Pavao Pavličić Tajne zanata
Biblioteka hrvatskih pisaca knjiga 45.
Copyright © Pavao Pavlićić i Mozaik knjiga, Zagreb, 2021. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Direktor Bojan Vidmar Urednica programa Hana Vunić Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Tisak Denona, Zagreb, veljača 2021. ISBN 978-953-14-2935-1 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2936-8 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima XXXXX (meki uvez) i XXXXXXXXX (tvrdi uvez). Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. xxxxxxxxx
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Pavao Pavličić Tajne zanata
KNJIŽEVNI SUSRET
L
iterarni tekst razlikuje se od drugih umjetničkih djela prije svega po tome što u nama budi želju da porazgovaramo s autorom. Nije nam osobito stalo čuti kako slikar objašnjava svoje slike, a skladatelj svoje kompozicije, ali rado slušamo što književnik ima reći o svojim pjesmama, romanima ili dramama. Upravo zato, ne postoje priredbe na kojima bi posjetitelji razgovarali s likovnjacima ili glazbenicima, ali su vrlo česte priredbe na kojima oni razgovaraju s piscima. Takvi razgovori zovu se književni susreti. Nekad su se oni zvali književne večeri, jer su se održavali na kraju dana, ali se onda to promijenilo, pa se književni susret – osobito u školi – može organizirati i u podne, ili čak i prvi školski sat, u osam ujutro. Književni susret ima svoju uobičajenu proceduru, koju poznaju svi koji se ondje nađu, i od te se procedure rijetko odstupa. Ja ću sad i opisati kako to izgleda, samo još da kažem kako književni susret u užem smislu treba razlikovati od predstavljanja knjige, takozvane promocije. Ta se promocija organizira onda kad knjiga tek izađe, i ondje se o toj knjizi prvi put govori u javnosti. To je također neka vrsta književnog susreta, jer se tu pisac nađe oči u oči sa svojim potencijalnim čitateljima. Ali, ne uspiju oni razmijeniti ni riječ, jer pitanja iz publike nisu u takvim prigodama uobičajena. 5
Pavao Pavličić
Uobičajena su ona – pa čak i obavezna – na onim drugim književnim susretima. To je ono kad pisac dođe u školu, u knjižnicu ili u narodno sveučilište, pa ondje odgovara na pitanja, najprije kakve marljive i načitane voditeljice, a onda i osoba iz publike. Ovisno o mjestu, važnosti prigode i raspoloživom vremenu, takav susret može zadobiti različite oblike, od običnoga, možda malo proširenog školskog sata pa do društvenog događaja visokog ranga, na koji dolaze predstavnici lokalne vlasti (katkada oni uzmu i riječ), a čitateljice urede frizure i decentno se obuku. Pisac dobije monografiju mjesta u kojem gostuje, bocu vina i cvijeće, i svima cijela stvar ostane u najljepšoj uspomeni. Barem se tako čini piscu, dok se vraća kući vozeći sam kroz noć i dok u glavi vrti film upravo završenoga književnog susreta. I, uvijek konstatira da u tim susretima ima nešto čarobno, nešto što se ni na koji drugi način ne može ostvariti. Nečega, ukratko, zbog čega je vrijedno i pisati i putovati noću po lošem vremenu. Jer, prvo što pisac u takvim prigodama otkriva svakako je njegov tekst. Doista, čitatelji – djeca u osnovnoj školi ili seniori u staračkom domu – obavezno će mu postaviti pitanje u vezi s kojom njegovom knjigom. Tada će pisac otkriti da su čitatelji u njegovu tekstu našli nešto što on uopće nije kanio u nj staviti. Pri tome će morati priznati da ono što su čitatelji uočili doista u tekstu postoji, pa će iz toga povući bilo optimističke, bilo pesimističke zaključke. Optimistički će zaključak biti da je njegova knjiga značenjski bogatija nego što je on to i slutio, a pesimistički će zaključak glasiti da pisac nema ni pojma što je sve u toj knjizi 6
Tajne zanata
nadrljao ni što to što je nadrljao znači. Pa će onda – dok stigne do kuće – shvatiti da opet ne zna na čemu je. Ali, neće njega toliko uzbuditi nova čitanja njegovih knjiga i nova pitanja u vezi s tim čitanjima; teže će ga uznemiriti ona pitanja koja je već više puta čuo i na njih odgovarao, pa je i večeras izverglao svoje teze kao da recitira pjesmicu. Zna on već odavno da postoje pitanja koja se ponavljaju na svim književnim susretima. Isto tako zna da su ta pitanja važna, dapače, da su za njega kao pisca sudbonosna. A ipak, morat će sebi priznati da na njih nikada nije ozbiljno i pošteno odgovorio, jer mu je to bilo odviše teško. Nije ih, ukratko, postavio sam sebi, nego je pustio da mu ih postavljaju drugi, te je tako stvorio privid – za sebe, prije svega – da se tu radi o nečemu što nije njegov intimni problem, nego to, eto, slučajno zanima čitatelje, a ni njih možda ne zanima baš toliko da bi umirali od znatiželje. A oni pitaju, jednostavno i nedužno: Zašto pišete, kako pišete, što ste tom knjigom htjeli postići? Pisac odgovara nekakvom dosjetkom koju je davno pripremio za takve prilike i odgovara tako da ne kaže ništa doista bitno. A ima li za njega važnijega pitanja od pitanja zašto piše? I, je li to pitanje ikada postavio sam sebi, pa na njega dao iskren i nedvosmislen odgovor? Nije, naravno da nije. Pa onda mrsi nešto o tome da je to isto kao da ga pitaju zašto se zaljubio baš u ženu u koju se zaljubio: tako se dogodilo, odlučilo je srce ili već nešto slično. A zapravo nije tako. Čovjek mora imati jake razloge da piše, ne može to biti slučaj, kao što ljubav često jest. Ti razlozi mogu, dakako, kod raznih pisaca biti različiti, ali postojati moraju. 7
Pavao Pavličić
Ali, nije to sad bitno, bitno je tek što takva pitanja uvijek padaju na književnim susretima. Bitno je također što su ta pitanja važna ili barem poticajna. Važna su čitatelju, jer inače se on ne bi ni odvažio dignuti ruku i – crveneći se pred svim onim ljudima – izreći ono što mu je na umu. A poticajna bi morala biti i piscu, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što ih postavljaju ljudi koji čitaju njegove knjige. Ukratko, ta pitanja na književnim susretima – a na njih, rekli smo, većina pisaca nikad ozbiljno ne odgovori – korisna su više piscima nego čitateljima. Budući da ih čitatelji uporno postavljaju – postavljaju ih svim piscima koji dođu – očito je da ona i jesu bitna književna pitanja ili barem znak onoga što čitatelji od knjiga očekuju. Tako sam onda i ja – koji sam sudjelovao na mnogo književnih susreta – odlučio barem neka od tih pitanja zabilježiti i na njih odgovoriti u pismenom obliku, nakon što sam bezbroj puta odgovorio usmeno. Nema tih pitanja tako mnogo, a neka koja su mi se učinila složenija, raščlanio sam na dva ili tri. U svakom slučaju, u ovoj ćeš knjizi, draga čitateljice, naći pitanja i odgovore. Budući da se književni susreti održavaju sa svim dobnim skupinama, grupirao sam pitanja na ona koja su češća u osnovnoj školi, ona koja su češće u srednjoj i ona koja se postavljaju u školi pisanja. Zapravo, sva se ona javljaju na svim razinama, pa podjela služi samo boljoj preglednosti. Evo, ja sjedim za stolom, preda mnom je moja nova knjiga, cvjetni aranžman i čaša vode, dok vi sjedite u auditoriju. Izvolite, pitajte, a ja ću odgovarati. 8
OSNOVNA ŠKOLA
Kako vam se sviđa naša škola?
J
ako mi se sviđa, premda sam često išao po školama i premda su ti posjeti nalik jedan drugome. Kad pisac stigne u školu, na ulazu ga presretne dežurni učenik ili učenica, pa ga uputi kamo treba ići. Dok bude hodao hodnicima, sa zadovoljstvom će ustanoviti da je njegovo gostovanje najavljeno plakatima, čak i sa slikom. Jednako će tako ustanoviti da sve škole mirišu isto, baš kao i u njegovo vrijeme: na raskužna sredstva, na kuhinju, na ljepilo za papir i na kavu. To će ga umiriti i tako će znati da će i sam književni susret proći na opće zadovoljstvo. Vrlo brzo dobit će i potvrdu za to: odvest će ga u knjižnicu, u učionicu ili čak i u dvoranu za tjelesni odgoj, i ondje će ga posjesti pred svu onu dječurliju koja u njega gledaju znatiželjno, ali dobronamjerno, i jasno se vidi da su željna razgovora. Obično se tu nađe djevojčica ili dječak (najčešće dvije djevojčice), pa se tu naglas pročita neki piščev tekst, a onda se pokaže da će ono dvoje biti i voditelji susreta, pa oni postave piscu i prva pitanja, pošto ga srdačno pozdrave u ime učenika i nastavnika. Njihova su pitanja jako ozbiljna i u njima se pojavljuju termini kao djelo, 11
Pavao Pavličić
opus, poruka i drugi. Pisac zna da su djeca uobličila pitanja tako da se svide njihovoj nastavnici hrvatskoga, a to znači da ostatak publike – koja se vrpolji u klupama – ne misli da su pitanja postavljena u njegovo ime, jer ima vlastita. Zato se pisac pribojava da taj uvodni dio ne potraje predugo, jer zna da će u tom slučaju djeci popustiti pažnja. Ona, naime, sudjeluju u književnom susretu na isti način na koji i čitaju. A kako čitaju? Pa, čitaju tako da se ne daju gnjaviti, pa čim pisac u tekstu malo zatupi nekim opisom zalaska sunca ili psihološkom analizom, djeca počnu preskakati tekst. E, isto je tako i kod tih književnih susreta: djeca slušaju što im se govori dotle dok im je to zanimljivo, a kad prestane biti, okrenu se nečemu drugom: došaptavanju, pravljenju kuglica od papira ili kopanju nosa. Nema još u djece onoga licemjerja koje će ih poslije voditi kroz život, pa da se pretvaraju da slušaju i onda kad umiru od dosade (kao što odrasli čine), jer njihova dosada odmah izbije na površinu. Ali, za nju je kriv netko drugi, a ne ta djeca. Ona, naime, književnom susretu – pa i piscu koji je došao u goste – pristupaju čista srca, zainteresirano, uz punu pripravnost na suradnju, i važno je samo da se taj početni kapital ne potroši uludo, nego da se dobra volja iskoristi za prave stvari. A to će se najbolje postići tako da pustimo djecu neka pitaju ono što ih doista zanima, a ne ono što misle da bi odrasli (a među njima i sam pisac) htjeli da ona pitaju. I, ako se ta iskrenost postigne – a na njoj mora osobito poraditi pisac koji gostuje u školi – bit će tu vrlo zanimljivih pitanja i bit će to poučno za svakoga. Osobito neka se pisac ne uzrujava ako mu djeca postave dvaput ili triput isto 12
Tajne zanata
pitanje (recimo, kakvu je ocjenu iz hrvatskoga imao u školi), jer to je zato što djeca smišljaju svoja pitanja dok pisac odgovara na tuđa. To ponavljanje samo je znak da su pitanja važna, čim se dogodilo da nekolicini pitača padnu na pamet. Da, da, ta su pitanja važna, a ne banalna; pitanje i ne treba biti originalno, nego izazvati odgovor koji će nešto značiti, a to djeca, čini se, osjećaju. I doista, ona postavljaju dvije vrste pitanja: jedna, koja se tiču života, i druga, koja se tiču književnosti. Pitanja koja se tiču života obično imaju neke veze s piščevom osobom. Pitaju vas, recimo, koliko imate godina, jeste li u braku, koliko su vam stara djeca ili unuci. Nastavnice se obično snebivaju oko takvih pitanja jer ih smatraju nepristojnima, ali ja uvijek odgovaram na njih jasno i glasno, jer mislim da su djeca u pravu. Ona su, naime, jasno razabrala koje je značenje i kakva su pravila situacije u kojoj smo se svi skupa našli: pisac i jest tu zato da bi govorio o sebi, a oni su tu zato da ga pitaju i imaju pravo načeti svaku temu koja ih zanima. Djeca kuže da tu nije riječ o književnosti uopće, nego o piscu koji je došao u goste, i da tako mora i ostati. Zato nemaju ništa protiv toga da im pisac ispriča ponešto iz svojega života, pod uvjetom da ne bude odviše dugo i odviše poučno. Druga vrsta pitanja tiče se više književnosti nego autorove osobe, ali opet gostujući pisac služi kao primjer. Kad, recimo, djeca pitaju koliko vremena treba da se napiše roman srednje dužine (kao Vlak u snijegu ili Koko u Parizu), onda im pisac može odgovoriti samo uz pomoć vlastitoga iskustva, pa reći da njemu osobno treba toliko i toliko tjedana, mjeseci ili godina, ali da mu je poznato da je to kod drugih pisaca posve drugačije. I, djeca će 13
Pavao Pavličić
to razumjeti. Jer, čini se da je svima nama prirođeno da se u razmišljanju oslanjamo na autorovu biografiju, posve suprotno od onoga čemu su nas učili moderni pristupi književnosti. Djecu ti pristupi još nisu stigli pokvariti, pa zato ona vjeruju da književni tekst izravno proizlazi iz autorove osobe i da se to dvoje ne može dijeliti. Ukratko, pisac možda i nije najbolji tumač vlastitoga teksta, ali jest najbolji svjedok o tome kako je taj tekst nastajao, što je na njegov nastanak utjecalo i što je pisac njime htio postići. Djeca znaju – ili barem slute – da će književni susret imati smisla samo ako preko njega upoznaju piščev život, i to upravo život u književnosti. Zato ona postavljaju i mnogo tehničkih pitanja, ali i mnogo načelnih, koja su za njih možda također tehnička. Pitaju, recimo, pisca kad je odlučio postati pisac, a on tada shvaća da to zapravo i ne zna, a ako i zna, da nije o tome dovoljno razmišljao niti je cijelu stvar sam sebi objasnio. Zato savjetujem svakome piscu da pažljivo sluša što ga pitaju djeca i da na ta pitanja odgovara njima, ali i sebi. Njihova pitanja, kao što smo vidjeli, proizlaze iz života – iz njihove zadivljenosti pred životom – i ciljaju na sam smisao pisanja i književnosti. A to opet nije nimalo čudno. Davno je već rečeno da sva bitna pitanja o svijetu i životu može postaviti i dijete. I, djeca ta pitanja doista i postavljaju, samo ih treba slušati.
Zašto ste postali pisac? Zato što postoji književnost. Da nisu ljudi već prije pisali pjesme, priče, drame i romane, ne bi ni meni palo na pamet pisati. 14
Tajne zanata
Književnost je oblik društvenog života, baš kao i škola, kazalište ili sport. Svaki od tih oblika ima svoja pravila koja postoje već stoljećima, pa svi mi, čim malo odrastemo, pomalo ulazimo u taj društveni život, razabiremo pravila i shvaćamo kako se u kojoj prilici trebamo ponašati – drugačije u svatovima, a drugačije na satu matematike – i tako postajemo društvena bića. Isto je i kod književnosti. A ljudi često o tome sude posve suprotno, pa misle da književni tekst – zato što je povezan s osjećajima – jednostavno provali iz pisca, čak i mimo njegove volje, pa da je pisac samo medij preko kojega se poezija objavljuje. To osobito vrijedi za pjesništvo, kod kojega je osjećajnost najvažnija, pa se zato vjeruje kako tu nikakva pravila i nikakvi običaji ne vrijede. A to mišljenje često podržavaju i sami pjesnici, pa za sebe tvrde da pjevaju kao ptice, spontano, zato što moraju. A ne vide da im se teško može vjerovati: ako pišu spontano, kako se onda događa da im stihovi imaju jednak broj slogova i da se međusobno rimuju? A da i ne govorim o sonetu, koji ima prilično složenu i zahtjevnu arhitekturu. Ukratko, pisci pišu onako kako su prije njih pisali drugi pisci, ili opet nastoje pisati posve drugačije, ali imajući u vidu one prije sebe. A u oba slučaja, moraju se jako potruditi, moraju smišljati i kombinirati. Osobito moraju paziti da njihov tekst ostane u granicama one društvene ustanove kojoj želi pripadati, to jest književnosti. S tom se ustanovom svi mi upoznajemo vrlo rano, tako rano da se više ne možemo ni sjetiti kad je to bilo. Nekada su majke svojoj djeci pjevale uspavanke ili im pričale priče, a danas im čitaju iz slikovnica ili iz dječjih knjiga. A djeca – koliko god ozbiljno shvaćala ono što slušaju – ipak nekako znaju da to što slušaju nije 15
Pavao Pavličić
prava istina, da nije zbilja, nego da je taj tekst netko izmislio iz nekoga osobitog razloga. Zato je djeci važno da se u pričama i pjesmama – kad se čitaju iz večeri u večer – ništa ne promijeni i ne izostavi, nego da sve bude nekakva zaokružena cjelina, kao i prvi put. Kao što igračka može služiti svrsi samo dotle dok se ne pokvari, tako i književni tekst – pjesmica ili priča – ima smisla samo dotle dok je cjelovit i jednak samome sebi. Ukratko, djeca vrlo rano doznaju za postojanje književnosti, premda možda i ne znaju što književnost jest ni kakvu ulogu igra u društvu. Za njih je književnost – do časa kad i sama počnu čitati – nešto prirodno, nešto samorazumljivo i nešto bez čega nije moguće zamisliti život, ili barem društveni život. Postojanje književnosti za djecu je izjednačeno s postojanjem gradskih ulica, šume, planine ili raznih životinja. Ona je jednostavno tu i moramo je uzeti na znanje. Pa je i uzimamo. Evo, kako je pitanje upućeno upravo meni, poslužit ću se primjerom iz vlastitoga života. Ja sam rođen na Dunavu, pa otkad znam za sebe, znam i za njega, i uopće ne mogu zamisliti svijet u kojem Dunav ne bi postojao. E, pa isto je tako i s književnošću: otkad znam za sebe, znam i za nju i ne mogu zamisliti svijet u kojem književnosti ne bi bilo. Ali, ostanimo još malo kod te usporedbe s Dunavom. Dok si sasvim malo dijete, samo gledaš i diviš se, možda se malo i brčkaš, a odrasli dotle paze da ne upadneš u duboku vodu. Ali, čim malo odrasteš, postane ti jasno da Dunav nije samo nešto veliko, ugodno i mokro, nego da se prema njemu mogu uspostaviti različiti odnosi, pa da to ljudi doista i čine. Shvatiš tako da Dunavom plove brodovi – veliki, s mnogo šlepova – ali isto 16
Tajne zanata
tako i sasvim maleni čamci. Shvatiš da se u Dunavu može plivati, pa da se on čak može i preplivati, ako je tko snažan i odvažan. Shvatiš, napokon, da postoje ljudi koji se stalno kupaju – ili veslaju, ili pecaju – ali da postoje i ljudi koji na Dunav nikako i ne dolaze, jer ih sve to ne zanima. Ako je tkogod iz ovoga posljednjeg zaključio kako zapravo govorim o ljudima koje književnost ne zanima, dobro je zaključio. Mogu oni biti i dobri ljudi, i ja protiv njih nemam ništa, ali sam pripadam među one koje je Dunav oduvijek privlačio, možda upravo zato što ima toliko sličnosti s književnošću. Pa, da onda nastavim i još malo razvijem tu usporedbu. Rekli smo već da onaj koga Dunav zanima mora prema njemu uspostaviti nekakav izravan odnos. Najbolje se to vidi po tome što on mora – prije ili poslije – naučiti plivati. Tada će biti bliže rijeci i imat će osjećaj da je bolje razumije. Ali, onda će uvidjeti da kod plivanja postoje različiti stilovi – slobodno, prsno, leptir, leđno – pa će nastojati i njih savladati. A napokon će uočiti da postoji i ronjenje, koje je teže od plivanja, ali zato onome tko se u njega upusti donosi više zadovoljstva. Isto vrijedi i za sve drugo što se na Dunavu može raditi, poput veslanja ili pecanja. Mislim da ne treba posebno naglašavati koliko je sve to slično onome što se čovjeku događa kad se upusti u književnost, bilo kao čitatelj, bilo kao pisac. I književnost je, naime, takva nekakva velika rijeka, i ona donosi čovjeku mnoga zadovoljstva i prijeti mu ponekom opasnošću, i u njoj postoje pravila, postoje različite discipline, svakakve mogućnosti. I za sve se njih čini da postoje oduvijek, kao i Dunav, kao i književnost. 17
Pavao Pavličić
Ali, vratimo se opet rijeci. Kad čovjek svladava sve one vještine poput plivanja i ronjenja, on to obično ne čini sam, nego u društvu svojih vršnjaka ili malo starije djece. To je važno zato što na taj način može od drugih učiti, a može i sam biti drugima učitelj. On se, doista, neminovno uvijek s drugima uspoređuje: od nekih pliva i roni bolje, od nekih slabije; napreduje i razvija se bolje od jednih, a slabije od drugih. Pa ako ta usporedba pokaže da je bolji od ostalih, to će mu otkriti da ima dara, te će se možda upisati u plivački klub i ondje se razvijati pod budnim okom stručnoga trenera. Svi manje-više nauče plivati koliko je nužno, a samo neki postanu plivači. A postanu to samo ako su uporni, ako su pripravni na žrtve, ako im gode pohvale i ako vole pobjeđivati. E, pa nešto slično vrijedi i u književnosti. Kao što mlade osobe – zapravo još djeca – iskušavaju razne mogućnosti koje im stoje na raspolaganju, tako se mnogi okušaju i u književnosti, baš kao i na Dunavu. Oprobaju oni i nogomet i košarku, upišu se i u mlade kemičare ili biologe, pohađaju fotoklub i drndaju po gitarama. I tako onda otkrivaju koja od tih aktivnosti jest za njih, a koja nije, pa neki postanu glazbenici, neki znanstvenici, a neki odu u neko sasvim deseto zanimanje. Ukratko, mi se stalno uspoređujemo s drugima i stalno jedni druge ocjenjujemo, kao što na Dunavu ocjenjuju kako tko skače na glavu. Onaj tko skače dobro, dobit će pohvalu, onaj tko skače loše, dobit će pokudu, ali uvijek sve ovisi publici, a onda i o tome koliko ti je stalo da se toj publici svidiš. Tako je i u književnosti. Dapače, ondje je to još izrazitije. Jer, kad na Dunavu plivaš ili roniš, onda to radiš ipak prije svega 18
Tajne zanata
radi sebe. A kad nešto pišeš, onda sve ovisi o onome tko će to čitati i tvoj napor ima smisla samo ako mu se svidi. Takvo sviđanje pak ovisi o mnogo faktora, ali među njima najvažniji je ovaj: književnost je društvena pojava, pa zato mora biti prihvaćena u društvu, inače nema smisla. Zato čovjek postaje pisac – pravi pisac, a ne tek netko tko je objavio knjigu – istom onda kad shvati da piše za druge i da su samo čitatelji važni.
Kako ste počeli pisati? Tako što sam volio čitati. Odmah ću reći: mislim da je tako s većinom pisaca. Poslije ću objasniti zašto to mislim, a sad ću samo ukratko ispričati kako je došlo do toga da zavolim čitanje. U mome slučaju, na to je najviše utjecala majka. Ona je bila veliki čitatelj i odlazila je u Gradsku knjižnicu u Vukovaru otprilike jednom tjedno, i svaki put bi posudila barem dvije knjige. Ja sam odlazio s njom, i dok je ona birala što će idućih dana čitati, ja bih vrludao među policama, motrio to nepregledno mnoštvo knjiga, poneku od njih uzimao i otvarao, i uvijek mi se činilo – po prvoj rečenici, po koricama, po ilustracijama – da se tu kriju nevjerojatne stvari: možda lijepe, možda strašne, ali svakako uzbudljive. Tako sam se, eto, ja zaljubio u knjige. Ima tu, doduše, i nekih stvari koje mi ni do danas nisu jasne. Prva od njih je pitanje koliko je na mene utjecala sama knjižnica. Jer, ondje je bilo tiho, svjetlo je bilo dobro, a gospođa Herčik – šefica biblioteke – izgledala mi je, sa svojim crvenim noktima i njegovanom kosom, kao utjelovljenje prave dame, a to mi se 19
Pavao Pavličić
onda nekako povezalo s knjigama. A pri tome, knjižnica je u Vukovaru ipak bila nekakvo trinaesto prase, pa su je seljakali s mjesta na mjesto, i tako sam ja, odlazeći onamo, upoznao razne dijelove grada. Možda je to utjecalo na moju ljubav prema knjigama, ta pustolovina? Jer, naravno, ispočetka sam čitao samo pustolovne knjige: gusari, kopači zlata, kauboji i Indijanci, japanski ratnici. Na to su se nadovezali veliki znanstvenici, pa povijesne osobe, pa umjetnici, i sve tako redom. Ukratko, sve sam manje-više shvaćao kao pustolovinu. A moja je majka – možda i pod utjecajem gospođe Herčik – bila dovoljno mudra da mi u ruke ne gura poučne knjige, nego je puštala da biram uzbudljive, jer je ispravno zaključila da će to održati – pa čak i podjariti – moju ljubav prema čitanju. A kad sam jednom shvatio da postoji pisac po imenu Jules Verne i da se u njegovim knjigama pojavljuju pustolovine svih vrsta, bili smo i majka i ja na konju, jer bilo je jasno da ostajem čitatelj. Zato mi je danas i žao što majku nikad nisam upitao tko je nju naveo na čitanje i je li u njezinu djetinjstvu postojala neka gospođa Herčik. I, što više o tome mislim, sve mi se više čini da je morala postojati. Jer, majka je čitala ozbiljnije knjige nego ja (tada se to zvalo teže), ali nije imala ništa ni protiv pustolovnih, a i one teže knjige koje je čitala morale su uvijek biti zanimljive, nisu smjele gnjaviti. Tako sam, kažem, postao čitatelj, i tako sam iz knjiga razabrao da je svijet nevjerojatno velik, složen i slikovit. Čudio sam se i divio koliko krajolici mogu biti različiti od ovih naših (pustinja, Amazona, ocean), koliko ljudi mogu biti drugačiji od ovih koje poznajem, koliko drugačiji mogu biti gradovi, odjeća, običaji. U prvi mah mi se znalo učiniti da živim u prilično 20
Tajne zanata
jednostavnoj, pa i dosadnoj zbilji, koja ne može biti ni sluga onome svijetu u kojem djeluju mornari, ratnici ili rudari. Ali, s vremenom sam uočio da krajevi poput naših i ljudi poput naših zapravo i nisu opisani u tim pustolovnim knjigama, pa sam pomislio da bi i oni mogli nekome sa strane izgledati čudni, neobični i zanimljivi. Pomislio sam da bi ih trebalo opisati, i naravno, javila mi se slutnja da bih to mogao učiniti ja. Točnije, javilo mi se pitanje bih li mogao opisati svoj Dunav i svoj Vukovar tako da to nekome bude uzbudljivo u jednakoj mjeri u kojoj su meni uzbudljive one zgode o kojima čitam u knjigama. Dakako, postojale su i knjige koje su me neposredno vodile u tome smjeru. Došao mi je tako do ruku Mark Twain, odnosno Thomas Sawyer i Huckleberry Finn, a ondje se govori o Mississippiju, o brodovima, čamcima i ribolovu. I, vidio sam da to barem izdaleka podsjeća na Dunav, pa sam zato pomislio da bih morao i sam pokušati. Javio se, jednostavno, prvi literarni svrbež. I tako je moj prvi tekst (ako ne računamo pjesmice o dolasku proljeća i o Djedu Mrazu koje sam pisao u školi) bio zamišljen kao pustolovina na Dunavu. Uzeo sam teku i grafitnu olovku te stao grčevito drljati. Opisao sam jutro na Dunavu, a onda trojicu dječaka koji tovare u čamac pribor za ribolov i spremaju se isploviti. Portretirao sam tu dva svoja prijatelja, a i sebe samoga, jer sebe sam – sad to srameći se priznajem – bio predvidio za kapetana i glavnog junaka. Pisao sam poletno i uskoro mi se učinilo da sam stvorio priličnu količinu teksta, premda sam ispisao samo četiri stranice u onoj teki. Pisao sam dotle dok nisam do kraja prikazao kako dječaci tovare u čamac pecaljke i mrežice. Onda sam stao. A stao sam iz dva razloga. 21
Pavao Pavličić
Prvi je bio taj što sam shvatio da me pisanje prilično umara, a kad sam izračunao da mi za roman treba barem pedeset puta onoliko teksta koliko sam do tada napisao, to me je obeshrabrilo. A drugo, važnije, postalo mi je jasno da nemam nikakva plana, da ne znam što bi se onim dječacima trebalo dalje dogoditi, da to ne znam ni otprilike. Tako se tome pokušaju više nisam vratio. Ali, on je ostavio traga, i to u oba koraka koje sam netom spomenuo. Onaj užas nad količinom potrebnoga teksta naveo me je da počnem misliti kako knjige – osobito one debele – ne pišu pojedinačni ljudi, nego da se one prave u tvornicama, pa su, dakle, rezultat kolektivnoga napora. Poslije sam od toga mišljenja odustao, a to me je dovelo do drugoga koraka. Zaključio sam da bez plana nema ničega, da pisac mora već od prvoga retka imati nekakvu predodžbu o cjelini knjige, inače od knjige neće biti ništa. Počeo sam, dakle, obraćati pažnju kako to rade pisci koje sam volio, i vidio sam da su njihovi planovi i nacrti (koji se očituju, recimo, u okruglom broju poglavlja) prava majstorija. I, naravno, pitao sam se hoću li ikada moći tu majstoriju svladati. Srećom, nisam odmah sasvim odustao, nego sam zaključio da mi treba još vremena. Zato sam samo čitao i nisam ništa pisao. Ne znam koliko je vremena tako prošlo, no moralo se raditi o godinama. Ali, znam da sam s vremenom razumio kako me je onaj moj prvi, neuspjeli pokušaj ipak nečemu naučio. A naučio me je tome da je čitanje vrlo dobar poticaj za pisanje, i da bez čitanja – barem za mene – nema ničega. Jer, tu postoji zdrav temelj: ako se pitaš možeš li svoje iskustvo (ili svoje izmišljotine) ispričati tako zanimljivo kao pravi pisci, onda zapravo težiš originalnosti: želiš u knjigu staviti nešto što je samo tvoje, 22
Tajne zanata
držeći se pri tome onih zakonitosti i onih zanatskih trikova koje si naučio od pravih pisaca. Ima li bolje težnje od te, ima li boljeg puta – uz malo talenta – prema pravom književnom stvaranju? To sam, kažem, shvatio već prilično rano, pa sam zato – već kao student književnosti – spremno dočekao one diskusije i one tako česte prigovore (ne meni, jer još nisam bio ništa objavio, nego drugim autorima) o literarnosti i knjiškom nadahnuću u pojedinim djelima. Mogao sam tada odgovoriti tim kritičarima – ne javno, nego u sebi, jer tko bi mene slušao – kako i ne postoji nikakvo drugo nadahnuće osim knjiškoga. Jedino čega se pisac mora bojati, to je da ne počne vjerovati kako tog blaženog nadahnuća ima dovoljno, pa da se ne mora uspoređivati s drugim piscima i od njih učiti. Bio je davno jedan okrutni vic o nekom primitivcu koji je objavio knjigu, a onda, kad su ga upitali je li pročitao taj i taj roman ili zbirku pjesama, on je odlučno odgovorio kako on nije čitatelj, nego pisac. A nije, jadan, bio ni pisac, jer kako bi i mogao biti? Ne samo zato što pravi pisac nikad ne zaboravlja svoje početke i svoj ushit nad knjigama nego još više zato što mora težiti da i njegove knjige jednom potaknu nekoga na pisanje.
Jeste li u školi voljeli lektiru? I da i ne. Volio sam čitanje, ali nisam volio pisanje. Moram to malo objasniti. Lektira je u moje vrijeme bila složena pojava, a vjerujem da ni danas nije mnogo drugačije. Sastojala se od dva stupnja, ili dva koraka: jedno je bilo čitanje 23
Pavao Pavličić
zadanih knjiga, a drugo pisanje o njima. Hajde da jedno i drugo malo opišem. Što se tiče čitanja, tu nije bilo velikih tajni. Trebalo je najprije knjigu posuditi iz biblioteke, jer ih tada nismo imali običaj kupovati, jer su bile skupe. Potom ju je trebalo pročitati i zapamtiti najvažnije stvari, jer tada nije postojao dnevnik čitanja koji se danas u školi najviše traži. Onda je trebalo o knjizi nešto napisati. To se činilo u posebnu bilježnicu, koja je – iz nekoga razloga, koji ja do danas nisam razabrao – morala imati tvrde korice, a ne meke. Pisalo se krasopisom, i to tintom, da zapis ostane trajan. Općenito se nastojalo da te bilježnice budu lijepe, kao da se željelo preko njih razviti naš estetski ukus. Zbog toga se također ustalio običaj da se tekst u bilježnici za lektiru nečim ukrasi, pa su mnogi u njih i crtali, a ne samo pisali. Nacifrali bi uz pomoć drvenih bojica prvo slovo u tekstu, umetnuli bi među retke crtež kakva krajolika, ili bi čak načinili portrete glavnih junaka, kako ih oni zamišljaju. Neki su to činili zbog navale nadahnuća koju je knjiga pokrenula, a neki opet u nadi da će te slike malo poboljšati dojam o njihovu tekstu. A to se često i događalo. Sati lektire sastojali su se od dviju faza. Jedna je bila razgovor u razredu, kad bi se raspravljalo o knjizi i o tome što je tko u njoj zapazio i kako je vidio njezine poruke i pouke. Druga je bila ono kad bi nastavnik hrvatskoga pokupio bilježnice pa ih kod kuće pregledao i ocijenio, a onda nam ih na idućem satu vratio. Naravno, i jedno i drugo imalo je smisla: u razgovoru na satu pokazalo bi se što smo iz knjige razumjeli i koliko smo u stanju usmeno uobličiti svoja zapažanja. Ono u bilježnici pak služilo je tome da se vidi kako se izražavamo 24
Tajne zanata
u pisanom obliku, koliko smo pismeni, a onda i koliko smo o knjizi kadri reći onda kad se nađemo pred listom papira i kad nema onoga pritiska koji je neizbježan pri razgovoru u razredu. E sad, meni je bio drag upravo taj razgovor u razredu, a nije mi se mililo pisati osvrte u teku ni tekst ukrašavati crtežima, pogotovo zato što sam za crtanje uvijek bio tudum. Objasnit ću odmah i zašto je bilo tako. Razloga su dva, pri čemu je jedan objektivni, a drugi subjektivni. Subjektivni razlog ležao je u mojoj lijenosti: lakše mi je bilo mudrovati u razredu o knjizi – pa makar me poslije zbog toga zafrkavali – nego o njoj pisati, pa još pri tome paziti da mi rukopis bude čitljiv. A objektivni razlog bio je u tome što sam – već i onako balav – shvatio da od toga pisanja ima i neke štete, a ne samo koristi. Jer, kad čovjek piše o nekoj knjizi, pa još ako mu se ona i svidjela, onda mu se neminovno dogodi da prihvati piščevo mišljenje, da brani njegove stavove, pa čak i da stane oponašati njegov stil. A da piše negativno o knjizi iz obavezne lektire – za čim je svatko bar nekad osjetio potrebu – činilo mu se kao svetogrđe, jer da knjiga ne valja, ne bi se valjda ni našla u lektiri. O nekima od tih knjiga ja sam mislio sasvim nepovoljno, pa mi je bilo lakše da o njima blebnem nešto na satu nego da o tome svom stavu ostavim pisan trag. A po tome se već vidi da mi ni onaj prvi korak – onaj koji podrazumijeva čitanje teksta i pamćenje pročitanoga – nije uvijek bio lak ni jednostavan, pa sam se kojiput i mučio doći do kraja teksta. Ne govorim tu o onim knjigama koje su mi bile dosadne – a bilo je i takvih – nego o onima s čijim se stavovima nisam slagao. Objasnit ću na primjerima o čemu se radi. 25
Pavao Pavličić
Prvi put sam se s tim problemom susreo kad mi je bilo sedam ili osam godina, i kad sam čitao Grimmove priče koje su bile uvezane u lijepe zelene korice sa zlatotiskom i bogato ilustrirane. Ondje sam naišao na priču o nekakvoj groznoj djevojci koja je imala željezne zube i prvo je njima zaklala oca i majku. To me je užasnulo, učinilo mi se kako iz takve priče ne može izaći ništa dobro i jako sam pazio da moji roditelji ne vide što to točno čitam, jer bi svakako zaključili da to nije za djecu. A i ja sam imao isti osjećaj, premda sam bio dijete i želio sam izgledati stariji i mudriji nego što sam doista bio. I poslije sam nailazio na takve knjige, od kojih ću ovdje spomenuti samo dvije. Jedno je bila Heidi, a drugo Junaci Pavlove ulice. Već i po naslovima, iskusan će čitatelj lako razumjeti što mi je smetalo. Nisam mogao podnijeti što glavni junaci u tim pričama na kraju umiru. Imao sam dojam da takvih stvari ne bi u dječjim knjigama smjelo biti, jer, premda je istinito, odviše je strašno. I, zato o tim knjigama nisam htio govoriti ni u razredu, pa sam tvrdio da ih nisam pročitao, i još sam bio toliko drzak da sam se i sprdao s onima koji bi se nad tim knjigama raspekmezili. A sve to zato što sam se raspekmezio i ja, i to do mjere koju nisam mogao podnijeti, do mjere da mi se zbog tih priča zapleo i moj inače prebrz jezik. Ali, kao što je bilo knjiga o kojima nisam mogao govoriti, premda sam inače brbljao rado, tako je bilo i knjiga o kojima sam želio pisati, premda me je inače pisanje gnjavilo. Nevolja je bila samo u tome što takve knjige nisu bile u lektiri i školski ih program nije preporučivao. I za to ću navesti primjere. 26
Tajne zanata
U ono je vrijeme jedan od glavnih mitova bio mit o Divljem zapadu, pa smo mi najradije gledali filmove o kaubojima i Indijancima, koji današnjoj djeci više ništa ne znače. A bio je i pisac koji je po popularnosti nadmašivao sve druge, a zvao se Karl May. Glavno njegovo djelo zvalo se Winetou, po indijanskom poglavici, a bio je tu i cijeli niz drugih junaka, dok su poruke uvijek slavile hrabrost, poštenje, prijateljstvo i slične pojmove. E, o toj sam knjizi – a i o nekim drugima, koje je napisao Zane Gray, također o Divljem zapadu – želio nešto napisati. Želio sam te knjige tumačiti, dopunjavati, pa čak o njima voditi i nekakav dnevnik čitanja. Ali, ništa mi od toga tada nije bilo moguće, jer one nisu bile u lektiri. Poslije sam za to postao prestar, pa su me zaokupile druge i drugačije knjige. Eto, mislim da sam time objasnio svoje podijeljene osjećaje u odnosu na školsku lektiru. Ili, možda još nisam rekao sve do kraja, jer nekakva je utjecaja morao imati i svijet u kojem sam živio, a koji je bio posve drugačiji od današnjeg. U tome svijetu važnu je ulogu imalo prepričavanje. Ono se odnosilo prije svega na film. Tada se film nije mogao kupiti kao danas (a danas se kupuje u raznim oblicima), nego ga je trebalo gledati u kinu. Ondje je pak on igrao nekoliko dana, a potom bi nestao, pa tko ga je propustio, mogao je računati da ga je propustio zauvijek. E, tu je na scenu stupalo prepričavanje. Mi smo, naime, prepričavali filmove jedni drugima, a osobito one kaubojske, koje sam prije spomenuo. To prepričavanje, opet, nije se služilo samo riječima, nego i drugim sredstvima izražavanja: gestama, grimasama, pokretima tijela i uopće svime što je moglo pridonijeti da slušatelj bolje shvati priču. I sad, ja 27
Pavao Pavličić
sam se s tim prepričavanjem susreo još i prije nego što sam počeo čitati knjige, a pogotovo prije nego što sam i čuo za školsku lektiru. Budući da se lektira – u razredu i u bilježnici – sastoji ponajviše od prepričavanja, ona je meni izgledala nekako kusasta i polovična u odnosu na pravo prepričavanje. Nedostajala mi je mogućnost da rukama pokažem kako kauboj baca laso i bacim se na tlo da bih pokazao kako je netko pao mrtav. Ukratko, lektira mi je izgledala kao nešto što je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Možda je to i razlog što sam, odrastajući, sve više čitao knjige koje nisu u lektiri, a sve manje one koje jesu. To je, naravno, bilo glupo, i za tu sam glupost poslije kažnjen. Morao sam, naime, kao zreo čovjek čitati Vlak u snijegu i Uzbunu na Zelenom vrhu. Sreća je jedino u tome što sam tada mogao s punom odgovornošću reći da su to odlične knjige i da se s pravom nalaze u lektiri.
Kakve su vam bile zadaće iz hrvatskoga? Za domaće se baš i ne sjećam, ali školske dobro pamtim. One su mi bile super. Današnja djeca možda i ne znaju što su bile školske zadaće, pa im je to potrebno objasniti. Učenike danas gnjave testovima, pa oni tako gube jedan lijep doživljaj, a i takvih, kao što znamo, u školi ipak ima. Što su, dakle, bile školske zadaće? Bile su to, dakako, zadaće koje su se pisale u školi, a ako dobro pamtim, imali smo ih iz matematike, hrvatskoga i iz stranog jezika. No, nije važno samo to što su se školske zadaće pisale u školi, nego je još važnije što su se pisale u osobite bilježnice, koje su na prednjoj 28
Tajne zanata
strani imale natpis ZADAĆNICA. Stajale su u zbornici, pa bi ih nastavnik donio u razred i podijelio. Imale su plave korice od tankoga papira i bile su nešto većega formata, otprilike kao list papira A-4. A ni iznutra nisu izgledale kao ostale teke. Imale su, naravno, crte (odnosno kvadratiće za matematiku), a uz desni rub bila je okomita crvena crta koja je dijelila stranicu na dva dijela: na širi, gdje smo mi pisali, i na uži (otprilike pet centimetara) gdje je nastavnik crvenom tintom unosio ispravke. I doista, to sa školskom zadaćom imalo je dvije faze. Na jednom satu pisalo se to što se pisalo (slobodni sastavak, odgovori na pitanja), a na idućem satu pisao se ispravak. Tada smo već znali gdje smo pogriješili i kakva nam je ocjena, i trebalo je sve iznova ispisati, ovaj put bez pogrešaka. A važno je bilo i to što se u te zadaćnice (osobito u višim razredima) pisalo tintom. Nije još bilo kemijskih olovaka, a nalivpera su bila skupa, pa smo u školu nosili bočice s tintom (neke klupe imale su i rupu za tu bočicu), a trebalo nam je i pero, čelično, koje se zaticalo u osobito držalo. Pisanje perom bilo je vrlo odgovoran posao, jer je tinta znala kapnuti, pa čak i štrcnuti, ali je u isto vrijeme sve to bilo i nekako svečano, jer se čovjek, pišući tako, osjećao važnim i odraslim. O čemu smo pisali, to se sad više i ne sjećam, vjerojatno o temama Jesen je stigla u naš grad, Što želim biti kad odrastem i sličnima. Znam samo da je sve to meni išlo vrlo lako, jer bi me baš u pravom trenutku posjetilo nadahnuće, te bih začas nadrljao svoj sastavak, znajući otprilike što nastavnici očekuju i kako taknuti njihovu literarnu žicu. Potom bih odložio pero, pa najprije malo gledao svoje kolege kako se muče i znoje, grickajući nervozno vršak onoga držala u kojem je bilo pero, i kako se vrpolje kao 29
Pavao Pavličić
da ih grizu buhe. A ako bi se još nastavnica začudila kako to da sam već gotov, pa me poslala u dvorište da ne smetam drugima, nije bilo te petice koja bi mi vrijedila više od takvoga priznanja. Pazite, ne tvrdim ja da su to bili jako dobri sastavci. Bili su uglavnom načinjeni od klišeja, ali od takvih za koje sam znao da im se ne može mnogo prigovoriti (kao kad bih jesen koja je došla u naš grad usporedio sa soboslikarom koji boji sve što dohvati, ili kad bih rekao da kad odrastem želim ostati dijete), pa bih bio razmjerno miran. Osim toga, bile su te moje zadaće i donekle pismene (uvijek sam dobro razlikovao č i ć, a to je bilo ravno podvigu), pa bih i tu skupio nešto bodova. Ukratko, meni je pisanje išlo lako i ja sam ga volio, ali nisam mislio da se u njemu krije neka osobita vrijednost, a pogotovo nisam u njemu vidio nešto što bih ubuduće (kad odrastem) u životu mogao raditi. Ali, potkraj osnovne škole nametnula mi se potreba da o cijeloj stvari i dodatno razmislim. Dobro pamtim taj trenutak, možda i zato što mi je tada sve bilo novo: išao sam u školu koja je bila tek sagrađena, naglo sam počeo rasti (pa sam bio nov i samome sebi), a hrvatski mi je predavao profesor koji je istom završio fakultet, pa nije bio samo nov, nego i mlad. E, taj me je profesor natjerao da počnem misliti o sebi i svome pisanju. A kad kažem da me je natjerao, onda mislim da me je naveo, jer nije tu bilo nikakve prisile, nego sam se, dapače, rado bacio na tu temu, jer i ona mi je bila nova. Ovako je bilo. Taj mladi profesor – po imenu Vinko Zidarić – zadao nam je da – upravo u školsku zadaćnicu – napišemo sastavak na temu Kad moj grad spava. Čim sam napisao taj naslov, pred očima mi se javila moja ulica onako kako izgleda navečer u 30