Savršen

Judith McNaught

SavrĹĄen

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga osamdeset deveta Naslov izvornika

Perfect Copyright ∂ 1987 by Judith McNaughtxxxxxxxx Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Izvršna urednica

Hana Vunić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morićxxxxxxxxxx Ilustracija na naslovnici

Shutterstockxxxxxxxxxxxxx Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2015.

ISBN 978-953-14-2580-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Judith McNaught

Savršen S engleskog prevela Svetlana Grubić Samaržijaxxxxx

Knjiga je s ljubavlju i razumijevanjem posvećena milijunima Amerikanki koje ne mogu pročitati ni ovu ni neku drugu knjigu, ženama kojima je zbog životnih okolnosti iz djetinjstva uskraćen užitak čitanja kao i dostojanstvo koje ono pruža. Također je posvećena iznimnim, brižnim ljudima koji se uložili svoje vrijeme i trud u program Širite pismenost.

ZAHVALA

N

a naslovnici romana stoji moje ime, ali iza svakog prizora nalazi se skupina ljudi koja je pridonijela njegovu nastanku velikodušno posvetivši svoje vrijeme, talent, podršku i prijateljstvo. Svatko iz te skupine na neki je način obogatio i roman koji ćete čitati, kao i moj život. Od srca zahvaljujem...

Donu Bellisariju i glumačkoj postavi i ekipi serije Quantum Leap.

Geraldu Schnitzeru što je podijelio svoje bogato tridesetogodišnje iskustvo u filmskoj industriji, preuzevši ulogu tehničkog savjetnika za sva pitanja o nastajanju filma.

Susan Spangler – tajnici, istraživačici i prijateljici – koja riječima kompetentnost, posvećenost i suradnja daje nova značenja.

Nancy Williams – voditeljici nacionalnog programa iz Coorsa Širite pismenost – što se tako bezrezervno predala širenju pismenosti među ženama i što me svojim optimizmom stalno ohrabrivala dok sam pisala ovaj roman.

Pat i Terryju Barcelu, što su mi s puno ljubavi omogućili da na njihovom osamljenom ranču radim u samoći.

Lloydu Stansberryju, na neprestanoj pomoći u pravnim pitanjima vezanim uz radnju.

Williamu C. McCordu, što mi je deset godina činio usluge koje su poboljšale život jednog mladića i koje će to uvijek činiti.

Debby Brown, jer je pravi primjer dobrote.

Pauline Marr, kojoj su velikodušnost i nesebičnost pravi dar profesiji... I njezinim prijateljima.

Amnonu Benjaminiju, na divnom dragom kamenju i neprocjenjivim savjetima.

I na kraju, Lindi Marrow – urednici, savjetnici i prijateljici.

PROLOG 1976.

M

argaret Stanhope stajala je na vratima koja su vodila na terasu. Njezine aristokratske crte lica pretvorile su se u leden izraz dok je gledala kako njezin batler pladanj s pićem nosi njezinim unucima koji su se upravo vratili iz svojih privatnih škola na ljetne praznike. Podno terase, dolje u kotlini, jasno se vidio Ridgemont, grad u Pennsylvaniji, i njegove vijugave ulice s drvoredima, uređen park, slikovita trgovačka zona i na desnoj strani valoviti brežuljci, gdje se nalazio ladanjski klub. Točno u središtu Ridgemonta smjestio se niz zgrada od crvene opeke – bio je to Stanhope Industries, izravno ili neizravno zaslužan za ekonomsko blagostanje većine obitelji iz Ridgemonta. Kao u većini manjih zajednica, i u Ridgemontu je vladala stroga društvena hijerarhija, a obitelj Stanhope bila je čvrsto ustoličena na njezinom vrhu, baš kao što je njihovo zdanje bilo čvrsto utvrđeno na najvišem brijegu Ridgemonta.

No, Margaret Stanhope danas nije razmišljala ni o pogledu s terase ni o visokom društvenom statusu koji je imala od rođenja i koji je poboljšala brakom, nego o nevjerojatnom udarcu koji će zadati svojim trima mrskim unucima. Najmlađi unuk, šesnaestogodišnji Alex, vidio je kako ga gleda te je s batlerova srebrnog pladnja nevoljko umjesto šampanjca uzeo ledeni čaj. Isti je kao i njegova sestra, prezrivo je pomislila Margaret dok ih je gledala.

Oboje su bili razmaženi, beskarakterni, promiskuitetni i neodgovorni; previše su pili, previše su trošili i previše se igrali; dva derišta koja nisu ništa znala o samodisciplini. Ali tomu svemu će sada doći kraj.

10

Judith McNaught

Pogledom je pratila batlera dok je nudio piće Elizabeth, koja je na sebi imala usku žutu ljetnu haljinu s dubokim dekolteom.

Kad je sedamnaestogodišnja Elizabeth vidjela da ju baka gleda, uputila joj je bahat, izazovan pogled i s djetinjastim prkosom uzela dvije čaše šampanjca. Margaret Stanhope ju je gledala, ali nije ništa rekla. Ta djevojka je zapravo bila ista kao i njezina majka – površna, pohotna, bezvrijedna pijandura koja je poginula prije osam godina kad je sportski auto kojim je upravljao Margaretin sin izmakao kontroli na ledenom dijelu autoceste. U toj nesreći stradali su i on i njegova žena, ostavljajući svoje četvero djece bez roditelja. U policijskom izvještaju pisalo je da su oboje bili pijani i da je auto vozio više od sto šezdeset kilometara na sat.

Prije šest mjeseci, ne obazirući se na svoju poodmaklu dob i na loše vrijeme, Margaretin suprug poginuo je dok je avionom išao u Cozumel, tobože u ribolov. Dvadesetpetogodišnja manekenka koja je također bila u tom avionu sigurno je išla s njim da mu stavi mamac na udicu, pomislila je s netipičnom vulgarnošću i hladnom nezainteresiranošću. Kobne nesreće jasno su pokazivale kakvim bludom i nehajem su generacijama bili prožeti životi svih muškaraca iz obitelji Stanhope. Svaki bahat, bezobziran i zgodan muški pripadnik te obitelji svaki je dan svojega života živio kao da je neuništiv i kao da nikome ne mora odgovarati.

Margaret se zbog toga cijeli život morala oslanjati na svoje narušeno dostojanstvo i samokontrolu, dok je njezin razvratan muž tratio bogatstvo na poroke i podučavao svoje unuke da žive isto kao i on. Prošle je godine, dok je ona gore spavala, doveo prostitutke u ovu kuću i podijelio ih sa svojim unucima. Sa svima osim s Justinom. Njezinim voljenim Justinom...

Drag, inteligentan i marljiv, Justin je jedini od njezina tri unuka nalikovao muškarcima iz Margaretine obitelji i ona ga je voljela svim srcem. Ali Justin je sada bio mrtav, dok je njegov brat Zachary bio živ i zdrav i izazivao je svojom vitalnošću. Okrenula

Savršen

• 11

je glavu i vidjela ga kako se brzo penje kamenim stepenicama koje su vodile na terasu. Kad je ugledala tog visokog, crnokosog osamnaestogodišnjaka, gotovo nije mogla podnijeti nalet mržnje koji ju je obuzeo. Stisnula je čašu koju je držala u ruci i potisnula mahnit poriv da mu baci tu čašu u preplanulo lice i izgrebe ga noktima.

Zachary Benedict Stanhope III., koji je dobio ime prema Margaretinom suprugu, izgledao je baš kao njegov imenjak u tim godinama, ali nije ga zato prezirala. Imala je mnogo bolji razlog zbog kojeg ga je mrzila i Zachary je točno znao koji je to razlog.

No za nekoliko minuta napokon će platiti za to što je napravio, iako ne dovoljno, naravno. Nije ga mogla kazniti onoliko koliko zaslužuje i svoju je bespomoćnost prezirala gotovo koliko i njega. Čekala je da mu batler ponudi šampanjac, a onda je izišla na terasu. – Vjerojatno se pitate zašto sam sazvala ovaj mali obiteljski sastanak danas – rekla je. Zachary ju je suzdržano gledao naslonivši se na ogradu, ali Margaret je uhvatila Alexa i Elizabeth kako se nestrpljivo pogledavaju. Oni su sjedili za stolom sa suncobranom i sigurno su jedva čekali pobjeći odavde i naći se sa svojim prijateljima, tinejdžerima koji su bili isti kao i njih dvoje – nemoralni mladi beskičmenjaci koji su samo željni zabave i koji rade ono što ih je volja jer znaju da će se iz svake neugodne situacije izvući obiteljskim novcem. – Vidim da ste nestrpljivi – rekla je bratu i sestri koji su sjedili za stolom – pa ću odmah prijeći na stvar. – Sigurno vam nije palo na pamet da razmišljate o nečem tako banalnom kao što je vaše financijsko stanje, ali situacija je takva da je vaš djed bio previše zaokupljen svojim društvenim aktivnostima i previše je bio siguran u to da je besmrtan pa vam nije osigurao pristojnu ušteđevinu na vaše ime nakon što su vam roditelji poginuli. Zbog toga ja sada imam potpunu kontrolu nad njegovom imovinom. Ako niste sigurni što to znači, odmah ću vam pojasniti. – Zadovoljno se nasmiješivši,

12

Judith McNaught

rekla je: – Ako se oboje nastavite školovati, ako popravite ocjene i ako se počnete ponašati na meni prihvatljiv način, i dalje ću vam plaćati školarinu i dopustit ću vam da zadržite svoje skupocjene sportske aute. Točka.

Elizabeth je isprva više bila zbunjena nego zabrinuta. – A što je s mojim džeparcem i životnim troškovima kad krenem na fakultet sljedeće godine?

– Nećeš imati nikakve životne troškove. Za početak ćeš živjeti i studirati ovdje! Ako se tijekom sljedeće dvije godine pokažeš pouzdanom, onda ću ti dopustiti da odeš nekamo na fakultet.

– Studirati ovdje – bijesno je ponovila Elizabeth. – Pa nisi valjda ozbiljna!

– Iskušaj me, Elizabeth. Usprotivi mi se pa ćeš vidjeti kako ćeš ostati bez ijednog centa. Ako samo još jednom čujem da si se opijala, drogirala i ponašala promiskuitetno, više nikada nećeš dobiti ni dolara od mene. – Pogledala je Alexandera i dodala: – Isto to vrijedi i za tebe, ako si se možda pitao. Osim toga, na jesen se ne vraćaš u Exeter, nego ćeš srednju školu završiti ovdje.

– Ne možeš nam to učiniti! – planuo je Alex. – Djed ti to nikada ne bi dopustio!

– Nemaš nam pravo govoriti kako da živimo svoje živote – kukala je Elizabeth.

– Ako ti se ne sviđa moja ponuda – nemilosrdno joj je rekla Margaret – onda ti predlažem da se zaposliš kao konobarica ili da si nađeš svodnika, jer je to dvoje jedino što trenutačno možeš raditi.

Gledala je kako blijede te je zadovoljno kimnula. A onda je Alexander turobno pitao: – Što je sa Zackom? On ima odlične ocjene na Yaleu. Nećeš valjda i njega natjerati da živi ovdje?

Došao je trenutak koji je čekala. – Neću – rekla je.

Savršen

• 13

Okrenula se prema Zacharyju tako da mu može dobro vidjeti lice i graknula: – Gubi se! Gubi se iz ove kuće i više se nikada ne vraćaj. Ne želim više nikada vidjeti tvoje lice ni čuti tvoje ime.

Da nije primijetila kako mu se iznenada steže brada, mislila bi da njezine riječi nisu imale nikakav utjecaj na njega. Nije tražio objašnjenje jer mu ono nije bilo potrebno. Zapravo, sigurno je ovo očekivao čim je ona počela izricati ultimatum njegovoj sestri. Bez riječi se uspravio i posegnuo za ključevima od auta koje je bacio na stol, ali ruka mu se zaustavila kad se Margaret izderala: – Ostavi ih! Odavde ćeš izaći samo s tom odjećom koju imaš na sebi. – Maknuo je ruku i pogledao sestru i brata, kao da očekuje da oni nešto kažu, no oni su bili ili previše zaokupljeni vlastitim očajem ili su se previše bojali da će ih snaći ista sudbina kao i njega ako se zamjere baki.

Margaret je njih dvoje prezirala zbog nedostatka hrabrosti i odanosti, no istovremeno se htjela pobrinuti da im poslije ne padne na pamet da budu hrabri. – Ako netko od vas dvoje ikad stupi u kontakt s njim ili dopusti da on stupi u kontakt s vama – upozorila ih je dok je Zachary kretao prema stepenicama koje su vodile dolje s terase – ili čak i ako se nađete na istoj zabavi s njim u nečijoj kući, snaći će vas ista sudbina kao i njega. Je li vam to jasno? – Svom unuku na odlasku uputila je drukčije upozorenje: – Zachary, ako si mislio svoje prijatelje pitati za pomoć, nemoj to ni pokušavati. Stanhope Industries najveći je poslodavac u Ridgemontu, a ja sam sada njegov jedini vlasnik. Nitko ti neće pomoći ako zna da će mi se time zamjeriti i dovesti se u opasnost da izgubi posao.

Zastavši na donjoj stepenici, okrenuo se i pogledao ju s takvim hladnim prezirom da je tek tada shvatila da on nikada ne bi uzeo milostinju od prijatelja. Ali najviše ju je zanimalo što mu je to vidjela u očima prije nego što je okrenuo glavu. Je li to bila tuga?

Ili pak bijes? Možda strah? Silno se nadala da je bilo sve troje.

14

Judith McNaught

Kamion za selidbe je usporio i drndavo stao ispred jednog muškarca koji je hodao uz rub ceste, prebacivši jaknu preko ramena i pognuvši glavu kao da puše jak vjetar. – Hej – povikao je Charlie Murdock – treba li ti prijevoz?

Charlieja su ošamućeno pogledale oči boje jantara; mladić je isprva izgledao potpuno dezorijentirano, kao da je mjesečario po cesti, no onda je naglo kimnuo. Dok se mladić penjao u kabinu, Charlie je primijetio da njegov novi suputnik nosi skupe svijetlosmeđe hlače, ulaštene cipele s kojima je uskladio čarape i da ima elegantnu frizuru. Pretpostavivši da je pokupio bogatog studenta koji je iz nekog razloga odlučio putovati autostopom, oslonio se na svoju intuiciju i usputno ga pitao: – Na koji fakultet ideš?

Mladić je gutnuo slinu kao da mu je grlo stegnuto i okrenuo glavu prema bočnom prozoru, no kad je progovorio, glas mu je bio hladan i neumoljiv. – Ne idem na fakultet.

– Je li ti se auto negdje pokvario?

– Nije.

– Imaš li obitelj ovdje negdje?

– Ja nemam obitelj.

Charlie je imao tri odrasla sina u New Yorku i iako je njegov suputnik otresito odgovarao na pitanja, Charlie je imao snažan osjećaj da se taj mladić silno trudi kontrolirati svoje emocije. Pričekao je nekoliko minuta, a onda je pitao: – Imaš li ime?

– Zack... – odgovorio je, a onda je neodlučno zastao i rekao: – Benedict.

– Kamo ideš?

– Kamo i ti.

– Ja idem skroz do Zapadne obale. U Los Angeles.

– U redu – rekao je tonom koji nije poticao daljnji razgovor.

– Kamo god.

Savršen

• 15

Tek je nekoliko sati kasnije mladić prvi put svojevoljno progovorio. – Treba li ti pomoć pri istovarivanju stvari kad stigneš u Los Angeles?

Charlie ga je pogledao postrance, brzo preispitujući svoj prvobitni zaključak o Zacku Benedictu. Odijevao se kao mali bogataš, govorio je kao mali bogataš, ali istovremeno mu je trebao novac i očito se našao u škripcu. Također je bio potpuno spreman progutati ponos i baviti se običnim fizičkim radom, a Charlie je smatrao da to pokazuje da ima petlju. – Izgledaš kao da bi lako mogao podizati teške predmete – rekao je i brzo odmjerio Benedictovu visoku, mišićavu figuru. – Dižeš li utege ili nešto?

– Boksao sam na… Prije sam boksao – kratko se ispravio.

Na fakultetu, u mislima je dovršio Charlie. Odlučio je dati mu posao – možda zbog toga što ga je Benedict nekako podsjećao na njegove dečke kad su bili u tim godinama i pokušavali se snaći u životu ili pak zbog toga što je predosjetio da su problemi Zacka Benedicta prilično gadni. Bilo kako bilo, Charlie je donio takvu odluku i pružio mu ruku. – Ja sam Murdock. Charlie Murdock. Ne mogu ti mnogo platiti, ali barem ćeš imati priliku vidjeti pravu pravcatu holivudsku elitu kad stignemo u L.A. Ovaj kamion pun je rekvizita koji pripadaju Empire Studiosu. Dobio sam posao da im radim prijevoz. Tamo idemo.

Benedictova turobna suzdržanost spram te informacije nekako je pojačala Charliejev osjećaj da njegov suputnik nije samo švorc, nego i to da nema pojma kako će riješiti taj problem u bliskoj budućnosti. – Ako budeš dobro obavljao posao za mene, možda ću moći reći koju za tebe u kadrovskoj službi Empirea… Ako ti nije problem mesti ili nositi stvari?

Njegov suputnik ponovno se okrenuo prema bočnom prozoru i zurio u tamu. Baš kad je Charlie pomislio da je pogriješio i zaključio da Benedict sigurno misli da je predobar za fizički

16

Judith McNaught

rad, taj mladić je glasom promuklim od olakšanja i nelagodne zahvalnosti rekao: – Hvala. To bi mi puno značilo.

1.

1978.

Ja sam gospođa Borowski iz ustanove za nezbrinutu djecu LaSalle – izjavila je sredovječna žena dok je preko orijentalnog tepiha koračala prema recepcionarki, držeći preko ruke vrećicu iz Woolworthsa. Pokazujući na sićušnu jedanaestogodišnjakinju koja je išla za njom, hladno je dodala: – A ovo je Julie Smith.

Ima termin kod doktorice Therese Wilmer. Vratit ću se po nju kad završim s kupnjom.

Recepcionarka se nasmiješila djevojčici. – Doktorica Wilmer će ti se uskoro pridružiti, Julie. A do tada lijepo sjedi onamo i ispuni ovaj formular koliko možeš. Zaboravila sam ti ga dati kad si prošli put bila ovdje.

Srameći se svojih pohabanih traperica i prljave jakne, Julie je nelagodno pogledala po otmjenoj čekaonici u kojoj su krhke porculanske figurice stajale na antiknom stoliću, a skupocjene brončane skulpture na mramornim postoljima. U širokom luku zaobišavši stol s krhkim drangulijama, krenula je prema stolici pokraj ogromnog akvarija u kojemu su egzotične zlatne ribice gracioznih peraja dokono plivale među čipkastim zelenilom.

Gospođa Borowski je iza nje provirila natrag u prostoriju i upozorila recepcionarku: – Julie će ukrasti sve što nije pričvršćeno.

Lukava je i brza, pa ju trebate držati na oku.

Posramljena i ljuta, Julie se svalila na stolicu, a onda je ispružila noge namjerno pokušavajući ostaviti dojam da se silno dosađuje

Savršen

• 17

i da ju grozne riječi gospođe Borowski uopće nisu dirnule. No ipak nije mogla sakriti crvene mrlje koje su joj se od srama pojavile na obrazima, kao ni činjenicu da joj noge ne dosežu do poda.

Potom je promijenila položaj i prestrašeno pogledala formular koji je trebala ispuniti. Iako je znala da neće moći pročitati što piše, svejedno je pokušala. Stisnula je zube i potpuno se usredotočila na slova. Prva riječ počinjala je sa slovom I kao Ines, kako se zvala jedna njezina prijateljica. Drugo slovo bilo je M, kao u riječi mačka, ali nije pisalo mačka. Stisnula je žutu olovku i pokušala odagnati one poznate osjećaje frustriranosti i očaja koji bi ju obuzeli svaki put kad je nešto trebala pročitati. Riječ mačka naučila je u prvom razredu, ali tu riječ nitko nikada nije pisao! Ljutito gledajući nerazumljive riječi na formularu, bijesno se pitala zašto nastavnici podučavaju djecu da čitaju glupe riječi kao što je mačka kad ih nitko nigdje ne piše osim u glupim knjigama za prvašiće.

Ali nisu knjige glupe, podsjetila se Julie. Ni nastavnici. Druga djeca njezine dobi vjerojatno bi u tren oka pročitala ovaj glupi formular! Ona nije znala pročitati ni jednu riječ koja se nalazila na njemu, ona je bila glupa.

S druge strane, rekla si je Julie, znala je puno o stvarima o kojima druga djeca nisu imala pojma, jer je imala sposobnost primjećivanja. Tako je, između ostaloga, primijetila da kad ti ljudi daju da nešto ispuniš, gotovo uvijek očekuju od tebe da napišeš svoje ime…

Na vrhu formulara pažljivo je napisala J-u-l-i-e-S-m-i-t-h, a onda je zastala, ne mogavši više ništa ispuniti. Osjetila je da ju ponovno obuzima bijes, no umjesto da se osjeća loše zbog tog blesavog papira, ovaj put je odlučila misliti na nešto lijepo, kao što je povjetarac koji joj u proljeće puše po licu. Zamislila je kako leži ispod velikog drveta s puno lišća i gleda vjeverice kako

18

Judith McNaught

trčkaraju po granama, kad ju je iz misli prenuo ugodan glas recepcionarke. Istovremeno se osjećala i krivo i uplašeno.

– Nešto nije u redu s olovkom, Julie?

Julie je zabila vrh olovke u hlače i slomila ga. – Vrh je slomljen.

– Evo ti druga.

– Ruka me boli danas – lagala je i ustala. – Ne mogu pisati. I moram ići na zahod. Gdje se nalazi?

– Odmah pokraj dizala. Doktorica Wilmer moći će te primiti vrlo brzo. Nemoj se dugo zadržati.

– Neću – poslušno je odgovorila Julie. Nakon što je za sobom zatvorila vrata prostorije, okrenula se da pogleda što na njima piše i pažljivo proučila prvih nekoliko slova kako bi mogla prepoznati gdje se treba vratiti. – P – glasno je šapnula da ne zaboravi.

– S. I. – Zadovoljno je krenula dugačkim hodnikom s tepihom, skrenula lijevo na kraju i onda desno kod vodoskoka, ali kad je napokon došla do dizala, vidjela je da se pokraj njih nalaze dvoja vrata na kojima nešto piše. Bila je gotovo sigurna da je to zahod, jer je između ostaloga, do sada uspjela zapaziti da se na vratima zahoda u velikim zgradama obično nalazi drukčija kvaka nego na vratima ureda. No problem je bio u tome što ni na jednim vratima nije stajalo DJEČACI ili DJEVOJKE, dvije riječi koje je znala prepoznati, niti su se na njima nalazili oni lijepi mršavi likovi koji su ljudima poput nje govorili u koji zahod treba ući.

Julie je vrlo oprezno uhvatila kvaku na jednim vratima, lagano ih otvorila i zavirila unutra. Brzo je zatvorila vrata kad je ugledala one čudne školjke na zidu. Znala je još nešto što druge djevojčice vjerojatno nisu znale: zahodske školjke koje koriste muškarci izgledaju čudno. I muškarci lagano polude ako neka djevojčica otvori vrata dok su oni na zahodu. Julie je otvorila druga vrata i ušla u pravi zahod.

Svjesna toga da je izgubila dosta vremena, izašla je iz zahoda i brzo se vratila do onog dijela gdje bi se trebala nalaziti ordinacija

Savršen

• 19

doktorice Wilmer. Potom je s velikom mukom počela proučavati slova na vratima. Na vratima doktorice Wilmer pisalo je P-S-I. Ona je na vratima ispred sebe vidjela da piše P-E-D, zaključila da je krivo zapamtila slova i brzo otvorila vrata. Neka nepoznata, sjedokosa žena podigla je pogled s pisaće mašine. – Da? – Pardon, pogrešna soba – promrmljala je Julie zacrvenjevši se. – Znate li možda gdje se nalazi ordinacija doktorice Wilmer?

– Doktorice Wilmer?

– Da, znate, Wilmer, to počinje sa P-S-I! – P-S-I… Oh, sigurno misliš na psihološku službu! To je prostorija dvadeset pet šesnaest, dalje niz hodnik.

Julie bi se inače pretvarala da razumije i nastavila upadati u prostorije dok ne nađe onu pravu, ali sada se previše brinula da ne zakasni. – Možete li mi to izgovoriti broj po broj?

– Molim?

– Broj po broj! – očajno je rekla. – Znate: tri, šest, devet, četiri, dva. Na taj način. Žena ju je pogledala kao da je idiot, što je Julie već i sama znala, ali mrzila je kad i drugi to primijete. Uzrujano uzdahnuvši, žena je rekla: – Doktorica Wilmer nalazi se u ordinaciji dva, pet, jedan, šest.

– Dva, pet, jedan, šest – ponovila je Julie.

– To su četvrta vrata s lijeve strane – dodala je.

– E pa – uzrujano je povikala Julie – mogli ste tako odmah reći!

Recepcionarka doktorice Wilmer podigla je pogled kad je Julie ušla. – Jesi li se izgubila, Julie?

– Ja? Uopće nisam! – Julie je slagala silovito odmahnuvši glavom tako da su joj se zatresle kovrče i sjela na stolicu. Ne znajući da ju netko promatra kroz staklo za koje je mislila da je obično ogledalo, obratila je pozornost na akvarij koji se nalazio pokraj njezine stolice. Odmah je primijetila da je jedna prekrasna riba

20

Judith McNaught

uginula i da dvije druge ribe plivaju oko nje kao da ju žele pojesti.

Automatski je kucnula prstom po staklu da ih otjera, ali ribe su se brzo vratile. – Unutra je mrtva riba – rekla je recepcionarki, pokušavajući zvučati samo mrvicu zabrinuto. – Mogu ju ja izvaditi.

– Spremačica će ju izvaditi večeras, ali svejedno ti hvala što si se ponudila.

Julie je suspregnula nalet bijesa zbog bespotrebne okrutnosti prema mrtvoj ribi. Nije bilo pravedno nešto tako prekrasno i bespomoćno ostaviti ondje. Uzela je neki časopis sa stolića i pretvarala se da ga čita, ali krajičkom oka nastavila je nadzirati dvije ribe grabežljivice. Svaki put kad su se vratile i počele gurkati i bockati svog uginulog prijatelja, ona je krišom pogledala recepcionarku da vidi gleda li ju, a onda je vrlo ležerno ispružila ruku i kucnula po staklu da ih otjera.

Malo dalje, u ordinaciji s druge strane ogledala, doktorica Theresa Wilmer gledala je cijeli taj prizor i zadovoljno se nasmiješila promatrajući Julien plemenit pokušaj da zaštiti mrtvu ribu, dok pred recepcionarkom pokušava djelovati ravnodušno. Pogledavši muškarca koji se nalazio pokraj nje, još jednog psihijatra koji je nedavno počeo posvećivati vrijeme njezinom posebnom projektu, doktorica Wilmer ironično je rekla: – Evo je, zloglasna Julie, užasna adolescentica koju su neki stručnjaci procijenili ne samo nesposobnom za učenje, nego i neukrotivom, rekli su da vrši loš utjecaj na vršnjake i da izaziva nevolju, što će dovesti do maloljetne delinkvencije. Jesi li znao – nastavila je, s razigranim divljenjem u glasu – da je organizirala štrajk glađu u LaSalleu?

Nagovorila je četrdeset petero djece, uglavnom starijih od sebe, da joj se pridruže u zahtijevanju bolje hrane.

Doktor John Frazier kroz ogledalo je pogledao djevojčicu. – Pretpostavljam da je to učinila zbog skrivene potrebe da se suprotstavi autoritetu?

Savršen

• 21

– Ne – činjenično je odgovorila doktorica Wilmer – nego zato što je imala skrivenu potrebu za boljom hranom. Hrana u LaSalleu je hranjiva, ali bezukusna. Analizirala sam ju.

Frazier je zatečeno pogledao svoju kolegicu. – A što je s krađom? Taj problem ne možeš samo tako zanemariti.

Naslonivši rame na zid, Terry je nagnula glavu prema djetetu u čekaonici i sa smiješkom na licu upitala: – Jesi li ikada čuo za Robina Hooda?

– Naravno. Zašto?

– Zato što upravo gledaš modernu, adolescentsku verziju Robina Hooda. Julie bi ti mogla ukrasti zlato iz zubi, a da to ni ne primijetiš. Toliko je brza.

– Ne čini mi se da je to preporuka za život u novoj obitelji s tvojim rođacima u Teksasu, koji ne slute nikakve probleme. Koliko sam shvatio, tamo ju namjeravaš poslati.

Doktorica Wilmer slegnula je ramenima. – Julie krade hranu ili odjeću ili igračke, ali ništa od toga ne zadrži. Svoj plijen daje mlađoj djeci u LaSalleu.

– Jesi sigurna?

– Sto posto. Provjerila sam.

Dok je proučavao tu djevojčicu, John Frazier nevoljko se nasmiješio. – Više nalikuje na Petra Pana nego na Robina Hooda.

Uopće ne izgleda onako kako sam očekivao čitajući njezin dosje.

– I ja sam se iznenadila – priznala je doktorica Wilmer. Direktorica ustanove za nezbrinutu djecu LaSalle, gdje se Julie sada nalazila, u dosjeu je opisala Julie kao djevojčicu koja ima problema s disciplinom, koja pokazuje sklonost prema bježanju iz škole, izazivanju nevolja, krađi i druženju sa sumnjivim dječacima. Nakon svih negativnih komentara koje je pročitala u Julienom dosjeu, doktorica Wilmer očekivala je da je Julie Smith jedna svadljiva, bezosjećajna djevojka koja se, sudeći po tome da je stalno u muškom društvu, vjerojatno ranije fizički razvila i vjerojatno stupila

22

Judith McNaught

u seksualne odnose. Zbog toga je bila zatečena kad je Julie ušla u njezinu ordinaciju prije dva mjeseca, poput prljave vile u trapericama i pohabanoj majici, s kratkom crnom, kovrčavom kosom.

Umjesto razvijene fatalne žene koju je doktorica Wilmer očekivala, Julie Smith bila je djevojčica s prekrasnim licem jednog vražićka, na kojemu su se isticale ogromne oči nevjerojatne boje tamnoplavih maćuhica i guste trepavice. U suprotnosti s tim ljupkim lišcem i nevinim očima, odisala je dječačkom hrabrošću dok je onog prvog dana ispred stola doktorice Wilmer stajala isturene brade, s rukama zabijenim u stražnje džepove traperica.

Theresa je bila očarana njome kad ju je prvi put srela, ali njezina fascinacija s Julie počela je čak i prije – moglo bi se reći čim je jedne večeri kod kuće otvorila dosje i počela čitati njezine odgovore na bateriju testova koji su bili dio procesa evaluacije koji je Theresa nedavno osmislila. Kad je završila s čitanjem, Theresa je dobila jako dobar uvid u to kako radi bistar um tog djeteta, kao i u dubinu njezine boli i detalje njezinih problema: nakon što su ju ostavili biološki roditelji i nakon što su ju dva puta odbili posvojitelji, Julie je bila osuđena provoditi djetinjstvo na rubovima Chicaga, u nizu domova za nezbrinutu djecu. Zbog toga je u svom životu pravu ljudsku toplinu i podršku dobivala jedino od svojih prijatelja, prljave, neuredne djece poput nje, koje je filozofski smatrala svojim rodom; djece koja su ju naučila kako da krade stvari iz trgovina i kasnije da bježi s nastave. Zbog bistrog uma i brzih prstiju, Julie je postala tako dobra u jednom i u drugom da je gotovo odmah postala popularna kad bi je prebacili u novi dom, gdje bi stekla i određeno poštovanje među svojim vršnjacima i to u tolikoj mjeri da se prije nekoliko mjeseci skupina dječaka udostojala pokazati joj razne tehnike koje su koristili pri provaljivanju u automobile i paljenju automobila bez ključa.

Zbog tog pokazivanja jedan nadobudan čikaški policajac uhitio je cijelu skupinu, uključujući i Julie, iako je ona samo gledala.

Savršen

• 23

Taj dan obilježen je Julienim prvim uhićenjem, ali i Julienom prvom pravom prilikom, iako ona toga nije bila svjesna: taj događaj doveo ju je do doktorice Wilmer. Nakon što je – pomalo nepravedno – uhićena zbog pokušaja krađe automobila, Julie je upisana u novi, eksperimentalni program doktorice Wilmer. Taj program sastojao se od intenzivnog psihološkog testiranja, baterije testova inteligencije, osobnih razgovora i evaluacije, a provodila ga je skupina psihijatara i psihologa predvođena doktoricom Wilmer, koji su radili na dobrovoljnoj bazi. Cilj programa bio je odvratiti maloljetnike iz državnih domova za nezbrinutu djecu od delinkvencije ili još gorih scenarija.

U Julienom slučaju, doktorica Wilmer bila je vrlo odlučna da joj to uspije, jer kao što su svi koji ju poznaju znali, kad si doktorica Wilmer postavi neki cilj, onda će ga sigurno i ostvariti.

Tridesetpetogodišnja Terry Wilmer imala je profinjeno držanje i ugodan izgled, ljubazan osmijeh i čeličnu volju. Osim što je imala impresivan niz diploma, potjecala je iz ugledne obitelj i krasile su ju još tri posebne osobine: snažna intuicija, suosjećanje i potpuna posvećenost. S neumornom gorljivošću jednog predanog propovjednika posvećenog spašavanju izgubljenih duša, Theresa Wilmer je ostavila svoju uspješnu privatnu praksu kako bi spasila te bespomoćne adolescente koji su bili žrtve pretrpanih, siromašnih državnih domova. Kako bi postigla svoj cilj, doktorica Wilmer bezrezervno je koristila sve što joj je bilo na raspolaganju, uključujući i pomoć kolega kao što je John Frazier. U Julienu slučaju, čak je za pomoć zamolila daleke rođake, koji nisu bili bogati, ali su zato imali dovoljno mjesta u kući, a nadala se, i u dobrim srcima, za jednu vrlo posebnu djevojčicu.

– Htjela sam da ju malo pogledaš – rekla je Terry. Ispružila je ruku da navuče zastor preko stakla, no u tom trenutku Julie je iznenada ustala, očajno pogledala akvarij i obje ruke uronila u vodu.

24

Judith McNaught

– Što to, pobogu... – zaustio je John Frazier, no onda je šutke nastavio gledati kako djevojka odlazi prema zaposlenoj recepcionarki i u rukama s kojih kapa voda nosi mrtvu ribu.

Julie je znala da ne bi smjela smočiti tepih, ali nije više mogla podnijeti mogućnost da ovako divnu ribu s prekrasnim, gracioznim perajama netko izgrize. Ne znajući ignorira li ju recepcionarka ili ju stvarno ne primjećuje, prišla joj je s leđa. – Oprostite – rekla je malo preglasno, ispruživši ruke.

Recepcionarka, koja je zaista bila zaokupljena tipkanjem, sada se nervozno trgnula, okrenula se na stolici i tiho zavrištala kad je točno ispred svojega nosa ugledala sjajnu ribu s koje kaplje voda.

Julie je oprezno zakoračila unatrag, ali bila je ustrajna. – Mrtva je – odvažno je rekla, trudeći se prikriti sažaljenje koje je osjećala. – Druge ribe će ju pojesti, a ja to ne želim gledati. To je odvratno. Ako mi date komad papira, ja ću ju zamotati pa ju možete baciti u kantu za smeće.

Oporavljajući se od šoka, recepcionarka je pažljivo suspregnula osmijeh, otvorila ladicu i izvadila nekoliko maramica koje je potom dala djetetu. – Hoćeš li ju odnijeti sa sobom i pokopati kod kuće?

Julie je htjela učiniti upravo to, ali učinilo joj se da u ženinu glasu čuje zadirkivanje, pa je brzo zamotala ribu u pokrov od maramica i gurnula ju prema njoj. – Nisam tako glupa, znate.

Ovo je obična riba, a ne neki zec ili nešto tako posebno.

S druge strane stakla, Frazier je tiho zahihotao i odmahnuo glavom. – Silno želi pokopati tu ribu kako spada, ali ponos joj ne dopušta da to prizna. – Onda se uozbiljio i dodao: – A što je s njezinim problemima s učenjem? Ako se dobro sjećam, sada je na razini učenika drugog razreda.

Doktorica Wilmer na to se ironično podsmjehnula i sa svojega stola uzela fascikl s rezultatima baterije testova koje je Julie nedavno rješavala. Ispruživši mu otvoreni fascikl, sa smiješkom

Savršen

• 25

je rekla: – Pogledaj rezultate testova inteligencije koje rješava usmeno i koje ne mora čitati.

John Frazier ju je poslušao i tiho se nasmijao. – To dijete ima viši kvocijent inteligencije od mene.

– Julie je po mnogo čemu posebno dijete, Johne. To sam mogla pretpostaviti kad sam čitala njezin dosje, ali kad sam ju osobno upoznala, bila sam sigurna u to. Srčana je, hrabra, osjećajna i jako pametna. Ispod te njezine krinke krije se rijetka vrsta nježnosti, neutaživa nada i donkihotovski optimizam za koji se drži iako ga ružna stvarnost nastoji uništiti. Ne može promijeniti svoju životnu sudbinu, pa nesvjesno počinje štititi djecu u kojem god se domu nađe. Krade i laže za njih i nagovara ih na štrajk glađu, a oni ju slušaju bez pogovora. S jedanaest godina je rođeni vođa, ali ako ju ne maknemo iz doma, i to brzo, njezine metode odvest će ju u popravni dom, a nakon toga i u zatvor. A to joj trenutačno i nije najveći problem.

– Kako to misliš?

– Unatoč svim njezinim prekrasnim osobinama, toj djevojčici je samopouzdanje toliko nisko, da ga gotovo ni nema. S obzirom na to da ju nitko nije htio posvojiti, uvjerena je da je bezvrijedna i da ne zaslužuje ljubav. Budući da ne zna čitati kao njezini vršnjaci, uvjerena je u to da je silno glupa i da ne može ništa naučiti.

A najgore je to što joj malo nedostaje da ne odustane od svega.

Ona je sanjar, ali ti snovi samo što nisu iščeznuli. S nenamjernom silovitošću, Terry je dovršila: – Neću dopustiti da Julie protrati sav svoj potencijal, nadu i optimizam.

Doktor Frazier je zbog njezina tona iznenađeno podigao obrve. – Oprosti što to spominjem, Terry, ali nisi li ti nekoć revno zagovarala pravilo da se s pacijentom ne treba povezivati na osobnoj razini? Žalosno se nasmiješivši, doktorica Wilmer naslonila se na svoj radni stol, ali nije to porekla. – To pravilo bilo je lakše slijediti

26

Judith McNaught

kad su svi moji pacijenti bili djeca iz bogatih obitelji, koja misle da su zakinuta ako za šesnaesti rođendan ne dobiju sportski auto vrijedan pedeset tisuća dolara. Vidjet ćeš kako je to kad budeš radio s još takve djece kao što je Julie: to su djeca koja ovise o sustavu koji smo mi izgradili, a onda ih je taj isti sustav zanemario. Nećeš moći spavati zbog njih, čak i ako prije nisi imao problema s tim.

– Valjda si u pravu – rekao je i uzdahnuo, a onda joj je vratio fascikl. – Kako to da ju do sada nitko nije posvojio?

Teresa je slegnula ramenima. – Uglavnom se radilo o kombinaciji loše sreće i lošeg tempiranja. Prema njezinom dosjeu iz Centra za socijalnu skrb, ostavljena je u nekoj uličici kad je bila stara tek nekoliko sati. U bolničkom kartonu piše da je rođena deset tjedana ranije i da je zbog toga i zbog lošeg stanja u kojemu je bila kad je dovedena u bolnicu, patila od raznih bolesti do sedme godine. Stalno je bila liječena u bolnici i bila je jako slaba.

– Centar za socijalnu skrb našao joj je posvojitelje kad je imala dvije godine, ali usred postupka posvajanja, par se odlučio razvesti pa je ona vraćena natrag na brigu Centra za socijalnu skrb.

Nekoliko tjedana kasnije, dodijeljena je jednom drugom paru koji je pažljivo analiziran, ali Julie je dobila upalu pluća, a taj novi par, koji je izgubio biološko dijete Juliene dobi, potpuno se emocionalno raspao i odustao od posvajanja. Nakon toga, privremeno je smještena u jednu udomiteljsku obitelj, ali nekoliko tjedana kasnije Juliena socijalna radnica je doživjela nesreću i teške ozljede te se više nije vratila na posao. Otada nadalje kao da čitamo komediju zabuna: Julien dosje se izgubio…

– Molim? – u nevjerici je pitao.

– Nemoj odmah osuđivati socijalne radnike. Oni su većinom vrlo predani i savjesni, ali ipak su to samo ljudi. S obzirom na to koliko su pretrpani poslom, a zapravo potplaćeni, pravo je čudo da dobro rade svoj posao. Uglavnom, da skratim: udomitelji su

Savršen

• 27

imali punu kuću djece i pretpostavili su da Centar za socijalnu skrb ne može pronaći posvojitelje za Julie jer nije dobrog zdravlja.

Kad je Centar shvatio da se Julie izgubila u njihovoj evidenciji, ona je već imala pet godina i prošla je najpoželjniju dob za posvajanje. S obzirom na loše zdravlje, kad god je premještena u drugu udomiteljsku obitelj, odmah bi dobila niz napadaja astme.

Propustila je veći dio prvog i drugog razreda, ali bila je tako dobra djevojčica da su ju nastavnici svejedno puštali u sljedeći razred.

Njezini novi udomitelji već su imali troje djece s invaliditetom i bili su toliko zaokupljeni brigom oko njih da nisu primjećivali kako Julie zaostaje s gradivom u školi, osobito zbog toga što je dobivala prolazne ocjene. No, u četvrtom razredu, Julie je sama shvatila da ne može više pratiti nastavu pa se počela pretvarati da je bolesna tako da može ostati kod kuće. Kad su njezini udomitelji shvatili što se događa, inzistirali su na tome da ide u školu, a Julie je onda krenula drugim putem koji joj je bio na raspolaganju: počela je bježati s nastave i družiti se s djecom na ulici kad god je mogla. Kao što sam već rekla, ona je srčana, odvažna i brza, pa su ju naučili kako da krade stvari u trgovinama i kako da ju ne uhvate u markiranju.

– Ostatak uglavnom znaš: na kraju su ju ipak uhvatili u markiranju i u krađi pa su ju poslali u LaSalle, kamo šalju djecu koja su problematična u udomiteljskim obiteljima. Prije nekoliko mjeseci je zajedno s nekim starijim dječacima uhićena, iako po mojem mišljenju nepravedno, zbog prespajanja žica na automobilu. – Terry se prigušeno nasmijala i dovršila: – Julie je samo očarano promatrala, ali zna kako to napraviti. Ponudila se da mi pokaže. Zamisli samo, ta sićušna djevojčica s tim velikim, nevinim očima zna upaliti auto bez ključa! Ali ne bi ga ukrala. Kao što sam već rekla, krade samo ono što je potrebno djeci u LaSalleu.

28

Judith McNaught

Frazier se znakovito nasmiješio i nagnuo glavu prema staklu. – Pretpostavljam da im je potrebna crvena bojica, kemijska olovka i šaka slatkiša.

– Molim?

– Dok si mi sve ovo pričala, tvoja cijenjena pacijentica sve to je ukrala s recepcije.

– Bože dragi! – rekla je doktorica Wilmer, ali nije bila pretjerano zabrinuta dok je gledala kroz staklo.

– Toliko je brza da bi mogla raditi mađioničarske trikove – dodao je Frazier nevoljko joj se diveći. – Ja bih ju pozvao ovamo prije nego što shvati kako da iznese taj akvarij kroz vrata. Siguran sam da bi djeca u LaSalleu bila oduševljena egzotičnim tropskim ribicama.

Doktorica Wilmer je pogledala na sat i rekla: – Mathisonovi bi me sada trebali nazvati iz Teksasa da mi kažu kad će ju moći primiti. Želim reći Julie sve kad uđe. – Dok je govorila, oglasio se interkom na njezinu stolu, a potom se začuo glas recepcionarke: – Doktorice Wilmer, na liniji je gospođa Mathison.

– To je taj poziv – veselo mu je rekla Terry.

John Frazier pogledao je na sat. – Za nekoliko minuta imam prvu seansu s Carom Peterson. – Krenuo je prema vratima koja su vodila u njegovu ordinaciju, a onda je zastao držeći ruku na kvaki i sa smiješkom rekao: – Upravo sam shvatio da je podjela posla u tvom programu iznimno nepravedna. Mislim – našalio se – sebi uzmeš curu koja krade slatkiše i olovke kako bi ih dala siromašnima, a meni daš Caru Anderson koja je pokušala ubiti svojeg udomitelja. Ti dobiješ Robina Hooda, a ja Jacka Trbosjeka.

– Ti voliš izazove – uz smijeh mu je odgovorila Theresa Wilmer. Kad je dohvatila slušalicu, dodala je: – Zamolit ću ljude u Centru za socijalnu skrb da gospođu Borowski premjeste iz LaSallea u neku ustanovu gdje će raditi samo s bebama i malom

Savršen

• 29

djecom. S njima je odlična jer su umiljati i ne krše pravila. Već sam radila s njom pa to znam. Ne bi smjela imati posla s adolescentima. Ne razlikuje manju pubertetsku pobunu od maloljetničke delinkvencije.

– Nije valjda da joj se osvećuješ zbog toga što je tvojoj recepcionarki rekla da će Julie ukrasti sve što dograbi?

– Ne – rekla je doktorica Wilmer držeći slušalicu. – Ali to samo potvrđuje ono što sam rekla.

Kad je završila s razgovorom, doktorica Wilmer je ustala i krenula prema vratima, radujući se što će moći iznenaditi gospođicu Julie Smith.

2.

Julie – rekla je s vrata. – Uđi, molim te. – Kad je Julie za sobom zatvorila vrata i krenula naprijed, Terry je veselo dodala: – Završili smo s tvojim programom testiranja. Imamo sve rezultate.

Umjesto da sjedne, mlada pacijentica stala je ispred Terrynog stola i lagano razdvojila mala stopala. Ruke je zabila u stražnje džepove traperica i ravnodušno slegnula ramenima, ali nije pitala za rezultate testova. Terry je znala da se boji odgovora. – Testovi su bili glupi – rekla je. – Cijeli program je glup. Prema hrpi testova i razgovora u vašoj ordinaciji sigurno ne možete ništa zaključiti o meni.

– U ovih nekoliko mjeseci koliko se znamo, zaključila sam jako puno toga o tebi, Julie. Hoćeš li da ti to dokažem? Da ti kažem što sam saznala?

– Ne. – Molim te, dopusti mi da ti kažem što mislim.

30

Judith McNaught

Julie je uzdahnula, a onda se nestašno nasmiješila i rekla: – To ćete napraviti bez obzira na to htjela ja to čuti ili ne.

– U pravu si – složila se doktorica Wilmer, potiskujući smiješak zbog tog pronicljivog komentara. Izravne metode koje će upotrijebiti s Julie inače nikada ne bi upotrijebila s nekim drugim, ali Julie je po prirodi bila toliko intuitivna i toliko bistra da ju se nije moglo zavarati uljepšanim frazama i poluistinama. – Sjedni, molim te – rekla je, a kad se Julie svalila na stolicu ispred radnog stola, doktorica Wilmer započela je tiho, ali odlučno. – Saznala sam da si, unatoč tome što se praviš hrabra pred svojim prijateljima, zapravo svaki trenutak svojega života nasmrt preplašena, Julie. Ne znaš tko si ni što si, ne znaš ni što ćeš biti. Ne znaš čitati ni pisati, pa misliš da si glupa. Bježiš iz škole jer ne možeš pratiti gradivo poput tvojih vršnjaka i strašno te boli kad ti se smiju na nastavi.

Osjećaš se beznadno i bespomoćno, a te osjećaje ne podnosiš.

– Znaš da te nisu posvojili kad si bila mlađa i znaš da te majka ostavila. Davno si zaključila da je razlog zbog kojega su te biološki roditelji ostavili, a nitko te nije htio posvojiti taj što su svi shvatili da ćeš poslije biti bezvrijedna i da nisi dovoljno pametna ili dovoljno lijepa. Pa si onda počela nositi dječačku frizuru, odbijaš se odijevati kao djevojčica i kradeš stvari, ali svejedno nisi sretnija. Ništa što radiš ne mijenja situaciju, i to je pravi problem: što god napravila – osim ako se ne uvališ u nevolju – to nikome ništa ne znači, a ti bi htjela da znači.

Doktorica Wilmer je zastala kako bi ove zadnje riječi doprle do Julie, a onda je nastavila još snažnije: – Želiš nekome biti važna, Julie. Da možeš zaželjeti samo jednu želju, to bi bila tvoja želja.

Julie je osjetila kako joj od poniženja suze naviru na oči te je trepnula da ih odagna.

Terry Wilmer je primijetila da Julie brzo trepće i da su joj oči suzne i znala je što te suze znače: potvrdu da je pogodila u sridu.