u vojnim bolnicama izazvali nemalo komešanje u liječničkim krugovima. Čitanje je ove knjige samo pogoršavalo stvari jer ga je navodilo na to da zamišlja patnje s kojima se možda suočava Veliki, njegov brat koji je kao izviđač Konfederacije bio nestao u jednoj akciji. Ako se, razmišljao je, Veliki možda ne nalazi među poginulim vojnicima kojima se ni ime ne zna. Bol što ga je gušila navede ga na razmišljanje o tati pa se očajnički stade ogledavati oko sebe.

U prednjem je dijelu vagona neki mršavi dječarac počeo povraćati, a njegova se majka, sjedeći blijeda lica među gomilama zavežljaja i s još troje dječice, nagnula da mu pridrži glavu kako ne bi zagadio njihove stvari. Kada je Šaman stigao do nje, već je bila započela s odvratnim čišćenjem.

12

šaman »Mogu li vam pomoći? Ja sam liječnik.« »Nemamo novaca za liječnika.« On odmahnu rukom. Dječak se znojio od napadaja mučnine, no na dodir je bio hladan. Vratne su mu žlijezde bile natečene, a oči veoma bistre.

Odgovarajući na njegova pitanja, žena reče da je ona gospođa Jonathana Sperbera iz Lime u Ohiju. Ide k svojem mužu koji se, zajedno s drugim kvekerima, naselio u Springdaleu, pedeset milja zapadno od Davenporta.

Osmogodišnji se pacijent zove Lester. Bio je blijed, no krv mu se polako vraćala u lice, i nije se činio teško bolesnim. »Što je jeo?« Iz masne vreće za brašno njezine ruke nevoljko izvukoše domaću kobasicu.

Bila je zelene boje, a nos mu potvrdi ono što su mu oči već bile rekle. Isuse. »Ovaj… jesu li sva djeca jela to isto?« Ona kimnu, a on pogleda ostalu dječicu, s poštovanjem se diveći njihovoj probavi. »Pa, više im ne smijete to davati za jelo. Kobasica se usmrdila.« Usta joj se stisnuše u tanku crtu. »Nije se baš toliko usmrdila. Dobro je posoljena, a već smo jeli i gore stvari. Da je pokvarena, i ostalima bi bilo zlo, a isto tako i meni.« Dovoljno je znao o naseljenicima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, da shvati što mu ona zapravo govori: kobasica je sve što imaju; jest će pljesnivu kobasicu ili uopće neće jesti. On kimnu i vrati se do svojeg sjedišta. Njegova se popudbina nalazila zamotana u tuljcu načinjenom od listova sinsinatijskog Commerciala, tri debela sendviča od krte govedine na crnom njemačkom kruhu, kolač s pekmezom od jagoda i dvije jabuke koje je nekoliko časaka bacao u zrak da bi nasmijao djecu. Kada predade hranu gospođi Sperber, ona otvori usta kao da će prosvjedovati, no odmah potom ih i zatvori. Naseljenikovoj je ženi potrebna zdrava količina osjećaja za stvarnost. »Silno smo vam zahvalni na ovome«, reče ona.

Plavokosa ga je žena s druge strane prolaza promatrala, no Šaman se opet pokušavao zadubiti u knjigu, kadli se vrati kondukter. »Čujte, pa ja vas otprije poznajem. Vi ste dečko doktora Colea, tamo iz Holdenova Prijelaza.

Je li tako?« »Upravo tako.« Šaman shvati da ga je kondukter prepoznao zbog gluhoće. »Vi se mene ne sjećate. Frank Fletcher. Ranije sam uzgajao kukuruz kraj ceste prema Hooppoleu. Vaš je tata vodio brigu o nas sedmero više od šest

13

noah gordon godina, sve dok ja nisam sve prodao i otišao raditi na željeznicu pa smo se svi preselili u East Moline. Još se uvijek sjećam kako ste, dok ste bili tek klinjo, znali doći zajedno s njime, sjedeći iza njega na konju i grčevito se držeći kao da vam je život u pitanju.« Odlazak je u kućne posjete bilo jedino vrijeme što ga je njegov otac mogao provoditi sa svojim sinovima, a oni su ga rado pratili pri takvu poslu. »Sjećam vas se«, reče on Fletcheru. »I vaše kuće. Bijela drvena kućica, crvena staja s limenim krovom. Raniju ste zemljanu kuću koristili kao spremište.« »Upravo je tako bilo. Jednom biste vi došli s njim, a drugi put vaš brat.

Kako se ono zvao?« Veliki. »Alex. Moj brat Alex.« »E da. Gdje je sada?« »U vojsci.« Nije rekao u kojoj. »Jasno. Spremate se za svećenika?« reče kondukter namigujući na crno odijelo koje je još prije dvadeset sati visjelo na vješalici u Seligmanovu dućanu u Cincinnatiju. »Ne, i ja sam liječnik.« »Gospode. Niste još dovoljno stari za to.« On osjeti kako mu se usnice stišću jer mu se teže bilo nositi s mladošću negoli s gluhoćom. »Dovoljno sam star. U Ohiju sam radio u jednoj bolnici.

Gospodine Fletcher… otac mi je umro u četvrtak.« Osmijeh mu tako polagano, tako potpuno izblijedi da se bilo nemoguće prevariti u dubini njegove tuge. »Oh. Uvijek najbolji odlaze. U ratu?« »U času smrti bio je kod kuće. U brzojavu je stajalo tifusna groznica.« Kondukter zatrese glavom. »Molim vas svakako recite mami da smo svi uz nju u svojim molitvama.« Šaman mu zahvali i reče da će njegova majka to cijeniti. »Hoće li prodavači hrane ulaziti u vlak na nekoj od sljedećih stanica?« »Ne. Hranu treba ponijeti sa sobom.« Željezničar ga zabrinuto pogleda. »Nećete imati prilike ništa kupiti sve do promjene vlaka u Kankakeeju. Za Boga miloga, zar vam to nisu rekli kad ste kupovali kartu?« »Oh, jesu, sve je u redu. Samo me zanimalo.« Kondukter dotače štitnik na kapi i ode. Sada se žena s druge strane prolaza uspravi u namjeri da iz rešetke za prtljagu skine poprilično veliku košaru od hrastovine, pokazujući privlačne obline grudi i bokova, pa Šaman prijeđe na drugu stranu prolaza i pomože joj.

14

šaman Žena mu se nasmiješi. »Morate mi se pridružiti«, reče odlučno. »Kao što vidite, ima dovoljno za cijelu vojsku!« On se ne složi, no dopusti da možda ima dovoljno hrane za jedan vod. Uskoro je jeo pečenu piletinu, bućnicu i pitu od krumpira. Gospodin Fletcher koji se vratio sa sendvičem od šunke što ga je negdje bio izmolio za Šamana, isceri se i izjavi da će dr. Cole biti bolje nahranjen nego vojska na Potomacu pa opet ode, jasno pokazavši namjeru da onaj sendvič sam pojede. Šaman je više jeo, a manje govorio, posramljen i začuđen zbog toga što je unatoč boli toliko gladan. Žena je pak više govorila, a manje jela. Ime joj je bilo Martha McDonald. Njezin je muž po imenu Lyman bio trgovački zastupnik u Rock Islandu gdje je radio za American Farm Implements Co. Izrazila je žaljenje zbog smrti Šamanova oca. Dok ga je posluživala, koljena su im se dodirivala, što je stvaralo ugodnu prisnost. Odavno se već bio priviknuo na to da njegova gluhoća mnoge žene ili odbija ili silno privlači. Možda je pripadnice ove posljednje skupine poticala činjenica da ih on netremično motri; dok su govorile, nije skidao očiju s njihova lica, što je bilo nužno ako im je htio čitati s usana.

Nije sebi mnogo umišljao u pogledu vlastitog izgleda. No, ako baš i nije bio pristao, bio je krupan, iako ne i nezgrapan, iz njega je izbijala energija kakvu čovjeku daju mladenačka muškost i izvrsno zdravlje, a pravilne su ga crte lica i prodorne plave oči što ih je bio naslijedio od oca, činile barem privlačnim. U svakom slučaju, u vezi s gospođom McDonald nijedna mu od tih stvari nije ništa značila. Bio je sebi postavio pravilo – isto toliko nezaobilazno koliko i nužnost da prije kirurškog zahvata, kao i poslije njega, dobro izriba ruke – pravilo da se nikada ne upušta u vezu s udatom ženom. Čim mu se pružila prilika da to izvede, a da je svojim odbijanjem ne uvrijedi, zahvali joj na izvrsnu objedu i vrati se na svoje mjesto na drugoj strani prolaza.

Najveći je dio poslijepodneva proveo čitajući knjigu koju je bio ponio sa sobom. Louisa Alcott pisala je o operacijama koje su se izvodile bez upotrebe sredstava za ublažavanje bolova, o ljudima koji su umirali od zagađenih rana u bolnicama što su zaudarale na prljavštinu i gnoj. Smrt su ga i patnja uvijek rastuživali, no zbog uzaludne bi se boli i nepotrebnog umiranja znao upravo paklenski razbjesniti. Kasnije tijekom poslijepodneva kroz vagon prođe gospodin Fletcher i objavi da vlak putuje brzinom od četrdeset i pet milja na sat, tri puta brže od konja u trku, i to ne umarajući se! Zahvaljujući brzojavu, Šaman je za očevu smrt saznao već sljedećeg jutra. Zadivljeno

15

noah gordon zaključi da svijet ubrzano ulazi u eru brzoga prijevoza i bržega saobraćanja, u eru novih bolnica i načina liječenja, u eru kirurgije bez mučenja. Zamorivši se od velikih misli, potajice je očima razodijevao Marthu McDonald pa sljedećih ugodnih, kukavičkih pola sata provede zamišljajući liječnički pregled koji se postupno pretvori u zavođenje, što je bio najbezopasniji, najbezazleniji vid kršenja Hipokratove zakletve.

Ta razonoda ne potraja dugo. Tata! Što je bio bliže kući, teže mu je bilo razmišljati o stvarnosti. Suze su mu se skupljale na vjeđama.

Dvadesetjednogodišnji liječnik ne plače pred drugima. Tata… Nekoliko sati prije no što su u Kankakeeju presjeli na drugi vlak, pala je mrkla noć.

Napokon, a ipak prerano, jedva jedanaest sati nakon polaska iz Cincinnatija, gospodin Fletcher najavi stanicu kao »Ro-o-ock I-i-i-sla-a-and!« Kolodvor je bio oaza svjetlosti. Čim je izašao iz vlaka, Šaman smjesta ugleda Aldena kako čeka na nj stojeći ispod jedne od plinskih svjetiljaka.

Najamnik ga potapša po mišici, tužno mu se osmjehnuvši i prijazno ga pozdravljajući. »Drma se, drma, opet si doma.« »Zdravo, Aldene.« Na trenutak zastadoše pod svjetiljkom prije no što ijedan od njih dvojice progovori. »Kako je majka?« zapita Šaman. »Pa, znaš. Sranje. Nije joj to još zbilja doprlo do svijesti. Nije imala puno prilike da bude nasamo kraj svih tih ljudi iz crkve, a i velečasni ju je Blackmer cijeloga dana pratio po kući.« Šaman kimnu. Nepokolebljiva pobožnost njegove majke za sve je njih bila prava muka, no ako im Prva baptistička crkva može pomoći da ovo prevladaju, bit će joj zahvalan.

Alden je bio ispravno naslutio da će Šaman sa sobom donijeti samo jednu torbu, pa je pred njega došao s dvokolicama koje su imale dobre opruge, umjesto sa zaprežnim kolima koja opruga uopće nisu ni imala. U dvokolice je bio upregnut Gazda, uškopljeni sivac kojega je njegov otac silno volio; Šaman protrlja nos prije no što će se popeti u kola. Kada krenuše, razgovor postade nemoguć jer u tami nije mogao vidjeti Aldenovo lice. Alden je vonjao jednako kao i prije, po sijenu i duhanu, nepredenoj vuni i viskiju. Po drvenom mostu prijeđoše preko rijeke Rocky, a onda kasom pođoše cestom prema sjeverozapadu. Ni s jedne ni s druge strane kola nije mogao vidjeti okolicu, ali je ovdje poznavao svako drvo i svaki kamen. Na nekim je mjestima cesta bila teško prohodna jer se snijeg bio gotovo otopio i pretvorio u bljuzgavicu. Nakon jednosatne vožnje Alden pritegnu uzde da odmori konja

16

šaman na istome mjestu gdje je to uvijek činio, pa on i Šaman siđoše i pomokriše se na vlažnom donjem pašnjaku Hansa Buckmana, a onda malo prošetaše da se protegnu. Uskoro su se vozili po uskom mostu preko njihove rječice, a najstrašniji dio za Šamana uslijedi kada se pred njima ukazaše kuća i staja.

Do tada je sve bilo kao i inače, Alden je bio došao po njega u Rock Island i dovezao ga kući, no kada stignu, tate neće biti tamo. Nikada više. Šaman ne pođe odmah u kuću. Pomože Aldenu da ispregne konja, a onda pođoše zajedno u staju, upalivši uljanu svjetiljku da mogu razgovarati. Alden posegnu u sijeno i odande izvuče bocu koja je još uvijek bila do trećine puna, no Šaman odmahnu glavom. »Postao si trezvenjak tamo u Ohiju?« »Ne.« Bila je to složena priča. Nije bio jak u piću, kao i svi Coleovi, no što je bilo još važnije, prije mnogo mu je vremena otac bio objasnio da bi zbog alkohola mogao izgubiti svoj dar. »Naprosto mi naročito ne prija.« »E da, ti si kao i on. Ali večeras bi ti moglo zatrebati.« »Ne bih htio da mi majka u dahu osjeti alkohol. Imat ću s njom dosta muke i bez toga. Ali pričuvaj mi tu bocu. Vratit ću se po nju kad budem išao na zahod, pošto majka ode u postelju.« Alden kimnu. »Budi strpljiv s njom«, reče oklijevajući. »Znam da je ponekad teška, ali…« Zapanjeno se ukipi kada mu Šaman priđe i ovi ruke oko njega. To nije spadalo u odnos između njih dvojice; muškarci se ne grle s muškarcima. Najamnik sramežljivo potapša Šamana po ramenu. U trenutku se Šaman sažali na nj pa ugasi svjetiljku te kroz mračno dvorište ode do kuhinje gdje je, pošto su svi drugi već bili otišli, majka čekala na njega.

17

2.

NASLIJEĐE

I

ako se razina smeđe tekućine u Aldenovoj boci bila spustila svega za palac ili dva, sutradan je Šamanu sijevalo u glavi. Loše je spavao; užad od kojih je bio načinjen stari ležaj tijekom je godina bila mnogo puta zatezana i ponovno vezivana. Prilikom brijanja porezao se po bradi. Polovicom prijepodneva, nijedna mu od tih stvari više nije ništa značila. Budući da je bio umro od tifusa, otac je pokopan odmah, no sam je obred odgođen do Šamanova povratka. U malenoj su se zgradi Prve baptističke crkve tiskala tri naraštaja pacijenata i pacijentica koje je njegov otac porađao, liječio od raznih bolesti, vadio im metke iz prostrijelnih rana, zbrinjavao ubode i osip na slabinama, namještao slomljene kosti i tko zna što sve ne. Velečasni je Lucian Blackmer održao posmrtno slovo – dovoljno toplo da suzbije neprijateljsko raspoloženje među prisutnima, a ipak ne toliko toplo da bi itko mogao steći dojam kako je umjesno umrijeti onako kao što je umro dr. Robert Judson Cole, naime, ne pokazavši dovoljno zdrava razuma da pristupi jedinoj pravoj crkvi. Šamanova je majka nekoliko puta izrazila zahvalnost zbog toga što je iz obzira prema njoj gospodin Blackmer dopustio da se njezin suprug pokopa na crkvenom groblju.

Cijelog je poslijepodneva kuća Coleovih bila puna ljudi, od kojih je većina donijela sa sobom zdjele s pečenjem, mesnim valjušcima, varencima i paštetama, pa je bilo toliko hrane da se ova prigoda gotovo pretvorila u svojevrsnu proslavu. Čak je i Šaman zagrizao u jednu plošku hladnoga pečenog srca, jela od mesa koje je najviše volio. Zavolio je to jelo zahvaljujući Makwa-ikwi te ga je shvatio kao indijansku poslasticu, kao što je bilo i kuhano pasje meso ili pak vjeverica pripremljena sa svim iznutricama, pa ga je ugodno iznenadilo otkriće da i njegovi bijeli susjedi uglavnom na isti način pripremaju srce za jelo pošto zakolju kravu ili ubiju srndaća. Upravo je htio uzeti još jednu plošku, kadli podiže pogled i vidje Lilianu Geiger kako prelazi preko prostorije i prilazi ravno njegovoj majci. Bila je to postarija i pomalo klonula, no

18

šaman još uvijek privlačna žena; Rachel je svoj izgled naslijedila od majke. Lilian je na sebi imala svoju najbolju crnu satensku haljinu, s gornjom haljinom od bijelog platna i smotanim bijelim šalom, a na nježnim joj se grudima o lančiću njihala malena srebrna Davidova zvijezda. Primijeti da ona pazi s kime se pozdravlja; neki su ljudi još i mogli uljudno pozdraviti Židovku, no nikada i jednu »zmiju otrovnicu«.1 Lilian je bila rođakinja Jude Benjamina, konfederacijskoga državnog tajnika, a njezin je suprug Jay početkom rata otišao u rodnu Južnu Karolinu i zajedno s dvojicom od trojice braće pristupio vojsci Konfederacije.

U času kada se Lilian probila do Šamana, osmijeh joj je bio napet. »Tetko Lilian«, reče on. Ona mu uopće nije bila tetka, no Geigerovi i Coleovi u doba su se njegova djetinjstva jedni prema drugima odnosili kao da su u srodstvu pa joj se on oduvijek ovako obraćao. Pogled joj postade blag. »Zdravo, Robe J«, reče mu na svoj stari, nježni način; nitko ga nije tako zvao – tako su zvali njegova oca – no Lilian ga je rijetko zvala Šamanom. Ona ga poljubi u obraz i ne potrudi se izraziti mu sućut.

Prema onome što je doznala od Jasona, reče, što je bilo rijetko jer su njegova pisma morala prolaziti kroz neprijateljske redove, suprug joj je zdrav i nije, kako se čini, ni u kakvoj opasnosti. Kao ljekarnik, kada se pridružio vojsci, postavljen je za upravitelja neke male vojne bolnice u Georgiji, a sada vodi jednu veću bolnicu na obali rijeke James u Virginiji. U njegovu je posljednjem pismu, reče, bila i vijest da mu je brat, Joseph Reuben Geiger, ljekarnik kao i svi drugi muškarci u obitelji, no koji je stupio u konjicu, poginuo u borbi pod Stuartovim zapovjedništvom. Šaman suzdržano kimnu, isto tako se ne upuštajući u iskazivanje sućuti, čije se izricanje već bilo počinjalo uzimati zdravo za gotovo.

A kako su djeca? »Izvrsno. Dječaci su tako narasli da ih Jay neće prepoznati! Jedu kao zvijeri.« »A Rachel?« »Prošle je godine u lipnju izgubila muža, Joea Regensberga. Umro je od tifusne groznice, kao i tvoj otac.« »Oh«, reče on ozbiljno. »Čuo sam da je tifusna groznica prošlog ljeta bila česta u Chicagu. Je li ona dobro?« 1 Naziv za sjevernjačke demokrate koji su se suprotstavljali građanskom ratu zalažući se za mir i obnovu Unije, čak i po cijenu zadržavanja ropstva – nap. prev.

19

U ovoj se knjizi susrećemo s dr. Robertom Judsonom Coleom koji iz rodne Škotske bježi u Novi svijet gdje kao liječnik najprije radi u Bostonu, a potom se kod indijanskoga plemena Sauka upoznaje s iscjeliteljskim moćima prirode. Ujedno pratimo i životni put njegova sina Roberta Jeffersona Colea – kojega prijatelji poznaju kao Šamana – i cijele obitelji upletene, zajedno s čitavom Amerikom, u sukob između Sjevera i Juga.

Kao djelo u kojemu se smjenjuju nježnost i odvažnost, no kojemu nikada ne manjka zanimljivosti, Šaman je obiteljska saga epskih razmjera, živopisan prikaz dvojice liječnika iz obitelji Cole i žena koje oni vole, brutalnoga ubojstva i nagloga razvoja medicine do kojega dolazi nakon mračnih stoljeća neznanja.

    

Šaman je jedan od najvećih hitova američkog pisca Noaha Gordona. Prema njegovom romanu Iscjelitelj snimljen je istoimeni film, a na hrvatski su mu jezik prevedeni i romani Jeruzalemski dijamant, Iscjelitelj, Rabin i Iscjelitelj iz Zaragoze.

    

šaman

Robert J. Cole, legendarni liječnik i junak Iscjelitelja, ostavio je za sobom trajnu ostavštinu. Od 11. stoljeća naovamo najstariji sin u svakome naraštaju Coleovih dobiva ime Robert, srednje mu ime počinje slovom J., a nasljeđuje i razne sposobnosti, kao što je liječničko ‘šesto čulo’. Šaman nas, pak, vodi u 19. stoljeće…

OD ISTOG AUTORA:

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1560-6

HIT A AUTOARNA ROM ITELJ ISCJEL

šaman “Najbolji povijesni roman ove godine!”

DER SPIEGEL