Nezaboravna i slasna ljubavna priča koju nećete moći ispustiti iz ruku. — library journal
susan elizabeth
phillips
Slaba na heroje
kraljice ljubavnih romana
Susan Elizabeth Phillips
Slaba na heroje
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga četrdesetosma Naslov izvornika
Heroes Are My Weakness Copyright ∂ 2014 by Susan Elizabeth Phillips Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015. Nakladnik
Mozaik knjiga Urednik
Zoran Maljković Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice
Marija Morić Ilustracija na naslovnici
Shutterstock Tisak
Znanje, Zagreb, srpanj 2015.
ISBN 978-953-14-1838-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910255. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Susan Elizabeth Phillips
Slaba na heroje S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ
U spomen na Mary Stewart, Anyu Seton, Charlotte Brontë, Daphne du Maurier, Victoriju Holt i Phyllis Whitney. Ljubav prema čitanju dugujem vašim čarobnim romanima. Bez vas vizionarki, ne bih bila spisateljica.
PRVO POGLAVLJE
A
nnie obično nije razgovarala sa svojim kovčegom, ali ovih dana nije baš bila svoja. Duga prednja svjetla njezina automobila jedva su prodirala kroz mračni, uskovitlani kaos zimske mećave, a brisači prastare Kije nisu bili dorasli gnjevu oluje koja je pogodila otok. – Samo je palo malo snijega – rekla je golemom crvenom kovčegu uguranom na stražnje sjedalo. – Znam da se čini da je kraj svijeta, ali to ne znači da je doista tako. Dobro znaš da mrzim hladnoću, odgovorio je kovčeg, iritirajuće cendrajući kao dijete koje svoj stav naglašava toptanjem nogama. Kako si me mogla dovesti na ovo grozno mjesto? Annie ga je dovela jer joj je ponestalo opcija. Ledeni zapuh vjetra zaljuljao je automobil, a grane starih jela koje su se nadvijale nad nepopločanu cestu šibale ga kao vještičja kosa. Annie je zaključila da grdno griješe svi koji vjeruju da je pakao užarena peć. Pakao je ovaj sumorni, neprijateljski zimski otok. Zar nikad nisi čula za Miami Beach? odvratila je iz kovčega Puslica, razmažena princeza. Umjesto onamo, morala si nas dovući na ovaj napušteni otok usred Sjevernog Atlantika, gdje će nas vjerojatno pojesti polarni medvjedi! Zupčanici su strugali dok se Kia mučila uskom, sliskom otočkom cestom. Annieina glava pucala je od glavobolje,
10
Susan Elizabeth Phillips
rebra su je boljela od kašljanja, a vrtoglavica je hvatala već kad bi samo izvila vrat kako bi provirila kroz vjetrobran. Bila je sama na svijetu i samo su je zamišljeni glasovi njezinih trbuhozborskih lutaka sidrili u stvarnost. Ta ironija nije joj promaknula ni onako bolesnoj. Prizvala je umirujući glas Pusličina pandana, praktične Dilly, zagurane u drugi crveni kovčeg na stražnjem sjedalu. Nismo nasred Atlantika, rekla je razumna Dilly. Nalazimo se na otoku deset milja od obale Nove Engleske, a koliko je meni poznato, u Maineu nema polarnih medvjeda. Osim toga, otok Peregrine nije napušten. Kao da jest. Da je Puslica bila na Annieinoj ruci, digla bi svoj nosić u zrak. Ljudi ovdje jedva preživljavaju i usred ljeta, a kamoli zimi. Kladim se da jedu svoje mrtve. Automobil se lagano zanosio. Annie ga je izravnala, čvršće stisnuvši volan kroz rukavice. Grijanje je jedva radilo, ali ona se je znojila ispod jakne. Puslice, ne smiješ stalno prigovarati, prekorila je Dilly svoju čangrizavu kolegicu. Otok Peregrine popularno je ljetno odredište. Nije ljeto! odvratila je Puslica. Prvi je tjedan veljače, upravo smo se iskrcali iz trajekta u kojem sam imala morsku bolest, a ovdje nema više od pedeset ljudi. Pedeset glupih ljudi! Znaš da Annie nije imala drugog izbora, objasnila je Dilly. Zato što je luzerica na kvadrat, podsmjehnuo se neugodan muški glas. Leo je imao lošu naviku izricanja Annieinih najdubljih strahova i bilo je neizbježno da će joj se nezvan uplesti u misli. Od svih lutaka, njega je najmanje voljela, ali svaka priča treba svog negativca.
Slaba na heroje
• 11
Strašno si neljubazan, Leo, zamijetila je Dilly. Čak i ako govoriš istinu. Razdražljiva Puslica i nadalje je prigovarala. Ti si glavna junakinja, Dilly, pa za tebe na kraju uvijek sve ispadne dobro. Ali nama ostalima nije tako. Nikad. Osuđeni smo na propast! Propast, kažem! Zauvijek smo... Anniein kašalj prekinuo je unutarnju dramu njezine lutke. Prije ili kasnije, njezino će tijelo ozdraviti od posljedica upale pluća – barem se je tome nadala – ali što je s ostatkom nje? Izgubila je vjeru u sebe, izgubila osjećaj da joj s trideset i tri godine najbolje tek predstoji. Tjelesno je bila slaba, emotivno prazna i više no malčice prestrašena, što bi se teško moglo nazvati najboljim stanjem za nekoga tko je naredna dva mjeseca primoran provesti na jednom samotnom otoku u Maineu. To je samo šezdeset dana, pokušala je naglasiti Dilly. Osim toga, Annie, nemaš kamo drugamo. Istina. Ružna istina. Annie nije imala kamo drugamo. Niti je imala drugog posla osim potražiti nasljedstvo koje joj majka možda jest, a možda nije ostavila. Kia je naletjela na snijegom prekrivenu kolotečinu i sigurnosni pojas se zategnuo. Od pritiska na grudima, Annie se je ponovno zakašljala. Da je barem mogla prenoćiti u selu, ali otočka gostionica bila je zatvorena do svibnja. Ionako si je ne bi mogla priuštiti. Automobil se jedva jedvice uspeo na brdo. Godinama je posvuda vozila svoje lutke po svakojakom vremenu, ali po ovakvome snijegu i na ovakvoj cesti čak bi i iskusan vozač imao tek ograničen nadzor nad vozilom, a pogotovo nad njezinom Kijom. Postoji razlog zašto stanovnici otoka Peregrine voze kamionete.
12
Susan Elizabeth Phillips
Samo polako, savjetovao ju je drugi muški glas iz kovčega na stražnjem sjedalu. Spor i uporan dobiva utrku. Peter, njezin junački lutak – njezin vitez u sjajnom oklopu – bio je glas ohrabrenja, za razliku od njezina bivšeg dečka/ljubavnika/ glumca, koji je hrabrio samo sebe. Annie je zaustavila automobil pa se u prvoj brzini započela spuštati niz kosinu. Negdje na pola puta, niotkuda se stvorila prikaza. Muškarac u crnom preletjeo je podnožjem ceste na vrancu. Uvijek je imala bujnu maštu – tome svjedoče njezini unutarnji razgovori s lutkama – i pomislila je da joj se pričinja. Ali priviđenje je bilo stvarno. Konj i jahač jurili su kroz snijeg, muškarac nisko pognut nad ustalasanom konjskom grivom. Demonska stvorenja, konj iz noćne more i luđak, galopirala su u jarosnu oluju. Nestali su jednako brzo kao što su se i pojavili, ali njezino stopalo nagonski je pritisnulo kočnicu i automobil je počeo proklizavati. Otklizao je na drugu stranu ceste i, mučno se trznuvši, zaustavio u snijegom ispunjenom jarku. Koja si ti luzerica, podsmjehnu se negativac Leo. Na oči su joj navrle suze od umora. Ruke su joj se tresle. Jesu li onaj muškarac i konj bili uistinu stvarni, ili joj se samo učinilo? Mora se usredotočiti. Ubacila je mjenjač u rikverc i pokušala se izvesti iz jarka, ali kotači su se samo ukopali dublje u snijeg. Glava joj je klonula na naslon sjedala. Ostane li dovoljno dugo ovdje, netko će je pronaći. Ali kad? Na kraju ove ceste samo su koliba i glavna kuća. Pokušala je razmisliti. Njezin jedini kontakt na otoku bio je muškarac koji je brinuo o kući i kolibi, ali imala je samo njegovu e-mail adresu da mu javi da stiže i zamoli ga da
Slaba na heroje
• 13
otvori vodu i uključi grijanje. Čak i da ima njegov telefonski broj – Will Shaw – tako mu je ime – sumnjala je da ovdje uopće ima mobilne mreže. Luzerica. Leo nikad nije govorio običnim glasom. Uvijek se podsmjehivao. Annie je dograbila papirnati rupčić iz zgužvanog paketića, ali umjesto da razmisli o škripcu u kojem se našla, razmišljala je o onom konju i jahaču. Kakav luđak izvodi životinju po ovakvom vremenu? Čvrsto je zatvorila oči i pokušala se othrvati naletu mučnine. Da se barem može sklupčati i zaspati. Bi li bilo tako strašno priznati da ju je život porazio? Smjesta prestani, prekori je razumna Dilly. Annie je bubnjalo u glavi. Mora pronaći Shawa da joj izvuče automobil. Pusti Shawa, izjavi junak Peter. Ja ću to učiniti. Ali Peter je, kao i njezin bivši dečko, bio dobar samo u fiktivnim krizama. Do kolibe je bilo još oko kilometar i pol, mačji kašalj za zdravu osobu po pristojnom vremenu. Ali vrijeme je bilo grozno, a ništa na njoj nije bilo zdravo. Odustani, podsmjehnu se Leo. Znaš da to želiš. Ne budi takav kreten, Leo. To je rekla Fakinka, Dillyina najbolja prijateljica i Annieino drugo ja. Iako je Fakinka bila odgovorna za brojne neprilike u koje su lutke upadale – a junakinja Dilly i junak Peter ih morali izvlačiti iz njih – Annie je voljela njezinu hrabrost i veliko srce. Saberi se, naredila je Fakinka. Izađi iz automobila. Annie joj je poželjela reći da se nosi dovraga, ali čemu? Zagurala je neposlušnu kosu u okovratnik prošivene jakne i povukla patentni zatvarač do grla. Na palcu njezinih vunenih
14
Susan Elizabeth Phillips
rukavica zjapila je rupa, a kvaka je bila ledenohladna uz golu kožu. Natjerala se da otvori vrata. Hladnoća joj je zapljusnula lice i ostavila je bez daha. Silom je izvukla noge iz vozila. Njezine iznošene gradske čizmice od smeđeg antilopa utonule su u snijeg, a traperice bile nedostatne za ovakvo vrijeme. Pognuvši glavu pred vjetrom, prišla je prtljažniku kako bi izvukla topli kaput, ali je shvatila da je prtljažnik tijesno zaglavljen uz brdo i da ga ne može otvoriti. Zašto je to čudi? Toliko dugo joj ništa ne ide od ruke, da je zaboravila kakav je osjećaj imati sreće. Vratila se za volan. Njezine bi lutke trebale biti sigurne u automobilu preko noći, ali što ako ne bude tako? Potrebne su joj. Jedino su što joj je ostalo i ako ih izgubi, i sama bi mogla posve nestati. Patetično, podsmjehnu se Leo. Poželjela je rastrgati ga. Dušo... Trebaš me više nego ja tebe, podsjetio ju je. Bez mene nemaš predstavu. Isključila ga je. Zadihana, izvukla je kovčege iz automobila, uzela svoje ključeve, isključila svjetla i zatvorila vrata. Istoga časa, uronila je u gustu, uskovitlanu tamu. Osjetila je kako se guši od panike. Ja ću te spasiti! izjavio je Peter. Annie je čvršće stegnula drške kovčega, nastojeći ne dopustiti panici da je paralizira. Ništa ne vidim! zacvilila je Puslica. Mrzim mrak! Annie na svom starom mobitelu nije imala priručnu svjetiljku, ali imala je... Odložila je kovčege u snijeg i prekopala džep tražeći ključeve automobila s malom LED lampicom
Slaba na heroje
• 15
na privjesku. Već je mjesecima nije koristila i nije znala radi li još uvijek. Uključila ju je sa srcem u grlu. Zraka jarkomodrog svjetla presijecala je snijeg stazom tako uskom da je lako mogla odlutati s ceste. Daj se saberi, naredi Fakinka. Odustani, podsmjehnu se Leo. Annie je zakoračila u snijeg. Vjetar je prodirao kroz njezinu tanku jaknu i nosio joj kosu, šibao lice kovrčama. Snijeg ju je šamarao po vratu pa se zakašljala. Rebra su je boljela, a kovčezi udarali po nogama. I prebrzo ih je morala odložiti da odmori ruke. Šćućurila se visoko podigavši okovratnik jakne ne bi li zaštitila pluća od ledenog zraka. Prsti su je pekli od hladnoće, a kad je krenula dalje, za društvo je dozvala zamišljene glasove svojih lutaka. Puslica: Ako me ispustiš iz ruke i upropastiš mi svjetlucavu haljinu boje lavande, tužit ću te. Peter: Ja sam najhrabriji! Najjači! Ja ću ti pomoći. Leo (s podsmijehom): Znaš li išta učiniti kako treba? Dilly: Ne obaziri se na Lea. Hodaj dalje. Stići ćemo. I Fakinka, njezino beskorisno drugo ja: Žena uđe u bar s kovčegom u ruci... Ledene suze povile su joj trepavice i zamaglile ono malo što je razabirala pred sobom. Vjetar je udarao o kovčege, prijeteći da joj ih istrgne iz ruku. Bili su preveliki, preteški. Čupali joj ruke iz čašica ramena. Baš je glupa što ih je ponijela sa sobom. Glupača, glupača, glupača. Ali nije mogla ostaviti svoje lutke. Svaki korak činio joj se kilometar dug i nikad u životu nije joj bilo hladnije. A baš je pomislila da se njezina sreća
16
Susan Elizabeth Phillips
napokon mijenja, samo zato što je uspjela uhvatiti trajekt s kopna. Vozio je tek povremeno, za razliku od preinačenog broda za lov na jastoge, koji je otoku nudio tjednu uslugu. Ali, što se je trajekt više udaljavao od obale Mainea, to je oluja gore bjesnila. Nastavila je klipsati, vukući noge kroz snijeg; ruke su joj vrištale od bola, pluća je pekla dok je pokušavala ne podleći novom napadaju kašlja. Zašto nije stavila topli, pernati kaput u automobil, nego ga je zaključala u prtljažnik? Zašto nije učinila toliko mnogo toga? Pronašla stalno zaposlenje. Bila opreznija s novcem. Izlazila s pristojnim muškarcima. Mnogo je vremena prošlo otkad je zadnji put bila na otoku. Cesta je nekoć završavala na skretanju koje je vodilo do kolibe i kuće Harp. Što ako ga je propustila? Tko zna što se je sve otad moglo promijeniti? Spotaknula se je i pala na koljena. Ključevi su joj iskliznuli iz ruke i svjetiljka se ugasila. Uhvatila se za jedan od dva kovčega za uporište. Bila je prozebla do kostiju. Gorjela je. Zadahtala je hvatajući zrak i mahnito opipavala po snijegu. Ako izgubi svjetiljku... Prsti su joj bili toliko utrnuli da joj je umalo promaknula. Kad se svjetiljka napokon ponovno našla u njezinu čvrstom stisku, uključila ju je i opazila šumarak koji je oduvijek obilježavao svršetak ceste. Pomaknula je svjetiljku udesno i zraka svjetla obasjala je granitnu gromadu na skretanju. Ustala je, podigla kovčege i zateturala kroz snježne nanose. Privremeno olakšanje koje je osjetila jer je pronašla skretanje brzo je iščeznulo. Stoljeća okrutnog vremena ogolila su ovo područje Mainea od svega osim najotpornije smreke, a bez vjetrobrana, olujni zapusi vjetra s oceana udarali su o
Slaba na heroje
• 17
kovčege kao o jedra. Uspjela je okrenuti leđa silovitom vjetru nijedan ne izgubivši. Nogu za nogom tonula je u snijeg, s mukom se probijajući kroz visoke nanose, vukući kovčege i boreći se protiv poriva da legne i dopusti hladnoći da učini s njom što želi. Toliko se bila sagnula ne bi li se zaštitila od vjetra, da joj je koliba umalo promaknula. Tek kad je rubom kovčega udarila o niski, snijegom prekriven kameni zid, shvatila je da je stigla do Moonrakera. Kućica od sive šindre bila je tek bezlični obris prekriven snijegom. Staza nije bila očišćena, nijedno svjetlo upaljeno u znak dobrodošlice. Zadnji put kad je bila ovdje, vrata su bila boje brusnice, ali sad ju je dočekala hladna, plava boja zimzelena. Nakaradni humak snijega ispod prozora prekrio je dvije stare drvene jastožare, podsjetnik da je kuća nekoć bila ribarska koliba. Dovukla se je kroz nanose snijega do vrata i odložila kovčege. Prtljala je s ključevima po bravi, samo kako bi se sjetila da otočani rijetko zaključavaju. Vrata su se širom otvorila nošena vjetrom. Odvukla je kovčege u kolibu i zadnjim atomom snage, teškom mukom uspjela ponovno zatvoriti vrata. U plućima joj je hripalo. Skljokala se je na najbliži kovčeg, hvatajući zrak kao da jeca. Nakon nekog vremena, postala je svjesna mirisa plijesni u ledenohladnoj prostoriji. Priljubivši nos uz rukav, naslijepo je napipavala prekidač za svjetlo. Ništa se nije dogodilo. Ili kućepazitelj nije dobio njezin e-mail kojim ga moli da uključi generator i zapali vatru u pećici, ili se nije obazirao na nju. Svaki zaleđeni dio njezina tijela bolno je pulsirao. Bacila je rukavice skorene od snijega na platneni otirač uz vrata, ali nije se potrudila otresti snijeg iz zamršenog klupka svoje kose.
18
Susan Elizabeth Phillips
Traperice su joj se zaledile uz noge, ali da bi ih skinula, najprije mora izuti čizme, a za to je previše hladno. No bez obzira koliko se bijedno osjeća, mora izvući svoje lutke iz njihovih snijegom okovanih kovčega. Pronašla je jednu od brojnih baterijskih svjetiljaka koje je njezina majka uvijek držala uz vrata. Prije no što su srezani proračuni škola i knjižnica, njezine lutke osiguravale su joj sigurniju egzistenciju od propale glumačke karijere ili povremenog šetanja pasa i posluživanja pića u kafiću Coffee, Coffee. Tresući se od hladnoće, opsovala je kućepazitelja koji se očito nije libio progalopirati na konju kroz oluju, ali se nije udostojao obaviti posao za koji je plaćen. Jer, onaj je jahač morao biti Shaw. Nitko drugi zimi ne živi na ovom kraju otoka. Otvorila je kovčege i izvukla pet lutaka. Ne izvadivši ih iz zaštitnih plastičnih vrećica, privremeno ih je odložila na sofu pa sa svjetiljkom u ruci oteturala tvrdim, drvenim podom. Unutrašnjost kolibe Moonraker nimalo nije nalikovala ičijoj predodžbi tradicionalne novoengleske ribarske kolibe. Umjesto toga, svuda se je isticala ekscentričnost njezine majke – od sablasne zdjele s malim životinjskim lubanjama do posrebrene škrinje iz vremena Luja XIV. na kojoj je Mariah crnim sprejom napisala ZABIJAČ. Annie je više voljela udobnije prostore, ali u danima Mariahine slave, kad je bila nadahnuće modnim dizajnerima i naraštaju mladih umjetnika, i ova koliba i majčin stan na Manhattanu našli su svoje mjesto u otmjenim časopisima za unutarnje uređenje. Ti dani davno su završili kad je Mariah pala u nemilost sve mlađih umjetničkih krugova na Manhattanu. Bogati Njujorčani počeli su angažirati druge da im pomognu sakupiti privatne zbirke umjetnina, i Mariah je bila prisiljena prodati
Slaba na heroje
• 19
svoje dragocjenosti ne bi li sačuvala dotadašnji način života. Kad se je razboljela, više ničega nije bilo. Ničega osim nečega u ovoj kolibi – nečega što je trebalo biti Annieino tajanstveno “nasljedstvo”. “U kolibi je. Imat ćeš... novca na pretek...” Te riječi izgovorila je Mariah u posljednjim satima prije smrti, kad je bila jedva prisebna. Ne postoji nikakvo nasljedstvo, podsmjehnuo se Leo. Tvoja je majka u svemu pretjerivala. Da je Annie provela više vremena na otoku, možda bi znala govori li Mariah istinu, ali mrzila je otok i nije dolazila na njega već jedanaest godina, od svog dvadeset i drugog rođendana. Šarala je svjetiljkom po majčinoj spavaćoj sobi. Fotografija pomno izrezbarenog talijanskog drvenog uzglavlja služila je kao uzglavlje bračnog kreveta. Uz vrata ormara visjela su dva zidna ukrasa od kuhane vune i nečega što je izgledalo kao ostaci iz neke željezarije. Ormar je još uvijek mirisao na majčin karakteristični miris, malo poznatu japansku kolonjsku vodicu za muškarce, čiji je uvoz koštao cijelo bogatstvo. Udišući taj miris, Annie je poželjela da osjeća tugu koju bi kćerka trebala osjećati ostavši bez majke prije samo pet tjedana, ali osjećala je samo strašan umor. Pronašavši Mariahin stari grimizni ogrtač i debele čarape, riješila se je vlastite odjeće. Nabacala je na majčin krevet sve pokrivače koje je uspjela pronaći, zavukla se pod pljesnive plahte, ugasila svjetiljku i zaspala. Annie nije vjerovala da će joj ikad više biti toplo, ali preznojavala se je kad ju je oko dva sata ujutro probudio napadaj kašlja.
20
Susan Elizabeth Phillips
Rebra kao da su joj bila zdrobljena, u glavi joj je bubnjalo, grlo je boljelo. Usto joj se i piškilo, što je bio još jedan peh u kući bez vode. Kad je napokon prestala kašljati, s mukom se je izvukla ispod pokrivača. Omotana grimiznim ogrtačem, uključila je svjetiljku i oslanjajući se na zid krenula prema kupaonici. Svjetiljku je držala uperenu u pod kako ne bi vidjela svoj odraz u zrcalu iznad staromodnog umivaonika. Znala je što će vidjeti. Duguljasto, blijedo lice upalo od bolesti; šiljastu bradu; krupne, kestenjastosmeđe oči; i neukrotivu grivu svijetlosmeđe kose koja se kovrčala i uvijala gdje god je željela. Imala je lice koje su djeca voljela, ali većina muškaraca držala neobičnim, a ne zavodljivim. Kosu i lice naslijedila je od oca kojeg nikad nije upoznala – “Oženjenog muškarca. Nije želio imati veze s tobom. Sad je mrtav, Bogu hvala.” Tijelo je naslijedila od Mariah: visoko, vitko, koščatih zapešća i laktova, krupnih stopala i dugih prstiju. “Da bi bila uspješna glumica, moraš biti ili izrazito lijepa ili izrazito nadarena”, rekla je Mariah. “Dovoljno si zgodna, Antoinette, i talentirana si pantomimičarka, ali moramo biti realne...” Majka baš nije navijala za tebe. Dilly je izjavila očito. Ja ću biti tvoj navijač, objavio je Peter. Brinut ću o tebi i zauvijek te voljeti. Peterove junačke izjave Annie bi obično izmamile osmijeh, ali noćas je mogla razmišljati samo o emotivnom ponoru između muškaraca kojima je odabrala darovati svoje srce i izmišljenih junaka koje je voljela. I onom drugom ponoru – onom između života koji je zamislila za sebe i života koji je živjela. Usprkos Mariahinim prigovorima, Annie je diplomirala dramsku umjestnost i sljedećih deset godina provela klipšući na audicije. Sudjelovala je na smotrama glumaca, glumila u
Slaba na heroje
• 21
općinskim kazalištima, čak je dobila i nekoliko karakternih uloga u off-off-Broadway predstavama. Previše malo. Prošlo ljeto napokon se suočila s istinom da je Mariah bila u pravu. Bolja je trbuhozborka nego što će ikad biti glumica. A to ju je ostavilo apsolutno nigdje. Pronašla je bocu vode s aromom ginsenga koja se nekim čudom nije zaledila. I mali gutljaj izazvao je bol. Ponijevši vodu sa sobom, vratila se je u dnevni boravak. Mariah nije bila u kolibi od ljeta, netom prije no što joj je dijagnosticiran rak, ali Annie nije zamijetila mnogo prašine. Mora da je kućepazitelj obavio barem dio svog posla. Da je barem obavio i ostalo. Njezine lutke ležale su na jarkoružičastoj viktorijanskoj sofi. Lutke i automobil bili su jedino što joj je ostalo. Ne baš jedino, ispravila ju je Dilly. Istina. Tu je i zapanjujuće velik dug koji Annie nema šanse otplatiti, dug koji si je natovarila u posljednih šest mjeseci majčina života dok je pokušavala zadovoljiti svaku Mariahinu potrebu. I napokon dobiti mamino odobrenje, podsmjehnuo se Leo. Počela je skidati zaštitnu plastiku s lutaka. Svaka od njih bila je dugačka oko sedamdeset i pet centimetara, s pomičnim očima i ustima, i nogama koje su se mogle odvojiti. Uzela je u ruku Petera i gurnula dlan ispod njegove majice. Kako si lijepa, ljubljena moja Dilly, rekao je svojim najmuževnijim glasom. Žena mojih snova. A ti si najbolji muškarac. Dilly je uzdahnula. Hrabar i neustrašiv. Samo u Annieinoj mašti, izjavila je Fakinka nesvojstveno ogorčeno. Inače si jednako beskoristan kao i njezini bivši.
22
Susan Elizabeth Phillips
Samo su dva bivša, Fakinko, prekorila je Dilly prijateljicu. I svoju ozlojeđenost muškarcima stvarno ne bi smjela iskaljivati na Peteru. Sigurna sam da to ne činiš namjerno, ali počinješ zvučati kao nasilnica, a znaš što mislimo o nasilnicima. Annieina specijalnost bile su tematske lutkarske predstave, od kojih se nekoliko bavilo nasilništvom. Odložila je Petera i odmaknula Lea, a on je podrugljivo šapnuo u njezinoj glavi. Još uvijek me se bojiš. Ponekad joj se činilo da lutke imaju vlastitu volju. Navukla je grimizni ogrtač čvršće oko tijela i prišla niši s prozorom. Oluja se stišala i mjesečina je blistala kroz stakla. Promotrila je sumorni zimski krajolik – mračne sjene smreke, samotnu pustoš močvare. Tad je podigla pogled. Kuća Harp zlokobno se je nadvijala u daljini, na samome vrhu golog grebena. Na mutnom svjetlu polumjeseca ocrtavali su se njezini uglati krovovi i dramatična kula. Osim slabog žutog svjetla vidljivog visoko u kuli, kuća je bila u mraku. Taj prizor podsjetio ju je na naslovnice starih gotičkih romana u mekom uvezu, kakvi se još uvijek znadu pronaći u trgovinama rabljenih knjiga. Nije trebalo mnogo mašte da zamisli bosonogu junakinju koja bježi iz te sablasne kuće odjevena samo u tanki negliže, s prijetećim svjetlom iz kule za leđima. Te su knjige staromodne u usporedbi s današnjim erotski nabijenim vampirima, vukodlacima i stvorenjima koja mijenjaju oblik, ali ona ih je oduvijek voljela. Hranile su njezine sanjarije. Iznad nazubljenog krova kuće Harp, olujni oblaci jurišali su preko mjeseca, neobuzdano kao onaj konj i jahač koji su projurili preko ceste. Koža joj se naježila, ne od hladnoće, nego od njezine vlastite mašte. Okrenula se od prozora i pogledala Lea.
Slaba na heroje
• 23
Oči s teškim vjeđama... Cerek tankih usana... Savršeni negativac. Mogla je izbjeći toliko mnogo boli da mrzovoljnim muškarcima u koje se zaljubila nije pripisivala romantične osobine zamišljajući ih kao junake iz mašte, umjesto da je shvatila da je jedan prevarant, a drugi narcis. Leo je, međutim, druga priča. Njega je sama stvorila od tkanine i pređe. Njime ona upravlja. To ti misliš, šapnuo je. Zadrhtala je i vratila se u spavaću sobu. Ali ni dok se je zavlačila pod pokrivače, nije se mogla otresti mračne vizije kuće na hridini. Noćas sam sanjala da sam ponovno otišla u Manderley...* Sutradan ujutro kad se je probudila nije bila gladna, ali se je svejedno natjerala da pojede šaku ustajalih žitarica. U kolibi je bilo ledeno, dan je bio sumoran, i željela se je samo vratiti u krevet. Ali nije mogla živjeti u kolibi bez grijanja i tekuće vode, a što je više razmišljala o svom odsutnom kućepazitelju, to ju je hvatala veća ljutnja. Iščeprkala je jedini telefonski broj koji je imala, onaj otočke vijećnice, pošte i knjižnice u jednom, ali iako joj je mobitel bio napunjen, nije imala signala. Potonula je na ružičasti baršunasti kauč i spustila glavu među dlanove. Morat će sama potražiti Willa Shawa, a to znači da će se morati uspeti do kuće Harp. Natrag do mjesta za koje se zaklela da mu se više nikad neće približiti. Navukla je onoliko slojeva tople odjeće koliko je uspjela pronaći pa se omotala majčinim crvenim ogrtačem i zavezala stari Hermèsov rubac ispod brade. Prikupljajući svu energiju *
Uvodna rečenica gotičkog romana Rebecca Daphne du Maurier
24
Susan Elizabeth Phillips
i snagu volje, krenula je iz kolibe. Dan je bio siv kao i njezina budućnost, slani zrak hladan, a udaljenost između kolibe i kuće navrh hridine nepremostiva. Nosit ću te svaki korak puta, objavi Peter. Fakinka mu se izbelji oponašajući zvuk prdeža. Bila je oseka, ali u ovo doba godine hodanje po zaleđenim stijenama uz obalu bilo je previše opasno pa je morala ići dužim putem oko slane močvare. No Annie se nije grozila samo udaljenosti. Dilly ju je pokušala ohrabriti. Prošlo je osamnaest godina otkad si se zadnji put popela do kuće Harp. Duhovi i zlodusi davno su otišli. Annie je priljubila rub ogrtača uz nos i usta. Ne brini, rekao je Peter. Ja ću te čuvati. Peter i Dilly radili su svoj posao. Oni su bili zaduženi za raspetljavanje Fakinkinih nestašluka i uskakivanje kad je Leo prijetio. Oni su bili ti koji su prenosili poruke protiv droga, podsjećali djecu da jedu povrće, paze na svoje zube i nikome ne dopuste da dodiruje njihove genitalije. Ali uživali biste, podsmjehnuo se pa nacerio Leo. Ponekad je željela da ga nikad nije stvorila, ali bio je savršen negativac. Bio je siledžija, diler, kralj nezdrave hrane i neznanac koji pokušava odmamiti djecu s igrališta. Dođite sa mnom, dječice, i dat ću vam slatkiša koliko možete pojesti. Annie, prestani, prekorila ju je Dilly. Nitko iz obitelji Harp do ljeta nikad ne dolazi na otok. Ondje živi samo pazikuća. Leo je odbio pustiti Annie na miru. Imam Skittlese, M&Mse, Twizzlerse... i podsjetnike na sve tvoje neuspjehe. Kako ide tvoja dragocjena glumačka karijera?
Slaba na heroje
• 25
Uvukla je glavu u ramena. Mora početi meditirati ili vježbati jogu, baviti se nečime što će je naučiti da obuzda misli umjesto što im dopušta da odlutaju kamo im se hoće – ili neće. Što onda ako se njezini glumački snovi nisu ostvarili kako je željela? Djeca vole njezine lutkarske predstave. Čizme su škripale u snijegu. Mrtvi rogozi i šuplje trske virili su izobličenim glavicama kroz zaleđenu koru uspavane močvare. Ljeti ta močvara vrvi životom, ali sad je sve sumorno, sivo i tiho kao i njezine nade. Zastala je da ponovno predahne kad se je približila podnožju nedavno očišćenog pošljunčanog puteljka koji je vodio hridinom do kuće Harp. Ako Sharp može ralicom očistiti snijeg, moći će izvući i njezin automobil. Vukla se je dalje. Prije upale pluća, mogla bi otrčati uzbrdo, ali sad kad je najzad stigla do vrha, pluća su je pekla i hripala je. Daleko u podnožju, koliba je izgledala kao odbačena igračka prepuštena da se sama obrani od kršovite obale Mainea i valova koji nadiru. Udišući novu vatru u pluća, primorala se da podigne glavu. Pred njom se je na kositrenom nebu ocrtavala kuća Harp. Ukorijenjena u granit, izložena ljetnim grmljavinama i zimskim olujama, izazivala je prirodne sile da je sruše. Ostale vikendice na otoku sagrađene su na zaštićenijoj istočnoj strani, ali kuća Harp prezirala je lakši put. Izdigla se iz stjenovitih zapadnih rtova visoko iznad mora, pokrivena šindrom, odbojna smeđa drvena utvrda s nepristupačnom kulom na jednom kraju. Sve je bilo oštrih kutova: šiljasti krovovi, zasjenjene strehe i zloslutni zabati. Koliko je samo voljela ovu gotičku sumornost kad je boravila ovdje onog ljeta kad se njezina majka
26
Susan Elizabeth Phillips
udala za Elliotta Harpa. Zamišljala se je odjevenu u mišjesivu haljinu, s kožnom putnom torbom čvrsto u ruci – plemenita podrijetla, ali bez prebite pare i očajna, primorana prihvatiti skromno namještenje guvernante. Podignute brade i uspravnih ramena, s toliko bi se smjelosti suočila s okrutnim (ali izuzetno zgodnim) gospodarem zdanja, da bi se on na kraju beznadno zaljubio u nju. Vjenčali bi se i ona bi tad preuredila kuću. Nije prošlo dugo prije nego što su se romantični snovi neugledne petnaestogodišnjakinje koja je previše toga pročitala a premalo iskusila susreli s grubljom stvarnošću. Bazen je sad bio sablasno, prazno ždrijelo, a jednostavne drvene stube koje su vodile do stražnjeg i bočnih ulaza zamijenjene kamenim stubama koje su čuvale vodorige. Prošla je pokraj štale i zaputila se grubo očišćenom stazom do stražnjih vrata. Shawu će biti bolje da je u kući, umjesto što galopira naokolo na jednom od konja Elliota Harpa. Pritisnula je zvonce, ali ga nije čula da zvoni u unutrašnjosti. Kuća je prevelika. Čekala je pa pozvonila ponovno, no nitko nije otvorio. Otirač pred vratima izgledao je kao da je netko na njega nedavno otresao snijeg s cipela. Pokucala je jače. Vrata su se otvorila škripeći. Bilo joj je toliko hladno da je bez oklijevanja zakoračila u predsoblje. Razni odjevni predmeti za boravak izvan kuće, zajedno s brojnim metlama i krpama, visjeli su na kukama. Skrenula je prema glavnoj kuhinji i zastala. Sve je bilo drugačije. U kuhinji više nije bilo ormarića od orahovine i kućanskih aparata od nehrđajućeg čelika koje je pamtila otprije osamnaest godina. Sad je izgledala kao da je gurnuta kroz vremeplov natrag u devetnaesto stoljeće.
Slaba na heroje
• 27
Zida između kuhinje i prostorije u kojoj se je nekoć posluživao doručak više nije bilo, pa je prostor bio dvostruko veći no prije. Svjetlo je prodiralo kroz visoke, horizontalne prozore, ali kako su prozori sad bili postavljeni najmanje metar i osamdeset od poda, samo je veoma visoka osoba mogla vidjeti kroz njih. Gruba žbuka prekrivala je gornju polovicu zidova, dok je donja bila prekrivena nekoć bijelim pločicama veličine deset četvornih centimetara, od kojih su neke bile okrhnutih rubova, a druge napukle od starosti. Pod je bio od starog kamena, kamin čađava špilja dovoljno velika da se u njemu ispeče divlja svinja... ili čovjek koji je bio dovoljno nepromišljen da ga uhvate kako krade divljač na posjedu svog gospodara. Umjesto u kuhinjskim ormarićima, kamene zdjele i zemljani lonci stajali su na grubim policama. Visoki, samostojeći ormari od tamna drveta uzdizali su se s obje strane bezizražajnog, golemog štednjaka od lijevanog željeza. U kamenom seljačkom sudoperu ležala je neuredna hrpa prljavog posuđa. Bakreni lonci i tave – ne sjajni i ulašteni, nego ulubljeni i pohabani – visjeli su iznad dugog, izbrazdanog drvenog stola za pripremu hrane, namijenjenog za odrubljivanje kokošjih glava, tranširanje ovčjih kotleta ili tučenje vrhnja za večeru njegovog gospodstva. Kuhinja je morala biti renovirana, ali kakva se to renovacija vraća dva stoljeća u prošlost? I zašto? Bježi! vrisnula je Puslica. Nešto ovdje gadno ne valja! Kad god bi Puslica postala histerična, Annie je računala na Dillyinu hladnu glavu i razboritost, ali Dilly je šutjela, a ni Fakinka nije uspjela smisliti nijedan štos. ‒ Gospodine Shaw? – Annieinu glasu nedostajala je uobičajena prodornost.
susan elizabeth phillips
Slaba na heroje
k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a •
On je povučeni pisac čija mašta stvara jezovite romane strave i užasa. Ona je neuspješna glumica čija se karijera svela na lutkarske predstave za djecu. On zna desetak načina kako likove u svojim romanima ubiti golim rukama. Ona zna desetak načina da publika umre od smijeha. Ali sad se ne smije. Annie Hewitt došla je na otok Peregrine usred snježne oluje i na izmaku snaga. Bez novca je, potištena, ali još nije posve spremna odustati. Njezine lutke, ljubavni romani koje obožava i malo hrabrosti jedino je što joj je preostalo. Annie ne može biti nespremnija no što jest za ono što zatiče u kolibi Moonraker, i za muškarca koji živi u kući Harp, tajanstvenom zdanju koje se nadvija nad kolibom. Kad je bila tinejdžerica, taj muškarac izdao ju je na način koji ona neće moći nikad zaboraviti ni oprostiti. Sad su zarobljeni zajedno na zaleđenom otoku s usamljenom udovicom, nijemom djevojčicom i stanovnicima grada koji ne znaju brinuti svoja posla. Je li on negativac kakvog pamti ili se je promijenio? Glava joj govori da se nije promijenio. Srce da jest. Zima će biti duga i vrela.
w w w. moz aik- k njiga. hr
119,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x