Ponos i predrasude samo su pola priče...
jo baker Očaravajuće... Briljantno zamišljena i s ljubavlju ispričana priča o događajima koji se odvijaju među poslugom u kući obitelji iz romana Ponos i predrasude. maggie Shipstead, autorica seating arrangements
Jo Baker U KUĆI LONGBOURN
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga stodevedesetšesta Naslov izvornika
Longbourn
Copyright © 2013 by Jo Baker Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Korektor
Srđan Boban Ilustracija na naslovnici
© Elisabeth Ansley / Trevillion Images Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2015.
ISBN 978-953-14-1704-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 893402. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Jo Baker
U kući Longbourn S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ
Za Clare, sa zahvalnoťću na njezinoj pozornosti, obzirnosti, strpljenju
“Koja je pohvala vrednija od pohvale pametnog sluge?”
PRVI DIO
PRVO POGLAVLJE
Batler... gospođa Hill i dvije sluškinje...
O
djeća se ne bi mogla nositi da se ne pere i ne glača, jednako kao što se ne bi moglo hodati bez odjeće, barem ne u Hert fordshireu, i ne u rujnu. Dan za tjedno pranje rublja u kućanstvu nije se mogao izbjeći, ali pomisao na njega svejedno je snuždila Sarah. Zrak je bio oštar u četiri i pol ujutro, kad je počela raditi. Željezna ručka pumpe bila je hladna, a ozebline na rukama zapekle je iako su bile zaštićene rukavicama kad je izvukla vodu iz tame ispod zemlje u pripremljeno vjedro. Pred njom je dug dan, a ovo je tek početak. Svuda oko nje vladao je muk. Ovce su se u skupinama skutrile na brdu; ptice u živicama nakostrušile su se kao čkaljev cvijet; u šumi, opalo lišće šuškalo je pri ježevu prolasku; potok je svjetlucao preko kamenja odražavajući svjetlo zvijezda. Malo dalje, u štali, krave su dahtale oblačiće mirisne pare, a u svinjcu se je trzala krmača, s praščićima priljubljenim uz trbuh. Gospođa Hill i njezin suprug su u svom majušnom potkrovlju spavali mrtvačkim snom malaksalih; dva kata niže, u glavnoj spavaonici, gospodin i gospođa Bennet su ispod svoje koperdeke bili kao dvije grbe u crkvenom dvorištu. Mlade dame, svih pet njih, spavale su u svojim krevetima i sanjale o onome o čemu mlade dame sanjaju. A sve je to obasjavalo ledeno svjetlo zvijezda; obasjavalo je crijepove od škriljevca i popločeno dvorište i zahod i ukrasno grmlje i mali 13
Jo Baker
gustiš uz travnjak, i jatašca fazana, i Sarah, jednu od dvije sluškinje u Longbournu, koja je pritisnula ručku pumpe i napunila vjedro, već bolnih dlanova gurnula ga u stranu pa ispod pumpe postavila drugo vjedro da i njega napuni. Iznad brežuljaka na istoku nebo je već blijedilo u prozirnu modroljubičastu boju. Dahom zamagljujući zrak, Sarah je zagurala ruke pod pazuha, podigla glavu i maštala o divljini onkraj obzora gdje se već posve razdanilo i kako će, kad njezin dan završi, sunce još uvijek obasjavati neka druga mjesta, Antiguu i Barbudu i Jamajku gdje tamni muškarci rade polunagi, i Amerike u kojima Indijanci ne nose gotovo nimalo odjeće i stoga je veoma malo posla oko rublja, i kako će jednoga dana i ona otići onamo i više nikad neće morati prati tuđe donje rublje. Jer, pomislila je namještajući vjedra na obramnicu, saginjući se ispod nje i teturavo uspravljajući, nitko se zapravo ne bi trebao baviti tuđim prljavim rubljem. Mlade se dame možda ponašaju kao da su ispod odjeće glatke i zapečaćene kao alabasterni kipovi, ali na pod spavaće sobe svejedno bacaju prljave košuljce koje će netko drugi brzo odnijeti i oprati, i time otkrivaju da su slaba, propusna, rascijepljena tjelesna bića što i jesu. Možda joj zato daju upute skrivene iza okvira veza ili preko ruba knjige: ona je izribala njihov znoj, njihove mrlje, krv njihove mjesečnice; znala je da nisu čiste kao anđeli pa je zato nisu mogle gledati u oči. Vjedra su se prelijevala dok je Sarah teturala dvorištem; baš se približavala vratima praonice kad se je poskliznula i izgubila ravnotežu. Vrijeme kao da je usporilo u tom trenutku, pa je stigla vidjeti kako vjedra lete s obramnice i prazne se, vidjeti kako sav njezin trud propada i shvatiti da će je boljeti kad prizemlji. Tad su vjedra udarila o tlo i odskočila, a buka preplašila vrane koje su zagraktale s bukvi; Sarah je tresnula na kamene ploče. Nos joj je potvrdio ono što je već pretpostavila: poskliznula se je na svinjski 14
U kući Longbourn
izmet. Krmača je jučer pobjegla van i svi njezini praščići istrčkarali su za njom, a nitko još nije očistio za njima; nitko nije imao vremena. Dnevni posao uvijek se je prelijevao u naredni dan i ništa nikad nije bilo dovršeno pa nikad nisi mogao reći, Evo, to je to, današnji posao je sav obavljen. Posao je jednostavno odugovlačio i ljenčario i čekao u zasjedi kako bi se ti ujutro poskliznuo. Nakon doručka, Lydia se je smjestila uz kuhinjsko ognjište, podvila noge i pijuckala zašećereno mlijeko jadajući se gospođi Hill. – Ni ne znaš koliko si sretna, Hill, ovako udobno skrivena ovdje dolje. – Ako vi tako kažete, gospođice Lyddie. – Oh, kažem, itekako kažem! Ti možeš raditi što želiš, zar ne, i nitko ti se ne nadvija nad rame i ne gleda što radiš. Gospode! Budem li još samo jednom morala slušati kako mi Jane govori da nešto ne smijem... a samo sam se malo zabavljala... U susjednoj prostoriji, stubu niže u praonici, Sarah je pognuta nad koritom za pranje ribala zaprljani porub. Kad ju je podigla s poda sobe djevojaka, deset centimetara podsuknje bilo je blatnjavo i cijelu se noć namakalo u lugu; sapun nije djelovao na mrlju, ali je njoj nagrizao kožu na rukama, već raspucanu i hrapavu i ozeblu, pa su je ruke pekle. Da Elizabeth mora sama prati svoje podsuknje, često je pomislila Sarah, najvjerojatnije bi bila mnogo pažljivija s njima. Iz bakrenog se lonca pušilo, u njemu se iskuhavalo rublje; zamagljeni prozor ispred Sarah bio je orošen. Preko tamnog, skliskog kamenog poda, vješto je zakoračila s dasaka na podu uz sudopere na daske uz kotao. Ubacila je podsuknju u sivu, uzavrelu vodu, podigla štap za rublje i gurnula tkaninu duboko u lonac istiskujući iz nje zrak, pa promiješala. Rečeno joj je – i zato mora vjerovati – da je svaku podsuknju nužno oprati do blistave bjeline, iako će se zaprljati već pri prvom sljedećem nošenju. 15
Jo Baker
Polly je bila do laktova u hladnom sudoperu od škriljevca, ispirala marame gospodina Benneta i vadila ih jednu po jednu te ih umakala u zdjelu hladne rižine vode da ih uštirka. – Sarah, što misliš, koliko nam je posla ostalo? Sarah se ogledala oko sebe, procjenjujući. Korita u kojima se namakalo rublje; hrpetine prljave odjeće u raznim fazama čišćenja. U nekim kućama u dane pranja rublja uzimaju dodatnu pomoć. Ali ovdje ne; ne dolazi u obzir. U kući Longbourn sami peru prljavo rublje. – Ostale su nam još plahte i jastučnice, i naši košuljci... Polly je obrisala ruke o pregaču i počela nabrajati na prste, ali tad je opazila koliko su zaprepašćujuće ružičasti; namršteno je okretala i proučavala svoje ruke kao nešto zanimljivo, ali nepovezano s njom. Mora da su posve ukočene od studeni, barem zasad. – I ne smijemo zaboraviti pelene – dodala je Sarah. Bilo je to ono nesretno vrijeme u mjesecu kad su sve žene u kući bile razdražljivije, nespretnije i sklonije suzama no inače, nakon čega su krvarile. Pelene su se sad namakale u zasebnom koritu koje je vonjalo kao mesarsko; njih će posljednje prokuhati, u talogu u bakrenom loncu, prije no što lonac isprazne. – Rekla bih da imamo još pet hrpa za pranje. Sarah je srdito prodahtala i potegnula šav ispod ruke; znoj joj je već probio kroz haljinu, a to je mrzila. Haljina je bila od popelina blijede, žućkasto zelene boje koju je gospođa Hill opisala kao vodu Nila, iako ju je Sarah oduvijek smatrala vodom žuči; sama ta neugodna boja nije joj bila važna budući da nije bilo nikoga tko bi ju vidio u njoj, ali kroj ju je doista smetao. Bila je sašivena za Mary i namijenjena za ruke meke kao tijesto, za vez, za glasovir. Nije dopuštala napinjanje i zatezanje pravih mišića i Sarah ju je sad odjenula samo zato što je njezina druga haljina, ona od mišje sive, grube vunene tkanine, bila istrljana 16
U kući Longbourn
vodom i djelomice mokra, i sušila se na užetu kako bi iz nje izvjetrio vonj svinja. – Sljedeće ubaci košuljce – rekla je. – Malo ih promiješaj, a ja ću ih izribati. Poštedi sirote ruke, pomislila je Sarah, iako su i njezine već bile nažuljane i bolne. Premjestila se je od bakrenog lonca na daske uz sudopere, odmaknula da Polly prođe. Tad je kliještima za rublje izvukla jednu maramu iz štirke i gledala kako želatinozne kapljice kapaju natrag u posudu. Polly je vitlala štapom kroz lonac i tupim noktima čupkala donju usnicu. Oči su joj još uvijek bile crvene i još ju je uvijek boljela jezikova juha koju je dobila od gospođe Hill zbog stanja u dvorištu. Ujutro je morala naložiti vatre i nakon toga odnijeti vodu u sobe na katu, i već je bilo vrijeme da posluže nedjeljni ručak; nakon toga su oni jeli, pa se smračilo, a tko normalan zgrće svinjski izmet pod svjetlom zvijezda? Osim toga, nije li tad morala izribati lonce? Jagodice prstiju posve su joj se izlizale od pijeska. Kad smo već kod toga, nije li krivac onaj tko je dopustio da zasun na vratima svinjca olabavi pa je krmača morala samo dobro gurnuti njuškom i vrata su se otvorila? Zar za Sarahin pad i propali trud – osvrnula se oko sebe i nastavila tišim glasom kako je starac ne bi doista čuo – umjesto sirote, izigrane Polly ne bi trebali kriviti gospodina Hilla koji je zadužen za svinje? Ne bi li trebala biti njegova dužnost da počisti za njima? Uostalom, od kakve je uopće koristi taj stari poderanac? Gdje je kad je potreban? Stvarno bi im dobro došao još jedan par ruku, ne govore li to stalno? Sarah je kimala i suosjećajno mrmljala, iako je već davno prestala slušati. Kad je sat u hodniku otkucao četiri poslijepodne, gospodin i gospođa Hill posluživali su obitelji u blagovaonici ostatke nedjeljne 17
Jo Baker
pečenke – uobičajeni hladni obrok u dane pranja – a dvije sluškinje bile su na ograđenom pašnjaku i vješale oprano rublje koje se je isparavalo na hladnom poslijepodnevnom zraku. Jedna Sarahina ozeblina raspucala se od napornog ribanja i prokrvarila; prinijela ju je ustima i usisala krv da ne zaprlja rublje. Načas je stajala zaokupljena osjetima – vreli jezik na hladnoj koži, peckava ozeblina, slana krv, tople usne; stoga nije doista gledala, i možda se je prevarila, ali učinilo joj se da netko hoda puteljkom među živicama na brdu; puteljkom koji je povezivao staru goničku stazu do Londona sa selom Longbourn i novom merytonskom mitnicom. – Polly, gledaj... vidiš? Polly je izvadila kvačicu koju je držala među zubima, zakvačila košulju na uže pa se okrenula i pogledala. Puteljak je prolazio između dvije stare živice; njime su se koristila jata i stada na dugom putovanju sa sjevera. Životinje su se čule i prije no što bi se vidjele, još iz daljine začulo bi se duboko grleno glasanje krava, mrzovoljno gakanje gusaka, jednogodišnje životinje koje dozivaju majke od kojih su odvojene. A kad bi prošle pokraj kuće, sve bi se preobrazilo, kao da je pao snijeg; prolazili su i muškarci iz unutrašnjosti sa svojim neobičnim naglascima, i nestajali i prije no što bi čovjek shvatio da su doista ondje. – Ne vidim nikoga, Sarah. – Ne, gledaj... Sad su se vidjele samo ptice koje su skakutale kroz živice i kljucale bobice. Polly se je okrenula na drugu stranu, zabila vrh cipele u suho tlo i iskopala kamen; Sarah je još časak promatrala. Živica je bila prekrivena starim bukvinim listovima boje čaja, božikovina izgledala gotovo crna na niskome suncu, a ljeskove grane bile su gole na mjestima gdje su tek nedavno postavljene. – Ništa. – Netko je bio ondje. 18
U kući Longbourn
– Možda, ali sad ga nema. Polly je podigla kamen i bacila ga, kao da želi dokazati svoju tvrdnju. Nije ga dobacila do puteljka, ali taj kamen kao da je odlučio. – U redu. S jednom kvačicom u ruci i drugom među zubima, Sarah je zakvačila novi košuljac na uže, i nadalje pogledavajući prema puteljku; možda ju je zavaralo svjetlo i para koja se uzdizala na niskom jesenskom suncu, možda je Polly ipak u pravu – zastala je i dlanovima zaštitila oči – ali tad je ponovno nešto opazila, sad malo dalje niz puteljak, prolazilo je pokraj komada gole živice. Eno ga. Muškarac je, u to je bila sigurna: bljesak sive i crne, dugi, brzi korak; muškarac naviknut na duga pješačenja. Izvukla je kvačicu iz usta i zamahnula rukom. – Eno ga, Polly, vidiš li ga sad? Sigurno je kramar. Polly je coknula jezikom, zakolutala očima, ali ponovno se je okrenula i pogledala. A on je nestao iza kvrgavog gloga. No sad je tu bilo još nešto; Sarah ga je gotovo čula: slabašan zvuk, kao da on – odnosno onaj muškarac koji je sigurno kramar s rovašom na kojem su zarezima zabilježeni računi i naprtnjačom punom trica i tričarija – zviždi. Zvuk je bio tih i neobičan; kao da je dolazio s pola svijeta udaljenosti. – Pol, čuješ li? – Sarah je podigla crvenu ruku zahtijevajući tišinu. Polly se je naglo okrenula i prostrijelila je pogledom. – Ne zovi me Pol, znaš da to ne volim. – Pssst! Polly je zatoptala nogama. – Samo se zbog gospođice Mary moram zvati Polly. – Polly, molim te! 19
Jo Baker
– Samo zato što je ona gospođica a ja nisam, ona se može zvati Mary, a mene se moralo prekrstiti u Polly, iako je i meni krsno ime Mary. Sarah je srdito coknula jezikom i mahnula joj da šuti, još uvijek virkajući prema puteljku. Pollyni ispadi bili su joj i odviše poznati, ali muškarac koji hoda cestama s naprtnjačom na leđima i pjesmom na usnama bio je nešto novo. Kad dame pregledaju njegovu robu, sići će u kuhinju da rasproda jeftinije komade. Oh, da barem ima nešto ljepše što bi odjenula! Nema smisla čeznuti za onom grubom vunenom haljinom, budući da je jednako ružna kao i voda žuči. Ali: pjesmarice i balade, ili vrpce i dugmad, i pokositrene narukvice od kojih će ti ruka za dva tjedna pozelenjeti – oh, kakvu sreću predstavlja jedan torbar na ovom zabitom, mirnom, posve nepromjenjivom mjestu! Puteljak se gubio iza kuće i više se nije moglo ni vidjeti ni čuti nikoga u prolazu pa je prikačila košuljac na uže, rastresla drugi pa i njega objesila, šeprtljava od žurbe. – Polly, daj se primi posla, može? Ali Polly se je ljutito udaljila ograđenim pašnjakom, naslonila na ogradu i obratila konjima koji su slobodno pasli na susjednom polju. Sarah je vidjela kako prekapa po džepu pregače i pruža im voće koje je vjetar otresao sa stabala; neko im je vrijeme milovala njuške dok je Sarah nastavila s poslom. Tad se je Polly popela na ogradu i sjedila na njoj lupkajući petama, pognute glave, škiljeći na niskome suncu. Pola vremena kao da joj vile šapuću na uho, pomislila je Sarah. I iz nježnosti prema Polly – jer dan pranja doista je zamoran dok čovjek još uvijek raste i nije se još posve pomirio s napornim radom – Sarah je sama objesila rublje i dopustila Polly da odluta bez ukora i lati se svog posla, što god to bilo, bacanje grančica u potok ili skupljanje žirova. 20
U kući Longbourn
Kad je Sarah podigla i posljednju praznu košaru za rublje s pašnjaka, mrak se je već spuštao, a dvorište još nije bilo očišćeno. Zalila ga je sivom vodom iz korita za pranje i pustila da lukšija odradi svoje na kamenim pločama. Gospođa Hill bila je neraspoložena kao i uvijek u dane pranja; cijeli je dan bila sama na milost i nemilost zvonaca: Benneti su rijetko uvažavali činjenicu da ona nema nikoga tko bi joj pomogao dok su sluškinje zaposlene rubljem. Kad je Sarah očistila praonicu i peckavih dlanova, bolnih leđa, ruku ukočenih od previše posla ušla u kuhinju, gospođa Hill je postavljala stol za večeru za služinčad. Tresnula je tanjurom hladnog usoljenog mesa o stol i pogledom prostrijelila Sarah, kao da govori, Napusti me i evo što možeš očekivati. Nećeš moći kriviti nikoga osim sebe. Usoljena veprovina bila je neke sivkasto‑ružičaste boje, želatinirana, praktična kad kuhanje nije dolazilo u obzir; Sarah ju je promatrala s prezirom. U kuhinju je plaho ušao gospodin Hill. Iza njega, u dvorištu, Sarah je opazila jednog od težaka sa susjedne farme koji je namjestio maramu oko vrata i podigao ruku u pozdrav. Gospodin Hill samo mu je kimnuo i zatvorio vrata. Otro je ruke o hlače, jezikom istražujući zub koji ga je zabrinjavao. Sjeo je. Veprovina je drhturila na stolu dok je gospođa Hill rezala kruh. Sarah je šmugnula u smočnicu, uzela gorušicu, kamenu stojnicu s ukiseljenim orasima, namaz od jabuka i hren, i taj naramak začina donijela na kuhinjski stol i odložila uz sol i maslac. Osjet joj se polako vraćao u ruke, a ozebline zadavale strašne muke; protrljala ih je, stružući rubom jednoga dlana o drugi. Gospođa Hill mrko ju je pogledala i odmahnula glavom. Sarah je sjela na ruke i osjetila lagano olakšanje: gospođa Hill je u pravu, od češanja će joj samo biti gore, ali ne češati se smrtna je agonija. 21
Jo Baker
Polly je ušetala iz dvorišta u oblaku svježega zraka, rumenih obraza i nevina izgleda, kao da je radila onoliko naporno koliko je od čovjeka razumno očekivati: sjela je za stol i uzela u ruke žlicu i nož pa ih ponovno odložila kad je gospodin Hill pognuo svoje izbrazdano lice prema sklopljenim rukama. Sarah i gospođa Hill također su sklopile ruke i mrmljale s njim dok je molio. Kad je završio molitvu, začulo se je zveckanje i struganje jedaćeg pribora. Veprovina je podrhtavala pod nožem gospođe Hill. – Je li on gore, gospođo? – upitala je Sarah. Gospođa Hill nije ni podigla pogled. – Hmm? – Kramar. Je li još uvijek gore s gospođicama? Mislila sam da će dosad već završiti s njima. Gospođa Hill nestrpljivo se je namrštila pa tresnula jedan komad hladetine na suprugov tanjur, a drugi na Sarahin. – Molim? – Misli da je vidjela kramara – reče Polly. – Vidjela sam ga. – Nisi. Samo bi željela da jesi. Gospodin Hill podigao je pogled s tanjura; blijede oči ošinule su poput biča najprije jednu pa drugu djevojku. Ušutkana, Sarah je gurkala usoljenu veprovinu po tanjuru; smatrajući da je pobijedila, Polly je svoju zgrnula u osmijeh. Gospodin Hill vratio je zlokoban pogled na tanjur. – Nitko nije svratio – rekla je gospođa Hill. – Ne nakon jutrošnjeg posjeta gospođe Long. – Učinilo mi se da sam vidjela nekog muškarca. Učinilo mi se da sam ga vidjela kako hoda puteljkom. – Mora da je bio netko od težaka na farmi. Gospodin Hill prinio je hladetinu ustima, čeljust mu se je ljuljala naprijed‑natrag kao kravi dok je marljivo žvakao s onih nekoliko preostalih zubiju. Sarah je nastojala ne vidjeti ga; taj trik morala je izvoditi pri svakom obroku: ne primijetiti gospodina 22
U kući Longbourn
Hilla. Ne, poželjela je reći; nije to bio nitko od težaka na farmi, nije mogao biti. Vidjela ga je. I čula je kako zviždi onu tihu, neuhvatljivu melodiju. Sama pomisao da je to bio jedan od onih koščatih bedaka, ili jedan od onih gegavih, krezubih staraca na koje naletiš kako sjede na nogostupu i bezubim desnima žvaču lule – ne, to nikad neće povjerovati. Ali znala je da ne bi bilo mudro prosvjedovati, ne u prisutnosti šutljivog gospodina Hilla, razdražljive gospođe Hill i Polly koja je općenito sklona protuslovljenju. Međutim, kad je opazila njezino razočaranje, gospođa Hill malo se je smekšala; ispružila je ruku i gurnula zalutali pramen Sarahine kose natrag pod kapu. – Jedi, dušo. Sarahin osmijeh bio je jedva primjetan i brzo je iščezao. Odrezala je komadić veprovine, umočila ga najprije u gorušicu pa u hren, nakon toga ga prelila kapljicom pikantnog namaza od jabuke, nabola nožem polovicu ukiseljenog oraha i sve to oprezno stavila u usta. Žvakala je. U ustima je osjetila želatinu koja je okusom podsjećala na šunku, s topljivim komadićima mozga i žilavim nitima obraza i komadićima neočekivane hrskavice. Progutala je i brzo otpila gutljaj svog laganog piva. U današnjem danu jedino je dobro to da će uskoro završiti. Nakon večere, Polly, gospođa Hill i ona sjedile su nijeme od umora i dodavale si lonac guščje masti. Sarah je zagrabila bjelkastu grudu i razmekšala je među prstima. Lagano je utrljala mast u bolne dlanove pa savila i skvrčila prste. Iako ju je još uvijek boljela, koža je ponovno bila gipka i nije popucala. Iz ljubaznosti prema ženama, gospodin Hill je u praonici traljavo oprao posuđe; čule su zapljuskivanje vode, struganje i zveckanje. Gospođa Hill lecnula se je strahujući za porculan. Kasnije će gospodin B. pozvoniti iz biblioteke da mu donesu krišku kolača uz čašu vina iz Madeire, na što će se gospodin Hill 23
Jo Baker
razdražljivo prenuti iz sna i odgegati da ga podvori. Otprilike sat vremena nakon toga, gospođa Hill će otići po tanjur pun mrvica i zaprljanu čašu, a Sarah će iz salona pokupiti posuđe od večere dama i na zveckavom ga pladnju donijeti u kuhinju i to će biti to. U dane pranja, posuđe od večere može čekati sutrašnju vodu. U danje pranja, usto, Sarah se nije mogla dovoljno usredotočiti na najnoviju knjigu posuđenu od gospodina B. Umjesto toga, u ruke je uzela njegov stari Courier, mek od brojnog savijanja i presavijanja, i zbog gospođe Hill naglas čitala vijesti od prije tri dana, a tinta joj je packala ruke masne od guščje masti. Čitala je tiho – da ne probudi dijete koje je zaspalo i starca koji je dremuckao – članak o novim nadama u brzu pobjedu u Španjolskoj, i kako je Bonaparte sad primoran na povlačenje i uskoro će morati promijeniti pjesmu, na što je ona o ratu pomislila kao o plesu, a generale zamislila kako se vrte u krug spojenih ruku. Tad se je začula buka. Sarah je pustila da joj novine vise iz ruke. – Jeste li čuli? – Eh? – upitala je gospođa Hill, trepćući s ruba sna. – Što? – Ne znam, vani se čula neka buka. Nešto. Tad se je začulo tiho njištanje i udaranje kopita konja koje je nešto uznemirilo u njihovim pregratcima. – Mislim da je netko vani. – Sarah je odložila novine pa podigla glavu usnulog djeteta sa svog koljena. – Nitko nije vani – rekla je gospođa Hill. Polly se je uspravila, još uvijek tri‑četvrt spavajući. Gospodin Hill nešto je promrmljao, trepnuo, pa najednom ustao brišući bradu. – Što je bilo? – Nešto sam čula. Kratko su svi osluškivali. – Možda su Cigani... – rekla je Sarah. – Što bi Cigani tražili ovdje? – upita gospodin Hill. – Pa konje. 24
U kući Longbourn
– Cigani znaju s konjima; Cigani bi bili pametniji. Ponovno su osluhnuli. Polly je naslonila glavu na Sarahino rame. Oči su joj se sklapale. – Nije ništa. Vjerojatno štakor – presudila je gospođa Hill. – Maca će se pobrinuti za njega. Sarah je kimnula, ali još je osluškivala. Pollyno disanje ponovno je usporilo, tijelo joj se je sve više opuštalo. – Onda u redu – rekla je Sarah. – Vrijeme je za spavanje. Dok je odvezivala steznik, mjesečina je prokapavala ispod zavjesa i namakala tkaninu. U košuljcu, Sarah je razgrnula zavjese i pogledala u dvorište, u mjesec koji je visio golem i žut iznad štala. Sve je bilo jasno, gotovo kao na danjem svjetlu; zgrade su stajale nijeme, prozori mračni; nigdje se ništa nije micalo. Cigana sigurno nije bilo, čak ni štakora koji brza i trčkara naokolo. Da to možda nije bio onaj kramar? Da možda neće prespavati ovdje i u zoru odmagliti prije no što ga itko primijeti? Sad kad mu je naprtnjača prazna, sigurno će otići do neke tržnice ili tvorničkog grada da je iznova napuni. E, to bi stvarno bilo nešto, tako živjeti. Biti u stalnom pokretu i nigdje se ne zadržati ni časka dulje no što želiš; lutati uskim puteljcima i širokim gradskim ulicama, možda čak sve do mora. Sutra, tko zna: mogao bi biti u Stevenageu, ili možda čak Londonu. Njezina svijeća kapala je na propuhu. Sarah je puhnula i ugasila je, pustila zavjesu iz ruke i zavukla se u krevet pokraj tople, usnule Polly. Ležala je i gledala u zastrti prozor: neće ni oka sklopiti, noćas ne, u to je bila posve sigurna; ne kad je mjesečina ovako sjajna, a ona svjesna da bi onaj pokućarac još mogao biti u blizini. Ali budući da je bila mlada i na nogama u napornu poslu od četiri i pol ujutro, a sad je već otkucavalo jedanaest sati, Sarah je ubrzo već tiho disala u dubokom snu. 25
jo baker
Da Elizabeth Bennet mora sama prati svoje podsuknje, pomislila je Sarah, ne bi gazila kroz blatnjava polja. Sluškinjama u kući Longbourn dan je za pranje rublja i Sarine ruke su ispucane i krvare. Život kućanstva ispod stuba, kojim upravlja nježno srce i željezna volja domaćice, gospođe Hill, tek što nije poremetio dolazak novog muškog sluge koji sa sobom donosi tajne i miris mora. Jer u Engleskoj s početka devetnaestog stoljeća postoji jedan svijet koji mlade dame u salonu na katu nikad neće upoznati: svijet siromaštva, ljubavi i okrutnog rata. Elizabeth Bennet i gospodin Darcy bit će za svoje sluge tek nedostižni ideal. Dolazak tajanstvenog muškarca izazvat će pomutnju među slugama obitelji Bennet pa će ljubavi i mržnje, nestanci i povratci postati svakodnevica u kojoj će sluge baš kao i gospoda na katu proživljavati i tugu i sreću. Roman U kući Longbourn književni je odgovor na jedan od najčitanijih i najomiljenijih romana svih vremena – Ponos i predrasude. Autorica Jo Baker na književnu pozornicu dovodi sluge obitelji Bennet koji se baš poput gospode na katu podjednako dramatično zaljubljuju, liječe slomljena srca i bore s intrigama.
w w w. moz aik- k njiga. hr
149,00 kn ISBN 978-953-14-1704-4