OD AUTORICE VELIKOG SVJETSKOG HITA
Paula Hawkins U VODU
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga dvjestopedesetosma Naslov izvornika
Into the Water
Copyright © Paula Hawkins 2017 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice
Ivica Jandrijević Fotografija na naslovnici
© Stephen Carroll / Arcangel images Tisak
Denona, Zagreb, lipanj 2017.
ISBN 978-953-14-2176-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000963508. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Paula Hawkins
U vodu S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ
Paula Hawkins utvrdila je svoje autorstvo ovog djela. Svi likovi i događaji u ovom romanu izmišljeni su, i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna. Stihovi iz pjesme The Numbers Game autorice Emily Berry, objavljeni u zbirci pjesama Dear Boy, upotrijebljeni su uz dopuštenje izdavačke kuće Faber & Faber. Stihovi iz pjesme Down by the Water PJ Harvey upotrijebljeni su uz dopuštenje Hot Head Music Ltd. Sva prava pridržana. Odlomak iz knjige Halucinacije autora Olivera Sacksa, 2012., upotrijebljen je uz dopuštenje The Wylie Agency (UK) Limited.
Posvećeno svim izgrednicama
Bila sam veoma mlada kad su me raskolili. Neke stvari treba pustiti Druge ne Koje da, a koje ne, o tome se mišljenja razlikuju. The Numbers Game, Emily Berry
“Sad znamo da sjećanja nisu fiksirana ni zaleđena, kao Proustove staklenke pekmeza u smočnici, nego se mijenjaju, rastavljaju, iznova sastavljaju i svrstavaju u nove kategorije sa svakim činom prisjećanja.” Halucinacije, Oliver Sacks
JEZERO ZA UTAPANJE
Libby – Ponovno! Ponovno! Muškarci ju ponovno vežu. Ovaj put drugačije: palac lijeve ruke za palac desne noge, palac desne ruke za lijevi nožni palac. Uže oko struka. Ovaj put, nose ju u vodu. – Molim vas – počinje preklinjati, jer nije sigurna da se može suočiti s tamom i hladnoćom. Želi se vratiti u dom koji više ne postoji, u vrijeme kad su teta i ona sjedile uz vatru i pričale si priče. Želi biti u svom krevetu u njihovoj seoskoj kućici, želi biti ponovno mala, udisati miris ruže i vatre na ognjištu, i slatku toplinu tetine kože. – Molim vas. Tone. Kad ju drugi put izvuku, usne su joj plave kao modrica, a dah zauvijek napustio tijelo.
11
PRVI DIO
2015.
JULES
N
ešto si mi željela reći, zar ne? Što si pokušavala reći? Imam osjećaj da sam davno odlutala iz ovog razgovora. Prestala sam obraćati pozornost, razmišljala sam o nečem drugom, obavljala poslove, nisam slušala i izgubila sam nit. Evo, sad imaš moju pozornost. Samo što se ne mogu oteti dojmu da su mi promaknule neke bitne stvari. Kad su mi došli reći, razbjesnila sam se. U prvi mi je čas laknulo, jer kad ti se dvojica policajaca pojave na vratima dok tražiš kartu za vlak i tek što nisi odjurio na posao, strahuješ od najgoreg. Bojala sam se za ljude koji su mi dragi – svoje prijatelje, svog bivšeg, svoje kolege s posla. Ali nije riječ o njima, rekli su, riječ je o tebi. Zato mi je laknulo, samo načas, a onda su mi rekli što se dogodilo, što si učinila, da si bila u vodi, i tad sam se razbjesnila. Razbjesnila i preplašila. Razmišljala sam što ću ti reći kad stignem onamo, kako znam da si to učinila da meni napakostiš, da me uzrujaš, da me preplašiš, da mi poremetiš život. Da privučeš moju pažnju, silom me odvučeš natrag onamo gdje želiš da budem. I eto, Nel, uspjela si: evo me na mjestu na koje se nikad nisam željela vratiti, da brinem o tvojoj kćeri, da riješim jebenu zbrku koju si ostavila iza sebe.
15
PONEDJELJAK, 10. KOLOVOZA
JOSH
N
ešto me je probudilo. Ustao sam iz kreveta da odem u zahod, i primijetio sam da su vrata mamine i tatine sobe otvorena, a kad sam zavirio u sobu, vidio sam da mama nije u krevetu. Tata je hrkao kao i obično. Budilica je pokazivala da su četiri sata i osam minuta. Pomislio sam da je mama sigurno u prizemlju. Ima problema sa spavanjem. Oboje ih sad imaju, ali tata pije tablete koje su toliko jake da se ne bi probudio ni da staneš tik uz njegov krevet i drekneš mu ravno u uho. U prizemlje sam se spustio na vrhovima prstiju, jer ona obično upali telku i gleda one predosadne reklame za strojeve koji pomažu pri mršavljenju ili čiste pod ili sjeckaju povrće na tisuću različitih načina, a onda zaspe. Ali telka nije bila upaljena, a ona nije ležala na kauču pa sam znao da je izašla iz kuće. Već je to nekoliko puta učinila – barem koliko ja znam. Ne mogu stalno pratiti gdje su svi. Prvi put mi je rekla da je samo otišla malo prošetati da razbistri glavu, ali jedno drugo jutro kad sam se probudio, vidio da je nema i pogledao kroz prozor, primijetio sam da njezin automobil nije parkiran na svom uobičajenom mjestu ispred kuće. Mislim da vjerojatno odlazi prošetati uz rijeku ili posjetiti Katien grob. I ja to ponekad činim, iako ne usred noći. Bojao bih se hodati po mraku, a osim toga, osjećao bih se čudno, jer to je 16
U vodu
upravo ono što je Katie učinila: ustala je usred noći, otišla do rijeke i nije se vratila. Međutim, razumijem zašto mama odlazi do rijeke: tako se sad može najviše približiti Katie, osim možda da sjedi u njezinoj sobi, što također znam da ponekad čini. Katiena soba je pokraj moje pa čujem mamu kad plače. Sjeo sam na kauč da ju pričekam, ali očito sam zaspao, jer kad sam čuo da se ulazna vrata otvaraju, vani se već bilo razdanilo, a kad sam pogledao sat na okviru kamina, bilo je sedam i petnaest. Čuo sam kako mama zatvara vrata i juri stubama na kat. Pošao sam za njom. Stajao sam ispred sobe i gledao kroz odškrinuta vrata. Klečala je uz krevet, uz tatinu stranu kreveta, crvena u licu kao da je trčala. Sva zadihana, govorila je: – Alec, probudi se. Probudi se – i drmusala ga. – Nel Abbot je mrtva – rekla je. – Pronašli su njezino tijelo u rijeci. Bacila se. Ne sjećam se da sam išta rekao, ali mora da sam ispustio neki zvuk jer me je mama pogledala i brzo ustala. – Oh, Josh – rekla je prilazeći mi.– Oh, Josh. – Suze su joj se slijevale niz lice i čvrsto me je zagrlila. Kad sam se odmaknuo od nje, još uvijek je plakala, ali se i smješkala. – Oh, zlato moje. Tata se uspravio u krevetu. Trljao je oči. Treba mu sto godina da se probudi. – Ne razumijem. Kad... misliš sinoć? Kako znaš? – Izašla sam po mlijeko. Svi su govorili o tome... u trgovini. Jutros su ju pronašli. – Sjela je na krevet i ponovno se rasplakala. Tata ju je zagrlio, ali gledao je mene, a na licu je imao neki čudan izraz. – Kamo si otišla? – upitao sam ju. – Gdje si bila? – U kupovini, Josh. Maloprije sam vam rekla. Lažeš, poželio sam odvratiti. Satima te nije bilo, nisi izašla samo po mlijeko. Želio sam to reći, ali nisam mogao, jer moji su roditelji sjedili na krevetu i gledali se, i izgledali su sretno. 17
UTORAK, 11. KOLOVOZA
JULES
S
jećam se. Na stražnjem sjedalu kampera, s jastucima na sredini, naslaganim jedan na drugi da označe granicu između tvog i mog teritorija, na putu u Beckford gdje ćemo provesti ljeto, ti nestrpljiva i uzbuđena – nisi mogla dočekati da stignemo – ja zelena od mučnine, pokušavam ne povratiti. Nisam se toga samo sjetila; osjetila sam. I danas poslijepodne osjetila sam istu tu mučninu dok sam, zgurena nad volanom kao stara baba, vozila brzo i loše, sjekla zavoje i previše naglo ispravljala vozilo kad bih ugledala automobile iz suprotnog smjera. Obuzeo me isti osjećaj koji me obuzme kad vidim bijeli kombi koji juri prema meni uskom uličicom i pomislim, naglo ću skrenuti, to ću učiniti, skrenut ću u njegov trak, ne zato što to želim, nego zato što moram. Kao da ću u posljednjem trenutku izgubiti svu slobodnu volju. Kao kad stojiš na rubu litice, ili na rubu željezničkog perona, i najednom osjetiš kako te gura neka nevidljiva ruka. I što ako? Što ako jednostavno zakoračim? Što ako jednostavno okrenem volan? (Na kraju krajeva, izgleda da ti i ja i nismo toliko različite.) Iznenadilo me koliko sam se jasno toga sjetila. I previše jasno. Zašto se tako savršeno jasno sjećam nečega što mi se dogodilo kad sam imala osam godina, a ne mogu se sjetiti jesam li pitala kolege bismo li mogli prebaciti procjenu klijenta na sljedeći tjedan? Ne mogu zapamtiti ono što želim, a ono što se tako silno trudim 18
U vodu
zaboraviti, samo mi navire u misli. Što sam se više približavala Beckfordu, ta činjenica postala je neporeciva; prošlost je izlijetala na mene kao vrapci iz živice, zapanjujuća i neizbježna. Sva ta bujnost, to nevjerojatno zelenilo, blistavo, jarko žutilo žutilovke na brdu, sve to sažgalo mi je mozak i prizvalo mnoštvo sjećanja: cičim i vrpoljim se od užitka dok me tata nosi u vodu, a meni je četiri ili pet godina; ti koja skačeš sa stijena u rijeku, svaki put sa sve veće visine. Piknici na pješčanoj obali uz mirno riječno jezero, okus kreme za sunčanje na mom jeziku; hvatanje debelih smeđih riba u sporoj, blatnjavoj vodi nizvodno od Mlina. Ti koja se vraćaš kući a krv ti curi niz nogu jer si se preračunala pri jednom od svojih skokova, i grizeš kuhinjsku krpu dok ti tata čisti posjekotinu, jer se ne želiš rasplakati. Ne preda mnom. Mama, u svijetlomodroj ljetnoj haljini, bosonoga u kuhinji kuha zobenu kašu za doručak, a tabani su joj neke tamne, hrđavosmeđe boje. Tata sjedi na riječnoj obali i crta. Kasnije, kad smo bile starije, ti u kratkim traper hlačicama i gornjem dijelu bikinija preko kojeg si navukla majicu, iskradaš se kasno navečer da bi se našla s dečkom. Ne bilo kojim dečkom, onim dečkom. Mama, mršavija i slabija, spava u naslonjaču u dnevnom boravku; tata odlazi u duge šetnje s bucmastom, blijedom vikarovom suprugom, koja ne skida s glave šešir za zaštitu od sunca. Sjećam se i jednog nabacivanja loptom. Sunce prži vodu, sve su oči na meni; treptanjem susprežem suze, niz bedro mi se slijeva krv, smijeh odjekuje u mojim ušima. Još uvijek ga čujem. I ispod svega toga, šum vode. Toliko sam duboko bila u toj vodi, da nisam ni shvatila da sam stigla. Najednom sam postala svjesna da sam u središtu gradića, kao da sam samo zatvorila oči i nekim se čudom našla ondje, i već u sljedećem trenutku sporo sam vozila uskim uličicama uz koje su bila parkirana vozila s pogonom na sva četiri kotača, a ružičasti kvarc zamaglio mi je rubove vidnog polja; sad oprezna, vozila sam 19
Paula Hawkins
prema crkvi, prema starom mostu. Oči nisam podizala s asfalta ispred sebe, i nastojala sam ne pogledati stabla, rijeku. Nastojala sam ne vidjeti, ali nisam mogla ne vidjeti. Zaustavila sam automobil uz rub ceste i ugasila motor. Podigla sam glavu. Stabla i kamene stube, zelene od mahovine i varljive nakon kiše. Cijelo moje tijelo naježilo se. Evo čega sam se sjetila: hladne kiše koja bubnja po asfaltu, plavih rotirki koje se natječu s munjom da osvijetle rijeku i nebo, oblačića daha ispred paničnih lica, i malog dječaka, potresenog i blijedog kao duh, kojeg je policajka vodila stubama prema cesti. Čvrsto ga je držala za ruku, raskolačenih, izbezumljenih očiju, a glava joj se trzala čas lijevo, čas desno dok je nekog dozivala. Još uvijek mogu osjetiti što sam osjetila i te noći, istu stravu i očaranost. U mislima još uvijek čujem tvoje riječi: Kako bi to bilo? Možeš li zamisliti? Da gledaš kako ti majka umire? Skrenula sam pogled. Upalila sam motor i vratila se na cestu, a zatim se odvezla preko mosta gdje uličica zavija. Pazila sam da ne propustim skretanje – prvo nalijevo? Ne, ne prvo, drugo. I ispred mene našla se smeđa kamena gromada, kuća Mlin. Koža me je zasvrbjela, hladna i vlažna, srce opasno brzo zalupalo kad sam se provezla kroz otvorena dvorišna vrata prema kući. Ispred kuće stajao je neki muškarac i gledao u svoj mobitel. Policajac u odori. Žustro je zakoračio prema automobilu, a ja sam spustila prozor. – Ja sam Jules – rekla sam. – Jules Abbott? Ja sam... njezina sestra. – Oh. – Izgledao je kao da mu je neugodno. – Da. Točno. Naravno. – Osvrnuo se prema kući. – Trenutačno nitko nije kod kuće. Djevojčica... vaša nećakinja... izašla je. Nisam posve siguran kamo je otišla... – Izvukao je radiostanicu iz opasača. Otvorila sam vrata i izašla iz automobila. – Smijem li ući u kuću? – upitala sam. Gledala sam otvoreni prozor, prozor tvoje 20
U vodu
nekadašnje sobe. Još uvijek sam te mogla vidjeti kako sjediš na toj prozorskoj dasci, s nogama prebačenim preko ruba. Još uvijek me je hvatala vrtoglavica od tog prizora. Policajac je djelovao nesigurno. Okrenuo se od mene i nešto promrmljao u svoj radio prije nego što se ponovno okrenuo prema meni. – Da, smijete. Slobodno uđite. Bila sam slijepa dok sam se uspinjala stubama, ali čula sam vodu i osjetila miris zemlje, zemlje u sjeni kuće, ispod stabala, na mjestima nedodirnutim sunčevim svjetlom, trpki miris lišća koje gnjili, i taj miris vratio me je u prošlost. Otvorila sam ulazna vrata, napola očekujući da ću iz kuhinje čuti majčin glas. Ne razmišljajući, znala sam da moram gurnuti vrata bokom ondje gdje zapinju o pod. Zakoračila sam u hodnik i zatvorila vrata iza svojih leđa, trudila se priviknuti na polumrak; zadrhtala sam od nenadane hladnoće. U kuhinji je hrastov stol bio gurnut ispod prozora. Je li to onaj isti stol? Izgledao je slično, ali nije mogao biti isti, kuća je otad previše puta promijenila vlasnika. Znala bih sa sigurnošću da sam se zavukla ispod stola i provjerila jesu li ondje još uvijek oznake koje smo ti i ja ostavile, ali već od same pomisli na to, srce mi je brže zalupalo. Sjećam se kako je taj stol ujutro bio okupan suncem, i kako bi, sjedeći na lijevoj strani, onoj okrenutoj prema štednjaku, kroz okvir prozora imao savršen pogled na stari most. Pogled je bio predivan, i svi su ga komentirali, ali nisu ga doista vidjeli. Nikad nisu otvorili prozor i nagnuli se kroz njega, nikad nisu spustili pogled na mlinski kotač koji je trulio na mjestu na kojem je bio ostavljen, nikad nisu pogledali onkraj sunčeva svjetla koje se poigravalo na površini vode, nikad shvatili što je uistinu ta voda, zelenkasto-crna i puna živućeg i umirućeg. Izašla sam iz kuhinje u hodnik, prošla pokraj stuba, zakoračila dublje u kuću. Našla se ispred mene toliko neočekivano da me 21
Paula Hawkins
je zavitlala onkraj golemih prozora s pogledom na rijeku – ravno u rijeku, gotovo kao da bi voda, da otvoriš te prozore, nagrnula preko široke, drvene klupe u njihovu podnožju. Sjećam se. Sjećam se svih onih ljeta kad smo mama i ja sjedile na toj klupi zavaljene na jastuke, podignutih stopala, gotovo se dodirujući nožnim prstima, s knjigama na koljenima. I užinom negdje u blizini, iako ju ona nikad ne bi ni okusila. Nisam mogla gledati tu klupu; sad kad sam ju ponovno vidjela, duboko sam se snuždila i obeshrabrila. Žbuka je bila sastrugana i otkrivala golu ciglu, a dekor je bio upravo onakav kakav bih očekivala od tebe: orijentalni sagovi na podu, teško pokućstvo od ebanovine, velike sofe i kožni naslonjači, i previše svijeća. I posvuda su se vidjeli dokazi tvojih opsesija: veliki, uokvireni posteri Millaisove Ofelije, prekrasne i spokojne, otvorenih očiju i usta, s cvijećem u ruci; Blakeove Trostruke Hekate, Goyina Vještičjeg sabata, njegova Psa koji se utapa. Njega mrzim najviše od sviju, sirota životinja muči se ne bi li zadržala glavu iznad plime koja nadire. Čula sam da negdje zvoni telefon, i činilo mi se da zvonjava dolazi odnekud ispod kuće. Pratila sam taj zvuk kroz dnevni boravak i niz nekoliko stuba – mislim da je nekoć ondje bila ropotarnica nakrcana starim, bezvrijednim stvarima. Jedne je godine bila poplavljena i sve je ostalo obloženo muljem, kao da je kuća postajala dio riječnog korita. Zakoračila sam u prostoriju koja je postala tvoj atelje. Bila je prepuna fotografske opreme, zaslona, uobičajenih svjetiljaka i svjetlosnih kutija, a pisač, papiri, knjige i fascikli bili su naslagani na podu, s ormarićima za spise postavljenima uza zid. I posvuda je, naravno, bilo fotografija. Tvojih fotografija, kojima je bio prekriven svaki centimetar žbuke. Neupućenom oku moglo se činiti da si obožavala mostove: Golden Gate, most na rijeci Nanjing 22
U vodu
Yangtze, vijadukt princa Edwarda. Ali pogledaj još jednom. Nije riječ o mostovima, nije riječ o ljubavi prema ovim remek-djelima građevine. Pogledaj ponovno i vidjet ćeš da nisu samo mostovi, nego i vapnenački klifovi Beachy Head, prašuma Aokigahara, litica Preikestolen u Norveškoj. Mjesta na koje beznadni ljudi odlaze da sve okončaju, katedrale očaja. Nasuprot vrata, fotografije Jezera za utapanje. Jedna za drugom, iz svih zamislivih kutova, iz svih mogućih položaja: blijedo i zaleđeno zimi, s crnom i golom liticom, ili blistavo ljeti, raskošna zelena oaza, ili dosadno, kremenasto sivo s olujnim oblacima koji se nadvijaju nad njega; Jezero za utapanje, uvijek iznova. Sve te slike zamaglile su se u jednu; napad na oči od kojeg čovjeka hvata vrtoglavica. Imala sam osjećaj da sam ondje, na tom mjestu, da stojim na vrhu litice i promatram vodu, da osjećam to strašno uzbuđenje, iskušenje zaborava.
23
TA JN E VA S MO GU POVUĆI NA DNO... Novi roman iz pera Paule Hawkins, autorice velikog svjetskog hita Djevojka u vlaku, napeti je psihološki triler o neuhvatljivosti istine i obitelji koja se raspada zbog tajni. Samohranu majku pronađu mrtvu u rijeci koja teče kroz gradić. Ranije tog ljeta, osjetljiva tinejdžerica dočekala je istu sudbinu. Njih dvije nisu prve žene koje su umrle u tim tamnim vodama, ali njihove smrti uznemirile su rijeku i njezinu povijest i iskopale davno potopljene tajne. Iza utopljenice ostala je usamljena petnaestogodišnja kći. Bez oca i majke, i sad bez ijednog prijatelja, našla se na skrbi majčine sestre, neznanke koja ju plaši i koju su dovukli na mjesto iz kojeg je namjerno pobjegla – mjesto za koje se zaklela da se u njega nikad neće vratiti. Jednako napetim stilom i pronicavim razumijevanjem ljudskih nagona, kojima je očarala milijune čitatelja diljem svijeta svojim senzacionalnim prvijencem Djevojka u vlaku, Paula Hawkins donosi novo, uzbudljivo, duboko intrigantno štivo o varljivosti osjećaja i sjećanja, kao i o razornom utjecaju prošlosti na sadašnjost. Pazite se mirne površine – nikad ne znate što vreba ispod nje!
w w w.mozaik- knjiga.hr
99,00 kn
ISBN 978-953-14-2176-8
24