Upitaj još jednom

Mary Beth Keane UPITAJ JOŠ JEDNOM

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo pedeset peta

Mary Beth Keane

Naslov izvornika

Ask Again, Yes

Copyright © Mary Beth Keane, 2019 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić

Upitaj još jednom

Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2021.

ISBN 978-953-14-3021-0 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3022-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001098693 (meki uvez) i 001098694 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno Owenu i Emmettu

UVOD

Srpanj 1973.

F

rancis Gleeson, visok i mršav u svjetloplavoj policijskoj odori, sklonio se sa sunca u sjenu niske kamene zgrade Četrdeset i prve policijske postaje. Na požarnim stepenicama četvrtog kata nedaleko od 167. ulice visio je par najlonskih čarapa, a dok je čekao drugog novaka, policajca po imenu Stanhope, Francis je primijetio potpunu nepomičnost tih paučinastih nogu i lagano zaobljenje na mjestu na kojem bi trebala biti peta. Sinoć je izgorjela još jedna zgrada, a Francis je zaključio da je sada nalik mnogim drugim u okrugu Četrdeset i prve postaje: nije preostalo ništa osim prazne ljušture i pocrnjelih stepenica u njoj. Sva djeca iz susjedstva gledala su kako gori s krovova i požarnih stepenica, kamo su odvukla svoje madrace toga prvog uistinu vrućeg dana u lipnju. Francis je sada, jedno raskrižje dalje, čuo kako mole vatrogasce da samo jedan hidrant ostave otvoren. Mogao je zamisliti kako skaču amotamo dok pločnik pod njihovim stopalima ponovno postaje vruć.

Pogledao je na sat pa ponovno prema vratima postaje i zapitao se gdje bi Stanhope mogao biti.

Ni deset sati ujutro, a već je bio 31 Celzijev stupanj. Bio je to veliki šok Amerike, zime koje su vam mogle odsjeći lice i ljeta gusta i vlažna poput močvara. – Jadikuješ kao slabić – tog mu je jutra rekao stric Patsy. – Vrućina, vrućina, vrućina. – Ali, Patsy

Mary Beth Keane

je po cijele dane točio pivo u hladnoj pivnici. Francis će krenuti u ophodnju i za petnaest minuta imati tamne krugove ispod pazuha.

– Gdje je Stanhope? – upitao je dvojicu novaka koji su također kretali u ophodnju.

– Mislim da ima problem s ormarićem – odgovorio je jedan.

Kad je prošla još jedna čitava minuta, Brian Stanhope napokon je stigao poskakujući niz stepenice postaje. On i Francis upoznali su se prvoga dana na akademiji i obojica su slučajno završili u Četrdeset i prvoj. Na akademiji su zajedno bili na satovima taktike, a Stanhope je nakon otprilike tjedan dana prišao Francisu dok su izlazili iz učionice. – Ti si Irac, zar ne? Mislim, nedavno si sišao s broda?

Francis je rekao da je sa zapada, iz Galwaya. I došao je zrakoplovom, ali to nije rekao.

– To sam i mislio. Kao i moja djevojka. Ona je iz Dublina. Nego, da te nešto upitam.

Dublin je za Francisa bio daleko od Galwaya kao i New York, ali je pretpostavio da je Ameru sve to isto.

Francis se pripremio za nešto osobnije no što je želio da ga se pita. To je bilo jedno od njegovih prvih opažanja u Americi, svi su sasvim lako jedni druge pitali sve što im je padalo na pamet.

Gdje živiš, s kim živiš, koliko plaćaš stanarinu, što si radio prošli vikend? Francisu, kojem je bilo neugodno i dok je stavljao svoje namirnice na pokretnu traku blagajne supermarketa u Bay Ridgeu, to je bilo malo previše. – Važna večer – komentirala je blagajnica kad je posljednji put bio ondje. Pakiranje od šest Budweisera. Dva krumpira. Dezodorans.

Brian je rekao kako je primijetio da se njegova djevojka ne druži s drugim Ircima. Bilo joj je samo osamnaest. Pomislili biste da je došla s prijateljicom, sestričnom ili kime već, ali je došla sama.

8

Upitaj još jednom

Njemu se doimalo da je barem mogla pronaći druge Irkinje s kojim bi živjela. Doista ih je bilo posvuda. Ona je bila na obuci za medicinske sestre u bolnici Montefiore i živjela je u bolničkom smještaju s jednom crnkinjom, također medicinskom sestrom. Je li to uobičajeno za Irce? Jer, neko vrijeme izlazio je s jednom Ruskinjom i ona se družila samo s drugim Rusima.

– I ja sam Irac – rekao je Stanhope. – Ali, dalekim podrijetlom.

To je bila još jedna osobitost Amerike. Svi su bili Irci, ali dalekim podrijetlom.

– Držanje podalje od svojih ljudi moglo bi biti znak inteligencije – rekao je Francis s ozbiljnim izrazom lica. Stanhopeu je bilo potrebno neko vrijeme da shvati.

Na svečanoj dodjeli diploma gradonačelnik Lindsay stajao je na pozornici, a Francis je na svojemu sjedalu u trećem redu mislio koliko je čudno uživo vidjeti čovjeka kojeg je do tada gledao samo na televiziji. Francis je rođen u New Yorku, kao bebu su ga odveli natrag u Irsku i vratio se netom prije devetnaestog rođendana, s deset američkih dolara i državljanstvom. Očev brat Patsy došao je po njega u zračnu luku JFK, uzeo mu torbu i bacio je na stražnje sjedalo. – Dobrodošao kući – rekao je. A njega je zbunila pomisao da bi mu to strano mjesto, koje je vrvjelo životom, moglo biti dom. Prvoga cijelog dana u Americi Patsy ga je zaposlio za šankom u svojoj pivnici u Bay Ridgeu, na križanju Treće avenije i Osamdesete ulice. Iznad vrata bila je uokvirena djetelina.

Kad je prvi put ušla žena i naručila pivo, on je uzeo čašu i stavio je pred nju. – Što je ovo? – upitala je. – Pola piva? – Pogledala je red ljudi koji su sjedili za šankom, sve muškarce, sve s velikim čašama piva pred njima.

On joj je pokazao veliku čašu. – Ovu želite? – upitao je. – Punu? – Ona je napokon shvatila da je on nov za tim šankom i nov 9

Mary Beth Keane

u Americi pa se nagnula kako bi mu rukom obujmila lice i odmaknula kosu s čela.

– Upravo tu, dušo – rekla je.

Jednoga dana, nakon što je Francis otprilike godinu dana bio u New Yorku, ušla su dva mlada policajca. Imali su crtež nekoga koga su tražili i zanimalo ih je prepoznaje li itko u baru tu osobu. Šalili su se s Patsyjem, s Francisom i međusobno. Francis je na odlasku smogao nešto one američke ljubopitljivosti. Koliko je teško postati policajac? Kakva je plaća? Njihova su lica nekoliko sekundi bila nečitljiva. Bila je veljača; Francis je na sebi imao stari pulover koji je svojedobno bio Patsyjev i osjećao se otrcano pokraj tih policajaca u izglačanim jaknama, s kapama koje su bile pravilno postavljene na njihove glave. Niži je napokon rekao kako je radio u rođakovoj autopraonici na Aveniji Flushing prije no što je postao policajac. Prskalice su ga prskale čak i nakon što je sve automatizirano pa bi zimi dane završavao potpuno zaleđen. To je bilo preteško. A osim toga, mnogo je bolje govoriti djevojkama da je policajac nego im govoriti da radi u autopraonici.

Drugi mladi policajac izgledao je kao da mu se sve to pomalo gadi. Ušao je u policiju zato što mu je otac bio policajac. I dva strica. I djed. To mu je bilo u krvi.

Francis je cijelu zimu razmišljao o tome te je više pozornosti posvećivao policajcima u susjedstvu, u podzemnoj željeznici, dok su pomicali barikade, na televiziji. Otišao je u lokalnu policijsku postaju kako bi upitao za test, vrijeme, kako sve to funkcionira i kada. Kad je Francis spomenuo svoj plan stricu Patsyju, Patsy je rekao da je ta ideja dobra, da samo mora odraditi dvadeset godina i dobit će mirovinu. Francis je primijetio da je Patsy rekao »dvadeset godina« kao da je to ništa, puki tren oka, premda je u tom trenutku bilo više od duljine Francisova čitavog života. Nakon dvadeset godina mogao bi, ako ne pogine, raditi nešto drugo ako 10

Upitaj još jednom

to bude htio. Vidio je svoj život podijeljen na blokove od dvadeset godina i prvi put se zapitao koliko će blokova dobiti. Patsy je rekao kako je najbolje to što će i dalje biti mlad. Žao mu je jer se sâm nije toga dosjetio kad je bio u Francisovim godinama.

Studenti s njegove godine nakon promocije su podijeljeni na skupine te poslani na terensku obuku u različite dijelove grada. On i tridesetero drugih, među kojim je bio Brian Stanhope, poslani su u Brownsville, a potom u Bronx, gdje je započeo stvaran rad.

Francisu su tada već bile dvadeset i dvije. Brianu je bila samo dvadeset i jedna. Francis nije dobro poznavao Briana, ali ga je tješilo u vrijeme okupljanja pogledati na drugi kraj prostorije i vidjeti poznato lice. Do tog trenutka još se ništa nije dogodilo onako kako su im rekli da će se dogoditi. Sama postaja bila je potpuna suprotnost onome što je Francis zamišljao kad je odlučio prijaviti se na policijsku akademiju. Izvana je izgledala vrlo loše – fasada okrhnuta i u raspadanju, prekrivena ptičjim izmetom i okrunjena bodljikavom živom – ali je unutra bilo još gore. Nije bilo površine koja nije bila vlažna, ljepljiva ili oljuštena. Radijator u prostoriji za okupljanje pukao je napola pa je netko pod njega stavio staru posudu za kuhanje kako bi skupljala vodu. Žbuka je padala sa stropa na njihove radne stolove, na glave i na spise. Tridesetero uhićenih nagurano je u prostoriju namijenjenu za dvoje ili troje njih. Umjesto da početnicima dodijele iskusnije partnere, svi su poslani na teren s drugim početnicima. – Slijepac vodi slijepca – našalio se narednik Russell i obećao da je to samo privremeno. – Nemojte učiniti nešto glupo.

Gleeson i Stanhope udaljavali su se od kuće iz koje se još dimilo, prema sjeveru. Iz daljine se čuo još jedan požarni alarm. Oba mlada policajca znala su granice svojega okruga na karti, ali ni jedan ih još nije vidio svojim očima. Patrolni automobili dodjeljivani 11

Mary Beth Keane

su prema rangu, a u smjeni od osam do četiri bilo je mnogo starijih policajaca. Mogli su se autobusom odvesti do granice okruga i pješačiti natrag, ali je Stanhope rekao da mrzi u odori putovati autobusom, mrzi napetost koja bi se pojavila kad bi ušao na stražnja vrata i kad bi se svako lice okrenulo kako bi ga odmjerilo.

– Pa, tada hajdemo pješice – predložio je Francis.

Stoga su, uz rijeke znoja koje su im se slijevale niz leđa, napredovali raskrižje po raskrižje, obojica noseći palicu, lisice, radio, vatreno oružje, streljivo, baterijsku svjetiljku, rukavice, olovku, blok i ključeve, koji su im se ljuljali s pojasa. Neki blokovi sastojali su se samo od ruševina i izgorjelih automobila pa su njih dvojica pogledom tražili pokrete u njima. Jedna djevojčica bacala je tenisku lopticu u zid jedne zgrade pa je hvatala. Na putu im je ležao par štaka pa ih je Stanhope udario nogom. Sve zgrade kojim je makar dio zida ostao stajati bile su prekrivene grafitima. Potpisi, šarene petlje i krivulje podrazumijevali su kretanje, sugerirali život, a zajedno su izgledali gotovo nasilno šareno na uglavnom sivoj pozadini.

Francis je znao da je ophodnja od osam do četiri sata bila dar.

Ako nije bilo naloga koje bi bilo potrebno izvršiti, izgledi su bili veliki da će do ručka sve biti mirno. Kad su napokon skrenuli na Južni bulevar, osjećali su se kao putnici koji su prešli pustinju, zahvalni jer su stigli na drugu stranu. Dok su sporedne ulice bile gotovo puste, sablasne, na bulevaru je bilo živo zbog automobila koji su prolazili, prodavaonice muške odjeće u kojoj su se prodavala odijela svih boja, niza prodavaonica alkoholnih pića, prodavaonice razglednica, brijačnice i bara. Jedan patrolni automobil iz daljine im je bljesnuo svjetlima u znak pozdrava pa produžio dalje.

– Moja supruga je trudna – rekao je Stanhope nakon što ni jedan od njih neko vrijeme nije rekao ništa. – Trebala bi roditi oko Dana zahvalnosti.

12

Upitaj još jednom

– Ona Irkinja? – upitao je Francis. – Oženio si je? – Pokušao se sjetiti: jesu li bili zaručeni kad mu je Stanhope na akademiji rekao za nju? Izbrojio je mjesece do studenog – još samo četiri.

– Da – rekao je Stanhope. – Prije dva tjedna. – Vjenčanje u vijećnici. Večera u Dvanaestoj ulici, u jednom francuskom restoranu o kojem je čitao u novinama; morao je pokazivati jela na svojem jelovniku jer ništa nije znao izgovoriti. Anne se u zadnji čas morala presvući jer joj je haljina koju je namjeravala nositi već bila preuska.

– Želi da nas svećenik vjenča kad se dijete rodi. Nismo mogli pronaći crkvu u kojoj bi to brzo učinili, čak i nakon što su vidjeli njezin trbuh. Anne kaže da će možda pronaći svećenika koji će blagosloviti vjenčanje te isti dan krstiti dijete. Mislim, za neko vrijeme.

– Brak je brak – rekao je Francis i srdačno mu čestitao. Nadao se da Stanhope nije primijetio da je na trenutak pokušavao računati. To mu zapravo nije bilo važno, ali je tu naviku ponio od kuće i nedvojbeno će je izgubiti što dulje bude u Americi. Ljudi su ovdje na misu dolazili u kratkim hlačama i majicama. Nedavno je vidio ženu koja je vozila taksi. Ljudi su u gaćama hodali po Times Squareu.

– Želiš je vidjeti? – upitao je Stanhope i skinuo kapu. Ondje je, ispod podstave, imao fotografiju lijepe plavuše dugačkog tankog vrata. Pokraj nje je bila molitvena kartica svetog Mihaela. Ispod podstave je bila i fotografija mlađeg Briana Stanhopea s još jednim tipom.

– Tko je to? – upitao je Francis.

– Moj brat George. To smo mi na Sheau.

Francis još nije pomislio staviti koju fotografiju u kapu, premda je i sâm u novčaniku imao savijenu molitvenu karticu svetog Mihaela. Francis je zaprosio Lenu Teobaldo na dan kad je završio 13

Mary Beth Keane

akademiju i ona je pristala. Sada je zamišljao da će to uskoro biti on, govorit će ljudima da čeka dijete. Lena je bila napola Poljakinja, napola Talijanka, a kad ju je gledao – dok je tražila nešto u torbi ili gulila jabuku člankom vodeći oštricu – katkad bi osjetio da drhti u panici jer je zamalo nije upoznao. Što bi bilo da nije došao u Ameriku? Ili da njezini roditelji nisu došli u Ameriku? Gdje bi se drugdje osim u Americi Poljakinja i Talijan sastali kako bi napravili djevojku kao što je Lena? Što bi bilo da nije bio u pivnici onog jutra kad je ušla upitati može li njezina obitelj rezervirati stražnju prostoriju za zabavu? Rekla mu je da njezina sestra odlazi na koledž. Dobila je punu školarinu, vrlo je pametna.

– To ćeš možda biti ti kad završiš srednju školu – rekao je Francis, a ona se nasmijala, rekla da je srednju školu završila godinu prije, da joj koledž nije suđen, ali je to u redu jer voli svoj posao.

Imala je neobuzdanu kovrčavu kosu i smeđa ramena iznad majice bez naramenica koju je imala na sebi. Radila je u odjelu za obradu podataka u General Motorsu na Petoj aveniji, samo nekoliko katova iznad FAO Schwarza. On nije znao što je FAO Schwarz.

U Americi je bio tek nekoliko mjeseci.

– Ljudi me neprestano pitaju hoćemo li ostati u gradu – rekao je Stanhope. – Sada smo u Queensu, ali stan je majušan.

Francis je slegnuo ramenima. O gradićima oko grada nije znao ništa, ali sâm nije mogao zamisliti da do kraja života živi u stanu.

Zamišljao je zemlju. Vrt. Prostor za disanje. Francis je znao samo da će on i Lena nakon vjenčanja ostati s njezinim roditeljima kako bi uštedjeli novac.

– Jesi li ikada čuo za grad Gillam? – upitao je Stanhope.

– Ne. – Ni ja. Ali, onaj tip Jaffe? Je li on narednik? Rekao je da je Gillam samo trideset kilometara sjeverno odavde, a mnogi iz naše 14

Upitaj još jednom

postaje žive ondje. Kaže da sve kuće imaju velike travnjake, a djeca biciklima dostavljaju novine, kao u seriji Obitelj Brady.

– Kako si rekao da mu je ime? – upitao je Francis.

– Gillam – rekao je Stanhope.

– Gillam – ponovio je Francis.

Stanhope je u drugom bloku rekao da je žedan i da bi mu pivo dobro došlo. Francis je hinio da nije čuo taj prijedlog. Policajci u Brownsvilleu katkad su pili na dužnosti, ali samo ako su bili u policijskom automobilu, a ne vani. Nije bio kukavica, ali tek su počeli. Ako bi ijedan od njih nadrapao, ni drugi se ne bi izvukao.

– Ne bih imao ništa protiv jednog soka sa sladoledom – rekao je Francis.

Kad su ušli u restoran, Francis je osjetio kako ga zarobljena toplina obavija iako su vrata otvorena te zaustavljena dvjema opekama. Stariji muškarac iza šanka na glavi je imao požutjelu papirnu kapu, a oko vrata naherenu leptir-mašnu. Debela crna muha mahnito je oblijetala oko njegove glave dok je gledao jednog policajca pa drugog.

– Jesu li sokovi hladni, kompa? Mlijeko nije pokvareno? – upitao je Stanhope. Njegov glas i širina njegovih ramena ispunili su tišinu, a Francis je pogledao svoje cipele pa potom staklo, koje je bilo išarano pukotinama i zalijepljeno ljepljivom vrpcom. Ovaj posao je dobar, rekao je samome sebi. Častan posao. Govorkalo se da zbog smanjivanja gradskog proračuna u policijskoj akademiji neće biti studenata 1973. godine, ali se njegova godina provukla.

U tom trenutku oglasile su se njihove radiostanice. Bilo je jutarnjeg zadirkivanja, objavljenih poziva i odgovora, ali to je bilo drugačije. Francis je pojačao glasnoću. U prodavaonici živežnih namirnica na adresi Južni bulevar 801 ispaljen je hitac i možda je u tijeku pljačka. Francis je pogledao vrata kafića: 803. Čovjek iza 15

Mary Beth Keane

šanka pokazao je prema zidu, prema onome što je bilo s druge strane. – Dominikanci – rekao je i ta je riječ ostala lebdjeti u zraku.

– Nisam čuo pucanj. A ti? – upitao je Francis. Dispečer je ponovio poziv. Drhtaj je skočio iz Francisova grla u prepone, ali je on nespretno uzeo radio krenuvši prema vratima.

Francis je išao prvi, a Stanhope za njim – dva početnika otkopčala su tokove na boku prilazeći vratima prodavaonice. – Ne bismo li trebali pričekati? – upitao je Stanhope, ali je Francis nastavio pokraj dvije telefonske govornice, pokraj ventilatora iza rešetaka, koji je mlatio zrak. – Policija! – viknuo je kad su zašli dalje u prodavaonicu. Ako je ondje bilo kupaca u trenutku pljačke, u tom trenutku nije im bilo ni traga.

– Gleeson – rekao je Stanhope kimnuvši prema kutijama cigareta poprskanim krvlju iza jedine blagajne. Obrazac kapi otkrivao je energičnost nečijeg bila: krv koja je izgledala više ljubičasto nego crveno sezala je sve do stropa s mrljama od vode, te se gusto grušala na zahrđalom ventilacijskom otvoru. Francis je brzo pogledao pod iza blagajne, a tada slijedio jeziv trag niz treći prolaz, sve dok nije ugledao čovjeka koji je na boku ležao ispred spremišta, ovješenog lica, u zapanjujućoj količini krvi u sve većoj lokvi pokraj njega. Dok je Stanhope prijavljivao slučaj, Francis je pritisnuo dva prsta na meko udubljenje ispod čovjekove čeljusti. Ispravio mu je ruku pa ista dva prsta stavio na njegovo zapešće.

– Prevruće je za ovo – rekao je Stanhope i namrštio se gledajući tijelo. Otvorio je hladnjak pokraj kojeg je stajao, izvadio bocu piva, otvorio je udarivši rubom o rub police i pio ne zastajući kako bi udahnuo. Francis je pomislio na gradić koji je Stanhope spomenuo, kako bos hoda po hladnoj, rosnoj travi. Nije bilo moguće predvidjeti u kojem će smjeru život teći. Nije bilo načina da čovjek nešto iskuša, vidi sviđa li mu se to – te je riječi izabrao kad je stricu Patsyju rekao da je primljen u policijsku akademiju – jer, 16

Upitaj još jednom

iskušavaš, iskušavaš i još malo iskušavaš i postaneš to. U jednom trenutku stajao je u zahodu s druge strane Atlantika, a u sljedećem trenutku bio je policajac. U Americi. U najgoroj četvrti najpoznatijeg grada na svijetu.

Kako je mrtvačevo lice poprimalo pepeljastu boju, Francis je pomislio koliko je taj čovjek izgledao očajno, kako mu je vrat bio istegnut, a brada podignuta, poput utopljenika koji izvija vrat prema površini vode. To je bilo tek njegovo drugo mrtvo tijelo.

Prvo, utopljenik koji je u travnju isplivao na površinu, nakon zime u njujorškoj luci, nije bilo prepoznatljivo kao ljudsko i možda mu je zbog tog razloga bilo jedva stvarno. Poručnik koji ga je poveo sa sobom rekao mu je neka povraća preko ograde glisera ako želi, ali je Francis rekao da je dobro. Sjetio se kako su Kršćanska braća govorila da je tijelo samo posuda, da je duh plamičak našega jastva. To prvo tijelo, natopljen komad mesa iz kojeg se voda cijedila dok su ga izvlačili na palubu, sa svojom se dušom rastalo mnogo prije no što ga je Francis ugledao, ali je Francis ovu dušu gledao kako odlazi, malo-pomalo. U njegovoj domovini netko bi otvorio prozor kako bi čovjekov duh odletio, ali duše koje su oslobođene u južnom Bronxu mogle bi biti slobodne samo toliko da mlate unutar četiri zida sve dok ne bi iscrpljene klonule na vrućini i potonule u zaborav.

– Bi li podmetnuo vrata? – viknuo je Francis. – Jedva dišem.

A tada je čuo nešto i ukočio se. Stavio je ruku na pištolj.

Stanhope ga je pogledao razrogačenih očiju. I ponovno su čuli tihi zvuk tenisice na linoleumu, kako sluša njih jednako kao što je Francis slušao njega, tri ljudska srca lupala su u svojim kavezima, a četvrto je ležalo nepomično. – Izađi podignutih ruku – viknuo je Francis i tada su ga odjednom vidjeli: visokog, krakatog tinejdžera u bijeloj potkošulji, bijelim kratkim hlačama i bijelim tenisicama, skrivenog u uskom prostoru između hladnjaka i zida.

17

Mary Beth Keane

Sat vremena poslije Francis je dječaku držao ruke, valjao svaki prst po tinti, pa četiri prsta zajedno, potom palac. Najprije lijevu ruku, a tada desnu, pa opet lijevu, ukupno tri kartice – lokalnu, državnu i saveznu. Nakon prve kartice uspostavio je ritam nalik prastarom plesu: primi, valjaj, pusti. Dječakove ruke bile su tople, ali suhe, a ako je bio nervozan, Francis to nije mogao registrirati.

Stanhope je već pisao svoje izvješće. Trgovac je preminuo mnogo prije dolaska hitne pomoći, a ubojica je bio ondje, ruku mekih poput dječjih, čistih, njegovanih noktiju. Dječakove ruke bile su opuštene, podatne. Do treće kartice već je znao što mu je činiti, počeo je pomagati.

Poslije, kad je sva papirologija obavljena, stariji policajci rekli su kako je uobičajeno izvesti kolegu nakon njegova prvog uhićenja. Uhićenje je pripisano Francisu, ali su izveli i Stanhopea, pa ga častili pićima, jednim za drugom, a on je sa svakim pripovijedao drugačiju priču. Dječak je iskoračio i zaprijetio im. Krv se cijedila po svim zidovima. Stanhope je zapriječio izlaz dok je Francis svladavao počinitelja i bacao ga na tlo.

– Tvoj partner – rekao je jedan od starijih policajaca Francisu.

– Kreativan je.

Stanhope i Francis pogledali su jedan drugoga. Jesu li partneri?

– Partneri ste sve dok zapovjednik ne kaže drugačije – rekao je stariji policajac.

Kuhar je izašao iz kuhinje noseći tanjure pune hamburgera te im rekao da ih kuća časti.

– Već ideš kući? – malo poslije upitao je Stanhope Francisa.

– Da, a i ti bi trebao. Idi kući trudnoj supruzi – rekao je Francis.

– Zbog trudne supruge i ostaje vani – našalili su se drugi.

Upitaj još jednom

se do gaća i legao u krevet koji je Patsy ugurao u svoju dnevnu sobu za njega. Netko je nazvao dječakovu majku. Netko drugi odvezao ga je u središnji ured za registraciju uhićenja. Rekao je da je žedan pa mu je Francis kupio sok iz aparata. Dječak ga je popio, a tada upitao smije li limenku napuniti vodom iz slavine.

Francis je pošao u zahod i napunio limenku. – Glup si – rekao je jedan od tipova u civilnoj odjeći. Još nije naučio sva imena. Tko zna? Možda je trgovac malom učinio nešto loše. Možda je zaslužio to što je dobio.

Patsy je bio vani. Francis je nazvao Lenu moleći Boga da ona podigne slušalicu i da ne mora razgovarati s njezinom majkom.

– Je li se danas što dogodilo? – upitala ga je nakon što su nekoliko minuta čavrljali. – Inače ne zoveš ovoliko kasno. – Francis je pogledao na sat i vidio da je gotovo ponoć. Papirologija i pivo trajali su dulje no što je mislio.

– Oprosti. Vrati se u krevet.

Ona je šutjela toliko dugo da je pomislio da je doista otišla.

– Jesi li se uplašio? – upitala ga je. – Moraš mi reći.

– Nisam – odgovorio je. I nije, ili barem nije osjetio ono što je smatrao strahom.

– Nego?

– Ne znam.

– Nastoj to držati izvan sebe, Francis – rekla je kao da je slušala njegove misli. – Mi imamo plan, ti i ja.

Bilo mu je potrebno sat i petnaest minuta putovanja podzemnom željeznicom da se vrati u Bay Ridge. Čim je Francis ušao, svukao 18

19

GILLAM

PRVO POGLAVLJE

G

illam je prilično lijep, ali samotan, pomislila je Lena Teobaldo kad ga je prvi put vidjela. Bilo je to jedno od onih mjesta koja bi joj se prva dva dana sviđala da je ondje na ljetovanju, a trećeg dana počela bi se veseliti odlasku. Nije se doimao posve stvarnim: stabla jabuka i javora, kuće prekrivene šindrom, s prednjim trjemovima, polja kukuruza, mliječne farme, djeca koja na ulici igraju stickball kao da ne primjećuju da se njihove kuće nalaze na pola jutra travnjaka. Naknadno će ustanoviti da ta djeca igraju igre koje su njihovi roditelji igrali odrastajući u tom gradu. Stickball. Školica. Šutni limenku. Kad je koji otac sina poučavao bacati loptu, odveo ga je nasred ulice kao da su u bloku prepunom stanara jer je on to ondje naučio od svojeg oca. Pristala je na taj izlet jer je to bilo nešto što je mogla raditi, a da je te subote ostala u Bay Ridgeu, majka bi je prisilila odnijeti hranu gospođi Venard, koja nije pri sebi otkako je njezin sin nestao u Vijetnamu.

Haljina njezine sestrične Karoline visjela je na kuki iza vrata Lenine kupaonice, prepravljena i spremna da je Lena nosi za samo šest dana. Dobila je njezine cipele i njezin veo. Nije imala što drugo doli čekati pa kad ju je Francis upitao želi li poći na kratak izlet izvan grada kako bi pogledali gradić za koji je čuo od tipa na poslu, pristala je, dan je bio lijep, bilo bi ugodno na nekoliko sati otići u prirodu, a ona će ponijeti ručak. Taj ručak raspakirali su na 23

Mary Beth Keane

klupi ispred javne knjižnice, a u vremenu koje im je bilo potrebno da odmotaju sendviče, pojedu ih i popiju sav čaj iz termosice, samo je jedna osoba ušla u knjižnicu. Vlak koji je putovao prema sjeveru ušao je u postaju i troje ljudi izašlo je iz njega. S druge strane gradskog trga bila je prodavaonica delikatesa, a pokraj nje prodavaonica različitih potrepština ispred koje su stajala kolica.

Francis ju je dovezao u Datsunu Leninog oca – a u kasetofonu bila je kaseta njezina brata Karola, Led Zeppelin IV. Lena nije imala vozačku dozvolu, nije znala voziti. Pretpostavljala je da nikada neće morati naučiti.

– Dakle? Što misliš? – poslije je upitao Francis, dok su ponovno izlazili na cestu Palisades Parkway. Lena je otvorila prozor i zapalila cigaretu.

– Lijepo je – rekla je. – Tiho. – Izula je cipele i podignula stopala na upravljačku ploču. Predbilježila se za dva tjedna godišnjeg odmora – tjedan prije vjenčanja i tjedan poslije – a taj dan, subota, bio je prvi dan najduljeg odmora nakon tri godine.

– Vidjela si vlak? Jedan autobus također vozi za Midtown – rekao je. Ona je pomislila kako je ta informacija nasumična sve dok joj nije sinulo, poput munje, da on želi živjeti ondje. Nije to rekao. Rekao je samo da se želi provozati, pogledati mjesto za koje je čuo. Ona je pomislila da samo želi predah od svih razgovora o vjenčanju. Rođaci iz Italije i Poljske već su stizali, a stan njezinih roditelja svakoga sata u danu bio je prepun hrane i ljudi. Iz Irske nije dolazio nitko osim što je jedna rođakinja, koja je emigrirala u Chicago, poslala komad irskog porculana. Francis je rekao da je to u redu. Taj je dan ionako posvećen mladenki. Ali, ona je sada vidjela da on ima plan. Činilo se toliko nevjerojatnim da je odlučila ne spomenuti ga ako on prvi ne progovori o njemu.

24

Upitaj još jednom

Nekoliko tjedana poslije, kad je vjenčanje obavljeno, gosti su odavno otišli, a Lena se na posao vratila s novim prezimenom i novim prstenom na prstu, Francis je rekao kako je vrijeme da se isele iz stana njezinih roditelja. Rekao je da svi moraju na prstima hodati po uskoj dnevnoj sobi ako je Lenina sestra Natusia ondje sa svojim knjigama. Karol je gotovo uvijek bio loše raspoložen, vjerojatno zato što su mladenci zauzeli njegovu sobu. Nigdje nisu mogli biti sami. Francis je rekao kako se ondje osjeća kao da bi u svakom trenutku trebao nekome nuditi pomoć s nečime, činiti nešto. Njihovi svadbeni darovi bili su naslagani u kutu, a Lenina majka uvijek je sve upozoravala neka budu pažljivi, neka paze na kristal. Lena je mislila da je to lijepo, šestero ljudi zajedno sjeda uz večeru, a katkad i više njih, ovisno o tome tko je svratio. Prvi put se zapitala je li ga upoznala dovoljno dobro da bi se udala za njega.

– Ali, kamo? – upitala je.

Tražili su na Staten Islandu. Tražili su u Bay Ridgeu. Uspinjali su se na katove zgrada u Yorkvilleu, Morningside Heightsu, Villageu. Prolazili su kroz kuće ispunjene tuđim stvarima, pokraj tuđih fotografija izloženih na policama, i tuđih cvjetnih aranžmana od poliestera. Lena je za svih tih posjeta vidjela cestu za Gillam, kako im se približava kao izlaz s autoceste. Spremili su novac koji su dobili kao svadbeni dar te dodali najveći dio svojih plaća i imali su dovoljno za polog.

Jednog subotnjeg jutra u siječnju 1974. godine, nakon što je Francis odradio ponoćnu ophodnju te nekoliko sati prekovremeno, došao je u Bay Ridge i rekao Leni neka uzme svoj kaput, pronašao im je kuću.

– Ne idem – rekla je podignuvši pogled sa šalice kave, kamenog lica. Angelo Teobaldo rješavao je križaljku sjedeći nasuprot njoj. Gosia Teobaldo upravo je bila razbila dva jaja u tavu. Francis 25

Mary Beth Keane

je stajao u svojoj policijskoj odori, visok gotovo metar i devedeset, i lice mu je gorjelo.

– On ti je suprug – rekao je Angelo svojoj kćeri. Prijekor. Kao da je igračke ostavila razbacane po podu i zaboravila ih spremiti.

– Ti šuti – rekla je Gosia pokazujući mu neka zakopča usne.

Doručkovat ćemo u Hinschu – rekla je gaseći plamen ispod tave.

– Lena, hajdemo samo pogledati. Ne moramo učiniti ništa što ne želiš učiniti.

– Oh, svakako – rekla je Lena.

Sat i dvadeset minuta poslije Lena je pritisnula čelo na staklo suvozačkog prozora i pogledala kuću koja bi trebala biti njihova.

Ispred nje je bio natpis »Na prodaju«, ispisan upadljivim slovima.

Hortenzija, koja će cvjetati u lipnju, bila je tek busen grana opaljenih mrazom. Trenutačni vlasnici bili su kod kuće, njihov Ford bio je na prilazu – pa je Francis motor ostavio upaljen.

– Što je ono? Kamenje? – Na stražnjem dijelu imanja nalazilo se pet velikih stijena, koje je Majka Priroda prije više stotina tisućljeća složila po visini, a najviša je bila visoka možda metar i pol.

– Stijene – rekao je Francis. – Ovdje su posvuda. Agent mi je rekao kako su graditelji neke ostavili kao prirodne međe između kuća. Podsjećaju me na Irsku.

Lena ga je pogledala kao da govori: Dakle, zato si me doveo ovamo. Sastao se s agentom. Odlučio je. Kuće u toj ulici – Jefferson – i okolnim ulicama – Washington, Adams, Madison, Monroe – bile su bliže jedna drugoj nego kuće udaljene od grada, a Francis je rekao da je to zato što su te kuće starije, izgrađene dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kad je u gradu bila štavionica kože i svi su pješice odlazili na posao. Mislio je da će se Leni to svidjeti. Kuća je imala prednji trijem.

– S kim ću razgovarati? – upitala je.

26

Upitaj još jednom

– S našim susjedima – rekao je Francis. – S ljudima koje upoznaš. Ti uspostavljaš prijateljstva brže nego itko. A osim toga, i dalje ćeš svakoga dana biti u gradu. Imat ćeš cure s kojima radiš.

Autobusnu postaju na kraju četvrti. Čak i ne moraš naučiti voziti ako to ne želiš. – Našalio se rekavši da će joj on biti vozač.

Nije joj mogao objasniti kako su njemu drveće i tišina potrebni kao protuteža onome što je gledao na poslu, kako bi prelaženje mosta i posjedovanje te fizičke barijere između sebe i svoje postaje bilo nalik napuštanju jednog života i ulasku u drugi. U mislima je već sve uredio: policajac Gleeson mogao bi postojati ondje, a Francis Gleeson mogao bi postojati ovdje. Neki instruktori na akademiji bili su oldtajmeri koji su tvrdili da u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri nijednom nisu izvukli oružje, ali ga je Francis nakon samo šest mjeseci izvukao nekoliko puta. Njegov narednik nedavno je tijekom jedne krize pokraj ceste Bruckner ustrijelio tridesetogodišnjeg muškarca u prsa i ovaj je umro na licu mjesta.

Ali, svi su rekli da je to dobro ubojstvo jer je taj čovjek bio poznati narkić i bio je naoružan. Narednik se nije doimao ni najmanje zabrinutim, Francis je kimao sa svima drugima te otišao na piće kad je njihova ophodnja završila. Ali, sutradan, kad se netko morao sastati s majkom tog čovjeka i s majkom njegove djece te im objasniti što se dogodilo jer one jednostavno nisu htjele otići iz čekaonice, Francisu se činilo da se samo on osjećao uznemireno. Taj je čovjek imao majku. Bio je otac. Nije uvijek bio narkić. Dok je stajao pokraj lonca s kavom i želio da te žene, dovraga, pođu kući, osjećao se kao da je mogao vidjeti njegov cijeli život – a ne samo trenutak kad se nepromišljeno okrenuo držeći svoj maleni pištolj.

Premda Leni nije rekao ništa od toga, samo da je na poslu bilo dobro, da je živo, ona je naslutila ono što joj nije rekao i ponovno pogledala onu kuću. Zamislila je red cvijeća jarkih boja ispod trijema. Mogli bi imati sobu za goste. Istina je da bi autobusom 27

Mary Beth Keane

od Gillama do Midtown Manhattana putovala kraće nego podzemnom željeznicom od Bay Ridgea.

U travnju 1974. godine, samo nekoliko tjedana nakon što su napunili unajmljeni kamion i preselili se na sjever, u Gillam, jedan lokalni liječnik obavio je vaginalni pregled u svojoj maloj ordinaciji pokraj kina i rekao Leni da je trudna devet tjedana. Rekao joj je da su njezini dani trčanja na autobus odbrojeni. Njezin jedini posao tada je bio pravilno se hraniti, paziti da bude smirena, i da na nogama ne provodi previše vremena. Ona i Francis hodali su oko kuće tražeći mjesto na kojem će posaditi rajčicu kad mu je rekla. On je zastao, zbunjen.

– Znaš kako se to dogodilo, zar ne? – upitala ga je s krajnje ozbiljnim izrazom lica.

– Trebala bi sjediti – rekao je, ispustio biljku, uhvatio je za ramena i poveo prema terasi. Prijašnji vlasnici ostavili su dva zahrđala stolca od kovanog željeza, a njemu je bilo drago da ih nije bacio.

Stajao je, a tada sjeo nasuprot njoj, pa opet ustao.

– Trebam li ostati ovdje do studenog? – upitala je Lena.

Prestala je raditi u dvadesetom tjednu trudnoće jer ju je majka izluđivala govoreći da bi je svi oni ljudi, koji jure kroz autobusnu postaju u Lučkoj kapetaniji mogli udariti laktom ili je srušiti. Na dan kad je posljednji put pokrila svoj pisaći stroj, druge djevojke priredile su joj zabavu u prostoriji za ručak i prisilile je nositi dječju kapicu koju su ukrasile vrpcama s darova.

Kako je bila kod kuće s više slobodnog vremena no što ga je ikada u životu imala, tek je počela upoznavati stariji par koji je živio u kući pokraj njihove kad je žena umrla od raka mokraćnog mjehura, a samo dva tjedna poslije njezin suprug doživio je težak moždani udar. Na praznoj kući neko vrijeme nije bilo znakova promjene pa ju je Lena počela doživljavati kao člana njihove 28

Upitaj još jednom

obitelji kojem su svi zaboravili priopćiti vijest. Vjetreno zvono koje su objesili na poštanski sandučić i dalje je zvonilo. Radne rukavice ležale su na kanti za smeće kao da bi se netko mogao vratiti i navući ih. Naposljetku su rubovi njihova travnjaka počeli izgledati zapušteno. Novine su bubrile od kiše, izblijedjele od sunca, u hrpici na gornjem dijelu njihova prilaza. Budući da nitko nije poduzimao ništa u vezi toga, Lena je jednoga dana otišla onamo i uklonila ih. Agent za prodaju nekretnina s vremena na vrijeme doveo bi koji par prilazom, ali je izgledalo da ništa od toga ne vodi nikamo. Lena je u određenom trenutku uvidjela da bi mogla čitav dan ne govoriti ili ne čuti ljudski glas, ako bi televizor bio isključen.

Natalie Gleeson rođena je u studenom 1974. godine, točno mjesec dana nakon Francisove i Lenine prve godišnjice braka. Lenina majka došla je na tjedan dana, ali Angela nije mogla dulje ostaviti samog. Taj čovjek nije bio sposoban ni zakuhati vodu za čaj. Rekla je da je došla pomoći Leni, ali je najveći dio dana provodila naginjući se nad krevetić i gugućući: – Ja sam tvoja baka, malena.

Jako mi je drago da smo se upoznale.

– Djetešce svaki dan izvodi van, bez obzira na vrijeme, i sat vremena hodaj susjedstvom – Gosia je savjetovala kćeri. Natalie je spavala u kolicima, omotana vunenom dekicom. – Gledaj drveće, lijep, ravan pločnik. Maši susjedima i razmišljaj o tome koliko si sretna. Koliko je ona sretno djetešce. Već ima ladicu punu odjeće. Francis je dobar muškarac. Ponavljaj si to. Idi u prodavaonice. Govori im kako ti je ime te da si se upravo doselila ovamo.

Svi vole novorođenčad.

Lena je zaplakala. Kad se autobus približio, došla je u silno iskušenje da se ukrca za majkom, da uzme dijete u naručje, ostavi kolica na pločniku i nikada se ne vrati.

29

Mary Beth Keane

– Kad si se ti rodila, sanjala sam o tome da te ostavljam gospođi Shefflin, sjećaš se gospođe Shefflin? Namjeravala sam je zamoliti da te pričuva dok ja otrčim po mlijeko i nikada se ne vratiti.

– Što? Doista? – upitala je Lena, a suze su joj istog trena presušile. To je bilo toliko neočekivano da se počela smijati. A tada se smijala toliko jako da je ponovno zaplakala.

Za vikend Dana sjećanja 1975. godine Lena je u petak dojila Natalie u stolcu za ljuljanje na katu kad je pogledala kroz prozor i vidjela kako je kamion za selidbe vani stao. Upravo je bila doznala da je ponovno trudna, zapravo već dva mjeseca, a njezin liječnik se našalio rekavši da joj je suprug Irac gotovo napravio irske blizance. Natpis agencije za nekretnine uklonjen je nekoliko tjedana prije pa je ona sada pomislila na to, sjetivši se kako joj je Francis rekao nešto o tome da je ta kuća napokon prodana. U posljednje vrijeme bila je toliko umorna da joj je bilo teško održati i jednu misao u glavi.

Požurila je niz stepenice i izašla na trijem držeći Natalie u pregibu ruke. – Zdravo! – doviknula je novim susjedima, a kad je poslije taj susret opisivala Francisu, rekla je kako se uplašila da je rekla nešto isprazno i ostavila loš dojam. Natalie je i dalje bila gladna pa je sisala svoju šačicu.

Plavokosa žena u lijepoj haljini s rupičastim vezom hodala je prilazom noseći po jednu svjetiljku u svakoj ruci.

– Vi ste kupili kuću – rekla je Lena. Glas joj je bio oktavu previsok. – Ja sam Lena. Mi smo se doselili prošle godine. Dobrodošli!

Je li vam potrebna pomoć?

– Ja sam Anne – rekla je nova susjeda, a Lena je čula tragove irskog naglaska. – Ono je moj suprug Brian. – Pristojno se nasmiješila. – Koliko je dijete staro?

30

Upitaj još jednom

– Šest mjeseci – rekla je Lena. Ondje je napokon, prvoga toplog dana te godine, bila nova osoba koja će se diviti djetetu, koja će Natalie ponuditi prst da ga stisne. Željela je odjednom postaviti tisuću pitanja. Odakle su se doselili, koliko su dugo u braku, zašto su izabrali Gillam, kako su se upoznali, kakvu glazbu vole, iz kojeg dijela Irske Anne potječe, žele li poslije doći na piće, kad se raspakiraju?

Lena je primijetila da je Anne vrlo lijepa, ali je na njoj bilo još nešto. Kad je Lenu na poslu jednom zaobišlo promaknuće, njezin šef, gospodin Eden, rekao je kako to nije odraz Leninog rada nego samo činjenice da je druga žena jednostavno bila dojmljivija, a na novom radnom mjestu morat će dočekivati klijente. Lena nije znala što je time želio reći, ali nije željela ostaviti dojam gluposti pa je prihvatila to objašnjenje i vratila se za svoj stol. Možda je to bilo zbog njezinog naglaska. Previše bruklinskog. Možda zbog njezine navike popravljanja frizure za radnim stolom, nakon ručka. Jednom joj je vlakance celera zapelo između kutnjaka i jezikom ga nikako nije uspijevala izvaditi pa je gurnula prst u usta i izvukla ga noktom. Sada se pitala je li dojmljivost ono što njezina susjeda ima, je li to nešto s čime se čovjek rodi i što nije moguće naučiti.

Anne je pogledala preko ramena, prema suprugu, kad je stavila ruku na trbuh i šapnula: – Dobit će društvo za nekoliko mjeseci.

– Predivno! – rekla je Lena.

Brian Stanhope, koji je još nije pozdravio, u tom je trenutku prelazio travnjak iza njih pa je čuo što je njegova supruga rekla.

Posrnuo je kao da se spotaknuo o nešto i umjesto da priđe ženama, što je očito namjeravao, oštro je skrenuo i nastavio vaditi stvari iz kamiona. Lena je upitala Anne je li umorna, osjeća li mučninu. Rekla je da je sve to normalno. Svaka trudnoća je drugačija.

Držanje krekera pokraj kreveta moglo bi pomoći. Ako si dopusti biti gladna, cijeli dan će joj biti mučno. Anne je kimnula, ali se 31

Mary Beth Keane

doimalo da je taj savjet kliznuo pokraj nje i djelovalo je da o tome nije željela razgovarati dok Brian sluša. Lena se sjetila da savjetima ni sama nije pridavala mnogo pozornosti. Svaka žena uči u hodu.

Brian im je naposljetku prišao. – Radim s Francisom – rekao je. – Pa, radio sam. Do prije nekoliko tjedana bio sam u Četrdeset i prvoj.

– Šališ se – rekla je Lena. – Kakva slučajnost!

– Zapravo nije – s osmijehom je rekao Brian. – On mi je i rekao za ovu kuću. Nije ti rekao?

Poslije, kad se Francis vratio kući, upitala ga je zašto joj nije rekao za njihov dolazak. Mogla je upriličiti zabavu dobrodošlice, pripremiti hranu. Ali, on je tvrdio da joj je rekao. Ona je odgovorila kako joj je rekao da je kuća prodana, ali ne i da je prodana njegovom prijatelju.

– Pa, ne znam za prijatelja – rekao je Francis.

– Radiš s njim. Jedeš s njim. Poznaješ ga od akademije. Niste li neko vrijeme bili partneri? On ti je prijatelj – rekla je Lena.

– Oprosti – rekao je Francis. – Zaboravio sam. Premješten je.

Nisam ga vidio nekoliko tjedana. – Privukao ju je na prsa. – Kakva mu je supruga? Izgubili su dijete, jesam li ti to rekao? Mislim da je bilo mrtvorođenče. Od toga su vjerojatno prošle dvije godine.

Lena je naglo udahnula i pomislila na Natalien topao trbuh, koji se podizao i spuštao u krevetiću na katu. – Doista strašno. – S užasom se prisjetila savjeta koji je ponudila te kako ga je Anne nijemo primila.

Lena je promatrala susjedin trbuh ne bi li vidjela kako raste, ali je ona nosila vrlo široku odjeću – radnim danima preveliku sestrinsku odjeću, a na slobodne dane široke bluze i suknje toliko duge da su joj se gotovo povlačile po podu. Lena je često gledala kako 32

Upitaj još jednom

Anne ujutro žuri prema svojem automobilu, držeći ključeve u ruci, i osjetila plamičak zavisti na njezinu slobodu. Katkad je izašla do poštanskog sandučića kad je vidjela da je Anne vani i pokušala joj prići, zapodjenuti razgovor, ali joj je Anne najčešće tek lagano mahnula i ušla u kuću. Nekoliko puta pošla je pokucati na njihova vrata kad je vidjela Annin automobil na prilazu, ali joj nitko nikada nije otvorio. Jednom im je u poštanski sandučić stavila poruku upitavši ih žele li koju subotu navečer doći na večeru, neka sami odrede koju, ali nije dobila odgovor.

Francis je rekao da možda uopće nisu dobili tu poruku. Možda ju je poštar uzeo. – Možeš li upitati Briana? – upitala je Lena.

– Slušaj – rekao je Francis. – Ne zabrinjavaj se zbog toga. Neki ljudi ne vole imati previše bliske prijatelje. Ja to razumijem, a ti?

– Potpuno razumijem – rekla je Lena pa uzela Natalie u naručje i pošla u spavaću sobu sjesti na rub kreveta.

Ljeto je došlo i prošlo. Brian je jedne subote vani grabljao njihovo dvorište kad je Lena opazila kako Francis razgovara s njim na uskom pojasu trave između njihovih prilaza. Francis se smijao toliko jako da se sagnuo kako bi došao do daha. Sara se rodila, još jedna zdrava djevojčica, ali Lena se taj put nije mogla odmarati dok je djetešce spavalo jer je imala i Natalie, koja je bila nesigurna na nogama i neprestano se gegala prema stepenicama. Naposljetku je prošlo punih devet mjeseci otkako se par Stanhope doselio i, koliko je god trudnoća bila rana na dan kad su stigli, maleni Stanhope već je trebao doći na svijet. Lena nikada nije opazila da se nešto važno događa u susjednoj kući, obavijenoj tugom kakvu donese gubitak djeteta. Kad se jednoga dana vratila kući iz prodavaonice, s oba djeteta uplakana na stražnjem sjedalu, stajala je kod otvorenog prtljažnika i promatrala desetak vrećica koje je morala unijeti u kuću kad je podignula pogled i vidjela kako Anne zuri 33

Mary Beth Keane

u nju s kraja svojega trijema. Lena je naučila voziti, ali nije bila samopouzdana u pogledu vožnje. Jedina ruta koju se usudila prelaziti bez Francisa bila je do prodavaonice i natrag. Uplašila se da je pogriješila u nečemu i da je Anne to vidjela.

– Zdravo! – doviknula joj je Lena, ali se Anne okrenula i ušla u kuću.

Kad je gotovo bio Sarin prvi rođendan, Lena je primijetila kako se doima da Annin trbuh raste. Gnjavila je Francisa neka upita Briana kad ga sljedeći put vidi.

– Ah, nemoj – rekao je Francis. – Reći će nam ako nam budu željeli reći.

Ali, to je jednoga dana moralo izaći na vidjelo. Lena je šila gumb na Francisovu košulju kad je on ušao u kuhinju kako bi oprao ruke. Ne okrenuvši se od sudopera rekao je da je bila u pravu, da Stanhopeovi doista čekaju dijete. Kao muškarac nije znao ni jednu pojedinost, ali je Lena znala da je Anne zacijelo nadomak terminu jer je njezin automobil po cijele dane bio na prilazu i činilo se da više ne odlazi na posao. Lena je čekala pravi trenutak, pravi dan, a tada je stavila Saru u vrtić za igru, uključila televizor za Natalie, složila staru ljuljačku za bebe i otišla preko prilaza prekrivenih tankim slojem snijega do vrata Stanhopeovih. Anne je djelovala zaprepaštena tom gestom i premda nije pozvala Lenu u kuću, zamolila ju je da joj pokaže kako se ljuljačka sastavlja, kako se koriste remenčići. Lena je, ushićena, skinula rukavice kako bi otvorila ljuljačku na trijemu Stanhopeovih, kako bi joj pokazala kako se tkanina skida ako ju je potrebno oprati i kako je se stavlja oko okvira te pričvršćuje. Dok su razgovarale, Anne, koja je na sebi imala samo tanku vunenu vestu, rekla je da bi trebala roditi sljedeći tjedan, a Lena joj je rekla ono što još nije rekla ni svojoj majci, da je i sama trudna. Budući da je procijenila da je njezin 34

Upitaj još jednom

termin otprilike šest mjeseci nakon Anninog, zaključila je da bi njihovo dijete moglo koristiti ljuljačku šest mjeseci – što je proizvođač ionako istaknuo kao maksimalnu dob za njezino korištenje – a tada je Anne može vratiti. Mogle bi zajedno koristiti ono što imaju i pokušati pomagati jedna drugoj. Anne je namjeravala neko vrijeme ostati kod kuće s djetetom, a tada donijeti odluku o poslu. Rekla je Leni da voli raditi, kao da je to priznanje, a Lena je osjetila da se otvorila pa joj je rekla da razumije, da je ostanak kod kuće s djetetom teži no što izvana izgleda, teži no što izgleda da bi trebao biti.

– Ako ti je potrebno bilo što, ako Brian ne bude kod kuće kad dijete dođe, ili bilo što drugo, znaš gdje sam. – Dok se vraćala preko prilaza, pomislila je: samo smo loše započele. Pomislila je: vjerojatno je izgubila ono dijete pa me nije mogla pogledati u oči, jer imam dvoje. Pomislila je: možda sam je nekako uvrijedila, nesvjesno, a sada je sve to zaboravljeno.

Peter se rodio ni tjedan dana poslije, težak 4365 grama.

– Bilo je užasno – rekao je Brian Francisu.

– Koliko ja znam, svaki porođaj je takav – rekao je Francis. A tada: – Nisi vidio… ono kad…?

– Ne, ne. Ništa takvo. Znali su, znaš, prije.

– Nisam mislio…

– Nipošto. Sve je u redu.

Anne je držala sina na krilu dok su se vozili kući iz bolnice, a dok ga je unosila u kuću, kut njegova debelog plavog pokrivača lepršao je na hladnom vjetru svojstvenom veljači. Lena je zamolila Natalie i Saru da naprave natpise »Dobrodošao kući« pa ih ostavila pred vratima Stanhopeovih, pritisnute kruhom s makom koji je taj dan ispekla.

Dok je Francis sljedećeg jutra čekao da voda u čajniku zakipi i dok je Lena grabila zobenu kašu u zdjelice, oglasilo se zvono na 35

Mary Beth Keane

vratima. Vjetar je cijelu noć tresao kuću, a na jutarnjim vijestima rekli su da je srušio stabla po čitavom okrugu. Francis je mislio da je zvono na vratima povezano s time, da netko želi pomoć, netko ih upozorava na nešto, na žicu koja je pala, na zatvorenu cestu.

Ali, kad je otvorio vrata, ugledao je Anne Stanhope u lijepom kaputu od devine dlake, dugom do gležnja i zakopčanom do grla, s dječjom ljuljačkom u rukama. Na usnama je imala jarkocrveni ruž, ali su joj oko očiju bili tamni kolutovi. – Izvoli – rekla je pruživši mu ljuljačku.

– Je li sve u redu? – pitala je Lena preko suprugova ramena. – Je li dijete dobro?

– Sposobna sam brinuti se za svoje dijete – rekla je Anne. – I sposobna sam peći kruh svojem suprugu.

Lena je zanijemjela, razrogačivši oči. – Dakako da si sposobna!

– napokon je rekla. – Samo znam da je u početku teško pa sam mislila…

– Uopće nije teško. On je savršeno dijete. Dobro smo.

Francis se u tom razgovoru snašao mnogo prije Lene. – Pa, hvala – rekao je uzevši ljuljačku i počeo zatvarati vrata, ali ga je Lena zaustavila.

– Pričekaj malo. Pričekaj trenutak. Mislim da je došlo do nesporazuma. Zadrži ljuljačku – rekla je. – Dijete će spavati u njoj.

Doista. Mi je i ne koristimo.

– Slušaš li me? – upitala je Anne. – Ne želim je. Ako mi je potrebno nešto za mojeg sina, potpuno sam sposobna kupiti to.

– U redu – rekao je Francis i taj put zatvorio vrata. Bacio je složenu ljuljačku prema kauču, a ljuljačka se odbila od jastučića i bučno pala na pod. Dok je Lena otvorenih usta stajala nasred dnevne sobe, držeći kuhaču u ruci, on je slegnuo ramenima i rekao: – Njega mi je žao. Dobar je čovjek.

– Zaboga, što sam joj učinila? – upitala je Lena.

36

Upitaj još jednom

– Baš ništa – rekao je Francis i već krenuo natrag u kuhinju, vraćajući se svojem čaju i novinama. – Nešto nije u redu. – Prstima se udario iznad uha. – Jednostavno se više nemoj zamarati njome. Šest mjeseci poslije Kate je rođena u močvarnoj vlazi kolovoza.

Lena je uvijek govorila da Kate ne može dojiti jer, čim su se našle kožom uz kožu, obje bi se toliko oznojile da bi malena odmah skliznula. Odustala je nakon samo dan ili dva, a kad je Francis bio u ponoćnoj ophodnji, došao bi kući, ostavio svoje stvari pokraj vrata i dao Kate prvu bočicu tog dana. Za Lenu je to bilo toliko olakšanje i bilo je toliko lijepo vidjeti kako otac i kći gledaju jedno drugo preko bočice dok je ona pila da je Lena poželjela da je sve troje hranila pomoću bočice. – Dražesna si – rekao bi joj Francis kad bi završila, a tada bi je podignuo na rame kako bi podrignula.

Peter, stariji šest mjeseci, jeo je žitne pahuljice i kašicu od jabuka dok je Kate bila gola na trbuščiću, učeći držati težinu vlastite glavice. Naknadno će se oboje pitati kad su prvi put registrirali prisutnost onoga drugog. Je li Peter čuo kako Kate plače dok su prozori obiju kuća bili otvoreni? Kad je naučio ustati uz ogradu trijema, je li vidio kako Kateine sestre vuku Kate pločnikom u kolicima i pitao se tko je ona?

Kad god su Kate, do kraja života, pitali za njezino najranije sjećanje, sjetit će se kako ga je gledala dok je trčao oko svoje kuće držeći crvenu loptu u ruci i već je znala njegovo ime.

37