David i Stella Gemmell - Troja: Pad kraljeva by Mozaik knjiga

pov ijest se

isprepleću

u epskoj r ekonst rukciji

U gradu čeka trojanski kralj, koji, bolestan i ogorčen, nadu polaže u dva junaka: svojega najmilijeg sina Hektora i zastrašujućega Helikaona, koji se Mikenjanima kani ljuto osvetiti za smrt svoje žene. Objavljen je rat, a u krvožednim bitkama sudjeluju junaci, vječno živi u pričama koje odjekuju mnogim stoljećima. “Povijest i legenda stapaju se u ponovnom epskom dočaravanju trojanskoga mita.”

Do sada izašlo:

– conn iggulden, autor serije romana imperator “David Gemmell tako nas znalački prenosi u trodimenzionalni, posve uvjerljivi svijet da čitatelj pomišlja: ‘Ah, tako je to doista bilo!’” – steven pressfield v remena

su za

heroje.

w w w. moz aik- k njiga. hr

169,00 kn ISBN 978-953-14-1515- 6

GEMMELL

Na Veliku zelenu pučinu spušta se mrak, a drevni svijet burno se podijelio. Na pogibeljnim ravnicama pokraj zlatnoga grada Troje skuplja se vojska odana mikenskomu kralju. Među njima je i Odisej, glasoviti pripovjedač, koji je protiv volje postao saveznik Mikenjana, svjestan da će se u bitki uskoro morati suočiti s nekadašnjim prijateljima.

PAD KRALJEVA

t roja nskog mita.

DAVID i STELLA

Čitatelji koji poznaju djelo Davida GEMMELLa od toga pisca očekuju samo najbolje, jer su mu njegova napeta proza, maštoviti zapleti i uvjerljivi likovi donijeli mnogo obožavatelja diljem svijeta. U nastavku majstorski napisanog ponovnog osmišljavanja Trojanskoga rata Gemmell nam donosi osobne drame junaka antičkog mita i vjerno prikazane opise žestokih bitaka podno zidina drevne Troje.

i legende

DAVID i STELLA GEMMELL

TROJA pad kraljeva

David GEMMELL rodio se u Londonu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, 1948. godine. Ovaj popularni i nagrađivani britanski književnik karijeru je počeo kao neovisni novinar u londonskim listovima Daily Mail, Daily Mirror i Daily Express. Prvi roman, Legenda, objavio je 1984. i još uvijek se izdaju nova izdanja, pri čemu je objavljen i u obliku grafičkog romana. U nešto više od dva desetljeća književnoga rada napisao je tridesetak romana. Neprestano su na vrhu popisa uspješnica londonskoga Timesa, a prodani su u milijunskim nakladama. O njegovoj popularnosti svjedoči podatak da su mu djela prevedena na brojne svjetske jezike. Pišući posljednji dio trilogije Troja preminuo je 2006. godine u engleskom Hastingsu, a roman je, slijedeći njegove nacrte, dovršila supruga Stella i objavila 2007. godine.

David i Stella Gemmell TROJA Pad kraljeva

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stošezdesetdruga Naslov izvornika

Vid Jakša Opačić Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektura

Mirta Jambrović Korektura

Vesna Lovrec Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

Larry Rostant Tisak

Denona d.o.o., Zagreb, prosinac 2013. ISBN 978-953-14-14xxxxx CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxx. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

David Gemmell

Troja Pad kraljeva S engleskoga preveo Mladen JurÄ?iÄ&#x2021;

Pad kraljeva posvećen je sjećanju na Olivu i Billa Woodforda te Dona i Edithe Graham, bez kojih ova knjiga ne bi bila ni započeta ni dovršena.

Zahvale

Od srca hvala Jamesu Barclayju, Sally i Lawrenceu Bermanu, Tonyju Evansu, Oswaldu Hotzu de Baru, Steveu Huttu, Howardu Morhaimu i Selini Walker.

Natpisi na karti odozgor prema dolje i s lijeva na desno: RODOPI Kalir Ksanteja TRAKIJA Ismar SAMOTRAKA Karpea Olimp

Nazivi i natpisi na karti na str.

Uokvireni natpis u donjemu lijevom kutu: VELIKA ZELENA PUÄ&#x152;INA

Velika zelena pučina RODOPI

est

Kalir Ksanteja

TRAKIJA

Ismar SAMOTRAKA Karpea Dardan

Olimp

Troja

LEMN

Ida

Zeleja Teba pod Plakom

TESALIJA LEZB

AK IT

EU BE JA Aulis Teba

A KEFALONIJA

Atena

Mikena Arg

Pil

HIJ (KIOS)

K ARIJA Milet

Sparta

KOS ROD SANTORINI (THIRA)

KITERA KR ET A

Knos Fest

sadržaj

Zahvale.............................................................................................7 sadržaj............................................................................................11 Proslov...........................................................................................15 PRVA KNJIGA: Pada mrak.....................................................23 1. Oproštaj s kr aljicom.............................................................25 2. Prijamove maske.......................................................................43 3. Jantarna božica........................................................................58 4. Krv na tržnici............................................................................77 5. Ljudi od bakr a i mjedi...........................................................88 6. Veliki krug................................................................................. 100 7. Istinito proročanstvo.......................................................114 8. Grimizni demon..................................................................... 129 9. Sokolovo putovanje.............................................................142 10. Blagoslovljeni otok......................................................... 150 11. Sudbinski zov..........................................................................163 12. Prosjak i luk............................................................................172

DRUGA knjiga: Bitka za troju.......................... 189 13. Seljak i kr aljevići.................................................................191 14. Znamenja u zvijezdama .................................................. 207 15. Legenda je rođena...............................................................215 16. Bitk a za Sk amandar.......................................................... 228 17. Hektor jaše.............................................................................. 244 18. Sretna budala........................................................................ 255

19. R atna magla............................................................................271 20. Andromahin izbor.............................................................292 21. Hr abri ljudi............................................................................. 310 22. Izdajice na vr atima............................................................326 23. Zar aćeni kr aljevi................................................................342 24. Lukom i strijelom.................................................................357 25. Zasjeda!....................................................................................... 374 26. Ahilov bijes...............................................................................384 27. Najhr abriji Trojanac........................................................399

TREĆA knjiga: smak svijeta................................ 415 28. Trojanski konj....................................................................... 417 29. Posljednja zaprek a..............................................................427 30. Odisejev savjet........................................................................438 31. Kr aljeva smrt..........................................................................445 32. Trojanke.................................................................................... 461 33. Posljednji trojanski kr alj.............................................479 34. Mišji bog.....................................................................................492 35. Bijeg s Tere................................................................................506 36. Vatr a na nebu.........................................................................520 37. Osvit novoga dana.............................................................535

Pogovor................................................................................ 544 LEGENDA................................................................................548

– Čuvaj se drvenoga konja, kralju Agamemnone, ratni kralju, osvajaču, jer rikat će prema nebu na krilima grmljavine i navijestiti smrt naroda. – Neka velike boginje snađu zagonetke, svećeniče! – odgovori kralj. – Pričaj mi o Troji i pobjedi. – Posljednji kralj zlatnoga grada bit će Mikenjanin. Bogovi su svoje rekli. Proročanstvo iz Krilate špilje

PROSLOV

a nebu iznad otoka Imbrosa, jasno, srebrno Mjesečevo svjetlo kupalo je stjenovitu obalu i mikensku ratnu flotu koja je ondje počivala. Zaobljeni zaljev bio je pun brodova. Na pijesak su izvukli pedesetak galija i više od sto teretnih brodova pa između njih nije bilo mjesta ni za širinu ruke. Dalje na obali mikenski vojnici sjedili su oko nekoliko desetaka vatri za kuhanje. Bilo ih je osam tisuća, a neki su pripremali oružje, brusili mačeve ili laštili štitove, dok su drugi igrali piljaka ili drijemali pokraj titravih vatri. Obala je bila prepuna pa su neki mornari radije ostali na brodu nego da se guraju na komadiću kamenita tla na kojemu su mogli rasprostrijeti pokrivače. Agamemnon, mikenski kralj i ratni zapovjednik zapadnih vojski, stajao je pokraj svojega šatora pred kojim je bio baldahin. Mršavu pojavu umotao je u dugi, crni ogrtač, pa je hladnim pogledom zurio preko mora, prema istoku i crvenomu odsjaju na nebu. Gorjela je tvrđava Dardan. Ako su vojnici imali sreće i uz blagoslov boga rata Aresa, zadaća je obavljena. Helikaonova žena i sin vjerojatno leže mrtvi u zapaljenoj tvrđavi, a sam Helikaon upoznat će posvemašnji užas i očaj. Obalom je puhao hladan vjetar. Agamemnon omota ogrtač oko uglatih ramena i skrene pogled na ljude koji su, malo dalje, podizali žrtvenik. Gotovo cijeli dan skupljali su veliko kamenje, a upućivao ih je Atej, svećenik okruglih ramena, čiji je visok, piskutav glas zvučao poput reskoga glasanja razdražena galeba. – Ne, ne, taj kamen je premali za vanjsku stranu. Učvrstite ga bliže sredini! 15

David i Stella Gemmell

Agamemnon ga je motrio. Taj čovjek nije bio nadaren za prorokovanje, no kralju je to odgovaralo jer mogao se pouzdati da će mu Atejeve riječi biti po volji. Problem s većinom vidovnjaka bio je u tome što su im se proročanstva ispunjavala već samim tim što su ih izrekli. Izvijestite vojnike da su predznaci turobni i mračni i u bitku će ući spremni da se slome i pobjegnu na najmanji znak preokreta ratne sreće, ali recite im da je pobjeda sigurna i da ih je blagoslovio sam Zeus i borit će se kao lavovi. Dakako, ponekad će izgubiti bitku, jer bilo je to neizbježno, a tada samo treba nekoga okriviti. Zato su idioti poput Ateja bili vrlo korisni. Svećenik je bio nenadaren i pun nedostataka, ali imao je svoje tajne ili je barem vjerovao da su tajne. Volio je mučiti i ubijati djecu. Ako se koje njegovo »proročanstvo« ne obistini, Agamemnon će ga razotkriti pred vojnicima i dat će ga pogubiti, rekavši da su bogovi prokleli bitku zbog svih zala koje je taj čovjek počinio. Kralj se strese. Kad bi barem svi vidovnjaci bili nenadareni i prilagodljivi poput Ateja, jer tada vladari ne bi bili podložni hirovitim proročanstvima. Sudbine bi im trebale kao lancima biti vezane isključivo za njihovu volju i sposobnosti. Kakvu slavu može donijeti pobjeda koju su predodredili hiroviti bogovi? Agamemnon se smračio kad se sjetio zadnjega posjeta Krilatoj špilji. Prokleti svećenici i njihova škodljiva opojna sredstva! Neka su prokleti sa svojim zagonetkama! Jednoga dana sve će ih pobiti i zamijeniti ljudima kojima može vjerovati, budalama poput Ateja, no zasad to još neće učiniti. Svećenike iz špilje izuzetno su cijenili mikenski velikaši i narod, a usred velikoga rata bilo bi glupo da riskira i zbriše ih. Vrijeme proročanstava ionako je morao podnositi samo jedanput svake četiri godine. Posljednji put to se dogodilo malo prije nego što su isplovili za Imbros. Agamemnon i njegovi odabrani sljedbenici skupili su se 16

Troja

u Krilatoj špilji, u brdima izvan Lavljega grada. Tada je, kao što su zahtijevali obredi stari dva stoljeća, mikenski kralj ušao u špilju obasjanu bakljama. Zrak je bio težak od dima vatre u koju su dodali opojna sredstva pa Agamemnon nije duboko disao, ali ipak su mu se pred očima komešala jarka svjetla i obuzela ga je vrtoglavica. Umirući svećenik povremeno se onesvješćivao, a kad bi progovorio, rečenice su mu bile isprekidane i smetene. Onda je otvorio oči i koščatim prstima obuhvatio kraljev ručni zglob. – Čuvaj se drvenoga konja, kralju Agamemnone, ratni kralju, osvajaču, jer rikat će prema nebu na krilima grmljavine i navijestiti smrt naroda. – Neka velike boginje snađu zagonetke, svećeniče! – odgovori kralj. – Pričaj mi o Troji i pobjedi. – Posljednji kralj zlatnoga grada bit će Mikenjanin. Bogovi su svoje rekli. Eto, čuo je. Bilo je to ispunjenje snova i obećanje sudbine. Iako svećenik još nije podlegao kukuti i s naporom je nastojao reći još nešto, Agamemnon je ustuknuo od njega i pobjegao iz špilje. Čuo je sve što je htio. Troja će pasti pred njim, a s njom i sva bogatstva Prijamove riznice. Osjetio je golemo olakšanje. Malo ljudi bilo je svjesno da carstvo Mikenjana nasmrt krvari, jer iscrpili su sredstva da bi platili osvajačku vojsku. Svaka uspješna provala samo je pogoršavala problem, jer što su veće zemlje zauzimali i držali, trebalo je više zlata da uvježbaju nove vojnike. Podbacili su mikenski zlatni rudnici koji su tako dugo bili čvrst temelj vojnoga širenja pa su Agamemnonu preostale samo dvije mogućnosti: da smanji veličinu vojske, što bi neizbježno dovelo do pobuna, ustanka i građanskoga rata, ili da proširi mikensku prevlast na bogate istočne zemlje. Da bi takav pohod uspio, Troja je morala pasti. Kad bi njezino neizmjerno bogatstvo dospjelo pod Agamemnonov nadzor, mikenska prevlast bila bi zajamčena u nekoliko naraštaja. 17

David i Stella Gemmell

Agamemnon se rijetko zadovoljno osjećao, ali u ovom trenutku, pod sjajnim zvijezdama Imbrosa, naslađivao se tim osjećajem. Zlato opljačkano iz Trakije platilo je flote za najezdu, tvrđava Dardan je osvojena, a nakon nje past će i Troja. Čak bi i poraz kod Karpeje mogao iskoristiti kao prednost. Hektor i pripadnici njegova Trojanskoga konja ubili su Agamemnonova saveznika, idiota Peleja, i sad je mladi ratnik Ahil postao tesalski kralj. Bio je neiskusan i primljiv, pa će njime biti mnogo lakše manipulirati. Razmišljajući o tome, Agamemnon nakratko osjeti razdraženost. Ahil je bio s Odisejem negdje na jugozapadu. Je li već čuo za očevu smrt? Trebao sam ga zadržati kod sebe, pomisli Agamemnon. Ali nije važno. Kad čuje za to vratit će se, jer srce će mu plamtjeti od želje da se osveti. Okrenuo se, začuvši pokret zdesna. Prišla su mu tri vojnika u crnim plaštevima, s prsnim oklopima od uglačanih mjedenih pločica, a jedan je vukao mršavu crnokosu djevojčicu staru otprilike deset godina. Zaustavili su se pred kraljem. – Kao što si zapovjedio, kralju Agamemnone – reče prvi, gurnuvši dijete na kamenje. – Kao što sam zapovjedio? – odvrati kralj tihim, ledenim glasom. – Rekao si ... da dovedemo djevicu za žrtvovanje, gospodaru. – Da je žrtvujemo bogu Posejdonu za siguran prijelaz preko mora i za našu pobjedu – podsjeti ga Agamemnon – da mu pošaljemo neokaljanu mladu ženu za noćna zadovoljstva. Bi li ova mala bijednica vama pružila noćna zadovoljstva? Visoki vojnik širokih ramena i guste crne brade počeše se po obrazu. – Ne bi, gospodaru, ali stanovnici su uglavnom pobjegli u brda. Ostale su samo starice i djeca, a ovo je bilo najstarije. 18

Troja

Agamemnon pozove svećenika Ateja, koji podigne dugu bijelu halju i pobrza preko pijeska. Stao je pred Agamemnona, položio obje ruke na srce i naklonio se. – Hoće li ovo suhonjavo stvorenje biti dovoljno? – upita kralj, ali znao je odgovor još prije nego što je to izrekao. Gledajući prestrašenu djevojčicu svećenik je pokušao sakriti oduševljenje, ali Agamemnon je vidio da mu u očima sja požuda. – Hoće, veliki gospodaru. Da, uistinu. – Atej obliže uske usnice. – Onda je uzmi i pripremi. Dijete ponovno počne plakati, ali Atej je snažno udari preko lica. Udaljeni žar na istoku je blijedio, skriven morskom izmaglicom koja se podignula duž obale, a svijetli Mjesec iščeznuo je iza zastora oblaka. Djevojčicu, koja je sada bila gola, bacili su preko žrtvenika. Agamemnon pođe dolje da vidi obred. Ako Atej to stručno obavi, razrezat će dijete i iščupat će joj srce dok još bude živa, a onda će uz pomoć njezine utrobe pročitati znakove koji navješćuju pobjedu. Vojnici su se počeli skupljati i tiho su stajali, čekajući da šikne krv. Dok su dvojica držala djevojčicu, Atej je uzeo dugi, savijeni nož i počeo pjevajući zazivati Posejdonovo ime, a povike su prihvatile tisuće vojnika pa su im se glasovi zaorili poput grmljavine. Atej se s podignutim nožem okrene prema žrtveniku. U tom trenutku dogodilo se nešto neočekivano i tako nesvakidašnje da su vojnici prasnuli u smijeh. Preko mnoštva je preletjela glinena posuda, napuknula je udarivši vojnika u glavu, a onda je odletjela dalje, razbila se o svećenika i natopila ga smrdljivom tekućinom. Atej je stajao posve nepomično, s još podignutim nožem, kao da se od zaprepaštenja ukočio, a onda je spustio pogled na svoju halju s koje je kapalo. 19

David i Stella Gemmell

Agamemnon je bio bijesan. Pogledom je prelazio preko mnoštva tražeći krivca, odlučivši ga živoga oderati. Onda se među gledateljima razbila i druga posuda. Pogled mu je privukao pokret u zraku, pa je vidio da s neba pada nekoliko malih, tamnih predmeta. Netko ih je bacao iz magle, iza brodova izvučenih na obalu. Jedan od projektila pao je u vatru za kuhanje, a uslijedio je zastrašujuć prizor. Glinena je lopta eksplodirala i raspršila plamen među okupljene ljude, tako da su im se zapalile odjeća i koža. Uspaničili su se i potrčali prema visokim brdima. Jedan od njih sa zapaljenom se tunikom zaletio u svećenika Ateja. Začulo se glasno šištanje, a svećenikovu halju obavili su plavi i žuti plamenovi. Atej je ispustio nož i rukama počeo udarati vatru, ali zapalili su mu se i prsti pa je vrišteći potrčao prema obali, tražeći spas u hladnome moru. Plamenovi su mu plesali po tijelu i zapalili mu kosu. Agamemnon je vidio da je svećenik posrnuo i pao. Odjeća mu je izgorjela, a koža pocrnjela, no i dalje su ga obavijali plameni jezici, proždirući mu meso. U blizini je eksplodirala još jedna logorska vatra. Agamemnon je potrčao na više zemljište, penjući se po stijenama oštrih rubova, a onda se okrenuo i pogledao iza sebe. Tek sada, kad se podignuo vjetar raspršujući maglu, u zaljevu je ugledao golem brod s dvostrukim nizom vesala, nad kojima se nadimalo bijelo jedro sa slikom konja koji se propinje. Mikenskim kraljem prostrujili su bijes i osjećaj propasti. Iako nikad nije vidio taj brod, znao mu je ime, kao i svi koji su plovili Velikom zelenom pučinom. Bio je to Ksant, admiralski brod Helikaona Spaljivača. Na obali su se mornari raspršili s paluba svojih brodova pa su ih pokušali gurnuti u more, ali zbog gusto poredanih brodova to nije bila laka zadaća. Jedna galija umalo je uspjela, ali kad se posada ponovno popela na palubu pogodila su je dva hica. Nebo su 20

Troja

osvijetlile goruće strelice koje su u luku poletjele s broda Ksanta, a onda su pale na palube skliske od neftara. Galije su počele gorjeti, a posada je, zapaljene odjeće, poskakala u more. Agamemnon je u nemoćnome bijesu gledao kako nove vatrene lopte poput kiše padaju na njegovu flotu, a divlji plameni jezici brzaju preko suhe drvene građe, prodirući dolje, u tovarne prostore. Istočni vjetar raspirivao je vatru koja se širila s jednoga na drugi brod. Užasnuti tim paklom, mikenski mornari dali su se u bijeg prema brdima. Ksant je polako plovio preko zaljeva, glinene lopte s neftarom pogađale su jedan brod za drugim, a iza njih su zrak rezale zapaljene strijele. Zapalilo se dvadesetak mikenskih ratnih i četrdesetak teretnih brodova, a plamenovi su se dizali visoko u zrak. Nad zaljevom je iza oblaka izišao Mjesec i obasjao smrtonosni brod. Ratnik u mjedenu oklopu popeo se na pramac i stajao motreći uništenje koje je prouzročio, a onda je podignuo ruku. Vesla su zagrabila vodu i Ksant se počeo udaljavati prema otvorenu moru. Pokraj Agamemnona šmugnula je bijela prilika. Mršava djevojčica spuznula je s oltara i trčala prema brdima, a nitko je nije ni pokušao zaustaviti.

PRVa knjiga

pada mrak

1. Oproštaj s kraljicom

elikaon je stajao na krmi Ksanta, gledajući flotu koja je gorjela, ali dok je vatra osvjetljivala noćno nebo nije osjećao zadovoljstvo. Skinuo je mjedeni šljem, naslonio se na ogradu krme i pogledao prema istoku. Požar se rasplamsao i u udaljenoj tvrđavi Dardaniji, kamo se Ksant polako vraćao. Stajao je sam, osjećajući na licu svjež povjetarac. Nitko mu nije prišao. Čak je i mornar za velikim kormilom netremice gledao prema istoku. Osamdeset vesala velikoga broda odmjereno je grabilo mračnu, noćnu vodu, a zvuk je bio pravilan poput otkucaja srca. Halisija je poginula; njegova supruga, dardanska kraljica, bila je mrtva. Srce mu je bilo slomljeno ... Geršom i on popeli su se strmim stijenama do mjesta gdje je ležalo njezino tijelo, mali Deks se privinuo uz nju, a malo dalje čekao je crni pastuh. Helikaon joj je pritrčao, kleknuo pokraj nje i podignuo je u naručje. Na boku joj je zjapila ljuta rana, a tlo oko nje bilo je sklisko od krvi. Glava joj je klonula unatrag, a zlatna kosa se rasula. – Tata! – povikao je Deks, pa je Helikaon zagrlio trogodišnjaka. – Moramo biti vrlo tihi – prošaptao je Deks. – Sunčana spava. – Geršom podigne u naručje dječaka, koji ih uzbuđeno izvijesti, pokazujući provaliju i spaljeni most: Preskočili smo. Pobjegli smo od zlih ljudi. 25

David i Stella Gemmell

Helikaon je privinuo Halisiju uza se. Otvorila je oči i nasmiješila mu se. – Znala sam ... da ćeš doći. – Tu sam. Odmori se. Odnijet ćemo te u palaču i izliječiti rane. Lice joj je bilo blijedo. – Vrlo sam umorna – rekla je, a Helikaonu se pogled zamutio od suza. – Volim te – šapnuo je. Uzdahnula je. – Vrlo ... slatka laž. Ništa više nije rekla, a nikad više i neće pa je samo klečao i držao je. Preko provalije približili su se zvukovi bitke. Nije podignuo pogled. Hektor i pripadnici njegova Trojanskoga konja potisnuli su Mikenjane duž klisure, prema ponoru zvanom Parnijeva ludost, a ondje su se neprijatelji posljednji put sukobili. No Helikaon nije mario za to. Provlačio je prste kroz Halisijinu zlatnu kosu i zurio u njezin mrtvi pogled. I drugi vojnici popeli su se na liticu pa su tiho stajali oko njih. Napokon je Halisiji zatvorio oči. Zapovjedio je da njezino mrtvo tijelo odnesu u tvrđavu, a onda je polako pošao ususret Hektoru. – Još ima borbi na sjeveroistoku – primijeti Trojanac. – Neprijateljski general se borbom pokušao probiti do obale, ali smo ih prikliještili. Helikaon potvrdi glavom. – Nekoliko smo ih zarobili – nastavi Hektor – a jedan nam je rekao da su Agamemnon i njegova ratna flota na Imbrosu. Mislim da se ovdje ne možemo održati ako dođu. Morska vrata su oštećena, a moji ljudi umorni. – Ja ću se za to pobrinuti – odgovori Helikaon hladno – a ti završi s onima koji ovdje pružaju otpor. Pozvavši vojnike, vratio se na Ksant i otplovio u noć. Očekivao je da će doći do bitke u kojoj će zid sastavljen od ratnih galija čuvati glavnu flotu, ali Mikenjani su smatrali da su sigurni od 26

Troja

napada pa su te noći, s nadutošću osvajača, sve brodove iz flote izvukli na obalu Imbrosa. Bila je to pogreška koju je Agamemnon sada požalio. Ksant je nastavio mirno ploviti dok je iza njega zapaljena flota osvjetljivala nebo, a krici umirućih bili su nalik udaljenu glasanju galebova. Dok je stajao sam, Helikaon je osjetio da ga pritišće teret krivice pa se sjetio posljednjega razgovora s Halisijom prošloga proljeća. Spremao se vršiti prepade duž mikenske obale, a ona ga je dopratila do žala. – Čuvaj se i vrati mi se kući – rekla je dok su stajali u sjeni Ksanta. – Hoću. – A dok budeš na putu sjeti se da te volim. Te riječi su ga iznenadile jer ih još nikad nije izgovorila. Stajao je ondje, u svjetlu osvita, kao budala, ne znajući što da odgovori. Njihovo vjenčanje uslijedilo je iz nužnosti i to ga je činilo sličnim svim kraljevskim brakovima. Nasmijala se njegovoj smetenosti. – Je li Zlatni ostao bez riječi? – upitala je. – Jest – priznao je, a onda joj poljubio ruku. – Čast mi je što me voliš, Halisijo. Od srca ti to kažem. Potvrdila je glavom. – Svjesna sam da ne biramo koga ćemo voljeti – odgovorila je – a znam, oduvijek sam znala, i to da čezneš za drugom. Žao mi je zbog toga, zbog tebe, ali pokušala sam ti donijeti sreću, a i dalje ću pokušavati. Znam da ćeš biti zadovoljan bude li to makar dio sreće koju si ti donio meni. – Već sam zadovoljan. Nitko ne može imati bolju ženu. Rekavši to poljubio ju je, a onda se popeo na ratni brod. Vrlo ... slatka laž. Sjećanja su ga razdirala poput plamenih pandži. Vidio je da mu preko središnje palube prilazi crnobradi Geršom. Krupni Egipćanin popeo se stubama do krme. – Bila je ona velika žena, hrabra i lijepa. Sjajno je preskočila provaliju i spasila sina. 27

David i Stella Gemmell

Stajali su u tišini, jedan i drugi utonuli u misli. Helikaon je zurio pred sebe, u plamenove koji kao da su se iz tvrđave dizali do neba. Neprijatelji su zapalili skladišta i manje drvene zgrade iza palače. Žene i djecu su pobili, kao i mnoge branitelje, a utvrđeni grad noćas će obaviti tuga koja će potrajati još mnoge noći. Bližila se ponoć kad je Ksant napokon ponovno stigao do stjenovite obale, ispod samih oštećenih Morskih vrata, a Helikaon i Geršom polako su se popeli strmom stazom. Kod vrata su sreli vojnike iz Trojanskoga konja, koji su mu rekli da je Hektor zarobio mikenskoga vođu i nekoliko njegovih časnika pa ih je zatočio izvan grada. – Smrt bi im trebala biti duga, a krici glasni – primijeti Geršom. Ni dvadeset Mikenjana nisu uhvatili žive, ali među njima je bio admiral Menad. Doveli su ga pred Hektora na otvoreni prostor pred velikim Zemaljskim vratima, a u blizini je pognuto sjedilo nekoliko zarobljenih ratnika, vezanih ruku. Hektor je skinuo mjedeni šljem i prstima prešao kroz oznojenu zlatnu kosu. Bio je umoran do kostiju, oči su ga pekle, a grlo mu se osušilo. Pružio je šljem svom štitonoši Mestaru pa otkopčao prsni oklop, skinuo ga i spustio u travu. Mikenski admiral iskoračio je i u znak pozdrava šakom dotaknuo svoj prsni oklop. – Ha! – podsmjehnuo se. – Sam ratni kraljević! – Slegnuvši ramenima, počešao se po crnoj i srebrnoj bradi. – Pa dobro, nije nečasno izgubiti od tebe, Hektore. Možemo li razgovarati o uvjetima moje otkupnine? – Nisi moj zarobljenik, Menade – odgovori Trojanac umorno. – Napao si Helikaonovu tvrđavu i ubio mu ženu. Kad se vrati, odlučit će o tvojoj sudbini. Sumnjam da će na umu imati otkupninu. Menad je tiho opsovao, a onda raširio ruke, prodorno gledajući u sugovornika. – Kažu da ne odobravaš mučenje. Je li to istina? 28

Troja

– Jest. – Onda bolje da se izgubiš, Trojanče, jer kad se Helikaon vrati neće nas htjeti samo pobiti. Nedvojbeno će nas sve spaliti. – I zaslužit ćete – odgovori Hektor, a onda priđe bliže, no glas mu je i dalje bio tih. – Slušao sam o tebi i o tvojim brojnim hrabrim djelima. Reci, Menade, kako se junak prihvati zadaće da ubije ženu i dijete? Admiral ga upitno pogleda i odmahne glavom. – Koliko si u svom mladom životu vidio mrtvih žena i djece? Na desetke? Na stotine? Pa, ja sam ih vidio na tisuće kako skvrčeni leže na ulicama svakoga zauzetog grada i gradića. Da, isprva mi se okretao želudac, razmišljao sam o gubitku života, divljaštvu i okrutnosti. – Slegnuo je ramenima. – Nakon nekog vremena i gomile mrtvih tijela više nisam razmišljao o tome. Kako se junak prihvati takve zadaće? Znaš odgovor: vojnikova dužnost je da bude odan. Kad kralj zapovjedi, slušamo. – Za tu ćeš odanost platiti visoku cijenu – upozori ga Hektor. – Većina vojnika na kraju plaća takvu cijenu – odgovori Menad. – Zašto nas odmah ne ubiješ, na čist način? Pitam te kao jedan ratnik drugoga. Ne želim tom zlom kopiletu pružiti zadovoljstvo da čuje moje krikove. Prije nego što je Hektor stigao odgovoriti vidio je da im, prolazeći pokraj zarobljenika, prilazi Helikaon, a s njim je bio krupni Egipćanin Geršom. Slijedilo ih je dvadesetak bijesnih Dardanaca s noževima i toljagama u rukama. Menad se uspravio u punoj visini i sklopio ruke na leđima, a na licu mu je bio strog, nedokučiv izraz. Helikaon zastane ispred njega. – Došao si u moju zemlju, donoseći vatru i užas – rekao je glasom hladnim poput zime. – Ubio si mi ženu te žene i djecu mojih ljudi. Je li ubojstvo jedina vještina koju vi Mikenjani težite usavršiti? 29

David i Stella Gemmell

– Ah – odgovori admiral – održat ćemo raspravu o ubojstvu? Da sam ovdje pobijedio, proglasili bi me mikenskim junakom koji je pobijedio zloga kralja. No izgubio sam. Ne nastoj me poučavati, Helikaone Spaljivaču. Koliko si bespomoćnih ljudi ubio? Koliko je žena i djece poginulo u tvojim pohodima na mikenska sela? Iza njih, mnoštvo Dardanaca spremalo se napasti mikenske zarobljenike. – Natrag! – poviče Helikaon, okrenuvši se prema njima. – U našemu gradu gore kuće i mnogima ondje treba pomoć. Idite! Ove ljude prepustite meni. Neko je vrijeme šutke stajao, a onda je pogledao Hektora i upitao: Što kažeš, prijatelju? Ti si ga zarobio. Upitani pogleda sudruga, primjećujući da je bijesan i da mu je potrebna osveta. – Put kojim prolazi vojnik uži je od oštrice mača. Korak na jednu stranu oslabljuje ga i čini ga lošijim borcem, a korak na drugu stranu pretvara ga u čudovište. Noćas je Menad skrenuo sa staze i zato je proklet. Njegova je tragedija da služi Agamemnonu, nemilosrdnomu kralju, lišenom čovječnosti. U bilo kojoj drugoj vojsci Menad bi ostao vjeran svom srcu i sjećali bi ga se kao junaka. Prije nego što ga osudiš na smrt ispričat ću ti priču, ako smijem. – Budi kratak. – Kad sam bio dječak – nastavio je Hektor – čuo sam priču o mikenskoj galiji koju su izvukli na obalu Kitere, blizu ribarskoga naselja. Pojavila se gusarska flota koja se spremala napasti selo, pobiti muškarce i djecu, a žene zarobiti. Iako kapetan galije nije imao veze s tim selom niti su mu ondje bili prijatelji, poveo je svoje ljude u bitku pod vrlo nepovoljnim okolnostima. Dvadeset dva njegova vojnika poginula su, a i sam je bio teško ranjen, no spasio je selo. Tamošnje stanovništvo još slavi dan svog spasa. – A to si bio ti, Menade? – upita Helikaon. 30

Troja

– U to vrijeme bio sam mlađi i nisam znao postupati – odgovori admiral. – Ovoga ljeta – tiho nastavi Helikaon – vidio sam kako vojnik plače jer je usred bitke slučajno ubio dijete. Ja sam toga vojnika poveo u bitku, odveo sam ga u selo i učinio ga ubojicom. Imaš pravo, Menade. Nije na meni da tebe ili bilo koga drugoga poučavam o ratnome zlu. Zašutio je i okrenuo se. Hektor ga je pogledao, ali izraz lica njegova prijatelja bio je nedokučiv. Napokon se ponovno obratio Menadu. – Zbog toga djeteta i stanovnika Kitere poklanjam ti život. – Okrenuo se prema Hektoru. – Neka tvoji ljudi otprate zarobljenike do obale. Ondje je oštećena mikenska galija. Jedva je u stanju ploviti, ali neka je uzmu i pokušaju stići do Imbrosa. Admiral iskorači kao da će govoriti, ali Helikaon podigne ruku i reče hladno: Nemoj me krivo shvatiti, Menade. Ako te ikad ponovno vidim, izrezat ću ti srce i njime nahraniti vrane. Pripadnici Trojanskoga konja iz Dardana odjahali su na jugozapad, sve dok se pred njima nije ukazala Troja. Tek tada im je Hektor zapovjedio da se utabore u šumi nedaleko od grada. Ondje su sjedili u hladnoj noći, dok je ledeni vjetar čak i logorske vatre činio manje toplima, a misli su im bile mračne. Malo iza brežuljaka čekale su ih obitelji, voljeni koje nisu vidjeli već više od dvije godine. Hektor je šutke stajao na padini šumovita brežuljka, a duh mu je obuzela duboka tuga. Sutra će za te preživjele prirediti mimohod pa će im klicati dok budu ulazili u grad. Ali oni koji su dali najveći doprinos u tome gadnom ratu neće jahati ulicama posutima cvijećem niti će im zadivljene mlade žene oko ramena stavljati vijence. Krv tih junaka natopila je tlo daleke Trakije, a pepeo 31

David i Stella Gemmell

su im u stranoj zemlji raznijeli vjetrovi, dok su se drugi utopili u Helespontu ili su pali pod zidinama Dardana. Čak ni neki od preživjelih neće uživati u klicanju koje su zaslužili jer je kralj Prijam smatrao da pobjednička povorka nije mjesto za bogalje. – Tako ti bogova, dječače, nitko ne želi vidjeti kakav je rat uistinu. Žele gledati junake, visoke, jake, snažne i zgodne. – Ta je primjedba naljutila Hektora; ne zato što je bila okrutna i nezahvalna, nego zato što je bila istinita. Zato je zapovjedio da, kad padne mrak, ranjenike i osakaćene odvedu u kuće za liječenje, da ih krišom otpreme u grad, kao da ih prekriva sramota. Pogledao je kola koja su nedavno stigla iz grada. Samo su jedna dopremila hranu za njegove ljude, a još dvoja dovezla su dvije tisuće novih, bijelih ogrtača kako mnoštvo ne bi vidjelo da umorni ljudi, koje su iscrpile godine pune bitaka, dolaze kući umrljani krvlju i prljavštinom. Umjesto toga, zadivljeno će gledati slavne junake. Njegov brat Dios popeo se na brdo i stao pokraj njega. – Hladna noć – prokomentirao je, čvršće se umatajući u plašt. – Ne osjećam je – odgovori mu brat, odjeven u jednostavnu, izblijedjelu žutu tuniku koja mu je dosezala do koljena. – Zato što si Hektor – primijeti Dios dobrodušno. – Ne, nego sam dvije godine proveo u Trakiji, gazeći po snijegu i ledu u planinama. Ne moraš ostati s nama, brate, vrati se u svoju toplu kuću. – Večeras si neraspoložen. Nisi li sretan što si se vratio? Hektor je gledao Troju, razmišljajući o ženi, sinu, o svojim gospodarskim dobrima i krdima konja u sjevernoj ravnici, a onda je odgovorio: Još nisam kod kuće. Kako je Andromaha? – Dobro, iako je ljuta. Našemu ocu zamjera što je noćas ovdje zadržao vojsku. Rekla mu je da vojnici zaslužuju da se prema njima mnogo bolje postupa. 32

Troja

– Oboje su u pravu – ocijeni Hektor. – Ljudi svakako zaslužuju da se prema njima bolje postupa, ali sutra će uživati u pohvalama. Povorka je važna jer će pomoći prikriti naš neuspjeh. – Kako možeš govoriti o neuspjehu? – iznenađeno upita Dios. – Nisi izgubio ni jednu bitku, a ubio si neprijateljskoga kralja. I ja i narod to nazivamo pobjedom pa bi trebao i ti. Hektora obuzme za njega neuobičajen bijes, ali nije dopustio da mu se to osjeti u glasu. – Prešli smo tjesnace da bismo obranili trakijsku zemlju i zaštitili svoga saveznika, kralja Reza, no on je mrtav, a Trakija je izgubljena. Neprijatelj se skuplja preko Helesponta i sprema se navaliti. Svi sjeverni trgovački putovi za nas su izgubljeni. Zvuči li ti to kao pobjeda? – Shvaćam te, brate – odgovori Dios tiho – no sa svojim ljudima otišao si u Trakiju da pomogneš obrani. Poraz je pretrpio Rez, a ne trojanski ratnici. Legenda o tebi nije okaljana. – Neka velike boginje odnesu legendu – odbrusi Hektor – a s njom neka dvaput odnesu izopačenu političku stvarnost, gdje se porazi mogu rastaliti i ponovno izliti u sjajne pobjede. Istina je da je neprijatelj stekao nadzor nad sjeverom. Sad će nas Agamemnon napasti na našim područjima, a doći će s velikom vojskom. – Uništit ćeš ga – odgovori Dios. – Gospodar si bitaka, to znaju svi oko Velike zelene pučine. Nikad ne gubiš. Hektor pogleda mlađega brata u čijim je očima sjalo divljenje. Osjetio je dodir straha, a želudac mu se zgrčio. U bitki kod Karpeje od smrti ga je dijelio samo jedan udarac mačem. Dobro naciljana strelica ili bačeno koplje probili bi mu vrat, a kamen iz praćke mogao mu je smrskati lubanju. Doista, da Banoklo nije poveo gotovo samoubilački napad na neprijateljsku pozadinu, Hektorov bi duh sada putovao Mračnom cestom. Pomislio je na to da bratu ispriča o strahovima, rukama koje su se tresle i besanim noćima, a što je bilo još gore, o sve jačoj boli u lijevome ramenu i desnome 33

David i Stella Gemmell

koljenu. Želio je reći: I ja sam čovjek, baš kao i ti, Diose. Kao svaki vojnik koji sjedi ondje uz logorsku vatru, dobivam modrice, krvarim i starim. Nastavim li se boriti u jednoj bitki za drugom, jednoga dana sreća će me napustiti, a s njom i krv koja znači život. No ništa od toga nije rekao. Za Diosa, za vojnike i stanovnike Troje, davno je prestao biti samo čovjek. No sada je, kao i sutrašnja povorka, bio lažni, ali sjajni simbol trojanske nepobjedivosti, a svaki sljedeći dan čvršće ga je vezao uz tu laž. – Čekaj dok vidiš Astianaksa – javi se ponovno Dios. – Dječak je narastao, Hektore. Sad su mu gotovo tri godine, a lijepo je i hrabro dijete. Njegov sugovornik se opusti i nasmiješi. – Jedva čekam da ga vidim. Povest ću ga na jahanje u brdima. Uživat će u tome. – I ja sam ga poveo prije nepunih tjedan dana. Postavio sam ga pred sebe i dopustio mu da drži uzde. Jako mu se svidjelo, posebno galop. Hektoru se stegne srce. Tijekom dugih, mračnih i krvavih mjeseci ratovanja sanjao je o tome da dječaka povede na prvo jahanje, da bude uz njega i sluša njegov smijeh. Ta mala težnja održavala ga je usred ratnoga užasa i okrutnosti. – Je li se bojao? – upitao je. – Ne, daleko od toga. Stalno mi je vikao da brže jašimo. Neustrašiv je, Hektore. Dakako, ništa manje ne može se ni očekivati od tvoga djeteta. Tvoga djeteta. Osim što nije moj, pomisli Hektor. Skrivajući tugu, pogledao je grad. – Je li otac dobro? Dios nije odmah odgovorio, a onda je slegnuo ramenima. – Stari – rekao je, spustivši pogled. – I više pije? Dios je oklijevao. – Vidjet ćeš ga sutra – naposljetku je odgovorio. – Bit će najbolje da sam prosudiš. 34

Troja

– I hoću. – A što je s Helikaonom? Do nas su došle vijesti da je potopio Agamemnonovu flotu. Sve ih je spalio. Mogu ti reći da je to ohrabrilo duhove. Ledeni vjetar ponovno je zapuhao, šušteći u granama nad njihovim glavama. Ovaj put se Hektor stresao, ali ne od hladnoće, nego zato što je ponovno vidio blijedo, mrtvo lice Helikaonove supruge, lijepe Halisije, dok su joj truplo nosili u tvrđavu. Hektor je čuo priču o njezinu posljednjemu jahanju. Uzevši sa sobom sina, uzjahala je velikoga, crnoga konja, a onda je, kroz neprijateljske redove, projahala niz klisuru, do mosta poznatoga kao Parnijeva ludost. Progonili su je, znajući da im neće pobjeći, jer most je uništila vatra. Prikliještena između ubojitih vojnika i dubokoga ponora, petama je podbola konja i preskočila široku provaliju. Nitko ih se nije usudio slijediti. Spasila je sina, ali ne i sebe. Proboli su je kopljem dok je jahala te je nasmrt iskrvarila kad je Helikaon došao do nje. Diosov glas vratio je Hektora u sadašnjost. – Moramo razgovarati o putu kojim će ići pobjednička povorka. Ti ćeš se voziti u očevim svečanim ratnim kolima. Upravo ih lašte i nanose novi sloj pozlate. Dovest će ti ih prije zore. Otac ima dva posve bijela konja koji će vući kola. – Nasmiješio se. – Izgledat ćeš kao mladi bog. Hektor duboko uzdahne i skrene pogled na grad. – A put? – Cijeli puk jahat će kroz donji grad, a onda kroz Skejska vrata pa alejom do palače, gdje će ih Prijam pozdraviti i predati nagrade junacima koje si imenovao. Poslije će na Hermesovu trgu uslijediti gozba zahvalnosti. Otac se nada da ćeš ondje održati govor. Predlaže da okupljenima govoriš o pobjedi kod Karpeje jer je najnovija. – Najnovija je bitka kod Dardana – ukaže Hektor. – Da, ali zbog Halisijine smrti priča je previše tužna. 35

David i Stella Gemmell

– Naravno. Ne možemo dopustiti da priče o krvi i smrti pokvare pripovijedanje o ratu. Kalkej, majstor u radu s mjedi, sjedio je u bakljama obasjanome megaronu, glavnoj prostoriji Dardana, i trljao obamrle prste lijeve ruke. Uskoro mu se vratio osjet, a vršci prstiju počeli su ga peckati. Onda je počela drhtavica. Zurio je u ukočenu ruku, čekajući da se prestane tresti, no drhtavica se pojačala, kao da su mu nevidljivi prsti zgrabili ručni zglob pa ga tresu. Razdraženo je stisnuo šaku, a onda je prekrižio ruke kako nitko ne bi vidio što se događa. Nitko ga nije ni mogao vidjeti. Gipćo Geršom rekao mu je da čeka na tome hladnom, praznom mjestu. Kalkej se osvrtao po me garonu. Krv je zaprljala pod s mozaikom. Mjesta koja je poprskala osušila su se, ali drugdje, na sagovima i u dubljim žljebovima mozaika, još je bila ljepljiva i nije se zgrušala. Pokraj zida ležao je slomljeni mač. Kalkej je prišao i podignuo ga. Puknuo je na polovici oštrice. Kalkej je debelim prstima prešao po kovini. Bio je loše izliven pa je majstor zaključio da su upotrijebili previše kositra. Bakar je meka kovina, a dodavanje kositra činilo ga je čvršćim i korisnijim, no kako je ova oštrica bila pretvrda postala je krhka i pukla je od udarca. Vratio se do sofe i ponovno sjeo. Ruke su mu se prestale tresti, ali premda je to bio blagoslov, drthtavica će se vratiti. Snašlo ga je prokletstvo svih majstora koji su radili s bakrom. Nitko nije znao uzrok. Uskoro će i on šepajući hodati uz pomoć štapa. Pričalo se da je čak i Hefest, bog kovača, bio hrom. Stari Karpit s Mileta na kraju je oslijepio, a zakleo se da bakar koji se topi u zrak ispušta otrov. Kalkej nije mogao provjeriti tu tvrdnju, ali vjerovao je u nju pa je svoje kovačko ognjište podignuo vani, kako bi se otrovi raspršili na zraku. 36

Troja

Ne možeš se žaliti, rekao je sam sebi. Bilo mu je pedeset godina, a drhtavica je tek sad počela. Karpit ju je podnosio gotovo dvadeset godina prije nego što ga je izdao vid. Vrijeme je prolazilo pa je Kalkeja, koji nikad nije bio strpljiv, obuzimala sve veća razdraženost. Ustao je sa sofe i izišao na noćni zrak. Iz središta tvrđave dizao se crni dim, jer baklje su još tinjale. Unatoč činjenici da ih je uništavanje očito oduševljavalo, neprijatelji su bili vrlo neučinkoviti, pomisli Kalkej. Mnoge zapaljene zgrade pretrpjele su samo površinsku štetu, a Mikenjani su zanemarili potpornje mosta iznad Parnijeve ludosti. Sjekirama i mačevima udarali su po daskama da ih oslabe, a onda su po ravnome drvu polijevali ulje i zapalili ga. Idioti nisu shvatili da mostu čvrstoću pružaju upravo potporni stupovi, na objema stranama usađeni duboko u stijene. Kako su potpornji ostali na mjestu i vatra ih nije oštetila, most se mogao ponovno sagraditi za nekoliko dana. Pogledao je nadesno. U svjetlu mjesečine vidio je kako tri čovjeka guraju široka ručna kolica na koja su položili trupla nekoliko žena i djece. Kotač je naišao na neravninu na cesti pa su se kola zatresla. Jedna od mrtvih žena skliznula je u stranu, a tunika joj se podignula, otkrivši bedro. Muškarci su odmah zaustavili kolica, a jedan je požurio pokriti njezinu golotinju. Čudno, pomisli Kalkej. Kao da ona mari za to! Odšetao je u megaron, gdje je nekoliko poslužitelja postavljalo baklje u držače na zidu. – Hej, ti! – pozove Kalkej jednoga od njih. – Donesi mi kruha i vina. – A ti si ... ? – upita poslužitelj mrzovoljno. – Gladan i žedan čovjek – glasio je odgovor. – Jesi li kraljev gost? – Jesam. Zovem se Kalkej. 37

David i Stella Gemmell

Poslužitelj se naceri. – Zbilja? Luđak iz Mileta? Njegov sugovornik uzdahne. – Nisam iz Mileta, ali da, tako me nazivaju neki idioti. Poslužitelj mu donese plitku zdjelu s kruhom i sirom te vrč vina s vodom. Kruh nije bio svjež, ali kad ga je namazao sirom bio je dovoljno jestiv. Kalkej je pijuckao vino gledajući velika vrata i sjene koje je iza njih bacala mjesečina. Poželio je da dođe Helikaon, kako bi ovdje mogao završiti posao i poći u Troju, svojim novim kovačkim ognjištima. Razočarali su ga prvi pokušaji da rastali kovinu dobivenu iz crvenih stijena. Čak i najužarenija peć proizvela je beskorisnu sivu smjesu. Zaključio je da vatra mora davati još veću vrućinu pa je zapovjedio da se na sjevernoj terasi Troje, gdje je vjetar oštro puhao, podigne novo kovačko ognjište. No trebao je više vremena, a i više zlata. Bio je uvjeren da će Helikaon razumjeti. Ako Kalkej uspije, nagrada će biti golema. Mačevi, koplja, vrhovi strijela i oklopi moći će se izrađivati od crvenih stijena kojih je diljem istoka bilo dovoljno. Više neće morati brodovima dopremati kositar s udaljenih otoka iza Velike zelene pučine, ni meki bakar s Cipra i ostalih zemalja koje su držali Mikenjani. Oruđe od kovine, plugove, čavle i obruče za bačve, mogli bi praviti za samo dio cijene bakra. Dvaput su zamijenili goruće baklje prije nego što se vratio Helikaon. Ušavši u megaron, praćen petoricom mladića koji su koračali pokraj njega, povikao je poslužitelju da donese vode. Pristalo lice bilo mu je uprljano, a dugu tamnu kosu vezao je u konjski rep koji mu je padao na ramena. Prišao je izrezbarenomu prijestolju, teško se spustio na njega, naslonio se i zatvorio oči. Obratilo mu se nekoliko ljudi koji su bili s njim. Kalkej je slušao kako se žale na nepremostive poteškoće koje ih čekaju. Ovo je nemoguće izvršiti zbog onoga, a to nije izvedivo zato što ... Kalkej je osjetio 38

Troja

navalu razdraženosti. Glupi ljudi lijenih umova! Umjesto da rješavaju probleme, gubili su vrijeme tražeći razloge da dokažu kako su rješenja nedostupna. Nije mogao razumjeti zašto Helikaon dopušta da oko njega budu takvi glupani. Poslužitelj je donio srebrni pehar za vino i vrč do vrha pun hladne vode. Helikaon je napunio vrč i iskapio ga. Javio se mladić s čupercima crvene brade: Samo ponovna izgradnja mosta trajat će mjesecima, a nema dovoljno drvene građe da bismo obnovili skladišta i druge zgrade koje su Mikenjani uništili. Nema dovoljno drvodjelja ni drvosječa – doda drugi. A sigurno ni dovoljno mozgova! – razbjesni se Kalkej, uspravivši se u svoj visini. Ljudi oko kralja zašutjeli su i okrenuli se prema njemu. Odlučno je pošao prema njima, posramljujući ih pogledom. – Vidio sam ostatke mosta. Može se popraviti za nekoliko dana. Tako ti bogova, Helikaone, nadam se da su ti maloumnici bolji borci nego mislioci. – Prijatelji moji – obrati se Helikaon ljutitim pratiteljima – ovo je Kalkej. Prije nego što zaključite da ćete ga mrziti, morate znati da ga neće biti briga za to. Svi ga već mrze pa zato odbacite bijes i pustite nas da porazgovaramo. Kalkej je pričekao dok nisu otišli, ne osvrćući se na hladne poglede koje su mu u prolazu dobacivali, a onda je prišao Helikaonu. – Blizu sam odgovora – izvijestio je – ali trebam zlato. Helikaon je polako, duboko udahnuo, a lice mu se smračilo. Kalkej je iznenada postao živčan, a pogledavši kralja u oči ondje nije vidio prijateljski izraz, nego mu se safirni pogled, naprotiv, učinio odbojnim. – Jesam li ... jesam li te nečim uvrijedio? – upitao je. – Uvrijedio? U tebi je velika suprotnost, Kalkeju, jer u tvojoj pojavi kriju se i genij i idiot. Moje ljude nazivaš maloumnima, ulaziš u moju dvoranu bez pozdrava, bez utješnih riječi za boli koje je neprijatelj ovdje nanio, nego samo drsko tražeći još moga zlata. 39

David i Stella Gemmell

– Ah – odvrati Kalkej – sad razumijem. Uvredljivo je to što ne pokazujem hinjenu sućut. Ispričavam se, ali uistinu trebam još zlata. Mislim da sam blizu, Helikaone. Peći moramo još više užariti, kako bi izgorjelo još više nečistoće. Mislim da će onda ... – Dosta! – zagrmi Helikaon, izvukavši mjedeni nož, a Kalkej zaprepašteno i uplašeno ustukne. Usta su mu se osušila, a sad su mu se obje ruke tresle. Helikaon priskoči, lijevom rukom ga zgrabi za tuniku, a desnom podigne bodež, tako da se sjajna oštrica našla iznad majstorova lijevoga oka. Nakratko su obojica nepomično stajala, a onda Helikaon tiho opsuje i duboko uzdahne. Vrativši nož u korice otišao je do prijestolja, ponovno napunio srebrni pehar vodom i svojski otpio, a kad je pogledao Kalkeja, oči mu više nisu bile pune bijesa. – Kad je čovjek kojega si uvrijedio došao kući – počeo je – pronašao je pobijene ženu i djecu. I ne, nisu vješti obrtnici, ni majstori, nego su mornari. Danas sam ih zadržao uza se da bi imali što raditi i na što misliti, osim na strašan gubitak koji su pretrpjeli. Ali ti to ne razumiješ, je li? To i ne može razumjeti osoba koja govori o hinjenoj sućuti. Kalkej je zaustio da nešto kaže, ali Helikaon podigne ruku: Ne, ne raspravljajmo više o tome. Sutra plovim za Troju. Ostat ćeš ovdje. Želim da poprave most i da naprave nova Morska vrata, a onda možeš ustrojiti radnike da obnove skladišta. – Imam mnogo posla u Troji – ukaže Kalkej, no u sugovornikovim očima ponovno je ugledao hladni sjaj. – Dakako, s veseljem ću ovdje pomagati. – Mudro od tebe. Kalkej uzdahne. – Onda su to valjda prve mudre riječi koje sam danas izrekao. Imao si pravo, Helikaone, uistinu sam idiot. Posljednji si čovjek kojega bih uvrijedio, ne zato što trebam tvoje zlato, nego zato što si stajao uz mene i podržavao me kad su me 40

Troja

drugi nazivali luđakom. Zato se nadam da ćeš mi oprostiti i da ćemo trenutke bijesa ostaviti za sobom. Helikaon zadobije opušteniji izraz, ali nije se nasmiješio, a u tmurnim, silovitim plavim očima nije mu se pojavila toplina. – Obojica smo ono što jesmo – rekao je. – Ti zaboravljaš na patnje drugih, ali nikad nikoga nisi živa spalio niti si likovao slušajući krikove. Nakratko je zašutio, a onda nastavio: Kažeš da se most može brzo obnoviti? Njegov sugovornik potvrdi glavom. – Za dvadeset dana mogao bi biti u uporabi. Sumnjam da će ti, u ovo vrijeme, prije zatrebati. – Zašto? – Bogat si, Helikaone, ali priljev tvoga bogatstva ovisi o trgovini. Moglo bi se pokazati da je svaka zlatna šipka koju uložiš u ponovnu izgradnju Dardana zapravo brzopleto rasipništvo ako Mikenjani ponovno navale, a ako se rat otegne možda će ti zatrebati sve tvoje zlato. – I što savjetuješ ...? – Izvrši samo privremene popravke, uz nisku cijenu, i premjesti riznicu iz Dardana. Helikaon odmahne glavom. – Ono prvo ne mogu učiniti. Ovdje nema nacije, Kalkeju, nego samo mješavine naroda koji su došli u Dardaniju u potrazi za bogatstvom: Hetita, Frigijaca, Tesalaca, Tračana i još mnogo njih. Poštuju moje zakone i plaćaju mi poreze jer ih štitim od neprijatelja i uništim one koji mi se suprotstave. Ako pomisle da se više ne pouzdajem u svoju sposobnost da obranim zemlju, izgubit će vjeru u mene pa se tada neću suočiti samo s provalom sa sjevera, nego i s pobunom iznutra. Ne, popravci moraju biti temeljiti i obavljeni tako da traju. – Onda će se to i ostvariti – složi se Kalkej. – No riskirat ću da te ponovno uvrijedim pa ću upitati što je s mojom prijašnjom 41

David i Stella Gemmell

molbom. Kako nema naznaka da će ovaj rat prestati, moj posao postaje još važniji. – Znam. Pomogneš li mojim ljudima ovdje, pobrinut ću se da te u Troji dočeka zlato. – Helikaon umorno ustane. – Silno se pouzdaješ u crveno kamenje, Kalkeju. Nadam se da se ne varaš. – Ne varam se. Uvjeren sam da sam u pravu. Do sljedećega ljeta, Helikaone, donijet ću ti najbolji mač na svijetu.

pov ijest se

isprepleću

u epskoj r ekonst rukciji

Do sada izašlo:

su za

heroje.

w w w. moz aik- k njiga. hr

169,00 kn ISBN 978-953-14-1515- 6

GEMMELL

PAD KRALJEVA

t roja nskog mita.

DAVID i STELLA

i legende

DAVID i STELLA GEMMELL

TROJA pad kraljeva