Smrtonosno bijelo

Robert Galbraith SMRTONOSNO BIJELO

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristota Naslov izvornika

Lethal White Prvo izdanje u Velikoj Britaniji, Sphere 2018.

Copyright © J.K. Rowling 2018 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Moralna autorska prava su utvrđena.

Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni, izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna.

Nakladnik

Oblikovanje naslovnice i fotografija

Mozaik knjiga, Zagreb Za nakladnika

Duncan Spilling © Little Brown Book Group Limited 2018.

Bojan Vidmar

dodatna tekstura © Arigato, Shutterstock

Glavni urednik

Tisak

Zoran Maljković

Denona, Zagreb, ožujak 2018.

Urednik

Zoran Maljković Lektor

xxx xxx Grafička urednica

Marija Morić

ISBN 978-953-14-2533-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Sva prava pridržana.

Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Robert Galbraith

Smrtonosno bijelo S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Di i Rogeru, i u sjećanje na dražesno bijelog Spikea.

PROLOG

Sreća, draga Rebekka, sreća je prije svega onaj smiren i radostan, siguran osjećaj nedužnosti.

Henrik Ibsen, Rosmersholm

D

a barem labudovi zaplivaju jedan uz drugog na tamnozelenu jezeru, ova fotografija možda bi bila krunsko postignuće u karijeri fotografa za vjenčanja.

Nije želio promijeniti položaj para, jer meko svjetlo ispod krošnji stabala pretvaralo je mladenku raspuštene, zlatnocrvene kose u prerafaelitskog anđela i naglašavalo isklesane jagodice njezina supruga.

Nije se mogao sjetiti kad su ga posljednji put unajmili da fotografira tako zgodan par. Za netom vjenčane gospodina i gospođu Cunliffe nisu mu trebali trikovi zanata, nije morao zamoliti damu da se malo nakosi kako joj se ne bi vidjelo salo na leđima (u najmanju ruku bila je mrvicu premršava, ali na fotografiji će dobro izgledati), nije bilo potrebe predložiti mladoženji da „snime jednu zatvorenih usta“, jer gospodin Cunliffe imao je savršeno ravne i bijele zube. Jedino što je trebalo sakriti, a to može retuširati na konačnim fotografijama, bila je ružna brazgotina na mladenkinoj podlaktici: crvena i vrlo uočljiva, s još uvijek vidljivim tragovima šavova.

Kad je fotograf tog jutra došao u kuću njezinih roditelja, nosila je elastični štitnik. Zaprepastio se kad ga je skinula za fotografiranje. Čak se i zapitao nije li se neuspješno pokušala ubiti prije vjenčanja, jer u životu se svega nagledao. Kako i ne bi, nakon dvadeset godina u tom poslu.

Robert Galbraith

– Netko me je napao – rekla je gospođa Cunliffe, odnosno Robin Ellacott, kako se zvala prije dva sata. Fotograf je bio gadljiv muškarac. Odagnao je iz misli sliku oštrice koja zarezuje tu meku, blijedu kožu. Srećom, ružna brazgotina sad je bila skrivena sjenom buketa bež ruža gospođe Cunliffe.

Labudovi, prokleti labudovi. Da oba nestanu iz drugog plana, ne bi bilo važno, ali labud je stalno uranjao, kitnjasta piramida njegove stražnjice stršala je iz sredine jezera kao vrh ledena brijega i izvijanjem mreškala površinu vode, pa će ga na računalu biti puno teže izbrisati nego što misli mladi gospodin Cunliffe, koji je već predložio taj lijek.

Labudica je u međuvremenu i nadalje oklijevala uz obalu: otmjena, spokojna i odlučno izvan kadra.

– Jeste li gotovi? – upitala je vidno nestrpljiva mladenka.

– Cvjetiću, izgledaš božanstveno – rekao je mladoženjin otac Geoffrey, koji je stajao iza fotografa. Već je zvučao pripito. Roditelji mladog para, kum i djeveruše promatrali su iz hlada obližnjih stabala. Najmlađu djeverušu, malu djevojčicu, valjalo je obuzdati da ne baca kamenčiće u jezero, i sad je cmizdrila majci koja joj se neprestano obraćala iritantnim šapatom.

– Jeste li gotovi? – ponovno je upitala Robin, ne obazirući se na svekra.

– Još malo – lagao je fotograf. – Robin, okrenite se, molim vas, malo više prema suprugu. Odlično. Da vidim široke, lijepe osmijehe. Široke osmijehe, molim!

Par je zračio napetošću koja se nije mogla posve pripisati napornom poziranju. Fotograf nije mario. Nije on bračni savjetnik. Vidio je parove koji su urlali jedno na drugo dok je on namještao svjetlo. Jedna je mladenka odjurila kao furija s vlastite proslave vjenčanja. Da zabavi prijatelje, još uvijek je čuvao mutnu fotografiju iz 1998., na kojoj mladoženja udara kuma glavom.

Iako su oboje bili zgodni, gospodinu i gospođi Cunliffe nije predviđao sretan brak. Duga brazgotina na mladenkinoj ruci odbila ga je od samog početka. Cijela mu se ta stvar činila zlokobnom i odbojnom.

Karijera zla

– Dosta je – najednom je rekao mladoženja, odmičući ruku s Robinina struka. – Imamo dovoljno fotografija, zar ne?

– Čekajte, evo i drugog! – srdito je odvratio fotograf.

U trenutku kad je Matthew pustio Robin, labudica je s daleke obale zaplivala tamnozelenim jezerom prema svom mužjaku.

– Čovjek bi pomislio da to rade namjerno, zar ne, Linda? – nasmijuljio se Geoffrey mladenkinoj majci. – Proklete živine.

– Nema veze – odvratila je Robin, podižući dugu suknju s cipela malo preniskih potpetica. – Sigurna sam da imamo dobrih fotografija.

Dugim je koracima izašla iz šumarka na blještavo sunčevo svjetlo pa krenula travnjakom prema dvorcu iz sedamnaestoga stoljeća, pred kojim se većina uzvanika već okupila, pijuckajući pjenušac i diveći se pogledu iz hotela.

– Mislim da je boli ruka – rekla je mladenkina majka mladoženjinu ocu.

Vraga je boli ruka, pomislio je fotograf s pomalo okrutnom zluradošću. Posvadili su se u automobilu.

Par je izgledao prilično sretno pod kišom konfeta koja ih je ispratila iz crkve, ali kad su stigli u ladanjski hotel, na licima su imali krute izraze ljudi koji jedva potiskuju gnjev.

– Bit će ona dobro. Samo joj treba piće – smireno je odgovorio Geoffrey. – Matte, idi joj pravi društvo.

Matthew je već krenuo za svojom mladenkom i brzo je sustizao dok je nabadala travnjakom na šiljastim potpeticama. I ostali su pošli za njima, a šifon boje metvice, od kojeg su bile sašivene haljine djeveruša, mreškao se na vrućem povjetarcu.

– Robin, moramo razgovarati.

– Slušam.

– Stani sekundu.

– Ako stanem, obitelj će nas sustići.

Matthew se osvrnuo iza sebe. Bila je u pravu.

– Robin...

9

Robert Galbraith

– Ne diraj mi ruku!

Rana ju je boljela na vrućini. Željela je naći torbu u koju je spremila čvrsti štitnik, ali sigurno je negdje izvan dosega u apartmanu za mladence, gdje god se taj apartman nalazio.

Mnoštvo uzvanika okupljenih u sjeni hotela sad se već bolje vidjelo. Žene je zahvaljujući šeširima bilo lako raspoznati. Matthewova teta Sue nosila je šešir intenzivno modre boje, a Robinina šogorica Jenny zapanjujuću nakaradu od žuta perja. Muški gosti izgledali su jednako u tamnim odijelima. S ove je udaljenosti bilo nemoguće vidjeti je li Cormoran Strike među njima.

– Stani već jednom! – rekao je Matthew, jer odmaknuli su daleko od obitelji, koja je uskladila brzinu prema njegovoj maloj nećakinji.

Robin se zaustavila.

– Samo sam se zaprepastio kad sam ga vidio, ništa drugo – oprezno je započeo Matthew.

– Misliš da sam ja očekivala da će banuti usred obreda i srušiti cvijeće? – upitala je Robin.

Matthew bi podnio taj odgovor, da nije bilo osmijeha koji je Robin pokušavala suspregnuti. Nije zaboravio radost na njezinu licu kad je njezin bivši šef nepozvan uletio na njihovo vjenčanje. Pitao se hoće li joj ikad moći oprostiti što je „uzimam“ rekla s pogledom prikovanim za krupnog, ružnog, neurednog Cormorana Strikea, a ne za svog novog supruga. Svi u crkvi sigurno su vidjeli kako mu se ozareno nasmiješila.

Njihove obitelji ponovno su ih sustizale. Matthew je nježno savio prste oko Robinine nadlaktice, nekoliko centimetara iznad rane od noža. Nije se opirala, ali slutio je da je to zato što se nada da se približava Strikeu.

– Rekao sam ti u automobilu, ako se želiš vratiti raditi za njega...

– ... jebena sam glupača – dovršila je Robin.

Muškarci okupljeni na terasi sad su se već mogli raspoznati, ali Robin nigdje nije vidjela Strikea. Bio je krupan muškarac. Trebala bi ga moći uočiti čak i među svojom braćom i stričevima, koji su svi 10

Smrtonosno bijelo

bili viši od metar i osamdeset. Njezino raspoloženje, koje se uzvinulo nebu pod oblake kad se Strike pojavio, strmoglavilo se kao mokri ptići. Sigurno je otišao odmah nakon obreda, umjesto da se ukrca u minibus koji je vozio do hotela. Njegovo kratko pojavljivanje bilo je gesta dobre volje i ništa više. Nije došao ponovno joj ponuditi posao, samo da joj čestita na novom životu.

– Slušaj – srdačnije joj se obratio Matthew. Znala je da je i on promotrio mnoštvo, vidio da u njemu nema Strikea i zaključio što i ona.

– U automobilu sam ti samo pokušao reći da sama odlučiš što ćeš.

Ako je želio... ako želi da se vratiš... zaboga, zabrinuo sam se. Raditi za njega nije bilo baš sigurno, zar ne?

– Ne – odgovorila je Robin, osjećajući bolno pulsiranje rane od noža. – Nije bilo sigurno.

Okrenula se prema svojim roditeljima i drugim članovima obitelji pa zastala da ih sustignu. Slatki, draškav miris vruće trave ispunio joj je nosnice, a sunce joj je žarilo naga ramena.

– Želiš li ići k ujni Robin? – upitala je Matthewova sestra svoju malu kćer.

Mala Grace poslušno je ščepala Robininu ozlijeđenu ruku i objesila se na nju, a Robin je bolno jauknula.

– Oh, strašno mi je žao, Robin... Gracie, pusti ujninu ruku...

– Pjenušac! – dreknuo je Geoffrey. Zagrlio je Robin oko ramena i poveo je prema mnoštvu koje je čekalo.

Kao što je Strike i očekivao od skupog, ladanjskog hotela, muški zahod bio je besprijekorno čist i mirisan. Poželio je da je mogao donijeti kriglu piva u hladnu, mirnu zahodsku kabinu, ali to bi možda samo pojačalo dojam da je zloglasni alkoholičar koji je uz jamčevinu pušten iz zatvora da dođe na vjenčanje. Hotelsko je osoblje već ionako bilo gotovo neskriveno sumnjičavo na njegovu tvrdnju da je uzvanik na vjenčanju Cunliffe-Ellacot.

11

Robert Galbraith

Čak i kad nije bio ozlijeđen, Strike je djelovao zastrašujuće, onako krupan, tamnokos, uvijek naizgled mrzovoljan i boksačkoga nosa. Danas je izgledao kao da je tek izašao iz ringa. Nos mu je bio slomljen, ljubičast i zbog otekline dvostruko veći nego inače, oba oka natečena i u modricama, a jedno uho upaljeno i ljepljivo od svježih, crnih šavova. Ranu od noža na dlanu skrivao je zavoj, ali njegovo najbolje odijelo bilo je zgužvano i zamrljano vinom kojim se zalio kad ga je prošli put odjenuo. Najbolje što se o njegovu izgledu moglo reći bilo je da je prije odlaska u Yorkshire uspio zgrabiti lijevu i desnu cipelu iz istog para.

Zijevnuo je, zatvorio bolne oči i kratko naslonio glavu na hladni pregradni zid. Bio je toliko umoran da je lako mogao zaspati sjedeći na zahodskoj školjci. Ali morao je pronaći Robin i zamoliti je – preklinjati je, bude li potrebno – da mu oprosti što ju je otpustio i vrati se na posao. Učinilo mu se da je na njezinu licu vidio oduševljenje kad su im se pogledi sreli u crkvi. A dok je ruku pod ruku s Matthewom izlazila iz crkve, definitivno mu se osmjehivala od uha do uha, pa je požurio natrag kroz groblje zamoliti svoga prijatelja Shankera, koji je sad spavao na parkiralištu u Mercedesu posuđenom za putovanje, da slijedi minibus na proslavu vjenčanja.

Nije želio ostati na ručku i govorima: nije potvrdio dolazak kad je dobio pozivnicu prije nego što je otpustio Robin. Želio je samo kratko porazgovarati s njom, ali to se dosad pokazalo nemogućim. Zaboravio je kakva su vjenčanja. Dok ju je tražio u mnoštvu na terasi, našao se u neugodnom središtu pozornosti stotine parova znatiželjnih očiju. Odbio je pjenušac, koji ne voli, pa se povukao u bar u potrazi za pivom. Tamnokos mladić, koji ga je svojim čelom i nečim oko usta podsjećao na Robin, pošao je za njim praćen jatom mladih ljudi, i svi su jedva potiskivali uzbuđenje.

– Ti si Strike, zar ne? – upitao je mladić.

Detektiv je kimnuo.

– Martin Ellacott – predstavio se mladić. – Robinin brat.

12

Smrtonosno bijelo

– Drago mi je – odgovorio je Strike, podižući zavijenu ruku da pokaže da se ne može rukovati. – Znaš li gdje je ona?

– Fotka se. – Martin je pokazao na iPhone u svojoj ruci. – Spominju te u vijestima. Uhvatio si Rasparača iz Shacklewella.

– Oh. Da. Iako je na dlanu i uhu imao svježe rane od noža, činilo mu se da je od nasilnih događaja otprije dvanaest sati prošlo puno vremena.

Razlika između prljavog skrovišta u kojem je stjerao ubojicu u kut i ovog hotela s četiri zvjezdice bila je toliko napadna da su se činili odvojenim stvarnostima.

U bar je sad ušla žena bijeloplave kose s treperavim, tirkiznim šeširom. I ona je u ruci držala mobitel, a oči su joj jurile gore-dolje dok je uspoređivala Strikea uživo s fotografijom na ekranu.

– Oprosti, moram pišati – rekao je Strike Martinu i udaljio se prije nego što mu itko drugi priđe. Uvjerivši sumnjičavo hotelsko osoblje da je jedan od uzvanika na vjenčanju, sakrio se u zahod.

Ponovno zijevnuvši, pogledao je na sat. Fotografiranje je dosad već sigurno završilo. S bolnom grimasom, jer tablete protiv bolova koje su mu dali u bolnici davno su prestale djelovati, Strike je ustao sa zahodske školjke, otključao vrata i vratio se među neznance koji su zurili u njega.

Gudački kvartet bio je postavljen u dnu prazne blagovaonice. Zasvirao je dok su se uzvanici svrstavali u špalir na koji je Robin zacijelo pristala u određenom trenutku tijekom priprema za vjenčanje.

U dogovorima za ovaj dan odrekla se tolikog dijela odgovornosti, da je stalno nailazila na ovakva mala iznenađenja. Na primjer, zaboravila je da je fotografiranje dogovoreno u hotelu, a ne u crkvi.

Da odmah nakon obreda nisu odjurili Daimlerom, možda bi imala prilike razgovarati sa Strikeom i zamoliti ga – preklinjati ga, ako je potrebno – da je primi natrag. Ali on je otišao ne obrativši joj se 13

Robert Galbraith

i sad se pitala ima li nakon toga hrabrosti, ili poniznosti, nazvati ga i preklinjati za posao.

Nakon blještava sunčeva svjetla u vrtu, blagovaonica se doimala mračnom sa svojim drvenim oplatama na zidovima, brokatnim zavjesama i uljima na platnu u pozlaćenim okvirima. Zrak je bio prožet teškim mirisom cvjetnih aranžmana, a staklo i srebrni jedaći pribor svjetlucali su na snježnobijelim stolnjacima. Glazbu gudačkog kvarteta, koja je odjekivala u drvom obloženoj prostoriji, brzo je nadjačao odjek koraka uzvanika koji su se penjali stubama s vanjske strane, okupljali ispred vrata, razgovarali i smijali se, već puni pjenušca i piva.

– Evo nas! – zagrmio je Geoffrey, koji je u tom danu naizgled uživao više od ikoga drugog. – Neka uđu čestitari!

Robin je sumnjala da bi Geoffrey bio tako nesuzdržano razdragan, da je Matthewova majka bila živa. Pokojna gospođa Cunliffe stalno ga je poprijeko pogledavala i gurkala laktom, stalno suzbijala sve znakove neobuzdanih osjećaja. Sue, sestra gospođe Cunliffe, bila je jedna od prvih koji su im došli čestitati, hladna kao led, jer željela je sjediti za glavnim stolom, ali joj je ta povlastica bila uskraćena.

– Kako si, Robin? – upitala je cmoknuvši zrak uz Robinino uho.

Jadna, razočarana i kriva jer nije sretna, Robin je najednom osjetila koliko je ova žena, njezina nova teta po mužu, ne voli. – Krasna vjenčanica – rekla je teta Sue, ali pogled joj je već bio na zgodnom Matthewu.

– Da je barem tvoja majka... – započela je Sue pa uzdahnula i sakrila lice u rupčić koji je već pripremila u ruci.

Novi nasmiješeni prijatelji i rođaci nagrnuli su u blagovaonicu, ljubili ih, rukovali se s njima. Geoffrey je zadržavao kolonu čestitara i kao medvjed grlio sve koji se tome nisu aktivno opirali.

– Znači, ipak je došao – rekla je Katie, Robinina najdraža rođakinja. Da nije bila u visokom stupnju trudnoće, bila bi jedna od djeveruša. Danas joj je bio termin. Robin se čudila što još uvijek može hodati. Kad se nagnula poljubiti je, trbuh joj je bio tvrd kao lubenica.

14

Smrtonosno bijelo

– Tko je došao? – upitala je Robin kad je Katie koraknula u stranu zagrliti Matthewa.

– Tvoj šef. Strike. Martin ga je maloprije zaskočio u...

– Katie, mislim da si ti za onim stolom – prekinuo ju je Matthew, pokazujući stol nasred prostorije. – Sigurno jedva čekaš da sjedneš, mora da ti je teško na ovoj vrućini.

Robin je jedva primijetila sljedeće čestitare. Nasumce je odgovarala na njihove dobre želje i stalno pogledavala prema vratima kroz koja su svi nadirali. Je li Katie željela reći da je Strike ipak u hotelu?

Je li pošao za njom iz crkve? Hoće li se pojaviti? Gdje se skriva? Posvuda ga je tražila – na terasi, u hodniku, u baru. Nada se probudila… i ponovno nestala. Možda ga je Martin, čuven po manjku takta, otjerao? Tad se podsjetila da Strike nije tako osjetljivo stvorenje i nada se ponovno pojavila. I dok se njezino unutarnje ja kolebalo između iščekivanja i strahovanja, nije mogla glumiti osjećaje uobičajene na dan vjenčanja, iako je znala da Matthew primjećuje njihov manjak i da joj zbog toga zamjera.

– Martine! – radosno je kliknula Robin kad se pojavio njezin mlađi brat s prijateljima, već strusivši tri piva.

– Pretpostavljam da znaš – rekao je Martin, uzimajući zdravo za gotovo da ona mora znati. U ruci je držao mobitel. Prenoćio je kod prijatelja, prepustivši svoju sobu rođacima s Juga.

– Znam što?

– Da je sinoć uhvatio Rasparača.

Martin je podigao mobitel pokazati joj članak. Zinula je vidjevši tko je Rasparač. Podlaktica ju je boljela od rane koju joj je nožem nanio taj muškarac.

– Je li još uvijek ovdje? – upitala je, odustajući od svake glume. – Strike? Martine, je li rekao da će ostati?

– Za Boga miloga – progunđao je Matthew.

– Oprosti – ispričao se Martin primijetivši Matthewovu zlovolju.

– Zadržavam čestitare.

15

Robert Galbraith

Martin se udaljio. Robin se okrenula prema Matthewu i kao na termalnoj slici vidjela krivnju kojom je zračio.

– Znao si – rekla je, odsutno se rukujući s pratetom koja se nagnula prema njoj očekujući poljubac.

– Što sam znao? – obrecnuo se Matthew.

– Da je Strike uhvatio...

Ali njezinu pozornost sad su zahtijevali Matthewov stari prijatelj s fakulteta Tom i njegova zaručnica Sarah. Jedva je čula ijednu riječ koju je Tom rekao, jer stalno je promatrala vrata u nadi da će na njima ugledati Strikea.

– Znao si – ponovila je kad su se Tom i Sarah udaljili, ali prekinuo ih je Geoffrey, koji je sreo rođaka iz Kanade. – Zar ne?

– Jutros sam na vijestima čuo samo nekoliko posljednjih riječi – promrmljao je Matthew. Izraz njegova lica ogrubio je kad je pogledao prema vratima. – Evo ga. Želja ti se ispunila.

Robin se okrenula. Strike je upravo ušao, sagnuvši se da ne lupi o dovratak. Jedno oko bilo mu je sivo i ljubičasto iznad guste brade, jedno uho natečeno i zašiveno. Kad su im se pogledi sreli, podigao je zavijenu ruku i pokušao se skrušeno osmjehnuti, što je završilo bolnim lecanjem.

– Robin – rekao je Matthew. – Slušaj, moram ti...

– Za minutu – odvratila je s radošću koja joj je cijeli dan napadno nedostajala.

– Prije nego što razgovaraš s njim, moram ti reći da sam...

– Matte, molim te, zar to ne može pričekati?

Nitko u obitelji nije želio zaustaviti Strikea, koji je svojom ozlijeđenom rukom jasno davao do znanja da se ne može rukovati. Zavijeni dlan držao je ispred tijela i bočno se približavao uz red čestitara. Geoffrey ga je strijeljao pogledom, a ni Robinina majka, kojoj se svidio pri njihovu jedinom prethodnom susretu, nije mu uzvratila osmijehom kad ju je pozdravio imenom. Svi uzvanici u blagovaonici naizgled su utihnuli i promatrali.

16

Smrtonosno bijelo

– Nisi morao biti onako dramatičan – rekla je Robin s osmijehom gledajući njegovo natečeno lice kad se najzad našao ispred nje. Uzvratio joj je osmijehom, ma koliko ga to boljelo. Putovanje od tristo kilometara, na koje se tako vratolomno zaputio, na kraju je vrijedilo truda zbog osmijeha koji mu je uputila. – Onako banuti u crkvu.

Mogao si samo nazvati.

– Da, oprostite što sam srušio cvijeće – odgovorio je Strike, uključujući u ispriku i mrzovoljnog Matthewa. – Zvao sam, ali...

– Jutros nisam imala mobitel uza se – rekla je Robin, svjesna da zadržava red čestitara, ali više je nije bilo briga. – Zaobiđite nas – veselo je rekla Matthewovoj šefici, visokoj crvenokosoj ženi.

– Ne, zvao sam... kad je to bilo? Prekjučer?

– Molim? – iznenadila se Robin, dok je Matthew ukočeno razgovarao s Jemimom.

– Nekoliko puta – rekao je Strike. – Ostavio sam poruku.

– Nisam primila nijedan poziv ni poruku. Čavrljanje i žamor stotina uzvanika i nježna melodija gudačkog kvarteta najednom su zvučali prigušeno, kao da ju je pritisnuo debeli balon zaprepaštenja.

– Kad si... što si... prekjučer?

Otkad je došla u roditeljsku kuću, neprestano je bila zauzeta zamornim pripremama za vjenčanje, ali svejedno je često kradomice provjeravala mobitel, u nadi da ju je Strike zvao ili joj poslao poruku. Sama u krevetu u jedan ujutro tog dana provjerila je popis poziva, uzaludno se nadajući da će na njemu naći njegov propušteni poziv, ali popis je bio izbrisan. Budući da je nekoliko posljednjih tjedana jedva spavala, zaključila je da se onako umorna zabunila, pritisnula pogrešnu tipku, slučajno ga izbrisala...

– Ne želim ostati – promrmljao je Strike. – Samo sam želio reći da mi je žao i zamoliti te da se vratiš...

– Moraš ostati – prekinula ga je ispruživši ruku i uhvativši njegovu, kao da bi on mogao pobjeći.

17

Robert Galbraith

Srce joj je lupalo tako brzo da je jedva uspijevala disati. Znala je da je problijedjela kad se prostorija zanjihala oko nje.

– Molim te, ostani – rekla je, još uvijek ga čvrsto držeći za ruku i ignorirajući Matthewa koji se kostriješio pokraj nje. – Moram... želim razgovarati s tobom. Mama?

Linda je prišla. Kao da je čekala da je kći pozove i nije se doimala sretnom.

– Hoćeš li, molim te, smjestiti Cormorana za neki stol? – upitala je Robin. – Možda sa Stephenom i Jenny?

Ozbiljna lica, Linda je odvela Strikea. Još je nekoliko posljednjih gostiju čekalo da čestita mladencima. Robin se više nije mogla smješkati i čavrljati.

– Zašto nisam primila Cormoranove pozive? – upitala je Matthewa dok se jedan vremešni muškarac bez njihove dobrodošlice i pozdrava vukao prema stolovima.

– Pokušavao sam ti reći...

– Matthew, zašto nisam primila pozive?

– Robin, možemo li o tome poslije?

Istina je nahrupila na nju tako naglo da je zadahtala.

– Ti si izbrisao popis mojih poziva – brzo je zaključila. – Tražio si od mene zaporku kad sam se na benzinskoj vratila iz toaleta. – Posljednja dva uzvanika samo su pogledala mladenkin i mladoženjin izraz lica i brzo prošla pokraj njih ne zahtijevajući njihov pozdrav. – Uzeo si moj telefon. Rekao si da ti treba zbog bračnog putovanja. Jesi li preslušao njegovu poruku?

– Jesam – odgovorio je Matthew. – I izbrisao sam je.

Tišina koja joj je dotad naizgled odzvanjala u ušima pretvorila se u kreštavo cviljenje. Zavrtjelo joj se u glavi. Stajala je prikovana obrednim obvezama u širokoj, bijeloj, čipkanoj vjenčanici koja joj se nije sviđala, vjenčanici koju je dala prepraviti jer je vjenčanje već jednom bilo odgođeno. Sto mutnih lica njihalo se na rubu njezina vidnog polja. Uzvanici su bili gladni i nestrpljivi.

18

Smrtonosno bijelo

Pogledom je pronašla Strikea; okrenut joj leđima, stajao je pokraj Linde i čekao da postave pribor za još jednu osobu za stolom njezina starijeg brata Stephena. Zamislila je da mu prilazi i kaže: „Hajdemo odavde.“ Da to učini, što bi on odgovorio?

Njezini su roditelji potrošili tisuće funti na ovaj dan. Prepuna prostorija čekala je da mladenka i mladoženja zauzmu svoja mjesta za glavnim stolom. Bljeđa od vjenčanice, Robin je krenula za svojim novim suprugom prema njihovim sjedalima, a uzvanici su zapljeskali.

Pedantni konobar kao da je odlučio produžiti Strikeovu nelagodu.

Dok je čekao da se za njega postavi dodatni jedaći pribor, Strike nije imao drugog izbora nego stajati pred očima uzvanika za svim stolovima. Linda, koja je bila gotovo trideset centimetara niža od detektiva, ostala je uz njega dok je mladi konobar jedva primjetno namještao vilicu za desert i okretao tanjur da ukras na rubu bude u skladu s ostalim tanjurima. Ono malo Lindina lica što je Strike mogao vidjeti ispod šešira izgledalo je srdito.

– Najljepša vam hvala – rekao je kad se konobar napokon udaljio, ali kad je uhvatio naslon svog stolca, Linda je lagano položila ruku na njegov rukav. Njezin nježni dodir djelovao je kao okov, jer bio je popraćen aurom ogorčena majčinstva i uvrijeđene gostoljubivosti. Silno je nalikovala na svoju kći. I Lindina kosa, koja je već počela sijedjeti, bila je zlatnocrvena, a srebrni šešir naglašavao je sjajne sivoplave oči.

– Zašto si došao? – upitala je kroz stisnute zube dok su konobari užurbano koračali oko njih, poslužujući predjela. Dolazak hrane barem je skrenuo pozornost ostalih uzvanika. Lativši se dugo očekivana ručka, počeli su razgovarati.

– Zamoliti Robin da se vrati raditi sa mnom.

– Otpustio si je. Srce si joj slomio.

Nato je mogao reći puno toga, ali odlučio je šutjeti iz poštovanja prema onom što je Linda zacijelo propatila kad je na kćerinoj ruci vidjela ranu od dvadeset centimetara duge oštrice noža.

19

Robert Galbraith

– Dok je radila za tebe, triput je napadnuta – nastavila je Linda, a obrazi su joj se zarumenjeli. – Triput.

Strike joj je posve iskreno mogao reći da prihvaća odgovornost samo za prvi od tih napada. Drugi se dogodio kad se Robin oglušila na njegove jasne upute, a treći kao posljedica ne samo njezina neposluha nego i ugrožavanja istrage ubojstva i njegove agencije.

– Ne spava. Čujem je noću...

Lindine oči su se caklile. Pustila je njegovu ruku, ali je šapnula: – Ti nemaš kćer. Ne možeš shvatiti što prolazimo.

Prije nego što je on onako mrtav umoran uspio išta odgovoriti, odrješitim je korakom otišla do glavnog stola. Uhvatio je Robinin pogled iznad predjela koje nije ni okusila. Robin se tjeskobno namrštila, kao da se boji da bi on mogao otići. Lagano je izvio obrve i napokon se skljokao na svoje sjedalo.

Krupan lik s njegove lijeve strane zlokobno se pomaknuo. Strike se okrenuo i ugledao nove oči kao Robinine, nasađene iznad ratoborne čeljusti i nadsvođene čupavim obrvama.

– Ti si sigurno Stephen – rekao je Strike.

Robinin stariji brat samo je progunđao, i nadalje ga strijeljajući pogledom. Obojica su bili krupni muškarci, i dok su sjedili onako stisnuti jedan uz drugog, Stephenovo rame okrznulo je Strikeovo kad je posegnuo za svojom kriglom. Ostali za stolom zurili su u Strikea.

Podigao je desnu ruku u svojevrsni malodušni pozdrav, sjetio se da je povijena tek kad je vidio zavoj i pomislio da time samo privlači još više pažnje na sebe.

– Bog, ja sam Jenny, Stephenova žena – obratila mu se brineta širokih ramena, koja je sjedila sa Stephenove druge strane. – Izgledaš kao da ti treba piće.

Preko Stephenova tanjura, dodala mu je nedirnutu kriglu piva. Strike je bio toliko zahvalan da bi je mogao poljubiti. Iz poštovanja prema Stephenovu mrku pogledu, ograničio se na iskreno „hvala“ i ispio pola krigle u jednom gutljaju. Krajičkom oka vidio je da Jenny nešto 20

Smrtonosno bijelo

šapuće u Stephenovo uho. Stephen je pričekao da Strike odloži kriglu, a onda se nakašljao i osorno rekao: – Red je da ti čestitam.

– Zašto? – ravnodušno je upitao Strike.

Izraz Stephenova lica postao je malo manje jarostan.

– Pa uhvatio si onog ubojicu.

– Oh, to. – Strike je lijevom rukom podigao vilicu sa stola i nabo predjelo od lososa. Tek kad ga je cijelog progutao u jednom zalogaju i primijetio da se Jenny smije, shvatio je da se prema njemu trebao ponijeti s više poštovanja. – Oprostite – promrmljao je. – Jako sam gladan.

Stephen ga je sad promatrao s tračkom odobravanja.

– Nema smisla, zar ne? – rekao je, gledajući pjenicu na svom tanjuru. – Uglavnom je zrak.

– Cormorane, bi li samo mahnuo Jonathanu? – obratila mu se Jenny. – Robininu drugom bratu, tamo je.

Strike je pogledao u smjeru koji mu je pokazivala. Vitak mladić tena i kose kao Robinini oduševljeno mu je mahao sa susjednog stola.

Strike ga je kratko, smeteno pozdravio.

– Znači, želiš da ti se vrati, je li? – otvorio je vatru Stephen.

– Da, želim – odgovorio je Strike.

Napola je očekivao srditu reakciju, ali Stephen je samo dugo uzdahnuo.

– Pretpostavljam da bi mi trebalo biti drago. Nikad je nisam vidio sretniju nego kad je radila za tebe. Kad smo bili klinci, stalno sam je zajebavao jer je govorila da želi biti policajka. Sad bih volio da nisam.

– Prihvatio je novu kriglu od konobara i uspio popiti dojmljivu količinu prije nego što je nastavio. – Sad kad se toga sjetim, ponašali smo se kao šupci prema njoj, a onda joj se... kako god bilo, ovih se dana malo bolje zauzima za sebe.

Stephenov pogled odlutao je do glavnog stola, a Strike, koji je glavnom stolu bio okrenut leđima, pomislio je da i on ima opravdanje kradom pogledati Robin. Šutjela je: niti je jela niti je gledala Matthewa.

21

Robert Galbraith

– Ne sad, druškane – čuo je kako Stephen govori, a kad se okrenuo, vidio je da njegov susjed za stolom svojom debelom rukom priječi pristup jednom Martinovu prijatelju, koji se već naginjao prema Strikeu da ga nešto upita. Prijatelj se povukao, zbunjen.

– Hvala – rekao je Strike i ispio Jennyno pivo.

– Navikni se – odvratio je Stephen, smazavši svoju pjenicu od lososa u jednom zalogaju. – Uhvatio si Rasparača iz Shacklewella. Bit ćeš slavan, stari moj.

Ljudi kažu da im je nakon šoka sve kao u magli, ali Robin nije bilo tako. Prostorija oko nje ostala je i previše vidljiva, svaka pojedinost jasna: sjajni četverokuti svjetla koje se razlijevalo kroz zavjese na prozorima, modro nebo s druge strane stakla, blistavo kao emajl, stolnjaci od damasta, prekriveni laktovima i čašama, sve rumeniji obrazi uzvanika koji jedu i piju, aristokratski profil tete Sue, nimalo ublažen čavrljanjem njezinih susjeda za stolom, Jennyn smiješni žuti šešir koji drhti dok se ona šali sa Strikeom. Vidjela je Strikea.

Pogled joj se vraćao na njegova leđa tako često da je mogla savršeno točno nacrtati svaki nabor na njegovu sakou, guste tamne kovrče na njegovu zatiljku, razliku u debljini njegovih ušiju zbog rane od noža na lijevoj uški.

Ne, šokiranost onim što je otkrila dok je primala čestitke nije zamaglila njezinu okolinu. Ali utjecala je na njezino opažanje zvukova i vremena. U jednom trenutku, znala je da ju je Matthew nagovarao da jede, ali toga je postala svjesna tek nakon što je zabrinuti konobar odnio njezin pun tanjur, jer svaka riječ morala je probiti debele zidove koji su je okružili nakon Matthewova priznanja podmuklosti. U nevidljivoj ćeliji koja ju je posve odvajala od svih ostalih u prostoriji, kroz nju je kuljao adrenalin i stalno je poticao da ustane i izađe.

Da Strike danas nije došao, možda nikad ne bi doznala kako želi da se ona vrati i da je mogla biti pošteđena osjećaja srama, bijesa, poniženja i povrijeđenosti koji su je razapinjali od one grozne noći kad joj je 22

Smrtonosno bijelo

dao otkaz. Matthew joj je želio uskratiti upravo ono što bi je spasilo, ono zbog čega je plakala u sitne noćne sate kad su svi ostali spavali: samopoštovanje, posao koji joj je bio najvažniji na svijetu, prijateljstvo za koje, dok joj nije bilo oduzeto, nije znala da je jedno od nagrada u njezinu životu. Matthew je lagao i nastavio lagati. Smješkao se i smijao dok je ona teturala kroz dane prije vjenčanja i pokušavala glumiti da je sretna jer je izgubila život koji je voljela. Je li ga zavarala? Je li vjerovao da je uistinu sretna jer je njezin život sa Strikeom završen?

Ako jest, udala se za muškarca koji je uopće ne poznaje, a ako nije...

Deserti su odneseni sa stola i Robin se morala usiljeno osmjehnuti zabrinutom konobaru, koji ju je upitao želi li da joj donese nešto drugo, jer ovo je bilo već treće jelo koje nije ni okusila.

– Pretpostavljam da nemate nabijenu pušku? – upitala je.

Zavaran njezinom ozbiljnošću, konobar se nasmiješio pa zbunio.

– Nema veze – rekla je. – Sve je u redu.

– Zaboga, Robin – ogorčeno joj se obratio Matthew, a ona je osjetila bijesno zadovoljstvo znajući da je on u panici, da se boji što će ona učiniti, što će se sljedeće dogoditi.

Kava je stizala u otmjenim srebrnim vrčevima. Robin je gledala kako je konobari nalijevaju, vidjela male pladnjeve kolačića na stolovima. Vidjela je da Sarah Shadlock u uskoj tirkiznoj haljini bez rukava žuri u kupaonicu prije govora, gledala kako je umorna Katie trbuha do zuba slijedi u cipelama ravnih potpetica, i pogled joj se ponovno vratio na Strikeova leđa. Gutao je kolačiće i razgovarao sa Stephenom.

Bilo joj je drago što ga je smjestila pokraj Stephena. Uvijek je mislila da bi se njih dvojica dobro slagali.

Tad se začula molba za tišinu, nakon koje je uslijedilo šuškanje, vrpoljenje i struganje stolcima dok su se svi oni leđima okrenuti prema glavnom stolu namještali vidjeti govornike. Robinin pogled sreo se sa Strikeovim. Nije mogla pročitati izraz njegova lica. Gledao ju je dok njezin otac nije ustao, namjestio naočale i počeo govoriti. * 23

Robert Galbraith

Strike je čeznuo leći ili, ako je to nemoguće, vratiti se u automobil kod Shankera, jer ondje je mogao barem spustiti sjedalo. U proteklih četrdeset osam sati jedva je uhvatio dva sata sna, a mješavina jakih tableta protiv bolova i sad već četiri krigle piva činila ga je toliko pospanim da je, naslonivši glavu na ruku, stalno tonuo u san pa se s trzajem budio kad bi mu sljepoočnica skliznula s članaka prstiju.

Nikad nije pitao Robin čime se bave njezini roditelji. Ako je Michael Ellacott igdje u svom govoru natuknuo svoje zanimanje, Strikeu je to promaknulo. Izgledao je blago, gotovo profesorski, s naočalama u okviru od kornjačevine. Sva djeca naslijedila su njegovu visinu, ali samo je Martin imao njegovu tamnu kosu i oči boje lješnjaka.

Govor je bio napisan, ili možda prepravljen, kad Robin nije imala posao. Michael je s očitom ljubavlju i uvažavanjem opširno govorio o Robininim osobnim kvalitetama, o njezinoj inteligenciji, izdržljivosti, velikodušnosti i dobroti. Kad je počeo govoriti koliko se ponosi svojom jedinom kćeri, morao je zastati i nakašljati se, ali na mjestu gdje su trebala biti njezina postignuća, umjesto onog što je uistinu učinila ili proživjela nalazila se praznina. Naravno, neke od stvari koje je Robin preživjela nisu bile prikladne da ih se navodi u ovom golemom humidoru od prostorije ili da ih čuju uzvanici s perjem na glavi i cvijetom u zapučku, ali čak i onako pospanom i smušenom, Strikeu je činjenica da je preživjela bila najveći dokaz tih kvaliteta i činilo mu se da joj je zbog toga trebalo odati priznanje.

Nitko drugi naizgled nije dijelio njegovo mišljenje. Dapače, čak je uočio blago olakšanje u mnoštvu kad je Michael završio govor ne spomenuvši noževe i brazgotine, maske gorile i fantomke.

Sad je bio red na mladoženju. Matthew je ustao popraćen oduševljenim pljeskom, ali Robinine ruke ostale su položene na krilo dok je zurila u prozor na suprotnoj strani prostorije, iza kojeg je sunce sad bilo nisko na nebu bez ijednog oblačka i bacalo duge, tamne sjene na travnjak.

24

Smrtonosno bijelo

Negdje u prostoriji zujala je pčela. Mnogo manje zabrinut hoće li uvrijediti Matthewa nego što je bio kad je govor držao Michael, Strike se namjestio na stolcu, prekrižio ruke na prsima i zatvorio oči. Jednu minutu slušao je kako Matthew govori da se Robin i on poznaju od djetinjstva, ali da je tek u šestom razredu primijetio koliko je zgodna postala djevojčica koja ga je jednom pobijedila u utrci s jajetom u žlici...

– Cormorane!

Trgnuo se iz sna i po mokroj mrlji na prsima znao da je slinio. Smušeno je pogledao Stephena, koji ga je trknuo laktom.

– Hrkao si – šapnuo je Stephen.

Prije nego što je stigao odgovoriti, prisutni su ponovno zapljeskali.

Matthew je sjedao na svoje mjesto, ozbiljna lica.

Sigurno je skoro gotovo... Ali ne, Matthewov kum je ustajao. Sad kad je bio ponovno budan, Strike je postao svjestan koliko mu je mjehur pun. Iz sveg srca se nadao da će ovaj tip brzo reći što ima.

– Matt i ja upoznali smo se na ragbijaškom terenu – započeo je kum, a stol u stražnjem dijelu prostorije pijano je zaklicao.

– Gore – rekla je Robin. – Odmah.

To su bile prve riječi koje je uputila suprugu otkad su sjeli za glavni stol. Pljesak nakon govora mladoženjina kuma tek je utihnuo. Strike je bio na nogama, ali znala je da samo ide na zahod, jer vidjela je kad je zaustavio konobara i upitao za smjer. U svakom slučaju, sad je znala da on želi da se ona vrati i bila je uvjerena kako će ostati dovoljno dugo da čuje njezin pristanak. Pogled koji su razmijenili tijekom predjela jasno joj je to rekao.

– Bend dolazi za pola sata – odgovorio je Matthew. – Trebali bismo...

Ali Robin je krenula prema vratima, ponijevši onu nevidljivu izolacijsku ćeliju u kojoj je mrtva hladna i bez suza saslušala očev govor, Matthewove nervozne izjave i dosadne, stare, poznate anegdote iz ragbijaškog kluba, koje je izbljuvao Matthewov kum. Dok se probijala kroz mnoštvo uzvanika, imala je nejasan dojam da je majka pokušava 25

Robert Galbraith

dočekati u zasjedi, ali nije se obazirala. Poslušno je sjedila sve vrijeme objeda i govorancija. Svemir joj duguje kratko međurazdoblje privatnosti i slobode.

Odmarširala je stubištem podigavši suknju da joj ne zapinje o jeftine cipele, pa nesigurna kamo ide, nastavila debelim sagom u hodniku, slušajući Matthewove žurne korake iza svojih leđa.

– Oprostite – obratila se tinejdžeru u prsluku, koji je izvlačio košaru s rubljem iz ormara – gdje je apartman za mladence?

Momak je pogledao najprije nju pa Matthewa i nasmijuljio se, doista se nasmijuljio.

– Ne budi idiot – hladno je rekla Robin.

– Robin! – prekorio ju je Matthew dok se tinejdžer crvenio.

– Onuda – promuklo je rekao mladić, pokazujući rukom.

Robin je nastavila hodnikom. Znala je da Matthew ima ključ. Sinoć je sa svojim kumom spavao u hotelu, iako ne u apartmanu za mladence.

Kad je Matthew otvorio vrata, žustro je ušla i primijetila ružine latice na krevetu, pjenušac koji se hladio, veliku omotnicu naslovljenu na gospodina i gospođu Cunliffe. S olakšanjem je ugledala torbu koju je namjeravala ponijeti kao ručnu prtljagu na njihovo tajanstveno bračno putovanje. Otvorila ju je, gurnula u nju neozlijeđenu ruku i pronašla štitnik koji je skinula za fotografiranje. Kad ga je navukla na bolnu ruku, na kojoj je rana jedva zacijeljela, strgnula je novi vjenčani prsten s prsta i zavitlala ga na noćni ormarić pokraj posude s pjenušcem.

– Što to radiš? – upitao je Matthew. Zvučao je preplašeno i agresivno u isti mah. – Što... želiš sve poništiti? Ne želiš biti u braku?

Robin ga je netremice promatrala. Očekivala je da će osjetiti olakšanje kad budu sami i kad bude mogla slobodno govoriti, ali grozota njegova postupka osujetila je njezine pokušaje da je iskaže. U njegovim isturenim ramenima i izbezumljenu pogledu pročitala je strah od svoje šutnje. Bio on toga svjestan ili ne, nasadio se točno između nje i vrata.

– U redu – glasno je nastavio – znam da sam trebao...

26

Smrtonosno bijelo

– Znao si što mi taj posao znači. Znao si.

– Nisam želio da se vratiš, dobro? – dreknuo je. – Robin, luđak te je napao i ranio nožem!

– Za to sam bila sama kriva!

– A on ti je dao jebeni otkaz!

– Zato što sam učinila nešto što mi je izričito zabranio...

– Znao sam da ćeš ga braniti! – zaurlao je Matthew, sad već posve izgubivši kontrolu. – Znao sam da ćeš, ako razgovarate, odjuriti natrag k njemu kao jebeni psić!

– Nije na tebi da odlučuješ umjesto mene! – dreknula je. – Nitko nema pravo presretati moje jebene pozive i brisati moje poruke!

Ni ona ni on više se nisu suzdržavali ni glumili. Čuli su se samo slučajno, u kratkim stankama da udahnu, jer oboje su urlanjem, kao zapaljenim kopljima koja su se pretvarala u prašinu i prije nego što su stigla do mete, davali oduška ogorčenju i boli. Robin je neobuzdano mahala rukama pa bolno vrisnula kad joj se ozlijeđena ruka pobunila, a Matthew je sa samopravedničkim bijesom pokazao na ožiljak koji će zauvijek imati zbog svoje lakoumnosti i gluposti u radu sa Strikeom. Ništa nisu postigli, ništa opravdali, ni zbog čega se ispričali: svađe koje su nagrdile posljednjih dvanaest mjeseci njihova zajedničkog života dovele su do ovog požara, kao pogranični okršaji koji naviještaju rat. S druge strane prozora, poslijepodne se brzo pretopilo u večer. Robin je boljela glava, želudac joj se pjenio, osjećaj da se guši prijetio je nadvladati je.

– Mrzio si što toliko radim i fućkalo ti se što sam prvi put u životu sretna na poslu, pa si lagao! Znao si što mi taj posao znači i lagao si! Kako si mogao obrisati moj popis poziva, kako si mogao obrisati moje glasovne poruke?

Naglo je sjela u dubok naslonjač s resama i spustila lice među dlanove; u glavi joj se vrtjelo od bijesa i zaprepaštenosti na prazan želudac.

Negdje daleko, u tišini sagom prekrivena hodnika, zatvorila su se jedna vrata i neka se žena zahihotala.

– Robin – promuklo ju je zazvao Matthew.

27

Robert Galbraith

Čula je da joj prilazi, ali ispružila je ruku da ga zadrži podalje od sebe.

– Da me nisi dodirnuo.

– Robin, znam da to nisam smio učiniti. Ali nisam želio da ponovno nastradaš.

Jedva ga je čula. Nije bila ljutita samo na Matthewa, nego i na Strikea. Trebao je ponovno nazvati. Trebao je zvati dok je ne dobije. Da jest, možda sad ne bih bila ovdje.

Ta misao preplašila ju je.

Da sam znala da Strike želi da se vratim, bih li se udala za Matthewa? Čula je šuškanje Matthewova sakoa i pretpostavila da provjerava koliko je sati. Možda će uzvanici u prizemlju misliti da su nestali konzumirati brak. Mogla je zamisliti Geoffreyjeve prostačke šale u njihovoj odsutnosti. Bend je na svome mjestu već sigurno cio sat. Ponovno se sjetila koliko sve to košta njezine roditelje. Ponovno se sjetila da su izgubili pologe za vjenčanje koje je odgođeno.

– U redu – rekla je bezizražajnim glasom. – Vratimo se gostima i plešimo.

Ustala je i automatski zagladila suknju. Matthew je izgledao sumnjičavo.

– Jesi li sigurna?

– Moramo izgurati današnji dan. Ljudi su došli izdaleka. Mama i tata su sve ovo skupo platili.

Ponovno podigavši suknju, krenula je prema vratima apartmana.

– Robin!

Okrenula se, očekujući da će on reći „volim te“, očekujući da će se osmjehnuti, preklinjati, zahtijevati iskrenije pomirenje.

– Nešto si zaboravila – rekao je pružajući joj vjenčani prsten koji je skinula, izraza lica hladna kao i njezin.

Budući da je namjeravao ostati dok ponovno ne porazgovara s Robin, Strike nije uspio smisliti bolji plan nego nastaviti piti. Izvukao se iz Stephenove i Jennyne dragovoljne zaštite, smatrajući da bi trebali biti slobodni uživati u društvu prijatelja i obitelji, i vratio 28

Smrtonosno bijelo

se metodama kojima je obično odbijao znatiželju neznanaca: svojoj zastrašujućoj veličini i uobičajeno mrzovoljnu izrazu lica. Neko je vrijeme oklijevao na rubu šanka s pivom koje je sam naručio, a onda se povukao na terasu, na kojoj je stajao dalje od ostalih pušača i razmišljao o večeri prošaranoj posljednjim zrakama sunčeva svjetla, udišući sladak miris livade ispod koraljnoga neba. Ni Martin i njegovi prijatelji, sada već i sami puni alkohola i pušeći u krugu kao tinejdžeri, nisu našli dovoljno hrabrosti dodijavati mu.

Nakon nekog vremena, posluga je vješto okupila i odvela uzvanike natrag u drvom obloženu prostoriju, koja je u njihovoj odsutnosti preobražena u plesni podij. Pola stolova bilo je odneseno, ostali su premješteni uz zidove. Bend je spremno čekao iza pojačala, ali mladenke i mladoženje još uvijek nije bilo. Znojan, bucmast muškarac crvena lica, za kojeg je Strike shvatio da je Matthewov otac, već se nekoliko puta našalio nudeći moguće razloge te odsutnosti, kad se Strikeu obratila žena u uskoj tirkiznoj haljini s perjem u kosi, koje ga je zaškakljalo kad se nagnula prema njemu sa željom da se rukuju.

– Cormoran Strike, zar ne? – rekla je. – Kakva čast! Sarah Shadlock.

Strike je znao sve o Sari Shadlock. Spavala je s Matthewom dok su studirali, dok je Matthew bio u vezi na daljinu s Robin. Ponovno je pokazao zavoj na svojoj ruci, da objasni zašto se ne može rukovati.

– Oh, jadničak!

Pijan, proćelav muškarac, koji je vjerojatno bio mlađi nego što je izgledao, prijeteći se pojavio iza Sare.

– Tom Turvey – rekao je, promatrajući Strikea neusredotočenim očima. – Prokleto dobro obavljen posao. Svaka čast, prijatelju. Prokleto dobar posao.

– Već cijelu vječnost umiremo od želje da te upoznamo – rekla je Sarah. – Mi smo Matthewovi i Robinini stari prijatelji.

– Rasp... Rasparač iz Shacklewella – štucnuo je Tom. – Prokleto dobar posao.

29

Robert Galbraith

– Pogledaj kako izgledaš, siroti – ponovila je Sarah, dotičući Strikeov biceps i smiješeći se njegovu natučenu licu. – Nije ti valjda on to napravio?

– Svi žele znati – rekao je Tom, cereći se mutnih očiju. – Jedva se uspijevaju suzdržati. Trebao si održati govor umjesto Henryja.

– Ha-ha – nasmijala se Sarah. – Samo ti još to treba. Sigurno si došao ovamo ravno nakon što si uhvatio onog... odnosno, ne znam, jesi li?

– Žao mi je – ozbiljna je lica odgovorio Strike – ali policija mi je zabranila govoriti o tome.

– Dame i gospodo – oglasio se uzrujani voditelj ceremonije, uhvaćen nespreman Robininim i Matthewovim neceremonijalnim ulaskom u prostoriju – molim vas pljesak za gospodina i gospođu Cunliffe!

Dok su mladenci bez osmijeha na licu prilazili plesnom podiju, svi osim Strikea zapljeskali su. Pjevač benda uzeo je mikrofon od voditelja ceremonije.

– Ovo je pjesma iz njihove prošlosti, koja Matthewu i Robin mnogo znači – najavio je pjevač kad je Matthew kliznuo rukom oko Robinina struka i uhvatio je za ruku.

Fotograf angažiran za vjenčanje izašao je iz sjene i ponovno zaškljocao svojom kamerom, lagano se mršteći na ružni, gumeni štitnik na mladenkinoj ruci.

Odjeknuli su prvi, akustični taktovi pjesme „Kamo god budeš išla“ grupe The Calling. Robin i Matthew vrtjeli su se u mjestu, okrenuvši lica jedno od drugog.

I odnedavna se pitam Tko će zauzeti moje mjesto kad me ne bude bilo, Trebat ćeš ljubav Da obasja sjene na tvom licu...

Neobičan izbor za „našu pjesmu“, pomislio je Strike, ali dok je gledao, vidio je da se Matthew približio Robin i da se njegova ruka 30