Savršeno dijete by Mozaik knjiga

Lucinda Berry savrĹĄeno dijete

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo sedamdeseta Naslov izvornika

Hana Vunić Urednica

Aleksandra Stella Škec Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Lektorica

Biserka Sinković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2021. ISBN 978-953-14-2923-8 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2924-5 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xx (meki uvez) i xxxx (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Lucinda Berry

SavrĹĄeno dijete S engleskoga preveo igor rendiÄ&#x2021;

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

e li vam ovo prvi slučaj umorstva? – pitao je kratko, odrješito. Plava košulja napinjala mu se preko mišićavih prsa. Ma koliko me puta policija već bila ispitala, nikad nije postalo lako. Živci su mi odmah sami od sebe poskočili. Policija bi mi uvijek ostavila dojam da lažem, čak i kad bih govorila istinu. Pročistila sam grlo. – Sudjelovala sam na drugim slučajevima. Poželjela sam živjeti u svijetu u kojem nisam tako blisko poznavala nasilje, ali s obzirom na posao kojim sam se bavila, nagledala sam ga se i više nego što treba. No, ipak nikad ne bih očekivala da će Bauerovi biti upleteni u nešto tako grozno. – Kako ste saznali za novo otkriće? Bacila sam pogled prema dvostrukom zrcalu iza nas. Iako smo u prostoriji bili samo nas dvoje, znala sam da nismo sami. – Claire mi je rekla. Podignuo je obrve. – Claire? – Kolegica s posla – odvratila sam brzo. Teško je bilo povjerovati da je prošlo manje od sata otkako mi je Claire ušetala u ured. Uvijek bismo bile prve ujutro te sam pretpostavila da je došla pitati me kako je bilo na spoju sinoć, jer bi se ona uvijek zbog takvih stvari uzbuđivala više od mene. Bila je u braku već dvadeset godina pa je voljela proživljavati moje doživljaje, no bračni joj je život morao biti poprilično dosadan ako ju 7

Lucinda Berry

je toliko ushićivao moj život. Moj ljubavni život zaista nije izvor uzbuđenja. Policajac je probadao pogledom. Htio je da mu kažem više, ali ja nisam htjela previše otkriti. Naslonio je laktove na stol i nagnuo se naprijed. – Što vam je točno rekla? Morao je biti zaposlen nedavno jer ga još nikad nisam vidjela. U gradiću malom kao što je Clarksville čak su i policajci poznate osobe. Bio mi se predstavio kad je ušao u čekaonicu, ali tad sam još bila u šoku od svega i nisam zapamtila ime. Slegnula sam ramenima, napeto kršeći ruke pod stolom. – Nije puno toga rekla, ali bilo mi je jasno da nešto ne valja čim je ušla u ured. Upravo sam bila pokrenula računalo i organizirala sam si datoteke za taj dan kad je Claire promolila glavu kroz vrata prije nego što sam dovršila prvu šalicu kave. – Isuse, koka, a da ti umjesto mene ideš na te spojeve? – našalila sam se, ali izraz njezina lica govorio mi je da joj nije do smijeha. Nije ondje bilo nikakve zaigranosti nego samo mrtva ozbiljnost. Svi smo imali takav izraz lica za one situacije kad bi slučaj bio toliko užasan da bi nas noću držao budnima i uvlačio nam se u snove nakon što nekako uspijemo zaspati – slučaj koji bi socijalne radnike s djecom natjerao da tu djecu čvrsto zagrle. – Znači jednostavno ste znali? – Ton njegova glasa upućivao je na to da nije baš siguran vjeruje li mi. Mrzila sam to što nismo na istoj strani. Ne možeš biti na strani suprotnoj od zakona i ne osjećati se kriminalcem. To je nemoguće. – Znala sam da je nešto ozbiljno posrijedi, ali nisam imala pojma o čemu je riječ ni tko je upleten. – Treći sam put pogledala svoj mobitel, mislima ga potičući da zavibrira. Nisam bila uhićena. Mogla sam otići kad god poželim, ali nije bilo izgleda da to učinim, a da ne ostavim dojam kako nešto skrivam. 8

Savršeno dijete

– Što ste pomislili kad ste saznali da je riječ o obitelji Bauer? Potisnula sam emocije koje su mi počele navirati na usta. – Nadala sam se da će oni napokon dobiti neke odgovore. Poput obitelji su mi. Pogledao je dosje koji je imao otvoren pred sobom. – Ovdje piše da ste tom slučaju vi bili prvotno dodijeljeni kao socijalna radnica? Kimnula sam pa se odmah sjetila da se ovaj razgovor snima. – Jesam. – Kako je to bilo? Kako opisati protekle dvije godine? Bio je to najsloženiji slučaj u mojoj karijeri i nije mogao završiti lošije. Toliko sam puta posumnjala u sebe, zapitala se jesu li moje odluke bile pravilne za sve upletene – što ako sam imala krivo? Što ako sam bila dijelom odgovorna za sve ovo? Duboko sam udahnula, pokušala razbistriti glavu. – Janie nije mogla tražiti bolji dom. Više od dvadeset godina radim kao socijalna radnica i nagledala sam se jako puno loših udomitelja. Mnogi to rade samo zbog novca, vode obitelj kao da je posao, no Bauerovi su bili dobri ljudi. Samo su htjeli pomoći. – Suze su mi navrle na oči i nisam ih mogla zaustaviti, ma koliko se trudila. Obrisala sam ih brzo, ispunjena neugodom što pred njim ispadam toliko slaba. – Oprostite. Prebrzo mi je sve ovo. – Razumijem vas – rekao je, ali znala sam da nije tako. Još nisam vidjela nekog murjaka kako plače. Pričekao je koji trenutak pa nastavio: – Bi li vam bilo lakše da krenemo ispočetka? Nije bilo bitno odakle krenuli jer ništa od ovog nije moglo biti lako.

JEDAN

HANNAH BAUER

e bih ja to dopustila. Ignorirala bih ga dok se ne ispriča – rekla je Aubrey onako pravično i beskompromisno kako neoženjeni vole, i ne podižući pogled sa svojeg mobitela. Često bih zaboravila da je ondje jer joj se pogled zalijepio za mobitel od trenutka kad smo svi zajedno ušetali u bolničku čekaonicu, a prsti su joj manično brzo letjeli preko ekrana. Stephanie i ja smo istodobno zakolutale očima. Stephanie je upravo deset minuta izbacivala svoje frustracije zbog supruga – od toga da prljave čarape baca svuda po kući, zaboravlja bacati smeće do toga da ostavlja crne dlake u umivaoniku nakon brijanja. Upozorila ga je na sve to i izazvala tako staru, svakom više od deset godina oženjenom paru poznatu svađu u kojoj je ona zanovijetalo, a on ne obavlja svoj dio kućanskih poslova. Njihova je svađa završila eksplozivno. – Takav je manipulator kad se naljuti. Izbezumi me, trudi se mene okriviti za sve i prije nego što se okreneš i na kraju sam ja ta koja se ispričava. I svaki put nasjednem. Izluđuje me to – nastavila je Stephanie, stavljajući u usta komadiće podgrijane tjestenine dok je pričala. – Vidiš, to sam ti sinoć govorila – treba nam jedan babinjak za vikend. Predugo nismo – rekla sam. Prošli put smo za vikend odsjele u hotelu Four Seasons i samo pile vino pokraj bazena i uživale 11

Lucinda Berry

u toplicama. Obožavala sam njihov piling za lice od papaje i smatrala da je predugo prošlo od posljednjeg. – Svakako. Samo reci kad – rekla je Stephanie. Carl, jedan od naših kolega, pomolio je glavu kroz vrata. – Trebamo vas. Skočile smo na noge i za samo nekoliko sekundi raščistile nered i istisnule antibakterijski sapun na ruke dok smo prolazile kroz vrata. Postaja za medicinske sestre bila je užurbana, svi su napeto iščekivali nešto. Stephanie se prebacila u modus glavne sestre i zaputila ravno prema doktoru Hallu. Zajedno su odjel hitne vodili kao dobro uhodan stroj. Obratila sam se Carlu. – Što je bilo? Slegnuo je ramenima. – Nisam siguran. Znam samo da je riječ o nekoj izgubljenoj klinki, u jako lošem stanju. Hitna je dovozi uz policijsku pratnju. Utroba mi se grčila. Jedno je liječiti bolesne klince. Liječiti ozlijeđene je nešto sasvim drugo, a policijska pratnja uvijek upućuje na teže ozljede. Bio je to dio mojeg posla na koji se nikad nisam naviknula. Bacila sam pogled na ploču, prebrojila sve moje sobe, a dostupne pa uzdahnula od olakšanja kad sam vidjela da su svi moji kreveti zauzeti. Bljeskao je pozivni gumb s kreveta broj 8 pa sam se zaputila vidjeti što Eloise želi. Ona nam je bila česti gost. Bila je udovica i često bi svraćala na odjel hitne jer je bila usamljena. Nikad nije imala neki ozbiljan problem. Bila je jedna od najzdravijih osamdesetjednogodišnjakinja koje sam srela na poslu, ali svakih bi nekoliko tjedana došla k nama uvjerena da umire. Ovaj se put žalila na pulsirajuću bol u nozi, prestravljena da je možda riječ o krvnom ugrušku. Nasmiješila mi se iz kreveta i bore oko očiju još su se više stis nule. Pokretom me pozvala bliže. Nagnula sam se kako bih je zagrlila, jer to je već očekivala od mene. Nosnice su mi ispunili 12

Savršeno dijete

mirisi vanilije, mošusa i dječjeg pudera. Čvrsto me stisnula prije nego što se odmaknula, ali još me držeći za podlakticu. – Bok, dušo. Ne želim ti smetati, ali jesi li dobila moje rezultate? Zavrtjela sam glavom i stala pokraj uzglavlja kako bih joj namjestila infuziju. – Još čekamo da ih pošalju tehničaru za ultrazvuk. Žao mi je. Vjerojatno će trebati još koja minuta jer smo večeras krcati. I kao da su čekali moj znak, policijski su nam skeneri prekinuli razgovor. Eloise je provirila iza zavjese, pokušavajući baciti pogled na policajce. – Što se događa? Nasmiješila sam se. – Znaš da ti ne mogu reći. Nagnula se naprijed, trudeći se uhvatiti bolji pogled. – Toliko policajaca. Zašto ih je toliko? Jesam li u opasnosti? – Na sigurnom si. Ne bih nikad dopustila da ti se što dogodi. – Potapšala sam je po nadlanici. Samo prema koži koja je bila nalik na tijesto znala sam da je ponovno dehidrirala. – A ti, gospođo draga – šaljivo sam je prekorila prstom – moraš piti više vode tijekom dana. Koliko sam ti puta već rekla? Pognula je glavu, ali nije mogla sakriti smiješak koji joj je zatezao kutove usana. Provjerila sam joj vitalne znakove pa ih zabilježila u karton. – Vodit ću računa o tvojim rezultatima i javiti ti čim budem nešto saznala. Može? – Može. – Prekrižila je ruke na prsima i udobno se namjestila. Sklopila je oči i neke su se bore opustile. Jednom mi je rekla da ne spava dobro kad je sama i da svake noći premire od straha da će joj netko provaliti u kuću dok spava. Nije me iznenadilo što je bolnice posjećivala samo noću. Nije niti otvorila oči dok je govorila. – I pokušaj saznati zašto su svi ti policajci ovdje. – Hoću – obećala sam pa se zaputila prema svojim ostalim pacijentima, svjesna da joj ne bih mogla reći čak ni kad bih znala. 13

Lucinda Berry

Noć se nastavila užurbano i zaposleno i tek sam oko četiri ujutro imala priliku malo sjesti. Natočila sam si šalicu kave i ulogirala se u računalo, željna početi s bilješkama dok imam malo odmora. Stephanie je zgrabila stolicu i sjela pokraj mene. – Jesi li čula što se dogodilo? – pitala je. Zaboravila sam na one policajce. Zavrtjela sam glavom. – Nisam stigla niti disati. Na kraju smo šestici morali punktirati kralježnicu. – Otvorila sam bilješke za prvog pacijenta i počela tražiti krvnu grupu, nešto potrebno za moje izvješće. – Što sam propustila? – Policija je dovela napušteno dijete, tek je prohodalo. Poprilično je u lošem stanju. Našli su ga kako luta nekim parkiralištem. Nosila je samo pelene i nekakvu čudnu ogrlicu oko vrata. Tužno, ha? – Pričala je brzo, željna izreći sve prije nego što joj dođe sljedeća kriza. – Nije dala policajcima ni blizu. Trebala su trojica da je navedu da uđe u auto. Prljava je, ima krvi po rukama i šakama, ali ne možemo je očistiti dok ne skupe sve dokaze koji su možda na njoj. Nemaju pojma tko je niti odakle bi mogla biti. Utroba mi se stegnula od ljutine zbog nepravde. Zašto je svemir dopuštao ljudima da imaju djecu ako će ih ozlijediti? Zašto nije djecu davao ljudima koji su je željeli, kao meni? Moj muž Christopher i ja godinama smo se trudili da zanesem, ali doživjeli smo samo razočaranja. Otišli smo po drugo mišljenje nakon što mi je naš liječnik dijagnosticirao probleme s maternicom, no to se mišljenje poklopilo s njegovim – nikad neću moći roditi. Progutala sam gorčinu. Neki bi dani bili bolji od drugih. Danas nije bio takav dan. – Znaju li išta o roditeljima? – pitala sam. – Ne. Ništa. Misle da je došetala iz naselja prikolica s druge strane ceste ili ju je netko ondje ostavio. S gađenjem je nabrala lice. – Tako je žgoljava, kao da danima nije jela. 14

Savršeno dijete

– Jadnica. Nadam se da će joj naći roditelje i da će sve ispasti samo neka čudna nesreća ili nesporazum. Stephanie je podignula obrve. – Nesporazum? Kakav je to nesporazum kad dijete koje jedva hoda ostaviš na parkiralištu samo u pelenama? I krv. Zaboravila si krv? – Netko od nas mora biti optimist. Poželjela sam zaista biti optimistična koliko sam se pretvarala. Koliko sam nekoć zaista bila. Stephanie je prasnula u smijeh i stisnula mi ruku. – Zato te volim – rekla je i otrčala. * Christopher me dočekao s čajem od kamilice. U jednoj je ruci držao svoju jutarnju kavu, a u drugoj moju omiljenu šalicu. Ja sam protekle dvije godine radila noćne smjene, a on bi radio danju, osim hitnih slučajeva, te smo stoga imali suprotne rasporede, no to nam nije stvaralo probleme. Pružilo nam je priliku da nedostajemo jedno drugom, što vam katkad zatreba, makar bili, kao mi, sretno zaljubljeni. Zgrabila sam šalicu iz njegovih ruku dok sam skidala cipele pa krenula za njim u dnevni boravak. Srušila sam se na kauč, uz njega, potonula među perjem punjene jastuke i osjetila kako mi se oblikuju oko tijela. Bio je to komad namještaja zbog kojeg smo se najviše svađali dok smo namještali kuću. Dnevni je boravak bila jedna od prvih prostorija koje biste vidjeli ulaskom u kuću i on je smatrao da bismo trebali imati običan kauč kako bi se sve doimalo čistim i urednim. Ali kuća nam je bila premala za još jednu glavnu prostoriju, te sam znala da ćemo sve vrijeme provoditi ovdje i htjela sam da nam bude udobno. Naposljetku sam ja pobijedila, a 15

Lucinda Berry

on je više puta bio rekao da mu je drago zbog toga jer nije mogao zamisliti kako svaki dan nakon povratka kući sjeda na tvrdi kauč. Sjeo je na jedan kraj kauča, a ja sam se ispružila i položila mu noge u krilo. Svukao mi je čarape i počeo masirati stopala. Kad sam prvi put sestri spomenula da mi muž masira stopala kad dođem s posla, bila je uvjerena da je to samo zato što smo se tek nedavno vjenčali. No, godine su prošle, a on je još to činio. Ako bi bio doma kad bih se vratila iz smjene, masirao bi mi stopala. Točka. Nije bilo bitno je li proveo dvanaest sati operirajući pacijenta. – No? – Podigao je obrve u znak pitanja. Niste se mogli baviti medicinom, a da to ne utječe na vas. Tijekom godina postali smo jedno drugom terapeuti. Znali smo što znači biti odgovoran za tuđe živote i to smo znali na način koji nitko izvan naše profesije nije mogao razumjeti. – Eloise je ponovno došla. – Što je bilo ovaj put? – Krvni ugrušak. – I? – Ništa. Nasmiješio se. Tamnu je kosu imao začešljanu unatrag, nekoliko tankih pramenova preko proćelavog tjemena. Jako mu je smetalo što ćelavi, ali mene nije bilo briga. Voljela sam što izgleda izmoreno i, što se mene ticalo, što je bio stariji, to je bio naočitiji. Muškarci tu imaju sreće. Čak su mu i bore bile privlačne. – Kakav tebe dan očekuje? – pitala sam. – Dvije operacije. Tri konzultacije. Christopher je bio ortopedski kirurg u bolnici Northfield Memorial, istoj onoj u kojoj sam radila. Northfield je bila najveća regionalna bolnica u Ohiju i upoznali smo se u kantini kad je on bio brucoš na medicini i ondje provodio dane i noći učeći. Toliko je bio usredotočen na rad i uspjeh da me gotovo i nije zapazio, ali 16

Savršeno dijete

radna mu se etika na kraju isplatila jer je zbog nje naposljetku i postao specijalist. – Išta zanimljivo? – pitala sam. Zavrtio je glavom. – E da, prije nego što zaboravim, obavezno pročitaj Bianellin e-mail. Želi da sljedeći vikend odemo na seminar o međunarodnom posvojenju. Trebala bi se održati tribina s roditeljima koji će podijeliti iskustva o skrivenim izazovima vezanim za to – rekao je. Bianella je bila naša stručnjakinja za posvojenje. Povezali smo se s njom nakon što nas je naš liječnik posjeo i objasnio nam posljednji put koliko su nam izgledi za začećem mali. Christopher i ja oduvijek smo htjeli djecu te je stoga posvojenje bio logičan odabir i bacili smo se istog trena na proučavanje materije, ne želeći potratiti još više vremena. Meni je tad već bilo gotovo četrdeset, a ni jedno od nas nije htjelo da budemo stari roditelji. Pomislila sam da će posvojenje biti jednako lako kao što sam očekivala da će biti i začeće. Već smo doživjeli jedan neuspjeh i boljelo je kao pobačaj. – Još nisam sigurna u vezi s međunarodnim posvojenjem – rekla sam. Znam. Nisam ni ja. Ali pročitaj e-mail i reci mi što misliš. – Christopher mi je maknuo noge iz krila. – Moram ići. Krenuo je u kuhinju staviti šalicu u perilicu posuđa, a ja sam pošla prema spavaćoj sobi pa se naglo nečeg dosjetila. – Hej, Christophere – zazvala sam. – Što je? – Ipak sam ti zaboravila reći nešto što se sinoć dogodilo. – Zastala sam kako bih bila sigurna da imam njegovu pozornost. – Policija je dovela napušteno dijete.

DVA

CHRISTOPHER BAUER

pravo sam se vratio u ured nakon šest sati naporne operacije ruke koja se pokazala složenijom nego što smo očekivali. Točio sam si kavu kad je Dan, šef kirurgije, ušetao, uznemiren. – Možemo li razgovarati? – pitao je, zatvorivši vrata za sobom. – Želiš sjesti? – pitao sam, pokazavši prema stolici pred mojim stolom. Rijetko kad bismo imali sastanke iza zatvorenih vrata te je to značilo da je nešto ozbiljno posrijedi. Zavrtio je glavom i provukao prste kroz tamnu kosu. Čelo mu je bilo naborano od stresa. – Koji je vrag ljudima? Stvarno, kako mogu biti tako užasni? – Šetkao je uredom dok je govorio. Godinama smo već surađivali, ali nikad ga još nisam vidio tako uznemirenog. – Sigurno ne želiš sjesti? – Ne, ne, u redu je. Želim piće, iskreno. – Gorko se nasmijao. – U hitnu su sinoć doveli djevojčicu koja je tek prohodala, užasan slučaj. Nisam još nikad vidio takvo što. Nikad. – Borio se s emocijama, vjerojatno razmišljajući o svojim trima kćerima, čije je fotografije držao na stolu u sobi. – Ne mogu zamisliti da bi netko tako nešto napravio djetetu. Ne mogu. – O čemu točno razgovaramo? – pitao sam, svladan znatiželjom. – Možda bi ti trebao sjesti – rekao je, tek se napola šaleći. – Doveli su je policija i socijalna služba. Čini se da su je našli na 18

Savršeno dijete

parkiralištu na zapadnoj strani grada, pokraj postaje Park. Znaš na koju mislim? Kimnuo sam. Svi su znali tu postaju i naselje prikolica koje se protezalo ulicama iza nje. Mjesto na kojem je bujao broj gradskih ovisnika o metamfetaminima. Onamo se išlo po samo jednu stvar. – Cijelo joj je tijelo prekriveno starim ožiljcima i modricama. Morala je dulje vrijeme biti zlostavljana. – S mukom se pribrao. – Iznimno je pothranjena i dehidrirana, izgleda kao ona izgladnjela siročad koju vidiš na televiziji. Znaš na što mislim? – Nije čekao da odgovorim prije nego što je nastavio. – Ima čudan osip na nogama, kao da je riječ o nekakvoj upali. Rendgen pokazuje višestruke prijelome po tijelu. Neki su stari. Neki su relativno novi. Vjerojatno nikad nije bila kod doktora, pa tko zna što ćemo sve naći. – Nakašljao se, pa još jedanput, i počeo govoriti kao voditelj projekta. – Za ovo će trebati velika ekipa i to s najboljim ljudima, zbog čega želim da ti preuzmeš vodstvo. Sastajemo se sutra ujutro, pa otkaži sve što imaš. – U redu, može. Alexis će presložiti raspored. – Izvadio sam mobitel i na brzinu poslao e-mail svojoj recepcionarki pa ga ubacio natrag u džep. – Hajde, idemo. – Dan je krenuo prema vratima, a ja za njim. Govorio je u hodu. – Ovo će biti potpuni medijski cirkus čim se pročuje. Zasad još nije procurilo. Trudimo se što je dulje moguće štititi njezinu privatnost, ali samo je pitanje vremena kad će netko shvatiti što se događa. Jasne su ti granice povjerljivosti u ovom slučaju? – Naravno. – Kimnuo sam iako još nikad nisam imao tako važan slučaj. U malom gradu poput našeg jednostavno ih nije bilo, a većina mališana kojima sam se dosad bavio bili su žrtve prometnih ili sportskih nesreća. Bio sam ushićen što se bavim nečim tako neobičnim, ali to nisam mogao priznati. 19

Lucinda Berry

Zakoračili smo u dizalo na kraju hodnika. Bilo je krcato, te smo stoga prekinuli razgovor putem do trećeg kata. Dan je otvorio vrata i pokazao mi da izađem. – Zašto je ovdje? – pitao sam. Treći je kat bio neurološki odjel, tu su bili pacijenti s moždanim i srčanim udarima. – Nitko je tu neće tražiti – rekao je. – Misliš na medije? – Nismo zabrinuti zbog medija. Njih je lako držati podalje. Pokušavaju je držati na sigurnom za slučaj da je dođe tražiti osoba koja joj je sve to napravila. Ne znaju tko ju je ozlijedio ili je li još u opasnosti. Ne znaju ni tko je to dijete. Rekla je da se zove Janie, ali tko zna. Možda je izmislila ime. Možda su je oteli. Znat ćemo više kako se stvar bude razvijala. Dan je kimnuo sestrama koje su ubrzano obilazile postaju pokraj koje smo prošli. Pred vratima u sredini hodnika stajala su dva policajca u odorama. Dan im je prišao i pokazao bolničke isprave. Ja sam učinio isto. Pogledao me prije nego što je otvorio vrata. – Pripremi se – rekao je. Otvorio je vrata, a tuga me preplavila čim sam ugledao to malo dijete na krevetu. Ništa me nije moglo pripremiti na to. Dan je rekao da je jedva prohodala, ali izgledala je kao da joj je tek godinu dana. Ruke i noge bile su joj krhke, doimale su se kao da je ne bi mogle držati uspravnom. Trbuh joj je bio rastegnut, a glava velika u usporedbi sa sitnim, krhkim tijelom. Bila je gotovo bez kose, s tek pokojim kratkim plavim čuperkom. Pogledala nas je. Nikad još nisam vidio tako blijedoplave oči. – Bok. – Usne su joj se raširile u tanak osmijeh, pokazujući truli prednji zub. – Bok, Janie. – Dan je prišao krevetu i sagnuo se kako bi je pobliže pogledao. Posegnula je za njegovim rukama. – Grli? 20

Savršeno dijete

Nagnuo se nad nju i zagrlio je nježno, u strahu da će je ozlijediti. Držala se njegove kute. Danu je bilo vidljivo neugodno. – Fino mirišeš – rekla je tankim glasom, jedva nešto glasnije od šapta. Nije ga željela pustiti pa se on stoga okrenuo prema meni i pokazao mi rukom da priđem. Zaobišao sam jednu od sestara i ušao joj u vidno polje. – Bok, Janie. Ja sam Christopher. Bit ću jedan od tvojih doktora – rekao sam, pomno birajući riječi. – Pomoći ću ti. Pustila je Dana i posegnula za mojom rukom. Nokti su joj bili dugi, skoreni od prljavštine. Prsti su joj bili toliko savijeni da se nisu mogli omotati oko mojih. – Bok – rekla je, oklijevajući. – Popravit ćeš me? Kimnuo sam. – Hoću, dušo. Obećavam.

TRI

HANNAH BAUER

kuhinji sam si pripremala ručak za smjenu kad su se prednja vrata otvorila, što je bio znak da je Christopher došao kući. – Hej, dušo, tu sam. Još se nisam spremila za noćas. Zagledala sam se u neki glupi dokumentarac. Prišao mi je s leđa, zagrlio me. Poljubio me u vrh glave i duboko uzdahnuo. Osušila sam ruke ručnikom pokraj sudopera i okrenula se. Lice mu je bilo obavijeno tugom. – Izgubio si pacijenta? – pitala sam. Rijetko kad bi ih izgubio, ali katkad bi se to i dogodilo zbog raznih komplikacija. Zavrtio je glavom. – Upoznao sam napuštenu djevojčicu. – Jesi li? – Pokazala sam mu da sjedne za stol. – Jadnica. Tako pretučena i izgladnjela. – Glas mu je zapeo u grlu. – Ljudi se bolje odnose prema ljubimcima. – Tako je loše? – pitala sam. Kimnuo je. Natočila sam mu omiljeni škotski viski i sjela preko puta njega. Pijuckao je pa prstom prelazio preko vrha čaše dok je zurio kroz prozor nad sudoperom. Posegnula sam za njegovom rukom preko stola i primila je trljajući mu dlan palcem. Bilo mi je jasno zašto je osjetljiv kad je riječ o djeci. Ni on ni ja nismo bili osjetljivi kad smo se tek vjenčali, ali godine neplodnosti učinile su nas osjećajnima spram svega što uključuje klince, osobito jako male. 22

Savršeno dijete

– Zove se Janie i prekrasna je. Ima blijedoplave oči koje jednostavno obaraju s nogu. – Otpio je gutljaj. – Pregledao sam joj karton prije nego što sam otišao i izgladnjela je toliko da joj je tijelo počelo jesti samo sebe. Ima toliko prijeloma koji nisu bili tretirani i nisu zacijelili kako treba tako da su joj neke kosti krivo srasle. Nema dijela tijela koji nije netaknut. – Bijes mu je bljesnuo u očima. – Tko bi učinio takvo što? Oboje smo znali odgovor na to – čudovište. To nije trebalo niti izgovoriti. – Trebat će joj operirati lakat. Prijelom je bio složen i zacijelio je pod gotovo devedeset stupnjeva jer nije bio namješten kako treba. Ima puno krivo sraslih kostiju. Dan i ja odmah sutra ujutro smišljamo plan što i kako dalje. – Možeš ti to – rekla sam. Sjedili smo u tišini, uživali u tom kratkom vremenu koje imamo prije početka moje smjene. – Inače, pročitala sam sve što nam je Bianella poslala o onom seminaru. Čak sam i pogledala videosnimke. Mislim da bismo trebali ići – rekla sam nakon nekoliko minuta. – Zaista? Kimnula sam. – Koji god smjer odabrali, izazovi su bili neizbježni i stoga će nam trebati savjeti ljudi koji su to već proživjeli. Zamisli samo koliko su nam bolji sastanci grupe za podršku neplodnima mogli biti. Nakon trećeg neuspjeha s oplodnjom in vitro liječnik nam je bio preporučio grupu za potporu koju čine drugi roditelji koji su prošli kroz slične izazove. Dramatične vrhunce i ponore neplodnosti mogli su razumjeti samo oni koji su ih proživjeli. Christopher se isprva grozio na tu pomisao jer nije volio ogoliti dušu pred strancima, ali naposljetku se naviknuo na to. S nekoliko smo parova postali jako dobri prijatelji i redovito bismo odlazili na večere i pića s njima. 23

Lucinda Berry

– Želiš li da nas prijavim ili ćeš ti? – pitao je. – Mogu nas ja prijaviti, za vrijeme odmora noćas. Zašto se ne opustiš, pripremiš za sutra? – Janie više nije na hitnoj – rekao je, čitajući mi misli prije nego što sam stigla postaviti pitanje. Odahnula sam od olakšanja. – Premjestili su je na treći kat, na gerijatrijski odjel. Ondje je na sigurnom. Podigla sam obrve. – Zaista misle da će je netko doći tražiti? Zavrtio je glavom. – Mislim da su samo jako oprezni. Ne mogu zamisliti da bi je netko ostavio na parkiralištu usred noći pa je poslije došao tražiti, ali opet, nikad ne znaš.

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

ad ste upoznali Janie? – Prvom se policajcu pridružio bivši detektiv, a sad privatni istražitelj koji se predstavio kao Ron i čvrsto se rukovao sa mnom. Trudio se prikazati murjakom, ali odala ga je civilna odjeća. Nisam imala pojma zašto je on toliko bitan za slučaj. – Trećeg dana nakon što je primljena u bolnicu. – Je li uobičajeno toliko dugo čekati da socijalni radnik upozna klijenta? Mislio sam da morate sa žrtvom razgovarati unutar dvadeset i četiri sata od događaja. Mrzila sam kad bi me pitali nešto na što već znaju odgovor. – Da, moramo, ali nije bila dovoljno stabilna za razgovor. – Loše mi je fluorescentno svjetlo počelo izazivati glavobolju. Protrljala sam sljepoočnice, trudeći se što dulje je držati podalje od sebe. – Toliko joj je bilo loše? – pitao je policajac Luke. Ron mi je bio rekao kako se zove. Obojica su imali istu kratku frizuru. Zavrtjela sam glavom. – Ne loše – bila je izgladnjela. Znate li da ne možete samo nahraniti izgladnjelu osobu jer ćete ih tako vrlo lako ubiti? – Nisam čekala da odgovore. – Nisam imala pojma. Imala je zastoj srca nekoliko sati nakon primanja u bolnicu jer su ju previše nahranili. Trebala su dva dana da se stabilizira, tako da sam mogla do nje tek nakon što je bila u bolnici već tri dana. – Što ste pomislili kad ste je upoznali? 25

Lucinda Berry

– Da je potpuno iznenađenje – rekla sam. – Kako to? – Luke je nakrivio glavu u stranu, ispitujući me pogledom. Nisam znala kako im objasniti to s Janie. Bilo je teško to izreći riječima osim ako niste već bili ondje, vidjeli kako je izgledala. Srećom su vidjeli neke fotografije mjesta zločina te im nisam morala potanko opisivati. – Očekivala sam da ću zateći prestrašenu i traumatiziranu djevojčicu, ali Janie se smiješila i pričala sa sestrama kad sam ušla u sobu. – Soba je bila prava eksplozija boja tog dana, puna balona i plišanaca koje je donijelo bolničko osoblje. Svatko tko ju je upoznao donio joj je nešto, ja također. Donijela sam joj malog plišanog medvjeda koji je u šapama držao srce. Ona je sjedila u sredini sobe, na svojem krevetu, a sestre su se trudile navesti je da se nasmiješi. – Nije bila ukočena od straha kako sam očekivala. Prema pričama, bila je divlje dijete, ali to nije bila istina. S mukom sam bila sakrila šokiranost izgledom njezina tijela, gotovo kostura. Obris lubanje jasno se mogao vidjeti ispod blijede kože toliko prozirne da su se vidjele i ljubičaste vene. Jagodice obraza su joj stršale, a blijedoplave oči bile iskolačene. Ron mi je kimnuo i tako dao znak da nastavim, ali bilo mi je teško samo govoriti bez postavljenih pitanja. Znala sam što se očekuje od mene. Ako budem otvoreno govorila, bez stanke, prije ili poslije ću možda reći nešto što ne bih trebala. Utroba mi se grčila. – Nije mi bilo lako isprva uspostaviti kontakt s njom, ali uvijek je tako. Nitko ne voli socijalne radnike, čak ni ljudi kojima pokušavamo pomoći. Htjela sam razgovarati nasamo s njom, ali doimala se prestrašenom kad sam zatražila da sestre odu pa sam im ipak dopustila da ostanu – rekla sam. – Još nismo znali točne okolnosti njezina slučaja – nismo znali ništa o njezinim roditeljima ili skrbniku ili osobni odgovornoj za nju i je li ta osoba također 26

Savršeno dijete

njezin zlostavljač. Policija je razgovarala sa svim ljudima u naselju prikolica iza trgovine, ali zasad nije ništa otkrila. Barem ne koliko ja znam. Policija mi baš i ne govori uvijek što zna. – Zastala sam, shvativši što sam upravo rekla. – Oprostite. Samo sam… Ron je odmahnuo rukom. – Razumijem vas. Nema potrebe za isprikom. – Pogledao je Lukea. – Svi bismo mogli biti bolji timski igrači. – Zadržao je pogled na njemu pa ga vratio na mene. – Jeste li bili zabrinuti u vezi s njezinom majkom? Je li tko pomislio da je možda ona u opasnosti? Pognula sam glavu od srama. – Znam da bismo uvijek trebali biti otvoreni i ne trčati pred rudo sa zaključcima, ali svi su pretpostavili da su Janie ozlijedili baš njezini roditelji. Ili neki težak bolesnik. Nikom nije palo na um da bi još netko mogao biti u nevolji. Rado bih da jest. Možda bi tad sve drukčije završilo.