Tana French U ŠUMI

T A N A

Dvadeset godina poslije, Rob Ryan − dijete koje se uspjelo vratiti − detektiv je u dublinškoj policiji. Promijenio je ime. Nitko ne zna za njegovu prošlost. Čak se ni on sam ne sjeća što se dogodilo onoga dana.

Ali, kada na mjestu stare tragedije bude pronađeno tijelo djevojčice, Rob je ponovno uvučen u zloslutni misterij. Za njega i njegovu partnericu u policiji, Cassie, svaki trag nosi nešto kobno… Naizgled normalna žrtvina obitelj krije mnoge tajne. Robova privatna istraga narušava mu duševno zdravlje. A svaki trag neumoljivo vodi natrag… u šumu.

Debitantski roman Tane French U šumi prava je književna senzacija.

Odmah po objavljivanju osvojio je četiri ugledne nagrade za najbolji debitantski kriminalistički roman: nagradu Edgar, nagradu Barry, nagradu Macavity i nagradu Anthony, a Tana French postala je jedna od najznačajnijih suvremenih autorica kriminalističkih romana. Na hrvatski joj je dosad preveden roman Vjerno susjedstvo koji je izazvao veliku pozornost ljubitelja kriminalističkog žanra.

Roman U šumi s engleskoga je preveo Ozren Doležal.

U ŠUMI Ubojstvo priziva sjećanja…

Ljubavničina osveta

Roman

Dvanaest ti je godina. Ljetni su praznici. Igraš se u šumi s dvoje najboljih prijatelja. Nešto se dogodi. Nešto strašno. I njih dvoje zauvijek nestane…

TANA FRENCH U ŠUMI

FRENCH

Zov kukavice

Nijema djevojka

Žena prije mene

Gospodarica smrti

Vjerno susjedstvo

Slučaj Houdini

w w w.mozaik- knjiga.hr

169,00 kn

ISBN 978-953-14-1599-6

≈U svom prvijencu, French vješto balansira između realističnog prikaza policijske istrage i psihološkog trilera.« Publishers Weekly

Tana French U Ĺ UMI

U sumi KB.indd 1

09/04/14 09:07

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stopedesetpeta Naslov izvornika

In the Woods Copyright © 2007 by Tana French Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2013.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafička urednica

Marija Morić Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici

© Silas Manhood Tisak

Tiskara Denona, Zagreb, srpanj 2013.

ISBN 978-953-14-1599-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

U sumi KB.indd 2

09/04/14 09:07

Tana French

U šumi S engleskoga preveo Ozren Doležal

U sumi KB.indd 3

09/04/14 09:07

U sumi KB.indd 4

09/04/14 09:07

Posvećeno mojemu ocu, Davidu Frenchu i majci, Eleni Hvostoff-Lombardi

U sumi KB.indd 5

09/04/14 09:07

U sumi KB.indd 6

09/04/14 09:07

“Vjerojatno je to bila samo nečija ružna crna pudlica.

Ali oduvijek sam se pitao… Što ako je to ipak bio On, ali je ocijenio da nisam vrijedan truda?” tony kushner: Svijetla soba zvana dan

U sumi KB.indd 7

09/04/14 09:07

U sumi KB.indd 8

09/04/14 09:07

PROLOG

Z

amislite ljeto u cjelini pokradeno iz nekog filma o odrastanju čija se radnja događa u malenom gradiću pedesetih godina. Nije to ono irsko, suptilno godišnje doba izmiješano za znalačka nepca, akvarelnih nijansi s prstohvatom oblaka i blage kiše; ovo ljeto je punokrvno i razmetljivo, u vrelini nepomućenog indigo plavetnila.

U ustima je ovo ljeto eksplozija okusa prožvakanih vlati visoke trave, vlastitoga bistrog znoja, čajnih kolačića s maslacem koji se razlijeva iz rupica i protresenih boca crvene limunade s piknika u kućici na drvetu. Škaklja ti kožu vjetrom jurnjave BMX-om u lice, nožicama bubamare koja ti se penje uz ruku; svaki dah do vrha puni mirisom pokošene trave i oprana rublja koje vijori na vjetru; zvoni i prelijeva se ptičjim pjevom, pčelama, lišćem, odskakanjem lopte i brojalicama uz gumi-gumi: Jedan! Dva! Tri! Ovo ljeto trajat će dovijeka. Svakoga dana započinje pljuskom nota prodavača sladoleda i udarcima o vrata na koja lupa tvoj najbolji prijatelj, a završava dugačkim, polaganim sutonom i siluetom majke koje te s vrata doziva kući kroz vrisku šišmiša među krošnjama koje kao da su od crne čipke. Ovo je vječno ljeto u punom sjaju.

Zamislite pravilan mali labirint kućica na brdu, tek nekoliko kilometara od Dublina. Jednoga će dana, odlučila je vlada, to biti razigrano čudo prigradske vitalnosti, savršeno isplanirano rješenje za prenapučenost, siromaštvo i sve druge boljke urbanog života; za sada je to tek šačica kloniranih kuća u nizu, još uvijek dovoljno novih da djeluju iznenađeno i nezgrapno na svojemu obronku. Dok je vlada pjevala rapsodije o McDonaldsu i multiprojekcijama, šačica 9

U sumi KB.indd 9

09/04/14 09:07

Tana French

mladih obitelji – bježeći od podstanarstva i poljskih zahoda koji su sedamdesetih u Irskoj prešućivani ili sanjajući o dvorištima iza kuće i ulicama na kojima se djeca slobodno igraju “školice” ili, pak, ulažući u nekretninu najbližu domu koju im plaća učitelja ili vozača autobusa može priskrbiti – natrpala je imovinom vreće za smeće i, drndajući se kolnim putem čija je sredina zarasla u travu i tratinčice, otputila se u blještav, nov početak.

Bilo je to prije deset godina i neujednačeno se, stroboskopsko blještavilo trgovačkih lanaca i društvenih zgrada svedenih pod zajednički nazivnik “infrastruktura” još nije uspjelo materijalizirati (oporbeni političari u parlamentu znali su, s vremena na vrijeme i daleko od očiju javnosti, galamiti o mutnim poslovima oko raspodjele zemljišta). Stočari su još pasli stoku s druge strane ceste, a noću je s okolnih brežuljaka treperilo tek maleno sazviježđe svjetala; onkraj naselja, gdje su planovi za neku neodređenu budućnost predviđali trgovački centar i zgodan mali park, prostirala se šuma od više od dva i pol četvorna kilometra i tko zna koliko stoljeća.

Priđite bliže, slijedite troje djece što se pentraju preko tanane membrane od žbuke i opeke koja priječi šumi da se prikrade kućama. Tijela im krasi savršena ekonomičnost potencijala; aerodinamična su i neopterećena, slična lakim zrakoplovima. Bijele tetovaže – munja, zvijezda, A – ljeskaju se na mjestima gdje su nalijepili izrezane flastere i pustili da im tijelo oko njih potamni na suncu. Šibanje pramenova platinaste kose: oslonac za nogu, koljeno na zidu, uvis pa preko i – odoše. Šuma je sva satkana od treperenja, žamora i opsjena. Njezina tišina poentilistička je zavjera milijuna sićušnih zvukova – šušnjeva, zapuha, bezimenih, krnjih krikova; njezina praznina vrvi skrivenim životom koji trčkara točno onkraj krajička oka. Oprez: pčele izlijeću i ulijeću iz duplje nakrivljena hrasta; zastani i prevrni bilo koji kamen i neka će se čudna ličinka razdraženo promigoljiti dok će ti se trezvena kolona mrava uspeti uz gležanj. U ruševnoj kuli, nečijoj 10

U sumi KB.indd 10

09/04/14 09:07

U šumi

napuštenoj utvrdi, koprive deblje od zapešća zaposjele su pukotine među kamenjem, a iz podzemlja pod njezinim temeljima zečevi zorom izvode zečiće da se igraju nad drevnim grobovima.

Ovo troje djece vlasnici su ljeta. Poznaju šumu jednako dobro kao i minijaturne pejzaže vlastitih izgrebenih koljena. Veži im oči sred bilo koje udoline ili proplanka i pronaći će izlaz a da pritom ne naprave nijedan pogrešan korak. Ona je njihov teritorij i vladaju njome divlje i vlastelinski poput mladih životinja. Provlače se među njezinim drvećem i igraju skrivača u njezinim udolinama po cijeli bogovetni dan, a u snovima i cijelu noć.

Zatrčavaju se u legende, u pripovijesti koje djeca dijele prije spavanja i noćne more za koje roditelji nikada ne saznaju. Niz obrasle, zaboravljene puteljke koje čovjek sam nikada ne bi pronašao, jure oko razrušenih kamenih zidina vukući za sobom uzvike i vezice cipela poput repova kometa. A tko ih čeka na obali rijeke s rukama u granju žalosnih vrba, čiji se smijeh kotrlja njišući se obješen s najviših grana, čije je lice u raslinju onkraj krajička tvojega oka, sačinjeno od svjetlosti i sjene lišća, iskrsava i nestaje u trenu?

Ta djeca neće stasati ovoga ljeta, niti ijednoga drugog. Ovaj kolovoz od njih neće tražiti da pronađu skrivene zalihe snage i hrabrosti dok se suočavaju sa zamršenošću svijeta odraslih i pritom postaju tužnija, mudrija, sapeta za cijeli život. Ovo ljeto od njih iziskuje nešto sasvim drugo.

11

U sumi KB.indd 11

09/04/14 09:07

U sumi KB.indd 12

09/04/14 09:07

1

O

no što želim da o meni upamtite jest činjenica da sam detektiv.

Naš odnos s istinom je fundamentalan ali napuknut, zbunjujuće se prelama poput svjetla u izlomljenom staklu. Ona je srž naših karijera, završnica svakog poteza koji povučemo i gonimo taktikama minuciozno konstruiranim od laži, prešućivanja i svih inačica obmane. Istina je najpoželjnija žena na svijetu, a mi najljubomorniji ljubavnici što nagonski priječe ikome drugome da je barem na trenutak obuhvate pogledom. Rutinski je izdajemo, provodimo dane i sate do grla zaglibljeni u lažima, a potom joj se vraćamo držeći se ultimativne ljubavničke Möbiusove petlje: “Ali sve sam to učinio samo zato što te toliko volim.”

Imam priličan talent za stilske figure, posebice za one priproste ili doslovne. Ne dajte da vas navučem na to da povjerujete kako smo družina Chaucerovih galantnih vitezova koji u sjajnim oklopima galopiraju za gospom Istinom na bijelcu. Naš je posao grub, glup i gadan. Cura daje svom dečku alibi za večer u kojoj ga sumnjičimo da je opljačkao Centrin dućan na zapadu grada i napao prodavača nožem. Najprije se s njom upuštam u flert, kažem joj da mi je jasno zašto tip želi ostati kod kuće kad ima nju; izblajhana je i masne kose, s ravnim, sabijenim crtama lica koje su posljedica više generacija pothranjenosti, a u sebi mislim kako bih, da sam na mjestu njezina momka, jedva čekao da je zamijenim makar i rutavim zatvorskim cimerom zvanim Britva. Zatim joj kažem da smo pronašli obilježene novčanice iz blagajne u stražnjem džepu njegovoga šminkerskog, 13

U sumi KB.indd 13

09/04/14 09:07

Tana French

bijelog donjeg dijela trenirke, a on tvrdi da mu ih je ona dala kad se te noći vratila iz izlaska. Činim to toliko uvjerljivo i s takvim sitnim vezom neugode i suosjećajnosti zbog izdaje njezina momka da se na koncu njezino povjerenje u četiri godine zajedničkog života topi poput kule od pijeska pa mi kroz suze i šmrklje izbrblja sve, od točnog vremena kada je napustio kuću do pojedinosti o njegovim seksualnim nedostacima, dok za to vrijeme njezin momak s mojim partnerom sjedi u susjednoj sobi za ispitivanje i ne govori mu ništa osim: “Odjebi, bio sam doma s Jackie.” Potom je nježno potapšam po ramenu i dodam joj rupčić i šalicu čaja te obrazac službene izjave.

To je moj posao, a u njega se ne ulazi – ili, ako se uđe, dugo se ne opstaje – bez prirođene sklonosti prioritetima i zahtjevima koje sa sobom nosi. Ono što želim reći, prije negoli započnemo s mojom pričom, dvije su stvari: vapim za istinom. I lažem.

Pročitao sam to u dosjeu, dan nakon što sam postao detektiv. Toj ću se pripovijesti na nebrojeno mnogo načina uvijek iznova vraćati.

Možda je bijedna, ali moja je. To je jedina priča na svijetu koju nitko osim mene nikada neće moći ispripovijedati.

U poslijepodnevnim satima, dana 14. kolovoza 1984., troje djece – Germaine (Jamie) Elinor Rowan, Adam Robert Ryan i Peter Joseph Savage, svi dvanaestogodišnjaci – igrali su se na ulici pred svojim kućama u gradiću Knocknaree u Dublinškome okrugu. Budući da je dan bio vedar i vruć, mnogi su stanovnici izišli u vrtove pa su brojni svjedoci vidjeli djecu kako toga poslijepodneva hodaju po vrhu zida na kraju ulice, voze bicikle i ljuljaju se na ljuljački od automobilske gume.

U to je vrijeme Knocknaree bio jako slabo razvijen pa je naselje graničilo s prostranom šumom od koje je bilo odvojeno metar i pol visokim zidom. Oko 15 sati, troje djece ostavilo je bicikle u dvorištu ispred kuće obitelji Savage i reklo gospođi Savage – koja je u 14

U sumi KB.indd 14

09/04/14 09:07

U šumi

dvorištu vješala rublje na konopac – da se idu igrati u šumi. To su često činili i taj su dio šume dobro poznavali, stoga gospođu Savage nije brinulo da bi se djeca mogla izgubiti. Peter je imao ručni sat pa mu je rekla da se vrati kući do 18 i 30 na večeru. Taj je razgovor potvrdila prva susjeda, gospođa Mary Therese Corry, a nekoliko je svjedoka vidjelo djecu kako se penju preko zida na kraju ulice i odlaze u šumu.

Kada se Peter Savage nije vratio do 18 i 45, njegova je majka obišla majke drugo dvoje djece pretpostavivši da je otišao u jednu od njihovih kuća. Niti jedno se dijete nije vratilo. Peter Savage obično je bio pouzdan, ali roditelji se tada još nisu zabrinuli, pretpostavivši da su se djeca zanijela u igri i zaboravila na vrijeme. Oko 18 i 55, gospođa Savage ušla je u šumu pokraj ulice, zaputila se malo dublje i zazvala djecu. Nije dobila odgovor niti je čula ili vidjela išta što bi upućivalo na ičiju nazočnost u šumi.

Vratila se kući i poslužila večeru suprugu, gospodinu Josephu Savageu, i četvero mlađe djece. Nakon večere, gospodin Savage i gospodin John Ryan, otac Adama Ryana, ušli su nešto dublje u šumu i zazvali djecu, ali ni toga puta nije bilo odgovora. U 20 i 25, kada se počelo mračiti, roditelji su se ozbiljno zabrinuli da su im se djeca izgubila, a gospođica Alicia Rowan (Germaineina majka, samohrana majka), koja je imala telefon, nazvala je policiju.

Počelo je pretraživanje šume. U tom se trenutku pojavila bojazan da su djeca pobjegla od kuće. Gospođica Rowan je odlučila da će Germaine pohađati internat u Dublinu te da će ondje boraviti tijekom tjedna i vraćati se u Knocknaree vikendom. Odlazak je bio predviđen za dva tjedna i sve je troje djece bilo vrlo uzrujano zbog toga što će se morati razdvojiti. Međutim, preliminarnim pretresom dječjih soba nije utvrđen nestanak odjeće, novca i osobnih predmeta. Germaineina kasica u obliku “babuške” sadržavala je 5,85 funti i bila je netaknuta.

15

U sumi KB.indd 15

09/04/14 09:07

Tana French

U 22 i 20, policajac s baterijskom svjetiljkom pronašao je Adama Ryana u gusto pošumljenom području blizu središta šume kako stoji leđima i dlanovima oslonjen o deblo golemog hrasta. Nokte je zario tako duboko u stablo da su se polomili u kori drveta. Činilo se da ondje već dugo stoji, ali nije se odazivao na dozivanje tražitelja.

Odveli su ga u bolnicu. Pozvali su jedinicu s policijskim psima koja je dječji trag slijedila do mjesta nedaleko od onoga na kojem je pronađen Adam Ryan, no ondje su se psi zbunili i izgubili trag mirisa.

Kada su me pronašli, bio sam odjeven u kratke hlače od trapera, bijelu pamučnu majicu kratkih rukava, bijele pamučne čarape i bijele, vezane tenisice. Obuća je bila posve prekrivena krvlju, čarape nešto manje. Naknadna analiza oblika krvavih mrlja pokazala je da je krv natopila obuću iznutra prema van. Čarape je, u manjoj mjeri, natopila izvana prema unutra. To upućuje na zaključak da je obuća bila izuvena i krv se ulila u nju. Nakon nekog vremena, kada se krv počela zgrušavati, cipele su mi ponovo bile obuvene, što je zakrvavilo čarape. Na majici su bile vidljive četiri paralelne razderotine, između osam i trinaest centimetara dugačke, koje se dijagonalno protežu preko leđa od sredine lijeve lopatice do dna rebara s desne strane prsnoga koša.

Osim lakših ogrebotina po listovima, iverja (za koje se naknadno pokazalo da odgovara kori hrasta) pod noktima i dubokih oderotina na oba koljena na kojima su već počele nastajati kraste, bio sam neozlijeđen. Bilo je nedoumica oko toga jesu li oderotine nastale u šumi ili ne, budući da je mlađa djevojčica (Aideen Watkins, petogodišnjakinja) koja se igrala na ulici izjavila da me ranije toga jutra vidjela kako padam sa zida i dočekujem se na koljena. Međutim, njezin se iskaz svakim ponavljanjem mijenjao pa se nije mogao smatrati pouzdanim. Usto, bio sam u gotovo katatoničnom stanju: trideset šest sati nisam napravio nijedan svojevoljan pokret, a iduća dva tjedna nisam progovorio ni riječ. Kada sam progovorio, ničega 16

U sumi KB.indd 16

09/04/14 09:07

U šumi

se nisam sjećao od trenutka kada sam toga poslijepodneva izišao iz kuće pa do bolničkog pregleda.

Krvi s moje obuće ispitana je krvna grupa – analiza DNK u Irskoj 1984. nije bila moguća – i utvrđeno je da pripada grupi A+. Utvrđeno je da je moja krvna grupa također A+, ali zaključeno je da bi oderotine na koljenima, koliko god duboke bile, teško izazvale krvarenje koje bi u tolikoj mjeri natopilo moje tenisice. Krvna grupa Germaine Rowan utvrđena je prije apendektomije kojoj je bila podvrgnuta prije dvije godine, a na njezinu je kartonu pisalo da je također riječ o A+. Peter Savage, premda o njegovoj krvnoj grupi nije bilo podataka, isključen je kao uzrok krvavih mrlja: oba njegova roditelja imala su krvnu grupu 0 pa nije postojala mogućnost da se njegova grupa razlikuje od njihove. U nedostatku nepobitnih dokaza za identifikaciju, istražitelji nisu mogli isključiti mogućnost da krv potječe od četvrte osobe, kao ni mogućnost da dolazi iz više izvora.

Potraga se nastavila u noći 14. kolovoza i trajala iduća dva tjedna – skupine dragovoljaca pročešljale su okolna polja i brežuljke, istražili su sve znane močvare i tresetišta, ronioci su pretražili rijeku koja teče kroz šumu – bez rezultata. Četrnaest mjeseci poslije, gospodin Andrew Raftery, mjesni žitelj u šetnji sa psom, ugledao je ručni sat u grmlju šezdesetak metara od mjesta na kojem su me pronašli. Sat je bio prepoznatljiv – na brojčaniku je bila karikatura nogometaša u akciji, a na vrhu velike kazaljke nalazila se lopta – pa su gospodin i gospođa Savage potvrdili da je pripadao njihovu sinu, Peteru. Gospođa Savage potvrdila je da ga je nosio onoga poslijepodneva kada je nestao. Činilo se da je plastični remen otrgnut od metalnog tijela sata prilično silovito, možda tako što je zapeo za granu dok je Peter trčao.

Ured za forenzična ispitivanja pronašao je velik broj djelomičnih otisaka prstiju na remenu i tijelu sata, od kojih je svaki odgovarao otiscima pronađenim na ostalim predmetima u vlasništvu Petera Savagea.

17

U sumi KB.indd 17

09/04/14 09:07

Tana French

Usprkos brojnim apelima policije i opsežnoj medijskoj kampanji, nije pronađen nijedan drugi trag Petera Savagea ili Germaine Rowan. * Postao sam policajac jer sam želio postati detektiv u Odjelu za ubojstva. Vrijeme provedeno na obuci i u odori − Templemore College, beskrajne, komplicirane tjelesne vježbe, lunjanje gradićem u reflektirajućem prsluku kao lik iz crtića istražujući koji je od neraspoznatljivih lokalnih delikvenata razbio prozor na šupi gospođe McSweeney – sve je to podsjećalo na nelagodnu zbrku Ionescovih drama, kušnja dosadom koju moram otrpjeti iz nekog poremećenog, birokratskog razloga, da bih zaslužio pravi posao. O tim godinama nikada ne razmišljam i samo ih se mutno sjećam. Nisam stekao nijednog prijatelja. Meni se odvojenost od cijelog tog procesa činila nenamjernom i neizbježnom, kao nuspojava lijeka za smirenje, ali ostali su murjaci to doživjeli kao hotimičnu oholost, razrađenu porugu njihovu stamenu, ruralnu podrijetlu i stamenim, ruralnim ambicijama. Možda je tako i bilo. Nedavno sam pronašao dnevnički zapis s faksa u kojem opisujem svoje kolege kao “krdo šupljoglavih, jebenih, retardiranih seljačina koji bauljaju naokolo u izmaglici klišeja koja je toliko gusta da u njoj gotovo možeš namirisati špek i zelje i kravlju balegu i oltarne svijeće.” Čak i pod pretpostavkom da sam imao loš dan, moram primijetiti da se tu nazire određen nedostatak poštovanja prema kulturnim različitostima.

Kada sam upao u Odjel za ubojstva, nova poslovna odjeća – prelijepo skrojena odijela od materijala toliko finih da ti se pod prstima čine kao živi, košulje s jedva zamjetnim plavim ili zelenim prugama, šalovi od kašmira meki poput zečjeg krzna – već mi je gotovo godinu dana visjela u ormaru. Obožavam to nepisano pravilo odijevanja. Bilo je to prvo što me fasciniralo na tom poslu – uz privatne, praktične, krnje skraćenice: latentni, traseologija, Forenzika.

18

U sumi KB.indd 18

09/04/14 09:07

U šumi

U jednom gradiću kao iz djela Stephena Kinga, u koji sam bio raspoređen nakon školovanja na Templemoreu, dogodilo se ubojstvo: bio je to rutinski izgred obiteljskog nasilja koji je toliko eskalirao da je nadmašio čak i počiniteljeva očekivanja, ali budući da je njegova bivša djevojka poginula pod nerazjašnjenim okolnostima, Odjel za ubojstva poslao je par detektiva. Tijekom cijeloga tjedna koji su ondje proveli, kad god bih bio za stolom jednim sam okom motrio aparat za kavu kako bih si je natočio u isto vrijeme kada bi detektivi točili svoju, odugovlačeći pritom s točenjem mlijeka i prisluškujući efikasan, sirov ritam njihova razgovora: kada će Ured obaviti toksiku, jednom kad laboratorij utvrdi nazubljenost. Počeo sam ponovo pušiti kako bih ih mogao slijediti na parkiralište i zapaliti nekoliko metara od njih, slijepo buljeći u nebo i slušajući. Uputili bi mi pokoji rastresen osmijeh, ponekad pripalili izgrebenim Zippom, prije nego što bi me isključili jedva primjetnim okretom ramena i vratili se svojim suptilnim, višedimenzionalnim strategijama. “Prvo mu dovuci staru, zatim ga pusti sat ili dva da sjedi kod kuće brinući se što bi nam mogla reći, potom dovuci i njega. Odvedi ga na mjesto zločina, ali samo ga brzo provedi kroz njega, ne daj mu vremena da dobro pogleda.”

Premda biste mogli pretpostaviti suprotno, nisam postao detektiv zbog nekoga donkihotovskog zavjeta da ću razriješiti misterij iz djetinjstva. Pročitao sam dosje jednom, onoga prvog dana, kasno navečer, posve sam u prostorijama Odjela gdje je moja stolna svjetiljka bila jedini izvor svjetlosti (zaboravljena imena čiji odjeci lepeću poput šišmiša oko moje glave dok izblijedjeli trag kemijske olovke svjedoči da je Jamie udarila majku nogom zato što nije željela u internat, da su tinejdžeri “koji su djelovali opasno” provodili večeri na rubu šume, da je Peterova majka jednom imala modricu na jagodičnoj kosti), a onda ga nikada više nisam pogledao. Žudio sam za takvim tajnim znanjima, za tim gotovo nevidljivim reljefnim pismom, koje poput brajice znaju pročitati samo inicirani. Bili su poput 19

U sumi KB.indd 19

09/04/14 09:07

Tana French

trkaćih konja, ta dvojica detektiva u prolazu kroz Pripizdinu, poput akrobata na trapezu čije su vještine ulaštene do visokoga sjaja. Igrali su za najviše uloge i u toj su igri bili stručnjaci.

Znao sam da je to što čine okrutno. Ljudi su divlji i nemilosrdni.

Ovo, ovo motrenje ledenim, oštrim pogledom i pažljivo uglađivanje ovog ili onog čimbenika dok se temeljni nagon za samoodržanjem u čovjeku ne slomi, okrutnost je u najčistijem, najizbrušenijem i najnaprednijem obliku.

Za Cas­sie smo čuli mnogo dana prije negoli je primljena u Odjel, vjerojatno prije negoli joj je mjesto uopće ponuđeno. Naša tračerska mreža je smiješno, bapski učinkovita. Ubojstva su mali odjel s visokim stupnjem napetosti, s tek dvadeset stalnih članova, pa pod bilo kakvim povećanim pritiskom (nečiji odlazak, netko nov, previše posla, premalo posla) ondje zna zavladati blaga histerija, kakva se javlja zbog duge izolacije, puna zamršenih saveza i maničnih glasina. One obično ne dopiru do mene, ali o Cas­sie Maddox brujalo je tako glasno da sam čak i ja nešto načuo.

Kao prvo, bila je žena, što je izazvalo popriličnu, slabo sublimiranu zgroženost. Svi smo dobro uvježbani da se grozimo predrasuda, ali postoje duboke, neiskorjenjive zasade nostalgije za pedesetima (čak i među mojim vršnjacima; u većem dijelu Irske, pedesete nisu završile sve do 1995. kad smo uskočili ravno u Thatcheričine osamdesete), kad si mogao zastrašivanjem natjerati osumnjičenika na priznanje prijeteći da ćeš ga tužiti mami i kada su jedini stranci u zemlji bili studenti medicine, a posao je bio jedino mjesto na kojem si mogao imati mira od ženskog zanovijetanja. Cas­sie je bila tek četvrta žena primljena u Ubojstva, a najmanje jedna od ostalih pokazala se velikom pogreškom (prema mišljenju nekih, hotimičnom) jer je ušla u legendu Odjela kad je gotovo skrivila vlastitu i partnerovu smrt izbezumivši se i zavitlavši pištolj u glavu osumnjičenika stjeranog u kut.

20

U sumi KB.indd 20

09/04/14 09:07

U šumi

Usto, Cas­sie je imala samo dvadeset osam godina i tek je prije nekoliko godina diplomirala na Templemoreu. Ubojstva su jedan od elitnih odjela i ne primaju nikoga mlađeg od trideset ako mu tata nije političar. U pravilu moraš provesti nekoliko godina kao “letač”, ispomažući kad god nekome zatreba potrčko, da bi se postupno uspeo kroz najmanje jedan ili dva odjela. Cas­sie je odradila samo manje od godine u Drogama. Pričalo se, neizbježno, da spava s nekim važnim ili da je, pak, nečija nezakonita kći ili – što je mrvicu originalnije – da je uhvatila nekog važnog u kupnji droge pa je ovo radno mjesto naknada za šutnju.

Meni pomisao na Cas­sie Maddox nije predstavljala problem. U Ubojstvima sam proveo tek nekoliko mjeseci, ali nisu mi se svidjeli neandertalski prizvuci muške svlačionice, nadmetanje u automobilima i nadmetanje u losionima za brijanje te suptilno zadrti vicevi opravdavani “ironijom”, što je u meni oduvijek budilo poriv da se upustim u dugo, pedantno predavanje o značenju pojma ironija. Sve u svemu, žene su mi bile draže od muškaraca. Usto su me mučile i komplicirane osobne nedoumice u svezi vlastita položaja u Odjelu.

Uskoro sam trebao navršiti trideset prvu i proveo sam dvije godine kao “letač” te dvije u Obiteljskom nasilju, tako da je moje imenovanje bilo nešto manje sumnjivo od Cas­sienog, ali ponekad pomislim kako su glavonje pretpostavile da sam dobar detektiv na isti onaj šupljoglavi, automatski način na koji neki muškarci pretpostavljaju da je visoka i vitka plavuša ljepotica, premda ima facu gušave purice: zato što sam sav “po prospektu”. Imam besprijekoran BBC-jevski naglasak koji sam u internatu pokupio kao zaštitnu kamuflažu, a tako agresivnoj kolonizaciji treba vremena da izvjetri: premda će Irci navijati za apsolutno svaki klub koji igra protiv Engleske i znam brojne pivnice u kojima ne mogu naručiti piće bez straha da će mi boca doletjeti u potiljak, još pretpostavljaju da je svatko s nosom u oblacima inteligentniji, obrazovaniji i najčešće u pravu. Povrh toga, visok sam, koščat i krakat pa mogu djelovati vitko i elegantno ako 21

U sumi KB.indd 21

09/04/14 09:07

Tana French

mi je odijelo pravoga kroja, a na neki neuobičajen način, i u licu sam prilično naočit. Filmski producenti definitivno bi smatrali da sam dobar detektiv, vjerojatno briljantni, svojeglavi samotnjak koji neustrašivo stavlja život na kocku i uvijek uhvati negativca.

S takvim tipovima zapravo nemam ništa zajedničko, ali nisam siguran da itko drugi to primjećuje. Ponekad, nakon previše samotnjačke votke, na pamet mi padaju živopisni, paranoidni scenariji u kojima viši inspektor doznaje da sam zapravo sin državnoga službenika iz Knocknareeja i prebacuje me u Zaštitu intelektualnog vlasništva. Sada kada je Cas­sie Maddox tu, pretpostavljao sam, manje je vjerojatno da će ljudi posvetiti vrijeme sumnjičenju mene.

Kada je konačno stigla, zapravo je nastupio svojevrstan antiklimaks. Sva raskoš glasina u glavi mi je ostavila sliku nekoga doraslog likovima iz televizijskih drama, s nogama do grla, kosom iz reklama za šampone, vjerojatno u trikou. O’Kelly, naš viši inspektor, predstavio ju je tijekom jutarnjega postrojavanja ponedjeljkom, a ona je ustala, rekla nešto uobičajeno o tome kako joj je drago što se priključila Odjelu i da se nada se kako neće iznevjeriti njegove visoko postavljene kriterije. Jedva je dosezala osrednju visinu, glava joj je bila prekrivena tamnim kovrčama, imala je uglata ramena i vitku, dječačku građu. Nije bila moj tip – oduvijek sam volio ženstvene cure, slatke, sitne, perolake koje mogu podići i zavrtjeti oko sebe obujmivši ih jednom rukom – ali nešto me u njoj privuklo: možda njezino držanje, težište na jednome boku, uspravno i opušteno kao u gimnastičarke. A možda tek tajanstvenost.

– Čuo sam da su joj starci masoni i da su zaprijetili kako će dati raspustiti cijeli Odjel ako je ne primimo – reče Sam O’Neill stojeći mi za leđima. Sam je nabijeni, flegmatični veseljko iz Galwaya. Za njega nisam očekivao da će biti jedan od utopljenika u cunamiju glasina.

– Joj, za ime Boga – odvratio sam nasjevši na štos. Sam se nacerio i odmahnuo glavom, zatim se progurao pokraj mene do stolca.

22

U sumi KB.indd 22

09/04/14 09:07

U šumi

Vratio sam se promatranju Cas­sie, koja je sjela, podignula nogu na stolac pred sobom i naslonila notes na bedro.

Nije bila odjevena kao detektivka iz Ubojstava. Čim ti ovaj posao zapne za oko, osmozom naučiš da se od tebe očekuje da izgledaš profesionalno, obrazovano i nenametljivo skupo uz tek prstohvat originalnosti. Poreznim obveznicima za uložen novac dužno uzvraćamo utješnim klišejom. Uglavnom kupujemo na rasprodajama u Brown Thomasu pa s vremena na vrijeme dođemo na posao odjeveni u nezgodno istovjetne prstohvate originalnosti. Sve do tada, najšašaviji pripadnik našeg Odjela bio je kreten po imenu Quigley, koji je zvučao kao Paško Patak i ispod odijela nosio majice s natpisom (LUDO ĐUBRE) iz uvjerenja da time pokazuje koliki je frajer. Kada je naposljetku shvatio da nitko od nas nije šokiran pa čak ni makar malčice zaintrigiran, pozvao je mamicu da dođe po njega i odvede ga u kupovinu u BT. Toga prvoga dana strpao sam Cas­sie u istu kategoriju. Nosila je vojničke hlače, vuneni džemper boje vina s rukavima koji su joj padali preko zapešća i glomazne tenisice, što sam doživio kao prenemaganje: “Gle, ja sam prevelika faca za te vaše konvencije”. Iskra nesnošljivosti koju je to izazvalo samo je povećala privlačnost koju sam prema njoj osjećao. Dio mene žarko privlače žene koje mi idu na živce.

Idućih nekoliko tjedana nisam je osobito zamjećivao osim na općenit način na koji zamjećuješ svaku iole oku ugodnu ženu kad si okružen muškarcima. U posao ju je uvodio Tom Costello, naš domaći prekaljeni veteran, a ja sam radio na slučaju beskućnika koji je pronađen nasmrt pretučen u sporednoj ulici. Dio neumoljive, depresivne arome njegova života prelio se i u njegovu smrt pa je to bio jedan od onih slučajeva koji su od samog početka beznadni – nikakvih tragova, nitko nije ništa vidio, nitko nije ništa čuo, onaj tko ga je ubio vjerojatno je bio toliko pijan ili drogiran da se toga uopće ne sjeća – pa se moj početnički revolucionarni polet počeo habati.

23

U sumi KB.indd 23

09/04/14 09:07

Tana French

Usto mi je partner bio Quigley, što baš i nije funkcioniralo. On je vjerovao da je humor glumljenje dugačkih epizoda iz Wallacea i Gromita nakon čega bi se zahihotao kao Pero Djetlić da ti pokaže da se zeza pa mi je počelo svitati da me nisu sparili s njim zbog toga što se znalo da će biti ljubazan prema novajliji nego zato što ga nitko drugi nije htio. Za upoznavanje s Cas­sie nisam imao vremena ni energije. Katkad se pitam koliko je to dugo moglo potrajati. Čak i u malom odredu, uvijek ima ljudi s kojima se poznanstvo zauvijek svodi na nasmiješeno kimanje na hodniku jer vam se putovi nigdje drugdje ne sretnu.

Sprijateljili smo se zahvaljujući njezinom mopedu, žućkastoj vespi iz 1981. koja me, usprkos kultnome statusu, podsjeća na nekog veselog mješanca koji negdje u pedigreu ima border kolija. Zovem je “autić za golf” da naljutim Cas­sie dok ona moj trošni, stari Land Rover zove “lijek za ego”, dodajući usto pokoji izraz sućuti mojim djevojkama, ili “ekomobil” kad se osjeća boljševički. Njezin autić za golf odlučio se pokvariti ispred našeg ureda jednog odvratno mokroga, vjetrovitog rujanskog dana. Izlazeći s parkirališta ugledao sam sitnu djevojčicu u crvenoj kabanici s koje se slijeva voda, tako da je izgledala kao Kenny iz South Parka, kako stoji pokraj sitnog mopeda s kojeg se slijeva voda i viče za autobusom koji ju je upravo zalio. Zaustavio sam se i doviknuo kroz prozor: – Trebaš pomoć?

Pogledala me i viknula: – Po čemu to zaključuješ?

Zatim me iznenadila prasnuvši u smijeh. U tih pet minuta koliko sam pokušavao pokrenuti vespu zaljubio sam se u nju. U prevelikoj kabanici izgledala je kao osmogodišnjakinja, kao da bi trebala imati odgovarajuće gumene čizme s uzorkom bubamara, a ispod crvene kukuljice krile su se krupne, smeđe oči, trepavice slijepljene od kiše i lice kao u mačića. Poželio sam je nježno obrisati velikim, paperjastim ručnikom ispred razbuktale vatrice. Ali onda je rekla: – Daj, pusti meni – moraš znati zavrnuti onu stvar.

24

U sumi KB.indd 24

09/04/14 09:07

U šumi

Nato sam podigao obrvu i rekao: – Onu stvar? Baš ste smiješne vi cure.

Smjesta sam to požalio – čavrljanje mi nikada nije išlo, a nikad se ne zna, mogla je biti nekakva revna, naporna feministička ekstremistica koja će mi održati prodiku na kiši o Ameliji Earhart. Ali Cas­ sie mi je dobacila znakovit pogled ispod oka pa udarila rukama uz mokar pljesak i rekla zadihanim Merlinkinim glasom: – Ooo, oduvijek sam sanjala o vitezu na bijelome konju koji će spasiti sirotu, malu mene! Samo što je u mojim snovima bio zgodan.

Prizor pred mojim očima u hipu se promijenio kao u protresenom kaleidoskopu. Prestao sam se zaljubljivati u nju i počela mi se strašno sviđati. Pogledao sam njezinu jaknu s kapuljačom i rekao: – O, moj Bože, ubit će Kennyja.

Zatim sam utrpao njezin autić za golf u prtljažnik Land Rovera i odvezao je kući. Živjela je u jednosobnom stanu, kako iznajmljivači zovu garsonijeru u kojoj ima mjesta za gosta, na najvišem katu napola derutne georgijanske kuće u Sandymountu. Ulica je bila mirna, a širok podizni prozor gledao je preko krovova na sandymountsku plažu. Unutra su bile drvene police pretrpane starim knjigama u mekom uvezu, niska viktorijanska sofa presvučena u bolesnu nijansu tirkiza, veliki futon s poplunom od pečvorka, bez ikakvih ukrasa ili plakata izuzev šačice školjaka, kamenčića i kestena na prozorskoj dasci. Ne pamtim mnogo detalja o toj večeri, a Cas­sie tvrdi da ne pamti ni ona. Sjećam se nekoliko tema o kojima smo razgovarali i nekoliko kristalno jasnih prizora, ali ne bih vam mogao doslovno prenijeti gotovo nijednu riječ. To mi se čini čudnim i, u određenim raspoloženjima, vrlo magičnim, jer povezuje tu večer s poremećajima izgubljenog sjećanja za koje su stoljećima okrivljavane vile, vještice ili izvanzemaljci, a poslije kojih više nikad nisi isti. Ali ti izgubljeni, granični iskoraci iz vremena obično su samotno iskustvo, a nešto u ideji zajedničkog 25

U sumi KB.indd 25

09/04/14 09:07

Tana French

iskoraka asocira me na blizance koji slijepo i polagano pružaju ruke u prostoru slobodnom od gravitacije i riječi.

Znam da sam ostao na večeri – studentaškoj večeri sa svježom tjesteninom i umakom iz staklenke i vrućim viskijem iz porculanskih šalica. Pamtim da je Cas­sie otvorila golemi ormar koji je zauzimao gotovo cijeli zid da mi izvadi ručnik kojim ću obrisati kosu. Netko, vjerojatno ona, u ormar je ugradio policu za knjige. Bile su postavljene na čudne, nejednake visine i pretrpane čudesno raznovrsnim predmetima: nisam stigao dobro pogledati, ali ugledao sam otkrhnute emajlirane lončiće, bilježnice u uvezu mramornoga uzorka, meke pulovere jarkih boja, smotuljke naškrabanog papira. Sve me to podsjetilo na pozadinu starih ilustracija koliba iz bajki.

Pamtim da sam napokon upitao: – Kako si završila u našem Odjelu?

Baš smo razgovarali o tome kako se uhodava pa sam vjerovao da sam uspio to pitanje ubaciti prilično ležerno, ali dobacila mi je sitan, vragolast smiješak, kao da igramo dame pa me uhvatila kako joj nastojim odvratiti pozornost od svojeg nespretnog poteza.

– Budući da sam cura, misliš?

– Budući da si tako mlada, zapravo – rekao sam, premda sam, naravno, mislio jedno i drugo.

– Jučer me Costello nazvao “sine” – rekla je Cas­sie. – “Svaka čast, sine”. Zatim se sav ušeprtljao i počeo mucati. Mislim da se prestrašio da ću podnijeti tužbu.

– Vjerojatno je to na neki način bio kompliment – rekao sam.

– To sam tako i doživjela. Zapravo, prilično je drag. – Tutnula je cigaretu u usta i ispružila ruku. Dobacio sam joj svoj upaljač.

– Netko mi je rekao da si bila na tajnom zadatku prerušena u prostitutku i naletjela na jednog od glavonja – rekao sam, ali Cas­sie mi je samo dobacila upaljač natrag i široko se osmjehnula.

– Quigley, ne? Meni je rekao da si ti krtica koja špijunira za MI6.

26

U sumi KB.indd 26

09/04/14 09:07

U šumi

– Molim? – zaprepašteno sam rekao upavši ravno u vlastitu stupicu. – Quigley je debil.

– Joj, ma nije moguće, zar zbilja? – odvratila je pa se nasmijala.

Za koji sam joj se trenutak i sam pridružio. Zabrinulo me to s krticom – ako bi netko stvarno u to povjerovao, nikada mi više ne bi rekao ni riječ – usto, kad me netko zamijeni za Engleza ražestim se do iracionalnih razmjera, ali na neki mi je način pasala ta luda zamisao da sam neki James Bond.

– Ja sam iz Dublina – rekao sam. – Naglasak sam zaradio u internatu u Engleskoj. A ona lobotomizirana pederčina dobro to zna.

Bila je to istina: tijekom mojih prvih tjedana u Odjelu toliko me monotono davio pitanjem što Englez radi u irskoj policiji, poput djeteta koje te vuče za rukav i tupi: “Zašto? Zašto? Zašto?”, da sam naposljetku prekršio svoje pravilo o tajnosti podataka i objasnio mu odakle mi naglasak. Očigledno sam se trebao poslužiti jednostavnijim riječima.

– Što uopće radiš s njim? – upita Cas­sie.

– Polako gubim razum – odvratio sam.

Nešto je, još nisam siguran što, navelo Cas­sie da donese odluku.

Nagnula se na stranu premjestivši šalicu u drugu ruku (kune se da smo tada već pili kavu i tvrdi da sam uvjeren kako je to bio kuhani viski samo zato što smo ga te zime toliko često pili, ali ja znam, pamtim oštre šiljke klinčića na jeziku, opojnu paru), a zatim podigla majicu tik do ispod grudi. Bio sam toliko preneražen da mi je trebalo nekoliko sekundi da shvatim što mi pokazuje: dugačak ožiljak, još crven i natečen i isprepleten tragovima šivanja, koji slijedi zavojitu liniju rebra.

– Ranjena sam nožem – rekla je.

Bilo je očigledno da me sram što se nitko toga nije sjetio. Detektiv ranjen na dužnosti sam je mogao birati gdje će biti raspoređen.

Pretpostavljam da smo previdjeli tu mogućnost jer bi napad nožem praktički zakrčio naše tračerske linije; o ovome nismo čuli ni riječ.

27

U sumi KB.indd 27

09/04/14 09:07

Tana French

– Isuse – rekao sam. – Što se dogodilo?

– Radila sam na tajnom zadatku na Dublinškom sveučilištu – odvrati Cas­sie. To je istodobno objasnilo i odjeću i nedostatak informacija – prikriveni istražitelji jako ozbiljno drže do tajnosti. – Zato sam tako brzo postala detektivka. Na kampusu je postojao dilerski lanac, a Droge su željele doznati tko stoji iza toga pa su tražili ljude koji mogu proći kao studenti. Upala sam kao studentica na poslijediplomskom iz psihologije. Prije Templemorea sam završila nekoliko godina psihologije na Trinityju pa sam znala spiku, a usto izgledam kao klinka.

I izgledala je. U njezinu je licu bilo nekakve jasnoće koju ni kod koga drugog nisam vidio. Koža joj je bila glatka kao u djeteta i imala je crte lica – široke usne, visoke, oble jagodice, prćast nos, dugi lukovi obrva – pokraj kojih su drugi ljudi djelovali mutno i zamrljano.

Koliko ja znam, nikada nije stavljala šminku, osim crvenog balzama za usne koji miriše na cimet i čini da izgleda još mlađe. Nema mnogo onih koji bi je smatrali lijepom, ali moj je ukus oduvijek naginjao prema kroju po mjeri, a ne prema robnim markama, i bilo mi je daleko draže gledati nju nego ijednu od onih sisatih, plavih klonova za koje me časopisi uvredljivo uvjeravaju da mi moraju biti poželjne.

– I, otkrili su te?

– Nisu – srdito odvrati. – Otkrila sam tko je glavni diler – neki maloumni bogatunčić iz Blackrocka, student ekonomije, naravno – i provela mjesece sprijateljujući se s njim, smijući se njegovim imbecilnim forama, ispravljajući njegove seminare. Zatim sam mu predložila da bih možda ja mogla dilati curama jer bi one sigurno bile manje uznemirene kad bi drogu kupovale od druge žene, ne?

Zamisao mu se svidjela, sve je išlo kao po loju, povremeno bih mu natuknula kako bi možda bilo jednostavnije kada bih se sama našla s dobavljačem umjesto da sve uzimam preko njega. Samo što je onda naš gospodičić diler počeo šmrkati malo previše vlastitog speeda – bilo je to u svibnju, bližili su mu se ispitni rokovi. Uhvatila ga 28

U sumi KB.indd 28

09/04/14 09:07

U šumi

je paranoja, utuvio si je u glavu da mu pokušavam preoteti posao i napao me nožem. – Otpila je gutljaj iz šalice. – Nemoj to reći Quigleyju, molim te. Operacija još uvijek traje pa ne bih smjela o tome govoriti. Pusti sirotog drkoša da uživa u svojim uobraziljama.

Potajno sam bio strašno impresioniran, ne samo zbog uboda nožem (na koncu, govorio sam si, nije napravila ništa iznimno hrabro ili inteligentno; jednostavno se nije uspjela dovoljno brzo izmaknuti), nego mračnom, adrenalinom nabijenom idejom o tajnom zadatku i posvemašnjom nonšalantnošću s kojom je pripovijedala svoju priču.

Budući da sam se i sam svojski trudio usavršiti privid blage nezainteresiranosti, mogao sam na prvi pogled prepoznati majstorstvo.

– Isuse – ponovio sam. – Kladim se da su ga dobro namlatili kad su ga priveli.

Osobno nikada ne bih udario osumnjičenika – otkrio sam da za to uopće nema potrebe sve dok ga držiš u uvjerenju da bi mogao – ali ima onih koji od toga ne prezaju, a svatko tko ubode policajca nožem najvjerojatnije će na putu do postaje sakupiti nekoliko modrica.

Pogledala me podsmješljivo podignuvši obrvu. – Nisu. To bi upropastilo cijelu operaciju. Bio im je potreban da ih dovede do dobavljača. Jednostavno su počeli s novim prikrivenim istražiteljem.

– Ali, zar ne želiš da završi u lisičinama? – upitao sam, frustriran njezinom smirenošću i prikradanjem osjećaja da sam naivac. – Ranio te nožem.

Cas­sie slegne ramenima. – Na kraju krajeva, ako malo razmisliš, imao je pravo: stvarno sam se samo pretvarala da sam mu prijateljica kako bih ga sjebala. A on je bio diler na rubu živaca. To je nešto što se od dilera na rubu živaca može očekivati.

Nakon toga mi se sjećanje ponovno gubi u izmaglici. Kada je došao na mene red, znam da sam joj, odlučan u namjeri da je zadivim i svjestan da nikada nisam bio uboden nožem niti sudjelovao u pucnjavi ili nečem sličnom, ispričao dugačku, nesuvislu i uglavnom istinitu priču o tome kako sam nekog tipa odgovorio od samoubojstva 29

U sumi KB.indd 29

09/04/14 09:07

Tana French

kada se prijetio baciti s krova zgrade s bebom u naručju, dok sam još radio u Obiteljskom nasilju (časna riječ, mislim da sam bio pripit: još jedan dokaz u korist moje teorije da smo pili viski). Sjećam se gorljivog razgovora o Dylanu Thomasu, barem mislim, Cas­sie koja kleči na sofi i gestikulira dok joj zaboravljena cigareta dogorijeva u pepeljari. Zadirkivanje, dosjetljivo, ali oprezno, poput stidljive djece koja kruže jedno oko drugoga, pri čemu smo oboje nakon svakog uboda žalcem potajice provjeravali nismo li prešli granicu ili povrijedili drugu osobu. Svjetlost kamina i Cowboy Junkies, Cas­sie koja ih prati slatkim, hrapavim poluglasom.

– Ona droga koju si dobila od gospodičića dilera – upitao sam je poslije – jesi li je stvarno prodavala studenticama?

Cas­sie ustade pristaviti čajnik. – S vremena na vrijeme – odvrati.

– I to ti nije smetalo?

– Sve me oko toga tajnog zadatka smetalo – reče Cas­sie. – Sve. Kada smo idućega jutra stigli na posao, bili smo prijatelji. Stvarno je bilo tako jednostavno: bacili smo sjeme bez razmišljanja i probudili se na vlastitoj stabljici graha. U vrijeme pauze uhvatio sam Cas­siein pogled, signalizirao joj oponašanjem paljenja cigarete pa smo izišli i sjeli prekriženih nogu, svatko na svoj kraj klupe, poput držača za knjige. Na kraju radnog vremena me pričekala, žaleći se nebu koliko mi treba da skupim svoje krpice (“Ko da se družim sa Sarom Jessicom Parker. Nemoj zaboraviti olovku za usta, srčeko, ne bismo željeli da se šofer opet mora vraćati po nju!”) i silazeći niza stube upitala: – Pivo?

Ne mogu objasniti alkemiju koja je tu jednu večer preobrazila u ekvivalent lagodnih godina provedenih zajedno. Ne mogu se drukčije izraziti, osim da smo prepoznali, s tolikom sigurnošću da se nismo niti iznenadili, kako smo istoga kova. Čim je završila početnički tečaj s Costellom, postali smo partneri. O’Kelly se isprva opirao – nije mu se svidjela ideja da dva novopečena prvašića rade zajedno, a to je značilo i da bi morao smisliti 30

U sumi KB.indd 30

09/04/14 09:07

U šumi

nešto novo za Quigleyja – ali sam, više pukom srećom negoli pronicljivim detektivskim radom, pronašao tipa koji je čuo da se netko hvali kako je zatukao beskućnika pa sam kod O’Kellyja zaradio gomilu poena koje sam odlučio do kraja iskoristiti. Upozorio nas je da će nam davati samo najjednostavnije i beznadne slučajeve, “ništa za što je potreban pravi detektivski rad”, pa smo krotko kimnuli i još mu jednom zahvalili, svjesni da ubojstva nisu toliko obzirna da bi dopuštala da kompleksni slučajevi iskrsavaju po strogo utvrđenom rasporedu. Cas­sie je svoje stvari preselila na stol pokraj mojega, a Costello je zaglavio s Quigleyjem i tjednima nas strijeljao tužnim, prijekornim pogledom, poput napaćenog labradora.

Tijekom nekoliko idućih godina u Odjelu smo, barem tako mislim, postupno došli na dobar glas. Dovukli smo osumnjičenog za premlaćivanje u uličici i ispitivali ga šest sati – premda, kada bi se s kasete izbrisalo svako ponavljanje rečenice: “E, jebote, čovječe”, sumnjam da bi trajala duže od četrdeset minuta – dok nije priznao. Bio je to narkić po imenu Wayne (“Wayne”, rekao sam Cas­sie kad smo mu otišli po Sprite i gledali kroz jednosmjerno promatračko staklo kako si stišće prišteve. “Zašto mu starci jednostavno nisu na čelu čim se rodio tetovirali: ‘Nitko u mojoj familiji nije završio srednju?’) i nasmrt je pretukao beskućnika, znanog pod imenom Eddy Bradonja, zato što mu je ukrao deku. Nakon što je potpisao izjavu, Waynea je zanimalo može li sada svoju deku dobiti natrag. Predali smo ga plavcima i rekli mu da će se oni za to pobrinuti, a potom smo se vratili kod Cas­sie s bocom pjenušca i proveli noć razgovarajući do šest ujutro, nakon čega smo, smeteni i još pomalo hihotavi, zakasnili na posao.

Prošli smo predvidljivi proces u kojem su Quigley i nekolicina ostalih odvojili vremena da me ispituju ševim li je i, ako je tako, je li radodajka. Jednom kad im je sinulo da uistinu nije tako, prešli su na pretpostavku da je vjerojatno lezbijka (oduvijek sam Cas­sie doživljavao kao izrazito ženstvenu osobu, ali uviđam kako bi njezina frizura, 31

U sumi KB.indd 31

09/04/14 09:07

Tana French

manjak šminke i samterice s dječjeg odjela u određenoj vrsti uma mogle stvoriti predodžbu osobe lezbijskih sklonosti). Cas­sie je naposljetku to dozlogrdilo pa je dovela stvari u red pojavivši se na božićnom domjenku u večernjoj haljini od crnog baršuna bez naramenica i s nabildano zgodnim ragbijašem po imenu Gerry. On joj je zapravo bratić u drugom koljenu i sretno je oženjen, ali i žarko zaštitnički nastrojen prema Cas­sie pa mu nije bilo teško cijelu je večer gledati s obožavanjem ako će joj time pomoći da izgladi situaciju na poslu.

Nakon toga su glasine jenjale i ljudi su nas manje-više ostavili na miru, što nam je oboma odgovaralo. Protivno dojmu, Cas­sie baš i nije posebno društvena osoba, ništa društvenija od mene. Energična je i brza na jeziku, sa svakime može popričati, ali kada se nju pita, draže joj je moje društvo od velike ekipe. Često sam spavao na njezinoj sofi. Postotak riješenih slučajeva bio nam je dobar i rastao je.

O’Kelly je prestao prijetiti da će nas razdvojiti svaki puta kada bismo okasnili s papirologijom. Bili smo u sudnici kad su Waynea proglasili krivim za ubojstvo (“Au, jebote, čovječe”). Sam O’Neill nacrtao je zgodnu karikaturu prikazavši nas kao Muldera i Scully (još je uvijek negdje imam), a Cas­sie ju je zalijepila na svoje računalo pokraj naljepnice na kojoj je pisalo: “Zločesti murjak! Ništa od krafne!”

Kada sada o tome razmišljam, mislim da je Cas­sie naišla točno u pravom trenutku za mene. Moja blistava, neodoljiva izvanjska vizija Odjela za ubojstva nije uključivala stvari poput Quigleyja, tračeva i beskrajnih, monotonih ispitivanja narkića s vokabularom od šest riječi i izgovorom nerazgovjetnijim od zubarske bušilice. Zamišljao sam napeto, intenzivno postojanje, u kojem je sve sitno i nevažno progutano u šumskom požaru izazvanom spremnošću toliko nabijenom da frcaju iskre, a stvarnost me ostavila zbunjenim i razočaranim, poput djeteta koje otvara blještavi božićni dar i u njemu pronalazi vunene čarape. Da nije bilo Cas­sie, mislim da sam se mogao pretvoriti u detektiva iz serije Zakon i red, onog s čirevima koji misli da je sve neka vladina zavjera.

32

U sumi KB.indd 32

09/04/14 09:07

T A N A

Dvadeset godina poslije, Rob Ryan − dijete koje se uspjelo vratiti − detektiv je u dublinškoj policiji. Promijenio je ime. Nitko ne zna za njegovu prošlost. Čak se ni on sam ne sjeća što se dogodilo onoga dana.

Ali, kada na mjestu stare tragedije bude pronađeno tijelo djevojčice, Rob je ponovno uvučen u zloslutni misterij. Za njega i njegovu partnericu u policiji, Cassie, svaki trag nosi nešto kobno… Naizgled normalna žrtvina obitelj krije mnoge tajne. Robova privatna istraga narušava mu duševno zdravlje. A svaki trag neumoljivo vodi natrag… u šumu.

Debitantski roman Tane French U šumi prava je književna senzacija.

Odmah po objavljivanju osvojio je četiri ugledne nagrade za najbolji debitantski kriminalistički roman: nagradu Edgar, nagradu Barry, nagradu Macavity i nagradu Anthony, a Tana French postala je jedna od najznačajnijih suvremenih autorica kriminalističkih romana. Na hrvatski joj je dosad preveden roman Vjerno susjedstvo koji je izazvao veliku pozornost ljubitelja kriminalističkog žanra.

Roman U šumi s engleskoga je preveo Ozren Doležal.

U ŠUMI Ubojstvo priziva sjećanja…

Ljubavničina osveta

Roman

Dvanaest ti je godina. Ljetni su praznici. Igraš se u šumi s dvoje najboljih prijatelja. Nešto se dogodi. Nešto strašno. I njih dvoje zauvijek nestane…

TANA FRENCH U ŠUMI

FRENCH

Zov kukavice

Nijema djevojka

Žena prije mene

Gospodarica smrti

Vjerno susjedstvo

Slučaj Houdini

w w w.mozaik- knjiga.hr

169,00 kn

ISBN 978-953-14-1599-6

≈U svom prvijencu, French vješto balansira između realističnog prikaza policijske istrage i psihološkog trilera.« Publishers Weekly