Tihi zov Australije - Marlo MOrgan

Marlo Morgan

Tihi zov Australije Putovanje jedne žene australskom prapoviješću

Moćna knjiga i prekrasna priča o mističnom putovanju jedne žene!

Marianne WilliaMson

TIHI ZOV AUSTR ALIJE putovanje jedne žene austr alskom pr apoviješću

Naslov izvornika

Mutant Message Down Under Copyright © Marlo Morgan 1991, 1994 Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2016.

S engleskoga prevela Andrea Pongrac Iz­da­vač Mo­za­ik knji­ga d.o.o., Zag­reb Za iz­da­vača Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Ured­nica Aleksandra Stella Škec Lektorica Biserka Sinković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Fotografija na naslovnici Shutterstock Ti­s ak Radin, Zagreb, veljača 2016.

ISBN 978-953-14-1918-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921595.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Marlo Morgan

Tihi zov Australije Putovanje jedne žene australskom prapoviješću

Ovu knjigu posvećujem svojoj majci, djeci, Carri i Steveu, zetu Gregu, unucima Seanu Janningu i Michaelu Leeju, a posebice svojem tati.

SADRŽAJ

Sadržaj.....................................................................................7 Zahvale.................................................................................. 11 Autoričina poruka čitateljima................................................... 13 1 POČASNA GOŠĆA............................................................ 19 2 GLASAČKA KUTIJA.........................................................28 3 PRIRODNA OBUĆA..........................................................38 4 PRIPREMA, POZOR, SAD!...............................................44 5 FIKSANJE..........................................................................58 6 GOZBA..............................................................................68 7 ŠTO JE SOCIJALNO OSIGURANJE?................................76 8 BEŽIČNI TELEFON.........................................................87 9 ŠEŠIR ZA AUSTRALSKU DIVLJINU................................93 10 NAKIT...........................................................................100 11 UMAK............................................................................ 103 12 ŽIVA ZAKOPANA......................................................... 114 13 ISCJELJIVANJE............................................................. 119 14 TOTEMI........................................................................ 131 15 PTICE............................................................................ 136 16 ŠIVANJE......................................................................... 138

17 GLAZBA KAO LIJEK....................................................142 18 SNOVOLOVKA..............................................................146 19 VEČERA IZNENAĐENJA............................................. 153 20 MRAVLJA POSLASTICA BEZ ČOKOLADE................. 158 21 NA ČELU....................................................................... 166 22 MOJA ZAKLETVA........................................................ 176 23 POVRATAK NA PRAPOČETKE................................... 184 24 ZAPISI........................................................................... 197 25 OPUNOMOĆENA.........................................................203 26 SRETAN NEROĐENDAN.............................................207 27 BUJICA.......................................................................... 210 28 KRŠTENJE..................................................................... 215 29 OTPUŠTENA................................................................. 220 30 SRETAN SVRŠETAK?................................................... 224

“Čovjek nije ispleo tkanje života nego čini samo jednu njegovu nit. Što god čini tkanju, čini i sebi.” poglavica Seattle

“Svaki je test moguće proći samo ako mu se pristupi.

Tad je to neizbježno.”

Starješina, Kraljevski crni labud

“Tek kad posiječete posljednje stablo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tad ćete shvatiti da se novac ne može jesti.”

proročanstvo indijanskog plemena Cree “Rodih se praznih ruku, Umrijeh praznih ruku. Živjeh život punim plućima, Praznih ruku.”

Marlo Morgan

ZAHVALE

Ove knjige ne bi bilo da nije dvoje posebnih ljudi – dviju duša koje su me uzele pod svoja krila strpljivo me ohrabrujući da se vinem u nebesa: posebice zahvaljujem Jeannette Grimme i Carri Garrison na tome što su mi se pridružile na književnom putovanju nezamislivim dubinama.

Zahvaljujem i spisatelju Stephenu Mitchellu na daru dijeljenja i ohrabrujućim riječima: “Ako i nisam uvijek prevodio njihove riječi, bar sam uvijek pokušao dočarati njihove misli.”

Zahvaljujem Ogu Mandinu, dr. Wayneu Dyeru i dr.

Elisabeth Kübler-Ross, uglednim piscima/predavačima i pravim ljudima.

Hvala i mladom Marshallu Ballu što je svoj život posvetio učiteljskom zvanju.

Također zahvaljujem teti Noli, dr. Edwardu J. Stegmanu, Georgiji Lewis, Peg Smith, Dorotheji Wolcott, Jenny Decker, Jani Hawkins, Sandfordu Deanu, Nancy Hoflund, Hanleyju Thomasu, vlč. Marilyn Reiger, vlč.

Richardu Reigeru, Waltu Bodineu, Jacku Smallu, Jeffu Smallu i Wayneu Bakeru pri “Arrow Printingu”,

14

Marlo Morgan

Stephanie Gunning i Susan Moldow pri “HarperCollinsu”, Robyn Bern, Candice Fuhrman i posebice Steveu Morganu, predsjedniku tvrtke “MM”.

AUTORIČINA PORUKA ČITATELJIMA

Ova se knjiga temelji na činjenicama i nadahnuta je doživljenim iskustvom. Kako ćete se sami uvjeriti, pri ruci nisam imala bilježnicu, a pretvorila sam je u roman kako bih malo pleme Aboridžina, mojih prijatelja, zaštitila od sudskog progona. Iz nje sam također izbacila određene pojedinosti želeći poštovati njihovu želju da ostanu anonimni i želeći zaštititi tajnu lokaciju našega svetog mjesta.

Ubacila sam, međutim, važne povijesne činjenice pošteđujući vas odlaska u knjižnicu, a mogu vas poštedjeti i putovanja u Australiju jer se današnji način života njihova domorodačkog stanovništva može pronaći u svakom europskom gradu, svuda gdje crnci žive u izoliranim četvrtima, gdje ih više od polovice prima socijalnu pomoć, a zaposleni obavljaju fizičke poslove. Čini se da je i njihova kultura izumrla poput kulture američkih Indijanaca, koji su na silu preseljeni na određena područja i kojima je generacijama uskraćivano pravo na izvođenje svetih obreda.

Unatoč svemu tomu, ne mogu vas poštedjeti poruke namijenjene svim Mutantima!

16

Marlo Morgan

Iako se čini da Amerika, Afrika, Australija i Europa ulažu napore kako bi se poboljšali međurasni odnosi, u paklenoj vrućini australske divljine zvane Outback moguće je osjetiti usporene, ali ustrajne otkucaje prastara srca jedinstvene skupine ljudi koji se ne bave rasizmom nego drugim ljudima i okolišem. Razumjeti njihov srčani ritam znači bolje razumjeti što znači biti čovjek ili ljudsko biće.

Ova se knjiga od miroljubiva izdanja proizašlog iz samostalnog izdavaštva pretvorila u predmet sporenja i čitajući je, mogli biste doći do nekoliko zaključaka.

Tako bi vam se, primjerice, moglo učiniti da se osoba koju nazivam svojim prevoditeljem u proteklim godinama oglušila na vladine zakone i propise ne pojavljujući se u popisu stanovništva i glasača, na poreznim prijavama, dozvolama za uporabu zemljišta i vađenje rude, na rodnom i smrtnom listu, i tome slično. Usto, možda je čak pomogao drugim pripadnicima plemena u takvom činu neposlušnosti. Zamolili su me da javno objavim o kome je riječ i da povedem jednu skupinu kroz pustinju rutom kojom sam prošla s plemenom.

Odbila sam to! Stoga biste mogli zaključiti da sam kriva što sam im pomagala u nepoštivanju zakona, ili da izmišljam jer ih nisam imenovala pa stoga ne postoje.

TIHI ZOV AUSTRALIJE

Ovo je moj odgovor: ne govorim uime svih Abori­ džina nego samo jedne male nacije koja živi u Outbacku, a poznati su kao Divljaci ili Prastanovnici. Posjetila sam ih još jedanput prije siječnja 1994. kad sam se vratila u SAD i tad su mi ponovno dali svoj blagoslov i odobrili način na koji obavljam svoj zadatak.

Vama, čitateljima, želim reći sljedeće: čini se da neki traže samo zabavu. Ako ste među njima, molim vas, čitajte i uživajte, a onda nastavite svojim putem kao na kraju svake dobre predstave. Vama će ovo biti samo plod bujne mašte koji vas neće razočarati i vratit će vam svaki uloženi novčić.

Međutim, ako ste među onima koji su voljni osluhnuti kako bi čuli poruku, čut ćete je jasno i glasno; osjetit ćete je u svojoj utrobi, srcu, glavi, u kostima.

Znate, moglo se dogoditi da upravo vas izaberu za to putovanje i vjerujte mi, mnogo sam puta požalila što nisu.

Svatko od nas mora se izgraditi na nekom svojem iskustvu “iz divljine”, a moje se jednostavno doslovce dogodilo u Outbacku. No, postupila sam onako kako biste i vi da ste bili u mojoj koži, bosonogi ili ne.

Dok listate stranice ove knjige, želim da ljudi opisani u njoj dirnu vaše srce. Iako vam se obraćam na razumljivom jeziku, njihova je istina bez glasa.

17

18

Marlo Morgan

Predlažem da okusite njihovu poruku zaslađujući se onim što vam odgovara, a ostatak ispljunite; naposljetku, to je temeljni zakon svemira.

U skladu s običajima tih pustinjaka, odabrala sam ime koje odražava moj novootkriveni dar.

Srdačno, Putujući jezik

Ova je knjiga plod mašte i premda je nadahnuta pustolovinom koju sam doživjela u Australiji, moglo se to dogoditi u Africi, Južnoj Americi ili bilo gdje drugdje gdje još vlada civilizacijski duh u pravom smislu riječi. Na čitateljima je da izvuku vlastitu pouku.

M. M.

1

POČASNA GOŠĆA

Iako je nešto trebalo navijestiti što će se zbiti, navještaja nije bilo, a cijela mašinerija događaja već se zahuktavala. Skupina grabežljivaca sjedila je nekoliko kilometara daleko vrebajući svoj plijen. Prtljaga koju sam raspakirala sat prije sutradan će se već smatrati “zaboravljenom” i mjesecima ostati uskladištena, a ja ću postati još jedna Amerikanka koja je nestala u stranoj zemlji.

Bilo je sparno listopadno jutro. Stajala sam ispred australskog hotela s pet zvjezdica i gledala niz prilaz iščekujući nepoznatog vodiča. Umjesto da strepi, moje srce je razdragano pjevalo, a ja sam osjećala silnu sreću, uzbuđenje, uspjeh i spremnost! “Danas je moj dan”, rekla sam si.

Džip je skrenuo na kružni ulaz, njegove gume zaškripale su na paklenom kolniku, a sitne kapljice vode preskočile živicu od predivna crvenog četkovca slijećući na zahrđali metal. Čim se zaustavio, vozač,

22

Marlo Morgan

tridesetogodišnji Aboridžin, pogledao je prema meni i pozvao me svojom crnom rukom. – Hajde! – Tražio je plavokosu Amerikanku, a ja sam očekivala nekog tko će me prevesti na okupljanje jednog domorodačkog plemena. Dok je plavooki uniformirani vratar, Australac, s osudom i neodobravanjem pratio što se zbiva, nas dvoje smo shvatili da smo se našli.

I prije nego što sam se zbog visokih potpetica s mukom popela u džip, znala sam da sam pretjerala s odjećom. Mladi je domorodac sjedio zdesna, odjeven u hlačice, prljavu bijelu majicu i tenisice na bosu nogu.

Kad smo organizirali prijevoz, pretpostavila sam da će po mene doći uobičajen automobil, možda marke Holden, dika i ponos australske automobilske industrije.

Nisam niti sanjala da će se pojaviti vozilo bez krova.

No, kako se radilo o slavlju na kojemu sam trebala primiti nagradu, bilo mi je draže da sam sva dotjerana nego da nisam dovoljno svečano odjevena.

Predstavila sam se, na što je on samo kimnuo ostavljajući dojam da već zna tko sam. Vratar nas je smrknuto pogledao kad smo protutnjali mimo njega. Provezli smo se ulicama obalnoga grada mimoilazeći kuće s verandama okrenutima prema cesti, trgovine mješovite robe i betonske parkove bez ijedne vlati trave. Grčevito sam se uhvatila za ručku na vratima kad smo uletjeli u kružni tok sa šest izlaza. Nakon njega nastavili smo u

TIHI ZOV AUSTRALIJE

novom smjeru ostavljajući sunce za sobom. Već mi je bilo neugodno vruće u novom poslovnom kostimu boje breskve i istoj takvoj svilenoj bluzi. Iako sam pretpostavila da će me odbaciti na suprotni kraj grada, nisam imala pravo. Priključili smo se na glavnu autocestu koja je pratila more. Očito se plemensko okupljanje održavalo negdje izvan grada, puno dalje od hotela nego što sam isprva mislila. Skinula sam kaputić zaključivši da je bilo vrlo nepromišljeno što se nisam bolje raspitala.

No, bar sam u torbici imala četku, a izbijeljenu kosu, koja mi inače seže do ramena, isplela sam u modernu pletenicu i podigla.

Silno sam bila znatiželjna još od prvoga telefonskog poziva iako moram priznati da me nije iznenadio. Naposljetku, već sam primila i druga javna priznanja, a taj je projekt uistinu bio velik uspjeh. Netko je prije ili poslije morao zapaziti moj rad s odraslim domorocima miješanog podrijetla koji žive u urbanim područjima, a otvoreno manifestiraju sklonost samoubojstvu – pomagala sam im da pronađu smisao u životu i nauče zaraditi. Iznenadilo me, doduše, što je poziv došao od plemena koje je živjelo tri tisuće dvjesto kilometara daleko, na suprotnoj obali kontinenta. No, osim usputnih komentara koje sam povremeno znala čuti, gotovo ništa nisam znala ni o jednom domorodačkom narodu Australije. Nisam znala, primjerice, jesu

23

24

Marlo Morgan

li čvrsto povezani čineći jednu rasu ili među njima vladaju goleme razlike kao kod američkih Indijanaca, pa tako, primjerice, postoje različiti jezici.

Najviše od svega zanimalo me kako ću biti nagrađena: hoću li opet dobiti ugraviranu drvenu plaketu koju ću poslati u Kansas City ili možda samo buket cvijeća?

Ne, sigurno ne cvijeće na trideset osam stupnjeva! To bi mi samo bio teret pri povratku. Kako je vozač prema dogovoru stigao u podne, pretpostavila sam da me čeka sastanak s ručkom. Što bi, pobogu, vijeće Aboridžina moglo poslužiti za objed? Ponadala sam se da neće biti riječi o dostavi tipične australske hrane. Možda će svatko od njih donijeti nešto pa ću prvi put u životu moći kušati prava aboridžinska jela. Ponadala sam se stolu prepunom šarenih složenaca.

Trebalo je to biti prekrasno i jedinstveno iskustvo i veselila sam se nezaboravnom danu. Tog sam si dana kupila i torbicu i u nju ubacila fotoaparat i mali kasetofon. Iako nisu spomenuli ni mikrofone ni reflektore niti rekli da ću morati održati govor, odlučila sam biti pripravna. Jedan od mojih najvećih aduta jest što razmišljam unaprijed. Naposljetku, tad mi je bilo pedeset i kako sam se već dovoljno osramotila i razočarala u životu, naučila sam uvijek imati pričuvno rješenje. Prijatelji su mi uvijek govorili da se mogu potpuno osloniti na sebe. “Uvijek imaš plan B u rukavu”, znali su reći.

TIHI ZOV AUSTRALIJE

Iz valova sparine posred kolnika dojurio je cestovni vlak (australski naziv za kamion koji vuče niz velikih prikolica) i projurio mimo nas nastavljajući u suprotnom smjeru. Prenula sam se iz sjećanja kad je vozač naglo trznuo upravljačem. Sišli smo s asfalta i nastavili krivudavom prašnjavom cestom, a maglica crvene prašine pratila nas je kilometrima. Dvije ugažene brazde putem su nestale i u jednom trenutku pred nama više nije bilo ceste. Vozili smo cik-cak između grmova i preskakivali pješčane prudove. Nekoliko sam puta pokušala načeti razgovor, ali u tome su me spriječili buka, grmlje koje je zapinjalo o podvozje i moje poskakivanje. Bila sam prisiljena čvrsto stisnuti čeljust kako se ne bih ugrizla za jezik. Uostalom, činilo mi se da vozač nije zainteresiran za razgovor.

Glava mi se klatila kao da sam krpena lutka. Hvatala me sve veća vrućina. Imala sam osjećaj da su mi se najlonke rastopile na stopalima, ali bojala sam se izuti kako mi cipele ne bi izletjele u to ravno bespuće brončane boje koje nas je okruživalo dokle je pogled sezao. Uopće se nisam nadala da će moj šutljiv vozač stati. Svaki put kad mi je sloj prašine prekrio sunčane naočale, obrisala sam ih rubom kombinea, a pokreti mojih ruku otvorili bi put rijeci znoja. Osjećala sam kako mi se šminka topi i zamišljala crvene potočiće rumenila kako mi se cijede s obraza niz vrat. Morat

25

26

Marlo Morgan

će mi dati dvadeset minuta da se dovedem u red. Zahtijevat ću!

Zagledala sam se u sat: prošla su dva sata otkako smo ušli u pustinju. Godinama mi nije bilo tako vruće i neudobno. Vozač je uglavnom šutio i tek tu i tamo prigušeno zastenjao. Iznenada mi je sinulo da se uopće nije predstavio. Možda i nisam u pravom vozilu! Ali to bi bilo smiješno. Ionako više nisam mogla izaći, a on se doimao uvjeren da vozi pravu osobu.

Za četiri sata dovezli smo se do kolibe sklepane od valovitih limenih ploča ispred koje je tinjala mala vatra.

Dvije domorotkinje ustale su ugledavši nas. Obje su bile sredovječne, niska rasta, oskudno odjevene, ali dočekale su nas toplim osmijehom dobrodošlice. Jedna je vrpcom povezala gustu kovrčavu crnu kosu koja joj je stršila na sve strane. Obje su bile vitke i sportski građene, a imale su okrugla i punašna lica s blistavim smeđim očima. Dok sam silazila iz džipa, vozač je dobacio: – Samo da znaš, jedini govorim engleski. Bit ću ti prevoditelj i prijatelj.

“Super”, pomislila sam u sebi. “Potrošila sam sedamsto dolara na zrakoplovnu kartu, hotelski smještaj i novu odjeću za ovo upoznavanje s australskim domorocima i tek sad sam saznala da ne govore engleski, a kamo li da poznaju suvremene običaje!”

No, kako sam naposljetku stigla, odlučila sam se pokušati uklopiti iako sam u srcu znala da to neće ići.

TIHI ZOV AUSTRALIJE

Žene su mi se obratile oglašavajući se odrješitim zvukovima koji se nisu doimali poput rečenica nego pojedinačnih riječi. Prevoditelj se okrenuo prema meni i objasnio kako nemam dopuštenje biti na njihovu okupljanju dok se ne očistim. Nisam shvatila što pod time misle. Istina, bila sam prekrivena s nekoliko slojeva prašine i znojna od vožnje, ali činilo mi se da nije u tome bit. Predao mi je komad tkanine. Kad sam ga rastvorila, podsjetio me na pareo. Rekao mi je da se moram skinuti i to navući na sebe. – Molim? – odvratila sam u nevjerici. – Šalite se! – Strogo je ponovio upute. Osvrnula sam se u potrazi za mjestom na kojem bih se mogla presvući, ali nigdje ga nije bilo. Što mi je činiti? Predugo sam se vozila i predugo trpjela to neudobno putovanje kako bih to sada odbila. Mladić se pokupio. – Ah, neka sve ide k vragu! Bit će mi ugodnije nego u odjeći – zaključila sam. I tako sam što diskretnije svukla zaprljanu novu odjeću, uredno je složila na hrpicu i navukla domorodačku opravu. Svoje sam stvari odložila na obližnji stećak na kojemu su do maloprije žene sjedile. Osjećala sam se glupo omotana bezbojnim dronjkom i odmah požalila što sam uopće uložila u novu odjeću kako bih “ostavila dobar dojam”.

Mladić se ponovno pojavio. I on se u međuvremenu presvukao. Stajao je preda mnom gotovo nag, prekriven samo tkaninom na dijelu tijela na kojem bi inače nosio

27

28

Marlo Morgan

kupaće gaće i bosonog poput žena koje su stajale uz vatru. Iznio je nove upute nalažući da skinem i ostalo: cipele, najlonke, donje rublje i sav nakit, čak i ukosnice koje su mi držale kosu. Znatiželja me polako napuštala, a hvatao sve veći užas. Ipak, poslušala sam ga.

Sjećam se da sam nakit ugurala u vrh cipele. Također sam učinila nešto što pripadnicama ženskog spola dolazi posve prirodno i čemu nas nitko ne poučava: donje rublje sam ugurala među odjeću. Žene su nabacale nabrane zelene grančice u vatru i oblak gustog sivog dima izdigao se iz žeravice. Ona s vrpcom na glavi uzela je nešto poput krila velikog crnog jastreba i rastvorila ga u lepezu. Potom je mahala time preda mnom od glave do pete. Dim se motao oduzimajući mi dah. Potom je kažiprstom zavrtjela pokazujući da se “okrenem”. Ritual dimljenja ponovila je iza mojih leđa. Nakon toga sam morala zakoračiti preko vatre i proći kroz dim.

Naposljetku su mi priopćili da sam očišćena i da smijem ući u kolibu. Kad me moja muška pratnja brončana tena povela naokolo do ulaza, zamijetila sam da žena s vrpcom uzima sve moje stvari i da ih podiže visoko iznad plamena. Okrenula je glavu prema meni, nasmiješila se i u trenutku kad su nam se pogledi sreli, ispustila sve blago iz svojih ruku. Sve što sam posjedovala završilo je u vatri!

TIHI ZOV AUSTRALIJE

Na trenutak sam se ukočila, a onda duboko udahnula. Ne znam zašto se nisam na glas pobunila i odmah pojurila sve spasiti. Jednostavno nisam. Po njezinu izrazu lica znala sam da to nije učinila iz zlih pobuda nego u znak neobične dobrodošlice strancu. “Samo je neuka”, rekla sam si. “Ne razumije vrijednost kreditnih kartica i važnih dokumenata.” Bila sam zahvalna što sam bar zrakoplovnu kartu ostavila u hotelu. Znala sam da ondje imam još odjeće i kad bude vrijeme, nekako ću se provući kroz predvorje odjevena u to njihovo ruho. Sjećam se da sam pomislila: “Hej, Marlo, bar si ti prilagodljiva! Ne isplati se zbog toga dobiti čir na želucu!” Ali podsjetila sam se da nikako iz pepela ne zaboravim iskopati jedan od prstenova. Nadala sam se da će se vatra do našeg povratka u grad naposljetku ugasiti.

Međutim, to mi nije bilo suđeno.

Tek ću poslije, prisjećajući se, shvatiti simboliku skidanja toga dragocjenog primjerka nakita koji sam tad smatrala nužnim. Tek ću poslije shvatiti da vrijeme tim ljudima nema nikakve veze s kazaljkama ručnog sata od zlata i dijamanata, sada zauvijek darovanog zemlji.

Puno poslije shvatit ću da je oslobađanje od privrženosti predmetima i određenim vjerovanjima već bilo nepovratno zapisano kao nužan korak u mojem razvoju prema shvaćanju bitka.

29

Tihi zov Australije uzbudljiva je izmišljena priča o duhovnoj odiseji jedne Amerikanke u Australiji. Zabačeno pleme nomadskih Aboridžina zvano Pravi ljudi poziva je da im se pridruži na pohodu kroz australsku divljinu i ona provodi četiri mjeseca putujući s njima. U tom razdoblju uči kako žive i kako se razvijaju u prirodnom skladu s biljkama i životinjama u surovom pustinjskom predjelu. Svaki dan se iskušava njezina izdržljivost, a ti izazovi naposljetku pridonose njezinoj dubokoj osobnoj preobrazbi.

Tihi zov Australije postao je besteseler nakon što ga je autorica sama objavila, a prenosi jedinstvenu, pravovremenu i moćnu poruku za cijeli ljudski rod govoreći da nije prekasno spasiti svijet od uništenja naučimo li poštovati sva živa bića i živjeti u skladu sa Zemljom.

Moćna poruka za sve nas. Osupnule su me jednostavne istine i duhovne pouke. Pročitajte roman i preporučite ga svima koje poznajete!

Wayne Dyer Priča o hrabroj ženi koja je živjela s Aboridžinima i spoznala predivne tajne i mudrost jednog starog, prastarog plemena. Svi mi u modernom društvu moramo poput nje naučiti kako ponovno uspostaviti kontakt s prirodom, kako vjerovati i uzdati se u svoje unutarnje spoznaje i odluke. elisabeth Kübler-ross

www.mozaik-k njiga.hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1918-5