Tko sije vjetar - Nele Neuhaus by Mozaik knjiga

N E L E N E U H AU S

Od iste autorice:

Nevoljena žena

TKO SIJE VJETAR, ŽANJE SMRT…

Duboke rane

Prijatelji do groba

Snjeguljica mora umrijeti

Narednica kriminalističke policije Pia Kirchhoff pozvana je na neobično mjesto događaja. Mrtav noćni čuvar nekoliko dana leži neotkriven u zgradi jedne tvrtke. Uskoro postaje jasno da je riječ o ubojstvu. Slučaj je povezan s građanskom inicijativom koja se bori protiv izgradnje vjetroelektrana. Tijekom istrage Pia i Oliver Bodenstein nailaze na zemljište u Taunusu koje odjednom postaje vrijedno dva milijuna eura – i koje je jedan muškarac platio životom…U ovome slučaju, ništa nije kao što se čini… Osveta i pohlepa polako otkrivaju svoje lice, a ljubav se pretvara u mržnju…Nažalost, neki su ljudi zbog toga morali platiti svojim životom…

Nele Neuhaus Tko sije vjetar

Nele Neuhaus živi u Taunusu s mužem, psom i konjima. Njezini kriminalistički romani o istragama Olivera von Bodensteina i Pije Kirchhoff učinili su je najčitanijom njemačkom autoricom toga žanra i proslavili je u svijetu – do sada su prevedeni na više od petnaest jezika. Više o Nele Neuhaus doznat ćete na adresi www.neleneuhaus.de.

TKO SIJE VJETAR Kriminalistički roman

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn ISBN 978-953-14-1717-4

Peti slučaj OLIVERA VON BODENSTEINA I PIJE KIRCHHOFF

Nele Neuhaus TKO SIJE VJETAR

Naslov izvornika

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

bürosüdº GmbH, München Prilagodba naslovnice

Marija Morić Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2015.

ISBN 978-953-14-1717-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000898904. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Nele Neuhaus

Tko sije vjetar S njemačkoga prevela BRANKA GRUBIĆ

Za Vanessu

PROLOG

rčala je pustom ulicom, trčala je što je brže mogla. Na noćnom nebu rasprsnule su se prve silvestarske rakete. Kad bi samo uspjela doći do parka, među okupljene ljude, i nestati među njima! Nije poznavala ovaj kraj, potpuno je izgubila orijentaciju. Koraci ljudi koji su je slijedili odzvanjali su među visokim zidovima kuća. Bili su joj za petama, gonili su je dalje od većih ulica, od taksija, podzemne željeznice i od ljudi. Ako se sada spotakne, sve će biti gotovo. Ostala je bez daha na smrt preplašena, srce joj je udaralo u rebra. Nije mogla dugo izdržati u ovakvoj brzini. Evo! Napokon! Između beskrajnih pročelja visokih kuća zjapio je mračan prolaz. U punom trku skrenula je u usku ulicu, ali nije mogla odahnuti ni trenutka jer je shvatila da je načinila najveću pogrešku u životu. Pred njom se uzdizao ravan zid bez prozora. Upala je u zam ku! Krv joj je navrla u uši, a jedino što se čulo u iznenadno nastaloj tišini bilo je njezino ubrzano disanje. Skrila se iza nekoliko smrdljivih kanta za smeće, prislonila lice na hrapav, vlažan zid i sklopila oči, očajnički se nadajući da je muškarci neće vidjeti, nego će otići dalje. – Tu je! – povikao je netko u pola glasa. – Sad je naša. Upalio se reflektor, podigla je ruku i pogledala prema zasljep ljujućem svjetlu. Misli su joj se uzburkale. Treba li pozvati u pomoć? – Odavde neće izaći – rekao je drugi muškarac. 7

NELE NEUHAUS

Koraci na pločniku. Muškarci su prilazili bliže, sada polako, bez žurbe. Tijelo ju je boljelo od straha. Stisnula je znojne šake, nokti su joj se zabili u meso. Osjetila je bol. A onda je ugledala njega! Stao je na svjetlo i pogledao je. Na trenutak se glupo ponadala da ju je došao spasiti. – Molim te! – šapnula je promuklim glasom i ispružila ruku prema njemu. – Mogu sve objasniti, ja… – Prekasno – presjekao ju je. U njegovim je očima vidjela hladan bijes i prijezir. Posljednja iskra nade u njezinoj duši ugasila se i pretvorila u pepeo, kao lijepa bijela vila na obali jezera. – Molim te, ne idi! – povikala je. Htjela je dopuzati do njega, moliti ga za oproštaj, zakleti mu se da će za njega učiniti sve, baš sve, ali on se okrenuo i nestao iz njezina vidnog polja, ostavivši je samu s ljudima od kojih nije mogla očekivati milost. Paničan strah preplavio ju je poput crnoga vala. Uznemireno je gledala oko sebe. Ne! Ne, nije željela umrijeti! Ne u toj mračnoj, prljavoj uličici koja je vonjala po mokraći i smeću! Snagom koju je crpila iz straha, branila se, udarala rukama i nogama oko sebe, ogorčeno vodeći svoju posljednju bitku. Ipak, nije imala nikakve izglede, muškarci su je pritisnuli na tlo i grubo joj savili ruke na leđima. Potom je osjetila ubod u ruku. Mišići su joj se opustili, ulica je nestala pred njezinim očima, strgnuli su joj odjeću s tijela i na kraju je ležala gola i bespomoćna. Osjećala je da je odnose, između visokih zidova vidjela je još samo djelić noćnoga neba i treperave zvijezde. Nakon toga počela je padati u beskrajnu mračnu dubinu. Na trenutak je osjetila lakoću, ali je zbog brzoga pada ostala bez daha, bilo je mračno i ona se začudila kako je umiranje tako lako. Naglo se uspravila. Srce joj je ubrzano kucalo i trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati kako je sve to sanjala. Taj ju je san progonio mjesecima, ali nikad nije bio tako stvaran i nikad ga nije 8

TKO SIJE VJETAR

sanjala do kraja. Dršćući, obavila je ruke oko gornjega dijela tijela čekajući da joj se zgrčeni mišići opuste i da hladnoća izađe iz nje. Svjetlo ulične svjetiljke dopiralo je kroz rešetke na prozoru. Koliko se dugo već nalazila ovdje na sigurnom? Ponovno je legla, zarila lice u jastuk i počela jecati jer je znala da se nikada neće osloboditi toga straha.

PONEDJELJAK, 11. SVIBNJA 2009.

unce je izašlo upravo kad je za sobom zatvorio vrata vrta i s puškom na ramenu kao svakoga jutra krenuo uzbrdo prema šumi. Tell, smeđi pudlpointer, hodao je nekoliko metara pred njim, njuškao uokolo, udišući svojom osjetljivom njuškom tisuće mirisa koje je ostavila noć. Ludwig Hirtreiter duboko je udisao svjež, hladan zrak i slušao ptičji ranojutarnji koncert. Na livadi uz šumu pasle su dvije srne. Tell ih je pogledao, ali nije pokazivao namjeru da ih potjera. To je bio pametan, poslušan pas koji je znao da ga divljač treba zanimati samo kad mu to gospodar dopusti. – Tako treba, momče – rekao je Ludwig Hirtreiter. Njegovo imanje nije bilo daleko od šume. Prošao je pokraj crveno-bijele rampe koju su morali postaviti prije nekoliko godina jer su lijeni vikend-šetači iz Frankfurta sve češće zalazili autima duboko u šumu. Današnji ljudi, ponajprije građani, nisu osjećali nikakvu poniznost prema prirodi. Nisu znali razlikovati jedno drvo od drugoga, galamili su iz svega glasa i svoje neodgojene pse puštali da trče okolo čak i za lovostaja. Neki su se čak i zabavljali kad bi psi nanjušili divljač i potjerali je. Ludwig Hirtreiter nije imao razumijevanja za takvo ponašanje. Njemu je šuma bila svetinja. Poznavao ju je jednako dobro kao i svoj vrt, poznavao je usamljene prosjeke, znao gdje se nalazi divljač i kojim putem idu divlje svinje. Prije nekoliko godina osmislio je ploče s natpisima za izviđačku stazu Lindenkopf i sam ih postavio kako bi pomogao onima koji nisu poznavali šumu. 11

NELE NEUHAUS

Sunčeve zrake prodirale su kroz lišće, pretvarajući šumu u tihu, zeleno-zlatnu katedralu. Na prvom račvanju puta Tell je skrenuo udesno, kao da je pročitao gospodarove misli. Prošli su pokraj golema hrasta i došli do dijela na kojemu je oluja prošle jeseni polomila stabla. Odjednom je Ludwig Hirtreiter zastao. I Tell je stao i naćulio uši. Čuje se nekakav motor! Prodoran zvuk motorne pile narušio je tišinu. To nisu mogli biti šumski radnici, jer oni u to doba godine nisu imali posla u šumi. Ludwig Hirtreiter osjetio je kako bjesni. Okrenuo se i pošao u smjeru iz kojeg je dolazila buka. Srce mu je snažno kucalo. Slutio je da se ljudi ne pridržavaju dogovora, nego su jednostavno započeli krčiti kako bi skupštinu građana doveli pred gotov čin. Nekoliko minuta poslije uvjerio se da su se njegova strahovanja ostvarila. Sagnuo se i prošao ispod crvenobijele vrpce postavljene oko male čistine ispod gorskoga grebena te, ne vjerujući svojim očima, ugledao parkirano narančasto teretno vozilo i šestoricu muškaraca koji su užurbano hodali tamo-amo. Ponovno se začula motorna pila i počelo je frcati iverje. Visoka smreka nagnula se i pala na čistinu. Ti podmukli lupeži! Dršćući od bijesa, Ludwig Hirtreiter skinuo je pušku s ramena i otkočio je. – Stanite! – povikao je dok je motorna pila radila u prazno. Ljudi su se okrenuli prema njemu i podigli zaštitne naočale na kacigama. Hirtreiter je stupio na čistinu, a Tell je stao pokraj njega. – Gubite se! – doviknuo mu je jedan muškarac. – Ovdje nemate što tražiti! – Vi se gubite! – ljutito je uzvratio Ludwig Hirtreiter. – I to smjesta! Kako vam je palo na pamet ovdje sjeći stabla? Predradnik je primijetio pušku i odlučnost na Hirtreiterovu licu. – Hej, smirite se. – Pomirljivo je podigao ruke. – Mi samo obavljamo svoj posao. – Ali ne ovdje. Van iz šume i to odmah! 12

TKO SIJE VJETAR

Ostali su momci prišli. Motorna je pila utihnula. Tell je režao, a Hirtreiter je stavio kažiprst na okidač. Bio je smrtno ozbiljan. Radovi su trebali započeti početkom lipnja, ovo preuranjeno krčenje bilo je nezakonito čak i ako su imali prešutno dopuštenje gradonačelnika ili gradskoga vijeća. – Imate točno pet minuta da pokupite stvari i nestanete! – povikao je radnicima. Nitko se nije ni pomaknuo. Potom je naciljao puškom u motornu pilu u ruci jednoga radnika i opalio. Odjeknuo je pucanj. Ludwig Hirtreiter je u zadnji čas podigao pušku tako da je kugla prošla metar dalje od čovjekove glave. Ljudi su nekoliko trenutaka stajali kao oduzeti i zurili u njega, ne vjerujući svojim očima. A onda su se dali u bijeg. – To neće proći nekažnjeno! – doviknuo mu je predradnik. – Zvat ću policiju. – Samo zovite. Ludwig Hirtreiter samo je kimnuo i stavio pušku na rame. Nitko neće zvati policiju, jer bi time i sebe uvalili, ti lažljivi zločinci. Gotovo je povjerovao prijetvornim obećanjima. Neće se posjeći ni jedno stablo dok se ne donese odluka – u to su ga uvjeravali još u petak. A vjerojatno su tada već radnicima izdali nalog da u ponedjeljak ujutro počnu s krčenjem. Čekao je da kamion izađe s čistine i kad se zvuk motora izgubio u daljini, naslonio je pušku na jedno stablo i počeo odmatati vrpcu za upozorenje. Ovdje neće biti posječeno ni jedno stablo dokle god on to bude mogao spriječiti. Bio je spreman za borbu. Pia Kirchhoff stajala je uz vrpcu za prijevoz prtljage i upravo pružila ruku kako bi dohvatila svoj kovčeg, kad je čula tiho cvrčanje iz džepa jakne. Trebalo joj je malo vremena da taj zvuk poveže sa svojim mobitelom, koji je uključila čim su sletjeli. Tri prekrasna tjedna mobitel je šutio i od jednog od najvažnijih predmeta 13

NELE NEUHAUS

njezine svakodnevice pretvorio se u nešto posve nevažno. Prtljaga joj je bila važnija od telefonskog poziva. Christophov kovčeg bio je među prvima. Christoph je već izašao, vjerujući da će Pia odmah doći za njim, ali ona je morala čekati petnaest minuta jer je prtljaga s leta broj LH729 iz Šangaja neredovito i u metarskim razmacima stizala na vrpcu. Tek kad je stavila svoj sivi tvrdi kovčeg na kolica, potražila je mobitel u džepu. Glas sa zvučnika odjekivao je dvoranom, netko ju je grubo udario kolicima u nogu, a nije se ni ispričao. Izašli su putnici i iz drugoga zrakoplova, pred carinom se stvorio čep. Pia je napokon našla mobitel koji je neumorno cvrkutao i javila se. – Upravo sam na carini! – povikala je. – Nazovite me kasnije! – Oh, oprosti, molim te – odgovorio je glavni inspektor Oliver von Bodenstein. Njezin je šef djelovao veselo. – Mislio sam da ste se vratili sinoć. – Olivere! – uzdahnula je Pia. – Žao mi je. Naš zrakoplov kasnio je devet sati, upravo smo sletjeli. Što je novoga? – Imam mali problem – odgovorio je Bodenstein. – Imamo mrtvo tijelo, a Lorenz i Thordis vjenčat će se danas u jedanaest sati. Ne pojavim li se ondje, obitelj će me otpisati. – Mrtvo tijelo? Gdje? Pia je htjela proći pokraj carine, ali je niska, debela carinska službenica, koja je bezizražajno promatrala putnike, podigla ruku. Očito su joj bile zanimljive Pijine posljednje riječi. Vrlo glupo, kad se žuriš. – U jednoj zgradi tvrtke u Kelkheimu – rekao je Bodenstein. – Upravo smo dobili obavijest. Poslat ću našega novog službenika, ali bih volio kad bi i ti mogla otići onamo. – Imate li što za carinjenje? – upitala je službenica. – Ne. – Pia je odmahnula glavom. – Kako ne? – začuđeno je upitao Bodenstein. 14

TKO SIJE VJETAR

– Ne, mislim… da – uzrujano je odgovorila Pia. – Ne, nemam ništa za carinjenje. Da, idem onamo. – Što to znači? – Carinska službenica podigla je obrve. – Otvorite kovčeg. Pia je uglavila mobitel između obraza i ramena, počela petljati oko zatvarača kovčega i slomila nokat pri otvaranju. Opušteno raspoloženje s godišnjeg odmora nestalo je u trenu. Ponovno je bila pod stresom. – Da, u redu, otići ću onamo. Daj mi adresu. Otvorila je kovčeg. Službenica je pomno prekapala po Pijinu nemarno spakiranu kovčegu, nadajući se kako će među prljavim rubljem pronaći nezakonito uvezenu vazu dinastije Ming, prokrijumčarenu bocu rakije ili veće količine cigareta. Iza nje nagomilali su se drugi putnici. Pia je ljutito pogledala ženu koja ju je nakon neuspješne potrage pustila kimnuvši glavom. Pia je zatvorila kovčeg, bacila ga na kolica i krenula prema izlazu. Vrata od mliječnoga stakla kliznula su u stranu. Iza ograde čekao je Christoph usiljeno se smiješeći, a pokraj njega stajao je Pijin bivši suprug dr. Henning Kirchhoff, vidljivo neraspoložen. Još i to! Zapravo je po nju htjela doći Miriam, koja se za Pijine odsutnosti brinula za životinje na Birkenhofu. Tako su se dogovorile telefonom prije nego što je Pia krenula na put. – Moj je kovčeg bio posljednji na pokretnoj traci – ispričala se Pia. – A onda je teta s carine morala još sve prekopati. Žao mi je. A što ti radiš ovdje? Posljednja rečenica bila je upućena njezinu bivšem suprugu. U usporedbi s Christophom i njegovom kožom potamnjelom pod suncem središnje Kine, Henning je djelovao blijedo i mršavo. – I meni je drago što te vidim – odgovorio je zajedljivo, načinivši grimasu. – Moj auto već cio sat stoji na mjestu na kojem je parkiranje zabranjeno. Ako dobijem kaznu, ti ćeš je platiti. 15

NELE NEUHAUS

– Oprosti. – Pia je ovlaš poljubila Henninga u obraz. – Hvala ti što si došao po nas. Što je s Miriam? Odnos između njezina bivšeg supruga i njezine najbolje prijateljice postao je zamršeniji otkako je Henning bio pod sumnjom da je otac nerođenog djeteta svoje bivše ljubavnice. Nakon višemjesečnog potpunog zatišja, tijekom kojeg je Henning ozbiljno odlučio kukavički otići u inozemstvo, njih su se dvoje ponovno zbližili, ali nije bilo ni govora o skladnom i povjerljivom odnosu. – Miriam mora u devet biti u Mainzu, nije mogla čekati da zrakoplov sleti – objasnio je Henning s prijekorom u glasu kad su krenuli van. – Rekla je da meni nije daleko od instituta dovde. Ah, kako je bilo na odmoru? – Lijepo – odgovorila je Pia, razmijenivši kratak pogled s Christophom. Premalo je bio reći “lijepo”. Tri tjedna u Kini bila su njezin prvi pravi godišnji odmor i jednostavno je bilo savršeno. Iako su već dulje vrijeme bili zajedno, Christophov pogled pobudio je ugodan osjećaj u njezinu trbuhu i gotovo nije mogla shvatiti da je imala toliko sreće i naišla na čovjeka poput njega. Upoznali su se ljeti prije tri godine, radeći zajedno na jednom slučaju umorstva, kad se Pia već pomirila s tim da će ostatak života provesti sama sa životinjama na Birkenhofu. Među njima je odmah zaiskrilo. Bodenstein je njega tada sumnjičio za zločin, što im nimalo nije išlo na ruku. Pia je drhtala na svježem zraku ranoga svibanjskog jutra. Nakon četrnaest sati leta osjećala se prljavo i ljepljivo te je žudjela za tuširanjem, ali je očito morala još pričekati. Na Henningovu autu nije bilo ceduljice s kaznom, možda zato što je ispod vjetrobranskog stakla ostavio naljepnicu na kojoj je pisalo “Liječnik na zadatku”. On i Christoph stavili su oba kovčega u prtljažnik, a Pia se brzo smjestila na stražnje sjedalo mercedesa. 16

TKO SIJE VJETAR

– Što sada planiraš? – upitala je nakon nekoliko minuta kad je Henning skrenuo na autocestu vozeći prema Kelsterbachu. Sporo su napredovali zbog gustoga prometa u smjeru Frankfurta. – Zašto? – upitao je sumnjičavo. Pia je zakolutala očima. Nikad nije znao jednostavno odgovoriti na jednostavno pitanje! Protrljala je sljepoočice. U protekla tri tjedna doista se isključila iz svega, zaboravila svakidašnje brige, posao, čak i rješenje o rušenju Birkenhofa. No, sada ju je sve to opet dočekalo. Bez oklijevanja bi produžila odmor na neodređeno vrijeme, ali je možda prava sreća ipak bila u ograničenju. – Moram ići u Kelkheim na očevid – odgovorila je. – Upravo me nazvao šef. Odmor je zacijelo završio. Velika vrata utočišta za životinje bila su zatvorena, a parkiralište ispred niske upravne zgrade prazno. Mark je nemirno hodao tamo-amo uz visoku ogradu i pogledao na mobitel. Sedam i petnaest. Gdje li je Ricky? On mora krenuti najkasnije za dvadeset minuta. Učitelji naprave uzbunu ako zakasni na nastavu samo jednu minutu, odmah šalju e-pisma njegovoj majci samo zato što je u posljednje vrijeme nekoliko puta pobjegao iz škole. Glupo. Zašto njegovi roditelji ne shvaćaju da on više nema volje za školu? Otkako se vratio iz internata, cijeli mu život djeluje strano i lažno. Tisuću bi puta radije radio nešto pametno nego besmisleno sjedio u školi. Nešto sa životinjama. A volio bi imati i stan u kojem bi držao pse i mačke, kao Ricky i Jannis. To bi bilo super. Ali njegov bi otac umro kad bi mu došao s tim prijedlogom. Matura i studij bili su obvezni, a nekoliko semestara u inozemstvu poželjno. Sve manje od toga bilo je jadno. Potpun neuspjeh. Nešto što izravno vodi u provaliju socijalne pomoći. Odavde je dobro vidio popločan poljski put koji je vodio dolje do Schneidhaina, ali ondje nije bilo nikoga osim nekolicine ljudi 17

NELE NEUHAUS

koji su izveli pse u šetnju. Do ponoći je sjedio za računalom jer nije mogao zaspati. Čim bi sklopio oči, odmah bi mu navrle misli. Poslao je poruku Ricky i ona mu je odgovorila da će u sedam sati ujutro biti u utočištu za životinje. Sada je bio već pola osam. Mark je odlučio poći joj ususret. Kad ga je sutkinja osudila na 80 sati društveno korisna rada u utočištu za životinje, gotovo je zapao u krizu. Kakvo sranje! Ali onda je upoznao Ricky i Jannisa, njezina prijatelja, i odjednom je ponovno imao nešto čemu se mogao radovati. Rad u utočištu za pse bio mu je zanimljiv pa je i dalje ondje pomagao, iako je već odavno odslužio kaznu. Kao da je kod Ricky i Jannisa našao novi dom, novu obitelj, koja ga je uvijek čekala raširenih ruku. Jannis mu je bio veliki uzor, katkada su večerima raspravljali o stvarima koje do tada Marka uopće nisu zanimale: o sukobu u Afganistanu, naseljima u Izraelu, prihvatu zatvorenika iz Guantanama ili o Jannisovoj omiljenoj temi, lažima o klimatskim promjenama. Jannis je znao mnogo toga o svemu i imao je posve drukčije poglede od Markova oca koji se, u najgorem slučaju, uzrujavao zbog porezne politike savezne vlade ili zbog lijevih i zelenih. Osim toga, Jannis je prelazio s riječi na djela. Mark je već nekoliko puta bio s njim na prosvjedima i mitinzima i duboko ga se dojmilo što Jannis poznaje na tisuće ljudi. Upravo je stavio kacigu i upalio motor kad se na cesti pojavio Rickyn tamni kombi. Srce mu je poskočilo kad se zaustavila pokraj njega i spustila staklo. – Dobro jutro – nasmiješila se. – Žao mi je što kasnim. – ‘Jutro. – Osjetio je kako se zacrvenio. To je nažalost za njega bilo uobičajeno, to glupo crvenjenje. – Pomozi mi nahraniti životinje na brzinu – predložila je. – Usput možemo razgovarati, u redu? 18

TKO SIJE VJETAR

Mark je oklijevao. Ah, kvragu i škola. Naučio je sve što mu je bilo potrebno za život. Pravi život se ionako odvija negdje drugdje. – U redu. Jutarnje sunce zrcalilo se u visokom, staklenom pročelju futurističke zgrade koja se uzdizala na uredno pokošenom travnjaku industrijskoga područja poput kakvoga nasukanog svemirskog broda. Henning je ostavio kombi na parkiralištu na kojem je bilo samo još nekoliko automobila. Izvadio je aluminijske kovčege iz prtljažnika i promrmljao kako je “sve u redu” kad je Pia htjela uzeti jedan kovčeg. Nakon što su prije petnaest minuta ostavili Christopha pred vratima Birkenhofa, on je mrzovoljno šutio, ali budući da je Pia bila šesnaest godina u braku s njim i da ga je dobro poznavala, to joj nije smetalo. Hennig katkada ne bi tri dana progovorio ni riječi. Prešli su preko popločanog dvorišta s ras košnim cvjetnim gredicama i vodoskokom, pokraj kojega su bila parkirana dva automobila. Pia je u prolazu primijetila natpis: WindPro GmbH. Stilizarana vjetrenjača dala je naslutiti čime se tvrtka bavi. Policijski službenik stajao je na stubištu ispred ulaznih vrata. Zijevnuo je i pustio je da prođe, kimnuvši glavom. Slatkast vonj trulog mesa zapahnuo je Piju čim su ušli u raskošno otvoreno predvorje. – Netko je cijeli vikend ležao ovdje – rekao je Henning. Pia nije primijetila cinizam u njegovim riječima. Pogled joj je odlutao tri kata u visinu do kojih se moglo doći kružnim stubištem ili staklenim dizalom. Ispred dugačkoga pulta od plemenitog čelika na desnoj strani sjedila je žena, prekrivši lice rukama. Oko nje stajali su službenici u odorama i jedan muškarac u običnoj odjeći. To je sigurno novi kolega o kojem je Bodenstein govorio. – Ah, pogledaj – rekao je Henning. – Što je? Poznaješ li ga? 19

NELE NEUHAUS

– Da. Cemalettin Altunay. Do sada je bio u odjelu K II u Offen bachu. Kao zamjenik ravnatelja Instituta za sudsku medicinu u Frank furtu, Henning je poznavao većinu suradnika odjela za kriminalitet na području okruga Rhein-Main i cijeloga južnog Hessena. Pia je promatrala muškarca koji se nagnuo nad ženu i tiho razgovarao s njom. Nema ni četrdeset godina, pomislila je, i u čisto vizualnom smislu pravo je poboljšanje u usporedbi sa svojim prethodnikom Frankom Behnkeom. Snježnobijela košulja, ulaštene cipele, gusta, crna kosa, podšišana vojnički – besprijekoran izgled. Odjednom se počela osjećati još nelagodnije u zgužvanoj sivoj majici s tragovima znoja ispod pazuha i u prljavim trapericama. Možda se ipak trebala prvo istuširati i presvući. No, sada je bilo prekasno. – Dobar dan, narednice Kirchhoff – rekao je novi, ugodnim, dubokim glasom, a potom se okrenuo k Piji i pružio joj ruku. – Kriminalistički inspektor Cem Altunay. Drago mi je što sam te upoznao, Pia. Kai i Kathrin pričali su mi o tebi. Jesi li imala ugodan godišnji odmor? – Ja… ah, da… hvala – mucala je. – Stigla sam prije pola sata, let je kasnio devet sati… – I odmah mrtvo tijelo. Žao mi je. Cem Altunay nasmiješio se, ispričavajući se kao da je sam kriv za to. Gledali su se nekoliko trenutaka, a onda je Pia oborila pogled. Uznemirile su je njegove oči boje gorke čokolade. Sekunde su prolazile, šutnja je postala neizdrživa. Henning se tiho nakašljao i Pia se vratila u stvarnost. Pribrala se. – Što imamo ovdje? – upitala je. – Pokojnik se zove Rolf Grossmann i nekoliko je godina ovdje radio kao noćni čuvar. Čini se da je riječ o nesreći – odgovorio je Cem Altunay. – Jedna radnica pronašla je tijelo jutros oko pola sedam. Dođite sa mnom. 20

TKO SIJE VJETAR

Sada se još jače osjetio slatkast vonj. Leševi, koji imaju tako prodoran vonj, najčešće ne izgledaju najljepše. Pia je krenula za njim uza stube, naoružavši se u mislima, ali joj je na trenutak ipak zastao dah. Pokojnik, podbuhla i crna lica koje gotovo više i nije nalikovalo na ljudsko, ležao je na odmorištu između drugog i trećeg kata. Udovi su mu bili nekako čudno iskrivljeni. Već je svašta vidjela u svojemu poslu, ali joj se smučilo pri pogledu na muhe koje su prekrile leš. Samo ju je profesionalna prisebnost spriječila da ne povrati pred novim kolegom. – Zašto misliš da je riječ o nesreći? – upitala je potiskujući podražaj za povraćanjem. U velikoj je dvorani bilo toliko vruće da se znojila po cijelom tijelu. – Uh, zar ne mogu uključiti klimatizacijski uređaj ili otvoriti staklenu kupolu? – Pusti to! – povikao je Henning, stavljajući na sebe jednokratnu zaštitnu odjeću. – Jao tebi ako mi zaprljaš nalazište. Pia je primijetila zaprepašten pogled novoga kolege. – Bili smo u braku – dala je kratko objašnjenje. – Dakle, što ti misliš? – Izgleda kao da se spotaknuo i pao niz stube – odgovorio je Cem Altunay. – Hm. – Pia je pogledala stube koje su se u blagom luku protezale do trećega kata. – Jesi li već razgovarao sa ženom koja ga je našla? I što ona uopće radi ovdje u pola sedam ujutro? Henning je otvorio kovčeg. Muhe su letjele oko njega kad se nagnuo nad leš i kritički ga promatrao. – Navodno uvijek dolazi tako rano. Radi u knjigovodstvu. Altunay se okrenuo prema ženi koja je i dalje nepomično sjedila na stolici. – Ona je u šoku. Očito se dobro slagala s pokojnikom. Vjerojatno su ujutro često zajedno pili kavu. – Ali kako je mogao samo tako pasti? 21

NELE NEUHAUS

– Imao je problema s alkoholom, tako bar tvrdi knjigovotkinja – odgovorio je Cem Altunay. – Truplo smrdi po alkoholu, a u čajnoj kuhinji nalazi se načeta boca Jacka Danielsa. Vozač službe za dostavu pošiljaka, u tamnosmeđoj odjeći, sav zadihan, pružio joj je elektroničku napravu i olovku da se potpiše. Potpisala se na izgrebeni zaslon i zadovoljno se nasmiješila. Čovjek nije ni pokušao prikriti mrzovolju zato što ga je prisilila da nosi pakete u skladište umjesto da ih jednostavno ostavi u dvorištu. Ali Frauke Hirtreiter nije se uopće obazirala na to. Otišla je u prodavaonicu, upalila svjetlo i pogledala oko sebe. Iako je dućan zapravo pripadao Ricky, ona ga je voljela kao da je njezin. Napokon je pronašla mjesto u životu na kojem se osjećala udobno. “Raj za životinje” opravdano je nosio to ime jer nije imao nikakve sličnosti sa smrdljivim, vlažnim i slabo osvijetljenim dućanima kakvih se Frauke sjećala iz djetinjstva. Otvorila je vrata sporedne prostorije u kojoj se nalazio salon za pse. To je bilo njezino carstvo. Prošla je tečaj frizerke za pse – danas se to zanimanje zove groomer – klijenti su je lijepo primili i dobro je zarađivala. Tu je bila i Rickyna škola za pse, a otprije nekoliko tjedana i online shop, koji je sve bolje poslovao. Frauke se kroz dućan vratila u ured, gdje je Nika već sjedila za računalom i provjeravala pristigle narudžbe. – Koliko ih je? – znatiželjno je upitala Frauke. – Dvadeset četiri – odgovorila je Nika. – Sto posto više u odnosu na prošli ponedjeljak. Ne mogu unijeti nove proizvode. – Zašto? Frauke je izvadila dvije šalice za kavu iz visećeg elementa iznad sudopera u maloj kuhinji. Aparat za kavu veselo je zujao. – Nemam pojma. Uvijek isti problem. Upišem proizvod, ali kad ga želim pohraniti, ništa se ne događa. – Neka Mark to pogleda. On će sigurno znati što je u pitanju. 22

TKO SIJE VJETAR

– Tako je i najbolje. Nika je dala naredbu za ispis i pisač je izbacio narudžbe. Protegnula se zijevajući. – Idem u skladište. – Prvo ćemo popiti kavu. Imamo još vremena. Ulila je kavu u dvije šalice i jednu dala Niki. – Mlijeko je već u šalici. – Hvala. Nika se nasmiješila i puhnula u vruću kavu. Frauke je bila vrlo sretna što je Nika dio tima u “Raju za životinje” jer je Ricky imala sve manje vremena za dućan. Djevojke koje su poslane iz Ureda za zapošljavanje nisu bile od velike koristi. Jedna je krala, druga je bila preglupa za primanje narudžbi, a treća je nakon tri dana dobila bolove u leđima, navodno od teškoga rada. Nika je, naprotiv, bila okretna i nikad se nije žalila, uvela je red u knjigovodstvo, a navečer je čak i čistila dućan nakon što je čistačica dala otkaz. Frauke nije znala puno o njoj. Znala je samo da je bila stara Rickyna prijateljica i da je stanovala kao njezina i Jannisova podstanarka u Schneidhainu. Nika je se nije osobito dojmila kad ju je vidjela prvi put. Bila je mršava i šutljiva, imala je pepeljastu kosu, nosila je naočale i bila je nekako nezdravo blijeda, u odjeći kakvu su drugi ljudi davali u Crveni križ. Uz Ricky je djelovala neugledno kao jarebica u usporedbi s paunom, ali možda su Ricky i ona upravo zbog toga nekoć bile dobre prijateljice. Ricky nije voljela konkurenciju, a Nika to sigurno nije bila, kao ni Frauke. Voljela bi znati više o Niki, ona je bila tako mirna i često je djelovala tužno, ali na Fraukinu žalost, gotovo nikad nije govorila o sebi. Katkada nije mogla obuzdati znatiželju pa bi joj kao usput postavljala pitanja, ali Nika bi se samo nasmiješila i rekla kako je njezin život bio toliko nezanimljiv da se ne bi isplatilo govoriti o njemu. – Tako, ja ću sada krenuti. 23

NELE NEUHAUS

Nika je stavila šalicu u sudoper. – Ricky će doći u deset i isporučiti narudžbe. Hoćeš li nazvati Marka? – Hoću, naravno. Frauke je kimnula i zadovoljno se nasmiješila. Njezin se život doista mijenjao samo nabolje. Nadala se da će tako i ostati. Zauvijek. Henning je temeljito pregledao truplo i došao do prvih zaključaka. Skinuo je zaštitnu masku s usta i okrenuo se prema Piji i Cemu Altunayu. – Mislim da je smrt nastupila između tri i šest sati u subotu ujutro – rekao je. – Mrtvačka ukočenost već je popustila, mrtvačke pjege ne mogu se ukloniti. – Hvala. Pia je kimnula bivšem suprugu koji je, smrknuta čela, gledao u leš. – Što je? – upitala je. – Hm. Možda se varam, ali nekako ne vjerujem da je pad niza stube uzrok smrti. Vrat mu nije slomljen. – Misliš da ga je netko gurnuo? – Moguće je. Henning je kimnuo. Pia se nakratko pitala treba li nazvati Bodensteina, ali onda je odustala. On joj je predao slučaj, dakle, sama je trebala procijeniti situaciju. Henningova sumnja da je riječ o ubojstvu bila je dovoljna da pokrene stroj. – Pozvat ćemo službu za osiguranje tragova i još nekoliko kolega koji će osigurati mjesto zločina – rekla je Cemu Altunayu. – Zgrada će biti zaključana sve dok ne budemo znali što se ovdje dogodilo. Želim da se izvrši obdukcija. – U redu, pobrinut ću se za to. Cem je kimnuo i izvadio mobitel iz džepa hlača. Sišli su stubištem. S ulaznih vrata koja još nisu bila zatvorena, čuli su se glasovi. 24

TKO SIJE VJETAR

Jedan od službenika koji su htjeli spriječiti da suradnici tvrtke WindPro hodaju po predvorju i uništavaju moguće tragove napustio je svoje mjesto i prišao k Piji. – Što se ovdje događa? – upitala je Pia. – Šef je došao i želi ući – odgovorio je policajac. – Dovedite ga ovamo. Ali ostali moraju ostati vani. Policajac je kimnuo i vratio se. – Možemo li sada pustiti malo svježeg zraka? – Pia je upitala Henninga. Bila je oblivena znojem, a miris truleži postao je nepodnošljiv. – Ne – kratko je odgovorio Henning. – Ne prije nego što stigne služba za osiguranje tragova. Neću da mi Kröger predbacuje. – Ionako će ti predbacivati – rekla je Pia. – Zato što si dirao truplo prije njega. Cem Altunay na brzinu je obavio telefonske razgovore i ponovno stavio mobitel u džep. – Služba za osiguranje tragova dolazi, dobit ćemo pojačanje, a Kai će pozvati državnog odvjetnika – izvijestio je. – Dobro. Došao je šef našega pokojnika. Kako ćemo to obaviti? – Pia je upitala novoga kolegu. – Ti ispituj, a ja ću slušati – odgovorio je. – U redu. Odahnula je pomislivši kako s Cemom Altunayem očito neće imati problema kakvih je imala s Behnkeom koji je pri svakom ispitivanju sitničavo naglašavao svoj dulji staž u službi. Malo poslije kroz predvorje je došao visok muškarac širokih ramena u pratnji policijskog službenika. Bio je potpuno blijed zbog odvratnog smrada i vijesti da je u njegovoj tvrtki poginuo radnik. No, prije nego što se uspio predstaviti Piji, žena koja je pronašla pokojnika došla je k sebi. Skočila je sa stolice, vrisnula i bacila se na šefa, koji ju je prvo razdražljivo pogledao, a potom je zagrlio i potapšao po 25

NELE NEUHAUS

mršavim ramenima kako bi je utješio. Cem Altunay je uplakanu ženu nježno nagovorio da se odmakne. Zaposlenici koji su se gurali iza vrpce u predvorju zašutjeli su. Šef tvrtke WindPro bio je vidljivo dirnut, ali je ostao pribran. – Pia Kirchhof iz K II u Hofheimu, ovo je moj kolega Cem Altunay – predstavila se Pia. – Stefan Theissen – odgovorio je. – Što se dogodilo? Theissen je imao snažan stisak, ruka mu je bila znojna, što mu Pia nije mogla zamjeriti jer je u dvorani bilo prevruće, a i uzbuđenje je bilo veliko. Pogledala ga je. Bio je visok najmanje metar i devedeset i izgledao je prilično dobro. Opor miris njegove vodice za brijanje na trenutak je potisnuo smrad. Njegova uredno razdijeljena kosa bila je još vlažna, a koža na vratu iznad ovratnika blago crvena od brijanja. – Vaš noćni čuvar, gospodin Grossmann, očito je poginuo nesretnim slučajem. Pia je promatrala Theissena – zanimalo ju je kako će reagirati. – To je strašno. Kako… što… mislim… Na koncu je zanijemio. – Gospode Bože! – Prema našim dosadašnjim spoznajama, pao je niz stube – nastavila je Pia. – Bilo bi bolje da razgovor nastavimo negdje drugdje. – Da. Hoćete li doći u moj ured? Theissen je upitno pogledao Piju. – To je na trećem katu. Možemo ići dizalom. – Bolje ne. Čekamo još kolege iz službe za osiguranje tragova. Dotle nitko ne smije ući u zgradu. – A što je s mojim zaposlenicima? – upitao je Theissen. – Nažalost, danas će kasnije započeti s poslom – odgovorila je Pia. – Sve dok ne rekonstruiramo tijek događaja. – Koliko će to trajati? 26

TKO SIJE VJETAR

Uvijek isto pitanje. I Pia je uvijek davala isti odgovor. – Ne mogu vam točno reći. Obratila se Cemu Altunayu. – Ceme, hoćeš li im reći da me nazovu kad stignu ljudi iz osiguranja tragova? Osjećala se čudno što ovomu strancu govori ti. Još ga nije doživljavala kao kolegu. Možda su joj rutinski poslovi padali teže nego inače jer je jučer u to vrijeme bila još tako daleko. Pomislila je na Christopha i palcem dodirnula prsten na ruci koji nije primijetio čak ni oštrovidni Henning. Voljela bi provesti još koji trenutak prisjećajući se njihove posljednje noći u Kini, ali onda je postala svjesna da je Theissen gleda i čeka odgovor. Cem se vratio pa su pošli za šefom tvrtke WindPro u sobu za sastanke u prizemlju. – Sjednite, molim vas. Theissen je pokazao prema velikom stolu. Zatvorio je vrata i odložio torbu. Prije nego što je sjeo, otkopčao je sako. Nema ni grama suvišnog sala, pomislila je Pia, iako je već sigurno imao pedeset godina. Vjerojatno je trčao svako jutro, ali je također mogao biti i jedan od biciklista koji su se ranom zorom vozili biciklima po Taunusu. Prvi je šok splasnuo, Theissen se malo smirio i boja mu se postupno vraćala u lice. – Kako vam mogu pomoći? – Jedna vaša zaposlenica jutros je pronašla mrtvo tijelo gospodina Grossmanna – počela je Pia, sjetivši se kako je Theissen zagrlio ženu ne bi li je utješio. Šef sa srcem. Plus za njega. – Gospođa Weidauer – potvrdio je Theissen, kimnuvši. – Ona je naša knjigovotkinja. Dolazi vrlo rano na posao. – Rekla nam je da je gospodin Grossmann imao problema s alkoholom. Je li to istina? Šef je kimnuo i uzdahnuo. 27

NELE NEUHAUS

– Da, imao je. Nije pio stalno, ali bi se tu i tamo znao dobro napiti. – Nije li onda kao noćni čuvar predstavljao opasnost za vašu tvrtku? – Ah! – Stefan Theissen provukao je prste kroz kosu, tražeći prave riječi. – Rolf je išao u razred sa mnom. Piju je to začudilo. Možda je pogriješila u procjeni Theissenovih godina života ili su smrt i raspadanje tijela toliko djelovali na Rolfa Grossmanna da je izgledao mnogo stariji nego što je doista bio. – Dok smo išli u školu, bili smo dobri prijatelji, a poslije toga smo se izgubili iz vida. Kad sam ga prije nekoliko godina ponovno susreo na proslavi godišnjice, zaprepastio sam se. Žena ga je napustila, živio je u domu za muškarce u Frankfurtu, bio je bez posla. Theissen je slegnuo ramenima. – Bilo mi ga je žao pa sam ga zaposlio. Kao vozača, a nakon što je izgubio vozačku dozvolu, kao noćnog čuvara. – Uglavnom je išlo dobro, bio je pouzdan i trijezan za radnog vremena. – Uglavnom – rekao je Cem. – Ne uvijek? – Ne, ne uvijek. Jedanput sam ga iznenadio kad sam nakon poslovnog puta kasno došao u tvrtku. Ležao je u kuhinji mrtav pijan. Poslije toga je tri mjeseca bio na odvikavanju. Već godinu dana nije bilo nikakvih ispada, nije pio. Otvoreno. Iskreno. Bez uljepšavanja. – Prema prvim procjenama forenzičara, gospodin Grossmann umro je u subotu ujutro oko četiri sata – rekla je Pia. – Kako je moguće da ga nitko nije tražio do danas? – Živio je sam. A preko vikenda ovdje nema nikoga, osim ako ne dovršavamo kakav projekt – odgovorio je Stefan Theissen. – Katkada dođem u ured subotom ili nedjeljom, ali ovoga sam vikenda bio na putu. Rolf… dakle, gospodin Grossmann… obično završava smjenu u šest ujutro, a započinje u šest navečer. 28

TKO SIJE VJETAR

Theissenove riječi zvučale su logično. Pia se zahvalila na razgovoru. Ustali su. U tom trenutku zazvonio je njezin mobitel. Bio je to Henning. – Našao sam nešto jako zanimljivo – kratko je rekao. – Dođi do stubišta. Odmah. Promatrao je njezino lice, osjećajući krivnju što je nije posjećivao dulje vrijeme. Otvorila je oči, ali je gledala u prazno. Je li razumjela što je rekao? Je li osjetila njegov dodir? – To je bio nevjerojatan uspjeh sinoć. Pomilovao joj je ruku. – Svi su bili ondje, baš svi. Čak i gospođa Merkel. I novinari, naravno. Danas je knjiga već predstavljena u svim novinama. Ah, sviđala bi ti se, draga moja. Kroz pritvoren prozor čula se gradska vreva: zvonjava tramvaja, trubljenje, zvuk motora. Dirk Eisenhut uhvatio je suprugu za ruku i poljubio joj hladne prste. Svaki put kad bi ušao u njezinu sobu i vidio je kako otvorenih očiju leži u krevetu, u njemu bi se probudila nada. Bilo je slučajeva kad su se ljudi probudili iz kome i nakon nekoliko godina. Do danas nitko nije mogao sa sigurnošću reći što se događa u svijesti takvih bolesnika. Znao je da ga ona čuje. Čak mu se činilo da reagira i na njegov glas, da mu povremeno uzvraća stisak ruke i da se smješka dok joj on priča o proteklim vremenima ili dok je ljubi. Tihim glasom govorio joj je o predstavljanju svoje nove knjige, koje se održalo sinoć u Njemačkoj operi i izazvalo veliko zanimanje medija. Nabrajao joj je imena slavnih gostiju iz političkih, gospodarskih i kulturnih krugova i prenosio joj pozdrave poznanika i prijatelja. Netko je pokucao na vrata, ali on se nije okrenuo. – Nažalost, neću te moći posjećivati neko vrijeme – šapnuo je. – Moram na put. Ali stalno mislim na tebe, srce moje. 29

NELE NEUHAUS

Ranka, radišna njegovateljica, ušla je u sobu. Osjetio je to po mirisu. Uvijek je mirisala na lavandu i ruže. – Ah, gospodine profesore. Odavno niste bili ovdje. U njezinu se glasu čulo blago predbacivanje, ali on se neće opravdavati. – Zdravo, Ranka – rekao je. – Kako je moja supruga? Ranka je obično rječito govorila o Bettininoj svakodnevici, o izletu na balkon ili o kakvom sitnom uspjehu na psihoterapiji. Danas pak nije rekla ništa slično. – Dobro – odgovorila je Ranka. – Kao i uvijek. Dobro. Loš odgovor. Dirk Eisenhut nije želio čuti da se ništa nije promijenilo. Stanje bez promjena zapravo je bilo nazadovanje. U početku je oporavak krenuo dobro i Bettinino se stanje polako popravljalo zahvaljujući bazalnom stimulacijskom liječenju, psihoterapiji i logopediji. Naučila je gutati tako da su joj mogli odstraniti trahealnu kanilu, a poslije i želučanu sondu. Vjerojatnost da izađe iz kroničnoga vegetativnog stanja popela se na 50%. Kao znanstvenik, znao je da nema nikakva jamstva i kako je pedesetpostotna vjerojatnost zapravo mala. Ne dođe li u roku od godine dana do osjetnog poboljšanja fizičkih i psihičkih svojstava i ostane li bolesnik bez svijesti, treba prijeći na liječenje F-stupnja. Medicinski izraz za taj stupanj oporavka glasio je: “trajna aktivirajuća terapijska njega”. A to je značilo kraj svakoj nadi u ozdravljenje. Na rastanku je poljubio suprugu, rekao Ranki da će biti nekoliko dana na službenom putu i izašao iz sobe. Od one strašne novogodišnje noći samo je dva puta ušao u vilu u Potsdamu, odnosno u ono što požar nije progutao: s policijskim vještacima za požare i kad je išao po dokumente u radnu sobu koja je ostala pošteđena. Nijednom poslije toga. Sada je živio u stanu u dijelu grada Mitte, koji je Bettina jako voljela i koji se nalazio nedaleko od doma za nemoćne u Ulici Rosenthaler. Nije mu 30

TKO SIJE VJETAR

smetalo što svako jutro mora voziti do posla kroz cijeli grad. To je bila njegova pokora. Kimnuo je vrataru i izišao na ulicu. Dočekale su ga buka i vreva, zastao je i duboko udahnuo i izdahnuo. Pokraj njega prolazila je velika skupina turista koji su razgovarali i smijali se, jedan taksist zaustavio se i upitno ga pogledao, ali on je odmahnuo glavom, dajući mu na znanje kako ne treba njegovu uslugu. Nakon posjeta Bettini uvijek je imao potrebu za šetnjom, a osim toga, nije bio daleko od kuće. Krenuo je, prešao na drugu stranu ulice i nakon nekoliko stotina metara skrenuo u Ulicu Novi Schönhauser, u kojoj se nalazio njegov stan. Možda bi sve bolje podnio da nije sam mogao spriječiti tragediju. Kad je nakon proslave u Institutu kasno popodne došao kući, već je bila u plamenu. Zbog velike hladnoće i teškoća s vodom za gašenje prošla je cijela vječnost dok su vatrogasci uspjeli prodrijeti u plameni pakao. Bettina je ostala živa pravim čudom. Liječniku hitne pomoći uspjelo je oživiti je, ali je zbog gusta dima njezin mozak predugo ostao bez kisika. Predugo. Do danas se nije oporavio od šoka i bilo mu je jasno da je kriv. Načinio je golemu pogrešku, pogrešku koju nikad neće moći ispraviti. Današnji je dan mogao donijeti rješenje. Tjednima, pa i mjesecima, skupljao je podatke, obrađivao ih i prevodio na svima razumljiv njemački jezik kako bi pronašao saveznike. Njegov je trud bio okrunjen uspjehom, građanska inicijativa “Taunus bez vjetrenjača” imala je više od 200 članova i deset puta toliko simpatizera. Smislio je kako će neposredno prije okupljanja građana o toj temi govoriti na televiziji, pobrinuo se za sve i danas popodne sve će biti spremno. O tomu je ovisilo puno toga! Suprotna strana mora shvatiti da nema posla sa šačicom zanesenjaka, nego da su stotine građana protiv besmislenog projekta vjetroelektrana. Jannis 31

NELE NEUHAUS

Theodorakis izašao je ispod tuša, uzeo ručnik i obrisao se. Rukom je kritički prešao preko neobrijane brade. Trodnevna brada mu se zapravo sviđala, ali će ga televizijski gledatelji možda bolje prihvatiti bude li izgledao uredno i ozbiljno. Nakon što se obrisao, otišao je u spavaću sobu i temeljito pregledao ormar s odjećom. Hoće li pretjerati obuče li odijelo? Prošle su godine otkako je odlazio na posao u odijelu i kravati. Vjerojatno mu ti odjevni predmeti više i ne pristaju. Na kraju se odlučio za traperice, bijelu košulju i sako. Otkako se Nika brinula za kuću, ormari su uvijek bili puni, a odjeća uredno izglačana. Jannis je stavio košulju i hlače na krevet za dvoje koji je u njemu izazvao nelagodu. Ricky je spavala na kauču u dnevnoj sobi ili na podu; tvrdila je da zbog bolova u leđima više ne može ležati na krevetu. Već je dugo stenjala pod velikim teretom koji se povećavao iz dana u dan, ali nikad ne bi priznala. Dućan, rad u domu za životinje i u školi za pse, opskrba cijele menažerije i organizacija građanske inicijative – sve je to zahtijevalo više vremena nego što je ona imala, a za privatni život nije joj ostalo gotovo ništa. Rezultat njezine prezaposlenosti bili su sve jači bolovi u leđima, koji su je redovito vodili kiropraktičaru i, po njegovu mišljenju, bili dobar izgovor za odbijanje vođenja ljubavi s njim. Jannis je izašao iz spavaće sobe i hodnikom otišao u kuhinju. Mačke, koje su pospano ležale na klupi i stolici i sunčale se, odmah su kroz otvor na vratima pobjegle na terasu. Životinje, koje je Ricky dovlačila u svojoj bezgraničnoj ljubavi, išle su mu na živce. Pse je još nekako podnosio, ali su mu mačke, ta ohola stvorenja koja su posvuda ostavljala dlake, bile odvratne. Njegovu nesklonost prema njima uzvratile su mu ponosnim prijezirom i očito su do njegova društva držale jednako toliko koliko i on do njihova. Treperave sunčeve zrake ulazile su kroz prozor. Savršen dan ranog ljeta za popodnevno odlutale misli ponovno su se vratile na Niku, što u posljednje vrijeme nije bila rijetkost. 32

TKO SIJE VJETAR

U početku je zapazio samo njezin vanjski izgled. Ništa nije znao o njoj, a nije ga ni zanimala, sve do onog događaja prije tri tjedna. Jannisu je postalo vruće kad se sjetio trenutka koji je sve promijenio. Išao je u podrum po vino, a Nika je baš u trenutku kad je izlazio iz podruma izašla iz kupaonice – potpuno gola, mokre, začešljane kose. Zapanjeno su se gledali nekoliko trenutaka, a onda je on brzo otišao prema stubištu, promrmljavši ispriku. Nitko od njih nije nikad spomenuo taj susret, ali otada više nisu bili isti. Nikina slika neizbrisivo mu se urezala u pamćenje. Od toga trenutka mislio je samo na nju kad bi ležao sam u krevetu, a Ricky hrkala na podu. Nakon svake noći bez vođenja ljubavi njegova je žudnja postajala sve jača, prerasla je u opsjednutost koja ga je mučila i ljutila. Nasluti li Ricky bilo što, sve će poći po zlu. Ipak nije uspio izbrisati iz glave Nikine gole sise. – Nika – promrmljao je, osjetivši slatku bol koju mu je zadavalo glasno izgovaranje njezina imena. Sama pomisao na njihov susret u podrumu, koji u njegovoj sve življoj mašti već odavno nije više završavao njegovom stidljivom psovkom, nehotice ga je uzbudila. – Prokletstvo, Nika, prokletstvo. Glavni kriminalistički inspektor Oliver von Bodenstein stajao je ispred vrata ormara na kojima se nalazilo zrcalo i vezao kravatu. Kakva glupost vjenčati se u ponedjeljak prijepodne i time prisiliti zaposlene članove obitelji da uzmu dan godišnjeg odmora! Kritički se pogledao sa strane. Iako je uvukao trbuh, on mu je i dalje visio preko pojasa. Sinoć mu je kazaljka na vagi prvi put u životu prešla crtu koja označava 90 kilograma i to ga je zapanjilo. Samo još devet kilograma do stotice! Ako odmah ne prestane svake večeri objedovati kod roditelja i piti crno vino s ocem, morat će odlučiti hoće li nositi trbuh iznad ili ispod remena. 33

NELE NEUHAUS

Obukao je sako i prekrio ono najgore, ali se ipak osjećao nelagodno. To nije bilo samo zbog vjenčanja i debljine. Njegov je život već dvadeset godina tekao mirno, ali otkako se prije šest mjeseci rastao od Cosime, promijenilo se sve, a ne samo njegove prehrambene navike. Brzo je shvatio kako je bilo pogrešno upustiti se u ljubavnu aferu s Heidi Brückner koju je upoznao prošloga studenoga radeći na jednom slučaju. Sreli su se u trenutku kad je njegov život iz temelja uzdrman Cosiminom nevjerom i ona mu je pomogla prebroditi ono najteže, ali on još ni izdaleka nije bio spreman za novu, ozbiljnu vezu. Još su nekoliko puta razgovarali telefonski, potom je više nije nazivao i sve je završilo bez rasprave i duševnih boli. Međutim, pravi razlog zbog kojega bi sada radije stajao s kolegama pokraj kakva trupla nego u matičnom uredu gradske vijećnice u Kelkheimu bila je Cosima. Otkako ga je prije pola godine stavila pred gotove činjenice i odmah poslije toga sa svojim ljubavnikom Rusom krenula na jedrenje oko svijeta, gotovo više uopće nije razgovarao s njom. Još i sada joj je zamjerao što je iz čistog samoljublja razorila obitelj i njegov život. Tjednima, pa i mjesecima bila je u vezi s tim pustolovom Aleksandrom Gavrilovom, a on nije imao pojma. Pravila ga je budalom i nije mu preostalo ništa drugo nego prihvatiti njezine odluke, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog djece. Lorenz i Rosalie bili su odrasli i stajali su na vlastitim nogama, ali Sophia je imala tek dvije i pol godine. Imala je pravo na oca i majku, bez obzira na to što se dogodilo između njega i Cosime. Bodenstein se još jedanput bezvoljno pogledao u zrcalo. Čvrsto je odlučio da će se ispričati kako mora ići na očevid i napustiti obiteljsko slavlje odmah nakon obreda vjenčanja, bude li Cosima doista tako drska pa dovede toga Gavrilova. Izdaleka je vidio dva automobila u dvorištu i naslutio što ga čeka. Ludwig Hirtreiter nije bio čovjek koji je izbjegavao sukobe pa je 34

TKO SIJE VJETAR

došao do vrtnih vrata i otvorio ih. Tell je potrčao prema dvojici muškaraca i zalajao. – Tell! – povikao je. – K nozi! Pas ga je odmah poslušao. – Što želite? – zarežao je Hirtreiter. Još je bio bijesan zbog nezakonitog krčenja šume. Njegovi su sinovi izabrali loš trenutak za posjet. – Dobro jutro, tata – rekao je Matthias, mlađi sin, i nasmiješio se. – Imaš li vremena za kavu? Kako prozirno! – Nemam ako ćete opet početi govoriti o Pfaffenwiese. Bilo mu je posve jasno da su došli upravo zbog toga. Godinama su izbjegavali svaki kontakt, osim božićne čestitke, koja nije govorila ništa, i poziva za njegov rođendan, koji su držali svojom dužnošću. Promatrao je sinove podigavši obrve. Stajali su pred njim u svojim lijepim odijelima, pokraj skupih automobila, skrušeno i potišteno. – Oče, molim te – započeo je Gregor poniznim glasom, koji mu je pristajao jednako loše kao i njegov glupi sportski automobil. – Sigurno ne želiš da izgubimo sve što smo stvorili. – Ne tiče me se! – Ludwig Hirtreiter skinuo je pušku s ramena, upro je u tlo i naslonio se na nju. – Vas nije zanimalo što je sa mnom, zašto bi mene zanimalo što je s vama? Prije dva tjedna nazvali su ga prvi put. Samo tako, rekli su. Odmah mu je bilo sumnjivo, i to s pravom, kako se poslije pokazalo. Ludwig Hirtreiter nije do danas znao kako su njegovi sinovi doznali za ponudu tvrtke WindPro, ali to je bio razlog za ponovno otkrivenu ljubav prema ocu. Kako li su samo morali biti očajni kad su se pojavili pred njim nakon toliko vremena? Mat thias je prvi spomenuo Pfaffenwiese. Nakon ljubaznosti uslijedilo je prosjačenje, umotano u stidljivo priznanje da se nalaze u teškoj 35

NELE NEUHAUS

financijskoj situaciji. Kad ni to nije urodilo plodom, pozvali su se na očinsku obvezu. Bili su gotovo bez ičega, jedan je strahovao od stečajnog upravitelja, a drugi od sudskih ovršitelja. Obojici je hitno bio potreban novac, obojica su se bojala zluradosti i ruganja onih koje su godinama zasljepljivali svojim raskošnim životom utemeljenom na kreditima. – Je li bilo tako? Hirtreiter je gledao u dvojicu muškaraca prema kojima je postao posve ravnodušan. Prema njima nije više gajio nikakve osjećaje, ni dobre ni loše. – Imam posla. Stavio je pušku na rame i krenuo. – Čekaj, oče, molim te! Matthias je načinio korak prema njemu. U njegovim očima više nije bilo umišljenosti, bile su pune očaja. – Ne razumijemo zašto se toliko opireš prodaji te livade. Neće ti pred nosom graditi autocestu. Radovi će trajati samo nekoliko tjedana, a poslije će možda navraćati samo tehničar. Donekle je bio u pravu. Bila je čista glupost odbiti ponudu tvrtke WindPro, osobito nakon što su je još povećali za milijun. Ali kako će onda izaći pred one koji mu vjeruju na riječ? Heinrich više nikad neće razgovarati s njim! Ako proda livadu, više nitko neće moći spriječiti izgradnju vjetroelektrane i onda je sve bilo uzaludno. Matthias je očevu šutnju očito ocijenio kao etapnu pobjedu. – Obojici nam je žao što se ono dogodilo – rekao je. – Izgovorili smo mnogo gluposti i povrijedili te. To se ne može poreći, ali možda uspijemo krenuti iznova. Kao obitelj. Tvoji unuci bi te željeli češće viđati. Besraman pokušaj manipulacije. – To je doista lijepo od tebe – odgovorio je Ludwig Hirtreiter. U očima mlađega sina primijetio je nadu i s užitkom ju je uništio. 36

TKO SIJE VJETAR

– Ali je, nažalost, prekasno. Uopće me se ne tičete. Ni jedan ni drugi. Pustite me na miru, kao što ste činili već dvadeset godina. – Ali, oče – ponizio se Gregor posljednjim očajničkim pokušajem. – Mi smo ipak tvoja djeca, mi… – Vi ste bili samo jedna epizoda u mojemu životu, ništa više – presjekao ga je Ludwig Hirtreiter. – Ne prodajem livadu. Kraj rasprave. A sad se gubite s mojega imanja. Djelatnici odjela za osiguranje tragova na čelu s glavnim kriminalističkim inspektorom Christianom Krögerom preuzeli su slučaj. U bijelim kombinezonima s kapuljačom i zaštitnim maskama na ustima rutinirano su obavljali posao na mjestu nesreće, fotografirali, tražili, osiguravali i označavali svaki trag koji bi se poslije mogao pokazati važnim. Težak i dugotrajan posao za koji Pia ne bi imala strpljenja. Dva službenika posipala su prahom rukohvate od plemenita čelika na ogradama svih triju katova kako bi uzeli otiske prstiju. Pia je to smatrala besmislenim budući da stotine osoba svaki dan stavljaju ruke na rukohvate, ali je to zadržala za sebe kako ne bi već prvi dan nakon godišnjeg odmora pala u Krögerovu nemilost. U međuvremenu su ljude otjerali van, pred vrata, a i gospođa Weidauer je nekamo nestala. Vladala je gotovo pobožna tišina koju je narušavalo samo škljocanje fotografskih aparata. – Zdravo, Christiane – Pia je pozdravila voditelja odjela za osiguranje tragova. On i Henning klečali su pokraj trupla, ne obazirući se na smrad i muhe koje su zujale oko njih. – Zdravo, Pia – odgovorio je Kröger, ne pogledavši je. – Pogledaj što je našao gospodin forenzičar. Pia i Cem Altunay prišli su bliže. Doktor Henning Kirchhoff i Christian Kröger surađivali su već godinama i redovito su se sretali na mjestima zločina, ali među njima nije bilo simpatije. 37

NELE NEUHAUS

Naprotiv, jedan je drugom iskazivao poštovanje kad je bila riječ o stručnosti, ali se inače nisu podnosili. – Evo. Henning je podigao pokojnikovu desnu šaku, koja je bila stisnuta, i ispravio prste. – Ako se ne varam, onda je ovo što drži u ruci komad rukavice od lateksa. – Da, i? – upitala je Pia, glupavo odmahnuvši glavom. – Što bi to trebalo značiti? – Naravno, moguće je da čovjek iz navike noću obilazi zgradu s komadom rukavice od lateksa. To mu je kao nekakav fetiš – podrugljivo je odgovorio Henning. – Doživio sam ja i druge stvari. Sjećaš li se direktora banke koji se prije nekoliko godina objesio u uredu? Onaj s grudnjakom svoje majke… – Sjećam se – nestrpljivo ga je prekinula Pia. – Kakve to veze ima s ovim pokojnikom? – Nikakve – rekao je Henning. – Rukavica od lateksa ne mora značiti ništa. Ali što mislite o ovome? Ustao je i dao znak Piji i Cemu da pođu s njima uza stube. Zastao je negdje na petoj stubi i pokazao mrlju veličine tanjurića na osušenoj krvi na sivom granitu. – Ovo ovdje – rekao je – nedvojbeno je dio otiska cipele. Sigurno ne Grossmannove. Pia je promatrala mrlju. Može li to biti dokaz da je Grossmann ubijen? Dolje u dvorani Stefan Theissen naslonio se na pult i telefonirao tihim glasom, pozorno prateći što se događa na stubištu, ali bez vidljiva uzbuđenja. – Šefe! Jedan kolega iz osiguranja tragova nagnuo se preko ograde na trećem katu. – Dođite ovamo! 38

TKO SIJE VJETAR

Christian Kröger krenuo je na treći kat, hodajući posve lijevo kako ne bi uništio tragove. – Gotovi smo s truplom. Možeš im reći neka ga odnesu – rekao je Henning Piji, skinuo kombinezon i uredno ga složio. – Dobro. Neka ga odnesu k tebi. Dopuštenje za obdukciju trebalo bi biti formalnost. – Nadam se. Državno odvjetništvo sve više škrtari. Zatvorio je kovčeg i odjenuo sako. – Godišnji odmor ti je pomogao. Izgledaš odmorno. – Hvala – rekla je Pia, zbunjena koliko i obradovana tom usputnom primjedbom koja je iz Henningovih usta zvučala kao pravi kompliment. Da je ostalo na tome, to bi bio jedan od rijetkih susreta s bivšim suprugom koji bi joj ostao u lijepom sjećanju. No Henning, koji je bio besprijekoran samo po pitanju svoje struke, ali ne i kad je riječ o odnosima s drugim ljudima, odmah je pokvario prethodni dojam. – Drago mi je što si našla nekoga koji ti pruža malo više od onoga što sam ti ja pružao. Ne bi mu zamjerila na tim riječima da ih nije izrekao svisoka. – To očito nije teško – rekla je zajedljivo. – Bolje rečeno, ti mi nisi ništa pružao. – Da. Samo lijep stan, brz auto, konje i mnogo znanja iz forenzike, na kojem ti kolege zavide. – Henning je podigao obrve i pogledao je. – To ja ne bih nazvao ničim. – Kako se sve može uljepšati – odbrusila je Pia jer se odmah sjetila lijepog stana u staroj zgradi u Frankfurtu, koji nije imao dušu i u kojem je provela sate i sate u samoći, dok je Henning išao za svojim poslom, ne obazirući se na nju. Predugo je podnosila to stanje, sve do onoga dana kad je, bez njezina znanja, otputovao na poprište nesreće u Austriji. Spakirala je stvari i odselila se. On 39

NELE NEUHAUS

je to primijetio tek nakon četrnaest dana. Pia je htjela još nešto dodati u vezi s tim, ali zazvonio joj je mobitel. Zvao je Kröger. – Dođite u šefov ured. Treći kat, posljednja vrata lijevo – rekao je i prekinuo vezu. – Bok! Pozdravi Miriam – rekla je Pia bivšem suprugu i dala znak Cemu Altunayu, koji je organizirao odvoz trupla, da pođe za njom. Theissenov ured bio je posljednji u hodniku. Bio je velik i ukusno namješten. Kontrast parketa i velikih prozora, stakla i tamnog namještaja svidio se Piji. Osvrnula se oko sebe i naprćila nos. Smrad raspadnutog trupla osjetio se i na trećem katu. Ništa čudno, jer su vrata prema hodniku bila otvorena, a topao zrak dizao se gore. Ipak, iznenadio ju je intenzitet smrada. – Što je? – upitala je Pia. – Ah – rekao je Christian Kröger, koji je sjedio za pisaćim stolom, okrenuvši se. – Pogledajte ovo. Slatkast miris, koji je izazivao mučninu, postao je još jači. Kako je to moguće? Pia je neprimjetno pomirisala ovratnik svoje košulje, ali je osjetila samo miris znoja i praška za pranje. Zastali su pred pisaćim stolom. Smrad je postao toliko jak, da je prestala disati. Nasred staklene ploče nalazilo se smeđe-bijelo krzneno klupko. A onda je ugledala crve. Stotine bijelih crvića gmizalo je po staklenoj ploči, najevši se prethodno u maloj strvini. – Uginuo hrčak – rekao je Cem Altunay, načinivši grimasu. – Što li to znači? – Mislim da to moramo pitati gospodina Theissena – odgovorila je Pia. Samo dvije minute kasnije šef tvrtke WindPro izašao je iz dizala. Nije bio oduševljen “okupacijom” svoje tvrtke, ali se nije žalio. – Što se događa? – upitao je. – Dođite. 40

N E L E N E U H AU S

Od iste autorice:

Nevoljena žena

TKO SIJE VJETAR, ŽANJE SMRT…

Duboke rane

Prijatelji do groba

Snjeguljica mora umrijeti

Nele Neuhaus Tko sije vjetar

TKO SIJE VJETAR Kriminalistički roman

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn ISBN 978-953-14-1717-4

Peti slučaj OLIVERA VON BODENSTEINA I PIJE KIRCHHOFF