Sezona borovnica - Mary Simses

MARY SIMSES

Sezona borovnica Ako su vam se svidjeli romani Nicholasa Sparksa, ovu knjigu ćete progutati. – James Patterson

Mary Simses SEZONA BOROVNICA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestotridesetsedma Naslov izvornika

The Irresistible Blueberry Bakeshop & Cafe Copyright © 2013 by Mary Simses Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Srđan Boban Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2016.

ISBN 978-953-14-2020-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000940315.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Mary Simses

Sezona borovnica S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno Bobu i Morgan te sjećanju na Ann i Johna

PRVO POGLAVLJE

HLADNA DOBRODOŠLICA

N

e mičite se, nije sigurno! Čula sam kako je netko viknuo, ali bilo je prekasno. Daske mola ulegnule su se poda mnom, a tada popustile. Razišle su se, istrunulo drvo je puknulo i zaronila sam tri metra duboko u ledeni ocean Mainea.

U jednoj sekundi možda sam mogla vidjeti tog čovjeka kako trči na mol i viče mi neka stanem. Da sam se samo okrenula dvadeset stupnjeva nadesno, vidjela bih kako trči plažom prema molu i maše rukama. Ali, uz oko mi je bilo prislonjeno tražilo mojega Nikon fotografskog aparata i bila sam zumirala nešto s druge strane vode – kip žene u nabranoj haljini, s nečime što se doimalo kao vjedro grožđa u rukama.

Dok sam se borila izranjajući prema površini, mahnito pomičući ruke i noge, dok mi je srce lupalo u prsima, a zubi cvokotali od hladne vode, bila sam svjesna da se krećem, i to brzo. Jaka, brza struja okretala me je i odvlačila od mola. Izronila sam kašljući, a more oko mene bilo je uzburkano, zapjenjeno, puno pijeska. I dalje sam se kretala, sve dalje od mola i plaže, a valovi su me udarali puneći mi usta i nos slanom vodom. Ruke i noge počele su mi trnuti i nisam mogla zaustaviti drhtanje. Kako je moguće da je ocean na kraju lipnja toliko hladan?

Pokušala sam zaplivati protiv struje, ulažući maksimalan trud u australski kraul, mlateći nogama što sam jače mogla i odgurujući 9

Mary Simses

vodu sve dok me udovi nisu počeli boljeti. Kretala sam se prema dubokoj vodi jer je struja i dalje bila brza.

Pokušala sam se podsjetiti da sam bila dobra plivačica dok sam studirala na Exeteru. Da mogu doplivati do obale. Glasić u mojoj glavi trudio se zvučati uvjereno, ali nije funkcioniralo. Panika je strujala do vrhova mojih prstiju na rukama i nogama. Nešto se dogodilo u međuvremenu, tijekom svih onih godina. Previše vremena provedenog za radnim stolom, u bavljenju prikazima predmeta i akvizicijama, vremena koje nisam provela vježbajući plivanje leptir stilom.

Struja koja me je bila uhvatila odjednom je stala. Bila sam okružena brežuljcima crne vode i zapjenjenim bijelim vrhovima. Preda mnom je bila pučina, mračna i beskrajna. Okrenula sam se i na trenutak nisam vidjela ništa osim brežuljaka vode. A tada sam se podignula s krestom vala te ugledala mol i plažu, daleke i majušne. Ponovno sam zaplivala kraul stilom okrenuvši se prema obali – dišući, zamahujući, dišući, zamahujući. Bilo je naporno, a noge su mi bile jako teške. Nisu željele nastaviti mlatiti. Jednostavno su bile previše umorne.

Zastala sam i počela izvoditi pokrete koraka kako bih se održala u uspravnom položaju, a ruke su mi bile toliko iscrpljene da sam poželjela zaplakati. Osjetila sam žarku bol u bradi, a nakon što sam dodirnula lice, opazila sam krv na prstu. Nešto me je posjeklo, vjerojatno dok sam padala.

Pad. Nisam bila svjesna ni kako se dogodio. Samo sam željela vidjeti grad s vode, kao što ga je moja baka zacijelo vidjela dok je četrdesetih godina odrastala ondje. Šetala sam plažom, otvorila vrata i zakoračila na mol. Nekoliko daski je nedostajalo, kao i dijelovi ograde, ali se doimalo da je sve u redu do trenutka kad sam stala na dasku koja je bila malo previše mekana. Gotovo sam ponovno osjetila kako padam.

10

Sezona borovnica

Val me je zapljusnuo po licu pa sam progutala gutljaj vode.

Osjetila sam kako se fotografski aparat okreće ispred mojega tijela pa sam shvatila da mi je i dalje oko vrata, poput kamena koji me vuče nadolje. Više nikada neće raditi. Znala sam to. Drhtavom rukom podignula sam remenčić preko glave.

U mislima mi je bljesnulo sjećanje na moj prošli rođendan: večera u Mayfairu u Londonu, moj zaručnik Hayden mi pruža kutiju omotanu srebrnim papirom i čestitku na kojoj je pisalo: »Sretan trideset i peti, Ellen, nadam se da će ovo biti dovoljno dobro za tvoju sjajnu darovitost.« U kutiji je bio taj Nikon.

Otvorila sam šaku i pustila da remenčić klizne s mojih prstiju.

Gledala sam kako aparat tone u tamu i osjetila kako mi se srce slama kad sam ga zamislila na dnu oceana.

A tada sam pomislila da neću uspjeti stići do obale. Da mi je previše hladno i da sam previše umorna. Zatvorila sam oči i dopustila da me tama obavije. Čula sam zapljuskivanje oceana posvuda uokolo. Pomislila sam na majku i na to koliko će biti strašno više je ne vidjeti. Kako će izaći nakraj s dvije smrti u jedva tjedan dana: najprije moja baka, a potom ja?

Pomislila sam na Haydena te kako sam ga jutros prije odlaska uvjerila da ću u Baconu biti samo jednu noć, najviše dvije. I kako me je on zamolio da pričekam tjedan dana, kako bi mogao poći sa mnom. Odbila sam to misleći kako ću kratko biti odsutna.

Sitnica. Danas je utorak – rekla sam. Sutra ću se vratiti na Manhattan.

A sada će on, samo tri mjeseca prije našega vjenčanja, doznati da se neću vratiti.

Osjetila sam kako se predajem, kako dopuštam vodi da me uzme, i to je bilo mirno, vrlo spokojno. Mislima mi je prolepršala predodžba moje bake u njezinu ružičnjaku, s vrtnim škarama u rukama. Smiješila mi se.

11

Mary Simses

Prenula sam se i otvorila oči. Preko tamnih brežuljaka vode nošene strujom vidjela sam mol i nešto, ne, nekoga, na njegovu kraju. Gledala sam kako jedan muškarac zaranja u vodu. Ponovno je izronio i počeo brzo plivati prema meni. Vidjela sam kako mu ruke izbijaju iz valova.

– Dolazi po mene – pomislila sam. – Hvala Bogu, dolazi po mene. Netko je ovdje i pomoći će mi. – Počela sam osjećati kako se malena točka u mojim prsima zagrijava. Prisilila sam noge mlatarati malo jače i moji su mišići ponovno počeli oživljavati. Ispružila sam ruku nastojeći dati mu znak, kako bi me vidio.

Gledala sam kako se približava, a zubi su mi toliko jako cvokotali da sam jedva disala. Mislim da nikada do tada nisam vidjela toliko snažnog plivača. S valovima je postupao kao da su naknadne misli. Naposljetku je bio dovoljno blizu da ga čujem. – Izdržite – viknuo je teško dišući, crvenog lica, a tamna kosa bila mu je vodom zalizana unatrag. Do trenutka kad je stigao do mene moje su noge već bile otkazale pa sam plutala na leđima.

– Odvući ću vas natrag – rekao je. Nekoliko puta je udahnuo i izdahnuo. – Samo činite kako vam kažem i nemojte se držati za mene jer ćemo inače oboje potonuti.

Znala sam da se ne smijem uhvatiti za njega, iako do tada nisam bila svjesna koliko je osobi koja se utapa lako počiniti tu pogrešku.

Kimnula sam kako bih mu dala do znanja da sam shvatila i tada smo se okrenuli jedno prema drugome, uspravni u vodi. Pogledala sam ga i vidjela samo njegove oči. Imao je najplavije oči – svijetloplave, gotovo ledenoplave, poput akvamarina.

A tada sam odjednom, unatoč iscrpljenosti, osjetila kako me je preplavila nelagoda. Nikada nisam bila osobito sposobna prihvaćati pomoć od ljudi i, u čudnom pravilu obrnute proporcionalnosti, što je situacija bila ekstremnija, to je meni bilo više ne­ ugodno prihvatiti pomoć. Moja majka bi rekla da je to zbog stare 12

Sezona borovnica

novoengleske loze od koje smo potekli. Hayden bi rekao da je to jednostavno budalasti ponos.

U tom trenutku znala sam samo da sam se osjećala glupo. Djeva u nevolji propala kroz mol, odnijela je struja i ona nije sposobna vratiti se na obalu, nije sposobna pobrinuti se za sebe.

– Mogu… otplivati natrag – rekla sam drhtavih usana, dok su mi valovi zapljuskivali lice. – Plivati pokraj vas – dodala sam osjećajući noge kao betonske stupove.

On je odmahnuo glavom. – Ne. To nije dobra ideja. Povratne struje.

– Bila sam… u plivačkom timu – uspjela sam reći kad smo se podignuli s valom. Glas mi je postajao hrapav. – Pripremna škola.

– Nakašljala sam se. – Exeter. Stigli smo… do državnog.

Bio mi je toliko blizu da je rukom očešao gornji dio moje noge.

– Odmah ću zaplivati. – On je nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. – Slušajte me. Ja sam Roy. – Ja sam Ellen – rekla sam bez daha.

– Ellen, stavite ruke na moja ramena.

Ramena su mu bila široka. Ramena koja izgledaju kao da su stečena radom, a ne vježbanjem. Škiljio je gledajući me.

– Ne, to neće ići – pomislila sam te i dalje gurala utrnule ruke kroz vodu. – Idem sama. Uspjet ću sada kada znam da je netko pokraj mene.

– Hvala – rekla sam – ali, bit ću dobro samo ako…

– Stavite ruke na moja ramena – rekao je podignuvši glas. Taj put to nije bilo jedna od mogućnosti.

Stavila sam ruke na njegova ramena.

– A sada legnite na leđa. Držite ruke ispružene. Raširite noge i ostanite tako. Ja ću plivati.

Znala sam za taj zahvat, nošenje umornog plivača, ali nikada do tada nisam bila umorna plivačica. Nagnula sam se unatrag, a 13

Mary Simses

kosa se raširila oko mene. Osjetila sam točku mlake sunčeve svjetlosti na licu. Ljuljali smo se s valovima te plutali prema vrhovima kresta i preko njih.

Roy se smjestio na mene, a ja sam zakvačila noge oko njegovih kukova, kako mi je rekao. Počeo je prsno plivati podignute glave i zaplovili smo. Opustila sam se dopustivši da me vuče. Glava mi je bila pritisnuta o njegova prsa. Zatvorila sam oči i osjetila kako se mišići ispod njegove majice stežu sa svakim zamahom. Njegove duge, snažne noge radile su poput izvanbrodskih motora između mojih nogu. Koža mu je mirisala na sol i alge. Čula sam svaki zamah koji je zasjekao vodu i osjećala sam toplinu njegova tijela. Otvorila sam oči i opazila da se krećemo paralelno s obalom. Shvatila sam što se dogodilo. Povukla me je povratna struja, a ja to u panici nisam shvatila. I zato nisam poslušala najvažnije pravilo za prevladavanje povratnih struja – nemojte pokušavati plivati protiv njih; plivajte paralelno s obalom sve dok ih ne obiđete, a tada krenite prema obali.

Uskoro smo zaokrenuli i krenuli prema plaži. Ugledala sam nekoliko ljudi koji su stajali na obali. – Još malo – pomislila sam, preplavljena olakšanjem. Jedva sam čekala da pod nogama osjetim tlo, da postanem svjesna kako više ne plutam kroz tamu.

Kad je voda bila dovoljno plitka da je Roy mogao stati, podignuo me je i pomogao da se stabiliziram, obgrlivši me rukama oko leđa. Teško je disao. Po položaju moje glave na njegovim prsima shvatila sam da je visok najmanje metar i osamdeset i sedam, dobrih dvadeset centimetara viši od mene.

– Ovdje možete stajati – rekao je dok su mu kapljice vode padale s kose.

Blago sam se odgurnula od njega i primila ga za ruke kad ih je pružio prema meni. Spustila sam noge i stala u vodi koja mi je dopirala do prsa. Bilo je božanstveno dodirnuti pijesak, ponovno se 14

Sezona borovnica

usidriti na čvrstom tlu. Ocean se iza mene vrtložio i zaranjao u tamu, ali je plaža, samo nekoliko koraka ispred mene, svjetlucala kao novo obećanje na kasnom poslijepodnevnom suncu. Osjetila sam kako su mi se mišići na trenutak opustili, ali nisam osjetila hladnoću. Osjećala sam samo ushićenost povezanosti sa svijetom oko mene. – Još sam ovdje – pomislila sam. – Sigurna sam. Živa sam.

Veselje je počelo bujati u meni pa sam se nasmijala. Pustila sam Royeve ruke i počela se vrtjeti poput ošamućene balerine u vodi.

Smijala sam se, vrtjela i mahala rukama, a Roy me je zapanjeno gledao. Pitala sam se misli li da sam sišla s uma. I bilo mi je svejedno misli li to. Iz praznine vode vratila sam se na čvrsto tlo i ništa na svijetu nije bilo ugodno kao taj trenutak.

Prišla sam Royu i zagledala se u njegove oči. A tada sam ga zagrlila i poljubila. Poljubila sam ga jer mi je spasio život, a taj je poljubac potekao s mjesta za koje nisam ni znala da postoji. On mi je uzvratio. Njegove tople usne imale su okus po moru, a njegove ruke, jake i sigurne, držale su me čvrsto kao da bismo se oboje mogli utopiti. Željela sam samo predati se tom zagrljaju. A tada sam shvatila što sam učinila i brzo se odmaknula.

– Oprosti – šapnula sam, odjednom svjesna svih ljudi koji su nas gledali. – Ja… moram ići. – Okrenula sam se i krenula kroz vodu prema plaži što sam brže mogla. Drhtala sam, odjeća mi je bila mokra, oči su me pekle od soli i nelagoda koju sam osjetila nekoliko trenutaka prije nije bila ništa u usporedbi s tim. Nisam znala što me je spopalo, što me je natjeralo da ga poljubim.

– Ellen, pričekaj – viknuo je Roy sustižući me. Pokušao me je primiti za ruku, ali sam se pomaknula izvan njegova dosega i nastavila se probijati kroz vodu. – Glumi da se to nije dogodilo – pomislila sam. – Nije se dogodilo.

Dvojica u trapericama trčali su prema nama s plaže. Jedan je na sebi imao žutu majicu. Drugi je na glavi imao kapu Red Soxa 15

Mary Simses

i pojas s alatom oko struka, s vodenom vagom koja je mlatarala naprijed-natrag dok je trčeći ulazio u vodu.

– Roy, jesi li dobro? Je li ona dobro? – upitao je čovjek u žutoj majici pomažući mi izaći na plažu.

– Mislim da je ona dobro – rekao je Roy izlazeći iz vode u trapericama pripijenim uz noge. Čovjek s kapom Red Soxa me je obgrlio i pomogao mi kročiti na pijesak. – Jeste li dobro, gospođice?

Pokušala sam kimnuti, ali sam drhtala toliko silovito da mislim da mi se glava uopće nije pomaknula. – Hladno – protisnula sam kroz zube koji su cvokotali.

Prišao mi je mišićav, bradat muškarac kratko podšišane kose.

Oko struka je imao pojas s alatom, a u rukama smeđu kožnu jaknu. Prebacio ju je preko mojih ramena i zakopčao sprijeda. Podstava je bila debela i topla, poput pokrivača od flisa. Bila sam zahvalna za toplinu. Čovjek u žutoj majici upitao je: – Želite li da pozovem hitnu pomoć? Da vas odvezu u bolnicu u Calvertu ili što već? Neće im trebati mnogo vremena da dođu.

Nisam znala gdje je Calvert, ali nipošto nisam željela doći u bolnicu, gdje bi osoblje vjerojatno željelo nazvati moju majku (što ne bi bilo dobro) i Haydena (što bi bilo još gore).

– Molim vas – rekla sam dršćući. – Samo želim otići odavde.

Roy mi je prišao i stao pokraj mene. – Odvest ću te kući.

– O, ne – pomislila sam osjećajući kako mi se obrazi rumene od nelagode. Netko drugi bi me trebao odvesti. Ne mogu poći s njim. Pogledala sam drugu dvojicu, ali ni jedan nije progovorio.

– Dođi – rekao je Roy dodirnuvši mi rame.

Brzo sam krenula po pijesku. On me je sustigao i poveo bez riječi. Stigli smo na drugi kraj plaže, do mola i mjesta na kojemu se gradila kuća. Tri muškarca na krovu su zabijali šindru. Slijedila 16

Sezona borovnica

sam Roya do zemljanog parkirališta pred kućom, a on mi je ondje otvorio vrata plavog Ford kamioneta.

– Oprosti zbog nereda – rekao je pomaknuvši kutiju s alatom, metar, vodenu vagu i nekoliko olovaka s prednjeg sjedala. – Oruđe stolarskog zanata. – Voda se iscijedila iz moje odjeće kad sam sjela, a na gumenom podlošku poda mnom nastala je lokvica. Pogledala sam svoja stopala prekrivena tankim slojem pijeska.

– Ne znam što se ondje dogodilo – rekla sam gotovo šapatom.

– U jednom trenutku stajala sam na molu, a u sljedećem… – Zadrhtala sam i podignula okovratnik jakne uz vrat.

Roy je okrenuo ključ, a motor se nakašljao, zapućkao i krenuo.

– Nisi odavde, zar ne? – upitao je. Brojčanici na upravljačkoj ploči su oživjeli, a radio je zasjao toplom žutom svjetlošću.

Odmahnula sam glavom i promrmljala: – Ne. – Povratne struje ovdje mogu biti prilično gadne – rekao je Roy. – A onaj mol nije u dobrom stanju. Sreća je da sam te vidio.

Zatvorila sam oči kako bih se otela sjećanju na struju i mol, ali još više kako bih se otela sjećanju na onaj poljubac. U mislima mi je lebdio Haydenov lik, njegov topao osmijeh, onaj pramen plave kose koji mu je uvijek padao na čelo, kako bi mi namignuo kad mu se nešto sviđalo, njegove meke smeđe oči, njegove oči pune povjerenja… nipošto mu ne mogu reći što se dogodilo.

– Da, to je sreća – rekla sam.

Roy me je pogledao, a ja sam opazila nekoliko malenih bora na njegovu čelu. Obrve su mu bile tamne, ali su u njima bile točkice sive boje.

– Hvala ti – rekla sam. – Jer si me spasio.

On je pogledao kroz stražnji prozor i prebacio u rikverc. – Nema problema. – Kimnuo je, prebacio u prvu brzinu i prišao rubu zemljanog parkirališta, do ceste. Čekali smo da nekoliko automobila prođe. On je prstima tapkao po volanu.

17

Mary Simses

– Doista si bio sjajan. Gdje si naučio tako plivati? – upitala sam nakon trenutka neugodne tišine.

Royeve obrve su se podignule. – To je poveliki kompliment od osobe koja je plivala na… što je ono bilo? Državno?

Znala sam da me zacijelo zadirkuje, ali je na njegovu licu jedva bio nagovještaj osmijeha.

– Oh… da, pa, to je bilo davno – rekla sam gledajući kako kapljice vode padaju s njegove kose na košulju.

Kosa mu je bila gusta, tamna i valovita, s nekoliko sijedih pramenova koji su samo poboljšavali njegov izgled. Nisam mogla ne zapitati se kako bi izgledao u odijelu.

– Dakle… bio si spasilac? – upitala sam.

On je izašao na cestu. – Ne. – Tada si naučio plivati…

– Malo ovdje, malo ondje – rekao je slegnuvši ramenima i pružio ruku kako bi uključio grijanje. – Gdje si odsjela?

Malo ovdje, malo ondje? Pitala sam se kako netko nauči tako plivati malo ovdje, malo ondje. Stavila sam ruke pred otvor iz kojega je dopirao topao zrak. Da je trenirao, vjerojatno je mogao biti kandidat za Olimpijadu.

– Dakle, gdje si odsjela? – upitao je.

– U pansionu Victory – rekla sam opazivši maleni ožiljak na njegovu nosu, tik ispod lijevog oka.

On je kimnuo. – Kod Paule. A u gradu ostaješ… koliko dugo?

– Ne dugo – rekla sam. – Uopće ne dugo.

– Pa, netko bi ti trebao pogledati tu posjeklinu.

– Koju posjeklinu? – Okrenula sam sjenilo, ali na njemu nije bilo ogledala.

On je pokazao moje lice. – Na bradi.

Dodirnula sam bradu. Na prstima nije bilo krvi.

18

Sezona borovnica

Roy je stao i uključio žmigavac. – Ne bi bilo loše sašiti to. Poznajem liječnika u North Haddamu kojemu te mogu odvesti…

Osjetila sam navalu vreline u lice i znala sam da su mi obrazi jarkocrveni. – Ne, ne – rekla sam. – To nije potrebno, doista. – Pomisao da me vozi u drugi grad k nekom liječniku bila je… pa, zbog nekog razloga uznemirujuća. Nisam to namjeravala učiniti.

– Nije problem – rekao je. Nasmiješio se, a ja sam opazila jamice na njegovim obrazima. – Išao sam u školu s tim tipom i uvjeren sam da bi…

– Gledaj – rekla sam podižući ruke u znak prosvjeda, rumenih obraza. – Doista cijenim tvoju pomoć, ali možda je najbolje da ovdje izađem i vratim se pješice. Nije daleko, a već sam ti oduzela i previše vremena.

Male bore na njegovu čelu u tom su se trenutku doimale dublje. – Nikamo ne ideš pješice – rekao je dok smo čekali da jedan automobil prođe. – Nisam želio biti nametljiv – dodao je. – Samo sam mislio da bi to trebalo pogledati.

Dodirnuo mi je lice i podignuo moju bradu kako bi bolje pogledao posjeklinu, a ja sam osjetila kako drhtim cijelim tijelom.

– U redu je – rekla sam i sjela posve uspravno. – Ja… ovaj… sutra odlazim – promucala sam – i… uh… otići ću k svojemu liječniku na Manhattanu kad se vratim.

Roy je ponovno slegnuo ramenima. – Kako hoćeš – rekao je skrećući ulijevo, prema pansionu Victory.

Pogledala sam kroz prozor pitajući se trebam li reći što o onom poljupcu, reći mu da mi je žao. Naposljetku, nisam željela da pomisli kako… nisam željela da pomisli bilo što.

– Žao mi je zbog onoga što se ondje dogodilo – rekla sam.

On me je iznenađeno pogledao. – Ne moraš se ispričavati. Povratne struje su opasne. Lako je naći se u nevolji…

19

Mary Simses

– Ne, ne mislim na povratnu struju – rekla sam kad je stao uz rub ceste, pokraj pansiona. – Mislila sam na ono drugo… – Nisam to mogla izgovoriti.

On je izbacio iz brzine, naslonio se i prešao rukom po volanu. – Pa, ne brini – rekao je slegnuvši ramenima. – Bio je to samo poljubac.

Ako mi je zbog toga trebalo biti bolje, nije mi bilo. Osjećala sam se uvrijeđeno, kao da to uopće nije ostavilo trag na njemu.

– Znaš – izlanula sam – ljudi u Maineu trebali bi bolje održavati svoje molove. – Čula sam uzrujanost u svojemu glasu, ali je nisam mogla spriječiti. – Mogla sam se teško ozlijediti padajući kroz to.

Roy me je zapanjeno pogledao. Napokon je rekao: – Drago mi je da nisi ozlijeđena, kad si toliko darovita plivačica. I drago mi je da sam bio ondje kako bih te spasio. – Spustio je svoje sjenilo jer je kasno poslijepodnevno sunce prelilo prednje sjedalo automobila zlatnom bojom.

Pomislila sam da me ponovno zadirkuje, ali sam tada vidjela da je izraz njegova lica ozbiljan.

– Ali – rekao je, tada s osmijehom – ljudi u Maineu znaju čitati.

A da si ti pročitala natpis…

O čemu je govorio? Ljudi u Maineu čitaju? Kakav natpis?

– Dakako da znam čitati – rekla sam osjećajući još jaču potrebu da se obranim, nesposobna suspregnuti svoj kreštav ton. – Za mnom su četiri godine koledža i tri godine studija prava. Itekako sam čitala.

– Studij prava. – Roy je polako kimnuo kao da je upravo nešto shvatio.

– Da, studij prava – rekla sam zagledana u njegov obraz. Imao je jednodnevnu bradu koja bi mi u nekim drugim okolnostima možda bila privlačna, u vrijeme dok sam bila sama. Ali, u tom trenutku me je doista živcirao.

20

Sezona borovnica

On se ponovno okrenuo prema meni. – Dakle, odvjetnica si.

– Da – rekla sam.

– A kakvo pravo… pa, prakticiraš?

– Radim s komercijalnim nekretninama.

– Aha. – Počešao se po bradi. – Dakle, znaš mnogo o neovlaštenom pristupu?

Pa, dakako da sam znala ponešto o neovlaštenom pristupu, ali se nisam mnogo bavila tim područjem prava.

– Da – rekla sam malo se uspravivši. – Znam sve o tome. Ja sam u svojoj tvrtci stručnjakinja za zakon o neovlaštenom pristupu.

Bavim se slučajevima neovlaštenog pristupa.

Pred nama je stala jedna Toyota, a Roy je vozaču dao znak da može proći. – Stručnjakinja za neovlašteni pristup – rekao je podižući obrve. – Moraš li za to dobiti posebnu diplomu?

Posebnu diplomu? Kakvo glupo pitanje. – Ne, dakako da ne moraš… – zastala sam jer mi je sjaj u njegovu oku otkrio da me nedvojbeno zadirkuje.

– U redu – rekao je. – Dakle, uza sve tvoje kvalifikacije, uza sve što si pročitala i to što si stručnjakinja za neovlašteni pristup, zašto nisi pročitala natpis PRISTUP ZABRANJEN pokraj mola? Ili, ako si ga pročitala, zašto si ipak otišla onamo?

O kojem je natpisu govorio i zašto me je ispitivao? Osjetila sam kako mi se mali curak vode slijeva niz leđa kad sam se maglovito prisjetila da sam na plaži nedaleko od mola vidjela neki natpis.

– Zar je pisalo PRISTUP ZABRANJEN? Je li moguće da je to pisalo? Ne, nije moguće, pomislila sam. – Jer, u suprotnom sam u gadnoj nevolji. Imao bi puno pravo misliti da sam prava glupača.

– Nisam vidjela znak zabrane – rekla sam mu. – Nije ga bilo.

Primijetila bih ga.

Roy je skinuo komad alge s nogavice svojih traperica i bacio ga kroz prozor. – Pa, možda ga nisi primijetila – rekao je – ali natpis je 21

Mary Simses

ondje. Gradi se nova kuća. Zapravo, ja radim na njoj. A mol i kuća su na istom imanju. Znak je postavljen kako ljudi ne bi ulazili na to imanje. – Pogledao me je. – A osobito kako ne bi odlazili na mol.

Ponovno sam pogledala svoja stopala prekrivena pijeskom i lokvicu vode oko njih dok sam pokušavala pohvatati sve to. Pokušala sam ponovno zamisliti mol i plažu. Da, vidjela sam natpis.

Bijeli s crnim slovima. Što je pisalo? O, Bože, mislim da je pisalo PRISTUP ZABRANJEN. Osjetila sam mučninu. Zacijelo uopće nisam obraćala pozornost. Kako sam mogla jednostavno proći pokraj tog znaka na mol? Prestravila sam se. Kao plivačica se nisam smjela zateći u povratnoj struji, a kao odvjetnica nisam smjela neovlašteno ulaziti na nečiji posjed. Uz glasan škljocaj otkopčala sam svoj sigurnosni pojas. Nisam mu to namjeravala reći. Nikada ne bih mogla priznati što sam učinila.

– Znaš što? – upitala sam svjesna da mi glas drhti i da se u tom trenutku povisio za čitavu oktavu. – Trebao bi reći vlasniku neka bolje održava to imanje. – Osjetila sam kako mi se grlo steže kad sam se sjetila kako sam propala kroz mol. – Imaju sreću da se nisam ozlijedila. – Zastala sam. – Ili poginula. – Zaprijetila sam prstom. – Netko bi mogao završiti na sudu zbog tog mola. Trebalo bi ga srušiti.

– Eto, dobro sam mu odbrusila – pomislila sam u trenutku kad se gruda pijeska odvojila od moje kose i pala mi u krilo.

Izraz Royeva lica gotovo se nije promijenio, ali mi je nešto u njegovim očima i na kutu usana reklo kako mu je sve to vrlo smiješno. Skupila sam pijesak sa svojih kratkih hlača i bacila ga na njegov pod.

On je pogledao pod, a tada ponovno mene. – Mol će biti srušen. Zato su vrata ondje.

– Pa, vrata nisu zaključana – rekla sam, a brada me je počela jako peći zbog posjekline.

22

Sezona borovnica

– Trebala bi biti.

– Pa, da, ali nisu bila. Kako bih inače dospjela onamo?

On je izgledao kao da će reći nešto, ali sam ja nastavila. – I još nešto. Možda bi trebao reći vlasniku neka natpis o zabrani ulaska stavi na mol, a ne nasred pijeska. – Pomislila sam kako sam to sjajno rekla. Trebali bi ga staviti onamo gdje doista ima smisla.

On se okrenuo prema meni i taj put je bilo očito. Smiješio se, a taj blag, nahereni osmijeh u meni je probudio osjećaj da sam upala u zamku. – O – rekao je. – Dakle, ipak si vidjela natpis.

O, Bože. Dopustila sam si upasti u vlastitu zamku! Taj je čovjek bio užasan, odbojan, nepodnošljiv. Osjetila sam vrelinu iza očiju i shvatila da ću zaplakati. Nisam mu namjeravala dopustiti da to vidi. Otvorila sam vrata i iskočila, ostavljajući natopljeno sjedalo.

– Hvala za vožnju – rekla sam pokušavajući zvučati odlučno kako ne bih zaplakala. Zalupila sam vratima i krenula stazom prema pansionu. Tada sam začula kako me Roy zove.

– Ellen. Hej, Ellen. – Nagnuo se kroz suvozačev prozor. Glas mu je zvučao ozbiljno, a i oči su mu tako izgledale. Nije bilo ni traga onom sjaju koji sam ugledala dok me je zadirkivao. – U redu, pomislila sam. Neka kaže što želi. Krenula sam prema automobilu.

– Samo sam mislio da bi te moglo zanimati – rekao je. – U prodavaonici Bennett Marine imaju rasprodaju. – Tada se pojavio osmijeh i vidjela sam kako su mu oči zablistale. – Sigurnosni prsluci su na 30-postotnom sniženju.

23

DRUGO POGLAVLJE Ellen Branford ambiciozna je njujorška odvjetnica koju će iz svakodnevne životne rutine izbaciti posljednja želja njezine bake – da pronađe muškarca kojeg je PISMO te da mu uruči pismo s nekada voljela i grubo odbacila objašnjenjem zašto je to učinila. Ellen se nađe u uspavanom gradiću Beaconu koji ju je dočekao hladno i to doslovno: pala je s dotrajalog mola u ledeno more i od sigurne smrti spasio ju naočit muškarac koji, nijestubama bio okra, iscrpljena i ponižena ljutito sammeđutim, se uspinjala njezin tip.

Iako je u New Yorku čeka zaručnik za kojega pansiona Victory. Tada sam odškrinula vrata i provirila u se treba uskoro udati, Ellensjedila će se ujeBeaconu predvorje.

Vlasnica Paula Victory za svojimmorati radnim stozadržati duže no štopulta, je očekivala. za bakinim lom iza visokog drvenog okrenutaPotraga leđima prema meni. Pjeće duže nopod što vreo je tuš vušila misterioznim je. Željela sammuškarcem samo otrčatipotrajat u svoju sobu, stati očekivala, a kao pouzdan suputnik u toj avanturi pokazat i zaboraviti mol, ocean i Roya. A nisam željela da me Paula vidi. ćejesežena upravo muškarac koji ju je spasiočak iz ledenog mora.

Ta mogla biti pomalo radoznala, na granici nepri-

M

stojnosti. Dok sam se ranije toga dana prijavljivala, zatekla sam je ljubavni roman zagledanuSezona u moj borovnica zaručnički predivan prsten. Ajetada se drznula upitati me kojiSada donosi priču zanimati o neispunjenim je li pravi. će jetoplu vjerojatno zašto gasnovima ne nosim. Zai propuštenim prilikama ipak, jednom to što su mi, sat vremena nakon što samkoje stiglase, u vaš grad, prsti otekli kao ostvaruju, ali ne na način koji bismo očekivali. hrenovke, reći ću joj. Mogla sam zamisliti njezin izraz lica kad bih to rekla. – Hvala Bogu za sef u sobi – pomislila sam trljajući golo mjesto na prstu i zamišljajući prsten iz draguljarnice Van Cleef & Arpels na sigurnom.

Udahnula sam i sagnula se. A tada sam se prošuljala pokraj recepcije i stigla na drugi kraj predvorja, ostavivši za sobom trag kapljica vode koje su padale s moje odjeće. – Hvala Bogu – pomislila sam skinuvši komad alge s noge. Mogla sam zamisliti kako me w w w. moz aik- k njiga. hr Paula pita zašto sam mokra, čija su vrata vani zalupljena i što ova 129,00 kn gošća iz New Yorka uopće radi ovdje u Beaconu.

ISBN 978-953-14-2020-4 Kad sam zakoračila iz predvorja u hodnik, začula sam njezin glas iza sebe. – Zaboravili ste kupaći kostim, gospođice Branford?

24