Velike tajne povijesti by Mozaik knjiga

POVIJESTI ZAVJERE I LAŽI • INFORMACIJA JE MOĆ • POLITIKA I RAT • KRIMINAL I KORUPCIJA • MRAČNA ZNANOST, SKRIVENA UMJETNOST • ZAKOPANA BLAGA, SKRIVENE ISTINE Povijest se isuviše jednostavno skriva od nas. Važni događaji zaboravljaju se, ostaju nezabilježeni ili ih zasjenjuju proturječni iskazi i nepouzdana svjedočanstva. Katkad istinu pokapaju krivci, koji žele zauvijek prikriti svoja nedjela, a katkad je kakva stvarna priča skrivena s najboljim mogućim opravdanjem kako bi bila na sigurnom do trenutka kad će je svijet biti spreman čuti. U knjizi Velike tajne povijesti pronaći ćete nevjerojatne priče koje će vas natjerati da izmijenite ono što znate ili ono što ste mislili da znate o povijesti i ljudima koji su je stvarali.

www.mozaik-knjiga.hr ISBN 978-953-14-1431-9

ISTINA, SAMO ISTINA I NIŠTA OSIM ISTINE!

VELIKE TAJNE POVIJESTI

VELIKE TAJNE

POVIJESTI Napete priče o istini i lažima, obmanama i razotkrivanju

RAZOTKRIJTE SKRIVENE ČINJENICE!

Velike TAJNe

POViJeSTi

Velike

IZA ZATVORENIH VRATA Sastanak tijekom konferencije u Jalti, održanoj

tijekom veljače 1945. godine iza zatvorenih vrata Livadijske palače. Budući da se Drugi svjetski rat bližio kraju, Josif Staljin (krajnje lijevo), Franklin D. Roosevelt (u sredini) i Winston Churchill (krajnje desno) sastali su se kako bi odredili oblik poslijeratnog svijeta. Ondje dogovorene podjele i ustupci utjecale su na živote milijuna, a kako je to čest slučaj u povijesti, sve činjenice tek su poslije izišle na vidjelo.

TAJNe POViJe POV POViJeSTi Napete priče o istini i lažima, obmanama i razotkrivanju 3

Uvod: Tajne prošlosti

1 ZAVJERE I LAŽI

SADRŽAJ

Crveni policajac Dvojnici Domoljubni atentati Tko je priželjkivao Rasputinovu smrt? Kralj svih špijuna Monsieur Charles u službi Napoleona Iza željezne maske Karbonari Križ i svastika Vječna laž Naslijeđe programa Lebensborn Zapečaćeni vlak Lansiranja na Mjesec i ubilačke zavjere Paul nije mrtav

10 14 18 23 24 27 28 34 38 40 44 48 52 57

2 INFORMACIJA JE MOĆ Policija za herezu Mistična umjetnost Tri čovjeka s kartom Posljednja tajna Jalte Leš koji je lagao Dokumenti Stasija Kraljevski astrolog Zvijezde i Nancy Reagan Pustinjačka država Tajni spisi Predsjednikova bolest Snažne vođe, slaba vlast

60 64 68 71 72 78 82 87 88 92 96 100

3 POLITIKA I RAT Odbjegli kralj Podzemna željeznica Spašeni tragom kometa Izgubljeni čovjek iz Mijasa Slast šabata MI9: bijeg i pritajivanje Čovjek koji će postati Q Časne vojnikinje Poštovanja vrijedan doktor Barry Iza sultanova prijestolja Vražja kola Nevidljivi nebeski špijun Potapanje duge 4

104 108 113 114 120 124 127 128 133 134 138 143 144

4 KRIMINAL I KORUPCIJA Pretraživanje Babina Jara Tajna Katinske šume Operacija Neptunovo koplje Rasprodaja zaborava Kratkotrajni zenit ilegalnih barova Unutar podzemlja Tajni jezik kriminala Smrt revolucionara Što se dogodilo s Cheovim tijelom? Otmice na otvorenome moru Kradljivci svile U hotelu ubojstvo Pronalaženje nestalih

150 155 156 162 167 168 173 174 179 180 184 188 192

5 MRAČNA ZNANOST, SKRIVENA UMJETNOST Giocondin osmijeh Krivotvorine razbacane po vrtovima Izmišljeni umjetnik Izgubljeno remek-djelo koje to nije Lenjin živi! Stvaranje kulta Sva lica barda Fino predivo frule Hitlerove izgubljene riječi Holivudska kabala Svećenik po imenu Brod Oppenheimerovi momci

198 203 204 207 208 213 214 220 224 228 231 232

6 ZAKOPANA BLAGA, SKRIVENE ISTINE Džingis se vraća kući Prerušeni istraživači Tajni mjernici Bezimeni faraon Što je ubilo Tutankhamona? Svećenici skriveni od pogleda Ispod zlatnog brda Brisanje Trockog Vizualna istina u digitalnom dobu Gradovi pod zemljom Odlazak u podzemlje Djeva iz Tonnerrea Afera Wikileaks

240 244 249 250 254 256 260 264 268 270 273 274 278

Kazalo

282 5

TAJNE PROŠLOSTI Naše poznavanje prošlosti je nepotpuno. Temelji se na rascjepkanim dokazima te kolažu činjenica i artefakata koji se mogu poredati i sastaviti na nebrojeno mnogo načina. Dobivena slika može biti obmanjujuća ili posve pogrešna. Povjesničari se neprestano moraju boriti s činjenicom da o prošlosti znamo manje nego što bismo željeli i mnogo manje nego što većina ljudi misli da znamo. Katkad su povijesni zapisi iskrivljeni ili nepotpuni, jer su važni događaji ostali nezabilježeni, ili ih se zaboravilo tijekom vremena, ili su zasjenjeni suprotnim izvještajima i nepouzdanim svjedočanstvima. Katkad krivci zakopavaju istinu, kako doslovno tako i u prenesenom smislu, jer zauvijek žele sakriti svoja djela. A katkad se istinita priča opravdano skriva, kako bi na sigurnom dočekala vrijeme kada će je svijet biti spreman čuti. Velike tajne povijesti knjiga je koja želi rasvijetliti istinu o značajnim trenucima u prošlosti. Njezinih šest poglavlja dodiruju svako razdoblje i svaki kontinent. Pojedine priče bave se važnim povijesnim temama: revolucijama i sukobima koji su potresli svijet, državnim kriminalom i genocidom, epizodama izgradnje carstava i međunarodnom diplomacijom. Ostale priče odvest će vas manje poznatim, ali jednako očaravajućim sporednim povijesnim putovima na kojima susrećemo trikove i prijevare pojedinaca, nevjerojatne sudbine i čudnovate slučajeve te djela neopjevanog junaštva ili savršenog zločina. Uvidjet ćete da svaka priča sadržava element tajnosti i prikrivenosti, a često i njemu odgovarajući element otkrivenja i otkrića.

Pojedine priče u ovoj knjizi odvijaju se u ratno doba, jer je tajnost moćno oružje tijekom rata. Vojske i vlade rutinski pribjegavaju izgovorima i špijunaži kako bi stekle prednost nad neprijateljem. Tajne i laži utkane su u veo kojim su se zaogrtali oni koji su živjeli u totalitarnim diktaturama tijekom proteklog stoljeća. Upravo zato u ovoj ćete knjizi pronaći brojne priče koje su se odvijale unutar Sovjetskog Saveza i njegovih komunističkih satelita, ali i tijekom despotizma nacističkog razdoblja, koje je bilo nešto kraćeg vijeka. Tijekom povijesti, klevete i poluistine koristile su se za napadanje ugleda različitih osoba, od Džingis-kana i Lava Trockog do francuskog spisatelja Molièrea. Iste podmukle tehnike upotrebljavale su se tijekom povijesti za potkopavanje statusa cijelih skupina unutar društva, kao što je bio slučaj s engleskim rimokatolicima tijekom 16. stoljeća, europskim Židovima tijekom 19. i 20. stoljeća te s južnoameričkim slobodoumnicima i disidentima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Prema prilikama, ti isti ugnjetavani ljudi služili su se lukavstvima i obmanama (i velikom hrabrošću) kako bi se suprotstavili i zaštitili. Tako je, osim tajnovitosti, nit koja se provlači kroz sve priče u ovoj knjizi i ljudski rod. Svaka priča u knjizi Velike tajne povijesti baca svjetlo na ono najbolje i ono najgore u ljudskoj prirodi. Čitajući ovu knjigu osjećat ćete se naizmjenično zapanjenima, zgroženima, zbunjenima i ganutima djelima (kako dobrima tako i lošima) koja su pojedinci, organizacije i narodi činili zbog sebe ili zbog drugih. Poznavati tajnu povijest, shvaćati motive ljudi koji su u nju upleteni i saznati kako su skončali, način je na koji možemo odati dužno poštovanje prošlosti.

Poglavlje 1.

ZAVJERE I LAĹ˝I Tijekom povijesti, obmane i prikrivanja bili su osnovna ljudska aktivnost. Pojedinci, organizacije i vlade neprestano su nastojali jedni druge obmanuti, nadmudriti i ocrniti.

l 1892 . – 1902 . l R U S K O C A R S T V O

Crveni policajac Ruski revolucionar Evno Azef bio je čelnik terorističke organizacije koja je kovala zavjeru da se ubije načelnika carističke tajne policije, a istodobno je bio zvijezda među doušnicima te iste tajne policije. Igrajući dvostruku ulogu, njegov proturječni zadatak bio je izvijestiti vlastitog šefa da ga namjerava ubiti. Tijekom nekoliko tjedana u veljači 1909. godine, Evno Azef bio je najozloglašeniji čovjek na svijetu. Ruski revolucionarni “sud časti” vođen iz Pariza razotkrio je Azefa kao dvostrukog agenta. Dok su njegovi ruski drugovi smišljali način kako da ga ubiju bez privlačenja neželjene pozornosti francuskih vlasti, on je uspio izmigoljiti iz zemlje. Azefov nestanak postao je svjetska senzacija. “POLICIJA I CRVENI U LOVU NA AZEFA”, vrištala je naslovnica New York Timesa. Novinski članak bavio se pitanjima, “gdje je Azef?”, “Tko će ga prvi uloviti?”, “Tko će mu biti krvnik – revolucionari ili ruska policija?” Pojedine ruske novine tvrdile su da je već otkriven i da je kazna provedena. Druge su, pak, tvrdile da je pouzdano viđen u Urugvaju, Beču, Simferopolju i Nici. Britanski Evening News tvrdio je da su ga intervjuirali u jednom londonskom hotelu te da im je izjavio: “Nisam izgubio moralna načela, jer ih nikada nisam niti imao. Kao revolucionar i kao špijun ostvario sam veličanstvene pothvate ...” Intervju je bio izmišljen, ali su opisani Azefovi pothvati bili stvarni. Dok mu karijera nije naglo prekinuta u Parizu, on je bio daleko najuspješniji “golub mamac”

koji je ikada radio u nekoj policijskoj organizaciji. Većina obavještajaca u Rusiji bila je aktivna najviše dvije do tri godine. Azef je za obje strane radio petnaest godina, a u vrijeme konačnog pada primao je velikodušnu mjesečnu plaću od 1000 rubalja. PRVI RADIKALNI KORACI Evno Azef rođen je 1869. kao sin siromašnog židovskog krojača. Kao dječak (a i kao odrastao čovjek) bio je iznimno neprivlačan, što je zasigurno doprinijelo oblikovanju njegova sumnjičava, introvertnog karaktera. Kao tinejdžer Azef je, kao i mnogi drugi mladi ruski Židovi, sudjelovao u protuvladinim političkim kretanjima te se priključio skupini koja je raspravljala o disidentskim književnim djelima. Policija je raskinula kružok te uhitila pojedine članove. Azef se preplašio te je ukrao 800 rubalja i pobjegao u njemački grad Karlsruhe. Upravo je u Njemačkoj 1892. godine Azef otpočeo dvostruki život. U tom dijelu Europe mnogi ruski revolucionari živjeli su u progonstvu, a bilo je i mnogo operativaca Ohrane, tajne ruske policije, koji su ih budno motrili. Mladi radikal Azef, koji je u međuvremenu ogladnio i ostao bez novca,

DVOSTRUKI IGRAČ

Kolege revolucionari poznavali su Evna Azefa po gotovo nježnom, tajnom imenu Tolsti, tj. “Bucko”. Smatrali su ga iznimno učinkovitim operativcem, prvoklasnim političkim teroristom, dok je zapravo koristio položaj u partiji kako bi prokazivao desetke drugova carističkoj vlasti.

počeo je prodavati informacije o mnogim revolucionarima koje je poznavao. Policija je prepoznala Azefov potencijal te je pristala na njegovu ponudu da postane plaćeni prokazivač. Godine 1899. položio je zavjet Ohrani i vratio se u Rusiju sa zadatkom infiltracije u moskovske revolucionarne skupine. Ubrzo je postao povjerenik Andreja Argunova, vođe Sjevernog saveza društvenih revolucionara, a to poznanstvo upotrijebio je za prikupljanje imena članova organizacije. Policija je na temelju njegovih informacija uhitila desetke prevratnika. Izravan rezultat toga bio je smanjenje članova u redovima Sjevernog saveza, a Argunov je odlučio imenovati Azefa

čelnikom njegove međunarodne mreže. Bio je to savršen položaj za Azefa, koji je tajnoj službi mogao pribavljati informacije o revolucionarnom pokretu, a policijska plaća porasla mu je sa 50 na 500 rubalja na mjesec. Zahvaljujući svojem radu, pozornost je na njega obratio i ministar unutrašnjih poslova Vjačeslav Pleve. Do 1906. godine Azef je postao član još jedne revolucionarne skupine, Socijalističkih revolucionara, čija su politička oružja bila terorizam i ubojstva. Borbena organizacija, njihov vojni ogranak, izvršavala je napade. Borac Socijalističkih revolucionara ubio je Pleveova prethodnika na vrlo jednostavan način. Prišao mu je

odjeven u vojnu odoru visokog časnika, s izlikom da mu treba predati pismo te je pucao u njega iz neposredne blizine. Ministar je umro s pismom u rukama. U pismu je bila obavijest o smrtnoj kazni koju su mu namijenili teroristi. PLEVEOVA SMRT Pleve se smatrao sigurnim od Borbene organizacije Socijalističkih revolucionara, između ostalog i zbog toga što je Azef, njegova glavna uzdanica, imenovan zapovjednikom te skupine. “Moja sigurnost je neupitna”, izjavio je Pleve francuskim novinama. Međutim, Socijalistički revolucionari već su planirali njegovo ubojstvo, što je dovelo Azefa u nezgodnu situaciju, ne samo zbog očitog sukoba interesa, nego i zbog njegove vodeće uloge. Količina povlaštenih informacija, koju je taj položaj povlačio za sobom, otežavala mu je prenošenje informacija kojima se ne može ući u trag svojim rukovodećima. Azef se nije bavio planiranjem, prepuštajući praktična pitanja drugima. Osigurao se da ostane neobaviješten o detaljima. Istodobno, policiji je pribavio općenite i nejasne informacije prema kojima se priprema bitan teroristički napad. Uz to, dao im je opise, ali ne i imena terorista koji su trebali izvesti napad. Policija je bila prisiljena provesti pripremni rad (slijedeći sumnjive osobe po ulicama, primjerice), a kada god bi uhitili urotnike, stjecao se dojam da je to rezultat učinkovitog policijskog nadzora, a ne prokazivanja “krtice”. Kako bi dodatno prikrio određene poteze, Azef je opetovano izdavao naredbe za odlaganjem napada na Plevea ili je dopuštao da pogrešne informacije o Pleveovu kretanju dospiju do njegovih drugova. U svemu tome njegov osnovni motiv bio je da sačuva sebe. Azef se nije trudio sačuvati Plevea zato što je bio odan

režimu, nego zato što je i on sam uz njega bio siguran. Ipak, nije mogao spriječiti neizbježno. U srpnju 1904. godine, dok je Azef bio prikladno odsutan u Varšavi, jedan od njegovih operativaca ubacio je bombu u Pleveovu kočiju dok je prolazio Sankt Peterburgom. Bomba je raznijela kočiju i ubila ne samo Plevea, nego i kočijaša te konje. Uspješan atentat bio je izniman i genijalan potez Socijalističkih revolucionara, čiji se prestiž vinuo do nebesa u revolucionarnim krugovima. Smrt Azefova zaštitnika bila je pravi blagoslov za Azefa, jer je učvrstila njegovu reputaciju biča režima. A onda su, iznenada, počele kolati glasine o njegovim kontaktima s policijom, koje su u revolucionarnim krugovima odbacivane uz riječi “a što je s Pleveom?”. Ipak, nisu svi bili uvjereni u Azefov dosje. Uporni novinar Vladimir Burcev iskoristio je svoje kontakte za prikupljanje dokaza o Azefovim aktivnostima. Dokazi koje je prikupio uglavnom putem svjedočanstava čelnih ljudi Ministarstva unutrašnjih poslova pokazali su se preneražujućima. Međutim, Azefovi drugovi iz Socijalističke revolucionarne partije odbijali su u njih povjerovati. Čak su optuživali Burceva da sudjeluje u policijskoj zavjeri koja ga nastoji diskreditirati. Međutim, u Burcevovim spisima bilo je mnogo materijala koji su zahtijevali Azefovo objašnjenje. Dogovoreno je da će ga saslušati revolucionarni komitet u Parizu. Azef je pristao na suđenje, jer saslušanje je zapravo to i bilo, ali kada je počeo odgovarati na optužbe, stvari su postale vrlo loše po njega. Članovi suda, svi dugogodišnji Azefovi drugovi, na opće zaprepaštenje shvatili su da je novinar bio u pravu. Azef je bio izdajnik. Unatoč svemu, nekako ih je uspio uvjeriti da mu dopuste da ode po dokumente koji će dokazati njegovu nevinost. Rekao je da će im ih predočiti sutra. Još iste noći ukrcao

U umu dvostrukog agenta Ako Evno Azef nije bio briljantni špijun ni majstor obmane, kako je tako dugo uspio voditi dvostruki život? Upravo je osrednjost štitila Azefa. Bio je neumorni radnik koji je ostvarivao rezultate i kod policije i kod revolucionara. Mali opetovani uspjesi stvorili su veo ugleda oko njega sa obiju strana. On nikada nije napravio bombu ni ispalio metak. Bio je prevelika kukavica da bi obavio “prljavi” teroristički čin. U političkom smislu bio je indiferentan, revolucija ga nije zanimala, a nije bio odan ni carističkom režimu. Želio je činiti dobro za obje strane, međutim, bio je dovoljno plitak da bude spokojan usprkos ideološkim kontradikcijama te očito nije osjećao nikakvu grižnju savjesti. Zamršena situacija njegove odanosti mučila ga je samo kada mu je vlastita sigurnost bila ugrožena. Revolucionar Lav Trocki približio se Azefovu stanju uma kada je napisao: “Pamet i tankoćutnost nisu uvijek prednost. Da je Azef pokušao isplesti finu psihološku mrežu, vjerojatno bi se ‘poskliznuo’. Umjesto toga, on je svima jasno pokazivao kakva je ružna njuška, kako u fizičkom, tako i u duhovnom smislu. Svi su o njemu mislili, kakav savršen tupan. Upravo to ga je spasilo.”

se na vlak koji je već polazio i rekao ženi da će joj pisati iz Beča. Imao je lažnu putovnicu koju su mu izdale ruske vlasti, a gotovine mu nije nedostajalo (budući da je godinama stavljao plaću na stranu, sluteći da će takav dan svanuti). BJEGUNAC Azef nije otišao u Beč. Otišao je u Friedrichsdorf, rodno selo svoje njemačke ljubavnice (osim u političkom, dvostruki život vodio je i na ljubavnom planu). Zvala se Hedy de Hero i bila je kabaretska pjevačica koja je stekla reputaciju pjevajući po cafés chantants u Sankt Peterburgu. (Café chantant izvorno su bili kafići na otvorenom u kojima su male skupine izvođača zabavljale goste izvodeći popularnu glazbu – prim. prev.) Kada je novinska halabuka zamrla, Azef i Hedy krenuli su na turneju po Europi, na svojevrstan tajni medeni mjesec. Azef je Hedy kupovao nakit i otkrio ljubav prema kockanju. U svakom luksuznom hotelu u kojem su odsjeli Azef je provjeravao nalaze li se na popisu gostiju ruska imena, jer se uvijek pribojavao da bi ga Socijalistički

revolucionari mogli uhvatiti. U pismima ženi tvrdio je da je njegov doprinos revoluciji znatno veći od doprinosa policiji te da joj je, kada se sve odvagne, dobro služio. Nadao se da će to objašnjenje doprijeti do partije i potaknuti amnestiju. Nakon dugog odmora, Hedy i Azef skrasili su se u Berlinu, gdje su živjeli kao gospodin i gospođa Neumayer. Do izbijanja Prvoga svjetskog rata 1914. godine živjeli su i više nego ugodno. Sav Azefov novac bio je u ruskim obveznicama, koje su u Njemačkoj odjednom postale bezvrijedne. Par se preselio u skromniji dom i morao početi zarađivati. Hedy je šivala korzete, a Azef ih je prodavao u malenoj trgovini. Godine 1915. njemačke vlasti uhitile su Azefa kao opasnog državnog neprijatelja. U vlažnoj zatvorskoj ćeliji razboljeli su mu se bubrezi te je zbog lošeg zdravlja pušten iz zatvora 1917. godine. Ubrzo je umro i bio pokopan u neobilježenom grobu. Samo je Hedy znala što mu se dogodilo, a kako se čini, bila je i jedina kojoj je to nešto značilo. Bilo je to u proljeće 1918. godine, nedugo nakon uspjeha Ruske revolucije za koju se Azef borio i istodobno je pokušavao spriječiti.

l 20. I 2 1 . STO L JE Ć E l S V IJ E T

Dvojnici Javne osobe stoljećima se koriste sličnim osobama ili dvojnicima, prije svega zato da uvjere ljude, ili u pojedinim slučajevima neprijatelje, kako se nalaze na jednom mjestu, a zapravo su na drugom. Mnogo je razloga zbog kojih to žele, a najvjerojatniji su jer žele izbjeći atentat, odvratiti pozornost sa sebe ili jednostavno izbjeći monotoniju službenih funkcija. Je li irački predsjednik Saddam Hussein umro od raka 1999. godine, sedam godina prije njegove navodne smrtne kazne? Bila je to glasina koja se pojavila u Iraku i koju su potpirivale slutnje da je on imao običaj koristiti se dvojnicima. Navodno je njegov mlađi sin Qusay vodio zemlju, a ulogu Saddama igrao je njegov doppelganger – što je njemačka riječ za “hodajućeg dvojnika”. Čini se da je Saddam Hussein doista koristio dvojnike za života. John Simpson, vanjskopolitički dopisnik BBC-ja, to je i potvrdio uz pomoć njemačkog forenzičara Dietera Buhmanna, nakon detaljnog i

ZAMJENSKI STALJIN

Feliks Dadajev (lijeva fotografija) tijekom ratnih godina bio je Staljinov (desna fotografija) dvojnik. Budući da je bio mlađi gotovo četrdeset godina, morali su ga pomno šminkati. Uz to, morao je “nabaciti” 11 kilograma. Kako bi se pripremio za tajnu ulogu, satima je proučavao filmske materijale sa Staljinom, a sa sovjetskim vođom susreo se samo jedanput. 14

preciznog mjerenja Saddamovih filmova i fotografija. Kako se čini, na brojnim promidžbenim Saddamovim fotografijama uopće nije on. Kada je kontroverznom austrijskom desničaru, političaru Jörgu Haideru, uoči rata u Iraku 2003. godine dopušteno da intervjuira Saddama, on se, izgleda, susreo s njegovim dvojnikom, što je podatak koju su Haiderovi protivnici primili s oduševljenjem. John Simpson, koji se susreo s pravim Saddamom, postupno je postao vješt u otkrivanju dvojnika, jer je obraćao pozornost na male detalje po kojima su se

Služio je kao Saddamov sin Latif Yahia (dolje lijevo) proživio je užasne godine služeći kao dvojnik Saddamova sina ubojice, Udaya (gore lijevo). To nije bio njegov izbor. Yahia i Uday bili su školski prijatelji te su još od najranije dobi bili vrlo slični. Kada je poslije Uday zamolio Yahiu da mu bude dvojnik, on ga je odbio. Nakon toga bio je zarobljen i smješten u malu zatvorsku prostoriju za mučenje te su zaprijetili da će nauditi njegovoj obitelji ako ne pristane. Da bi udovoljio Udayevu prohtjevu, Yahia se morao podvrgnuti plastičnoj i zubarskoj operaciji. Njegova uloga bila je da umjesto Udaya prisustvuje svečanostima i sastancima, da služi vojsku umjesto Udaya tijekom iransko-iračkog sukoba te da podiže borbeni moral u jedinicama tijekom iračkog napada na Kuvajt. Bio je to zadatak prepun rizika. Uday je zloupotrijebio položaj sramotnim bezakonjem koje je podrazumijevalo iznuđivanje, mučenja, silovanja i ubojstva. Pritom je stvorio bezbroj neprijatelja, zbog čega je bio pod neprestanom prijetnjom atentata. To je, naravno, značilo da je Yahia u neprestanom strahu za svoj život, tim više zato što je preživio nekoliko pokušaja atentata. Yahia je pobjegao iz Iraka 1992. godine, a 1998. godine objavio je autobiografiju pod nazivom “Bio sam Saddamov sin”.

dvojnici razlikovali od pravoga Saddama: “Opći izgled lica bio je nekako suptilno drugačiji. Njihove oči nisu bile tako prodorne kao Saddamove, koje su bile čvrste kao kamen, boje opsidijana. Crte lica bile su im malo nježnije i malo su više odavale sklonost uživanju.” Vojna uniforma, oblik brkova, koji su postali Saddamov zaštitni znak, i sunčane naočale bilo je sve što je trebalo da se prikriju eventualni nedostaci. OPASNOSTI DVOJNIŠTVA Biti slika i prilika javne osobe češće je prokletstvo nego blagoslov. Sovjetski vođa Josif Staljin bio je toliko zadovoljan glumom Mihaila Gelovanija, sudruga iz Gruzije koji ga je glumio u propagandnim filmovima tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, da je za njega zahtijevao ekskluzivna prava. Ni jednom drugom

glumcu nije dopušteno da glumi Staljina, a Gelovaniju je to bila jedina uloga koju je smio glumiti. Njegova glumačka karijera bila je oteta. U svemu tome i taština je odigrala veliku ulogu: Gelovani je bio veći i ljepši od Staljina, pa je Staljin bio presretan što Gelovanijev lik promiče kult njegove osobnosti. Gelovanija nisu prisiljavali da živi život kao Staljin, za razliku od ostalih dvojnika. Feliks Dadajev, bivši cirkusant, tvrdio je da je bio jedan od četiriju dvojnika koji su služili kao mamci umjesto Staljina. Njihova uloga bila je pojavljivanje na paradama, a služili su kao potencijalne “mete” kada je postojao rizik od atentata. Gustav Weler bio je sličan Hitleru, što je bila nevolja zbog koje je tijekom posljednjih dana Drugoga svjetskog rata izgubio život. Nacističkim vođama “zapeo je za oko” kada su ga tridesetih godina 20. stoljeća uhitili, jer

je koristio svoju sličnost s Hitlerom da bi mu se izrugivao. Smatrali su da bi im se dvojnik mogao pokazati korisnim, ali Hitler nije htio imati veze s njim. Ipak, Martin Bormann, Hitlerov tajnik, uspio ga je upotrijebiti. Pucao je Weleru u glavu i ostavio ga u vrtu kancelarijata Reicha u travnju 1945. godine, kada je Crvena armija opkolila Berlin. Njegov leš doista je prevario sovjetske trupe koje su se radosno fotografirale s njegovim tijelom. Međutim, pravi Hitlerovi ostaci identificirani su tek poslije.

Osnovni je cilj navesti neprijatelja da pogrešno identificira određenu osobu. Moguće je da je pogrešno identificiranje prouzročilo smrt britanskog filmskog glumca Leslieja Howarda, koji se 1943. godine u civilnom zrakoplovu vraćao u Englesku iz neutralnog Portugala, kada ga je srušio njemački Luftwaffe. S njim je u zrakoplovu bio i Alfred Chenhalls, glumčev računovođa koji je sličio na Winstona Churchilla, dok je Howard donekle nalikovao na Churchillova tjelohranitelja. Dok su Chenhalls i Howard bili u Portugalu Churchill se u sjevernoj Africi susreo s američkim generalom Dwightom Eisenhowerom. Premijer se, naravno, mogao vraćati kući preko Lisabona. Jesu li njemački agenti u Lisabonu u Chenhallsu prepoznali Churchilla? Jesu li Nijemci pomislili da je riječ o prilici koja je bila previše dobra da bi je propustili? Sam Churchill poslije je izjavio da mu je žao ako su njegovi putni planovi pridonijeli Howardovoj smrti. Je li u svojevrsnu namjernu obmanu bila upletena i britanska tajna služba do danas se vatreno raspravlja.

TAKTIKA ODVRAĆANJA POZORNOSTI U jednoj od najslavnijih upotreba dvojnika vojnog vođe upravo je pogrešno identificiranje osobe bila prava namjera. Nekoliko tjedana prije Dana D, tj. prije iskrcavanja savezničkih trupa u sjevernoj Francuskoj, u lipnju 1944. godine britanski časnik opazio je nevjerojatnu fotografiju u novinskom članku iz Leicestera. Na fotografiji je bio australski glumac Meyrick Edward Clifton James, koji je igrao ulogu vojskovođe Bernarda Montgomeryja u predstavi koja je služila podizanju borbenog morala vojnika, a izvodila ju je plaćena skupina za dramu i varijete pri korpusu Kraljevske vojske. Clifton James nevjerojatno je nalikovao na stvarnoga Montgomeryja. Filmska zvijezda David Niven, koji je tada radio za Vojnu filmsku jedinicu, poslan je da unovači Cliftona Jamesa te je pokrenuta strogo povjerljiva Operacija Copperhead (Bakrena glava – prim. prev.). Clifton James trebao je utjeloviti “Montyja”, za kojega su Nijemci znali da je zapovjednik savezničke kopnene vojske, na njegovu obilasku Sredozemlja. Nadali su se da će Nijemci nasjesti i pomisliti da će Saveznici izvesti invaziju na Francusku s juga te da do nje neće doći u skorije vrijeme. Clifton James prvo je doveden u London, gdje se pretvorio u Montgomeryjevu sjenu, kako bi što bolje utjelovio njegov glas, izraze lica i ponašanje. Njegov uspjeh u tome bio je hvalevrijedan, premda mu je bilo teško oponašati “Montyjevo” suzdržavanje od duhana i alkohola. Svaki detalj njegove pojave bio je precizno prilagođen, sve od umjetnog prsta koji je dodan desnoj ruci Cliftona Jamesa, jer je svoj izgubio tijekom Prvoga svjetskog rata. Dana 25. svibnja Churchillov osobni zrakoplov odletio je prema Gibraltaru, a u njemu je bio i lažni “Monty”. Guverner Gibraltara, koji je bio upoznat sa svime, organizirao je pomno osmišljeno primanje

MONTYJEV IMITATOR

Godinama nakon Drugoga svjetskog rata Meyricka Cliftona Jamesa (krajnje desno na fotografiji) javnost je pogrešno prepoznavala kao generala Montgomeryja (s lijeve strane). Kao i mnogi drugi dvojnici, i on je bio školovani glumac, što mu je u velikoj mjeri pomoglo da prikrije osobne razlike između njega i Montyja.

u svojoj rezidenciji. Pozvan je i španjolski špijun za kojega su Britanci znali da radi za Nijemce, ali pod drugim izgovorom. On je, naravno, Berlinu savjesno prenio sve u što se osvjedočio. U Bletchley Parku, britanskom centru za dešifriranje, presreli su njegovu poruku. Clifton James potom je odletio u Alžir, gdje se trebao susresti s generalom Henryjem Maitlandom Wilsonom, zapovjednikom savezničkih snaga na Sredozemlju, a o cijelom susretu mediji su bili dobro obaviješteni. Zatim, kada je počelo iskrcavanje u Normandiji, u tajnosti je odletio u Kairo te se pet tjedana nakon iskrcavanja vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo. Upitno je je li ova detaljno razrađena prijevara imala ikakav strateški učinak, ali avantura je zahtijevala veliku hrabrost i profesionalizam da bi se provela do kraja, jer je Clifton James lako mogao postati metom. Dakako, on nikada nije primio službeno priznanje za svoj rad, što ga je kao čovjeka povrijedilo. Poslije se prisjetio cijele epizode u svojoj autobiografiji objavljenoj 1954. godine pod nazivom I was Monty’s double (Bio sam Montyjev dvojnik – prim. prev.). Na temelju knjige snimljen je i film u kojem je Clifton James glumio sebe i, naravno, “Montyja”.

Glavni zapovjednik Montgomery zapravo je imao dvojicu dvojnika. Drugi je bio Keith Demer “Tex” Banwell, koji je obilazio Afriku pretvarajući se da je Montgomery, ali bio je znatno viši od njega pa mu nisu dopuštali da izlazi iz automobila kada se pojavljivao u javnosti. DANAŠNJI DVOJNICI Moderna fotografija i sredstva za komunikaciju pretvorila su korištenje dvojnika u još opasniji pothvat nego što je to bio nekada. U našem, slikama prezasićenom svijetu, prisutan je velik rizik da se svaka prijevara vrlo brzo razotkrije. Ipak, dvojnici nisu stvar prošlosti. Čak i mutne fotografije s mobilnog telefona, kakve se šire internetom, itekako mogu poslužiti kao učinkovit izvor dezinformacija. Uspjeh dvojnika ovisi o javnom vjerovanju da je doista riječ o ljudima za koje se predstavljaju ili o tome da povjerljivi izvori kažu da su to doista oni, što ostavlja mnogo prostora za obmanu. Kada je Osama bin Laden ubijen u Pakistanu 2011. godine, odmah su procurile glasine da je ubijeni čovjek netko drugi. Uzorci DNK i mjere lica uzete su s posebnom namjerom kako bi se poslije moglo potvrditi da je posrijedi doista bio Bin Laden, a ne netko tko je izgledao poput njega.

HIPNOTIČNA PRIVLAČNOST Gotovo svi koji su se susreli s Rasputinom komentirali su njegove oči. Za neke, njegov pogled bio je duhovan ili snažno erotičan; za druge odbojan i zastrašujuć. Bilo kako bilo, moć njegovih očiju začarala je kraljevsku kuću Romanovih.

l 1916. l SA N K T PET ERBURG

Domoljubni atentati Jednog zimskog jutra potkraj 1916. godine carska ruska policija izvadila je truplo Grigorija Rasputina iz zamrznute rijeke Neve. Čak i dok je njegovo smrznuto tijelo ležalo na ledu, svi su znali tko je ubio careva ljubimca. Gotovo sve ostale okolnosti vezane uz Rasputinovu smrt ostale su neprobojne kao noćna peterburška magla.

Na neki način, smrt Grigorija Rasputina bila je otvoren i zatvoren slučaj. Zabrinutost zbog njegova utjecaja na cara Nikolu II. bivala je sve veća, a Sankt Peterburgom kružio je glas da bi ga trebalo smaknuti. Svaki strani novinar u gradu to je čuo, a neki i iz usta potencijalnih atentatora. Na dan ubojstva, 16. prosinca, nekoliko Rasputinovih prijatelja i obožavatelja molilo ga je da te večeri ne izlazi. Ali on se na to oglušio. Nemoguće je reći je li tako postupio zbog fatalističkih svjetonazora ili ga je obmanuo vlastiti osjećaj neranjivosti. Vjerojatniji je prvi razlog, jer je dan proveo u molitvi, prebacivanju velikog novčanog iznosa na kćerin bankovni račun, spaljivanju papira i pisama, nakon čega je odjenuo najfiniju svilenu košulju i pričekao što će donijeti noć. Zna se da su urotu kovala četiri čovjeka. Prvi je bio princ Feliks Jusupov, aristokrat stare loze obrazovan na Oxfordu, inače dekadentni, bezobrazno bogati kicoš. Ubojstvo se trebalo odigrati u njegovoj peterburškoj palači na kanalu Mojka. Sljedeći je bio dvadesetpetogodišnji

knez Dmitrij Pavlovič, omiljeni carev nećak, koji je u očima ljudi bio savršena osoba za nasljeđivanje prijestolja u slučaju da Nikola abdicira. Treći je bio Vladimir Puriškevič, monarhistički desničar i član Dume, krezubog ruskog parlamenta. Pozvan je da se priključi urotnicima nakon govora u kojem je izjavio da su “carevi ministri pretvoreni u marionete ... čiji su konci u Rasputinovim rukama.” Četvrti urotnik bio je Puriškevičev prijatelj dr. Stanislaus Lazovert. Njegov posao bio je da te noći vodi brigu oko otrova i vozi automobil. TORTA I CIJANID Plan ubojstva bio je vrlo jasan. Jusupov će pozvati Rasputina u svoju raskošnu palaču na kasnu večeru. Rasputin će biti oduševljen. I prije je sreo Jusupova (prema neki izvještajima, princ je zamolio svetog čovjeka da ga “izliječi” od homoseksualnih sklonosti), a Jusupov je znao da Rasputina privlači njegova mlada žena Irina. Rečeno mu je da će ona biti ondje. (Ona je zapravo bila daleko, na krimskom imanju Jusupovih, ali Rasputin to nije mogao

znati.) Prije ubojstva, Jusupov je pripremio ugodnu i udobnu dnevnu sobu u podrumu svoje palače. Bila je to nadsvođena soba s kaminom, novouređena u staroruskom stilu s crvenim i smeđim freskama, zidnim ukrasima i sagom od kože polarnog medvjeda. Tog dana ispečene su tortice, ružičaste i čokoladne, kako bi se uklapale u dekor. Kada su se kobne večeri ubojice okupile u Jusupovljevoj palači, dr. Lazovert smrvio je kristale cijanida i posuo ih po čokoladnim tortama, kako bi Jusupov bezbrižno mogao jesti ružičaste kolače dok sjedi i razgovara s Rasputinom. Još cijanida otopljeno je u dvije čaše Rasputinova omiljenog slatkog vina s Madeire.

Sviraj mi nešto veselo, prijatelju. Volim kada pjevaš. Oko petnaest minuta prije ponoći, Jusupov je autom krenuo po Rasputina. Čekali su taj kasni sat, jer je Rasputinov stan do ponoći čuvala policija, ali ne i poslije ponoći. Dok je Jusupov obavljao svoj zadatak, ostali urotnici nalazili su se u salonu iznad podrumskog utočišta. Njihov zadatak bio je da stvore privid neočekivanih gostiju u palači, koje Irina trenutno zabavlja, ali će uskoro sići k njima. Tu priču Jusupov je iznosio Rasputinu dok ga je vodio niz stube u podrumsku sobu. Obojica su mogli čuti glasove odozgo te zvuk pjesme “Yankee Doodle” koja je svirala na gramofonu. Veo tajne obavija ono što se odvijalo tijekom sljedeća dva sata, dok su Rasputin

i Jusupov sami sjedili u podrumu. U svojim memoarima Jusupov je napisao da je naveo Rasputina da jede tortu i pije vino, ali iz nekog tajanstvenog razloga činilo se da goleme količine otrova uopće ne djeluju na njega. (Rasputinova kći poslije je izjavila da njezin otac nikada nije jeo slastice. Moguće je da je Jusupov izmislio Rasputinovu imunost na cijanid, kako bi se još više doimao demonom, a on još većim junakom.) Rasputin je zamolio Jusupova da uzme gitaru koja je stajala u kutu sobe. “Sviraj mi nešto veselo, prijatelju”, rekao je. “Volim kada pjevaš.” ČEKAJUĆI DJELOVANJE Rasputin, očito, ni u jednom trenutku nije pitao kada će doći Irina, iako je Jusupova priča da mu se žena gore oprašta s gostima, s protjecanjem vremena, sve manje “držala vodu”. Jedan povjesničar iznio je lascivnu pretpostavku da je Jusupov, a ne njegova žena, bio pravi mamac za Rasputina te da su tijekom dugog perioda prividne neaktivnosti dvojica muškaraca spolno općila. Sve to vrijeme ostali urotnici bili su gore, bolesno napeti, neprestano na gramofonu puštajući “Yankee Doodle” i iščekujući kada će im Jusupov javiti da je Rasputin podlegao otrovu. Oko jedan i trideset ujutro Jusupov se u panici popeo na kat i rekao ostalima da je Rasputin još živ. Vremena je bilo sve manje, morali su se riješiti trupla prije jutra. Četvorica muškaraca donijela su impulzivnu odluku da ubiju Rasputina. Netko se sjetio i za svaki slučaj ponio pištolj, koji je ležao na stolu. Knez Dmitrij dao ga je Jusupovu. Princ se spustio s revolverom iza leđa. Rasputin je pregledavao ukrašeni ormarić. “Radije pogledaj onaj križ”, rekao je Jusupov, pokazujući mu ukrašeno kristalno raspelo na okviru kamina. Nakon toga, pucao mu

je u leđa. Ostali urotnici stuštili su se niza stube kada su začuli pucanj te su vidjeli Rasputina kako krvari na podu i uvija se. Promatrali su ga sve dok se nije prestao micati, a onda su pomaknuli tijelo, kako njegova krv ne bi zaprljala sag od krzna polarnog medvjeda. Potom su se popeli na kat kako bi popili piće, umirili živce i proslavili uspješno ubojstvo. ON BJEŽI ... Ubrzo se Jusupov prisilio da ode dolje i provjeri svojih ruku djelo. Provjerio je puls

Rasputinu. Nije ga bilo. Uhvatio ga je za ramena i protresao, ali tijelo je palo na pod. Potom je uočio trzaj lijevog kapka i prije nego što se uspio snaći, Rasputin je skočio na noge. Okomio se na Jusupova tjeskobno vičući: “Felikse, Felikse.” Noktima je zgrabio Jusupovljevu odjeću i otkinuo epoletu s njegove vojne uniforme. Jusupov je izmigoljio i pojurio uza stube. Puriškevič ga je ugledao. “On doslovno nije imao lica”, poslije je rekao Puriškevič. “Njegove prekrasne plave oči bile su goleme i

ZLATNI PAR

Felix Yusupov, prime Feliks Jusupov, glavni pokretač Rasputinova ubojstva, sa ženom Irinom, koju je iskoristio kao mamac uz pomoć kojega je namamio Rasputina u svoju palaču. Ubojstvo nije uspjelo spasiti dinastiju Romanovih. Stari poredak urušio se nakon nekoliko tjedana. Jusupovi su pobjegli iz Rusije i život proživjeli u Francuskoj. Njihova palača na Mojki postala je radnički društveni klub.