Julia Quinn - Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

Ona je Jane Austen današnjih dana. – jill barnett

julia

quinn

Tajni dnevnici gospod¯ice Mirande Cheever

kraljice ljubavnih romana

Julia Quinn

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga tridesetpeta Naslov izvornika

The Secret Diaries of Miss Miranda Cheever Copyright ∂ 2007 by Julie Cotler Pottinger Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2014.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Dinko Petriševac Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, srpanj 2014.

ISBN 978-953-14-1635-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 881109.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julia Quinn

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever S engleskoga prevela SILVIJA ČOLIĆ

Svim dragim ljudima koji su mi u Friendly'su ostavljali visoke napojnice i tako mi omogućili kupnju mog prvog računala, Mac‑a SE (bez tvrdog diska, zahvaljujući tati).

I Paulu, što nije izvršio obećanje da će spomenuto računalo baciti u kantu za otpatke.

PROLOG

U

svojoj desetoj godini, gospođica Miranda Cheever nije bila osobito lijepa. Kosa joj je – nažalost – bila smeđa, kao i oči, a noge tako duge da je na njima bilo nemoguće graciozno hodati. Majka ju je često tješila govoreći joj da to ima i pozitivnu stranu – barem može brzo trčati.

Na Mirandinu golemu žalost, viši društveni slojevi uvelike su držali do ženske ljepote. Već u desetoj godini znala je da po tom pitanju ne kotira osobito visoko; zapravo mnogo niže od većine djevojčica iz susjedstva. Djeca su često okrutno iskrena i ne ustručavaju se reći što misle.

Tako je bilo i na onoj nesretnoj proslavi jedanaestog rođendana lady Olivije i njezina dičnog brata blizanca Winstona Bevelstokea, djece grofa i grofice od Rudlanda. Miranda je s roditeljima živjela u jezerskom području Cumberlanda, nedaleko Haverbreaka, obiteljskog zamka Rudlandovih, i često se viđala s Olivijom i Winstonom. Bili su samo tri mjeseca stariji od nje i većinu vremena provodili su zajedno u igri i učenju. Zapravo, postali su nerazdvojni prijatelji i rijetko su se družili s drugom djecom.

Osim prigodno, na rođendanskim i tome sličnim proslavama na kojima su se okupljala djeca lokalne gospode.

Tog puta, barem ako bi se pitalo lady Rudland, rođendanska proslava njezinih blizanaca nije mogla ispasti gore nego što je ispala. Uzme li se u obzir da je kiša prekinula vrtnu zabavu pa se osamnaestero od glave do pete blatom

10

Julia Quinn

uprljanih derana nastavilo zabavljati u salonu, tome se i ne treba čuditi.

– Obriši blato s lica, Olivija – rekla je Miranda i ponudila joj rupčić.

Olivija je teatralno uzdahnula. – Radije ću se umiti. Ako me majka vidi ovakvu, dobit će slom živaca, a onda ću ja dobiti slom živaca slušajući njezinu prodiku.

– Ne mogu shvatiti zašto bi ti držala prodiku o malo blata na licu kad ga ima posvuda po sagu – rekla je Miranda promatrajući kako se William Evans uz ratnički poklič baca na sofu. – A o pokućstvu da se i ne govori – s osmijehom je dodala.

– Ipak, bolje da se pođem umiti – ustrajala je Olivija i udaljila se.

Stojeći kraj vrata, Miranda je – po ustaljenom običaju – izdaleka promatrala vršnjake. Što se nje tiče, osjećala se posve dobro sama sa sobom. Ne zadugo jer krajičkom oka opazila je kako netko žuri prema njoj.

Bila je to Fiona Bennet, koja je tek stigla na zabavu u besprijekorno čistoj bijeloj haljini s ružičastim pojasom.

– Miranda, što si Oliviji poklonila za rođendan? – upitala je.

– Knjigu – rekla je Miranda. – Voli čitati. A što ćeš joj ti pokloniti?

Fiona je podigla šarenu kutiju povezanu srebrnom vrpcom. – Mašne za kosu. Ima ih svakakvih, od svile, satena pa čak i baršuna. Želiš li ih vidjeti?

– Ah, da... ali kutija je urešena vrpcom i...

Fiona je nehajno slegnula ramenima. – Treba ju samo razvezati i poslije ponovno pažljivo svezati. Radim to svakog Božića – rekla je pa razvezala vrpcu i podigla poklopac.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 11

Vidjevši sadržaj, Miranda je ostala bez daha. Najmanje dva tuceta mašni ležalo je na podlozi od crnog baršuna.

– Predivne su – rekla je i posegnula za jednom kako bi ju pobliže osmotrila. – Nemoj ih dirati – hitro je rekla Fiona.

– Uprljat ćeš ih.

– Neću – rekla je Miranda i pokazala joj ruke. – Evo, uvjeri se da su čiste.

– Ah, dobro onda.

Miranda je uzela ljubičastu mašnu od satena i prislonila ju uz kosu. – Što misliš? Pristaje li mi?

Fiona je zakolutala očima. – Naravno da ne. Svi znaju da je to boja koja pristaje samo plavušama. Na smeđoj kosi poput tvoje uopće ne dolazi do izražaja. Ne, ljubičasta nije boja za tebe.

– Koja bi mi boja onda pristajala? – upitala je Miranda i vratila mašnu u kutiju. – Možda zelena? Moja mama ima smeđu kosu i često nosi zelene mašne.

– Da, to bi vjerojatno bio bolji izbor. Doduše, i zelena bolje pristaje plavušama. Kao i svaka druga boja.

– Ako je tako, što ti misliš poduzeti u vezi s tim? – ogorčeno je upitala Miranda. – I tvoja je kosa smeđa.

Fiona se uvrijeđeno povukla korak unazad. – Jasno da nije!

– Jest!

– Ne, nije!

– Čini se da bi se trebala dobro pogledati u zrcalu – odbrusila je Miranda. – Jer ako misliš da si plavuša, ljuto se varaš.

Fiona je ljutito poklopila kutiju. – Bila sam plavuša, a sad sam brineta. To je mnogo bolje nego da mi je kosa tamnosmeđa poput tvoje. Raspitaj se malo i svi će ti to potvrditi.

12

Julia Quinn

– I tamnosmeđa je kosa jednako lijepa – pobunila se Miranda iako je znala da se većina ljudi ne bi složila s tim.

– Usto, usnice su ti predebele – zlobno je dodala Fiona.

Miranda je hitro opipala usnice. Znala je da ju nitko ne smatra krasoticom; čak ni ljepuškastom. Ipak, nikada joj nije palo na pamet da su joj usnice predebele. – A ti si pjegava – odbrusila je.

Fiona se trgnula kao da ju je ošamarila. – Pjege s vremenom blijede. Mama mi je rekla da će nestati prije mog osamnaestog rođendana budem li svake večeri mazala lice sokom od limuna – rekla je i prezirno se osmjehnula. – Ali, tebi nema pomoći. Ružna si i takva ćeš ostati.

– Nije ružna!

Okrenuvši se, ugledale su Oliviju kako stoji kraj njih.

– Ah, Olivija – uskliknula je Fiona. – Znam da ti je Miranda najbolja prijateljica, ali moraš priznati da nije lijepa.

Moja mama kaže da ju nitko neće htjeti oženiti.

Olivija ju je prostrijelila pogledom. Bila je iskreno odana Mirandi i samo po sebi razumjelo se da će stati na njezinu stranu. – Miranda će se udati bolje od tebe. Njezin je otac baronet, a tvoj nema nikakvu titulu – vatreno je izgovorila.

– Uzalud mu titula ako nema novca – rekla je Fiona, što su očito bile riječi koje je čula kod kuće. – A nema ga.

– Bolje ti je da zavežeš, glupa kravo – ljutito je odbrusila Olivija. – Ovo je moja rođendanska zabava i ako se ne možeš suzdržati da nekoga ne uvrijediš, radije otiđi.

Fiona je naglo porumenjela. I predobro je znala da se ne bi trebala prepirati s kćeri tako uglednih roditelja. – Oprosti, Olivija – promrmljala mi je. – Doista mi je žao.

– Ne duguješ ispriku meni, nego Mirandi.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 13

– Oprosti, Miranda.

Miranda je šutke zurila u nju sve dok ju Olivija nije laktom munula u rebra. – U redu – velikodušno je izjavila. – Prihvaćam tvoju ispriku.

Fiona je kratko kimnula i hitro se udaljila.

– Ne mogu vjerovati da si ju nazvala glupom kravom – rekla je Miranda, svrnuvši pogled na Oliviju.

– Trebala bi se naučiti obraniti od takvih poput nje.

– Ne brini, dobro mi je išlo i prije nego što si se pojavila.

Jedina je razlika što nisam bila ni upola toliko drska.

– Mama mi stalno govori da bih se trebala suzdržati od takvih ispada – s uzdahom je priznala Olivija. – Kaže da se ponašam kao da nemam nimalo zdravog razuma u glavi.

– U pravu je – složila se Miranda.

– Miranda!

– Ali, istina je – ustrajala je Miranda. – No ipak te volim.

– I ja tebe. Ne zamaraj se mišljenjem te glupače. Kad odrasteš, možeš se udati za Winstona pa ćemo biti poput pravih sestara.

Miranda je neodlučno slegnula ramenima. – Nisam sigurna da bih se željela udati za njega – rekla je Miranda sumnjičavo promatrajući kako Winston poteže neku curicu za pletenicu.

– Glupost, bili biste savršen par. Vidi, upravo je prolio punč po Fioninoj haljini.

Miranda se široko osmjehnula.

– Hajde, pođi sa mnom – rekla je Olivija i primila ju za ruku. – Vrijeme je da Winston i ja otvorimo poklone. Mogu ti obećati da ću se tvojem najviše veseliti.

Malo zatim, Olivija i Winston bacili su se na otvaranje poklona. Srećom (po mišljenju njihove majke), završili su do

14

Julia Quinn

četiri popodne, kada je bilo vrijeme da roditelji dođu po djecu i odvedu ih kući. Nikome od njih nije bilo ni na kraj pameti da po svoje dijete pošalju nekog od služinčadi i tako propuste priliku za kratak razgovor s grofom i groficom. Izuzev Mirandinih roditelja. U pet sati, Miranda je još uvijek sjedila u salonu i s Olivijom ogledavala njezine rođendanske poklone.

– Ne mogu shvatiti kako je moguće da tvoji dosad nisu došli po tebe, Miranda – rekla je grofica.

– Ah, ja mogu – s osmijehom je odvratila Miranda. – Mama je otišla u Škotsku u posjet svojoj majci, a tata je zaboravio doći po mene. Kad god radi na knjizi, jako je rastresen. Prevodi neke tekstove s grčkog.

– Znam – s osmijehom je rekla grofica.

– Sa starogrčkog.

– Znam – ponovila je grofica pa duboko uzdahnula. To nije bio prvi put da je Sir Rupert Cheever zaboravio doći po kćer. – Hm, netko će te morati otpratiti kući – dodala je nakon kraćeg razmišljanja.

– Mogu li i ja poći s njom? – upitala je Olivija.

– Ne. Ti i Winston morate spremiti poklone i napisati zahvalnice dok se još sjećate tko vam je što poklonio. Do sutra biste mogli zaboraviti.

– Ali, majko, naše sluge neopisivo su uštogljene. Miranda neće imati s kime pričati na putu do kuće – pobunila se Olivija. – Trebala bih i ja poći s njom – ustrajala je.

– Ne brini, pronaći ću temu za razgovor – rekla je Miranda. – Kod kuće stalno pričam sa slugama i sluškinjama.

– Naše sluge nisu tako razgovorljive – ispod glasa objasnila je Olivija. – Jezivo su uštirkani i stalno me gledaju s neodobravanjem.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 15

– Kad si ti u pitanju, u većini slučajeva imaju itekako dobar razlog gledati te s neodobravanjem – rekla je grofica i potapšala ju po licu. – No, nisam namjeravala Mirandu poslati kući u pratnji nekog od slugu. Nigel će ju otpratiti.

– Nigel! Ah, Miranda, prava si sretnica – veselo je uskliknula Olivija.

Miranda je začuđeno podigla obrve. Dosad još nije upoznala njezinog starijeg brata. – U redu – polako je izgovorila.

– Bit će mi drago da ga napokon upoznam.

– Ne poznaješ mog najstarijeg sina? – začuđeno je upitala grofica pa pozvala sluškinju i rekla joj da pođe po Nigela. – Baš čudno. Pretpostavljam da se niste sreli jer on uglavnom dolazi kući samo za Božić, a ti si u to vrijeme u Škotskoj.

Morala sam mu zaprijetiti da ću ga se odreći ako ne dođe sestri i bratu na rođendan. No odbio je doći na zabavu kako majci neke desetogodišnjakinje ne bi palo na pamet pokušati ga nagovoriti da u dogledno vrijeme oženi njezinu kćer.

– Nigelu je devetnaest godina i smatraju ga poželjnim ženikom – objasnila je Olivija. – Vikont je, a usto je i jako zgodan. Kad bih barem izgledala kao on.

– Olivija! – s neodobravanjem je uskliknula njezina majka.

– Ali, majko, zbilja je zgodan – pobunila se Olivija. – Tko ne bi želio izgledati poput njega?

– I ti si jako zgodna – rekla je Miranda, pomalo zavidno promatrajući njezine plave uvojke. – Nemaš nikakvog razloga žaliti se na svoj izgled.

– Ni ti – odvratila je Olivija i gurnula joj u ruke kutiju s mašnama. – Hajde, uzmi jednu. Mnogo ih je, neće mi sve trebati.

– Hvala ti na komplimentu – s osmijehom je odvratila Miranda, iako je znala da joj je Olivija to rekla samo zato

16

Julia Quinn

što joj je bila odana. – I hvala ti što mi želiš pokloniti mašnu – dodala je pa bez razmišljanja uzela ljubičastu i vratila joj kutiju. – Nosit ću ju u ponedjeljak, kad dođem k tebi na učenje.

– Zvali ste me, majko? – upitao je Nigel, zastavši u dovratku.

Na zvuk njegova dubokoga glasa, Miranda je pogledala prema vratima i istog trenutka ostala bez daha. Nikada u životu nije vidjela naočitije biće, bilo muško ili žensko. Iako je Olivija rekla da mu je devetnaest godina, izgledao je poput odraslog muškarca. Bio je visok i vitak, širokih ramena i uskog struka. Kosa mu je bila malo tamnija od Olivijine no prošarana svijetlim pramenovima koji su svjedočili da mnogo vremena provodi na otvorenom. Ipak, više od svega dojmile su je se njegove oči. Bile su blistavo plave, kao i Olivijine. I pogled mu je bio jednako nestašan poput njezinog.

Promatrajući ga, Miranda se široko osmjehnula. Majka je bila u pravu kad je rekla da su oči odraz čovjekova karaktera, pomislila je.

– Nigele, bi li mi učinio uslugu pa Mirandu otpratio kući? – upitala ga je grofica. – Čini se da je njezina oca nešto zadržalo.

Mirandi nije promaklo da se kratko trgnuo na zvuk svog imena. Bilo je to uistinu čudno.

– Naravno, majko – rekao je pa svrnuo pogled na sestru.

– Olivija, kako je prošla zabava?

– Ludo i nezaboravno.

– Gdje je Winston?

Olivija je slegnula ramenima. – Izašao je poigrati se sa sabljom koju mu je Billy Evans poklonio za rođendan.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 17

– Nadam se da nije prava.

– Tako nam Bog pomogao ako jest – rekla je grofica i uputila se u susjednu sobu. – Vrijeme je da Miranda pođe kući. Idem potražiti njezin ogrtač – preko ramena je dobacila. Malo zatim, ponovno je ušla u salon i pružila Mirandi običan smeđ kaput, jedan od onih kakvi se šivaju da bi služili svrsi, a ne da bi izazvali divljenje. Čim se obukla, Nigel joj je pružio ruku. – Idemo li?

Položila je ruku u njegovu i široko se osmjehnula Oliviji.

– Vidimo se u ponedjeljak.

– Da. I obećaj mi da se nećeš zamarati time što ti je Fiona rekla. Ta glupa kravetina ne zna što priča.

– Olivija!

– Ali, majko, doista je glupa. Ne želim ju više nikada vidjeti.

Olivija je nastavila raspravu s majkom, a Miranda i Nigel su s rukom u ruci izašli u hodnik.

– Hvala ti što si pristao otpratiti me kući, Nigele – s osmijehom je rekla Miranda kratko ga pogledavši u prolazu.

Ponovno se trgnuo.

– Oprostite – hitro mu se ispričala. – Ne bih vam se smjela tako prisno obraćati, zar ne? Ali... Olivija i Winston mnogo su mi pričali o vama pa imam dojam kao da se odavno poznajemo – rekla je i posramljeno oborila pogled jedva vjerujući da se za manje od dvije minute u njegovu društvu uspjela tako obrukati.

Stao je i položio joj ruke na ramena. – Ne, ne smeta mi što si mi se prisno obratila. Nego nešto drugo.

Prestala je disati i upitno se zagledala u njega.

– Mrzim svoje ime. Nikada mi se nije sviđalo.

18

Julia Quinn

– Doista? Zato se trgneš kad god ga čuješ?

Kratko je kimnuo i toplo joj se osmjehnuo. Na prvi mu se pogled svidjela. Bila je mnogo ozbiljnija od svojih vršnjakinja, pogotovo od njegove vragolaste sestre. Prava mala mudrica. Svidio mu se i pogled. Bio je iskren i topao. U njezinim velikim smeđim očima nije bilo ni trunke prijetvornosti.

– Kako bih te onda trebala zvati? – upitala je.

– Turner.

Nekoliko trenutaka bez riječi je zurila u njega pa kratko kimnula. – To je prilično čudno ime, ali sviđa mi se.

– Zvuči mnogo bolje nego Nigel, zar ne?

– Da – složila se. – Jesi li ga sam odabrao? Po mojem mišljenju, trebali bismo si sami birati imena. Većini ljudi ne sviđa se ime koje su im roditelji odabrali.

– Kako bi se ti željela zvati?

– Ne znam, ali sigurno ne Miranda. Kad bih mogla birati, odabrala bih neko običnije ime. Imam osjećaj da se ljudi uvijek razočaraju kad čuju kako se zovem, kao da to ime ne mogu povezati s nekim poput mene.

– Varaš se – odlučno je odvratio. – Savršeno ti pristaje.

– Hvala – veselo je odvratila. – Dakle, želiš da te zovem Turner?

– Da. Doduše, ni to ime nisam sam odabrao. Zapravo, to je moja službena titula. Vikont Turner. Služim se njome otpočetka studija na Eatonu.

– Dobro ti pristaje.

Kratko joj se naklonio, oduševljen njezinom ozbiljnošću.

– Hvala ti – rekao je i ponovno ispružio ruku. – Idemo li?

Istog trenutka Miranda je premjestila mašnu u desnu ruku, kako bi lijevu mogla staviti u njegovu.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 19

– Što je to? – upitao je.

– Jedna od mašni koje je Fiona poklonila Oliviji za rođendan. Ima ih najmanje dva tuceta pa mi je Olivija rekla da odaberem koju god želim.

Prisjetivši se da je Olivija prije rastanka tražila od Mirande da joj obeća kako se neće zamarati time što Fiona misli o njoj, Turner se kratko namrštio pa uzeo mašnu iz njezine ruke. – Mašne se nose u kosi, a ne u ruci – rekao je i svezao joj mašnu navrh glave.

– Ali ne pristaje mi uz ovu haljinu – pobunila se, iako trenutačno nije ni najmanje marila za to. – Kako mi stoji?

– sramežljivo je upitala.

– Odlično.

– Zbilja to misliš? – u nevjerici je upitala.

– Da. Oduvijek sam mislio da ljubičasta boja najbolje pristaje smeđokosima.

Tog se trenutka smrtno zaljubila u njega. Bila je toliko oduševljena njegovim riječima da mu je čak zaboravila zahvaliti na komplimentu.

– Bismo li krenuli?

Kratko je kimnula i položila ruku u njegovu.

Izašavši iz kuće, uputili su se prema konjušnici. – Jesi li raspoložena za jahanje? – upitao je. – Šteta je po ovako lijepom vremenu voziti se u kočiji.

Ponovno je kimnula. Za ožujak, vrijeme je doista bilo neuobičajeno toplo.

– Možeš uzeti Olivijinog ponija – predložio je.

– Olivija već odavno ne jaše ponija – rekla je, sretna što se napokon dovoljno pribrala da mu može odgovoriti. – Nego kobilu. Kao i ja. Nismo više male.

20

Julia Quinn

Potrudio se prikriti osmijeh. – Ne, naravno da niste.

Oprosti, bilo je to zbilja glupo od mene.

Pričekali su da im konjušar osedla konje pa uzjahali i uputili se prema Mirandinom domu, petnaestak munuta jahanja udaljenom od Haverbreaka.

– Jesi li se lijepo provela na zabavi? – upitao je Turner.

– Uglavnom – odvratila je.

– Uglavnom?

Shvativši da se izlanula, kratko se trgnula. – Da – s oklijevanjem je izgovorila. – Bilo bi i bolje da me jedna od cura nije uvrijedila.

– Da? – naoko je nehajno upitao kako ne bi stekla dojam da je previše ljubopitljiv. I bio je u pravu jer to ju je potaklo da mu se povjeri, u protivnom bi se možda zatvorila. Kad je napokon progovorila, uvelike ga je podsjetila na Oliviju.

Riječi su joj poput bujice izletjele iz usta.

– Bila je to Fiona Bennet. Olivija se jako naljutila na nju i nazvala ju glupom kravom. Iskreno, ne mogu reći da mi je žao zbog toga. Dobila je što je zaslužila.

– Ako te je uvrijedila, zacijelo jest – krajnje ozbiljno odvratio je Turner.

– Znam da nisam lijepa – vatreno je nastavila Miranda.

– Ipak, jezivo je bezobrazno takvo što nekome reći u lice.

Pokušavajući pronaći riječi kojima bi ju utješio, Turner se na dug trenutak zagledao u nju. Istina, nije bila lijepa i znao je da ne bi imalo smisla reći joj da jest. Ne bi mu povjerovala. No, nije bila ni ružna. Samo pomalo neugledna.

Kako god bilo, prije nego što se uspio dosjetiti što bi joj rekao, Miranda je ponovno progovorila.

– To je zbog boje moje kose – rekla je.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 21

Upitno je podigao obrve.

– Obična je – objasnila je Miranda. – Plava kosa smatra se mnogo ljepšom od smeđe. Isto je i s očima. Usto, blijeda sam i premršava, a lice mi je preusko.

– Istina – složio se.

Zagledala se u njega dugim tužnim pogledom.

– Jest, imaš smeđu kosu i oči – rekao je i polako ju odmjerio od glave do pete. – I točno je da si blijeda i mršava i da ti je lice malo preusko.

Vidjevši kako su joj usnice počele podrhtavati, nije imao srca i dalje ju zadirkivati. – No vjerovala ili ne – s osmijehom je nastavio – meni se mnogo više sviđaju žene smeđe kose i očiju.

– Nemoguće – zapanjeno je uskliknula.

– Istina je. Oduvijek su mi se više sviđale od plavuša. Kao i mršavice blijedog tena.

Sumnjičavo je odmahnula glavom. – Zacijelo ne i one uskog lica.

– Hm, nikada nisam o tome razmišljao, no ne bih rekao da je to mana.

– Fiona je rekla i da su mi usnice predebele.

Morao se svojski potruditi da ne prasne u smijeh.

– Nikada ih nisam smatrala predebelima – s uzdahom je dodala.

– Nisu debele, nego pune. Izgledaju baš kako treba.

– Kažeš to samo zato da bi me utješio.

– Istina, rado bih te utješio, ali nisam to zato rekao. Sljedeći put kad ti Fiona kaže da su ti usnice debele, prosvijetli ju i reci joj da nisu debele, nego pune.

– U čemu je razlika? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega.

22

Julia Quinn

Na trenutak se zamislio. – U tome što je prvo uvreda, a drugo kompliment. Pune su usnice lijepe.

– Doista? – s osmijehom je upitala, očito zadovoljna objašnjenjem. – Fiona ima tanke usnice.

– Da. Muškarcima se mnogo više sviđaju žene punih usnica – odlučno je odvratio. Svidjela mu se ta mala pametna djevojčica i svim srcem želio ju je oraspoložiti.

– Zašto? – znatiželjno je upitala.

Znao je da ne bi trebao s njom raspravljati o takvim stvarima, no nadao se da će Bog imati razumijevanja prema njemu. – Zato jer ih je neusporedivo ljepše ljubiti.

– Oh – promrmljala je i naglo porumenjela. – Ako ti tako kažeš...

Kratko je kimnuo, zadovoljan što ju je uspio uvjeriti. – I mislim da ne bi trebala biti opterećena svojim izgledom – dodao je. – Za koju godinu više nećeš izgledati isto. Usto, nije sve u ljepoti. Osobnost je mnogo važnija a ti ju već sada imaš.

– Znam, ali...

– Pričekaj da malo odrasteš – odlučno ju je prekinuo nemajući pojma što će joj reći bude li ga pitala što će se tada promijeniti u njezinu izgledu. Srećom, shvatila je o čemu govori.

– Mislim da si u pravu – zamišljeno je odvratila. – Iskreno se nadam da će se tada riješiti problem mojih predugih nogu.

Morao se nakašljati kako bi prikrio smijeh. – Misliš da su ti noge preduge?

– Da. Izgledam kao da imam samo glavu, ruke i noge.

– Meni se čini da imaš još ponešto između tog.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 23

Nasmijala se. – Znam da ne bih trebala dramatizirati ni biti toliko ironična. Ali katkad si jednostavno ne mogu pomoći.

Njezin način izražavanja prilično ga se dojmio. Riječi poput tih nikada ne bi očekivao čuti iz usta desetogodišnje djevojčice.

– Željela sam reći da su mi noge preduge u odnosu na ostatak tijela – nastavila je. – Zato sam toliko nespretna u plesu. Stalno Oliviji gazim po nogama.

– Oliviji?

– Da, često zajedno vježbamo ples – objasnila je. – Kad bi mi tijelo bilo malo duže, ne bih bila tako nespretna. I zato mislim da si u pravu. Trebam samo pričekati da malo odrastem.

– Drago mi je ako sam ti pomogao – rekao je, sretan što ju je najzad ipak uspio utješiti. – Hm, čini se da smo stigli.

Miranda se zagledala u kamenu kuću smještenu uz potok koji se kilometar niže ulijevao u jedno od brojnih jezera po kojima je njihov okrug bio nadaleko poznat.

– Hvala ti što si me dopratio – rekla je čim su stali kraj kamenog mostića koji je vodio do dvorišta njezine kuće. – Obećavam da te nikada neću zvati Nigel.

– Obećaj mi i da ćeš uštipnuti Oliviju ako me tako nazove.

Glasno se nasmijala pa rukama hitro pokrila usta i kratko kimnula.

Sjahao je pa pomogao njoj da sjaše. – Želio bih ti nešto predložiti – s osmijehom je rekao.

– Što?

– Mislim da bi trebala pisati dnevnik.

Začuđeno se zagledala u njega. – Zašto? Ionako ga nitko ne bi čitao.

24

Julia Quinn

– I ne bi trebao, ludice. Osim, možda, tvojih unuka. Vjerujem da će ih zanimati kakva si bila i o čemu si razmišljala dok si bila djevojčica.

– Što ako ne budem imala unuke?

Kratko joj je promrsio kosu. – Mnogo pitaš, malena.

– Ali, što ako ih ne budem imala?

Nebesa, doista je bila ustrajna. – Možda ćeš postati slavna – s uzdahom je odvratio. – U tom slučaju, svi će htjeti znati sve o tebi.

Zakolutala je očima.

– U redu. Želiš li čuti zašto sam ti to zapravo predložio?

Kimnula je.

– Zato jer ćeš jednog dana postati jednako lijepa kao što si pametna. A tada, kad zaviriš u dnevnik, nasmijat ćeš se do suza kad vidiš kako si se opterećivala glupostima poput predugih nogu ili time što ti je Fiona rekla da imaš predebele usnice. I nadam se da ćeš mi poslati jedan veliki topao osmijeh kada se toga prisjetiš.

– Zavidim Oliviji što ima brata poput tebe – tiho je izgovorila, zaključivši da su grčki junaci o kojima joj je otac pričao izgledali baš poput njega.

– A ja joj zavidim što ima prijateljicu poput tebe.

– Neću zaboraviti tvoje riječi – obećala je.

Posegnuo je za njezinom rukom i poljubio ju, kao da pred njime stoji neka lijepa mlada dama, a ne desetogodišnja djevojčica. – To me uistinu veseli – s osmijehom je odvratio pa uzjahao i otišao.

Miranda je ostala stajati i gledati za njim dobrih deset minuta nakon što je zašao u šumu.

Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever

• 25

Iste večeri, pošla je k ocu. Kao i obično, bio je u radnoj sobi i čitao uz svijeću koju je voskom zalijepio na pisaći stol.

– Tata, koliko ti puta moram reći da to ne činiš? – s uzdahom je upitala i premjestila svijeću u svijećnjak.

– Što? Ah, svijeća. Nisam o tome razmišljao.

– Usto, previše je mračno za čitanje uz samo jednu svijeću. Trebao si upaliti više njih.

– Doista? Nisam opazio da je pao mrak – zbunjeno je odvratio i zagledao se u nju. – Ako je tako, nisi li već trebala biti u krevetu?

– Dadilja mi je dopustila da ostanem još pola sata budna.

– Je li? Hm, dobro onda – promrmljao je i ponovno se zadubio u knjigu.

– Tata?

Uzdahnuo je i podigao pogled. – Da? – Imaš li neki prazan rokovnik poput onih u koje pišeš bilješke kad prevodiš?

– Mislim da imam – rekao je pa otvorio ladicu i počeo kopati po njoj. – Ah, evo ga. Ali, to je jedan od skupljih rokovnika. Za što ti treba? Bilo bi ga šteta upropastiti črčkarijama.

– Pisat ću dnevnik.

– Dosta? Ako je tako, uzmi ga – rekao je i pružio joj rokovnik.

– Hvala ti – rekla je i nagradila ga širokim osmijehom. – Kada ga ispunim, morat ćeš mi pokloniti drugi.

– U redu. Laku noć, mila – rekao je i nastavio čitati.

Požurivši u svoju sobu, Miranda je sjela za stol, uzela tintu i pero, otvorila prvu stranicu budućeg dnevnika, napisala

26

Julia Quinn

datum, kratko se zamislila i nažvrljala samo jednu rečenicu. Što se nje tiče, bilo je to posve dovoljno.

2. ožujka 1810.

Danas sam se zaljubila.

PRVO POGLAVLJE

N

igel Bevelstoke, poznatiji kao Turner svima kojima je stalo da mu ne nagaze na žulj, razumio se u mnogo toga.

Umio je čitati literaturu na latinskom i grčkom i udvarati ženama na francuskom i talijanskom.

Mogao je pogoditi pokretnu metu s konja i znao je koliko može popiti, a da ne padne pod stol.

U mačevanju je mogao svladati bilo koga i pritom recitirati Shakespearove ili Donneove stihove.

Ukratko, znao je sve što bi jedan džentlmen trebao znati i u tome je briljirao.

Sve oči uvijek su bile uperene u njega.

Svi su uvijek računali s njim.

Ali ništa – ni privilegije koje je stekao rođenjem ni ugled za koji se izborio – nije ga moglo pripremiti za taj trenutak.

I nikad u životu nije mu bilo tako teško prikriti osjećaje pred budnim okom javnosti, kao u trenutku kada je morao baciti grumen zemlje na lijes svoje žene.

Mnogi su mu izrazili sućut. Govorili su da im je žao i da duboko suosjećaju s njegovim gubitkom i da je to doista velika tragedija.

A cijelo to vrijeme Turner je očekivao da ga strijela Božja sastavi sa zemljom i to samo zato jer...

Njemu nije bilo ni najmanje žao.

Ah, Leticia. O njoj bi se zbilja dalo pričati.

julia quinn

Tajni dnevnici gospodice Mirande Cheever k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a • U svojoj desetoj godini, gospođica Miranda Cheever nije bila osobito lijepa. No prihvatila je stvari takve kakve jesu i naučila se nositi s tim, barem do trenutka kad joj je mlad i naočit vikont Turner poljubio ruku i rekao joj da će doći dan kada će postati jednako lijepa kao što je pametna. Od tog dana znala je da će ga zauvijek voljeti.

No godine koje su uslijedile prema njemu nisu bile milostive kao prema njoj. Za razliku od nje, koja se po njegovim predviđanjima doista pretvorila u privlačnu mladu damu, on se pretvorio u usamljenog i ogorčenog muškarca, u neprestanoj borbi s duhovima prošlosti. Ipak, unatoč prolasku vremena Miranda ga nije zaboravila i bila je spremna i srcem i dušom boriti se za njegovu ljubav...

Nakon romana Deset stvari koje volim kod tebe, Tajni dnevnici gospođice Mirande Cheever drugi je roman popularne američke spisateljice Julie Quinn preveden na hrvatski jezik. Više o autorici možete saznati na njezinoj internetskoj stranici www.juliaquinn.com.

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1365-1