Tracy Guzeman - Težina neba

Kako pronaći nekoga tko ne želi da ga se ikada pronađe?

priča. Izvanredan roman prvijenac.” ellen sussman, autorica uspješnice New York Timesa French Lessons “Težina neba jedan je od onih rijetkih, sjajno napisanih romana koji ti opsjedaju misli dugo nakon što ih pročitaš.” alyson richman, autorica uspješnice The Lost Wife “Srdačan, siguran i nezaboravan prvijenac. Šarmantan na svakoj stranici i često takav da oduzima dah.” meg waite clayton, autorica uspješnice The Wednesday Sisters

Sestre Alice i Natalie nekoć su bile bliske, a onda će se jednog ljeta jako udaljiti jedna od druge. Alice je sanjarka koja voli knjige i ptice, a Natalie je tvrdoglava, manipulativna – i prelijepa.

Na obiteljskom odmoru uz jezero, Alice očara još neafirmirani mladi slikar Thomas Bayber. Unatoč tome Natalie djeluje hladno i iznenađujuće ravnodušno podnosi poziranja za obiteljski portret.

A onda će se približiti kraj ljeta, odnosi će se zakomplicirati i tri će života zauvijek biti izgubljena.

Mnogo desetljeća kasnije, Thomas, sada svjetski priznat slikar, otkriva da postoji portret na kojem je s Alice i Natalie toga kobnog ljeta. Sestre su nestale. A Thomas dvoji bi li njihovu tajnu ponio u grob ili upotrijebio tu sliku kako bi uskrsnuo prošlost prije nego što se priča završi.

www.mozaik-knjiga.hr

129,00 kn ISBN 978-953-14-1630-6

Težina neba

“Težina neba je krimić, psihološka drama i zanimljiva ljubavna

Težina neba

TRACY GUZEMAN

TRACY GUZEMAN

TRACY GUZEMAN, živi i radi na području Zaljeva San Francisca.

Nominirane za nagradu Pushcart, njezine

Tog ljeta, sve se promijenilo...

t r ac y guz e m a n

kratke priče objavljene su u književnim časopisima Gulf Coast, Vestal Review i Glimmer Train, i bile su dio skupnog predstavljanja New Short Fiction Series

Emerging Voices. Težina neba njezin je prvi roman.

Težina neba “Očaravajuć i neodoljiv” San Francisco Chronicle

Tezina neba OMOT tisak.indd 1

19/11/14 12:11

Tracy Guzeman TEŽINA NEBA

TEZINA_NEBA.indd 1

13.11.2014. 7:59:41

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stoosamdesettri Naslov izvornika

The Gravity of Birds Copyright © 2006 by Kresley Colexxxxxxxx Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Jakov Lovrić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, studeni 2014.

ISBN 978-953-14-1630-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 891468.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

TEZINA_NEBA.indd 2

13.11.2014. 7:59:41

Tracy Guzeman

Težina neba S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

TEZINA_NEBA.indd 3

13.11.2014. 7:59:41

TEZINA_NEBA.indd 4

13.11.2014. 7:59:41

Mojim roditeljima, Jane i Deanu, i mojim sestrama, Jill i Marnie, svima odreda pohlepnim čitačima.

TEZINA_NEBA.indd 5

13.11.2014. 7:59:42

TEZINA_NEBA.indd 6

13.11.2014. 7:59:42

Ranije se budim, sada kad došle su ptice i cvrkuću na pouzdanim stablima.

Uz otvoren prozor ležim kao istrošena zemlja dok proljeće se razmata.

Od svih putnika koje pamtim, koji se na brod ukrcao nije s tugom među kartama?

Na kraju, čini se da ljudi nikada nikamo ne odu, samo napuste svoje prebivalište kad počne umiranje.

Moj manjkavi život ne traži ništa novoga i ne treba mu krinka daljine.

Gdje bih, u kojoj to zemlji, odložila ove misli, kad sam još uvijek građanka ovog palog grada?

Uz otvoren prozor ležim i prisjećam se, dok ptice na krošnjama pjevaju o krugu vremena.

Neka se umiranje nastavi, i neka ja, uzmognem li, baštinim od nesreće prije nego što krenem.

Oh, gledam ja velike brodove što isplovljavaju iz luke i moje rane nestrpljivo skakuću; no ipak se okrenem razvrstati uplakane ruševine doma: ovdje ili nigdje pomirit ću se s istinom.

Mary Oliver, „No Voyage“, 1963.

TEZINA_NEBA.indd 7

13.11.2014. 7:59:42

TEZINA_NEBA.indd 8

13.11.2014. 7:59:42

JEDAN KOLOVOZ 1963.

A

lice se vrzmala mahovinastim rubom šume zastajkujući u hladu. Čekala je da začuje kako njegov Austin-Healey usporava naglo skrenuvši na lokalnu cestu koja državni park razdvaja od vikendica uz rub jezera, ali među granama iznad njezine glave odjekivao je samo zvižduk razgovora strnadica. Blistavi modri mužjaci strelovito su se vinuli dublje u krošnje kad im je uzvratila i sama zazviždavši. Probijajući se kroz guštaru, hlačama je okrznula presadnice borova, čiji su se vrhovi živahno zelenjeli ispod nebnice viših stabala. Odjenula se tako da se stopi sa šumom: kosu je skupila ispod šilterice, navukla nenapadnu odjeću zagasitih boja. Kad je napokon začula njegov automobil, čučnula je iza skupine breza i skutrila se u plitkoj udubini ispunjenoj paprati i opalim lišćem. Pazeći da joj dnevnik promatranja ptica i knjiga pjesama ne ispadnu iz krila, ljuštila je suhu koru s debala i gledala kako se on zaustavlja na pošljunčanom parkirnom prostoru na ulazu u imanje.

Ugasio je motor, ali ostao je sjediti u kabrioletu, zapalio cigaretu i sporo pušio, a oči su mu bile zatvorene toliko dugo da se zapitala nije li zaspao ili možda utonuo u jedan od svojih hirovitih transova. Kad se najzad izvukao sa skučenog prednjeg sjedala, bio je visok i uzak kao i debla iza njegovih leđa, koja su svojom tamnom, jednoličnom masom progutala njegovu sjenu. Alice se trznula, lijevo joj je stopalo utrnulo. Guštara ispod njezinih nogu 9

TEZINA_NEBA.indd 9

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

zašuškala je kao da ju je uznemirila kakva životinjica, ali on se smjesta okrenuo prema njezinu skrovištu i zagledao se u točku tik iznad njezine glave dok je ona susprezala dah.

– Alice – šapnuo je u topao zrak. Čula je samo piskavi suglasnik, jedva zamijetivši da je pomaknuo usnice. Ali bila je sigurna da je izgovorio njezino ime. To im je bilo zajedničko; oboje su bili promatrači, iako različite vrste.

Podigao je papirnatu vrećicu sa suvozačkog sjedala i gotovo je s ljubavlju privio uz grudi. Boce, zaključila je, pomislivši na svog oca i njegovo cupkanje od automobila do kolibe i natrag, i tako nekoliko puta, kako bi pažljivo odnio u kuću sav alkohol koji je dovezao, dovoljan za mjesec dana zdravica, čašica prije spavanja i jutarnjih lijekova protiv mamurluka, jer klin se klinom izbija.

Prokleti mještani podignu cijene čim se pojave prvi turisti, rekao je njezin otac. Zašto bih dvaput platio nešto što ću popiti samo jednom? Neće njega nitko nasamariti. Zato bi iz grada na odmor dovezao boce crnoga i bijeloga vina, šampanjca, likera Galliano i soka od naranče za majčine koktele Wallbanger, votke i džina, razne sokove, jednu bocu biranog viskija i nekoliko sanduka piva. Sve bi to brižno odnio u kuću jednako kao sad Thomas Bayber. Čekala je da prijeđe nekoliko kamenih stuba do vrata i da se vrata s mrežom protiv kukaca zalupe iza njegovih leđa pa se tek tad pomaknula i premjestila na meki humak zemlje zastrt iglicama. Počešala se na mjestu gdje ju je ugrizao komarac i otvorila knjigu pjesama da je ponovno pročita. Gospođa Phelan, knjižničarka, spremila ju je za nju čim ju je dobila.

– Mary Oliver. No Voyage and Other Poems. Dobila sam je od sestre iz Londona. Mislila sam da bi ti voljela biti prva koja će je pročitati. – Gospođa Phelan bezobzirno je listala stranice, namigujući Alice kao da su zavjerenice. – Još uvijek miriši na novu knjigu.

10

TEZINA_NEBA.indd 10

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

Alice je knjigu sačuvala za jezero, ne želeći pročitati ni jednu pjesmu dok se ne nađe u primjerenom okruženju. Tog jutra na doku, dograbila je ručnik, još uvijek vlažan i s mirisom algi, ispružila se na laktima potrbuške i prelistavala knjigu. Od odbljeska sunčeva svjetla o hrskave stranice zaboljela ju je glava, ali ostala je na doku i dopustila da joj toplina oboji kožu nježnim rumenilom. Nastavila je čitati i zadržavala dah nakon svake strofe, usredotočena na jezik, na točno značenje riječi, žaleći što ne zna, nego samo pretpostavlja što je pjesnikinja željela reći. Sad je stranica s pjesmom „No Voyage“ bila zgužvana, zamrljana zrncima pijeska, s vlažnim otiskom Alicina palca u kutu. Ležim kao istrošena zemlja... Ti su stihovi skrivali tajne koje ona nije mogla dokučiti.

Zamoli li ga, Thomas će joj dešifrirati pjesmu, bez izvrdavanja kojemu odrasli često pribjegavaju pa odabiru nejasne riječi i hine zbunjenost. Njih dvoje razmjenjivali su znanja uvijek kad bi ga posjetila. Poučavao ju je jazzu, bebopu i egzotičnoj bossa novi, i dok je slikao, puštao joj je svoje omiljene pjesme – Slima Gaillarda, Ritu Reys, King Pleasure i Jimmyja Giuffrea – kistom probadajući zrak na dijelovima na koje joj je želio skrenuti pozornost. Ona je njemu zauzvrat pokazivala najnovije dopune u svom dnevniku promatranja ptica – svoje crteže kratkouhe sove i patke zviždare, američke kugare i kasnih pjevica. Objasnila mu je kako naizgled bezazlen glavati svračak ubije svoj plijen tako da ga ugrize za vrat i presiječe mu hrptenu moždinu, a potom žrtvu nabije na trnje ili bodljikavu žicu i raskomada.

– Blagi Bože – rekao je zadrhtavši. – U kandžama sam Vincenta Pricea ptičjeg svijeta.

Pomislila je da mu njihovi razgovori samo služe kao izlika da odgodi posao, ali nasmijavala ga je svojim opisima ljudi u gradu: Tamare Philson, koja je, pročitavši o provali u susjednom gradu, svoju dugu bisernu ogrlicu nosila svuda, čak i na plažu; blizanki 11

TEZINA_NEBA.indd 11

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

Sidbey, koje su roditelji odijevali u identičnu odjeću, sve do ukosnica i vezica na tenisicama, i koje su se razlikovale samo po ljubičastoj točkici što ju je gospodin Sidbey nacrtao na resici uha jedne od njih. Ti si, Alice, moj najpouzdaniji lijek protiv dosade, rekao je Thomas.

Provirila je između brezovih stabala prema stražnjem dijelu kuće. Bude li predugo čekala prije nego što pokuca, on će već možda početi raditi i ona će ga prekinuti. Tad će biti kratak i odrješit. U tome je bio kao divlja životinja, kao one mačke kod kuće, koje je pokušavala namamiti da izađu iza hrpe drva i uhvatiti. Nikad ne bi otišla k njemu bez poziva – na kraju krajeva, poziv je općenitim riječima i bio upućen – ali bez obzira na to, činilo joj se najboljim oprezno mu pristupiti.

Posjetite me, rekao je njezinoj obitelji onog dana dok im se predstavljao na doku koji su dva posjeda dijelila, došavši iz šume po pomahnitalog psa koji mu je kružio oko nogu. Ali predstavljanje nije bilo potrebno – barem ne s njegove strane. Dobro su znali tko je on. „Onaj umjetnik“, tako ga je nazvao njezin otac, izgovarajući te riječi kao što bi rekao „onaj kopač jaraka“ ili „onaj ubojica sjekirom“. Zauzela je svoje mjesto za prisluškivanje navrh stubišta u kući mnogo prije nego što su se uopće dovezli na jezero i prisluškivala razgovor roditelja.

– Myrna kaže da je talentiran – rekla je njezina majka.

– Da, ona to sigurno zna procijeniti, budući da je takva stručnjakinja za... čime se ono on bavi? – U očevu glasu čula se razdraženost kojom je često komentirao stručnost Myrne Reston u bezbrojnim područjima.

– Savršeno dobro znaš čime se bavi. Slikar je. Myrna kaže da je dobio stipendiju za Kraljevsku akademiju.

12

TEZINA_NEBA.indd 12

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

Otac je zabrektao, ni najmanje zadivljen. – Slikar. Znači, ljudi mu plaćaju da pije njihovu cugu, očijuka s njihovim kćerima i dokono sjedi sišući držak kista. Zgodan posao, tko ga može dobiti.

– Alice je zamislila kako otac koluta očima.

– Nielse, ne moraš biti sarkastičan.

– Nisam sarkastičan. Samo ne želim da se itko u mojoj obitelji ulaguje nekom umjetniku. Već smo dobili i više nego što možemo podnijeti... – Glasovi su načas utihnuli, šapat je postao nečujan i Alice je znala da razgovaraju o Natalie. Očev glas ponovno je zagrmio i prenuo je na stubi na kojoj je sjedila. – Zašto sad, nakon što je kuća svih ovih godina bila prazna? Bilo bi bolje da je takva i ostala...

Majka ga je prekinula. – Nas se ne tiče koriste li oni kuću ili ne.

Ljut si samo zato što nećeš moći vezati čamac na Bayberovoj strani doka, ako je taj mladić ondje. Ali za to ne možeš njega kriviti.

Otac je glasno uzdahnuo, poražen. – Mogu barem pokušati.

Njih četvero stigli su u subotu navečer prije tri tjedna: Alice, njezini roditelji i njezina starija sestra, Natalie, znojni i umorni od puta, zgužvani i jadni od duge vožnje. Kad se sutradan probudila, prvo što je ugledala bili su njihovi otvoreni kovčezi na podu spavaće sobe, iz kojih su se razlijevale stvari koje je tek trebalo raspakirati. Kupaći kostim koji je dograbila s užeta za rublje i nakon doručka navukla na tijelo rastezao se o njezinu kožu kao guma, još vlažan od njihova ritualnog kupanja u sumrak prethodnog dana.

Usprkos očevu neobuzdanu smijehu dok je prskao Alice i njezinu majku i dramatičnim vriskovima kojima je majka prskanje dočekala, Natalie im se nije željela pridružiti i samo ih je promatrala s obale na svjetlu koje je iščezavalo – prekriženih ruku, s izrazom hladne naprasitosti, izrazom koji je usavršila otkad se vratila. Alice nije mogla objasniti Natalienu naglu, duboku antipatiju prema njima. Zašto si takav namćor? šapnula joj je na stražnjem sjedalu 13

TEZINA_NEBA.indd 13

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

automobila dok su dolazili, namjerno odabravši upravo onu riječ koju je Natalie često njoj upućivala, i potom je trknula laktom kad nije odgovorila. Bit će nesretni zbog tebe. Sve ćeš upropastiti.

Kad je Alice bila mlađa, otac je napravio grubu masku od jezerske trave i zimzelenih iglica koje je zalijepio na trulu borovu koru, odbačenu kao svlak. Privezao ju je uz rub kanua debelim žutim užetom i rekao Alice da su njihovi drevni nizozemski preci vjerovali da u drvenim likovima na pramcu broda žive vodene vile koje plovila i njihovu posadu štite od svih vrsta nedaća – oluja, uskih i varljivih prolaza, groznica i zle sreće. Kaboutermannekes, tako ih je nazvao. Nasuče li se brod, ili još gore, potone li, Kaboutermannekes će odvesti duše pomoraca do zemlje mrtvih. Bez vodene vile da je povede, duša mornara zauvijek bi bila izgubljena na moru.

Onako ukopana na stjenovitoj obali, Natalie nije izgledala kao da bi ikoga od njih i od čega zaštitila.

Alice je to prvo jutro ljenčarila na doku i slušala kako njezini roditelji razgovaraju o svemu što bi tog dana mogli učiniti. Nisu se pomaknuli sa svojih ležaljki, samo s boka na bok, kože zamrljane bijelim tragovima losiona za sunčanje, očiju nevidljivih iza tamnih naočala, prstiju isprepletenih kad nisu razmjenjivali novine ili posezali po svoje Bloody Mary. Kad se na doku najednom pojavio pas i tiho, duboko zarežao, Alicina majka preplašeno je podigla noge na ležaljku. Tad su začuli glas iz dubine šume. Oštro je odjekivao: – Neela! Neela, smjesta dolazi! „Zapravo je bezopasna, samo pati od kompleksa malog psa“, rekao je. Poželjela mu je uzvratiti „Nisam te tako zamišljala“, ali držala je jezik za zubima.

Zaustavila se pred stražnjim vratima Thomasove kuće čvrsto stežući knjige u ruci i duboko udahnula, otirući šumu sa stopala: smolu, sitnu prašinu suha lišća, zelenkastožutu mrlju od 14

TEZINA_NEBA.indd 14

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

mahovine. I ranije ga je posjećivala, ali uvijek bi se prije toga javila roditeljima, a oni bi joj mahnuli i doviknuli: Nemoj ga gnjaviti i nemoj ostati dulje nego što je pristojno. Sad je shvatila kako je biti Natalie, znati što ne smiješ, a ipak to učiniti.

Boja na vratima bila je izlizano smeđa i blijedjela je u sivu, napukla i hrapava kao krokodilska koža, i kad ju je okrznula, u velikim se komadima oljuštila na tlo. Zavrnula je desni rukav košulje kako bi sakrila mokru manšetu koja joj se namakala u jezeru dok je čitala. Posve je promočila i hladila joj komadić kože, ali ostatak njezina tijela kao da je bio zapaljen, svrbio ju je i bridio. Zaljuljala se na petama, knjiga priljubljenih uz grudi. Kad je dodirnula kvaku, kao da ju je stresla struja, toliko je bila užarena od zrake sunčeva svjetla koja se probijala kroz borove. Nije odmaknula ruku, pustila je da joj kvaka pali dlan.

S jezera je dostrujao povjetarac, donijevši jeku galebova i oštar miris lešina sjevernoatlantskih lojki koje su trunule na obali nakon sinoćnje oluje. Kroz labirint grana isprepletenih iznad njezine glave pogledala je vedro, oprano nebo. U glavi joj se zavrtjelo i čvršće je stegnula kvaku.

Slobodno me posjetite kad god želite, rekao je. Kad im je uputio taj poziv, majka je s oklijevanjem kimnula, odmjeravajući Bayberova psa koji je njuškajući i grebući išao od daske do daske. Otac se pridigao s otrcane drvene vrtne ležaljke, a dok ispod njih lagano se zaljuljao. Tim neočekivanim pokretom nešto se promijenilo i Alice je osjetila da su najednom drugačiji ljudi nego što su bili prije samo nekoliko trenutaka.

– Felicity Kessler – predstavila se majka ispruživši ruku. – Ovo je moj suprug Niels. Svakoga kolovoza unajmljujemo kolibu Restonovih. Sigurno poznajete Myrnu, gospođu Reston?

15

TEZINA_NEBA.indd 15

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

– Obitelj me ne pušta baš često van. – Namignuo je njezinoj majci i Alice se zaprepastila opazivši kako majčine obraze oblijeva rumen. – Myrnino, odnosno ime gospođe Reston, možda je bilo spomenuto u razgovoru, ali nisam imao zadovoljstvo osobno je upoznati.

– Blago vama – rekao je Alicin otac.

– Nielse!

– Samo se šalim, naravno. Kao što će vam moja supruga reći, gospodine Baybere, zna biti korisno poznavati nekog tako... dobro upućenog.

– Molim vas, odazivam se samo na Thomas. – Bio je odjeven u tamni pulover, ispod kojega je virila bijela košulja, i hlače boje pijeska zamrljane bojom. U jednoj njegovoj ruci njihala se pletena košara puna grožđa. – Izvolite – rekao je pružajući košaru njezinu ocu. – Ove ga je godine u izobilju. Čini se zločinom pustiti da istrune kad je zrelo.

Kad mu nitko nije odgovorio, nastavio je, neosujećen opreznim izrazom lica njezina oca.

– Smatrajte ga mirovnom ponudom. Isprikom za Neelu. Ona i ja imamo mnogo toga zajedničkog, a ponajprije to da nas je, prema riječima moje majke, oboje nemoguće dresirati.

Tad joj se svidio. Dotad ga je smatrala samo čudnim, onako zamrljane odjeće, neposlušne kose i očiju sivih kao jutarnje jezero. Previše sigurnim u sebe i previsokim. I zurio je u njih – a to je bilo nešto zbog čega ju je majka stalno korila – ali on je svejedno posve hotimice zurio u njih i ničim to nije pokušavao sakriti, kao da kroz njihove mesnate obrise vidi duboko u njihovu nutrinu, sve do onih mjesta na kojima skrivaju svoje slabosti i nelagodu.

Nije bila navikla da ljudi govore tako izravno, ponajmanje ovdje na jezeru gdje su razgovori odraslih bili opterećeni ushitom i neiskrenošću. Moramo se naći dok smo ovdje! Morate doći k nama na 16

TEZINA_NEBA.indd 16

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

koktel! Kako su vam dražesna i zgodna djeca! Uskoro se čujemo! Kolovoz se protezao ispred nje i bila je sigurna da će jedino uzbuđenje pronaći u knjigama koje je donijela. Susjed kojeg je posve nemoguće dresirati zvučao joj je kao spas.

– Ja sam Alice – rekla je sagnuvši se kako bi potapšala Neelu po glavi. – Koje je Neela pasmine?

Nadvisivao se nad njom. Trepavice su mu bile crne i duge kao u djevojke, a kosa, crna i također duga, kovrčala se oko šiljastog ovratnika.

– Alice. Drago mi je. Znaš, nitko nije siguran u njezino podrijetlo. Gajim određene sumnje, ali budući da sam gospodin, ni u koga ne bih upro prstom. Na trijemu trgovine u gradu obično vidimo jednoga graničarskog kolija i jednoga jorkširskog terijera. Svaki put kad se provezemo onuda, Neela udari u zaglušujući lavež. Prilično sam siguran da su joj rođaci.

Alice je zaštitila oči od sunca kako bi ga bolje promotrila. – Znači, Neela i ti često dolazite ovamo?

Nasmijao se, ali zvuk koji je proizveo bio je suh i napuknut, bez zrnca sreće. – Zaboga, ne. Moji roditelji već desetljećima imaju ovo imanje, ali ujedno i previše slobodnog vremena da bi doista išli na odmor. Bogataši se nikad ne mogu odmoriti. Uvijek postoji nešto što trebaju vidjeti, neki događaj na kojem se moraju pojaviti. – Pogledao je njezinu majku pa dometnuo: – Gospođa Reston vam je možda spomenula da su prilično imućni.

Alice je gledala kako se majčino grlo trza dok je sporo gutala slinu i spuštala pogled ne bi li proučila daske na doku. Otac se zagrcnuo svojim koktelom Bloody Mary pa nasmijao i pljesnuo Thomasa Baybera po leđima. – A rekao si da je ne poznaješ. Ha! Thomas se nasmiješio. – Dosad su me okolnosti priječile od boravka u ovoj mirnoj zajednici. – Pogledao je preko jezera. – Ali ove je godine sad došlo ranije, posve nepokolebljivo, i govorilo 17

TEZINA_NEBA.indd 17

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

odrješitim glasom koji je zvučao nevjerojatno nalik na glas mog oca. I tako sam ovdje od lipnja, koristim vikendicu kao atelje.

Slikam, što ste vjerojatno i sami zaključili. – Pokazao je na svoju odjeću i slegnuo ramenima. – Iako moj otac slikanje ne smatra primjerenim zanimanjem.

Zakoračio je korak unatrag i zaškiljio, proučavao ih spuštene brade i prekriženih ruku. Alice se zapitala kako izgledaju nekome tko ih ne poznaje. Prilično obično, pretpostavila je, kao neznanci koje vidiš dok izlaze iz vlaka ili prolaze pokraj tebe na ulici, s tek krajnje neodređenim naznakama da nekako pripadaju jedni drugima: načinu na koji dlanovima zaglađuju kosu, odlučnim ramenima, blijedoj koži koja na suncu lako opjegavi, nekoj crti lica koja se ponegdje ponovi – majčin prćasti nos na Natalie, očeve blijedomodre oči na njezinu vlastitom licu. Jedna zgodna sestra, druga pametna, otac koji je iz godine u godinu sve natmureniji, majka koja zna kako postići određenu ravnotežu između svih njih.

Mogli bi biti bilo koja obitelj koju je poznavala.

Thomas je kimnuo. Izraz lica bio mu je zamišljen. – Vaš mi dolazak pruža jednu mogućnost. Biste li mi dopustili da vas nacrtam? Mislim, sve vas zajedno.

– Pa, nisam baš siguran...

Thomas je prekinuo njezina oca. – Gospodine, učinili biste mi uslugu, uvjeravam vas. Ne mogu stalno slikati ovaj idilični krajolik. Breze, kukutu, galebove i šljuke, čamce koji bordižaju amotamo po jezeru. Iskreno, gubim razum.

Majka se nasmijala i prekinula ga prije nego što Alicin otac prigovori. – Bit će nam drago. Jako je ljubazno od vas što nas želite nacrtati. Kako uzbudljivo!

– Možete zadržati crtež. Tko zna? Jednoga bi dana mogao nešto vrijediti. Naravno, jednako je moguće da jednoga dana neće vrijediti ni pišljiva boba.

18

TEZINA_NEBA.indd 18

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

Alice je vidjela da njezin otac odvaguje mogućnosti, od kojih je jedna vjerojatno bila četiri tjedna majčina gnjeva odbije li Bayberovu ponudu. Pitala se zašto oklijeva.

– No dobro, ako ćeš nas crtati sve zajedno – na kraju je pristao. – Alice, našu ornitologinju amaterku, već si upoznao. Ima četrnaest godina i najesen će u deveti razred. A ovo je Natalie, naša starija kći. Sljedećeg će mjeseca postati brucošica na Akademiji Walker.

Alice je tek tada shvatila da njezina sestra nijednom nije podigla pogled s doka, naizgled očarana knjigom koju je čitala. Čudno, s obzirom na to da je Natalie odavno navikla biti u središtu pozornosti. Izgledala je sjajno i ulašteno kao nova igračka. Njezin izgled privlačio je nespretne mladiće koji su masovno dolazili na njihov trijem i svaki se od njih nadao da će ga ona počastiti nekim zadatkom: da joj donese limunadu ako joj je vruće, ode po džemper ako joj je hladno, rastjera kukce koje njezina vrtoglava gravitacija privuče preblizu. Alice je na Natalie bila još i manje imuna od svih njih, i kad je bila sama, vježbala je sestrino ponašanje pred zrcalom, njezine je rabljene stvari prihvaćala skrivajući oduševljenje, žudjela je za makar mrvicom Nataliene naglosti zbog koje se nikada i nikome nije ispričavala. Ljepota je njezinoj sestri davala moć. Čak i sad, bezvoljna i iscrpljena od viroze koju je pokupila nakon što je tjednima izbivala iz kuće posjećujući koledže, Natalie je bila blještavo sunce, zvijezda oko koje su svi oni kružili. Alice je iznenadilo da njezina sestra nije pokušala šarmirati Tomasa Baybera, dapače, ničim nije pokazala ni da je zamijetila njegovu prisutnost. Još ju je više iznenadilo da ni otac ni majka nisu prekorili Natalie zbog te neuljudnosti niti su zahtijevali da pozdravi gosta. A Thomas Bayber činio se jednako nesvjestan Natalie kao i ona njega. * 19

TEZINA_NEBA.indd 19

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

– Bog, Thomase, jesi li doma? Alice je. – Pokucala je glasnije. Glatka kvaka okrenula se u njezinoj ruci i vrata su zaškripala otvorivši se.

– Thomase?

Otac je isplovio skifom na jezero. Natalie je odbila njezin poziv da bacaju žabice i umjesto toga odjenula kupaći kostim, spakirala ručak pa rekla da ide na plažu blizu grada i da ne želi društvo.

Majka se nalazila sa svojim ljetnim prijateljicama na partiji bridža.

– Thomase?

Začulo se neko struganje i on se najednom pojavio ispred nje.

Izgledao je kao da je spavao – oči su mu bile vrlo tamne, obraz izbrazdan utisnutim polumjesecima, tamna kosa raščupana – iako ga je prije manje od pola sata vidjela kako unosi papirnate vrećice u kuću.

– Izgledaš grozno – rekla je.

Nasmiješio se i provukao prste kroz kosu. – Alice. Kakvo neočekivano iznenađenje.

– Nemaš ništa protiv?

– Naravno da nemam. Zašto bih imao?

– Gdje je Neela? – Zavoljela je tu kujicu i uza se je nosila ostatke sa stola u slučaju da naleti na nju. Natalie je o Neeli govorila kao o pakosnoj džukeli.

– Ugrist će te ne budeš li oprezna – rekla je Natalie.

– Neće. Ljubomorna si jer joj se sviđam – odgovorila je Alice.

– To je nije spriječilo da ugrize Thomasa, a on joj je vlasnik.

– Ne vjerujem ti.

– Trebala bi. – Natalie se nasmijuljila. – Vidjela sam ožiljak.

Thomas se okrenuo i ušao u dnevni boravak. – Neela je valjda u posjetu prijateljima. – Njegova bosa stopala ostavljala su tragove u sitnoj prašini na podu. Alice je ušla za njim.

– Prokleta kreda – rekao je. – Sve zapraši.

20

TEZINA_NEBA.indd 20

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

– Na čemu sad radiš? Smijem li vidjeti?

– Nisam siguran da je spremno za javnost, ali ako inzistiraš na pretpremijeri, pokazat ću ti. Ostani gdje jesi. – Pregledao je platna naslagana na štafelaj okrenut prema prozorima s pogledom na jezero. Pronašavši ono što je tražio, izvukao je platno držeći ga za rubove, prišao staroj baršunastoj sofi na drugom kraju prostorije, sjeo na nju i potapšao jastuk pokraj sebe.

Sofa je bila presvučena tkaninom boje tamne čokolade, zamrljana i na mjestima izlizana, s velikim vezenim jastucima u kutovima. Iako je bila u lošem stanju, još uvijek je imala dašak otmjenosti. Taj isti dašak osjećao se u svemu u prostoriji. U prekrasnim knjigama pohabanih korica i stranica nabreklih od plijesni, u visokom podnom satu s napuklim vratašcima koji se zvonko oglašavao svakih petnaest minuta, u orijentalnim sagovima skupocjena izgleda i iskidanih resa – sve je bilo gotovo uništeno, ali savršeno jer je bilo upravo onakvo kakvim je zamišljala da treba biti. U usporedbi s Thomasovom, ljetna kuća Restonovih bila je trostruko manja i smišljena da izgleda kao da su njezini vlasnici sportaši, iako ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Ova je kuća kao Thomas, zaključila je Alice: manjkava i tužna, ali savršeno istinita.

Smjestila se na sofu pokraj njega i podvukla noge pod tijelo.

Okrenuo je platno kako bi ga ona vidjela. Na njemu je kredom bila naslikana plaža blizu gradića, nažalost bez ptica. Prepoznala je obrise čuga koje su se uzdizale u nebo i rub obale koji se svijao iza rta. Iako joj je to mjesto bilo poznato, način na koji ga je Thomas naslikao učinio ga je nepoznatim. Molo je naslikao mračnim, silovitim potezima, stabla su bila ogoljena, kao pougljenjeni šiljci, a voda je izgledala srdita, pjenila se o stijene i propinjala o plažu.

– Zašto si je tako naslikao? Hvata me strah dok je gledam.

– Trebao bih ti zahvaliti što me pripremaš za kritičare. I trebala bi te uplašiti, Alice.

21

TEZINA_NEBA.indd 21

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

– Taj komad plaže je divan. Uopće ne izgleda ovako.

– Ali, prepoznala si ga.

– Jesam.

– Prepoznala si ga iako te plaši, iako ga smatraš mračnim i ružnim. Zato su mu ta svojstva možda prirođena, ali ih ti svjesno previđaš. Ne vidiš ružnoću jer je ne želiš vidjeti. To je posao umjetnika: natjerati ljude da gledaju stvari… ne samo stvari nego i ljude i mjesta… na način na koji ih inače ne gledaju. Izložiti ono što je skriveno ispod površine.

Alice je klizila prstom niz obris debla čuge, oklijevajući jagodicom iznad papira. Kad je shvatila da on promatra njezine ruke, zagurala ih je ispod nogu.

– Zašto ih skrivaš? – Glas mu je bio strpljiv, ali odlučan. – Pokaži mi ih.

Oklijevala je prije nego što mu je ponudila ruke da ih promotri. Uhvatio ih je svojim toplim, poput kamena glatkim dlanovima. Pomno ih je proučio, okrećući prvo desnu pa lijevu. Polako je prešao prstima niz svaki njezin prst, kružio po zglobovima i trljao kožu na njima kao da pokušava nešto izbrisati, sve vrijeme promatrajući njezino lice. Alice se ugrizla za obraz i trudila se ostati mirna, ali proparao ju je bol pa je nagonski odskočila od njega.

– Budi mirna. Zašto se vrpoljiš?

– Boli me.

– To vidim. – Pustio je njezine ruke, ustao sa sofe, prišao prozoru i odložio crtež na štafelaj. – Jesi li kome rekla?

– Nisam.

– Ni roditeljima?

Odmahnula je glavom.

Slegnuo je ramenima. – Nisam liječnik. Za neke sam jedva i slikar. Ali ako te nešto boli, trebala bi nekome reći.

– Tebi sam rekla, zar ne?

22

TEZINA_NEBA.indd 22

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

Thomas se nasmijao. – Mene bi se teško moglo nazvati odgovornim.

Znala je da nešto nije u redu; znala je to već neko vrijeme. Hramala je ujutro kad bi ustala iz kreveta, ne svako jutro, ali dovoljno često da to neće još dugo moći pripisivati nečemu slučajnom: uganutom gležnju, modrici od kamena, žulju. Groznice su je salijetale kao nenadane noćne oluje, ostavljale je zajapurenu i s vrtoglavicom pa iščezavale kad bi ustala i otišla po aspirin u ormariću s lijekovima. Osip se razlijevao njezinim trupom i nestajao zajedno s groznicom. Njezini zglobovi ratovali su protiv ostatka njezina tijela i služili se jednostavnim, ali učinkovitim taktikama: opržili bi kožu oko njezinih koljena neprivlačno crvenom bojom, prizvali uporno, neugodno peckanje koje ju je razdraživalo poput svrbeža. Nikad nije bila blagoslovljena Natalienom prirodnom gracioznošću, ali u posljednje je vrijeme bila ukočena i nespretna.

Lopte, olovke, drške torbi – sve joj je ispadalo iz prstiju kao da pokušava pobjeći. Spoticala se o vlastita stopala, čak i kad bi zurila u njih. Noću bi vrijeme usporilo do točke zaustavljanja, a vrijeme između dvaju otkucaja velike kazaljke na satu sve se više produljivalo dok je ona pokušavala skrenuti misli s bola u zglobovima.

Majci je nešto spomenula, ali krajnje neodređenim riječima, silom nastojeći zvučati nezabrinuto. Majka je bila sklona pretjeranim reakcijama, a Alice nije željela završiti utamničena cijelo ljeto.

Ali njezina majka, koja se tad spremala za neku večeru, samo je rastreseno odgovorila: – Rasteš. Ti će bolovi prestati. Vidjet ćeš.

– Ponekad mi se tresu ruke – rekla je Thomasu.

– I meni se ponekad tresu ruke. Tad malo viskija dobro dođe.

Morala se nasmiješiti. – Mislim da moji roditelji to ne bi odobrili.

– Hmm. Rekao bih da si u pravu. Misliš li da bi mogla malo mirno sjediti?

23

TEZINA_NEBA.indd 23

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

– Valjda. Zašto?

– Želim te nacrtati. Odnosno, ako nemaš ništa protiv.

– Ali već si nas sve nacrtao.

– Znam. Ali sad želim nacrtati samo tebe. Je li to u redu ili nije?

– Pod uvjetom da mi ne crtaš ruke.

Zavrnuo je rukave košulje i odmahnuo glavom. – Alice, nemoj već sada početi mrziti neke dijelove sebe, previše si mlada. Neću ti nacrtati ruke ako ti to ne želiš, ali tvoje su ruke dražesne. Podigni ih. Vidiš? Prsti ti se savršeno stanjuju prema vrhu. Kist bi držala ili svirala kakav instrument lakše od većine ljudi zbog udaljenosti između srednjeg članka i vrha prsta. Prsti su ti idealnih proporcija.

Podigao je olovku i naoštrio je o komadić brusnog papira. – Zašto nam nedostaje sposobnost veličanja komadića savršenstva?

Ukoliko nije očito u velikim razmjerima, nije vrijedno priznanja.

Meni se to čini krajnje zamornim.

– Ptice su savršene. A većina ljudi uopće ih ne zamjećuje.

– Ako su ptice savršene, i ti si. Ne mogu zamisliti da te netko ne bi zamijetio, Alice. A sad podigni ruku. Želim da je pažljivo promotriš.

Najednom je osjetila smetenost, postala svjesna svoje razbarušene kose i prljavih stopala. Podigla je ruku i zagledala se u nju pitajući se što bi to trebala vidjeti, dok je Thomas prilazio gramofonu u kutu prostorije i prelistavao hrpu ploča, prije nego što je jednu izvadio iz omota. Namjestio je iglu na ploču, natočio si piće i zapalio cigaretu. Prostoriju je ispunio tugaljiv glas koji je pjevao na francuskome i zvučao kao da je pjevačica posve sama na svijetu.

– Jesi li se usredotočila na svoju ruku? Vidiš li modru rječicu koja teče tik ispod kože? To je staza koja preklinje da je slijediš ili rječica koja teče preko sljemena kosti prije nego što se izlije u dolinu. A sad mirno sjedi i pusti da te nacrtam. Bit ću brz.

24

TEZINA_NEBA.indd 24

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

– Koga slušamo?

– Edith Piaf.

– Ne zvuči sretno.

Uzdahnuo je. – Morat ćeš prestati govoriti. Izraz lica stalno ti se mijenja. Zovu je Vrapčić… ah, nešto povezano s pticama!

Ako ne zvuči sretno, to je zato što nema razloga za sreću. Rano se udala. Ostala trudna. Morala ostaviti svoje dijete na brigu prostitutkama dok je radila. – Zastao je i podigao pogled sa štafelaja.

– Jesi li šokirana?

Odmahnula je glavom, potajno preplašena okolnostima u kojima je ta žena živjela, ali oduševljena slikom koju su te okolnosti stvorile: beznačajna sivosmeđa ptičica tupasta kljuna odašilje u nebo veličanstvene, tugaljive tonove.

– Djevojčica je umrla od meningitisa kad je imala samo dvije godine. Piafova je ozlijeđena u automobilskoj nesreći i postala je ovisnica o morfiju. Njezina jedina prava ljubav poginula je u zrakoplovnoj nesreći. Piafova je pravi tragičan lik. Ali njezina prošlost ono je što ovoj glazbi daje upečatljivost. Proganja je. To joj se čuje u glasu. – Zapjevušio je uz ploču, naizgled zadovoljan svojom mračnom pričom.

– Ti nisi sretan. Zar i tebe nešto proganja?

Pogledao ju je preko bloka za skiciranje pa odložio olovku na pladanj na štafelaju. Mrštio se, ali kutak usana mu se izvio, kao da ga je zabavila. – Zašto misliš da sam nesretan?

To joj je bila mana – što na umu to na drumu. Trebala bi vježbati umijeće suptilnosti, jednom joj je rekla Natalie.

– Nisam smjela ništa reći.

– Alice.

Ugrizla se za obraz prije nego što mu je odgovorila. – Nesreću je lako vidjeti. Ljudi se silno trude sakriti je.

– Vrlo pronicavo. Nastavi.

25

TEZINA_NEBA.indd 25

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

– Možda je skrivaš načinom na koji gledaš ljude. Usredotočiš se samo na komadićke. Kao da ih ne želiš upoznati kao cjelovite osobe. Ili možda samo ne želiš da oni upoznaju tebe. Možda se bojiš da im se nećeš posebno svidjeti.

Na te posljednje riječi ukočio se. – Završio sam. Rekao sam ti da ću biti brz. Zanimljiva teorija, pogotovo iz usta četrnaestogodišnjakinje.

– Ljutiš se.

– Na nekoga tko je tako zreo za svoju dob? To bi bilo opasno.

– Ne zovi me zrelom.

– Ne sviđa ti se? Izrečeno je kao kompliment.

– Nije kompliment. – Obraze joj je oblio nalet vreline i oči su joj zasuzile. Rastužila se shvativši da je rekla pogrešnu stvar. – Biti zreo za svoju dob samo znači da znaš više nego što odrasli misle da bi trebao znati i da im je zbog toga nelagodno. Nisu sigurni što u tvojoj blizini smiju reći, a što ne. Mrzim tu riječ.

Prišao je sofi i pružio joj rupčić skoren od boje, ali ona ga je odgurnula, trepćući kako se ne bi rasplakala. Thomas se zahihotao. Razbjesnila se pomislivši da joj se izruguje i zamuckivala dok joj on nije uhvatio bradu prstima i okrenuo lice prema svojemu.

Zrak u prostoriji najednom je postao topliji. Preplašio ju je zvuk njezina vlastitog srca, toliko je čujno bubnjalo, tako glasno u njezinim ušima. Kako ga on ne čuje? Nadglasalo je Vrapčića, zaglušilo njezine riječi, njezin melankolični krik. Prostorija se izobličila, a Alicina usta osušila. Nije uspijevala udahnuti dovoljno zraka u pluća. Uskoro će hvatati dah, kao riba koja se koprca u plićaku.

Podigla je pogled s njegovih stopala na manšetu, gramofonsku iglu koja se nježno ljuljuškala klizeći po površini ploče. Koža joj je bridjela. Nije bilo pomoći. Morala ga je pogledati, a kad ga je pogledala, s njegova lica nestao je izraz šaljivoga kajanja i zamijenila ga je najprije zabrinutost pa shvaćanje. Lice joj se žarilo.

26

TEZINA_NEBA.indd 26

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

Spustio je ruku i odmaknuo se, kratko promotrivši pod prije nego što ju je ponovno pogledao. – U redu. Odsad nadalje, izbacit ću iz svog rječnika riječ zreo. Je li mi oprošteno? – Iskrivio je lice i priljubio dlanove jedan uz drugi, kao da moli.

Ismijavao ju je na ljubazan način ili ju je pokušavao nasmijati. Svijet se vratio na svoje mjesto istom brzinom kojom je bio i izbačen iz osovine. Žao mu je što je povrijedio njezine osjećaje. Želi da mu bude oprošteno. Tijelom joj je prostrujala slaba struja.

– Da. Opraštam ti. Osim toga, kladim se da tvoji starci ni za tebe ne bi rekli da si posebno zreo, kad bih ih pitala. Ne možeš biti baš toliko stariji od mene, Thomase.

Ovaj se put nije nasmiješio. – Okolišanje ti ne pristaje, Alice, i nadam se da ti neće prijeći u naviku. Ako želiš znati koliko imam godina, jednostavno pitaj. Iako ti to ne bih preporučio kao uobičajenu praksu, jer bi se većina ljudi uvrijedila. Srećom, ja nisam većina ljudi. – Pognuo se u struku. – Imam dvadeset osam godina. Svjetovima sam stariji od tebe. Prastar.

– Ne izgledaš prastar.

– Ali jesam. Rođen sam star. Majka mi je jednom rekla da sam, čim sam se rodio, izgledao kao mrzovoljni starčić: naboran, turobna lica, krmeljivih očiju. Čula si za izraz stara duša? Ja sam se rodio glave pune nečijih propalih snova i srca punoga tuđih sjećanja. Tu se, pretpostavljam, ništa ne može, iako bih, da sam znao da ću ispasti ovakav, radije sam odabrao čijim ću se sjećanjima i razočaranjima naprtiti. – Pogledao ju je. – A ti? Pretpostavljam da kao većina ljudi tvojih godina jedva čekaš da budeš starija.

Ignorirala je dio rečenice koji je naglasio, ljudi tvojih godina. Nije željela priznati da se svi njezini ozbiljni planovi mijenjaju ovisno o danu u tjednu ili knjizi koju je netom pročitala, ili ovisno o tome osjeća li se snažnom od cjelonoćnog sna ili slabom od noći 27

TEZINA_NEBA.indd 27

13.11.2014. 7:59:42

Tracy Guzeman

provedene u groznici. Budućnost je bila mračna spilja koja zijeva tik ispred nje i poziva je da uđe.

– Nisam nestrpljiva. Ostariš, htio ili ne htio. – Slegnula je ramenima. – Možda će nas sve dići u zrak pa to neće biti važno.

– Molim? Misliš, komunisti? Ne bih rekao.

– Zašto ne?

– Mislim da nas većina njih ne želi dići u zrak nimalo više nego što bi željeli da mi njih dignemo u zrak.

Alice je kimnula, sjetivši se drugih razgovora koje je prisluškivala. – Međusobno zajamčeno uništenje.

– Šokiran sam tvojim znanjem. U tvojoj nježnoj dobi, mislim da bi za tebe bilo zdravije da si manje obaviještena. U najmanju ruku, bolje bi spavala. Ionako ćeš dovoljno brzo odrasti. Čovjek se tako brzo umori i postane ciničan. – Otrgnuo je komad prozirnog papira iz smotka, položio ga preko crteža i zarolao oba papira u tubu.

– Možda bi se čovjek trebao malo više potruditi da ne bude tako umoran i ciničan.

Thomas se nasmijao i natočio novo piće. – U tvoje zdravlje, Alice. Ti si mlada dama koja je mnogo mudrija od svojih godina.

I od mojih. Neka te ništa, i nitko, ne razočara. A sad uzmi svoj crtež i bježi. Imam posla.

– Smijem li sutra ponovno doći?

– Vjerojatno ću poludjeti ako ne dođeš. Osim toga, kako si mi ljubazno ukazala, potrebna mi je pomoć da poboljšam svoje stajalište.

Već je bila na samome kraju prilaza i nadomak kolibi Restonovih, kad je shvatila da je svoje knjige ostavila na stoliću pokraj sofe. Nije ga ni pitala za onu pjesmu. Sutra, pomislila je. Ali željela je dovršiti crtež crno-bijele patke koju je tog jutra opazila kako 28

TEZINA_NEBA.indd 28

13.11.2014. 7:59:42

Težina neba

brza kroz plićak jezera i pročitati druge pjesme. Stoga se vratila odakle je došla.

Vjetar je postao jači. Jato vrana zamračilo je nebo iznad njezine glave, a njihovo promuklo graktanje ispunilo je zrak kao ljuljanje hrđavih dvorišnih vrata. Sprema se nova oluja i ne bude li brza, pokisnut će do kože, iako je njihova koliba na samo pet minuta hoda. Kad je ušla, ostavila je vrata odškrinuta tiho ga dozivajući, ali nije bilo odgovora. Imam posla najvjerojatnije je značilo da želi spavati, pomislila je ugledavši njegovu praznu čašu. Pohitala je u dnevni boravak. Vrata koja su vodila u druge dijelove kuće bila su zatvorena i sve je bilo tiho. I sama kuća kao da je prestala disati, nije škripala ni slijegala se, iako je vani puhalo. Još uvijek je vidjela tragove njegovih stopala u prašini od krede na podu, do njegova štafelaja i od njega, nalik otiscima duha.

Od zapuha vjetra koji je nagrnuo u prostoriju poletjeli su crteži na štafelaju. Zašto se nije sjetila zatvoriti vrata? Krenula ih je podizati, s namjerom da ih vrati na njihovo mjesto prije nego što on primijeti da bilo što nije gdje treba, ali je zastala pogledavši prvi list papira koji je dodirnula, crtež drvenim bojicama. Dah joj je zapeo u grlu, a koža najednom postala hladna i vlažna. Potonula je na koljena, hvatajući dah.

I da nije pogledala lice, znala bi da je to Natalie. To su ruke i noge njezine sestre nehajno prebačene preko sofe, s blijedim tragom ožiljka tik ispod koljena koji je zaradila na skijanju prije dvije godine. To je Nataliena kosa, raskuštrana i divlja, kao karamelizirani pijesak, s jednim dugim pramenom omotanim oko prsta. To je ogrlica koju joj je darovao bivši dečko, majušni biseri blistaju na koži njezina vrata. Neosunčana koža na ispupčenju dojke, školjka pupka, blijeda nategnuta koža između bedrenih kostiju, skroviti ulaz u njezinu ružičastu nutrinu. I, zatirući svaku nadu ili moguću sumnju, Natalien prepredeni osmijeh.

29

TEZINA_NEBA.indd 29

13.11.2014. 7:59:42

Kako pronaći nekoga tko ne želi da ga se ikada pronađe?

priča. Izvanredan roman prvijenac.” ellen sussman, autorica uspješnice New York Timesa French Lessons “Težina neba jedan je od onih rijetkih, sjajno napisanih romana koji ti opsjedaju misli dugo nakon što ih pročitaš.” alyson richman, autorica uspješnice The Lost Wife “Srdačan, siguran i nezaboravan prvijenac. Šarmantan na svakoj stranici i često takav da oduzima dah.” meg waite clayton, autorica uspješnice The Wednesday Sisters

Sestre Alice i Natalie nekoć su bile bliske, a onda će se jednog ljeta jako udaljiti jedna od druge. Alice je sanjarka koja voli knjige i ptice, a Natalie je tvrdoglava, manipulativna – i prelijepa.

Na obiteljskom odmoru uz jezero, Alice očara još neafirmirani mladi slikar Thomas Bayber. Unatoč tome Natalie djeluje hladno i iznenađujuće ravnodušno podnosi poziranja za obiteljski portret.

A onda će se približiti kraj ljeta, odnosi će se zakomplicirati i tri će života zauvijek biti izgubljena.

Mnogo desetljeća kasnije, Thomas, sada svjetski priznat slikar, otkriva da postoji portret na kojem je s Alice i Natalie toga kobnog ljeta. Sestre su nestale. A Thomas dvoji bi li njihovu tajnu ponio u grob ili upotrijebio tu sliku kako bi uskrsnuo prošlost prije nego što se priča završi.

www.mozaik-knjiga.hr

129,00 kn ISBN 978-953-14-1630-6

Težina neba

“Težina neba je krimić, psihološka drama i zanimljiva ljubavna

Težina neba

TRACY GUZEMAN

TRACY GUZEMAN

TRACY GUZEMAN, živi i radi na području Zaljeva San Francisca.

Nominirane za nagradu Pushcart, njezine

Tog ljeta, sve se promijenilo...

t r ac y guz e m a n

kratke priče objavljene su u književnim časopisima Gulf Coast, Vestal Review i Glimmer Train, i bile su dio skupnog predstavljanja New Short Fiction Series

Emerging Voices. Težina neba njezin je prvi roman.

Težina neba “Očaravajuć i neodoljiv” San Francisco Chronicle

Tezina neba OMOT tisak.indd 1

19/11/14 12:11