Što se to zbiva u LOndonu? by Mozaik knjiga

julia quinn

Ĺ to se to zbiva u Londonu

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sto četvrta Naslov izvornika

What Happens In London Copyright ∂ 2009 by Julie Cotler Pottinger Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2020. Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Hana Vunić Lektorica

Viktorija Novosel Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

∂ Natasza Fiedotjew / Trevillion Images Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2021. ISBN 978-953-14-2917-7 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2918-4 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxxx (meki uvez) i xxxxx (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

julia quinn

Å to se to zbiva u Londonu? S engleskog prevela LIDIJA TOMAN

Za Gloriju, Stana, Katie, Rafu i Matta. Ja nemam uĹžu i ĹĄiru obitelj. Ja imam samo obitelj. I za Paula, iako on ima sve dominantne gene.

Autorica Ĺželi zahvaliti Mitchu Mitchellu, Borisu Skyaru, Molly Skyar i Sari Wigglesworth na njihovoj struÄ?nosti za sve rusko.

Prolog

o svoje dvanaeste godine Harry Valentine svladao je dva umijeća zbog kojih se podosta razlikovao od ostalih dječaka koji su početkom devetnaestog stoljeća u Engleskoj pripadali njegovu staležu. Prvo, govorio je ruski i francuski, i to besprijekorno tečno. Ovaj talent nije se stvorio niotkuda; njegova baka, svojeglava i tvrdokorna aristokratkinja Olga Petrova Obolenska Dell, došla je živjeti s obitelji Valentine kad je Harry imao tek četiri mjeseca. Olga je prezirala engleski jezik. Prema njezinome mišljenju (a iznosila ga je vrlo često), nije postojalo ništa na ovome svijetu što se nije moglo izreći na ruskom ili francuskom. A zašto se udala za Engleza, to nije znala objasniti. – Možda bi se to trebalo objasniti na engleskom – promrmljala je Harryjeva sestra Anne. Kad je Anne zbog ove svoje izjave dobila jednu iza uha, Harry je samo slegnuo ramenima i nasmiješio se (kao što bi se nasmiješio svaki pravi brat). Grandmère jest prezirala engleski, ali razumjela ga je savršeno, a sluh joj je bio oštriji nego u lovačkog psa. Kad bi ona bila u sobi, nije bilo pametno išta mrmljati, ni na kojem jeziku. Mrmljati nešto na engleskom, e

Julia Quinn

to je bilo krajnje nesmotreno. A mrmljati nešto na engleskom i pritom dati naslutiti kako francuski ili ruski nisu prikladni za određeni verbalni zadatak… Iskreno, Harry se čudio da Anne tog dana nije dobila poštene batine. Ali Anne je prezirala ruski jednako koliko je i grandmère prezirala engleski. Ruski joj je zadavao previše posla, a francuski joj je bio gotovo jednako težak. Bilo joj je već pet kad se grandmère doselila k njima; dotad se njezin engleski već bio čvrsto ukorijenio pa drugi jezik naprosto nije mogao imati jednake šanse. Harry je pak vrlo rado govorio svakim jezikom kojim bi mu se netko obratio. Engleski je bio za svaki dan, francuski za eleganciju, a ruski je postao jezik drame i uzbuđenja. Rusija je bila velika. Rusija je bila hladna. Rusija je bila veličanstvena. Petar Veliki, Katarina Velika – Harry je rastao na pričama o njima. – Pih! – Olga se podsmjehnula, više nego jedanput, kad je privatni učitelj koji je dolazio k njima pokušavao naučiti Harryja ponešto iz engleske povijesti. – Tko je taj Ethelred Nespremni? Nespremni? Kakav je to narod koji dopušta svojim vladarima da budu nespremni? – Kraljica Elizabeta bila je velika – Harry je naglasio. Olga se nije dala smesti. – Zovu li je Elizabeta Velika? Ili Velika Kraljica? Ne, ne zovu. Zovu je Kraljica Djevica, kao da je to nešto čime bi se trebala ponositi. Upravo su tada uši Harryjeva učitelja postale jarko crvene, što je Harryju bilo vrlo neobično.

Što se to zbiva u Londonu?

• 11

– Ona – Olga je nastavila, hladno da hladnije nije mogla – nije bila velika kraljica. Pa nije svojoj zemlji dala ni poštenog prijestolonasljednika! – Većina povjesničara smatra da je u to vrijeme bilo dobro što se kraljica nije udala – rekao je učitelj. – Morala je odavati dojam osobe na koju nitko ne može utjecati i… Učitelj je odjednom zamuknuo, što Harryja nije nimalo iznenadilo. Grandmère se bila okrenula prema jadniku i uputila mu jedan od svojih zmijskih, poput britve oštrih pogleda. Harry nije poznavao nikoga tko je mogao nastaviti govoriti dok ga ona tako gleda. – Vi ste jedan glupi čovječuljak – izjavila je i ponovo mu okrenula leđa. Otpustila ga je već idući dan i nastavila sama podučavati Harryja , sve dok nisu pronašli zamjenu. Nije bilo na Olgi da otpušta i zapošljava učitelje djece Valentineovih, kojih je tada već bilo troje. (Maleni Edward stigao je u kuću kad je Harryju bilo sedam.) Međutim, nitko se drugi nije htio uplitati u to. Harryjeva majka, Katarina Dell Valentine, nikad nije proturječila majci, a Harryjev otac… Eh, da… Harryjev otac, sir Lionel Valentine, bio je pijanac. Ovo nikome nije bila nepoznanica. Da, svi su znali da sir Lionel pije više nego što bi smio. To se nije moglo sakriti. Sir Lionelu petljale su se i noge i jezik, smijao se kad se nitko drugi nije smijao i, na žalost njihovih dviju sluškinja (i dvaju sagova u radnoj sobi sir Lionela), postojao je razlog zbog kojeg se nije debljao od alkohola. I tako je Harry stekao umijeće u čišćenju bljuvotine. Počelo je kad mu je bilo deset. Vjerojatno bi bio ostavio nered gdje ga je i našao, ali htio je zamoliti oca da mu počne

Julia Quinn

davati džeparac i gadno je pogriješio što je to učinio tako kasno navečer. Sir Lionel dotad je već popio svoj poslijepodnevni konjak, i jednu kratku prije večere, pa vino uz večeru, porto nakon večere, a sada se vratio na omiljeni mu konjak, prokrijumčaren iz Francuske. Harry je bio sasvim uvjeren da je, dok je iznosio svoj zahtjev za džeparcem, govorio punim (engleskim) rečenicama, ali otac je tupo piljio u njega, nekoliko puta trepnuo kao da ne razumije sasvim što taj njegov sin govori, a onda je povratio po Harryjevim cipelama. Harry zapravo i nije mogao izbjeći tu nepriliku. Nakon toga činilo se da više nema povratka. Idući tjedan to se opet dogodilo, premda mu se ovoga puta otac nije izbljuvao direktno na cipele, a zatim i idući mjesec. Svako drugo dijete do svoje bi dvanaeste godine već prestalo pratiti koliko je puta čistilo za ocem, ali Harry je oduvijek bio precizan dječak i jednom kad je počeo brojiti, više nije bilo povratka. Većina ljudi vjerojatno bi prestala brojiti otprilike nakon sedmog puta. Harry je pročitao mnogo knjiga o logici i aritmetici pa je znao da je sedam najveći broj koji ljudi mogu vizualno pojmiti. Stavite sedam točkica na papir i većina će ljudi već na prvi pogled reći „sedam“. Stavite ih osam i većina čovječanstva potpuno će se pogubiti. Harry je mogao odjednom izbrojiti dvadeset jednu. Stoga nikoga nije trebalo iznenaditi što je nakon petnaestog čišćenja Harry točno znao koliko je puta zatekao svog oca kako posrće po hodniku ili leži u nesvijesti na podu, ili kako pokušava (bezuspješno) naciljati noćnu posudu. A onda, kad je stigao do dvadeset, stvar je počela poprimati znanstveno-teorijske dimenzije i došao je trenutak da počne brojiti.

Što se to zbiva u Londonu?

• 13

Moralo je postati znanstveno-teorijski. Da nije bilo znanstveno-teorijski, onda bi bilo nešto drugo i možda bi Harry plakao u krevetu sve dok ne bi zaspao, a ovako je samo zurio u strop i mislio: „Četrdeset šest, ali radijus je ovoga puta bio manji nego prošli utorak. Vjerojatno večeras nije puno pojeo.“ Harryjeva majka još je davno odlučila potpuno ignorirati ovu situaciju i najčešće se nalazila u vrtu, gdje je njegovala egzotične ruže koje joj je prije mnogo godina donijela majka iz Rusije. Anne ga je pak obavijestila da se planira udati i „nestati iz ove rupetine“ čim napuni sedamnaest. To je poslije i učinila, na svoju ruku, jer se nijedan od roditelja dotad nije potrudio da joj osigura izabranika. A Edward, najmlađe dijete u obitelji, naučio se prilagoditi, kao što je to naučio i Harry. Otac je nakon četiri popodne postajao potpuno beskoristan, pa čak i onda kad je izgledao bistro (općenito jest izgledao bistro, sve do večere, nakon čega više ne bi znao za sebe). I sluge su znali kakva je situacija, svi do jednog. Doduše, nije ih bilo puno; Valentineovi su sa stotinu funti godišnje, koje su dobivali kao dio Katarinina miraza, lijepo živjeli u svojemu čistom domu u Sussexu. Ali to nipošto nije bila raskoš, a osoblje obitelji Valentine sastojalo se od svega osam ljudi: batlera, kuharice, kućepazitelja, konjušara, dva lakaja, sobarice i pralje. Većina njih odabrala je živjeti s obitelji Valentine unatoč povremenim neugodnim dužnostima vezanim za ispijanje alkohola. Sir Lionel je možda bio pijanac, ali nije bio okrutan pijanac. A nije bio ni škrt, pa su čak i sobarice naučile rješavati njegov nered ako bi to značilo pokoji novčić ekstra (ako bi se sir Lionel dovoljno dobro sjećao svojih aktivnosti da mu bude neugodno zbog njih).

Julia Quinn

Stoga Harry nije bio siguran zašto uporno čisti za ocem, jer je to svakako mogao ostaviti nekome drugom. Možda nije htio da posluga zna koliko često se to događa. Možda mu je trebao mučan podsjetnik na opasnosti koje alkohol nosi. Čuo je da je i otac njegova oca bio takav. Je li to možda nasljedno? Nije želio saznati. A onda je, sasvim iznenada, umrla grandmère. Nije umrla mirno i nije umrla u snu – Olga Petrova Obolenska Dell nikada ne bi s ovoga svijeta otišla bez malo drame. Sjedila je za stolom u blagovaonici i taman je htjela umočiti žlicu u juhu, kadli se uhvatila za prsa, nekoliko puta glasno i hrapavo udahnula i na kraju se srušila. Poslije se pričalo kako je sigurno bila barem mrvu svjesna svega prije nego što je udarila glavom o stol, jer je licem sasvim promašila tanjur juhe, ali je nekako uspjela pogoditi žlicu i odaslati malo te vrele tekućine ravno na sir Lionela, čiji su refleksi bili previše otupjeli da bi se izmaknuo. Harry nije izravno svjedočio tomu; s dvanaest godina još mu nije bilo dozvoljeno da jede s odraslima. Ali Anne je vidjela čitav prizor i prepričala ga Harryju u jednom dahu. – A onda je strgnuo kravatu sa sebe! – Za stolom? – Za stolom! I vidjela mu se opeklina! – Anne je palcem i kažiprstom odmjerila dužinu od dva-tri centimetra. – Ovoliku! – A grandmère? Anne se malčice uozbiljila na ovo. Ali samo malčice. – Mislim da je mrtva. Harry je progutao knedlu i kimnuo glavom. – Bila je jako stara.

Što se to zbiva u Londonu?

• 15

– Imala je barem devedeset. – Mislim da nije imala baš devedeset. – Izgledala je kao da ima devedeset – Anne je promrmljala. Harry nije ništa rekao. Nije bio siguran kako bi trebala izgledati devedesetogodišnja žena, ali grandmère je u svakom slučaju imala više bora nego ijedna osoba koju je poznavao. – A sad ću ti ispričati ono najčudnije – nastavila je Anne. Nagnula se bliže Harryju. – Majka. Harry ju je gledao s iščekivanjem. – Što je učinila? – Ništa. Ama baš ništa. – Je li sjedila blizu grandmère? – Ne. Sjedila je na sasvim suprotnoj strani stola. Bila je predaleko da bi pomogla. – Pa onda nije ni... – Samo je sjedila – Anne mu je upala u riječ. – Nije se ni pomaknula. Nije ni pokušala ustati. Harry se zamislio. Ovo ga, tužno je reći, nije previše iznenadilo. – Ni lice joj se nije pomaknulo. Samo je sjedila, ovako. – Anneino lice poprimilo je krajnje tup izraz i Harry je morao priznati da izgleda točno kao majčino. – Reći ću ti nešto – nastavila je Anne. – Da se srušila u tanjur juhe ispred mene, ja bih barem izgledala iznenađeno. – Odmahnula je glavom. – Zbilja su smiješni, oboje. Otac ne radi ništa, osim što pije, a majka ne radi ama baš ništa. Kažem ti, jedva čekam svoj rođendan. Nije me briga koliko će trajati korota. Udajem se za Williama Forbusha i nema šanse da me njih dvoje u tome spriječe.

Julia Quinn

– Mislim da se oko toga ne moraš brinuti – rekao je Harry. Majka sigurno neće imati nikakvo mišljenje o tome, a otac će biti previše pijan da bi išta primijetio. – Hm. Vjerojatno si u pravu. – Anne se nekako snuždila, a zatim je u neočekivanom iskazu sestrinske ljubavi primila Harryja za rame i nježno ga stisnula. – I ti ćeš brzo otići. Ne brini. Harry je kimnuo glavom. Za nekoliko tjedana trebao je otići na školovanje. I premda je osjećao dozu krivnje što on može otići, dok Anne i Edward moraju još neko vrijeme ostati, sve je to nestalo u posvemašnjem olakšanju koje ga je preplavilo kada je otputovao u internat. *** Učenički život Harryju je donio sreću i zadovoljstvo, baš kao što se i nadao. Pohađao je Hesslewhite, prihvatljivo rigoroznu školu za one dječake čije obitelji nisu bile dovoljno utjecajne (ili one koje, kao u Harryjevu slučaju, nisu imale previše interesa) da bi svoje sinove poslale u Eton ili Harrow. Harry je obožavao školu. Obožavao. Obožavao je sve predmete, obožavao je sport i obožavao je činjenicu što ne mora prije odlaska u krevet obilaziti svaki kutak zgrade kako bi se uvjerio da se otac na vrijeme onesvijestio – to jest, da se onesvijestio prije nego što se stigao izbljuvati. U školi je Harry mogao iz zajedničke prostorije odšetati ravno u svoju sobu i volio je svaki pedalj tog jednoličnog puta. Međutim, svemu lijepom dođe kraj, pa je tako Harry, navršivši devetnaest godina, maturirao s ostatkom razreda,

Što se to zbiva u Londonu?

• 17

uključujući i Sebastiana Greya, njegova prvog rođaka i najboljeg prijatelja. Održana je i mala svečanost, jer su učenici htjeli proslaviti maturu, no Harry je „zaboravio“ reći svojoj obitelji za to. – Gdje ti je majka? – upitala ga je njegova teta Anna. U njezinom glasu, kao i u glasu Harryjeve majke, nije bilo ni trunke stranog naglaska, iako je Olga čitavo njihovo djetinjstvo inzistirala na tome da govore isključivo ruski. Anna se udala bolje nego Katarina, vjenčavši se s drugim sinom jednoga grofa. To nije uzrokovalo jaz između sestara; na koncu, sir Lionel bio je baronet, što je značilo da su Katarinu oslovljavali sa „Vaše Gospodstvo“. Međutim, Anna je imala veze i poznanstva, imala je novac i, što je možda još važnije, imala je muža koji sve do svoje smrti prije dvije godine za večerom ne bi bio popio više od jedne čaše vina. I kada je Harry promrmljao nešto o tome kako mu je majka preumorna, Anna je točno znala na što misli – ako mu dođe majka, doći će i otac. A nakon Lionelova grandioznog i spektakularnog posrtanja na Hesslewhiteovoj ceremoniji 1807. godine, Harry više nije htio pozivati oca ni na kakva školska događanja. Kad je pio, sir Lionel obično je gubio svoje glasove s i š, a Harry nije bio siguran da može izdržati još jedan govor poput „hjajna, hjajna hkola“, pogotovo ako Lionel taj govor održi stojeći na stolici. Dok traje minuta šutnje. Harry je taj put pokušao povući oca sa stolice, i vjerojatno bi i uspio da mu je u tom poduhvatu pomogla majka koja je sjedila sir Lionelu s druge strane. Ali ona je samo zurila preda se, kao što uvijek čini u takvim trenucima, i pretvarala

Julia Quinn

se da ništa ne čuje. Harry je stoga morao povući oca s druge strane, zbog čega je otac izgubio ravnotežu. Da, sir Lionel pao je na pod uz glasan lom i tresak te udario licem u naslon stolice ispred Harryja. Ovo bi možda nekoga drugog razljutilo, ali ne i sir Lionela. On se bedasto nasmiješio, rekao Harryju da je „hjajan hin“, a potom ispljunuo jedan zub. Harry je dugo čuvao taj zub. I više nikad nije dopustio da njegov otac kroči svojom nogom na tlo školskoga kampusa. Pa čak i ako je to značilo da će biti jedini dječak čiji roditelji neće prisustvovati proslavi mature. Njegova teta Anna inzistirala je da ga nakon proslave odveze kući, na čemu joj je Harry bio zahvalan. Nije volio da im dolaze gosti, ali teta Anna i Sebastian već su znali sve što se o njegovu ocu moglo znati – gotovo sve. Harry ni s kim nije podijelio podatak da je očevu bljuvotinu očistio čak 126 puta. Niti je ikome rekao za dragocjeni samovar grandmère Olge, čiji je porculanski dio sav popucao kad se sir Lionel spotaknuo o stolicu, izveo neobično graciozan skok uvis (vjerojatno kao rezultat pokušaja da uspostavi ravnotežu), a zatim sletio na trbuh, ravno na kredenac. Tog jutra u nepovrat su otišla i tri tanjura prženih jaja i kriška slanine. Ali, sreća u nesreći, psi nikad nisu bili tako dobro nahranjeni. Izbor oko Harryjeva školovanja pao je na Hesslewhite zato što je bio u relativnoj blizini kuće Valentineovih; već sat i po kasnije skrenuli su na cesticu koja je vodila do kuće. – Drveće je ove godine zbilja prepuno lišća – primijetila je teta Anna. – Vjerujem da i ruže tvoje majke dobro napreduju.

Što se to zbiva u Londonu?

• 19

Harry je odsutno kimnuo glavom. Pokušavao je procijeniti koliko je sati. Je li još uvijek bilo poslijepodne ili je dan već ustupao mjesto ranom predvečerju? Ako je ovo drugo, morat će ih pozvati da uđu i večeraju s obitelji. Zapravo, morat će ih pozvati unutra u svakom slučaju, jer će teta Anna sigurno htjeti pozdraviti sestru. Ali ako je kasno poslijepodne, teta Anna će očekivati samo čaj, što znači da će moći i ući i izići a da uopće ne vidi njegova oca. Večera je bila nešto sasvim drugo. Sir Lionel bi se uvijek uredio – tvrdio je da tako rade prava gospoda – a čak i kad bi za stolom bio vrlo malen broj ljudi (devedeset devet posto vremena bili bi samo sir Lionel, lady Valentine i njihova djeca), volio bi izigravati domaćina. Tada bi pričao priče i smišljao mudre i duhovite izreke, samo što bi pritom najčešće zaboravljao najvažnije dijelove tih priča, a njegove izreke ne bi baš bile ni mudre ni duhovite. To je pak podrazumijevalo veliku količinu mučne tišine kod ostalih ukućana, koji bi se većim dijelom večeri pretvarali kako ne primjećuju da se prevrnula zdjelica s umakom ili da se čaša sir Lionela iznova napunila. I opet. I opet. I potom, naravno, još jedanput. Nitko mu nikad nije rekao da prestane. Jer nije ni imalo smisla išta govoriti. Sir Lionel znao je da previše pije. Čak je i Harry prestao brojiti koliko mu je puta otac prišao i ridajući rekao: – Oprohti, htvarno mi je žao. Niham htio htvarati probleme. Ti hi dobar dječak, Harry. Ali to nikad ništa ne bi promijenilo. Što god je tjeralo sir Lionela da pije, bilo je jače od svake krivnje ili žaljenja. Sir

Julia Quinn

Lionel bio je svjestan razmjera svoje nevolje. I bio je suviše nemoćan da išta poduzme po tom pitanju. A i Harry je bio nemoćan. Mogao je jedino privezati oca za krevet, ali za takvo što nije bio spreman. I zato nikad nije pozivao prijatelje k sebi na igru, izbjegavao je boraviti u kući kad bi bilo vrijeme večere i sada je, kad je škola završila, odbrojavao dane do svog odlaska na studij. Ali najprije je morao nekako izgurati ljeto. Kad se kočija napokon zaustavila pred kućom, Harry je iskočio i pružio teti ruku kako bi joj pomogao da i ona siđe. Sebastian je sišao za njom, a onda su se svi troje zaputili u salon, gdje se Katarina zabavljala vezenjem. – Anna! – rekla je i načas je izgledalo kao da će ustati (ali nije ustala). – Baš si me iznenadila! Anna se pognula da je zagrli, a zatim je sjela nasuprot njoj. – Pomislila sam da bi bilo lijepo da dovezem Harryja kući. – Oh, znači da je polugodište završilo? – promrmljala je Katarina. Harry se kiselo nasmiješio. Znao je da zaslužuje da ga se okrivi za ovu njezinu neupućenost, jer je nije obavijestio da je škola gotova, ali zbilja, ne bi li jedna majka trebala znati takve pojedinosti? – Sebastiane – Katarina se okrenula prema svom nećaku. – Narastao si. – Događa se – našalio se Sebastian i uputio joj svoj vragolasti smiješak. – Dragi Bože – odvratila je s osmijehom – ti ćeš uskoro postati prava opasnost za žene.

Što se to zbiva u Londonu?

• 21

Harry je htio zakolutati očima. Sebastian je već osvojio skoro sve djevojke u selu pokraj Hesslewhitea. Očito otpušta nekakav miris, jer žene padaju pred njim kao kruške. To bi bilo strašno kad ne bi bilo činjenice da ne mogu baš sve djevojke pasti na Sebastiana. I zato je Harry bio vrlo zadovoljan što će baš on biti najbliže kada se dim raščisti. – Zakupila sam mu mjesto časnika u vojsci. Odlazi idući mjesec. – Odlaziš u vojsku? – rekla je Katarina i okrenula se prema svom nećaku. – To je krasno. Sebastian je slegnuo ramenima. – Pa ti si to sigurno znala, majko – rekao je Harry. O Sebastianovoj budućnosti odlučeno je još prije nekoliko mjeseci. Teta Anna bojala se da mu nedostaje muškog utjecaja još otkako mu je umro otac. Sebastian po svemu sudeći neće naslijediti ni titulu ni bogatstvo pa se podrazumijevalo da će se morati snalaziti sam u svijetu. Nitko, pa čak ni Sebastianova majka, koja je svoga sina smatrala najboljim, najljepšim i najpametnijim momkom na svijetu, nije ni natuknuo da bi mogao razmisliti i o svećenstvu. Sebastian nije bio pretjerano oduševljen time što će iduće desetljeće svog života provesti u borbi s Napoleonom, ali, kao što je već rekao Harryju, zar je imao drugog izbora? Njegov stric, grof od Newburyja, doslovno ga je prezirao i dao mu je do znanja da ne očekuje nikakve povlastice, ni novčane ni ine, od tog krvnog srodstva. – Možda umre – rekao mu je jednom prilikom Harry, trudeći se da to izgovori taktično i obazrivo (koliko devetnaestogodišnjak može biti obazriv).

Julia Quinn

Ali Sebastian se rijetko vrijeđao, pogotovo kad je bila riječ o stricu. I o stričevu sinu jedincu, nasljedniku imanja Newbury. – Moj je bratić još gori – Sebastian je odvratio. – U Londonu me bio odbio pozdraviti. Harry se šokirao. Jedno je prezirati člana obitelji, ali poniziti ga u javnosti sasvim je nešto drugo. – Pa što si učinio? Sebastian se lagano nasmiješio. – Zaveo sam djevojku s kojom se htio vjenčati. Harry mu je uputio pogled koji je govorio da ni na trenutak nije povjerovao u to. – Dobro, nije bilo baš tako – priznao je Sebastian – ali zaveo sam djevojku na koju je bio bacio oko. – A djevojka s kojom se želi vjenčati? – Ona se više ne želi vjenčati s njim! – Sebastian se zlurado nasmiješio. – Sebastiane, pobogu, što si učinio? – Oh, ništa što ostavlja trajne posljedice. Čak ni ja nisam toliko glup da se petljam s kćeri jednog grofa. Samo sam joj… malko otvorio oči. Ali kao što je njegova majka istaknula, Sebastian neće imati puno prilika za ljubavne pustolovine u vojničkom životu koji ga čeka. Harry se trudio da ne misli o njegovu odlasku; Seb je bio jedina osoba na svijetu kojoj je u potpunosti vjerovao. Bio je jedina osoba koja ga nikad nije razočarala. Ali njegov odlazak imao je smisla. Sebastian nije bio glup – štoviše, bilo je sasvim suprotno od toga – ali nije bio stvoren za studentski život. Vojska je bila puno bolji izbor za njega. Ipak, dok je sjedio u tom salonu, u egipatskoj fotelji koja mu je bila uska i neudobna, Harry se sažalio nad samim sobom.

Što se to zbiva u Londonu?

• 23

Sebično je pomislio kako bi volio da Sebastian ode na studij s njim, pa čak i ako studij nije najbolja stvar za Sebastiana. – Kakve će boje biti tvoja uniforma? – Katarina ga je upitala. – Tamnoplava, ja mislim – Sebastian je pristojno odgovorio. – Oh, izgledat ćeš veličanstveno u plavom. Zar ne, Anna? Anna je kimnula glavom, a Katarina je dodala: – I ti bi lijepo izgledao u plavom, Harry. Možda bismo i mi tebi trebali kupiti mjesto u vojsci. Harry je ostao zatečen. Nikad dosad nisu ni spomenuli vojsku kao njegovu potencijalnu budućnost. Bio je stariji od dvojice braće, trebao je naslijediti imanje i titulu, kao i sav novac koji njegov otac ne zapije prije smrti. Harry nije trebao biti izložen opasnostima. Uostalom, bio je jedan od rijetkih u Hesslewhiteu koji su zbilja voljeli učiti. Čak su mu dali nadimak „profesor“, i to mu nije nimalo smetalo. Što li je njegovoj majci bilo u glavi? Je li ga uopće poznavala? Je li ona to upravo predložila da on ode u vojsku kako bi popravio svoj modni stil? – Eh, Harry nije stvoren za vojnika – zlobno se našalio Sebastian – taj ne može pogoditi metu čak ni kad stoji blizu. – To nije istina – spremno će Harry. – Nisam dobar kao on – rekao je i kimnuo glavom prema Sebu – ali bolji sam od svih ostalih. – Dakle, dobar si strijelac, Sebastiane? – upitala je Katarina. – Najbolji. – I izrazito skroman – promrmljao je Harry. Ali to je bila istina. Sebastian je bio nevjerojatno vješt strijelac i engleska

Julia Quinn

vojska bit će sretna što će ga imati na svojoj strani, ako ga uspije spriječiti da ne zavede čitav Portugal. Polovicu Portugala, točnije. Žensku polovicu. – Zašto i ti ne bi otišao u vojsku? – upitala je Katarina. Harry se okrenuo prema majci i pokušavao pročitati što joj piše na licu. Pokušavao je pročitati nju. Majka je, naime, uvijek bila tako neodređena i prazna, kao da su godine polako isprale sve što joj je davalo karakter, sve što joj je omogućavalo da osjeća. Nije imala mišljenje ni o čemu. Puštala je da se život odvija pored nje i samo je sjedila, nezainteresirana za išta. – Mislim da bi ti se vojska svidjela – nastavila je tiho, a Harry je pomislio: Je li ona ikad izgovorila išta slično ovome? Je li ikad ponudila svoje mišljenje o njegovoj budućnosti i dobrobiti? Je li samo čekala pravi trenutak za to? Nasmiješila se onako kako se uvijek smiješila – uz sitan uzdah, kao da joj smiješak predstavlja prevelik napor. – Izgledao bi sjajno u plavome. – A onda se ponovo okrenula Anni. – Zar ne? Harry je otvorio usta da kaže nešto – bilo što. Vojska nije bila njegov plan. Njegov plan bilo je sveučilište. Dobio je mjesto na Pembroke Collegeu, u Oxfordu. Razmišljao je o tome da studira ruski. Rijetko je govorio ruski otkako je grandmére umrla. I njegova majka je znala ruski, ali s njom je jedva razgovarao i na engleskom, a kamoli na ruskom. Kvragu, što mu je nedostajala baka. Nije uvijek bila u pravu, i nije uvijek bila ni ugodna, ali bila je zabavna. I voljela je Harryja. Što bi baka htjela da on učini? Harry nije znao. Sigurno bi odobravala njegov odlazak na studij ako bi to značilo da će

Što se to zbiva u Londonu?

• 25

provoditi svoje dane zadubljen u rusku književnost. Ali baka je izrazito cijenila i vojsku te je otvoreno prezirala Harryjeva oca zbog toga što nikad nije služio svojoj domovini. Doduše, otvoreno je prezirala Harryjeva oca zbog koječega. – Svakako bi trebao razmisliti o tome, Harry – rekla je teta Anna. – Uvjerena sam da bi Sebastian bio zahvalan na tvome društvu. Harry je Sebastianu uputio očajnički pogled. On sigurno razumije njegove muke. Pa što one misle? Da će Harry donijeti takvu odluku uz čaj? Da će zagristi keks, razmisliti o tome na trenutak i odlučiti da je tamnoplava idealna boja za uniformu? Ali Sebastian je, kao i inače, samo slegnuo jednim ramenom, kao da želi poručiti: A što da ti kažem? Svijet je glupo mjesto. Harryjeva majka prislonila je šalicu na usnice, ali ako je i otpila gutljaj, to se po nagibu šalice nije vidjelo. A onda je, spustivši šalicu natrag na tanjurić, zatvorila oči. To je bio tek treptaj, tek malko duži od običnog, ali Harry je znao što to znači. Majka je čula korake. Korake njegova oca. Uvijek ga je čula prije svih ostalih. Možda su to bile godine prakse, godine života pod istim krovom, iako život pod istim krovom nije značio i život u istome svijetu. Majčina sposobnost da se pretvara kako je njezin život nešto sasvim drugo od onoga što je uistinu bio razvijala se paralelno s njezinom sposobnošću da predosjeti gdje se njezin muž nalazi u svakom mogućem trenutku. Uvijek je daleko lakše ignorirati ono što zapravo ne gledaš. – Anna! – uskliknuo je sir Lionel nakon što je provirio unutra, a onda se naslonio na vrata. – I Sebastian. Kakvo divno iznenađenje. Kako si, mladiću moj?

Julia Quinn

– Jako dobro, gospodine – odvratio je Sebastian. Harry je promatrao svog oca kako ulazi u salon. Bilo je teško procijeniti koliko je pijan. Držanje mu još nije bilo toliko nestabilno, ali mahao je rukama na način koji se Harryju nije sviđao. – Lijepo te vidjeti, Harry – rekao je sir Lionel i lagano potapšao sina po ramenu, a zatim se zaputio prema ormariću za piće. – Znači, škola je gotova? – Da, gospodine – rekao je Harry. Sir Lionel ulio je nešto u čašu – Harry je bio predaleko da bi mogao odrediti što bi to bilo – a onda se okrenuo prema Sebastianu i traljavo mu se nasmiješio. – Koliko ti je sada godina, Sebastiane? – Devetnaest, gospodine. Isto kao i Harryju. Između njih je bilo samo mjesec dana razlike. Oduvijek je bilo tako. – Ma zar ti to njemu daješ čaj, Katy? – rekao je sir Lionel svojoj ženi. – Što je tebi? Pa on je sada muškarac. – Čaj je sasvim prikladan, oče – oštro će Harry. Sir Lionel okrenuo se prema njemu i iznenađeno ga pogledao, gotovo kao da je zaboravio da je Harry ondje. – Harry, sinko. Drago mi je što te vidim. Harry je stisnuo usnice. – I meni je drago što vidim Vas, oče. Sir Lionel otpio je pozamašan gutljaj svog pića. – Polugodište je završilo, ha? Harry je kimnuo glavom i mehanički odvratio: – Da, gospodine. Sir Lionel namrštio se, a potom otpio još jedan gutljaj. – Ali ti si sada gotov, zar ne? Dobio sam pismo iz Pembroke

Što se to zbiva u Londonu?

• 27

Collegea. Kažu da si maturirao. – Ponovo se namrštio, zatim nekoliko puta zatreptao, i na kraju slegnuo ramenima. – Nisam znao da si se prijavio. – A zatim, s malim zakašnjenjem: – Bravo. – Ali ne idem. Ovo je doslovno izletjelo iz Harryjevih usta. Koji mu je vrag? Naravno da ide u Pembroke College. To je ono što želi. To želi oduvijek. On voli učiti. Voli knjige. Voli brojeve. Voli sjediti u knjižnici, čak i kada vani sja sunce i kada ga Sebastian gnjavi da igraju ragbi. (Sebastian je uvijek pobjeđivao u ovim bitkama; na jugu Engleske rijetko je bilo sunca pa je čovjek doista morao iskoristiti priliku i izaći. A da ne govorimo o tome koliko je Sebastian bio uvjerljiv.) U cijeloj Engleskoj nije bilo prikladnijeg momka za studij nego što je to bio Harry. A ipak... – Idem u vojsku. I ove riječi izletjele su iz Harryjevih usta, bez imalo razmišljanja. Harry nije znao što govori. Nije znao zašto to govori. – Sa Sebastianom? – upitala ga je teta Anna. Harry je kimnuo glavom. – Netko mora paziti na njega da ne bi nastradao. Sebastian mu je na tu uvredu uputio oštar pogled, ali vidjelo se koliko ga je ovaj novi razvoj situacije razveselio, pa nije ništa uzvratio. Budućnost u vojsci Sebastianu je bila istodobno i privlačna i mrska, a Harry je znao da mu je ispod te hrabre vanjštine zbilja laknulo što će mu bratić praviti društvo. – Pa ne možeš ti u rat – rekao je sir Lionel. – Ti si moj nasljednik. Svi u prostoriji – sva četiri člana familije sir Lionela – okrenula su se prema baronetu, svatko iznenađen na svoj način.

Julia Quinn

To je vjerojatno bila jedina razborita misao koju je izgovorio u toliko godina. – Imate Edwarda – Harry je odvratio istog trena. Sir Lionel ispio je svoje piće, zatreptao, pa slegnuo ramenima. – Istina. Harry je manje-više i očekivao da će to reći, ali svejedno ga je u želucu probolo razočaranje. I ljutnja. I bol. – Nazdravimo Harryju! – veselo je uskliknuo sir Lionel i podigao čašu. Izgleda da nije primijetio da mu se nitko nije pridružio u tome. – Sretno, sine. – Nagnuo je čašu i tek se tada sjetio da je nije ponovo napunio. – Kvragu – promrmljao je. – Ovo je bilo malčice neugodno. Harry je imao dojam da tone u toj fotelji. Istodobno je osjećao da ga svrbe stopala, kao da su spremna za pokret. Za bijeg. – Kad polazite? – upitao je sir Lionel, ovoga puta sretno napojen. Harry je pogledao u Sebastiana, a ovaj je istog trena odgovorio. – Moram se javiti drugi tjedan. – Onda to vrijedi i za mene – rekao je Harry svome ocu. – Trebat će mi novac da platim mjesto, naravno. – Naravno – rekao je sir Lionel, instinktivno reagirajući na zapovjedni ton svoga sina. – Eto… – Pogledao je u pod, a zatim u svoju suprugu. A supruga je gledala kroz prozor. – Bilo je lijepo vidjeti vas – zaključio je sir Lionel. Glasno je spustio čašu i zaputio se prema vratima, a pritom se zaljuljao samo jedanput.

Što se to zbiva u Londonu?

• 29

Harry je gledao za njim i osjećao se posve odvojen od čitave situacije. Već je zamišljao ovo, naravno. Nije zamišljao odlazak u vojsku, doduše, nego je zamišljao svoj odlazak od kuće. Mislio je da će otići na studij na uobičajen način, da će strpati stvari u obiteljsku kočiju i odvesti se. Ali njegova mašta išla je dalje, stvarala je razne dramatične prizore – od luđačkog gestikuliranja do hladnih pogleda. Njegov omiljeni prizor uključivao je razbijanje boca o zid. I to onih skupih. Koje su bile prokrijumčarene iz Francuske. Hoće li njegov otac nastaviti podržavati žabare svojom nezakonitom kupovinom kad mu sin ode u borbu s njima? Harry je ostao zuriti u vrata. Više nije ni važno, pomislio je. Jer on je ovdje završio. Završio je. S ovim mjestom, s ovom obitelji, s večerima u kojima pomaže ocu da ode u krevet i oprezno ga namješta na bok tako da se, ako se ponovo ispovraća, ne uguši vlastitom bljuvotinom. Završio je. Završio. Ali osjećaj je bio šupalj, prazan. Njegov odlazak bio je popraćen… ničim. I proći će godine prije nego što shvati da je bio prevaren.