Novi roman autorice hita Posljednja prva supruga
DOROTHEA BENTON FRANK
Sestre uragana
Dorothea Benton Frank SESTRE URAGANA
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga dvjestodvanaesta Naslov izvornika
The Hurricane Sisters Copyright © 2014 by Dorothea Benton Frank Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Korektor
Srđan Boban Oblikovanje naslovnice
Marija Morić Ilustracija na naslovnici
© Ilina Simeonova / Trevillion Images Tisak
Denona, Zagreb, lipanj 2015.
ISBN 978-953-14-1827-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907745. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Dorothea Benton Frank
Sestre uragana S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ
Za Petera
PROLOG KAKO KAŽE LIZ
M
oj suprug Clayton i ja bili smo u policijskoj postaji kako bismo moju majku Maisie izvukli iz zatvora u kojem je završila okrznuvši pogrešnu stranu zakona. Za što se doista tereti još je bilo nejasno. Ona tvrdi da u Južnoj Karolini nije protuzakonito izvesti ljamu u šetnju otvorenom cestom. Na kraju krajeva, životinja je bila na povodcu. Lokalna policija s time se ne slaže i tvrdi da se radi o okrutnosti prema životinjama, ugrožavanju sigurnosti i lakoumnom ponašanju. Zakonito ili ne, normalno nije. Bila sam sretna što su je doveli u policijsku postaju dok ne dođem po nju, jer njezino ponašanje nedvojbeno pokazuje manjak zdravog rasuđivanja. Ili ne. Maisie je luda kao šlapa i svi to znamo. Zato sam sjedila i čekala, dok je Clayton izglađivao situaciju između Grada Mount Pleasanta i Maisie ispisujući ček. U svakom slučaju, možda se čini bešćutnim započeti priču sa zatvorom, ali mislim da je najbolje da znate istinu o mojoj obitelji. I prečesto upoznajemo ljude koji djeluju savršeno simpatično, a kasnije otkrijemo da su ludi. Dakle, kako se nekoć govorilo, bez okolišanja prelazim na bit i kažem kako jest. Svi u ovoj obitelji strašno su tvrdoglavi. Ne biste vjerovali koliko misle da su pametni i domišljati. A u Maisie čovjek ne može imati povjerenja čak ni nakon uragana i svega što smo prošli s mojom kćerkom Ashley. Možda je to zapravo dobro. Clayton se je vratio i sjeo pokraj mene na dugu drvenu klupu. 9
Dorothea Benton Frank
– Trebat će im petnaestak minuta da je puste. Jesi li za kavu? – Ne, hvala. Kofein... već sam ionako sva izvan sebe. Zašto im treba toliko dugo? – Pa, navodno imaju problema s ljamom. Jogunasta je i stalno pljuje. Mislim da ću morati otići na farmu i dovesti Joyce da smiri našu dlakavu zvijer i odvede je natrag. Trenutačno je drže u živodernici. – Pretpostavljam da će tako biti najbolje. Pa ne možeš pozvati ljamu da sjedne u tvoj SUV. – Tvoja mama je stvarno prava mustra, Liz. – Meni kažeš? Ta žena je vreća od četrdeset i šest kilograma čistog pakla. Jedva čekam da čujem njezinu stranu priče. – Svi problemi započeli su na njezin rođendan – rekao je Clayton. – Možda. Tog dana svakako sam prvi put shvatila da stvari u mojoj obitelji nisu kako treba. Pogledala sam svog supruga i pomislila koliki je srećković što je živ. I još veći srećković jer ne vjerujem u nošenje pištolja. Clayton je ispružio ruku i uhvatio moju pa je čvrsto stisnuo. Uzvratila sam mu stiskom. Na kraju krajeva, u ovoj smo kaši svi bili zajedno. Zapitala sam se što Maisie misli o onoj noći. Naravno, već sto godina nismo dijelile mišljenje oko mnogo toga. A ovo s ljamom? Dušice, to će biti vijest za naslovnicu Post and Couriera i glavna vijest na Twitteru. Možda postane i nacionalna vijest. Tad sam shvatila. Bilo bi savršeno da postane nacionalna vijest.
10
PRVO POGLAVLJE MAISIE — OSAMDESET SVJEĆICA
D
a se razumijemo, ja se ne žalim. Prava sam sretnica jer sam doživjela ovako poznu dob i od moje je kćerke i njezine obitelji jako lijepo što su Skippera i mene izveli na večeru povodom mog rođendana. Skipper je mladić koji me prati po cijelome gradu. Šezdeset i pet mu je godina. Znam, izazivam pravu sablazan. Bila sam u Charleston Grillu okićena svojim najboljim biserima – trostrukom niskom, kakvu je nosila Barbara Bush – i pijuckala sam martini s Bombay suhim džinom i dvije masline, čekajući da stignu ostali. Za stol sam sjela točno u pola šest. Bio je konac svibnja, i mada su ulice vrvjele gledateljima Spoleto Festivala i putnicima koji su se vraćali s posla, došla sam točno na vrijeme. A živim daleko, na Otoku James. Moja kćerka Liz i njezin suprug Clayton žive tik iza ugla u Ulici Church i kasne. Nije li to tipično? Mlađi nemaju pojma o vrijednosti vremena. Ja sam, pak, bolno svjesna protoka svakog pojedinog dana. Nakon osam desetljeća rođendana, nikakvo čudo. Skipper je poslijepodne morao otići provjeriti svoju farmu ljama u Awendanu, udaljenu najmanje sat vremena vožnje od moje kućice u rančerskom stilu. Zatim je inzistirao da se vrati kroz cijeli okrug po mene. Rado bih se bila sama dovezla u restoran, ali svi bi poludjeli. Misle da grozno vozim. Uopće ne vozim grozno. Samo što ponekad zaboravim gdje sam ostavila automobil. I ponekad zaboravim da vozim. Zato su Liz i Clayton angažirali 11
Dorothea Benton Frank
Skippera da me vozika i znamo gdje je to dovelo! Tu se sigurno ja zadnja smijem. I znam gdje su sakriveni ključevi automobila, spopadne li me volja da sjednem za volan. Da, Skipper uzgaja ljame. Pretpostavljam da bi moglo biti i gore. Mogao bi uzgajati zmije. Ili aligatore. Prvi put kad sam vidjela njegovo stado, smijala sam se kao luda jer su strašno smiješne, ali znate što? Ljame su najumiljatije životinje koje sam ikad upoznala! Veoma pametne i privržene. Baš kao... no dobro, baš kao moj Skipper. Pogledala sam na sat. Pet i četrdeset pet. Skipper očito još uvijek traži parkirno mjesto. Kratko sam zastala otresajući maslinu i zamolila nebesa da mu pomognu da se proveze kroz mnoštvo stranaca iz drugih zemalja. Ponekad su svi ti turisti jednostavno previše. Ali korisni su za gospodarstvo i s vremena na vrijeme mogu biti zanimljivi sugovornici, ako te zanima život izvan Lowcountryja, a mene ne zanima. Nadam se da će moji ljubljeni unuci stići prije Liz i Claytona, da razmijenimo koju uljudnu riječ. I, kakvo blaženo olakšanje, Liz koja vodi evidenciju tad neće primijetiti da pijem već drugi aperitiv. Kako je majka običavala reći, kunem se Svetim Petrom, da Papa na pričesti popije više od jednog gutljaja vina iz kaleža, Liz bi i o njemu imala što reći. Netko bi njoj trebao brojati pića, ali to neka ostane između nas. Gospođica znatiželjna picajzla. A majka je pripadala naraštaju dama koje nisu psovale. – Zašto ovaj dražesni curetak izgleda tako zabrinuto? Kad sam podigla pogled, Skipper je stajao uz stol i smješkao se. Bio je vraški zgodan u svom sportskom samtenom sakou s trbuščićem kao Buddha. Imao je kratko potkresanu bijelu bradu i modre oči koje su svjetlucale kao more oko Lowcountryja. – Hej, zgodni vraže. Da si odmah došao i sjeo pokraj mene! 12
Sestre uragana
Razmišljajući o tome koliko Liz zna biti iritantna, zurila sam u obitelj turista u restoranu i pokušavala pogoditi jesu li Amerikanci ili ne. Po načinu na koji su držali svoj jedaći pribor i rezali hranu zaključila sam da su sigurno Europljani: zupci vilice nadolje, nož u desnoj ruci. Vjerojatno su Francuzi, budući da je otac imao izrazito galski profil. Majka je imala Chanelovu torbicu, ali tome očito nije pridavala naročitu važnost jer joj je frizura bila ultrakonvencionalna; dvoje djece djelovalo je strašno mrzovoljno. Trebala sam biti detektiv. – Sa zadovoljstvom! Sjeo je pokraj mene i poljubio mi ruku, što često čini, a ja obožavam. Naš konobar, Tyler, pojavio se je za stolom da uzme Skipperovu narudžbu. – Da vam donesem piće, gospodine? – Najbrže što možete! Popit ću Maker‘s Mark Manhattan s jednom trešnjom. A ti, Maisie? Može još jedan? Ova čašica koju su ti dali nevjerojatno je mala, zar ne? – Nažalost, bili su jako tvrde ruke. – Nasmiješila sam se. – Da vidimo što možemo učiniti po tom pitanju – rekao je Tyler uzimajući moju praznu čašu (dokaz A) i nestao. Nasmiješila sam se i opazila svoju ljubljenu unuku Ashley koja nam se približavala šepireći se u cipelama nalik na one kakve je nosila Betty Boop, platformkama s debelim, visokim potpeticama. Bila je odjevena u opasno kratku, drsku crnu haljinu. Lagano sam joj domahnula. – Sretan rođendan, Maisie! – Sagnula se je i cmoknula me u obraz. Gospode, ne naginji se previše, pomislila sam! Jelovnikom sam joj sakrila stražnjicu od očiju javnosti. Nesvjesna da izlaže svoju pozadinu, odložila je pred mene vrećicu punu šarenog svilenog papira i zavijenih ukrasnih vrpci. 13
Dorothea Benton Frank
– Hvala, anđele! Što je sad ovo? Rekla sam, bez darova! – Ma ovo je samo sitnica koju sam ti sama napravila. – To može! Gledala sam je kako sjeda, brižno natežući haljinu preko stražnjice. Sjetila sam se kako je moja kćerka Liz nosila minice dok je bila mlada. I onda su u meni izazivale nervozu. Ali Liz je bila profesionalna manekenka ekscentričnog modnog ukusa i uvijek se mogla izvući nekažnjeno. Iako je i Ashley visoka, vitka i dovoljno zgodna za manekenku, ozbiljna je slikarica i skromnija u svakom smislu te riječi. Nije li? Možda samo mrzim pomisao da je Ashley odrasla žena. Morala sam se podsjetiti da na kraju krajeva ima dvadeset i tri godine i da je savršeno sposobna sama odlučiti kako će se odjenuti. Voljela je sve retro što je izgledalo kao nešto što bi Jackie O stavila na sebe. Ne postoji zakon koji bi mladoj, lijepoj ženi branio da pokaže noge, zar ne? I budimo iskreni, Charleston, koji je u jednom trenutku svoje povijesti imao više bordela nego crkava, nije neka ultrakonzervativna srednjeistočna zemlja koja svoje žene prekriva od glave do pete. Već je vrijeme da Ashley počne razmišljati kako da ugrabi muža. Lijepe noge velika su prednost. Noge je naslijedila od moje obitelji. Zapravo, u mladosti sam imala noge kao plesačice June Taylor. Ne šalim se. Još uvijek nosim visoke potpetice. No dobro, ne baš jako visoke. Ali Helen Gurley Brown do smrti je nosila visoke potpetice. I mrežaste čarape. Oprosti, Helen, ne mogu zamisliti mrežaste čarape na svojim nogama i staračkim pjegama. – Da ga odmah otvorim ili da pričekam? – upitala sam. – Odmah ga otvori! – odgovorila je. – Ashley, jesi li za piće? – upitao je Skipper kad je Tyler odložio njegovu i moju čašu na stol. – Kakvo bijelo vino imate? – upitala je Ashley. – Chardonnay? – odvratio je Tyler. 14
Sestre uragana
– Zapravo, neki novozelandski sauvignon blanc bio bi sjajan. – Stiže – odgovorio je Tyler. Pogledala sam unuku, izvila obrvu i pomislila, Što je ovo? Otkad djevojke njezine dobi znaju išta o vinima? Mladoj dami ne dolikuje mudrijašiti. Naročito kad je riječ o nečemu kao što je alkohol. Kao da mi je pročitala misli, objasnila je: – Poslužujemo ga na svim otvorenjima u galeriji jer ga moji šefovi obožavaju. – Šaptom je dodala: – Osim toga, to je jedino vino koje znam. – Tad mi se nasmiješila onim svojim osmijehom od kojeg cijeli svijet zablista. Počela sam izvlačiti listove svilenog papira iz vrećice i na svoje apsolutno oduševljenje, na dnu vrećice pronašla sam malo platno omotano zaštitnom pucketavom plastikom i pažljivo ga odmotala. Bio je to minijaturni pejzaž čudesnog zalaska sunca na Otoku James, s mjesta na kraju mog doka, odakle se pruža najbolji pogled. Ashley je naslijedila slikarski talent moje druge kćerke Juliet. – Oh! – oduševila sam se. – Ashley, dušo, apsolutno je predivan! Kakvo blago! – I bilo je. Uhvatila sam je za ruku i stisnula. – Baš mi je drago da ti se sviđa. Fotkala sam taj prizor jedno poslijepodne mobitelom i pomislila, Znaš što? Naslikat ću ovo za Maisie! – Baš si talentirana! Živjela! – rekao je Skipper. – Hvala ti! – Dramatično je uzdahnula. – Možda ću jednog dana živjeti na Montmartreu i slikati Sacré Coeur! Znate, prijeći u boeme? Nazdravila je čašom vode uz široki osmijeh koji je otkrio jamice na njezinim obrazima, a ja sam pomislila, Ovo dijete nema ni trunčice pokvarenosti. Sva je sazdana od dobrote i svjetla. – I piti apsint i pušiti one male, debele cigarete koje smrde kao kanalizacija? – upitao je Skipper i nasmijao se. – Baš to! – uzvratila je Ashley. 15
Dorothea Benton Frank
– Tiho! Silno sam ponosna na tebe – rekla sam. – Stavit ću ovu sliku na postolje na polici kamina gdje ću je svaki dan gledati! – Na koga si ponosna? Zbog čega? To je upitao neugodan metalni glas moje kćerke Liz, koja je stigla sa svojim suprugom Claytonom. – Ponosna sam na svoju ljupku unuku, a vi kasnite pola sata, ali tko broji? – Oprosti, Maisie, sretan ti rođendan – rekao je Clayton. – Imao sam sastanak u Wild Dunesu, a promet je... znaš, grozan. U svakom slučaju, ja sam kriv. Imamo li vinsku kartu? Clayton se je smjestio na čelo stola, a Liz s njegove lijeve strane, pokraj Ashley. Taylor je pružio vinsku kartu Claytonu i odložio čašu s vinom pred Ashley. Tako su na drugoj strani stola ostala još dva prazna sjedala, jedno za mog unuka, Ivyja, a drugo za njegovog zagonetnog poslovnog partnera, Jamesa, kojeg smo tek trebali upoznati. Dolazili su zrakoplovom iz San Franciska samo zbog mene! – Majko? – obratila mi se je Liz tihim, nametljivim glasom. – Zapravo smo rezervirali za šest sati. Ne kasnimo. – Ne, niste – odvratila sam i upitala se zašto Clayton preuzima krivnju, ako krivnje nema. Ali istina je da je Clayton, iako u poslu veoma agresivan, sa svojom obitelji gotovo posve pasivan. Mrzi talasati, naročito u javnosti. – Oh, mama, koga je briga? – upitala je Ashley. – Zašto je to važno? Prije no što sam uspjela kategorički reći Liz da je u krivu, krivu, krivu, stigli su Ivy i James, ravno s neba. Te večeri trebali su pre spavati kod mene, a nakon toga, tko zna gdje. Ivy je izgledao kao maneken, sav u osmijehu i zagrljajima, s božanstvenim buketom cvijeća za mene. James je bio poprilično stariji od Ivyja i naizgled Kinez. Svi znaju da su Azijci pametniji od bijelaca pa mi je laknulo kad sam vidjela da je Ivy odabrao partnera s mozgom. Ivy i James 16
Sestre uragana
bili su vlasnici trgovine muškom odjećom u San Francisku, nazvane Ivy‘s. Čula sam da je veoma šik. A bilo je dovoljno samo pogledati njih dvojicu da shvatiš i da je veoma uspješna. – Sretan rođendan, Maisie! – čestitao mi je Ivy i poljubio me u obraz. Prije no što krenemo dalje, morate znati da Ivyja zovemo Ivy zato što mu je ime Clayton Bernard Waters IV. Odnosno, četvrti. IV. Otuda, Ivy. Sam se je počeo tako zvati u trećem razredu osnovne škole, posve imun na zadirkivanja ostale djece. Tad smo shvatili da je, no dobro, starmali. – Oh, kakvo divno cvijeće! Hvala ti, dragi! Ti si sigurno James! Kako si, dušo? – Odlično, gospođice Maisie! Apsolutno odlično! Sretan rođendan! James je imao krasne zube i naočale veoma zanimljivog okvira. Zapravo, nikad dotad nisam vidjela slične naočale. Nisam pitala zbog nelagode. Što ako ima problema s vidom? Siroti, dragi čovjek. – Kako ste putovali? – upitala sam. – Naporno! Reciklirani zrak stvarno je gadan! – odvratio je Ivy. – Bog, mama. Tata. Ivy je poslušno cmoknuo Liz u obraz i kratko zagrlio oca. Svi su se uljudno pozdravili. – Hej, rijeko Ashley – obratio se Ivy sestri. – Društvo? Upoznajte Jamesa! Svi su pozdravili Jamesa. – Za tebe sam gospođica Waters – uz hihot je odvratila Ashley i ustala, pa srdačno zagrlila Ivyja. Zatim je zagrlila i Jamesa. – Znam da se ne poznajemo, ali mi se ovdje na Jugu grlimo. Hm, jel‘ ti to imaš Glass? Bezuspješno sam ispružila ruku ne bih li povukla rub njezine haljine. 17
Dorothea Benton Frank
– Nemam ništa protiv zagrljaja – odvratio je James i uzvratio joj srdačno je zagrlivši. – Da. Upravo sam ga dobio. Probni primjerak. – Ashley! – uzviknula je Liz ugledavši kćerkinu stražnjicu. Istina, vidjelo joj se previše, ovaj... guzova. Ashley se zacrvenjela kao paprika. – Jedan naš prijatelj odabrao je boje. Cijeli niz – dramatično je rekao Ivy. – Mislim da sa njima svi izgledaju kao Glasseronje. – Ti si Glasseronja! Ja mislim da su naočale fenomenalne! Glupa haljina – odgovorila je Ashley. Potegnula je haljinu i ponovno sjela. – Samo što će se pokazati veoma korisnim za ljude s invaliditetom – rekao je James. – Ako je netko gluh, moći će u realnom vremenu pročitati što mu drugi govore, jer služe kao monitor i imaju softver za prepoznavanje glasa. – Koliko ostajete? – upitala sam, ne shvaćajući ni riječ od onoga što je rekao. Što je taj Glass? Neka nova napravica? Napravice osvajaju svijet! – Samo do nedjelje ujutro, a onda letimo u New York na nekoliko dana – odgovorio je Ivy sjedajući. – Mislite li da je moguće naručiti piće? Posve sam dehidrirao! Gospode, mrzim letjeti ekonomskom klasom! – Samo ostavi ključeve vrataru na odlasku – rekao je Clayton. Ivy će očito odsjesti u Lizinu i Claytonovu stančiću na Manhattanu. Ali što je Ivy želio reći, da se sad vozi privatnim avionima? Zar je dobio na lotu? Obasipa li ga James luksuzom? Čula sam da su neke azijske obitelji strašno bogate. Ivy je počeo ispijati čašu vode posluženu na stolu, kad se naš konobar ponovno pojavio. Kako mu je ono ime? Tony? Ne, Tyler! Tippecanoe i Tyler*. Da, * Tippecanoe and Tyler Too bila je veoma popularna i utjecajna pjesma u predsjedničkoj kampanji 1840. godine, koja je veličala kandidate pristaše američke neovisnosti, Williama Henryja Harrisona (“junaka Tippecanoea”) i Johna Tylera. 18
Sestre uragana
znam da je to davno otprije mog vremena, ali Gospode, kakvim se ja sve trikovima moram služiti protiv zaboravnosti! – Campari sa sodom i narančom, molim – rekao je Ivy. – Za mene samo Pellegrino, hvala – rekao je James. – Idem oprati ruke. Gdje je muški toalet? – James je skinuo svoje naočale i pružio ih Ivyju. – Pokaži Ashley kako funkcioniraju. – Baš je dobro da gubim popularnost – zamijetila sam, ali nitko se nije obazirao na mene. – Pođite za mnom, gospodine – rekao je naš konobar, Tyler. – I odmah ću vam donijeti naručena pića. Jeste li se odlučili za vino, gospodine? – Ne, trebat će mi još nekoliko minuta – odgovorio je Clayton ne dižući pogled s vinske karte. Kao i obično, Clayton je čitao vinsku kartu previše sporo. Bila sam sigurna da je upravo ta njegova iritantna navika natjerala Liz na votku. James se udaljio s Tippecanoeom. Tad je preko pramca bačena prva bomba te večeri. – Je li ti on samo poslovni partner, sine? – tiho je upitao Clayton ne gledajući Ivyja. – Ne, nije. On je moj životni partner. – Ivy je stavio naočale na nos. – Okej – obratio se je Ashley. – Kad zamahnem glavom, vidiš ovo ružičasto svjetlo? – Da – odvratila je Ashley. – Okej, Glass? Fotografiraj! Začuo se je tihi škljocaj i naočale su nekako snimile fotografiju. – Mogu postaviti fotku na iPad ili e‑mail ili što već. Mislim da je to obična glupost – rekao je Ivy. – Osim ako ti treba – odvratila je Ashley. – Valjda. Uslijedila je kratka, ali nelagodna tišina dok je Liz i nadalje probavljala Ivyjev odgovor o njegovu odnosu s Jamesom. 19
Dorothea Benton Frank
– Blagi Bože! – prodahtala je Liz. – Što ne valja? – upitala sam. Posve je ignorirala moje pitanje i počela puhati i dahtati, dok se nije posve zajapurila i raskuštrala. Mi smo obitelj onih koji crvene i dahću. – Mama, što je bilo? – upitala je Ashley. – Kao prvo, koliko on ima godina? – rekla je Liz. Sad su joj i lice i vrat bili crveni kao rak. – Četrdesetak – odvratio je Ivy. – Pa ti si prava sponzoruša – promrmljao je Clayton, napola se nasmijuljivši. – Teško – reče Ivy. – Radim šezdeset sati tjedno. Najmanje. I usto, vlasnik sam pola trgovine. – Nadam se da to imaš napismeno – izjavio je uvijek oprezan Clayton. – Naravno da imam. Majko, što ne valja? – On je... pa, Azijat je! – rekla je Liz. Pitala sam se u čemu je problem. Skipper me je pogledao i slegnuo ramenima. – Pa što onda? – upitala je Ashley. – Božanstven je! – Prste k sebi, ali hvala – rekao je Ashley i nasmijao se. – Da, on je iz poznate obitelji Chen iz Hong Konga i najdivnija je, najobzirnija i najvelikodušnija osoba koju sam ikad upoznao. Zar to ništa ne znači? – Zar nisi mogao pronaći nekog simpatičnog bijelog anglikanca? – uzvratila je Liz. – Zašto si tako kompliciran? Očekuješ li od nas da ti priredimo vjenčanje? – Hm, neeee – odgovorio je Ivy. – Sestro, daj se saberi – rekla sam Liz, misleći, Toliko prijatelja nemaš. – Dvije tisuće i dvanaesta je. – Zapravo, Maisie, 2013. – prošaptao je Ivy. 20
Sestre uragana
– Ma nemoj? – Umalo sam se onesvijestila. – Čekajte! Pa da, naravno da jest! Stanite malo! Znači li to da imam osamdeset i jednu godinu? – Ne, još uvijek imaš osamdeset, majko – zakolutala je očima Liz. Nisam se obazirala na nju. – U pravu je, Maisie – rekao je Skipper. – Upravo sam izračunao. – Ma vidi ti to! Upravo sam dobila godinu dana! Ovo mi je najbolji rođendan u životu! Dosad. – Znači, ti se u Kaliforniji samo zabavljaš s Jamesom koji nosi Glass? – upitala je Liz. – Oh, molim te – prekinula ju je Ashley. – Evo je sad. Možda bismo trebali biti sretni jer je Jamesu svejedno što mi nismo Azijci. Iako su iza nas bila desetljeća potvrde, Liz se je tek trebala pomiriti s činjenicama, i protivno zdravom razumu, stalno se je nadala da će Ivy sresti neku zgodnu curu s herkulskim moćima uvjeravanja. Ivy se je obratio Liz. – Majko, sigurno znaš da homoseksualci sačinjavaju pet posto cjelokupnog stanovništva i da je gotovo trideset posto stanovnika San Franciska i okoline homoseksualne orijentacije? Uključujući i Azijce. – Cjelokupnog stanovništva Sjedinjenih Američkih Država? To je ludost. To ni načas ne bih povjerovao – rekao je Clayton. Za Claytona je takva upornost bila prava rijetkost. – Ni ja! – suglasila se je Liz i počela prtljati po svojoj torbici. – Što radiš? – upitala je Ashley. – Pitat ću Siri* – odvratila je Liz. – Tko je Siri? – upitala sam. * Siri je aplikacija za iPhone, pametni osobni asistent koji omogućuje slanje poruka, zakazivanje sastanaka, uspostavljanje telefonskih poziva i slično pomoću govora. 21
Dorothea Benton Frank
– Siri je jedna majušna ženica iz Kalifornije koja živi u majčinom mobitelu – sa smijehom odvrati Ivy. – Ona je kao veliki, strašni Oz. – Još jedna sveznalica – rekla sam. – Upravo ono što svijetu treba. Siri i Glass. – Sad pazi – rekao je Ivy. – Poslat će me natrag u kamp za obraćenje. – Strašno. U svakom slučaju, previše si star za kamp – turobnim je glasom rekla Ashley. Sjetila sam se onog bolnog ljeta kad su Liz i Clayton poslali mladog, neobuzdanog Ivyja i njegove pjesme iz Priče sa zapadne strane u neki kamp koji je obećavao da će ga kući vratiti mirnog i heteroseksualnog, i da će preklinjati da postane postojani i pouzdani ovlašteni knjigovođa ili nešto slično. Uslijedile su godine terapije. Taj kamp postao je tabu tema i nitko ga nije spominjao. Zato je povremeno Ivy držao primjerenim da ga gurne Liz i Claytonu pod nos, i tko mu je mogao zamjeriti? Samo im ga gurni, dušo! Gledala sam kako Liz i Clayton prtljaju po svojim mobitelima, dok neki veoma čudan ženski glas nije potvrdio Ivyjevu tvrdnju, nakon čega su i Liz i Clayton ponovno klonuli kao dva ispuhana balona, kao da im je neka svemirska napravica isisala i zadnji atom zraka. – Zapanjujuće! Tko bi to rekao? – suho je rekla Liz odmahujući glavom. – Možda ću popiti Stoličnaju s malo limuna. Claytone, kad ti proučiš tu vinsku kartu, već će biti Božić. – Jesi li rekla, molim te, dragi, naruči mi piće? – s uzdahom je upitao Clayton i gurnuo telefon u džep sakoa. Pogledao je Ivyja. – Zadivljen sam. Mogao bi raditi za Statistički ured. – Istina – potvrdio je Ivy. – Claytone, molim te, hoćeš li mi naručiti Stoličnaju s malo limuna? – upitala je Liz. 22
Sestre uragana
Clayton je podigao pogled i promotrio prostoriju tražeći našeg konobara, pa privukao njegovu pozornost kimnuvši. Votka je naručena bez mrvice obzira prema ostalima za stolom, koji bi možda također željeli još jedno piće. Nikad u životu nisam naručila i treći martini, ali netko me je mogao pitati. Na kraju krajeva, bio mi je osamdeseti rođendan. I nisam vozila. James se vratio za stol, Clayton napokon izabrao vino, Liz popila svoju prvu votku, pa drugu, i na kraju smo svi naručili hranu. Raspoloženje se je promijenilo. Liz je uporno grickala donju usnicu i zurila u Jamesa pa brzo skretala pogled, a James se je vrpoljio od muke. Znala je da je vrhunac neodgojenosti ponašati se tako da tvojim gostima bude nelagodno. Poželjela sam je žestoko uštipnuti za unutarnju stranu ruke. Tad je Ivy zamijetio da se James meškolji kao crvić, zaključio što je tome razlog i postao raz dražljiv. Clayton je brbljao kao svraka o Ashleyinoj financijskoj ovisnosti, što je ljutilo Ivyja. – Još uvijek živi s prijateljicom u našoj kući na plaži i plaća samo režije – rekao je Clayton da ga svi za stolom čuju, uključujući i Ashley. – Mogla je živjeti kod kuće. Tad njezina majka ne bi bila ovako usamljena. – Za stolom sam, tata – rekla je Ashley. – Šuti, draga! Cijeli te restoran čuje! – rekla sam. – Klincima je danas teže, tata – rekao je Ivy. Clayton se samodopadno nakašljao. Ivy je strogo pogledao oca. Vidjela sam kako njegova razdraženost izbija u mjehurićima na površinu. – Pretpostavljam da jest teško, kad prihvatiš posao za osam dolara po satu – dodao je Clayton. – Deset – ispravila ga je Ashley, ali nitko se nije obazirao. – Moja domaćica zarađuje dvadeset dolara po satu ribajući naše zahode – rekla je Liz. 23
Dorothea Benton Frank
Ashley je sad već umirala od stida i trudila se nastaviti razgovor sa Skipperom o njegovim ljamama, odnosno o onoj koju je nazvao Maisie u moj rođendanski dar. Clayton i Liz bili su strašno nepravedni kad su toliko omalovažavali vlastitu kćerku. Trebali su joj pokazati barem malo poštovanja, naročito pred Jamesom kojeg nisu ni poznavali. – Istina – rekao je Skipper. – Ljama Maisie gotovo je jednako lijepa kao tvoja baka, odnosno, koliko ljame mogu biti lijepe. Ima prekrasne oči i trepće onim svojim trepavicama kao filmska zvijezda. – Zar ljame ne pljuckaju? – upitao je Ivy. – Ponekad. Ali ljama je divan dar jednoj ženi koja ima sve – rekla je Ashley. – Prava je slatkica – rekla sam, nastojeći malo popraviti raspoloženje. – Volio bih vidjeti fotku – rekao je Ivy. – Mogla bi biti djevojka na kalendaru – rekla sam. Na to se je Ivy nasmijao i ponovio Jamesu što sam rekla pa se je i James nasmijao. Popraviti raspoloženje – obavljeno. – Pitam se hoće li ikad naći pravi posao – rekla je Liz. – Imam pravi posao – odvratila je Ashley i pogledala Jamesa. – Nije li naša obitelj jednostavno divna? Jamesu je sad bilo neugodno od glave do pete. Ivyjevo raspoloženje splasnulo je pred mojim očima. Gospode, kako su njih dvojica bili mrzovoljni! – Majko? Što vam je? Ti i tata jednostavno ste odlučili do smrti svima prigovarati, zar ne? Kao jato kokoši! – rekao je Ivy. – Ashley je vaša kćerka! I fenomenalna je slikarica. Zašto joj se ti i tata ne skinete s grbače pet minuta? – Ma je li? – upitao je Clayton. – Da! Kuća je ionako bila prazna! U čemu je problem? Nitko ionako nikad ne odlazi onamo, zar ne? 24
Sestre uragana
– Zato što se svi bojimo melanoma – rekla je Liz. – To znaš. – Ti se paranoično bojiš melanoma – rekao je Clayton. – Nije istina! – inzistirala je Liz. Počela me je hvatati tjeskoba. – Kažu da nas čeka gadna sezona uragana – rekla sam. Nitko nije odgovorio. – Već ih je bilo šest s imenima. Bogu hvala da su otpuhali na more! Clayton se samo zavalio u svom stolcu, nagnuo glavu u stranu kao predsjednik Odbora za doličnost i nasmijao. – Vidi, vidi, vidi – rekao je. – Čini se da je moj nježni sin napokon uzgojio muda. To zahtijeva šampanjac! Gdje je onaj momak s vinskom kartom? Clayton je naručio bocu šampanjca koji je rastočen čim smo pojeli glavna jela. – Ova važna prigoda zaslužuje zdravicu – rekao je Clayton. – Zar ćemo stvarno nazdraviti mojim obiteljskim draguljima? – podrugljivo je upitao Ivy. – Ne budi vulgaran – prekorila ga je Liz. – U Ivyjevu obranu – oglasio se je James, nasmiješen i miran – gospodin Waters je bio taj koji ih je predočio kao dokazni materijal. Liz je zadahtala. Rijetko sam vidjela da joj se je itko tako ne ustrašivo obratio. Moram priznati da mi se je svidjelo. – Jesi li ti pravnik? – upitala je Ashley. – Jesam – s osmijehom je odvratio James. – Stvarno? Gdje si... – upitao je Clayton, ali je James odgovorio prije no što je dovršio pitanje. – Na Harvardu. Iako, rijetko se bavim pravom. Ali često radim pro bono. – Vau! – oduševila se je Ashley. – Smijem li ponovno probati tvoj Glass? – Naravno – odgovorio je James i pružio joj preko stola najnoviji krik među spravicama. 25
Dorothea Benton Frank
– Blagi Bože! – rekla sam zureći u Ashley. – Kad si to rekla, izgledala si pljunuta moja Juliet! – Zašto nikad dosad nisam primijetila sličnost? – Majko! – prekorila me je Liz. – Što je? Zar se ne slažeš sa mnom? Bila je otprilike tvojih godina kad smo je izgubili, Ashley. Samo nekoliko godina starija. – Maisie, nemojmo se sad rascmizdriti – rekao je Clayton. – Ovo bi trebala biti radosna prigoda, zar ne? – Nisam ni najmanje cmizdrava! Samo sam se zapanjila, to je sve. Kažem vam... Ashley, okreni se prema tati. James je bio zbunjen. – Ispričavam se, smijem li upitati tko je Juliet? – Moja savršena sestra koja je umrla od aneurizme u dobi od dvadeset i sedam godina, prije trideset godina – objasnila je Liz. – Oh. Strašno mi je žao – rekao je James. – To je bilo prije trideset godina – rekla je Liz. – Meni je kao jučer – rekla sam. – Stalno se pitam što bi postala da je poživjela. – Predsjednica Sjedinjenih Američkih Država, majko. Onda, Claytone, namjeravao si održati zdravicu. Izvoli, dragi. Na to nisam ništa rekla. Predsjednica, sigurno. Juliet je i mogla postati predsjednica. Nedvojbeno je bila dovoljno pametna. I mogla je svakoga šarmirati. Barem nije nikad živjela od vrckanja po pisti u kupaćim kostimima, poželjela sam reći. Clayton je kucnuo vilicom o čašu. – Za Maisie! Sretan rođendan najčudesnijoj ženi koju poznajemo! – Živjela! – svi su uglas odgovorili. A onda je došla i torta s toliko svjećica da sam pomislila da bismo mogli spaliti restoran zapuhne li vjetar. – Prekrasna je! – rekla sam. – Hvala vam! Doista ne bih trebala jesti tortu. 26
Sestre uragana
– YOLO, Maise! – rekla je Ashley. – Navali! – Ne citiraš valjda našoj baki onog kanadskog rapera? – upitao je Ivy pa se nagnuo prema meni da mi objasni. – YOLO znači “samo jednom se živi”, Maisie. – Ne znam za kanadske raptere, vjerojatno su neke ptice selice, ali taj izraz skovala je Mae West. – Uputila sam im svoj najljepši osmijeh. – Usput, Ivy? Samo da nešto bude jasno, nisi ti jedini ovdje prisutan muškarac koji živi u grijehu – rekao je Skipper. – Ne sad – tiho sam ga upozorila. – Reći ćemo im kasnije. – Što ćete nam reći? – upitala je Liz. – Da, što? – suglasio se je Ivy. Djelovao je pomalo uvrijeđeno. – Iako ja ne mislim da živim u grijehu. – Oprosti, Ivy – rekao je Skipper. – Nisam tako mislio. – U redu je – odvratio je Ivy. – Skipper je uselio k meni – rekla sam – i ne bismo mogli biti sretniji no što jesmo! – Divno – izjavio je James mrtav‑hladan. – Apsolutno vrijedi troška puta. – Maisie! – nasmijao se je Ivy. – Slatki Isuse iz Nazareta – zgrozila se je Liz i dok joj je nestajala sva boja iz lica, iskapila šampanjac u svojoj čaši. Ispružila je čašu Claytonu da joj dotoči, što je on i učinio. – A sad pojedimo desert, može? – rekla sam, pokušavajući nekako zaobići zaprepaštenje prisutnih. – Desert, naravno! – suglasio se je Ivy, najednom dupkom pun veselja. Torta je bila prelijepa, prekrivena hortenzijama od marcipana svih boja, baš kao one koje sam ja uzgajala. Svi konobari zapjevali su zajedno s mojom obitelji. Ivy i Ashley fotografirali su svojim mobitelima i Glassom, a ja sam se smješkala, ponovno 27
Dorothea Benton Frank
razmišljajući kako sam prava sretnica što sam okružena s toliko mnogo krasnih ljudi koji su me u tom času željeli usrećiti. Nismo savršeni. To sam znala. I znala sam da je na meni da se pobrinem za Ashleyinu dobrobit i duševno stanje. Mogu vam samo reći da je svaka obitelj na kugli zemaljskoj disfunkcionalna i da prigode proslavljamo najvelikodušnije što umijemo. Svi smo se trudili iz petnih žila da djelujemo zahvalni što imamo jedni druge. Zar se privid ne računa?
28
DRUGO POGLAVLJE ASHLEYINO MIŠLJENJE
V
ečer nakon Maisieine rođendanske proslave bila sam u zloglasnoj obiteljskoj kući na Otoku Sullivans i kuhala tjesteninu koju ću podijeliti s Mary Beth, svojom cimericom i ujedno najboljom prijateljicom na planetu. Ne šalim se. Praktički mi je bila sestra. Još nije stigla kući. U galeriji je bilo naporno jer su svratili svi turisti u gradu tražeći jeftine postere u kartonskim tuljcima koje će odnijeti kući i uokviriti. Molim lijepo, mi ne prodajemo jeftine postere u kartonskim tuljcima! Koji vam je? Galerija Turner ozbiljno je mjesto u Broad Streetu u središtu Charlestona. Praktički je muzej. Hoću reći, ako neki slikar dobije izložbu u našoj galeriji, to je itekako važna stvar. Bill i Judy Turner posvetili su cijeli svoj život ne bi li njihova galerija postala ugledna i izlagala najvažnije umjetnike s cijelog Jugoistoka. Moji bi roditelji voljeli da povjerujete da radim u nekoj jeftinoj trgovinici i prodajem smeće iz Kine. Strašno me ljute. Također bi voljeli da povjerujete da živim u Taj Mahalu, iako ova škripava stara kućerina već dvadeset godina nije vidjela ni vodoinstalatera, ni električara, ni sloj boje. Možda i duže. Vidjela sam pubove koji su izgledali bolje. Ali volim ovu kuću na plaži. Volim svaki hrđavi čavao u svim trulim daskama. Kao i mnoga druga mjesta u Lowcountryju, i ona odiše poviješću. 1860‑ih služila je kao baraka u Građanskom ratu. Fenomenalno, zar ne? Mogu zamisliti momke sa zaliscima i prljavom kosom kako iz 29
Dorothea Benton Frank
limenih tanjura jedu varivo skuhano u divovskom kotlu i vidim željezne ležajeve poredane uza zidove na katu i dvadesetak vojnika koji se cijelu noć prevrću po njima. I mogu ih zamisliti kako se vuku s bojišta, znojni i prljavi. Što je najgore od svega, kad sam i sama jadna, osjećam njihov strah. Sigurno su većinom bili obični klinci. Klinci mojih godina ili mlađi. Strašno. Teren na kojem se nalazi naša kuća nije previše daleko od nekadašnje bolnice za kugu, uistinu groznog mjesta gdje su činovnici pregledavali robove pristigle iz Barbadosa i zapadne Afrike kako bi utvrdili jesu li dovoljno zdravi za tržnicu robljem u centru Charlestona. Stari ljudi znali su reći kako su od svojih baka i djedova čuli da su robove koji su bili previše bolesni bacali u more morskim psima. Koliko je to neoprostivo grozno i neuljuđeno? Zločin protiv čovječnosti! Nije sve na Jugu lijepo. Ni najmanje. Iz ova dva uistinu sjajna razloga Otok Sullivans oduvijek držim otokom duhova. Ponekad, kad sam sama na trijemu i promatram more u čarlstonskoj luci, osjećam tešku tugu u zraku. A ponekad mi se noću čini da čujem prigušeni plač ljudi koji se bore protiv neke neobjašnjive tuge. Mary Beth je isprva mislila da sam stvarno luda, ali nakon nekog vremena, i ona je to počela osjećati i čuti ih. Hoću reći, ako nešto ne vidiš, to ne znači da to nešto ne postoji. Zar ne? Nije li to na određeni način kao vjerovanje u anđele? Ali kad ne osjećamo mitologiju kuće, uglavnom je ono što i jest: još jedna drvena kuća s iskrivljenim podovima od borovine, nasađena na tornjeve od cementnih blokova, s prastarim limenim krovom koji curi samo u vešeraju kad pada superjaka kiša, i zaštićenim trijemovima oko cijele kuće koji skrivaju milijun tajni. Na katu su četiri spavaće sobe s drvenim dekorativnim oplatama na zidovima i stropovima, i škripavom kupaonicom u hodniku. U prizemlju je divovski, otvoreni dnevni boravak s blagovaoničkim stolom i kaminom koji nije upaljen otkad sam živa. U kutu boravka stoji 30
Sestre uragana
veliki glasovir koji je moj otac dobio od neke davno umrle tetke. Toliko je raštiman da je to smiješno. Zapravo, ne sjećam se da je ikad bio ugođen. Tijekom praznika dok smo bili klinci, Ivy je znao lupati po njemu neke božićne pjesme i na kraju bismo se smijali kao ludi od škripave buke koju je to siroto glazbalo proizvodilo. Ali kuća nije bez svojih dobrih strana. Najbolji na njoj veliki je trijem s pogledom na ocean. Gotovo uvijek puše neki vjetrić i svaki brod koji ulazi ili izlazi iz čarlstonske luke prođe pokraj njega. Ondje učinim da svijet nestane, baš kao u onoj glupoj pjesmi za koju Maisie kaže da je Skipper pjeva kad je vrijeme za aperitiv. Dakle, nakon sinoćnjeg mentalnog drila s Nemogućima (odnosno mojim roditeljima), samo sam željela biti kod kuće i ne razmišljati o njima. Ivy i James trebali su svratiti na čašu vina nakon večere, ali nisam računala na to. Ivy u gradu ima toliko mnogo prijatelja da sam znala da će, kad se sa svima pozdravi i nešto prigrize, već biti prekasno. Poslat ću mu SMS i naći se s njim sutra na kavi, prije no što James i on odu za New York. Čula sam kako se u dvorištu s treskom zatvaraju vrata automobila, poznati zveket Mary Bethina starog, pouzdanog Camryja. Njezin automobil prošao je više od dvjesto četrdeset tisuća kilometara. Moj Subaru prošao ih je samo dvjesto tisuća. Za minutu će biti u kuhinji i zuriti u hladnjak kao da on govori engleski i kao da će joj reći što da pojede što će je (a) zasititi i (b) neće imati nijednu kaloriju. Sretno joj bilo s time. Otkad smo se srele prvog dana predavanja na koledžu, ta cura je na dijeti. Iako joj nije potrebna. Dobro, možda samo malo. – Hej! Što ima? – upitala je bacajući torbu na stol i, kao što sam rekla, otvarajući hladnjak. – Što to pripremaš kad sjeckaš kao neka luđakinja na Top Chefu? – Dovoljno tjestenine primavera da nahranim cijeli ovaj otok. I, dan mi je bio totalna koma, hvala na pitanju. 31
Dorothea Benton Frank
– Oh? Žudnja za ugljikohidratima. To nije dobro. – Krcat turistima. I samo kako bi mi glava sigurno eksplodirala, sljedeći tjedan imamo prijam za senatora Gallowaya. – Znam. Mi ga organiziramo. Taj tip je princ Harry Južne Karoline. Svi kažu da će jednog dana biti predsjednik. – Umrijet ću kad ga upoznam. – Ti i sve ostale žene u prostoriji. Mary Beth je radila za jednu jako cool ugostiteljsku tvrtku u gradu. Imala je diplomu učiteljice, ali na cijelom području Charlestona nije bilo učiteljskih poslova, osim u školama koje su izgledale kao laboratoriji metamfetamina. Zato je, kao i ja i svi drugi koje smo poznavale, osim onih koji su išli na pravo ili medicinu, zarađivala deset dolara po satu raznoseći predjela. Ujedno je bila i pritajena majstorica kulinarstva. A Porter Galloway je bio najmlađa osoba koja je ikad izabrana u državni senat, iako to nema nikakve veze ni sa čime. Samo sam mislila da biste trebali znati da je praktički prikladne dobi i da sam bila ludo zaljubljena u njega, ali avaj, samo iz daljine. – A ja sam olupina. Što ću odjenuti da se zaljubi u mene? – Obuci ono što si sinoć obukla. – Šališ se? Ta me je haljina umalo izbacila iz oporuke. Evo, kušaj. Kako ti se čini? Uzela je prstima malo tjestenine i ubacila je u usta pa se žacnula. – Previše je bljutava. Daj da je popravim. Treba joj soli i limunove korice. I češnjaka u prahu. Ovo nije tjestenina primavera. Ovo je salata od tjestenine, ali nije primavera. U primaveri obično ima pečene buće i paprike. – Vratila se do hladnjaka i izvadila jedan limun. – Gdje je Microplaneov ribež? – Najednom si glavna kuharica Giada de Laurentiis koja ne može bez Microplanea? Gledale smo Food Network kao što neki gledaju Igru prijestolja. 32
Sestre uragana
– Hrana je moja religija – rekla je s tako ozbiljnim izrazom lica da sam prasnula u smijeh. – Religija. Dobro, barem u nešto vjeruješ – odvratila sam i zahihotala se. – Ja ću ga pronaći. Jesi li za čašu vina? Prekopala sam ladicu s posuđem koja je uvijek ljepljiva jer je natrpana stvarima iz 1960‑ih, i napokon pronašla ribež zaguran između rubova. – Naravno – rekla je. – Koliko je jeftino? – Jako. Prodaje se u kompletu s ledom za oči. Izvoli – rekla sam i pružila joj ribež. – U ovoj ladici ima previše smeća. Jedan od ovih dana počet ću bacati stvari. Treskala sam ladicom naprijed‑natrag i na kraju je uspjela silom zatvoriti. Zatim sam otvorila hladnjak i izvadila bocu bijelog vina s navojnim čepom i japankama na etiketi. Dobro je podnosilo led. – Hvala. Onda, kako je bilo u Charleston Grillu? Umirem od gladi. Što je ovo? Tko stavlja avokado u tjesteninu? – Ja. S avokadom je sve bolje. I slaninom. Moji roditelji su ludi kao kupus. Hrana je, međutim, bila besprijekorna. Ispričala sam joj što smo svi naručili, dok je ona začinjavala i miješala tjesteninu u velikoj keramičkoj zdjeli koja je cijeli moj život bila dio kuhinje. Smiješno je kako nešto naizgled tako nevažno, obična stara zdjela s izblijedjelim ocakljenim prugama, može pokrenuti takvu lavinu sjećanja. Kad sam bila mala, koristili smo je za tijesto za kekse, smjesu za kolače, kuhani kikiriki, krumpir salatu, a sad po svemu sudeći ne za tjesteninu primavera nego za salatu od tjestenine. Ali kad sam bila mala i kad bi moja mama izvukla tu veliku zdjelu, to je značilo društvo i značilo je da će se moja obitelj barem na nekoliko sati truditi izgledati i ponašati normalno. Ah, dobra stara vremena. – Jedan od ovih dana opljačkat ću banku, posjetiti sve super restorane u Charlestonu i naručiti sve što želim – rekla je Mary Beth. 33
Dorothea Benton Frank
– Ja ću opljačkati banku i nestati odavde. Ili ću se udati za Portera Gallowaya i sretno živjeti s njim do kraja života u Bijeloj kući. Možda. – Ovako ili onako, imamo plan. – Mary Beth uvijek je bila optimist. – I to mi je neki plan – progunđala sam. – Da jedemo vani? – upitala je. – Zašto ne? Možemo gledati luku. I tako smo natrpale tjesteninu na tanjure, napunile čaše ledom i lošim vinom i izašle na trijem žonglirajući s jedaćim priborom i ubrusima. Možda jesmo bile mlade i švorc, ali imale smo stila. I mjerila. Dečki iz bratstva jedu bez podmetača za tanjure i ubrusa. Mi ne. Najgora je vrućina popustila i horizont se počeo rumenjeti. Ništa na svijetu nije ljepše od zalaska sunca na Otoku Sullivans. No budući da od petnaeste godine, kad nisam marila za stvari kao što je zalazak sunca, nisam zapravo bila nigdje izvan Charlestona, možda griješim. Meni se u svakom slučaju činio predivnim. I romantičnim. Odložile smo hranu i pribor na stari stakleni stol i sjele pa kušale hranu. Bila je slasna. – Vau, odlično je – rekla sam. – Možda bi stvarno trebala biti glavna kuharica. Znaš? Mislim, stvarno! – Da, pa da mi stari Larson dâ nogom u guzicu. Salata je stvarno dobra. Larson Smythe, njezin otac, pentekostalni propovjednik u brdima Tennesseeja, nije doista vjerovao u fakultetsko obrazovanje žena. Njezina majka, Agnes čudna plašljivica, svirala je nedjeljom orgulje u njegovoj crkvi, dok su vjernici bili obuzeti duhovima i govorili u jezicima. Mala kongregacija. Velika kutija zmija. Sablasno. Bio je vlasnik i upravitelj željezarije u njihovu gradu, a 34
Sestre uragana
Agnes... Agnes je bila divna domaćica i kuharica, ali nikad nije imala šanse za neku karijeru osim vođenja poslovnih knjiga željezarije Smythe. Larson ne bi ni htio čuti za to, a Agnes nikad ne bi ni pitala. Živjeli su mirno. (Dosadno.) Njihov gradić ionako nije obilovao prilikama. – Vjerojatno. Ali tvoja mama sjajno kuha. Mora da si to naslijedila od nje. Kad smo bile na koledžu, ponekad sam s Mary Beth odlazila na produžene vikende kod njezinih pa sam znala da je to činjenica. Na stolu je uvijek bio neki kolač, na štednjaku juha, a u pećnici keksi. – Hmh. Mislim da sam od njih dobila samo želju da zbrišem što dalje. – Što si trebala učiniti? Raditi u Dairy Queenu* do kraja života i udati se za nekog dečka s bikovskim vratom po imenu Skeeter? Da si se vratila kući nakon koledža, mozak bi ti posve istrunuo. – Istina. Ovako barem ponekad odradim zamjenu. To smiri Larsonove živce. Navede ga da pomisli da se je školarina isplatila. Onda, što se je dogodilo sinoć? Jesi li ponovno dobila pametne poslovne savjete? – Da dobila! Pred cijelim svijetom. Dok mi je guza navodno visila iz one haljine, kako tvrdi moja majka. Također pred cijelim svijetom. Prigovarali su mi zbog posla i plaće. Strašno ponižavajuće. Hoću reći, kako ću odavde postati slavna slikarica? Ovaj otok nikad nije stvorio ništa znamenito. Dobro, Edgar Allan Poe proveo je ovdje godinu dana. Nećeš ti velike stvari. Ali nije rođeni otočanin. – Ti bi mogla biti prva. – Točno. Znaš, tata svaki tjedan odlazi poslom u New York. Nekoć je stalno obećavao da će me povesti sa sobom kako bih posjetila sve muzeje i galerije. Ali nikad me nije poveo. *
Dairy Queen je lanac restorana brze hrane. 35
Dorothea Benton Frank
– Traži da te povede. To je opravdani zahtjev. Nekoliko minuta šutjela sam razmišljajući o tome. – Ne znam. Možda. Mislim da on jednostavno voli pobjeći, a znam da voli biti sam. Mama ne izgleda baš sretno. Ali s druge strane, zapravo i ne znam kako izgleda kad je sretna. – S mojom je majkom jednako. Možda su jednostavno ostale bez estrogena ili nekog takvog hormona. – Sigurna sam da moja majka hormone nadomješta tabletama. Ali ozbiljno. Iako me stalno kritizira, osjećam se loše zbog nje. Treba joj više zabave u životu. Ili nečega. Znam da mi želi dobro. – Ja bih bila sretna da se jednostavno udam za nekog lovaša. Silno me umara briga o fakultetskim kreditima i popravcima automobila i svemu ostalome. Mislim, ne mogu si priuštiti čak ni šišanje! Pogledala sam njezinu ludu, crvenu, kovrčavu kosu koja je lepršala na vlažnom povjetarcu na trijemu i zapitala sam se bi li šišanje išta promijenilo. – Što je? – upitala je. – Ništa! Samo gledam kako ti kosa leprša, a leprša i moja. Izgledamo apsolutno grozno. Ali ionako nas nitko ne gleda pa koga briga? – Amen. Mislim da na plaži ne možeš imati dobru frizuru. I od kakve je koristi biti mlad i božanstven kad smo švorc? Nitko ni ne zna da smo ovdje. Život je strašno depresivan. Postrugala sam vilicom zadnje ostatke tjestenine s tanjura. – Da. Koji peh. Mogle bismo se prežderati do zaborava. Upravo u tom trenutku u vidokrugu se je pojavio golemi teretni brod na putu u neku luku na drugoj strani Atlantskog oceana. Polako je klizio, a kako se kanal nalazi veoma blizu našeg posjeda, činilo se je da će brod probiti naše dvorište i ubiti nas. Ali neće. Skrenut će u more i za nekoliko minuta nestati iz vidika. Ljudi se uvijek preplaše prvi put kad to vide. – S ovim bi pogledom mogla zaraditi pare – rekla je Mary Beth. 36
Sestre uragana
– Kako? – upitala sam. – Da prodam kuću? To bi moglo biti teško budući da nije moja. Pogledala sam Mary Beth, koja je na licu imala isti izraz kao i svaki put kad mi se je spremala reći nešto doista uvrnuto. – Što ti je na pameti, curo? Odmah mi reci. – Pa, znaš kako smo uvijek govorile da je ovo super mjesto za tulum? – Da. Za tulum koji ide uz moj pogreb. Zar želiš da me Liz i Clayton ubiju? – Čekaj malo. Ne govorim o tulumu s frendovima i bačvicama piva i pijanim momcima koji rigaju i pišaju i padaju u nesvijest u dvorištu! – Zar postoji drugačiji tulum? – Mislim na tulume kakve imate vi u galeriji. Na primjer, što ako... – Prestani! Nema šanse! – Čekaj. Daj da zbrojimo. Što ako iznajmiš prizemlje nekoj organizaciji koja dolazi u Charleston na konferenciju? Ili samo organiziraš parti? U zalazak sunca koji će sve raspametiti? Mogu urediti da ti naša tvrtka osigura hranu i piće po dvadeset dolara po osobi; ograničimo to na pedeset osoba koje će platiti pedeset dolara po glavi. Za razdoblje od dva sata. Imaš olovku pri ruci? – Već sam izračunala – rekla sam. – Zaradile bismo tisuću petsto dolara za dva sata! – A moji starci bi otkrili i ja bih bila beskućnica. Kao i ti. Gledale smo kako teretni brod prilagođava svoj kurs i otplovljava s Mary Bethinom sjajnom ali opasnom idejom. – Vjerojatno si u pravu – rekla je i uzdahnula dovoljno jako da otpuše onaj brod do rta Hatteras ili Grendlanda ili nekog sličnog mjesta. – Pariz će morati pričekati. – Maisie uvijek kaže da ne smijem zaboraviti da se u pet minuta mogu udati za frajera s više novca no što ću zaraditi do kraja života. – U pravu je – suglasila se je Mary Beth. 37
Dorothea Benton Frank
– Možda, ali ne vidim da itko od momaka koje poznajemo guli koljena proseći, a ti? – Tommy Milano još uvijek slini za tobom. – Tip koji je dobio ime po keksu. Super. Ni za milijardu godina. Koliko me je puta pozvao da izađemo? Taj film nećeš gledati. – Da, tu nema budućnosti. Ali strašno je sladak i superzgodan. – Možda. Osim toga, mislim da nema nikakvog smisla udati se dok nisi spremna za djecu, a ti? – Ima ekonomskog smisla. – Istina. Možda. Ali tko uopće želi djecu? – Zar ti ne želiš? Vau. Ja obožavam djecu! Želim ih imati barem četiri, pet komada. – Možda ni ja ne bih imala ništa protiv jednog klinca kad bi izgledao kao Porter Galloway – rekla sam. – Porter Galloway. Curo? Totalno je božanstven – priznala je Mary Beth – ali petljanjem s tim frajerom samo ćeš završiti slomljena srca. Nepopravljivi je ženskar i ti to znaš. Senator Galloway uistinu je bio čuven među ženama. Navodno ih je u prošlosti mnogo promijeno. Da budem iskrena, broj je bio gotovo biblijski. Svaki put kad bi u novinama objavili njegovu fotografiju, uz njega je bila druga žena. – Znaš, Maisie poznaje njegovu mamu. Odrastao je na Otoku James. Sve njezine prijateljice misle da je on drugo došašće JFK‑a ili nešto slično. – Tad bi je trebala pitati što misli o njemu. Volim Maisie. – Tko ne voli Maisie? Problem je u tome da će reći mami, ako je išta upitam. Još ga nisam ni upoznala. Stvarno ne želim da mi se mama počne petljati u privatni život. Već je ionako dovoljno loše. – Okej, dosta vrdanja. Što su ti sinoć rekli? Kratko sam razmislila. Problem nisu bile toliko njihove riječi, koliko moje reakcije na njih. 38
Sestre uragana
– Nisu rekli ništa novo. Samo što se ja osjećam kao gubitnica. Znaš, samo sanjam. Glupo je i gubitak vremena pokušavati biti slikarica. Možda su u pravu. – Misliš da su moji roditelji imalo bolji? – Vjerojatno nisu. Ali zašto se od nas očekuje da ih cijeli život poštujemo, kad oni prema nama ne pokazuju nimalo poštovanja? – Zato moraš vjerovati u sebe i nikad ne odustati. Ja? Ja se samo želim udati za nekog liječnika i izroditi hrpu djece. Ali ti želiš više, Ash. Oduvijek si željela. Nemoj im dopustiti da ti to unište. Zar je novac Mary Beth doista tako važan? – Znaš, dala sam Maisie onu sličicu za rođendan. Mislim da joj se je uistinu svidjela. Ali mama je samo zakolutala očima jer je njezina mrtva sestra, Juliet, bila jako nadarena za slikanje. Što je bila još jedna izlika da je Maisie spomene. – To baš nije lijepo. Ali obitelji su lude. – Do daske. I baš kad se mama spremala zariti zube u moj vrat, pojavio se je Ivy sa svojim partnerom – i u poslovnom i u privatnom životu – i najednom su imali još nešto na što će se usredotočiti osim mene. Azijac je. Ime mu je James. Stara Liz umalo se je onesvijestila. – Zato što je Azijac? Ti se sigurno šališ! – Ne šalim se. I fenomenalan je. Iz Hong Konga je i imao je Glass. – Glass? Google Glass? Vau. Pa to je fenomenalno. Glass još nije u prodaji! Bože, kako bih ja voljela otići u Hong Kong. – Ja bih voljela otići bilo kamo! Zapravo, Glass je pomalo jezovit, ali je i cool. – Da. S njim izgledaš kao Data u Zvjezdanim stazama ili nešto slično. Čula sam da košta tisuću petsto dolara. – Istina. Pročitala sam o tome na Internetu. Vjerojatno će biti čudesan. Ali budimo iskreni. Da ja imam tisuću petsto dolara... – Znam; otišla bi u Pariz. 39
Dorothea Benton Frank
– Pogodak. Ili New York. Iz minute u minutu, sve se je više smračivalo. U daljini su se upalila svjetla na mostu Ravenel i gradska riva počela je svjetlucati. Negdje tamo, moja si majka natače treću votku, a tata vadi već drugi čep iz vinske boce. Između Batteryja i svjetionika na otoku Morris, Maisie se je vjerojatno sklupčala uz Skippera na sofi i gleda reprize Broda ljubavi. A Ivy, moj medeni brat, večeras je nedvojbeno u svom elementu, razmeće se svojim ljupkim Jamesom, tehnološkim znalcem, i priča priče o njihovu glamuroznom životu. A ja? Ja sam na Otoku Sullivans, pijem uistinu šugavo vino sa svojom cimericom, slinim za muškarcem kojeg ne poznajem, koji ni ne zna da postojim, i pitam se kako da postanem svjetski poznata slikarica. Ustraj, samoj sam sebi po tko zna koji put ponovila, i život će ti se posložiti kako treba. U to sam bila sigurna. Morala sam samo nastaviti pokušavati. Što sam više slikala, to sam postajala bolja. Čak sam i ja to mogla vidjeti na svojim slikama. Ponovno sam razmislila o Mary Bethinu prijedlogu da iznajmim kuću. Sigurno bi bilo super zaraditi tisuću petsto dolara za dva sata. Bismo li se mogle izvući nekažnjeno? Kako bismo isplanirale takav pothvat, a da moji starci ne saznaju? Charleston je uistinu mali grad. A ja mrzim tajne. I ne želim lagati roditeljima. Želim im samo dokazati da su u krivu. Možda da provjerim što Ivy misli o tome. Sutradan ujutro u osam sati poslala sam mu SMS. Vjerojatno je još spavao. Po njegovu unutarnjem satu bilo je pet ujutro, nema šanse da je bio budan. S druge pak strane, znajući Ivyja, vjerojatno još nije ni legao! Da se nađemo u Starbucksu u Ulici Calhoun? Pritisnula sam tipku za slanje. Taj mu je Starbucks vjerojatno bio najzgodniji. Prošlo je nekoliko minuta, a onda je moj smartphone zazujao obavještavajući me o primitku njegova odgovora. 40
Sestre uragana
Naravno! Devet ti odgovara? Savršeno! Uskočila sam u automobil i odjurila preko mostova u centar grada, cijelo vrijeme razmišljajući koliko volim svog brata. Tako je pametan i tako sladak. I voli me. Stvarno, stvarno me voli i prihvaća. Da barem ne živi tako daleko. Parkirala sam se u ulici nasuprot koledža i načas prepustila laganoj čežnji. Gomila brucoša prelazila je cestu, dečki u japankama, kratkim hlačama i starim majicama, a cure s ispeglanom, dugom ravnom kosom, i ja sam pomislila, Čovječe, izgledaju tako mladi. Sjetila sam se vremena kad sam i sama bila brucošica, ali se nisam sjećala da sam ikad izgledala kao oni. Bili su prave bebice. U Starbucksu je bio red pa sam stala i čekala, puštajući druge ljude ispred sebe dok se nije pojavio Ivy. – Hej ti! – rekla sam i zagrlila ga. – Hej, rijeko Ashley. Zahihotala sam se i upitala: – Zar nisi sretan što te naša majka nije nazvala Cooper? Rijeke Ashley i Cooper okružuju poluotok Charleston. – Daj molim te! Već ionako imam dovoljno ožiljaka. Što ćeš popiti? – Kavu s obranim mlijekom, bez šećera. – Mislim da ću ja cappucino s obranim mlijekom. Zauzmi nam stol. Ja častim. – Okej, hvala. Smjestila sam se za prazan stol i presavinula novine koje je netko ostavio iza sebe. Baš kad sam obrisala mrvice sa stola, Ivy mi se je pridružio. – Onda, što se događa? Oprosti za sinoć. Naletio sam na gomilu ljudi koje nisam godinama vidio... – I mislila sam da hoćeš. Nema frke. Što kažeš na petak? – Nije li James fantastičan? 41
Dorothea Benton Frank
– Je. Totalno. Vjerojatno misli da smo totalno poremećeni. – Ne misli. Sve su obitelji trajno poremećene. Trebala bi čuti njegove priče. Njegova baka upravlja cijelom obitelji iz Pekinga. Zovu je Lily Zmaj. U usporedbi s njom, Nemogući izgledaju normalno. Ne lažem. Ali, želiš li znati što je rekao o tebi? – Ne znam. Želim li? – Rekao je da je mama ljubomorna na tvoj odnos s Maisie. Posebno kad je Maisie počela govoriti kako izgledaš kao Juliet... – Oh, molim te... – Slušaj me, Ashley. James sjajno procjenjuje karaktere. Mama, zapravo, i nije previše ljubomorna na tebe i Maisie. Ali vidi da te Maisie bezuvjetno voli, a njoj je to kao nož u srce. Povrh toga mrzi što stari. Kad te pogleda, sjeti se svojih manekenskih dana, a onda vidi tvoju mladenačku kožu i sve što ti ide u prilog i to je podsjeti da su ti dani za nju davno završili i da se nikad neće vratiti. – Ma nemoj? I što bih ja trebala učiniti po tom pitanju? – Ne mislim da možeš mnogo učiniti, osim biti stvarno ljubazna prema njoj. Sigurno joj nije lako cijeli život slušati o Juliet, i kako je Juliet bila fantastična i kako joj je ukraden život. Pa nije mama kriva za sestrinu smrt. – Da, u pravu si. Hoću reći, godinama se bori za ženska prava. Ne misliš li da to čini kako bi zadivila Maisie? – Mislim, ali ma što učinila, nikad se neće moći mjeriti s uspomenom na sestru. Razmisli o tome. Liz i Clayton odveli su nas u jedan od najboljih restorana u Charlestonu i platili račun – sigurno je bio tisuću dolara – ali što je Maisie učinila? Jesi li čula da je rekla hvala? Ne. A znaš da je obožavam. No onda je iskopala svoju mrtvu kćerku i ponovno započela staru priču o Svetoj Juliet. Bio sam previše izvan sebe da bih suosjećao s mamom, ali kad smo James i ja kasnije razgovarali o tome, bilo je prilično očito. Hoću reći, što se je događalo. Mama ne može pobijediti. 42
Sestre uragana
– Isuse Bože, o tome nikad nisam razmišljala na taj način. A svaki put kad se svi okupimo, prilično je otrovno i ja se jednostavno ubacim u mod za samoočuvanje. Što mogu učiniti? Ne mogu ih izbjegavati. – Ne, ali bi mami trebala početi pokazivati da si na njezinoj strani. Što ne mora značiti da ne voliš Maisie. – Uspijem li dokučiti kako da to izvedem bez krvoprolića, bit ću novi Gandhi. – Zagledala sam se u brata mozgajući i upitala: – Znaš li koliko bih sretnija bila da ti i James živite ovdje? – Nedostaješ mi, Ash. Sjećam se kad sam bio tvojih godina. Budućnost je ovijena maglicom nepoznatog. Želudac me je znao neprestano boljeti. Moraš početi prodavati neke od svojih slika ili smisliti drugi način zarade. Dovoljno da se možeš uzdržavati, shvaćaš? – Zapravo, nešto mi je palo na pamet. Rekla sam mu za plan koji smo Mary Beth i ja smislile, a on se zavalio u stolac naizgled zgranut. – Mala, luda vragolanko! Zar ćeš to doista učiniti? – Bih, ali kuća izgleda grozno. Boja se posvuda ljušti. – Sjećam se – rekao je Ivy. – Previše ponosni za kreč, previše siromašni za boju. Napokon smo u drami Tennesseeja Williamsa. To se je moralo dogoditi, prije ili kasnije. – Mary Beth i ja smo razgovarale i mislimo da su jedini dijelovi kuće kojima je apsolutno nužan fejslifting prednji trijem iznad vode, hodnici i kupaonica. I možda dnevni boravak. Ostale prostorije ionako nitko neće vidjeti, zar ne? – Okej, slušaj me. Ako Liz i Clay čuju za to, odreći će te se. To znaš, zar ne? – Da, ali možemo spremiti tisuću petsto dolara svaku večer kad to učinimo. Treba nam samo nekoliko uspješnih partija i moći ću odvesti svoj Sube na servis i otići u Pariz. 43
Sezona uragana rano počinje i tutnji cijelo ljeto, do duboko u rujan. Životi ljudi često odražavaju vremenske (ne)prilike, a ovaj roman donosi upravo takvu priču. Maisie, Liz i Ashley tri su generacije žena jedne obitelji. Maisie Pringle voli da njezina riječ uvijek bude zadnja u svemu, a naročito kad je posve u krivu. Njezina kći Liz uhvaćena je u klasičan vrtlog srednjih godina i emotivno zahtjevnog posla, koji će joj na kraju otvoriti oči prema razočaravajućoj istini. A Lizina prekrasna kći Ashley sa svojim sanjarskim ambicijama o malo vjerojatnoj budućnosti unosi razdor među sve njih. Tog će se ljeta s ove tri žene sudbina poigrati na vrlo ozbiljan način i sve će se naći u središtu naizgled bezizlaznih situacija, a mudrost starijih dama donijet će rješenje mladima. Istodobno ozbiljan ali i izvanredno duhovit novi roman autorice hita Posljednja prva supruga ponovno je odlično ispričana priča o životu žena koje žive od ljubavi i za ljubav i koje će se kao lavice boriti protiv svega što tu ljubav može ugroziti. Dorothea Benton Frank jedna je od najčitanijih američkih autorica ljubavnih priča, a ovo joj je već drugi roman preveden na hrvatski jezik.
w w w. moz aik- k njiga. hr
xx,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x