Stijena by Mozaik knjiga

Monica McCarty stijena

Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Izvršna urednica

Hana Vunić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, kolovoz 2019.

ISBN 978-953-14-2587-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001037740. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Monica McCarty

Stijena Roman iz serije čuvari visočja S engleskoga preveo josip kovačević

Za Jami. Kiša, led ili snijeg? Poštanska služba ne može se mjeriti s tobom! Hvala ti jer uvijek prva pročitaš svaku moju knjigu – čak i kad ti život to ne čini lakim. Najbolja si.

ČUVARI VISOČJA

Tor „Poglavar“ MacLeod: ratnički vođa i vješt mačevalac Erik „Sokol“ MacSorley: pomorac i plivač Lachlan „Zmija“ MacRuairi: prikradanje, infiltracija i izvlačenje Arthur „Rendžer“ Campbell: praćenje i izviđanje Gregor „Strijela“ MacGregor: strijelac Magnus „Svetac“ MacKay: vodič po planinama i kovač oružja Kenneth „Led“ Sutherland: eksplozivi i svestranost Eoin „Napadač“ MacLean: strateg u „gusarskom“ načinu ratovanja Ewen „Lovac“ Lamont: tragač i lovac na ljude Robert „Pljačkaš“ Boyd: tjelesna snaga i borba prsa o prsa Također: Helen „Anđeo“ MacKay (rođena Sutherland): iscjeliteljica

Predgovor

d 1306. godine kad je prvi put krenuo u borbu za prijestolje protiv naizgled nepobjedivog neprijatelja, Robert Bruce priprema se za presudnu borbu s Engleskom koja će ozakoniti njegovu vladavinu i zacementirati njegovo mjesto na škotskom prijestolju ili mu skinuti krunu s glave i vratiti englesku kontrolu u Škotsku. Do kasne jeseni 1313. godine kralj Robert dovoljno je siguran na prijestolju da prisili neprijatelja da reagira. Proglasio je da će razbaštiniti sve škotske plemiće još uvijek odane Englezima ako mu se ne podvrgnu u sljedećih godinu dana. Edward II. od Engleske ne može zanemariti prijetnju. U prosincu 1313. godine i sam je objavio poziv na skup u Berwick-upon-Tweedu u lipnju 1314. godine kako bi krenuli na Škotsku. Englezi dolaze i Bruce ih namjerava dočekati spreman. U ključnim prvim mjesecima 1314. godine kralj vodi preventivne borbe, nastavlja pljačke u Engleskoj kako bi financirao skup rat i zauzeo preostale škotske dvorce još uvijek u rukama Engleske. Zauzimanje dvaju od tih dvoraca, Roxburgha i Edinburgha, pokazat će vojnu vještinu koja će postati legenda i osigurati herojski status Bruceove dvojice najpoznatijih poručnika, Jamesa Douglasa i Thomasa Randolpha. Ali neće to učiniti sami. Elitni ratnici Čuvara Visočja i čovjek mnogo skromnijeg podrijetla pokazat će se ključnima u konačnom koraku prema najvažnijoj borbi koja ih čeka. 9

Prolog

Dvorac Douglas, Južni Lanarkshire, Škotska, 1. lipnja 1296. godine

homas MacGowan – Mali Thom, kako su ga zvali svi u selu (otac mu je bio Veliki Thom) – podigao je pogled prema vrhu tornja i zaboravio disati. Umalo je i zateturao što bi bila katastrofa jer mu je otac povjerio vrlo važan zadatak nošenja lordova mača. S obzirom na to koliko mu je sati otac proveo oštreći mač dok njime nije mogao „prepoloviti dlaku“ i lašteći ga dok se u njem nije mogla vidjeti „svaka čađava mrlja na dječakovu licu“, da mu je pao u blato stražnjica bi ga boljela tjednima! Međutim, to mu ne bi previše smetalo. Veliki Thom bio je najbolji kovač u okolici i Thommy (tako ga je zvala majka – mladić od gotovo devet godina vraški sigurno ne bi trebao imati nadimak „Mali“) silno se ponosio očevim radom. Veliki Thom MacGowan nije bio samo obični seoski kovač nego osobni kovač lorda Williama „Neustrašivog“ Douglasa. Ali dok je Thommy zurio u zidine tornja, gotovo je mogao opravdati umalo nesretan slučaj. Jer ono zbog čega je prestao disati, a udovi mu zaboravili čemu služe, bio je prizor nečeg nevjerojatnog. Rijetka, savršena ljepota kakvu dječačić koji je većinu dana provodio okružen vatrom i čađi očeve kovačnice nije mogao ni zamisliti. Osjećao se kao da po prvi put vidi blistav dragulj nakon što je cijeli život gledao samo grumenje rude. Nije morao znati tko je to da bi znao da vidi nešto posebno. Način na koji joj 11

Monica McCarty

je svjetlo obasjavalo bijelo-plavu kosu na povjetarcu, snježno savršenstvo sićušnog lica, blještavu zlatnu haljinu. Zaslijepilo ga je. Ona ga je zaslijepila. – Je li ona princeza? – Thommy upita tonom punim poštovanja kad se napokon sjetio kako progovoriti. Otac mu se srčano nasmije i nježno ga potapša po potiljku. – Za tebe bi mogla biti, momče. To je lordova kći, milostiva Elizabeth. Ne sjećaš li se...? – Odmahnuo je glavom. – Zacijelo si bio premlad kad je obitelj prije četiri godine otišla u dvorac Berwick – tad je bila tek malo dijete. Ali sad kad je lord pušten iz Edwardova zatvora – pljunuo je na tlo kao i svaki put kad bi se spomenulo ime engleskoga kralja – ona i njezina braća vratili su se živjeti ovdje s lordom i milostivom Eleanor. Thommy je znao da je sir William bio čuvar dvorca Berwick kad je kralj Edward napao grad i poklao tisuće Škota. Zbog njegova prkosnog držanja dvorca kralj Edward bacio je lorda u tamnicu. Ali oslobođen je nakon potpisivanja kraljevih dokumenata kojima mu se obavezao na vjernost na koje su svi škotski lordovi bili prisiljeni staviti svoja imena. Thommyjeve su se oči zacijelo razrogačile od pomisli na tako predivno stvorenje u njihovoj blizini. Otac mu je možda bio najveći čovjek u selu, s teškim mišićima tvrdima poput stijene od mlaćenja čelika, čime je zarađivao za život, ali nije bio glup. Još je uvijek imao osmijeh na licu, ali pogledao ga je ispod tamnoplavih očiju dovoljno strogo da Thommy shvati upozorenje. – Kloni je se, momče. Djevojka nije za dečke poput tebe. Majka ti je možda bila kći viteza, ali ti si sin kovača – daleko od plemića kao i krov tog tornja. Možda se ovdje voliš penjati po stijenama, ali nikad se nećeš moći popeti toliko visoko. Otac mu se nasmijao na vlastitu pošalicu i gurnuo Thommyja naprijed. 12

Stijena

Ali Thommy nije bio tako siguran da mu je otac u pravu. Bio je poprilično dobar u penjanju. *** Ivanje – Zašto plačeš? Glas djevojčice uplašio ga je. Thommy podigne pogled i trepne zaklonivši oči rukom kao da se zraka sunca probila kroz tamne oblake. Bila je to malena princeza iz tornja nekoliko tjedana ranije – milostiva Elizabeth. – Ne plačem! – Bijesno je obrisao oči stražnjom stranom dlana i sram mu je preplavio lice u rumenom valu. Gledala ga je jedan dug otkucaj srca. Oči su joj bile velike, okrugle i iznenađujuće plave. Crte su joj lica izbliza bile još savršenije nego što je mislio, malene i profinjene, urezane na predivnom srcolikom licu. Dvije debele pletenice na sljepoočnicama bile su joj zamotane u krunu oko glave i povezane dugačkom ružičastom trakom koja joj je odgovarala haljini. Nikad prije nije vidio ružičastu haljinu. Materijal je također bio neobičan. Ne grub poput vune, nego mek i svjetlucav. Želio je ispružiti ruku i dodirnuti ga, ali vjerojatno je na rukama imao čađi i blata. Više nije imao nikoga da ga podsjeti da ih opere. Zbog nastalog vala tuge namrštio se pokušavajući ju otjerati. Zašto je uopće primijetio plave oči i ružičastu haljinu? Majka mu je otišla i nikad se neće vratiti. Morao je potisnuti nov nalet topline u očima. Nikad u životu nije bio toliko posramljen. Skoro devetogodišnji dečki ne plaču, a kad ga je uhvatila djevojka – bilo koja djevojka, ali naročito tako 13

Monica McCarty

lijepa kao milostiva Elizabeth – poželio se zavući pod kamen i umrijeti. Međutim, zanemarila je njegovo upozorenje i sjela pokraj njega. Sjedio je na obali rijeke koja je prolazila kroz selo, daleko – i zakriveno, bar je mislio – od ivanjskog slavlja. Ali mukli zvukovi veselja mogli su se čuti u daljini. – Zašto je riba preplivala rijeku? Ostao je toliko iznenađen pitanjem da mu je trebao trenutak da odgovori. – Ne znam. Osmjehnula se otkrivši veliku prazninu na mjestu gdje su joj trebala biti dva prednja zuba. – Da dođe na drugu stranu. Jedva je uspjela izgovoriti posljednju riječ prije nego što se počela cerekati. Šalu nije smatrao previše smiješnom, ali nije si mogao pomoći da se ne osmjehne kad je vidio koliko se ona zabavljala. Kad se napokon prestala ceriti, nekoliko su minuta sjedili u iznenađujuće ugodnoj tišini. Nije znao mnogo o djevojčicama, ali činilo se neobičnim da mogu biti toliko tihe. Nekoliko njegovih prijatelja imalo je mlađe sestre i uvijek su ih gnjavile svojim brbljanjem. Kako je bilo ljeto, Thommy nije nosio cipele i zabijao je petu u blato dok su promatrali brzu rijeku. Stao je tek kad ga je počela oponašati i kad je shvatio da je zablatila kvalitetne kožne papuče. – Koliko imaš godina? – upita. – Šest. A koliko ti imaš godina? Isprsio se. – Skoro devet. Nos joj se namršti. Bio je to sićušan nos pa su se pokazale samo jedna ili dvije bore, ali bile su nekako slatke. – Kad ti je rođendan? – upita ga. – Dvadeset trećeg studenog. Nacerila se, a on se opet posramio. To je za punih pet mjeseci. 14

Stijena

Opet je na trenutak zašutjela prije nego što ga je upitala: – Ne sviđa li ti se sajam? Ukočio se prepoznavši blagu znatiželju u pitanju. Namrgođeno je stisnuo usta. Nije želio razgovarati o tome. Namjeravao joj je reći da ode i ostavi ga na miru – bila ona milostiva ili ne – kad ju je pogledao u oči i sva ga je ljutnja popustila. Nije željela zabadati nos; samo je pokušavala biti ljubazna. Podigao je malen, plosnat kamen sa zemlje i bacio ga u rijeku. Odskočio je dvaput prije nego što je potonuo. – Majka mi je umrla prošlu nedjelju. Mogao je osjetiti pogled na sebi, ali nije podigao glavu, ne želeći vidjeti njezino suosjećanje. – Sigurno ti jako nedostaje. Kimnuo je glavom i opet ga je stegnulo u grlu. Strašno mu je nedostajala – predivna, nasmiješena žena koja je toliko žarko voljela svoga muža i sina. Ali to nije bilo opravdanje da cmizdri poput bebe. Zacijelo je pretpostavila o čem razmišlja. Osjetio je nježan dodir na ruci, kao da je na njega sletio leptir i raširio krila. Osjećaj ga je omotao neobičnom toplinom. Na trenutak ga je podsjetio na način kako se osjećao kad bi ga zagrlila majka. – Ja nikad nisam upoznala svoju majku i svejedno mi nedostaje. Namrštio se. – Nisi ju upoznala? Odmahnula je glavom i lanena joj je kosa zalepršala po ramenima poput vela ispredenog od srebra i zlata. – Umrla je dok me rađala. – I moja je majka umrla dok je rađala. – Zastane. – Moga malog brata. Zacijelo mu je čula nešto u glasu. – Nije ju htio povrijediti – reče nježno. Thommy je prestrašeno uzdahnuo. Užasnuto je zurio u nju shvativši što je rekao. 15

Monica McCarty

– I moj je brat krivio mene dok sam bila mala. – Prikovala ga je velikim plavim očima. – Ali oprostio mi je. – Nema se što oprostiti, nisi ti kriva. – Odgovor se pojavio automatski, ali Thommy je shvatio da to i misli dok ga je izgovarao. Ona nije ništa više kriva od njegova brata starog dva tjedna. Netko joj je zazvao ime i ona napravi grimasu opet namrštivši nos i nadureno napućivši usta. – To mi je dadilja. Bolje da krenem. Bilo mi je drago... – Thom – nadopuni ju. – Ali svi me zovu Thommy. – Nekako mu je bilo vrlo važno da ga ova djevojka nikad ne smatra „malim“. – Ja sam Elizabeth – reče. – Ali možeš me zvati Ella jer smo sad tako dobri prijatelji. Kimnuo je glavom pokušavši prikriti osmijeh. Bila je slatka i sve, ali gotovo devetogodišnji dečki nisu „prijatelji“ sa šestogodišnjim djevojčicama – naročito onima koje izgledaju poput princeza. Tako je brzo skočila na noge da bi se okliznula u blatu da ju nije uhvatio za ruku primirivši ju. – Polako – reče. – Past ćeš i povrijediti se. Nasmijala se kao da je to najsmješnija stvar koju je ikad čula i otrčala pronaći dadilju. Thommy ju je promatrao kako odlazi i shvatio da se taman oblak koji ga je okruživao otkad mu je tugujući otac rekao vijesti o majčinoj smrti po prvi put možda samo malo podigao. *** Mjesec dana kasnije Thommy je upravo htio reći Joanni da se požuri – opet – jer se neće stići pridružiti ostalima kad joj je čuo glas. – Bok, Thommy. Osvrnuo se i ugledao milostivu Elizabeth kako stoji uz njega. Primijetio je da je došla u crkvu s ostatkom obitelji, uključujući 16

Stijena

crnokosog mladića otprilike njegovih godina koji se, ne previše sretno, užurbano probijao kroz gužvu prema njima. – Bok – reče nesigurno svjestan da ih promatra nekolicina seljana koja se motala po dvorištu crkve nakon nedjeljne mise – vjerojatno se pitajući zašto mlada dama priča sa sinom kovača. – Ja sam Ella – reče Joanni koja je zurila u nju s izrazom lica sličnim onom koji je i on imao prvi put kad ju je ugledao. – J-J-o-anna Dicson – napokon uspije izgovoriti, a zatim se sjeti i užurbano doda: – Milostiva. – Samo Ella. Jesi li ti maršalova kći? Joanna kimne glavom bez riječi. Tamnokos mladić s mrgodnim izrazom stao je iza nje. – Što radiš, Ella? Ne možeš tako bježati. Uzdahnula je napravivši kratak pokret očima za kojeg je Thommy pretpostavljao da će za par godina biti pun preokret. – Ovo mi je brat, Jamie. – Okrenula se prema mladiću koji je možda bio tri ili četiri centimetra viši od Thommyja (koji je već bio visok kao dečki dvije ili tri godine stariji od njega). – Samo sam pozdravljala Thommyja i – okrenula je glavu – Joannu. Thommy ovlaš pogleda Jo i namršti se. Što nije u redu s njom? Zuri u mladog lorda kao da je jedan od onih vitezova iz blesavih priča o kojima nije prestajala pričati. Jače se namrštio shvativši da i mlad lord zuri ravno u nju s blesavim izrazom na licu. Thommy zaštitnički stane ispred nje. Joanna je ponekad znala biti naporna – kao danas kad se trebao pridružiti ostalim dečkima na plivanju, a ona ga je pitala da im se pridruži pred svojom majkom. Ali otkad mu je majka umrla, njezina je majka bila dobra prema njemu i nije ju mogao odbiti. Jamie mu uzvrati mrkim pogledom primijetivši da se pomaknuo. Okrenuo se natrag prema sestri. – Kako ste se upoznali? Thommy se napeo. 17

Monica McCarty

Ella se okrene prema njemu i osmjehne. – Prošli mjesec na sajmu. Thommy me spasio da ne padnem u blato. Thommy izdahne ni ne shvativši da je držao dah. Jedina stvar gora od toga da ga milostiva Elizabeth vidi kako plače mogla bi biti da to ispriča drugim ljudima. Pogledi im se susretnu s razumijevanjem. Sačuvala je njegovu tajnu i sad su povezani. Jamie odmahne glavom i nježno joj razbaruši kosu. – Tipična Ella! Moraš prestati cijelo vrijeme biti u tolikoj žurbi; jednom neće biti nikoga da te uhvati i povrijedit ćeš se. Thommy je sad shvaćao zašto se Ella smijala kad ju je upozorio. Očito nije bila neobična pojava da se oklizne. Zanemarivši brata, upita: – Kamo idete? – Na slapove kod Arnesallocha plivati s drugim dečkima iz sela. – Pitala sam ga hoće li me povesti – Joanna se javi. – Jamie bi mi trebao pomoći naučiti jahati mog novog ponija – Ella uzvrati. Dva dječaka razmijenili su poglede sažaljenja. Očito Thommy nije bio jedini koji mora čuvati mlađu sestru – ili skoro sestru u Joinu slučaju. Poznaje ju otkad zna za sebe, a s obzirom na to da ga je većinu vremena gnjavila, pretpostavljao je da je tako imati sestru. – Želite li s nama? – Ella upita. – Možete povesti svoje konje i svi možemo jahati zajedno. Nastupila je neugodna tišina koju je naposljetku ispunila Jo. – Mi nemamo konje. Thommy i ja ne znamo jahati. Ella je izgledala zbunjeno. – Nemate? – Optužujuće je pogledala brata. – Mislila sam da si rekao da svi vitezovi moraju znati jahati konja. Jamie odmahne glavom. – Jesam. Thommy neće biti vitez. Bit će kovač kao njegov otac. Thommy je ostao iznenađen jer mladi lord zna tko je. 18

Stijena

– Hoćeš reći da ne moraš cijeli dan vježbati s drvenim mačem kao Jamie? Thom odmahne glavom. – Ali nekad mogu gledati tatu kako ih pravi – one čelične – objasni. – Ja ću uskoro dobiti čelični – Jamie se pohvali bacivši oko na Joannu. – Možda ćeš ti napraviti mač za Jamieja? – Ella ga upita. Thommy slegne ramenima ne želeći priznati da trenutno samo nosi ugljen i raspuhuje vatru. – Možda. – Uhvatio je Joannu za ruku znajući da će ju morati odvući. – Hajde, Jo. Trebali bismo krenuti. Odupirala se i prije nego što ju je stigao zaustaviti upita dvoje Douglasa: – Želite li nam se pridružiti? – Naravno – Ella je rekla tako brzo da je znao kako je sigurno čekala poziv. Okrenula se prema bratu koji nije izgledao tako sigurno. – Sutra možemo jahati. Tako je vruće. – Okrenula se natrag prema Joanni. – Ja ne znam plivati, ali Jamie zna. – Ne znam ni ja – Joanna reče. – Jednom bih te mogao naučiti – Jamie ponudi. Ella je pogledala brata kao da mu je upravo izrasla druga glava. – Kako to da meni kažeš da djevojke ne moraju znati plivati uvijek kad te pitam da me naučiš? Thommy se pokušao ne nasmijati na dječakov rumen izraz koji je govorio da će ju kasnije zadaviti. Bilo mu je vraški drago što nema sestru. Međutim, djevojke nisu primijetile Jamiejevu neugodu. Joanna, godinu dana starija od Elle, već je usavršila okretanje očima, što mu je i pokazala. – Thommy kaže istu stvar kad ga pitam da me nauči penjati se – Joanna reče Elli. – Penje se po stijenama kraj Sandforda s ostalim dečkima iz sela. Ali on je jedini koji se penje uz Vražji spust. 19

Monica McCarty

– Zaista? – Ella razrogači oči gledajući ga kao da je nekakav heroj iz bajke. Možda ne bi uvijek bilo loše imati sestru – ne ako će Jo tako pričati o njem. Jo kimne glavom, a zatim pogleda Jamieja. – Znaš li se i ti penjati? – Naravno – Jamie reče kao da je iznenađen što ga je uopće pitala. Thommyja je iznenadilo što se Jamieju nije raspukla kvalitetna košulja s obzirom na to kako se isprsio i raširio ramena. Ella smiješno pogleda brata i otvori usta kao da će mu proturječiti kad ju je Jamie prekinuo. – Želiš li ići ili ne, Ella? Djevojčica uzbuđeno poskoči i uhvati Jo za ruku. Otrčale su naprijed kao da se poznaju oduvijek ne pruživši Jamieju priliku da se predomisli. Dva su se dječaka pogledala, odmahnula glavama u istom trenutku kao da žele reći „djevojke“ i pošla za njima. *** Kako se ispostavilo, prije kraja dana dvije djevojčice nisu bile jedine koje su se brzo sprijateljile. Dečki su nekoliko sati plivali u potoku dok su Jo i Ella sjedile na obali s nogama u vodi kad je jedan od ostalih dječaka iz sela – Iain, sin pozornika – predložio da se igraju skrivača. Gusta šuma s velikim, kupolastim hrastovima, paperjastim brezama i lijeskama, s gustom paprati i šikarom obraslom mahovinom bila je idealna jer je pružala brojna mjesta za sakriti se. Proljeće je bilo toplo, inače bi tlo bilo poput tepiha od šarenog cvijeća. Plavkasto ljubičasti cvjetovi u obliku zvona njegovoj su majci bili najdraži. 20

Stijena

Thommy se igrao skrivača mnogo puta prije, ali objasnio je pravila Jamieju. Svi će se dečki osim jednog sakriti. Onaj koji se ne sakrije – tragač – morat će prekriti oči i brojati do sto prije nego što ih pokuša naći. Ostali dječaci nisu se smjeli micati nakon što nabroji do sto. Jamie se, očito uvjeren u vlastite tragačke sposobnosti, javio da bude „tragač“. Problemi su počeli kad se Ella – koja očito nije navikla da ju isključuju – pobunila na pravilo da nema cura. Iako to zapravo nije ni bilo pravilo jer im do sad nije trebalo: sve djevojčice iz sela znale su da nisu uključene. – Ali to nije pošteno – Ella reče s iznenađujuće tvrdoglavim izrazom na anđeoskom licu. – Manja sam od svih vas, najbolje se mogu sakriti. Dječaci su se pogledali kao da je poludjela. Svi su znali da djevojke ne mogu pobijediti dječake. Nagonski su pogledali u Jamieja očekujući da će nešto učiniti. Obično bi pogledali u Thommyja, ali s obzirom na okolnosti, bio je spreman drugomu prepustiti ulogu vođe. Jamie ju je pokušao urazumiti, ali kad to nije upalilo, naživcirao se i jednostavno joj rekao da je to pravilo i da će ići kući ako ga ne želi poštovati. To ju je zaustavilo. Ella je začepila usta, napućila usne kao da siše limun i ljutito sjela na kamen s malenim rukama prekriženim na prsima. Djevojčica je očito imala tvrdoglavu crtu. Drugim je dječacima na očigled laknulo i Jamie se pokušao ponašati kao da je njezin pristanak očekivan, ali Thommyju se učinilo kako je spazio tračak olakšanja. Jo, za koju se inače moglo računati da će biti razumna, ali je sad bila iznenađujuće glasna u potpori nove prijateljice, prostrijeli Jamieja razočaranim pogledom (njegova se zvijezda očito ugasila) i sjela pokraj Elle čekajući ih. 21

Monica McCarty

Barem su to trebale raditi, ali kad su Thommy i Jamie došli po njih nakon završetka igre (Jamie je bio u pravu u procjeni svojih tragačkih sposobnosti), djevojaka nije bilo. Očito tvrdoglava i svojeglava, ispravio se. Isprva su više bili frustrirani nego zabrinuti. Ostali su dječaci otišli kući pa su se on i Jamie razdvojili i Jamie je izvikivao prijetnje sestri dok je Thommy prijetio Jo. Thommy je pronašao Jo nakon nekoliko minuta. Odabrala je dobro mjesto za skrivanje ispod srušenog drveta prekrivenog velom mahovine, ali zaboravila se pobrinuti da u potpunosti sakrije haljinu od pogleda. Mnogo im je više trebalo da pronađu Ellu. Zapravo, nisu ju pronašli. Jamie je napokon došao na pametnu ideju da vikne kako je pobijedila i da sad može izaći i trenutak kasnije začuli su tih plač. Shvativši odakle dolazi, Thommy osjeti kako mu se srce spustilo u pete. Užas se brzo probudio i zauzeo njegovo mjesto. Mračak je već padao kad je podigao pogled u krošnju ogromnog, starog hrasta i ugledao sićušnu djevojčicu smještenu na grani petnaestak metara iznad sebe. Bože, smiluj se, kako se, pobogu, popela tako visoko? Želudac mu se okrenuo kao da je upravo popio čašu pokvarenog mlijeka razmišljajući o tome što bi se dogodilo da padne. – Dragi Bože, Ella, što radiš tamo gore? – Jamie reče. – Siđi prije nego što slomiš vrat. Thommyju se učinilo da čuje ridanje. – Ne mogu. Zapela sam. – Kako to misliš da si zapela? – Jamie reče. – Jednostavno se spusti istim putom gdje si se i popela. – Ne sjećam se kako. Počela je plakati i Thommy to više nije mogao podnijeti. – Ja ću otići po nju – reče. 22

Stijena

Jamie odmahne glavom. – Ja ću ići. To je moja sestra. – Činjenica zbog koje trenutno nije zvučao vrlo sretno. Jo je izgledala prestravljeno. – Jesi li siguran? Pada mrak, a Thommy je najbolji penjač u selu. Thommy ustukne. Bio je dovoljno star – i ponosan – da bi shvatio kako nema šanse da Jamie sad odustane. Jo je nenamjerno upravo bacila rukavicu na tlo. Jamie je bio mladi lord; bilo je nezamislivo da ga može nadmašiti dječak iz sela – naročito ispred djevojke koju želi zadiviti. Jamie je skinuo baršunastu košulju i krenuo se penjati na drvo. Thommy i Jo šutjeli su dok su promatrali momka kako se provlači kroz niži labirint grana. U krošnji je bilo toliko mračno da je Thommy jedva mogao vidjeti kad je Jamie ovlaš pogledao dolje i zaustavio se na otprilike pola puta. – Što se dogodilo? – Joanna zabrinuto upita razrogačenih očiju. – Zašto je stao? Zašto se ne miče? – Ne znam – Thommy je lagao. Nije joj rekao da je Jamie vjerojatno pogledao dolje i uplašio se. Dečki ne vole da cure znaju takve stvari. Skinuvši vlastitu košulju – od grube vune – krenuo je na drvo za njima. Prvo je stigao do Jamieja. Lice drugog dječaka bilo je blijedo, a usne bezbojne koliko ih je jako stisnuo zubima. Činilo se kako se smrznuo. Neki ljudi ne vole biti visoko. Budući lord od Douglasa zacijelo je jedan od njih. Ella se nalazila dosta više od njega, ali zacijelo je vidjela da je Jamie stao i ispitivala ga je što nije u redu i zašto se ne miče. Njegova ju je šutnja činila još više uzrujanom. – Dobro je – Thommy joj dovikne. – Zapeo je, to je sve. Jamie ga pogleda. Thommy je mogao vidjeti da mu strah ratuje s ponosom. 23

Monica McCarty

– Trebao sam ti reći da ne gledaš dolje – Thommy reče. – Kladim se da nikad prije nisi bio ovako visoko? Jamie uspije odmahnuti glavom. – Idući ću te put sporije povesti gore da se možeš naviknuti. Jamie se uspije podsmjehnuti i Thommy je pretpostavio da se neko vrijeme neće opet penjati na drvo. – Što se događa tamo gore? – Jo vikne od dolje. Djevojčin je glas očito nešto učinio Jamieju. Tračak njegova straha nestao je i pogled koji je uputio Thommyju bio je napet – gotovo kao da je očekivao da će ga Thommy pokušati poniziti. – Ništa – Thommy vikne. – Tunika mu je zapela za granu, to je sve. Drugomu je dječaku na očigled laknulo. Zahvalno je kimnuo glavom i Thommy je znao da se tog dana stvorila još jedna veza. Tajne to mogu učiniti. Uspio je potaknuti Jamieja da se spusti prvih nekoliko grana uputivši ga da se prvo okrene prema drvetu, a zatim se polako i oprezno spusti do iduće grane, a Thommy je bio tamo da mu pomogne ako bude potrebno. Kad je Jamie došao do mjesta dovoljno niskog da može skočiti, Thommy se uspeo po granama do mjesta gdje je čekala Ella. – Jesi li dobro? – upita. Kimnula je glavom. Mogao je vidjeti da je uplašena, ali poput njezina brata, pokušavala je to sakriti. Međutim, ono što ga je više brinulo bile su njezine blistave oči i drhtanje donje usne. Ah, dovraga, bolje joj je da ne počne plakati! – Koju si mi ono šalu ispričala prošli put? O ribi i rijeci? Tračak osmijeha pojavio joj se na rubu usana. – Misliš o drugoj strani? Kimne glavom. – Znaš li još koju? 24

Stijena

Drhtanje je prestalo – hvala Bogu – i zamijenio ga je širok osmijeh. – Sličnu toj? Jamie mi više ne dopušta da ih pričam. Kaže da su to sve glupe „djetinjaste“ šale. Thommy se nagne bliže i šapne, iako nije bilo potrebe: – Možeš ih ispričati meni. Ne smetaju mi. Ali prvo mi moraš prići malo bliže da ti pomognem sići s te grane. Bez razmišljanja je učinila što je tražio, ali haljina joj je zapela za jednu od slomljenih grana. Ispružila je ruku prebacivši svu težinu na tanku granu kako bi ju pokušala povući. Pokušao ju je upozoriti, ali bilo je prekasno. Grana nije pukla, ali zvuk pucanja i iznenadno pomicanje preplašili su ju. Izgubila je ravnotežu. Thommyjevo je srce skočilo u grlo i zastalo. Možda je vrisnuo, ali moglo se razumjeti samo „ne!“. Dogodilo se tako brzo, a vidio je to kao da se vrijeme usporilo. Ona je pala, a on je skočio. Nekako ju je uspio uhvatiti oko struka i u isto se vrijeme uhvatiti za granu iznad sebe. Ali sad je imao vrišteću, prestravljenu djevojčicu stisnutu uz sebe koja ga je izbacivala iz ravnoteže na nimalo stabilnoj grani na kojoj je nesigurno stajao. Na jedan užasavajuć trenutak mislio je da će oboje pasti na tlo, ali zario je prste u koru drveta dok mu ruka nije počela gorjeti i uspio ih oboje smiriti nakon nekoliko sekundi okretanja želuca. Mogao je osjetiti divljačko lupanje njezina srca na svome dok je na trenutak stajao tako čekajući da se smiri. Nije treptala dok je zurila u njega. Nikad prije nije bio tako blizu djevojci. Zar sve mirišu čisto i svježe poput divljeg cvijeća nakon proljetne kiše? Jo i Jamie zacijelo su vidjeli dovoljno od ispod jer je odjednom postao svjestan vikanja. 25

Monica McCarty

– Dobro smo – dovikne natrag mnogo mirnijim glasom nego što se osjećao. – Ella će se čvrsto držati i sići ćemo za minutu. – Nju je upitao: – Možeš li to učiniti? U tišini je kimnula glavom još uvijek previše zatečena da bi učinila išta drugo. – Dobro. Želim da mi omotaš ruke oko vrata i držiš mi noge omotane oko struka kako bih mogao koristiti ruke. Na trenutak je izgledala nesigurno, ali onda se razvedrila. – Otac me nekad tako nosi na leđima. Thommy joj uzvrati osmijehom. Njegov je tata činio isto dok je bio mali. – Da, baš tako, samo ćeš mi biti sprijeda, a ne na leđima. Povukla je mačje kandže koje su mu se usjekle u kožu dovoljno dugo da joj pomogne namjestiti se. – Snažan si – reče. – Jamie kaže da sam sad prevelika da bi me nosio. Mislio je na istu stvar – unatoč teškomu teretu ugljena koji je svako jutro nosio za kovačnicu, ali divljenje u njezinim očima dalo mu je nalet snage. – Ah, tako mala djevojka poput tebe? Nisi mnogo teža od čekića moga oca. A sad, koje si mi ono šale željela ispričati? Idućih nekoliko minuta dok se probijao natrag kroz labirint grana obraslih mahovinom do tla, obasula ga je nizom blesavih šala iz naizgled nepresušnog izvora. Nisu sve bile tako smiješne, ali pobrinuo se da se osmjehne u prikladno vrijeme. Kad je napokon skočio dolje sa zadnje grane, svaki mu se mišić u tijelu tresao od iscrpljenosti. Ali uspio je. Djevojka je na sigurnom. – To je bilo zabavno! Možemo li to ponoviti? Thommy je pokušao ne zastenjati kad je Jamie počeo vikati i psovati nešto prosto kako je Thommyjev tata znao kad bi se opekao. 26

Stijena

Stisnuo ju je u naručje u nehotičnu zagrljaju olakšanja prije nego što ju je predao Jamieju koji je izgledao kao da ne zna bi li ju stresao ili izgrlio do smrti. Ali zadržala se uz njega dovoljno dugo da ga kratko poljubi u obraz i šapne mu na uho: – Jamie se prevario, ti si vitez i udat ću se za tebe kad narastem. Bio je toliko iznenađen objavom da nije znao što bi rekao. Trebao se nasmijati – jer je to bilo jednako smiješno kao i neke od šala koje mu je ispričala. Čak i da on nema skoro devet godina, a ona šest, ona je živjela u dvorcu i nosila zlatne ukosnice. On je živio u kolibi s dvije sobe od pletera i žbuke sa slamnatim krovom koju su zbog topline dijelili sa stokom i nije imao dobar par cipela za zimu. Ali nije se nasmijao. Umjesto toga osjetio je kako ga je stegnulo u prsima. Nešto što se jako činilo poput čežnje za nečime što zna da nikad ne može imati. Ali na jedan si je trenutak dopustio da se pita je li tako što moguće. Bila je to pogreška, što će mu otac u narednim godinama mnogo puta pokušati utuviti u glavu. Ali Thommy nikad nije zaboravio te nemarne riječi koje je izgovorila malena princeza zbog koje se osjećao poput najvećeg viteza u kršćanskom svijetu. Riječi zbog kojih je dječak koji nije imao prava ipak sanjao.