Vladari Hrvatske - Josip Jukić

Od prvih Trpimirovića, preko Arpadovića, Anžuvinaca, Jagelovića i Habsburgovaca do Karađorđevića te jugoslavenskih i hrvatskih predsjednika, knjiga Josipa Jukića, profesora povijesti i geografije iz Zagreba, prati sedamdesetak osoba koje su bile na čelu Hrvatske i time ponajviše utjecale na njezin razvoj. Osim samih careva, kraljeva i predsjednika, u ovoj su knjizi zastupljene i ostale važne ličnosti, poput knezova, banova i premijera, koje su imale ograničenu moć na pojedinom dijelu hrvatskih zemalja.

Bogato ilustrirano izdanje, prije svega zahvaljujući vrijednim fotografijama iz Hrvatskoga povijesnog muzeja i ostalih ustanova, dopunjeno je crtežima ornamenata i povijesnim kartama, koje su za ovu knjigu pripremili Vesna Lenardić i Ivan Živko.

297,00 kn ISBN 978-953-14-2231-4

Vladari-Hrvatske-presvlaka.indd 1

VLADARI HRVATSKE

Hrvatski se prostor uvelike mijenjao kroz stoljeća, kao i sam pojam Hrvatske, koji je u početku obuhvaćao znatno manje područje od današnjega teritorija. Granice su se prekrajale, a Hrvatska je ulazila i izlazila iz nekoliko većih državnih zajednica. Dakako, mijenjale su se i vladarske dinastije, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove, nerijetko vidljive i danas.

J U K I C´

Od pr vih knezova do današnjih dana

J O S I P

VLADARI HRVATSKE

J

O

S

I

P

J

U

K

I

C´

VLADARI HRVATSKE

Od p r v i h k n e z o va d o d a n a šnji h d a n a

11/09/17 10:03

VLADARI HRVATSKE Od prvih knezova do danaĹĄnjih dana

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

J O S I P

J U K I Ć

VLADARI HRVATSKE Od prvih knezova do današnjih dana

Sadržaj Uvod........................................................6 Rani srednji vijek................................10 PORGA I/ILI PORIN ...........................12 VIŠESLAV............................................12 BORNA I LJUDEVIT POSAVSKI.........12 LJUDEVITOVI NASLJEDNICI............ 14 MISLAV (oko 835. – oko 845.).............15 TRPIMIR (oko 845. – 864.).................15 DOMAGOJ (864. – 876.).....................18 ZDESLAV (878. – 879.)........................ 19 BRANIMIR (879. – oko 890.)..............20 MUNCIMIR (oko 890. – oko 910.)......22 TOMISLAV (oko 910. – oko 925.)........24 TOMISLAVOVI NASLJEDNICI...........27 MIHAJLO KREŠIMIR II. (oko 949. – oko 969.)....................30 STJEPAN DRŽISLAV (oko 969. – oko 998.)................... 31 GOJSLAV (oko 1000. – 1020.)

I KREŠIMIR III. (oko 1000. – 1030.)......................33 STJEPAN I. (1030. – 1058.)..................34 PETAR KREŠIMIR IV. (1058. – 1074.).............................35 DMITAR ZVONIMIR (1075. – 1089.).............................41 STJEPAN II. (1089. – oko 1091.)..........44 SLAVAC (oko 1090. – oko 1096.).........47 PETAR I OSTALI POZNATI REGIONALNI VLADARI.............47

Razvijeni srednji vijek...................... 48

Novi vijek...........................................134

KOLOMAN (1102. – 1116.)..................50

FERDINAND I. (1527. – 1564.).........136

STJEPAN II. (1116. – 1131.).................52 BELA II. SLIJEPI (1131. – 1141.).........55

MAKSIMILIJAN II. (1564. – 1576.)........................... 143

GEZA II. (1141. – 1162.)......................56

RUDOLF II. (1576. – 1608.)...............148

STJEPAN III. (1162. – 1172.)...............58

MATIJA II. (1608. – 1619.)................158

BELA III. (1172. – 1196.).....................60

FERDINAND II. (1619. – 1637.)......... 159

EMERIK (1196. – 1204.).....................62

FERDINAND III. (1637. – 1657.)........ 165

ANDRIJA II. (1205. – 1235.)...............65

LEOPOLD I. (1657. – 1705.)............... 168

BELA IV. (1235. – 1270.).....................67

JOSIP I. (1705. – 1711.)...................... 181

STJEPAN V. (1270. – 1272.).................70

KARLO III. (VI.) (1711. – 1740.)....... 183

LADISLAV IV. KUMANAC (1272. – 1290.).............................72

MARIJA TEREZIJA (1740. – 1780.)........................... 187

ANDRIJA III. MLEČANIN (1290. – 1301.)............................. 74

JOSIP II. (1780. – 1790.).................... 196 LEOPOLD II. (1790. – 1792.)............. 201 FRANJO I. (1792. – 1835.).................204

Kasni srednji vijek..............................76 KARLO I. ROBERT (1301. – 1342.).............................78 LUDOVIK I. (1342. – 1382.)................82 MARIJA (1382. – 1385., 1386. – 1395.)...... 91 ŽIGMUND LUKSEMBURŠKI (1387. – 1437.)..............................93 ALBERT HABSBURŠKI (1437. – 1439.)............................ 107 VLADISLAV I. JAGELOVIĆ (1440. – 1444.)...........................109 LADISLAV V. POSTUM (1445. – 1457.)........................... 113 MATIJAŠ KORVIN (1458. – 1490.)........................... 116 VLADISLAV II. JAGELOVIĆ (1490. – 1516.)............................124 LUDOVIK II. JAGELOVIĆ (1516. – 1526.)...........................129

FERDINAND V. (1835. – 1848.)........ 215 FRANJO JOSIP I. (1848. – 1916.)......224 KARLO IV. (1916. – 1918.) ...............236 PETAR I. (1918. – 1921.)....................240 ALEKSANDAR (1921. – 1934.).........241 PETAR II. (1934. – 1941.)..................249 ANTE PAVELIĆ (1941. − 1945.)........252 JOSIP BROZ TITO (1945. – 1980.).....260 SFRJ NAKON JOSIPA BROZA TITA.279 FRANJO TUĐMAN (1990. – 1999.)...........................284 STJEPAN MESIĆ (2000. – 2010.)......295 IVO JOSIPOVIĆ (2010. – 2015.).........297 KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ (2015. − )...................................302

Dodatak............................................. 304 Rodoslovna stabla..............................306 Kazalo................................................ 310 Izvori ilustracija.................................320

Spomenik kralju Dmitru Zvonimiru, djelo kipara Aleksandra Guberine, postavljen je u Kninu 2009. godine.

UVOD

P

isati o hrvatskim vladarima velik je izazov čak i kada nije riječ o strogo znanstvenom radu. Prva je prepreka dolazak Hrvata na ove prostore. O toj se temi vode i vodit će se brojne rasprave, ne samo među povjesničarima nego i među drugim strukama. Krajem velike seobe naroda, koja je trajala od 4. do kraja 7. stoljeća, na ove su prostore stigla brojna slavenska plemena pod vodstvom Avara. Njihova su ishodišta bile istočnoeuropske i azijske stepe, a obično su u nekoliko „koraka“ stizala do krajnjeg cilja i nove domovine. Put Protohrvata moguće je pouzdano rekonstruirati samo u posljednjoj fazi, kada su iz južne Poljske (Mala Poljska), tada Bijele Hrvatske, stigli na prostor rimske provincije Dalmacije i raširili se na susjedne prostore. Vremenski, taj se dolazak prema različitim teorijama dogodio između 6. i 9., a najčešće se smješta u 7. stoljeće; dakle, na sam kraj velike seobe.

Tadašnje je rodovske skupine nemoguće poistovjetiti s današnjim nacijama jer se brojna plemena još nisu stopila u veće zajednice, a zbog oskudnih pisanih i materijalnih izvora o njihovim vođama imamo vrlo malo podataka.

Osim toga, sličnost ondašnjih slavenskih plemena dodatno otežava rješavanje brojnih zagonetki. Jedna je od njih i pitanje prvoga poznatog hrvatskog vladara, na koje je teško ili, trenutno, nemoguće odgovoriti. Sa sigurnošću možemo tvrditi da su Hrvati zatekli više ili manje očuvane tragove nekadašnjega Rimskog Carstva i brojno starosjedilačko, uglavnom romanizirano

stanovništvo kojim su zavladali, nametnuli im svoje ime i jezik, ali i preuzeli brojne kulturne tekovine naprednijeg susjedstva. Teritorijalna podjela Rimskog Carstva dugo se zadržala nakon njegove propasti, jer su različiti narodi i vladari željeli obnoviti i što duže zadržati sjećanje na nekada silno carstvo te steći legitimitet vlasti na novoosvojenim područjima.

Zanimljivo je spomenuti da se u posljednjim stoljećima Rimskog Carstva znatan broj careva rodio na prostoru nekadašnjeg Ilirika i susjednih provincija, a trojica su se među njima rodila na području današnje Hrvatske. Prvi i najvažniji među njima jest Dioklecijan (244. – 311.), za kojeg se pretpostavlja da je rođen u okolici današnjeg Solina (Salona). Ostat će zapamćen po posljednjim velikim progonima kršćana, uvođenju tetrarhije i dominata kao oblika vlasti i sustava nasljeđivanja, gradnji palače u današnjem Splitu i dobrovolj-

8

nom odlasku s prijestolja, što se rijetko događalo u svjetskoj povijesti. Ostala su dvojica careva bila braća Valentinijan I. (321. – 375.) i Valens (328. – 378.) iz današnjih Vinkovaca (Cibalae). Valentinijan I. prilikom stupanja na vlast preuzeo je upravu na zapadu, a Valensu je kao suvladaru prepustio istok. Valentinijan je jedan od posljednjih jakih careva koji su uspješno održavali carstvo na okupu i branili ga od napada germanskih plemena.

Valens je nedugo nakon bratove smrti stradao u bitki kod Hadrijanopola 378. godine, u kojoj su Vizigoti doslovno pregazili istočnorimsku vojsku.

Hrvatska je nastala te se od samog početka razvijala na velikoj granici i dodiru Istoka i Zapada, obnovitelja Zapadnoga Rimskog Carstva i Istočnoga Rimskog Carstva u opadanju, katoličanstva i pravoslavlja, svjetovnog i crkvenog vrhovništva. S vremenom stvar su dodatno zakomplicirali prodori Osmanlija, koji su gotovo preplavili

čitavu Hrvatsku. Razdoblja mira i blagostanja bila su rijetka i kratkotrajna, a sukobi, dinastički raskoli, ratovi i slično znakovito su crvenom bojom označeni na prvome mjestu i na hrvatskoj zastavi i na hrvatskom grbu. Ove činjenice predstavljaju itekakav izazov prilikom pisanja o hrvatskim vladarima. Naime, današnje je područje Hrvatske nerijetko bilo istodobno u sastavu nekoliko država čiji su vladari imenovali različite pojedince da u njihovo ime upravljaju njime. Brojni kulturni, jezični, gospodarski i ostali utjecaji oblikovali su hrvatsko društvo kroz povijest tjerajući hrvatske vladare da „plešu“ prema hirovima povijesnih procesa, a katkad da i sami povedu ples.

Hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872. – 1940.) dovršio je spomenik kralju Tomislavu još 1938., no na istoimeni zagrebački trg postavljen je tek 1947. godine.

Krunidbu kralja Tomislava oslikao je Josip Horvat Međimurec 1938. godine.

Rani srednji vijek

P VIŠE O ...

Car Heraklije Početkom 7. stoljeća Bizant je bio u iznimno složenoj situaciji, ugrožen napadima s dviju strana i nasilnim vjerskim sukobima. U europski dio carstva prodirali su Avari i Slaveni, a u Aziji inicijativu su preuzeli Perzijanci, nakon njih i Arapi. Car Heraklije vladao je od 610. do 641. godine te je doslovno spasio carstvo od propasti prilikom opsade Carigrada 626. godine. Unatoč neuspjesima posljednjih desetak godina vladavine, zapamćen je kao dobar i sposoban vladar te mu je pripisivano dovođenje i pokrštavanje Hrvata.

POZNATO O NEPOZNATOM

Vojnomir Sukladno srednjovjekovnoj kombinatorici i zbrci u izvorima, franački nas anali obavještavaju o misterioznom Slavenu Vojnomiru, koji je od 796. do 799. godine sudjelovao u franačkom pohodu na avarski hring (tabor). Nema preciznijih podataka o njegovoj etničkoj pripadnosti niti području kojim je vladao. Jedno je od prihvatljivih mišljenja da je vladao gornjopanonskim Slavenima, moguće i Hrvatima.

12

V L A DA R I HRVAT SK E

očetak priče u pravom je smislu riječi u mračnome srednjem vijeku. Tek nam pokoji izvor i nagađanje govore o vladarima na području današnje Hrvatske koji bi mogli biti vođe novopristiglih Hrvata u 7. i 8. stoljeću. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) tek nekoliko stoljeća kasnije u svom djelu De administrando imperio zabilježio dvije verzije o dolasku Hrvata, prema kojima su Hrvati ili na poziv cara Heraklija (575. – 641.) ili sami stigli u Dalmaciju iz Bijele Hrvatske te se oslobodili avarske vlasti. U tim se pričama spominje dolazak Hrvata u sedam plemena koja su predvodila braća Muhlo, Kosenc, Klukas, Lobel i Hrvat te dvije sestre Tuga i Buga.

Potonja legenda nije jedinstvena i ne treba je ozbiljno prihvaćati kao povijesnu istinu, no barem nam nudi imena sačuvana u narodnoj predaji ili kakvu drugom izvoru nastalom prije Konstantinova vremena, koji je u međuvremenu nestao. Budući da su odnosi Hrvata i Romana nakon prvih pljačkaških provala uglavnom bili miroljubivi, vrlo je rano počela obostrana kulturna razmjena.

PORGA I/ILI PORIN Ova su dva imena slična i po mišljenju mnogih predstavljaju istu osobu.

Konstantin VII. spominje ga kao arhonta, za vrijeme kojega su iz Rima u prvom valu pokrštavani Hrvati u 7. stoljeću. Problem je što ga na jednome mjestu naziva Porinom, a na drugom Porgom. Zbog toga ga mnogi poistovjećuju s kasnijim Bornom, o kojem će biti govora, a postoji i mišljenje da je riječ o mitološkome prvom vladaru Hrvata u novoj domovini, ujedno i nekadašnjemu vrhovnom božanstvu Perunu.

VIŠESLAV Kod pokrštavanja spominje se i knez Višeslav, čiji je jedini trag poznata Višeslavova krstionica. Krstionica je sredinom 19. stoljeća „otkrivena“ u kapucinskom samostanu u Veneciji, a tijekom Drugoga svjetskog rata u zamjenu za dvije slike talijanskih majstora dopremljena je u Hrvatsku te se danas čuva u Splitu. Nemoguće je precizno datirati krstionicu, pa ju struka smješta od 9. do 11. stoljeća i prema tome nalazi mjesto Višeslavu u kronologiji hrvatskih vladara ili ga među njih i ne ubraja. Jedino je sigurno da je vladao skupinom Slavena pod franačkim vrhovništvom, vjerojatno početkom 9. stoljeća.

BORNA I LJUDEVIT POSAVSKI U svakom zlu ima nešto dobra, stara je narodna poslovica. Zahvaljujući ratovima radi širenja franačkog utjecaja na istok, raspolažemo prvim aktulanim podacima o vladarima i kneževinama na hrvatskom prostoru koje su zabilježili franački kroničari. Mirom u Aachenu 812. godine bizantski

car Mihajlo I. i franački car Karlo Veliki odredili su granice svojeg utjecaja, prema kojima su dalmatinski gradovi ostali pod bizantskom upravom, a njihovo je zaleđe pripalo Franačkoj. Karla Velikog naslijedio je njegov sin Ludovik Pobožni, na čiju su krunidbu 814. godine došli svi njegovi vazali, među njima i Borna i Ljudevit.

Od kneza Guduskana do kneza Dalmacije i Liburnije Borna se u franačkim analima 818. godine naziva knezom Guduskana, naroda koji je živio ili uz rijeku Gacku ili uz rijeku Guduču u zaleđu Šibenika. Već je sljedeće godine nosio titulu kneza Dalmacije, a 821. godine Dalmacije i Liburnije. Područje kojim je vladao čini jezgru buduće Hrvatske. Promjene njegovih titula svjedoče o njegovoj političkoj umješnosti i izboru prave strane, a to je vrhovništvo Franačke umjesto Bizanta. Taj je izbor ubrzao i njegovo prerastanje iz plemenskog prvaka u kneza teritorijalne kneževine u duhu zapadnjačkoga, franačkog feudalnog sustava.

JESTE LI ZNALI?

Prvi hrvatski vladar u operi Inspirirani hrvatskom poviješću s početka 9. stoljeća Dimitrija Demeter (libretist) i Vatroslav Lisinski (skladatelj) stvorili su drugu hrvatsku operu Porin. Prvi je put izvedena tek 1897. godine u zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu, 43 godine nakon smrti njezina skladatelja.

Ljudevitov ustanak Svi novoosvojeni franački prostori od sjeverne Italije do Panonske nizine i Jadranskog mora bili su okupljeni u Furlansku markgrofoviju. Ljudevit Posavski bio je franački vazal koji je kontrolirao područje između Save, Drave i Kupe, no nije bio zadovoljan postupcima furlanskog markgrofa Kadaloha, pa se na njega žalio caru 818. godine. Budući da mu žalbe nisu

Ljudevit Posavski na slici Josipa Franje Mückea iz 19. stoljeća sklapa savez sa Slovencima protiv Franaka.

R a ni sr edn j i v i j ek

13

uslišane, 819. godine podigao je ustanak koji se ubrzo proširio sve do Salzburga na jednu stranu i do rijeke Timok na drugu. Prve godine reakcija Franačke nije ozbiljnije ugrozila Ljudevita. Potporu mu je uskratio susjed Borna, pa su se sukobili na rijeci Kupi. Borna je izgubio, iako je na njegovu stranu prešao Ljudevitov punac Dragomuž. Naime, Bornu su iz nepoznata razloga tijekom bitke napustili njegovi Guduskani, pa se spasio bijegom uz pomoć svojih „pretorijanaca“. Ljudevit je radi odmazde zimi pustošio Bornine posjede, a Borna je izbjegavao otvoreni sukob nanoseći mu štetu iznenadnim napadima i krađom konja. Naposljetku, Ljudevit se povukao u svoj matični Sisak. Sljedeće su dvije godine na Ljudevita marširale po tri vojske, dio je ustanika pokoren, no močvarama okružen i utvrđen Sisak i dalje je odolijevao. Potporu mu je pružio i gradeški patrijarh Fortunat poslavši mu majstore koji su trebali graditi utvrde.

POZNATO O NEPOZNATOM

Čedadski evanđelistar Riječ je o kodeksu s tekstom evanđelja (5. ili 6. stoljeće) koji je u 15. stoljeću prenesen iz Akvileje u Cividale del Friuli. Ime je dobio prema slovenskom obliku imena grada u kojem se čuva.

Osobito je vrijedan jer su se na njegovim marginama i među recima prvih devet listova upisivali ugledni hodočasnici u samostan u kojemu se čuvao od kraja 8. do kraja 10. stoljeća. Među njima su Braslav sa ženom, Trpimir sa sinom Petrom, Branimir sa ženom Mariosom (Marušom), Muncimir, Krešimir, Pribina, Kocelj i drugi.

Bornin i Ljudevitov kraj Borna je preminuo 821. godine na vrhuncu svoje slave, prema jednom izvoru prirodnom, a prema drugom nasilnom smrću. Narod je za nasljednika izabrao, a car potvrdio Bornina nećaka Vladislava. Ovaj nam podatak govori kako se Bornina Hrvatska transformirala iz plemenske zajednice u čvršću državnu tvorevinu u kojoj se vlast nasljeđuje uz još uvijek potrebnu potvrdu naroda ili plemenskih starješina.

Nakon niza neuspješnih ekspedicija pod Sisak je 822. godine stigla nadmoćna vojska, pa je Ljudevit pobjegao Srbima, najvjerojatnije u sjeveroistočnu Bosnu. Nije se pokazao dobrim gostom, jer je ubrzo usmrtio svojeg domaćina i zatražio pregovore s franačkim carem. Budući da pomilovanja nije bilo, 823. godine pokušao je sigurnost naći u Dalmaciji kod Bornina rođaka Ljudemisla, no on ga je uskoro na prevaru ubio. Je li Ljudemisl naslijedio Vladislava ili je vladao samo Dalmacijom, nemoguće je utvrditi.

LJUDEVITOVI NASLJEDNICI Donjopanonska kneževina ubrzo je nakon Ljudevitove propasti postala žrtvom bugarske ekspanzije i njezina odmjeravanja snaga s Francima. Knez Ratimir je od 829. do 838. bio bugarski vazal i ratovao protiv Franaka.

Kod njega se sklonio bivši njitranski knez Pribina pošto je, zamjerivši se Francima, neuspješno tražio pomoć i zaklon od Bugara. Sisački je knez Ratimir time izazvao franački napad od kojega je pobjegao u Dalmaciju, a Pribina se lukavo pomirio s napadačima i preuzeo upravu nad Donjom Panonijom stolujući u Blatnom gradu u blizini Balatona. Pribinu je 861. godine naslijedio sin Kocelj.

Od 884. godine u izvorima se spominje knez Braslav, koji je iz Siska vladao područjem između rijeka Drave i Save. U mirnijem je razdoblju hodočastio u Cividale, što je zabilježeno u Čedadskom evanđelistaru, pa znamo i ime njegove supruge Ventenscele. Kao franački vazal ratovao je protiv velikomoravskoga kneza Svatopluka, a 896. povjerena mu je obrana

14

V L A DA R I HRVAT SK E

čitave Panonije od Mađara. Mađarski su konjanici bili prejaki i Braslav je vrlo brzo stradao u sukobu s njima. Savsko-dravsko međuriječje neko je vrijeme bila ničija zemlja preko koje su prolazili mađarski pljačkaški pohodi prema Italiji.

MISLAV (oko 835. – oko 845.)

Nema sumnje da je Mislav bio sposoban vladar koji je krajem 830-ih i početkom 840-ih godina postavio dobre temelje za uspon Hrvatske u drugoj polovici 9. stoljeća. Nažalost, o njemu postoji samo nekoliko skromnih tragova u povijesnim izvorima. Zbog toga je nemoguće utvrditi u kakvoj je vezi s Vladislavom, koji je vladao prije, i Trpimirom, koji je vladao poslije njega.

Prvi sukobi s Mlečanima Jadranskim se morem oduvijek plovilo njegovom istočnom obalom, koja je zbog brojnih otoka i zaljeva bila sigurnija u pomorskom smislu, ali i vrlo pogodna za gusarenje. Knez Mislav očito je znao iskoristiti tu činjenicu i dobro zaraditi, baš kao i susjedni Neretvani. Mlečani su pokušali taj problem riješiti diplomatskim putem, pa se njihov dužd Petar Tradenik 839. godine našao s Mislavom kod crkve sv. Martina (moguće u Poljičkom primorju, južno od Splita), gdje su potpisali mirovni sporazum. Iduće su godine doživjeli težak poraz od Neretvana, pa će proći dosta vremena do njihova sljedećega ozbiljnijeg pohoda na istočnoj obali Jadrana.

Širenje kršćanstva Prve ozbiljnije rezultate pokrštavanja Hrvata knez Mislav potvrdio je postavši prvim poznatim hrvatskim mecenom Crkve. U kasnijoj Trpimirovoj darovnici spominje se da je knez Mislav dao podići crkvu sv. Jurja na Putalju (u blizini Kaštela) te ju je darovao splitskom nadbiskupu.

TRPIMIR (oko 845. – 864.)

Veliki vladari iza sebe ostavljaju bogatu baštinu. Jedan od njih svakako je i Trpimir, kojega s razlogom smatramo jednim od najvećih hrvatskih vladara jer je Hrvatsku doveo do njezina prvog vrhunca u 9. stoljeću. Nije poznato je li naslijedio Mislava ili je na prijestolje došao izborom oko 841. godine, a vladao je dvadesetak godina.

Trpimirova darovnica Najvažniji pisani izvor o Trpimiru, i općenito jedan od najvažnijih hrvatskih srednjovjekovnih izvora, prva je sačuvana isprava s hrvatskog područja. Povjesničari su više puta mijenjali svoje mišljenje o njoj, jer najstariji sačuvani prijepis darovnice potječe iz 16. stoljeća, no prema najnovijim analizama srž isprave smatraju vjerodostojnom, dok je manji dio kasnije

15

Gipsani odljev kamenog ulomka s imenom kneza Trpimira pronađenog u Rižinicama kraj Solina 1891. godine

16

V L A DA R I HRVAT SK E

nadodan. Najvjerojatnije je sastavljena 852. godine (neki smatraju 841.) da bi Trpimir potvrdio stare i darovao neke nove posjede s pripadajućim servima splitskom nadbiskupu kao protuuslugu za posuđeno srebro za opremanje crkve koju je dao sagraditi. Nadbiskup Petar bio je krsni kum Trpimiru i očito u vrlo dobrim odnosima s hrvatskim vladarom. Osim teritorija i serva splitska je Crkva dobila i desetinu uroda s vladarskog posjeda Klisa. Trpimir je dobro procijenio da se snaga Hrvatske temelji na dobrim odnosima s dalmatinskim gradovima. On se u darovnici naziva „milošću Božjom knezom Hrvata“ (dux Chroatorum), pri čemu naglašava svoju samostalnost u odnosu na franačkog cara i običaje jer ne navodi da ga je franački car postavio na mjesto kneza te za razliku od ostalih franačkih knezova u tituli nema teritorij kojim vlada, već narod. Doduše, isprava je datirana godinama vladanja cara Franaka i kralja Italije Lotara, no to je samo znak formalne podložnosti. Vrlo je važno naglasiti da se u ovoj ispravi prvi put spominje ime Hrvata. Imena koja se spominju u darovnici (servi, župani i svjedoci u Trpimirovoj pratnji) odreda su narodna, što svjedoči o još slaboj ukorijenjenosti kršćanstva, a Trpimirova pratnja pruža nam obrise njegova dvora ustrojena po uzoru na franački. Tako je sastavljač isprave kapelan Martin. Tu su titulu na franačkom dvoru nosili

svećenici u pratnji vladara, obično opati ili biskupi, što Martin vjerojatno nije bio jer je ovo bio dvor u nastajanju. Konačno, u darovnici se spominje i prvo poznato sjedište hrvatskih knezova, a to je Klis. Klis je na odličnom položaju koji omogućuje prodor u unutrašnjost i kontrolu nad plodnim salonitanskim agerom, jednim od najplodnijih područja na hrvatskoj obali.

Teško je reći je li Trpimir kao gospodar Klisa stekao nadmoć i kneževski položaj ili je kao knez dobio na upravu tu najvažniju utvrdu.

Gottschalkovi zapisi Učeni je benediktinac u svojem djelu Tractatus de Trina Deitate dao kratak prikaz prilika u Hrvatskoj, u kojoj je boravio kao Trpimirov gost od 846. do 848. godine. On je Trpimira nazivao „kraljem Slavena“, jer se iz prve ruke uvjerio u prilično samostalan položaj koji je Trpimir uživao. Kao jedan od dokaza za svoje učenje o predestinaciji naveo je pobjedu Trpimira nad narodom Grka u blizini njegova dvora koju je navijestilo veselo poskakivanje konja u hrvatskoj vojsci uoči bitke. Koga je točno Trpimir 846. godine pobijedio, ostalo je nejasnim, jer se pod pojmom Grka mogu kriti stanovnici dalmatinskih gradova koji su priznavali vlast Bizanta, bizantska ekspedicija, pa čak i Mlečani.

VIŠE O ...

Gottschalk Kontroverzni benediktinac rodom iz okolice Mainza bio je pobornik učenja o općoj predestinaciji, prema kojoj je unaprijed određeno tko će biti spašen, a tko ne. Njegovo je učenje proglašeno herezom, pa je iz Njemačke stigao u Italiju kod furlanskoga grofa, a potom se sklonio na Trpimirovom dvoru 846. – 848. godine u želji da putuje dalje u Bugarsku. Na sinodi u Mainzu 848. godine pokušao je, bez uspjeha, obraniti svoje učenje. Život je završio u zatočeništvu u francuskom samostanu Hautvillersu 869. godine.

Trpimirova vojna snaga Kao vladar u usponu Trpimir je bio aktivan na bojnom polju. Sukobi s Mlečanima nastavili su se i nakon Mislava jer je zabilježen uspješan pohod Hrvata na Caorle u blizini Venecije 846. godine, a nakon 852. godine Hrvatsku je napao bugarski vladar Mihajlo Boris. Bugarska je tada bila snažna sila na jugoistoku Europe, no Trpimir je zaustavio napad te je s Mihajlom Borisom razmijenio darove u znak mira i prijateljstva. Konačno, u Čedadskom evanđelistaru Trpimir je zapisan titulom dominus, koja označava njegovu snagu i samostalnost, a s njim je hodočastio i njegov sin Petar.

Benediktinci i gradnja sakralnih objekata Gottschalk nije jedini benediktinac koji je posjetio Hrvatsku. Trpimir je dao preurediti ostatke antičke vile u vjerojatno prvi benediktinski samostan u Rižinicama nedaleko od Klisa. Benediktinci su tada bili nositelji kulturnog i gospodarskog razvoja i znanja, pa je njihov dolazak u Hrvatsku bio itekako dobrodošao. Smještaj samostana u nekadašnju antičku vilu simbolički je povezao antičku tradiciju s novim snagama i nositeljima razvoja. Među ostacima samostana pronađen je kameni ulomak s uklesanim Trpimirovim imenom.

U prvoj polovici 9. stoljeća sagrađene su i obnovljene crkva sv. Marte u Bijaćima, ranokršćanske crkve u Žažviću, Kašiću, Lopuškoj glavici, a postoji i fragment s moguće Trpimirovim imenom iz Kapitula kod Knina koji bi mogao upućivati na još jednu gradnju iz tog doba. Naravno, nije sve gradnje poduzimao Trpimir, očito su bili aktivni i župani u različitim dijelovima Hrvatske, što govori o uspješnom širenju kršćanstva i relativnom blagostanju koje je omogućavalo te gradnje.

JESTE LI ZNALI?

Benediktinci Benediktinski je red jedan od najstarijih crkvenih redova na kršćanskom zapadu. Osnovao ga je sv.

Benedikt u 6. stoljeću, a prvi je samostan bio u Montecassinu. Prvi opat koji je stigao u Hrvatsku bio je Martin. On je prema naputku pape Ivana IV. otkupljivao zarobljene kršćane i relikvije iz Dalmacije u 7. stoljeću. Nakon Trpimira, hrvatski vladari, ali i drugi odličnici rado su uza se imali benediktince poznate po pismenosti i kulturi. Tako su se do 13. stoljeća smjestili u stotinjak mjesta u Hrvatskoj. Danas je u Hrvatskoj u funkciji osam ženskih benediktinskih opatija i samo jedna muška, koja je smještena blizu Tkona na otoku Pašmanu.

R a ni sr edn j i v i j ek

17

DOMAGOJ (864. – 876.)

Iako je Trpimir imao tri sina: Petra, Zdeslava i Muncimira, ni jedan ga nije uspio naslijediti. Morali su pronaći utočište u Carigradu pošto ih je, došavši 864. godine silom na vlast, protjerao Domagoj. Sukob oko vlasti vjerojatno je odraz sukoba oko savezništva i podložnosti Bizantu s kojim se Domagoj i njegovi pristaše nisu slagali. Nestabilnost u Hrvatskoj iskoristili su Mlečani čiji dužd Urso Patricijak nije očekivao ozbiljniji otpor, pa je 865. godine poslao svoju mornaricu prema hrvatskoj obali. Domagoj je odmah ponudio mir i predao taoce, a Mlečani su ga rado prihvatili jer su tim sporazumom osigurali mirnu plovidbu za svoje trgovačke brodove, slično kao i s Mislavom tridesetak godina prije.

Arapi u Jadranskome moru

ZANIMLJIVOSTI

Opsada Dubrovnika Arapi su imali ozbiljne planove ovladati Jadranskim morem. Jedan od važnih koraka bio je stvaranje uporišta na istočnoj obali, pa su 866. godine napali gornjodalmatinske gradove. Pošto su opljačkali Risan, Kotor i Budvu, opsjeli su gornjodalmatinsku metropolu Dubrovnik. Zahvaljujući dobrim utvrdama, Dubrovnik je izdržao do dolaska bizantske flote u pomoć, pa je opsada razbijena. Tom je prilikom Bizant vjerojatno obnovio svoje vrhovništvo nad Zahumljem, Travunijom i Dukljom.

18

V L A DA R I HRVAT SK E

Na Jadranskome moru nikada nije bilo dosadno niti je manjkalo zainteresiranih za prevlast nad njime. Uz Hrvate, Neretvane, dalmatinske gradove, Bizant i Veneciju polovicom 9. stoljeća pojavili su se i Arapi, koji su zauzeli jug Italije s glavnim uporištem u Bariju. Kao izazovan protivnik ujedinili su papu i kršćanske vladare, italskoga kralja Ludviga II. i bizantskog cara Bazilija I. s njihovim vazalima, između ostalih i Hrvatima, koji su zajednički opsjeli Bari 868. godine. Bizant je brzo odustao, no Domagoj kao Ludvigov vazal nastavio mu je pružati potporu svojim brodovima, pa je opsada uspješno dovršena 871. godine.

Bizantska politika protiv Domagoja Bizantski car Bazilije I. kao domaćin Trpimirovim sinovima aktivno je utjecao na prilike u Hrvatskoj, a Domagoj se svojski trudio parirati mu.

Prvu priliku Bizant je iskoristio tijekom opsade Barija 871. godine. Tada je napao Neretvane pod izlikom osvete za presretanje papinskih poslanika na povratku s crkvenog sabora u Carigradu i otimanje dokumenata o tamo postignutom sporazumu i pomirenju. Budući da je Domagojeva mornarica bila zauzeta pod Barijem, opljačkali su i Dalmaciju. Papa i Ludvig II. osudili su taj bizantski čin i tražili od Bazilija I. da vrati zarobljenike i nadoknadi Hrvatima štetu. Tri godine kasnije, vjerojatno uz pomoć Bizanta, skovana je urota protiv Domagoja koju je on brzo i učinkovito ugušio. Vođe urote dao je pogubiti iako je obećao papinu poslaniku da će ih poštedjeti.

Ninska biskupija Osnivanje Ninske biskupije obično se veže uz Focijev raskol (863. – 869.), dakle uz kraj Trpimirove ili početak Domagojeve vladavine. Ninska je biskupija obuhvaćala prostor Primorske Hrvatske i bila je izravno podvrgnuta Rimu kako bi se Hrvatska odvojila od crkvene hijerarhije bizantsko-dalmatinskih gradova, ali ujedno i izbjegla podložnost franačkim nadbiskupima. Čini se da je osnovana mimo pape jer je papa Nikola I. (858.

– 867.) izgrdio ninski kler i puk zbog osnivanja biskupije mimo Apostolske stolice. Osnivanje hrvatske biskupije dodatno je učvrstilo već prilično samostalan položaj hrvatskog vladara na političkom i vojnom planu.

Najgori knez Slavena Domagoj, ohrabren uspješno dovršenom opsadom Barija, obnovio je sukobe s Mlečanima 872. godine podupirući i gusarske napade na njihove brodove. Mlečani su se za pomoć obratili papi Ivanu VIII., koji u pismu moli i opominje Domagoja, „slavnoga kneza“ da prekine s gusarskim napadima. Sukobi su se osobito intenzivirali 875. nakon smrti Ludviga II. i početkom borbe za talijansku baštinu. Tada je Domagojeva mornarica opljačkala istarske gradove Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj iskoristivši arapski napad na mletački Grado. Potaknut tim događajem mletački kroničar Ivan Đakon nazvao je Domagoja najgorim knezom Slavena. Domagoj umire u jeku sukoba 876. godine, pa nakon njegove smrti dužd Urso Patricijak potpisuje mir s njegovim sinom Inoslavom ili Iljkom.

ZANIMLJIVOSTI

Crkva Sv. Križa Ranokršćanska crkva u Ninu iz 9. stoljeća sačuvala je svoj prvotni izgled sve do danas. Iako skromnih dimenzija (širina, visina i dužina nešto su više od 8 metara), svojedobno je služila kao dvorska kapela hrvatskim vladarima, pa je dobila epitet najmanje katedrale na svijetu. Služila je i kao kalendar jer se po kutu padanja Sunčevih zraka mogu odrediti solsticiji i ekvinociji (prvi dani godišnjih doba).

ZDESLAV (878. – 879.)

Ne zna se pouzdano što se događalo u Hrvatskoj od 876. do 878. godine, no očito su ključale unutarnje borbe za vlast potpomognute zainteresiranim silama sa strane, ponajviše Bizanta jer je 878. godine Hrvatskom zavladao Trpimirov sin Zdeslav, dotad sigurno zbrinut u Carigradu. Preuzevši vlast, protjerao je Domagojeve sinove iz Hrvatske da bi spriječio njihovu pobunu. Bizantski car Bazilije I. nešto je prije potvrdio svoje uspjehe oblikovavši od dalmatinskih gradova (Osor, Krk, Rab, Zadar, Vrgada, Split, Trogir, Dubrovnik, Kotor i još neka manja mjesta) novu temu Dalmaciju kojom je iz Zadra upravljao strateg, civilni i vojni upravitelj. Isto je tako dalmatinske biskupe podredio carigradskom patrijarhu. Mudro je spriječio napade slavenskih vođa iz zaleđa odredivši da gradovi godišnji porez („danak mira“) plaćaju njima, a ne strategu. Tako su Zdeslav, ali i kasniji hrvatski vladari stekli znatan izvor gotovine kojim su se koristili za izgradnju i jačanje moći svoje kneževine. Zdeslav je održavao dobre odnose i s papom Ivanom VIII., koji ga je zamolio da zaštiti i otprati njegove poslanike u Bugarsku. Međutim, Zdeslavov zaokret u vanjskoj politici i potezi koje je vukao bizantski car u dalmatinskim gradovima nisu se svidjeli hrvatskim moćnicima, pa je već 879. godine Zdeslav ubijen u zasjedi, a knezom je postao Branimir.

JESTE LI ZNALI?

Bizantske teme Tijekom 7. stoljeća Bizant se našao na rubu propasti, pa je podjela teritorija na provincije zamijenjena vojno-upravnim teritorijalnim jedinicama temama ili tematima, kojima je na čelu bio strateg. Postupnom transformacijom strateg je do 9. stoljeća preuzeo civilnu i vojnu upravu u temama. U 10. i 11. stoljeću Bizant se uspješno širio, pa su osnovane nove teme, znatno manje od prvotnih, a na njihovu su čelu stratega zamijenili duksovi i katepani. Među njima bila je i Dalmacija.

R a ni sr edn j i v i j ek

19

Mura

PTuj

LjubLjana

Drava

TRST SISaK

Kupa

OSIjEK

TRSaT

POREČ

Dunav

Una

KRK

Sava

bROD

SEnj

PuLa

bEOGRaD OSOR

Rab

s Vrba

B os n a

SOLI nIn

bRIbIR Krka SKRaDIn KnIn Cetin

HLIVnO

a

VRHbOSna

HRVaTSKa ISTOČnO fRanaČKO caRSTVO

TROGIR

Drina

ZaDaR

SOLIn SPLIT

PanOnSKa HRVaTSKa – KnEZ bRaSLaV

buGaRSKa

Nere tva

bIZanT

HVaR

bOSna ITaLIja RaŠKa

KORČuLa

DuKLja

DubROVnIK

TRaVunIja

KOTOR

DuKLja

ZaHumLjE nERETVanSKa KnEŽEVIna

Hrvatski prostor u doba kneza Branimira

BRANIMIR (879. – oko 890.)

Dolazak na vlast Branimirovo podrijetlo nije poznato; postoje različita nagađanja bez konkretnih dokaza, a prema jednome bio je u rodu s Domagojem. Prilike u susjedstvu u posljednjoj četvrtini 9. stoljeća omogućile su mu vođenje samostalne politike, no dolaskom na vlast, barem ispočetka, priznao je franačko vrhovništvo. Posredstvom papinskog izaslanika koji se 879. godine vraćao iz Bugarske u Rim zatražio je od pape Ivana VIII. blagoslov koji je

20

V L A DA R I HRVAT SK E

dobio iste godine. To je bio prvi korak prema osamostaljenju od formalnih suverena. Istim je pismom Ninska biskupija izuzeta od podložnosti carigradskom patrijarhu i vraćena je pod rimsko okrilje.

Pokušaj obnove Salonitanske metropolije Stvaranjem hrvatske i drugih slavenskih država u zaleđu dalmatinskih gradova tamošnji biskupi izgubili su nadzor nad većinom teritorija svojih biskupija, osobito nakon osnivanja biskupije u Ninu, pod čijom je jurisdikcijom bila čitava hrvatska kneževina. Obnovom prijašnje crkvene hijerarhije dalmatinski bi biskupi povratili svoje teritorije, a hrvatski bi vladar dobio izglednu priliku da ovlada dalmatinskim gradovima. Kada je 887. godine preminuo splitski nadbiskup, zajednički su se interesi mogli ostvariti jer je ambiciozni ninski biskup Teodozije izabran za novog nadbiskupa, istodobno zadržavši biskupsku stolicu u Ninu. Tako je formalno upravljao većim dijelom nekadašnje Salonitanske metropolije. Po posvećenje je otišao u Akvileju, jer se možda pribojavao da papa neće odobriti to imenovanje (po kanonskom pravu dopušteno je upravljati samo jednom biskupijom) ili je jednostavno to smatrao ispravnim. Međutim, i papa je uviđao prednosti toga imenovanja, pa je pristao potvrditi ga ako Teodozije dođe po palij u Rim. Nije poznato je li to učinio, niti je to važno jer je uspjeh bio kratkotrajan. Nakon Teodozijeve smrti početkom 890-ih splitsko svećenstvo nije prihvatilo novoizabranoga ninskog biskupa Aldefredu, pa će se rješenje toga pitanja odgoditi za nekoliko desetljeća.

Odnosi s Mlečanima Mlečani su oklijevali ući u sukob s Branimirom, a velik su neuspjeh doživjeli u sukobu s Neretvanima 887. godine kod Makarske. U toj je bitki stradao i mletački dužd Petar Candiano, a Venecija neće smoći snage za ozbiljniji vojni pohod na hrvatske obale idućih stotinjak godina jer je hrvatska pomorska snaga u tom razdoblju uglavnom rasla.

Natpisi kneza Branimira Blagostanje u doba Branimirove vladavine pogodovalo je obnovi i gradnji brojnih crkava i građevina, po čemu je osobito bio poznat ninski biskup i splitski nadbiskup Teodozije. Čak pet sačuvanih kamenih natpisa s imenom kneza Branimira i više su nego dovoljan dokaz za to. Nažalost, ne postoje brojnija svjedočanstva iz Branimirova doba (nije sačuvana ni jedna njegova isprava) koja bi dodatno rasvijetlila to razdoblje, no tolika građevinska aktivnost nije se u Hrvatskoj ponovila sve do druge polovice 11. stoljeća. Natpis iz Gornjeg Muća osobito je zanimljiv jer je najstariji hrvatski kameni natpis s upisanom godinom. Na njemu je uklesana 888. godina, znakovita po tome što je tada završila vladavina posljednjeg vladara jedinstvenoga Franačkog Carstva, Karla Debelog. Raspad Franačkog Carstva omogućio je nastanak niza malih kraljevstava, što je mogao iskoristiti i Branimir za postizanje potpune i formalne neovisnosti. To je jedini natpis koji se ne nalazi u široj okolici Zadra (Nin, Šopot kod Benkovca) i

POZNATO O NEPOZNATOM

Počeci glagoljaštva?

Ne postoje povijesni podaci o prvim dodirima Hrvata i glagoljice, no postoji mogućnost da su braća Konstantin (Ćiril) i Metod za života prolazili kroz Hrvatsku. Neke su od Metodovih učenika vrlo vjerojatno nakon njegove smrti 885. godine kao zarobljenike otpremali preko kvarnerskih i sjevernodalmatinskih otoka u Veneciju i predavali Bizantu. Bizantu je širenje glagoljice i bogoslužja na slavenskom jeziku bilo itekako u interesu kako bi suzbijao utjecaj pape i Rima, što je mogao ostvariti preko dalmatinskih gradova kojima je vladao. Glagoljaštvo kao problem bit će istaknuto 40 godina poslije na crkvenim saborima u Splitu.

R a ni sr edn j i v i j ek

21

ZANIMLJIVOSTI

Crkva Sv. Spasa U blizini jednog od vrela rijeke Cetine u posljednjoj četvrtini 9. stoljeća cetinski župan Gastika dao je podići crkvu Sv. Spasa. Graditelji crkve bili su pod franačkim utjecajem, što se prije svega vidi po westwerku, dijelu crkve namijenjenom vladaru, donatoru ili drugim velikodostojnicima kao privatni prostor unutar kojega je mogla biti kripta i/ili kapelica.

Osim toga, u jednom od brojnih grobova koji ju okružuju pronađena je i pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara iz 8. ili 9. stoljeća. Ova se crkva smatra jednom od najranijih starohrvatskih crkava. Budući da je pogrešno smatrana pravoslavnom crkvom, nije oštećena tijekom Domovinskog rata.

Šibenika (Otres kraj Bribira, Ždrapanj kraj Skradina), izradili su ga majstori splitske radionice, pa bi mogao biti dokaz Teodozijeva djelovanja u smjeru ujedinjavanja crkvenog teritorija. Osim kamenih natpisa valja spomenuti da je Branimirovo ime zapisano i u Čedadskom evanđelistaru, a uz njega i ime njegove žene Maruše (Mariose), prve poznate supruge nekoga hrvatskog vladara. Također, u jednoj ispravi kasnijega ugarsko-hrvatskog kralja Geze II. iz 1158. spominje se isprava kneza Branimira oslovljenog kao dux Chroatorum.

MUNCIMIR (oko 890. – oko 910.)

Branimira je između 888. i 892. godine na prijestolju naslijedio posljednji od Trpimirovih sinova Muncimir. Očito je pri izboru vladara podjednaku važnost imalo nasljedno pravo (Trpimirović) i princip izbornosti, jer smjenu vlasti nisu popratile svađe i sukobi te je Hrvatska ostala moćna država.

Crkva sv. Jurja na Putalju ponovno u fokusu Muncimir je već na početku vladavine rješavao sukob ninskog biskupa Aldefrede i splitskog nadbiskupa Petra II. oko crkve sv. Jurja na Putalju.

Crkva se formalno nalazila na području Ninske biskupije, a za vrijeme kneza Branimira ninski biskup Teodozije upravljao je njezinim posjedom kao splitski nadbiskup. Kako te dvije funkcije nisu ostale povezane, došlo je do spora. Ispravom iz 892. godine (sačuvana u prijepisu iz 16. stoljeća) Muncimir je potvrdio splitskom nadbiskupu prava iz Trpimirove darovnice nastale pedesetak godina prije. Bio je to logičan ustupak politički važnijemu splitskom nadbiskupu. Osim toga, središte vlasti Trpimirovića nalazilo se u okolici Splita, sama isprava napisana je u Bijaćima kod Trogira, a Nin je bio bliže pretpostavljenim posjedima suparničkog Branimirova roda. U ispravi Muncimir ne spominje nekog vladara kao svojeg vrhovnika, već kao i Trpimir ističe da je hrvatski knez Božjom milošću.

Okružen je županima i drugim dostojanstvenicima čiji nazivi upućuju na utjecaj karolinškog dvora.

Crkva u Uzdolju kod Knina Drugo je središte moći Trpimirovića bilo u okolici Knina. Muncimir je dao podići crkvu sv. Ivana u Uzdolju nedaleko od Knina, u kojoj je sačuvan kameni natpis s njegovim imenom i titulom princeps. U srednjovjekovnoj terminologiji tako su se nazivali vladari veće važnosti od kneza (dux), što potvrđuje veću samostalnost hrvatskih vladara.

Upletanje u unutarnje sukobe u Srbiji Borbe između Bizanta i Bugarske odvijale su se na bojnom i diplomatskom polju. Srbija im je kao prva susjedna zemlja bila osobito važna, pa su obje sile nastojale postaviti sebi odane vladare. U te sukobe oko vlasti vjerojatno se uključio već i Branimir, a Muncimir sigurno, pružajući

Zabat s imenom kneza Muncimira, koji potječe s kraja 9. stoljeća iz crkve sv. Ivana u Uzdolju kraj Knina, čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

utočište prognanim srpskim pretendentima. Muncimir je pružio utočište sinovima srpskoga kneza Mutimira, pa je pomagao Branu da svrgne Petra Gojnikovića s vlasti, što mu nije uspjelo. Iako neuspješan, pokazao je da je dovoljno moćan i politički zreo da vodi aktivnu vanjsku politiku na istočnim granicama Hrvatske.

R a ni sr edn j i v i j ek

23

Detalj s monumentalne slike „Dolazak Mađadara“ Árpáda Fesztyja, mađarskog slikara koji je preminuo u Lovranu 1914. godine.

JESTE LI ZNALI?

Dolazak Mađara Između 895. i 900. godine Mađari su pod pritiskom Pečenega bili prisiljeni prodrijeti u Panonsku nizinu predvođeni Árpádom, začetnikom dinastije Arpadovića. Dolazak i opstanak Mađara dalekosežno je promijenio prilike u Srednjoj Europi, jer su zaustavili širenje Svetoga Rimskog Carstva na istok te su razjedinili slavenski prostor pokorivši neke od susjednih slavenskih naroda i dugotrajno ih uklopivši u svoje kraljevstvo.

24

V L A DA R I HRVAT SK E

Mađarska opasnost U provalama Mađara krajem 9. stoljeća stradao je posljednji knez Panonske Hrvatske Braslav. Pritisak slavenskih izbjeglica iz panonskog prostora prema Muncimirovoj Hrvatskoj osobito je ojačao nakon mađarske pobjede nad istočnofranačkom vojskom kod Bratislave 907. godine.

TOMISLAV (oko 910. – oko 925.)

Tomislavovo podrijetlo i njegov dolazak na vlast obavijeni su velom tajne, jer izvori šute gotovo dvadeset godina od zadnjeg spomena Muncimira do prvog spomena Tomislava. Tomislava prvi put spominje Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana kao hrvatskoga kneza 914. godine, pa se smatra da je nekoliko godina prije toga naslijedio Muncimira.

Ratovanje s Mađarima Prema mletačkom kroničaru Andriji Dandolu, Mađari su u prvih nekoliko desetljeća 10. stoljeća dvaput uspješno provalili u Hrvatsku. S druge je strane u narodnoj predaji sačuvana uspomena na pobjedu nad Mađarima.

Tu je predaju u 12. stoljeću zabilježio nepoznati barski svećenik pripisavši pobjedu slavenskom vladaru Svetopeleku. Objektivno, Tomislav je teško mogao parirati nadmoćnoj mađarskoj konjici u Panonskoj nizini, ali imao je sasvim dobre izglede u njezinim rubnim brežuljkastim područjima.

Vrlo je vjerojatno preuzeo dio propale Braslavove kneževine i zavladao već prije utvrđenim Siskom, prvi put pomaknuvši hrvatske granice preko planinskih lanaca na sjeveroistok. Ostatak područja između Save i Drave vjerojatno je predstavljao širok granični pojas između Mađarske i Hrvatske.

POZNATO O NEPOZNATOM

Moguća kombinatorika na hrvatskom prijestolju Povjesničar Franjo Rački postavio je tezu da je između Muncimira i Tomislava vladao knez Višeslav, koji se spominje na Višeslavovoj krstionici. Za tu tezu do danas nije pronađeno dovoljno argumenata, pa ju većina povjesničara ne prihvaća.

R a ni sr edn j i v i j ek

25

VIŠE O ...

Toma Arhiđakon Splitski arhiđakon živio je i radio u 13. stoljeću (1201.

– 1268.). Njegovo je kapitalno djelo „Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa“ (ili skraćeno Historia Salonitana), u kojem je napisao povijest splitske i salonitanske crkve od rimskih vremena do 1266. godine. Pišući o djelima biskupa i nadbiskupa zabilježio je brojne važne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. U 16. ili 17. stoljeću njegovo je djelo nadopunio nepoznati autor (Historia Salonitana maior), između ostaloga tekstovima o crkvenim saborima 925. i 928. godine i smrti kralja Zvonimira.

Spomenik Grguru Ninskom u Splitu, djelo kipara Ivana Meštrovića

POZNATO O NEPOZNATOM

Ljetopis popa Dukljanina Anonimni svećenik iz Bara u današnjoj Crnoj Gori (tada Duklja) napisao je u 12. stoljeću djelo Kraljevstvo Slavena, koje se danas pogrešno naziva ljetopisom jer se u njemu ne spominju godine.

Tvrdio je da je to djelo prepisao sa slavenskog na latinski slušajući priče starijih i čitajući što su drugi pisali. Neke je izvore prilagođavao i interpretirao da bi prikazao povijest zamišljenoga kraljevstva Slavena. Središnje je mjesto imao Svetopelek, koji je sazvao sabor na polju Dalmi i bio okrunjen od izaslanika bizantskog cara. U tome su neki povjesničari prepoznali krunidbu kralja Tomislava na Duvanjskom polju.

Odjeci borbe između Bizanta i Bugarske za prevlast na jugoistoku Europe Bugarski i bizantski vladar nastavili su već ranije uhodan sukob za prevlast nad Srbijom postavljanjem odane dinastije na kneževsko prijestolje.

Tomislav je u tom sukobu podržao Bizant, koji mu se činio manje opasnim i od kojega je mogao imati više koristi (uprava nad dalmatinskim gradovima). Tako je 924. godine pružio utočište protjeranomu probizantskom srpskom knezu Zahariji. Zbog toga je bugarski car Simeon, osvojivši Srbiju, 926. godine poslao vojsku i na Hrvatsku. Njegov vojskovođa Alogobotur doživio je težak poraz, no mir je sklopljen tek 927. godine nakon Simeonove smrti. Ovu pobjedu nad Bugarima možda je ostvario i Tomislavov nasljednik jer se Tomislav u izvorima ne spominje nakon crkvenog sabora u Splitu 925. godine.

Crkveni sabori u Splitu Tomislavova vanjska politika prema Srbiji i Bizantu vrlo mu se vjerojatno isplatila. Sazivanje crkvenog sabora radi stvaranja jedinstvene crkvene organizacije i izbora metropolita koji bi joj bio na čelu logičan je nastavak političkog ujedinjenja tog teritorija. Prema tome, Tomislav je zacijelo upravljao bizantskom provincijom Dalmacijom kao konzul, no nije jasno je li kontrolirao i gornjodalmatinske gradove te je li ga zahumski knez Mihajlo Višević priznavao kao suverena. Na molbu dalmatinskog i hrvatskog svećenstva papa Ivan X. sazvao je sabor u Splitu 925. godine, nadajući se da će donijeti i odluku o suzbijanju glagoljice i slavenskog bogoslužja u kojima je vidio opasno širenje bizantskog utjecaja i moguće krivovjerje. Za metropolita natjecali su se splitski nadbiskup te zadarski i ninski biskup.

Ninski biskup Grgur imao je najveću biskupiju, no ona nije imala dugu tradiciju niti veliko bogatstvo. Zadarski biskup Formin naglašavao je status političkog središta Dalmacije, što u ovom slučaju nije imalo potrebnu težinu. Splitski nadbiskup Ivan kao najjači adut imao je tradiciju splitske Crkve kao nasljednice salonitanske, pa je naposljetku i izabran za metropolita. O glagoljici je odlučeno samo da se svećenici ne mogu promicati u

26

V L A DA R I HRVAT SK E

više redove ako ne nauče latinski jezik i da se gornjodalmatinski biskupi, na čijem je području slavensko bogoslužje najraširenije, moraju pridržavati ispravnog učenja Crkve.

Ninski biskup Grgur žalio se na odluku, pa je drugi sabor održan vjerojatno 928. godine ponovno u Splitu. Na njemu je ukinuta golema Ninska biskupija pa je Grguru kao zamjena ponuđena jedna od triju biskupija: Skradinska, Sisačka i Delmitanska. Papa je odlučio da Grgur ode u Skradin, no nema tragova koji potvrđuju da je to i učinio. Širenjem Zadarske i Splitske biskupije u unutrašnjost konačno je došlo do intenzivne integracije hrvatskih zemalja na kojoj su hrvatski vladari radili duže od pola stoljeća. Integracija se lijepo uočava u crkvenoj arhitekturi jer nestaju razlike u liturgiji i unutrašnjoj organizaciji crkvenih prostora.

Prvi hrvatski kralj?

Uoči crkvenog sabora 925. godine papa Ivan X. uputio je pismo hrvatskom vladaru Tomislavu, humskom knezu Mihajlu te svećenstvu i narodu u Hrvatskoj. U tom je pismu prvi put hrvatskog vladara nazvao kraljem (rex).

Sasvim je sigurno Tomislav zaslužio tu čast, jer je imao veći ugled u odnosu na prethodnike, no to ne znači da je do krunidbe iz ruku pape ili cara doista došlo. Nigdje nema potvrde da je Tomislav primio ikakva kraljevska obilježja, a zanimljivo je da ga bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, koji je pisao o Hrvatskoj nešto kasnije u 10. stoljeću, uopće i ne spominje, iako je opisivao moć Hrvatske za vrijeme njegovih nasljednika. Slobodnom interpretacijom Ljetopisa popa Dukljanina u 19. stoljeću iskonstruirana je priča o Tomislavovoj krunidbi 925. godine na Duvanjskom polju, koja je tada bila i općeprihvaćena.

TOMISLAVOVI NASLJEDNICI Tomislava je naslijedio Trpimir II., koji je uz posredovanje papinskih izaslanika sklopio mir s Bugarima. Prema pisanju Konstantina VII. Porfirogeneta, vojnu i političku moć Hrvatske sačuvao je i njegov nasljednik Krešimir I. Nemoguće je utvrditi jesu li ovi vladari još uvijek Trpimirovići, no ponavljanje imena Trpimir i kasnije Krešimir među njihovim nasljednicima može upućivati na dinastički kontinuitet.

Krešimira je naslijedio njegov stariji sin Miroslav, o kojem je zapisano samo da je ubijen u pobuni bana Pribine, prvog imenom poznatog bana u hrvatskoj povijesti. Pribina je vladao trima ličkim županijama (Likom, Gackom i Krbavom) te je očito imao poseban položaj koji je proizlazio iz geografske izdvojenosti Like i njezine uloge u tada dominantnome transhumantnom stočarstvu. Banovi su do propasti domaće dinastije imali ulogu suvladara u Hrvatskoj. Razlozi pobune nisu poznati, a posljedica je dolazak mlađeg Miroslavova brata na prijestolje.

ZANIMLJIVOSTI

Tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva Godine 1925. u Hrvatskoj se na različite načine obilježavala okrugla obljetnica „krunidbe“ kralja Tomislava. Postavljale su se brojne spomen-ploče na crkve i važne građevine, mijenjali su se nazivi ulica (npr. u Dubrovniku je trg Pred Dvorom preimenovan u Placa kralja Tomislava), u zagrebačkome Maksimiru podignuta je mogila od zemlje iz svih dijelova Hrvatske te je započeta gradnja spomen-crkve u tadašnjem Duvnu (Tomislavgradu).

JESTE LI ZNALI?

Transhumantno stočarstvo Oblik stočarstva u kojem je stoka u toplijem dijelu godine na planinskim pašnjacima, a zimi boravi u toplijim nizinskim krajevima naziva se transhumantno stočarstvo. Osobito je bilo razvijeno na prostoru Sredozemlja. Dodir Dalmacije i Gorske Hrvatske idealan je za takvo stočarstvo jer se prostrani ljetni i zimski pašnjaci nalaze na maloj udaljenosti, što je pomoglo razvoju vladajuće dinastije upravo na tom prostoru.

R a ni sr edn j i v i j ek

27

Tomislava je kao prvoga hrvatskog kralja na platno prenio hrvatski slikar francuskog porijekla Ferdo Quiquerez 1888. godine.

MIHAJLO KREŠIMIR II. (oko 949. – oko 969.)

Prvi vladar s dvama imenima Mihajlo Krešimir II. preuzeo je vlast uz pomoć bana Pribine oko 949. godine. Borbe za prijestolje oslabile su Hrvatsku, no Mihajlo Krešimir II. uspio je kasnije povratiti veći dio njezine snage. Krešimir II. prvi je hrvatski vladar koji uz narodno ima i kršćansko ime (Mihajlo). Iz njegova se doba sačuvala važna vladarska zadužbina koja nam je rasvijetlila nasljedni niz u drugoj polovici 10. stoljeća. Kraljica Jelena dala je podići crkve sv. Marije i sv. Stjepana na Gospinu otoku u Solinu, nadomak ostacima Salone, u kojima su se trebali kruniti i pokapati hrvatski vladari. Benediktinci, koji su preuzeli brigu o crkvi, morali su moliti za pokojne vladare, što su i činili čuvajući spomen na njih.

Uske veze sa Zadrom Dostupni tragovi upućuju na to da je Krešimir II. vladao Zadrom, a možda i nekim drugim dalmatinskim gradovima poput Tomislava. Konkretan je dokaz darovanje Dikla zadarskom samostanu sv. Krševana. Diklo se nalazilo na području zadarskog agera, pa nije mogao darovati nešto čime ne vlada. Nedokazane su pretpostavke da je njegova žena Jelena potekla iz zadarske patricijske obitelji Madijevaca.

Početak sustavnog čuvanja spomena na vladara Krešimir II. prvi je dao zapisivati vladarske geste da bi za buduće generacije sačuvao svoje isprave i sjećanje na svoja djela. Nije sigurno jesu li pisane u obliku kronike ili samo kao sažetak isprava jer, nažalost, nisu sačuvane.

Za njih znamo preko isprave kasnijeg kralja Petra Krešimira IV., u kojoj se spominju Gesta Cresimiri maioris.

Ekspedicija u Bosnu Prema Ljetopisu popa Dukljanina Krešimir II. poduzeo je pohod na susjednu Bosnu, no nema dokaza da je njome i vladao. Oslabljena Hrvatska tada nije mogla biti aktivna u vanjskoj politici kao za Krešimirovih prethodnika.

ZANIMLJIVOSTI

Epitaf kraljice Jelene Na prednjem dijelu sarkofaga kraljice Jelene bio je uklesan epitaf na latinskom jeziku. Tek je krajem 19. stoljeća razlomljene krhotine djelomično sastavio don Frane Bulić te je rekonstruirao tekst. U epitafu se objašnjava veza između dvaju hrvatskih kraljeva (otac Mihajlo Krešimir II. i sin Stjepan Držislav), precizno se datira kraljičina smrt (976.), a upućuje se i na neke obveze kraljica u to doba (majka siročadi i zaštitnica udovica).

30

V L A DA R I HRVAT SK E

Ladislav IV. Kumanac, kralj 70, 71, 72, 73, 74, 75 Ladislav V. 78 Ladislav V. Postum, kralj 108, 109, 113, 114, 116, 120, 124 Ladislav Kán, vojvoda 78 Ladislav Napuljski 93, 94, 99, 101, 103 Ladislav od Egervára, ban 125 Landshut 78 Lanner, Joseph 216 Lapac 203 Lastovo, otok 32, 65, 241 Latin, Ivo 281 Latinsko Carstvo 64, 66 Laudon, Gideon Ernst 198 Lazarević, Stefan, despot 99 Lehmann, Gottfried 180 Leipzig 211 Leipzig, bitka 211 Lenković, Ivan 143 Leoben 207 Leopold I., car 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 176, 177, 180, 181 Leopold II., car 201, 202, 203, 204, 206 Leopold VI., vojvoda 66 Léopold Clément, princ 187 Lepoglava 127, 170, 197, 271 Letica, Slaven 147 Levant 103 Lezbos, otok 54 Libényi, János 229 Lika, regija 27, 32, 37, 41, 177, 178, 248 Lim, rijeka 118 Linić, Slavko 301 Linz 216 Lisinski, Vatroslav 13 Litavci 86, 88 Litva 287 Livanjsko polje 80 Lobel 12 Lobkovic, Václav Euseb 168 Lodomerija 65, 194, 196 Loew, rabin 150 Lombardija 207, 212, 228 London 251 Lorena; vidi Lotaringija (Lorena) Lorković, Mladen 258, 259 Lošinj, otok 37, 241 Lotar, car 16 Lotaringija (Lorena) 185, 187, 213, 237 Lovro, nadbiskup 36, 46, 47

Lovro Iločki 124, 125 Lübeck 162 Lučka županija 105 Ludovik I. Anžuvinac, kralj 82, 83, 86, 88, 90, 91, 92, 101 Ludovik II. Jagelović, kralj 129, 130, 131, 132, 136 Ludovik Pobožni, car 13 Ludvig II., kralj 18, 19 Ludwig, nadvojvoda 216 Luj XI., kralj 122 Luj XII., kralj 127 Luj XIV., kralj 168, 169, 171, 176, 177, 180, 181, 182, 183 Luj XVI., kralj 189 Luksemburg 183 Lunéville 208 Luther, Martin 142 Lützen 163 Lužica 119, 124

LJ Lješ 103 Ljubljana 210, 211, 260, 279, 280 Ljudemisl 14 Ljudevit Posavski, knez 13, 14

M Maček, Vladko 246, 247, 249, 250, 251, 252, 256, 269 Mačva 78, 82 Mačvanska banovina 70 Madeira, otok 109, 238 Madijevci 30, 34, 37 Madrid 159, 183 Mađari 24, 25, 39, 67, 68, 180, 183, 202, 218, 223, 228, 229, 230, 232 Mađarska 25, 37, 51, 123, 202, 221, 223, 225, 233, 238, 248, 250, 251, 253, 281 Magdalenić, Ignjat, barun 202 Mainz 17 Majna, rijeka 206 Majnard, kardinal 35 Makarska 21, 39, 73 Makedonija 38, 248, 252, 270, 277, 278 Maksimilijan, nadvojvoda 159 Maksimilijan I. Habsburški, car 122, 124, 125, 127, 128, 129, 132, 136 Maksimilijan II. Habsburški, car 143, 146, 147, 148 Maksimir, Zagreb 206

Mala Azija 64, 109 Manases, nadbiskup 52 Mandić, Nikola 258 Manolić, Josip 287 Manuel I. Komnen, car 55, 56, 58, 59, 60 Marcello, Jacopo Antonio 119 Margarita Tereza, supruga Leopolda I. 180 Maribor 270 Marija Amalija, kći Karla III. (VI.) 183 Marija Ana od Savoje, supruga Ferdinanda I. (V.) 215, 216 Marija Antoaneta, supruga Luja XVI. 189, 198, 204 Marija Anžuvinska, kraljica 91, 93, 105 Marija Habsburška, supruga Ludovika II. Jagelovića 129 Marija Josipa, kći Josipa I. 181 Marija Lujza, supruga Leopolda II. 204 Marija Lujza, supruga Napoleona I. Bonapartea 208 Marija Terezija, carica 185, 187, 188, 189, 191, 193, 194, 195, 196, 197, 198, 201, 202, 204 Markač, Mladen 299 Marković, Ante 281 Marmont, Auguste 209, 210 Marseille 249 Martin, kapelan 16 Martin, opat 17 Martin V., papa 104, 105 Martinović, Ignjat 206 Maslenica 289 Mateša, Zlatko 294 Matija II., car 148, 158, 159, 161, 167 Matija Csák 78 Matijaš Korvin, kralj 116, 118, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 127, 132, 176 Maun, otok 37 Mažuranić, Ivan, ban 229, 231 Medvedgrad 68, 119 Medvednica 69 Međimurje 146, 176, 212, 223, 226, 229, 230 Mehmed II. Osvajač, sultan 114, 118, 130 Mehmed IV., sultan 177 Melanchthon, Philipp 150

Mesić, Marko 177, 180 Mesić, Stjepan 279, 281, 295, 296, 299 Meštrović, Ivan 256 Metod 21 Metternich, Clemens Wenzel Lothar 212, 213, 216, 218 Michieli, Dominik, dužd 54 Michieli, Vital, dužd 46 Mihailović, Dragoljub (Draža) 264, 275 Mihajlo, knez 27 Mihajlo I., car 13 Mihajlo Bodin 38 Mihajlo Boris, bugarski vladar 17 Mihajlo Krešimir II., vladar 30, 37 Mihajlov, Vančo 248 Mihovil Frankapan Slunjski 128 Mijanmar (Burma) 276 Mijatović, Cvijetin 279, 280 Mikac Mihaljević, ban 81 Mikulić, Branko 281 Milano 132 Milanović, Zoran 300, 301 Milansko Vojvodstvo 183 Milošević, Slobodan 280, 281, 293, 294, 295 Milutin, kralj 78, 80 Mirogoj, Zagreb 246 Miroslav, vladar 27 Mislav, knez 15, 17, 18 Mladin I. Bribirski 73 Mladin II. Bribirski, ban 80 Mladin III. Bribirski, knez 83 Mlečani 15, 17, 18, 19, 21, 32, 39, 42, 52, 54, 56, 58, 59, 60, 63, 73, 81, 83, 85, 86, 89, 107, 118, 122, 126, 128, 131, 132, 152, 170, 185, 202 Mletačka Republika 33, 39, 60, 61, 65, 73, 75, 80, 83, 86, 101, 102, 109, 118, 122, 127, 128, 131, 158, 170, 171, 177, 178, 180, 185, 206 Mljet, otok 39 Modena 212 Modruš 65, 75 Mogaić, Ivan 147 Mohačko polje 130, 132 Mohačko polje, bitka 132, 136, 140 Mojsov, Lazar 279 Moldavija 88, 118, 154, 194

315

Mongoli (Tatari) 67, 68, 70, 73, 74, 86, 88 Mongolija 299 Montecassino 17 Montecuccoli, Raimund 169 Moravska 119, 124, 158, 188, 250 Morjani 39 Morosini, Alberto, herceg 74 Morosini, Tomasina, herceginja 74 Moslavina, tvrdi grad 81 Mudrinić, Ivica 294 Muhlo 12 Muncimir, knez 14, 18, 22, 24, 25 Munkács (Mukačeve) 178 Mura, rijeka 143, 169 Mussolini, Benito 244, 248, 249, 253 Mutimir, knez 23

N Nádasdy, Ferenc III. 171, 172 Nagykanizsa 169 Napoleon I. Bonaparte, car 207, 208, 211, 212 Napulj 122, 123, 159, 193 Napuljsko Kraljevstvo 83, 86, 91, 94, 183, 193 Naser, Gamal Abdel 277 Nazor, Vladimir 269 NDH; vidi Nezavisna Država Hrvatska (NDH) Nehru, Džavaharlal 277 Nelipac, knez 80, 81, 83 Nelipčići; vidi Nelipići (Nelipčići) Nelipić, Ivan 83 Nelipić, Ivaniš, knez 105 Nelipići (Nelipčići) 80, 105 Nemanjići 92 Neretva, rijeka 39, 80, 269 Neretvani 15, 18, 21, 39 Neretvanska kneževina 37, 38, 39, 47, 65, 73 Neretvanska krajina 118 Nervesa 86 Nezavisna Država Hrvatska (NDH) 252, 253, 256, 259, 270, 271, 299 Nicejsko Carstvo 64 Niger, Toma 131 Nijemci 122, 162, 257, 273 Nijmegen 177 Nikefor II. Foka, car 32 Nikola I., papa 19

316

Nikola III., papa 73 Nikola IV. Frankapan 105, 114 Nikola IV. Zrinski; vidi Šubić Zrinski Sigetski, Nikola Nikola VII. Zrinski, ban 167 Nikola Iločki 109, 113, 114, 116, 117, 120 Nikola Omodejev 80 Nikopolje 94, 104 Nikopolje, bitka 94, 104 Nin 19, 21, 22, 37, 39, 46, 52, 81 Ninoslav, ban 69 Nizozemska 158, 163, 165, 177, 180, 207, 213 Nördlingen 163 Normani 37, 39, 42, 55, 56 Normansko Kraljevstvo 59 Nova Gradiška 191 Novara 226 Novigrad (Istra) 19 Novigrad (Zadar) 52, 91, 93, 94 Novi Vinodolski 122, 196 Novi Zrin 169, 170 Novopazarski sandžak 234 Novsko ždrilo, prolaz 289 Nürnberg 131

NJ Njemačka 17, 67, 127, 142, 162, 163, 164, 191, 194, 232, 234, 237, 248, 249, 250, 251, 252, 256, 259, 260, 264, 274, 287, 294 Njemački Savez 213, 217, 226, 230 Njemačko Carstvo 129, 177, 193 Njemačko Carstvo (Drugi Reich) 230

O O’Donnell, Maximilian Karl Lamoral 229 Obrenović, Aleksandar, kralj 242 Obrovac 131, 140, 170 Ogotaj-kan 68 Okić 68 Olomouc 78, 223 Olujić, Krunislav 285 Omiš 65, 83, 109 Omišalj 122 Omsk 264 Ónod 182 Oostende 185 Opatija 225 Orahovica 295

Orešković, Tihomir 302 Orseolo, Oton, dužd 33, 34 Orseolo, Petar I., dužd 33 Orseolo, Petar II., dužd 32, 33, 39 Osijek 132, 143, 169, 176, 262 Osmanlije 9, 88, 94, 99, 107, 108, 109, 113, 114, 117, 118, 119, 120, 122, 123, 125, 127, 128, 129, 131, 132, 136, 140, 141, 142, 143, 146, 147, 151, 154, 155, 158, 169, 170, 176, 177, 178, 185, 186, 198, 201, 202, 203, 218 Osmansko Carstvo 109, 122, 124, 126, 146, 154, 158, 169, 178, 194, 211, 212, 228, 232, 234 Osor 19, 33, 37, 52, 59 Ostrog 83 Ostrogon 46, 78 Ostrovica 73, 83, 105, 118, 131, 170 Ostrožac 151 Otakar II., kralj 70, 72 Otočac 75, 122, 159, 269 Oton I., car 208 Oton III., car 33 Oton Wittelsbach 78 Otres 22 Ovčara 299 Ozalj 105

P Padova 88, 89 Pag, otok 94, 253 Pagani 38 Paganija 38 Pahor, Borut 297 Pákozd 223 Pakrac 66 Palacký, František 218 Palagruža, otok 60, 241 Pálffy, Ivan IV., ban 180, 182 Panonija 15 Panonska nizina 13, 24, 25, 88 Papinska Država 212 Papuk 289 Pariz 164, 204, 212, 237, 294 Parma 185, 189, 212 Pasanec, Ivan 147 Pašić, Nikola 239, 241 Pašman, otok 17 Paulin Dvor 299 Paunović, Davorjanka 273 Pavao I. Šubić Bribirski, ban 73, 80

Pavao II., brat Mladina II. Bribirskog 80 Pavao VI., papa 273 Pavelić, Ante (mlađi) 248, 249, 252, 253, 256, 257, 258, 259 Pavelić, Ante (stariji) 239 Pavletić, Vlatko 294 Pečenezi 24 Peloponez, poluotok 126 Perna 65 Pernar, Ivan 246 Perović, Ivo 249 Perun 12 Perzijanci 12 Pešta 132, 146, 206 Petančić, Feliks 123 Petar, knez 56 Petar II., nadbiskup 22 Petar III. Fjodorovič, car 192 Petar Krešimir IV., kralj 30, 35, 36, 37, 38, 39, 41, 44 Petar Leopold; vidi Leopold II., car Petar Slaven 47 Petar Tradenik, dužd 15, 39 Petrinja 153 Petrova gora 47 Petrovaradin 132, 185 Piacenza 50, 185, 189, 212 Pijade, Moša 262 Pijemont 219, 226 Pillnitz 204 Pio II., papa 118 Pio X., papa 233 Pio XII., papa 271 Pirker, Pero 277 Pisa 60 Planinc, Milka 280 Plaški 269 Plenković, Andrej 302 Plitvička jezera 203, 269 Plomin 43 Počitelj 83 Podunavlje 289 Poljaci 52, 91, 122, 194, 218, 237 Poljica 47, 105, 109 Poljska 7, 56, 74, 78, 83, 86, 91, 169, 171, 180, 182, 194, 207, 208, 216, 250, 262 Poljsko-Litavska Unija 177, 194 Porajnje 165 Porga 12 Porin 12 Posavina 300 Pospišil, Zvonimir 249 Potisje 68 Požarevac 185

Požega 146 Požun; vidi Bratislava Prag 108, 114, 129, 143, 148, 149, 158, 162, 163, 183, 195, 216, 218, 219, 223, 230 Predojević, Hasan-paša 153 Pribićević, Svetozar 239, 241, 245, 247 Pribina, ban 27, 30, 32 Pribina, knez 14 Prijezda I. Kotromanić, ban 70 Priština 177 Prka, Božo 294 Prodan, biskup 59 Protić, Stojan 241 Protohrvati 7 Prusi 191, 194 Pruska 177, 185, 188, 189, 191, 193, 194, 198, 202, 203, 204, 207, 208, 211, 213, 217, 218, 230 Pula 81, 89, 230 Puntamika, Zadar 60 Pupovac, Milorad 299 Putalj 15, 22

R Rab, grad 19, 39, 52, 59, 60, 89 Rab, otok 33, 36, 37, 52, 60 Rabatta, Josip 152 Račan, Ivica 281, 295, 297 Račić, Puniša 246 Rački, Franjo 25 Radetzky, Joseph 219, 226 Radić, Jure 294 Radić, Pavle 246 Radić, Stjepan 233, 239, 244, 245, 246, 279 Radoslav I. Babonić 74 Rajić, Ivan 249 Rajna, rijeka 177, 189, 198, 207 Rajnerije, nadbiskup 59 Rajnska oblast 249 Rákóczi 180 Rákóczi, Ferenc I. 171, 178 Rákóczi, Ferenc II. 180, 182 Rákóczi, György II. 169 Rakovica 231 Rama 56, 118 Ramberg, Hermann 232 Rampolla, Mariano, kardinal 233 Ranković, Aleksandar 277 Rastatt 183 Raška 55, 92 Ratimir, knez 14 Rauch, Levin, ban 230

Ravni kotari 46 Raymond, grof 50 Regensburg 162 Regiomontanus 122 Republika Hrvatska 183, 203, 269, 286, 288, 289, 294, 295, 296 Republika Srpska 299 Republika Ujedinjene Nizozemske 165 Ribar, Ivan 264 Ričanin, Bernardin 143 Rijeka 159, 171, 185, 193, 196, 206, 211, 223, 225, 230, 231, 238, 241, 244, 274 Rijswijk 177 Rim 19, 20, 21, 64, 123, 131, 253 Rimsko Carstvo 7, 59 Ripač 105 Risan 18 Ritter Vitezović, Pavao 179 Rižinice 17 Rječina, rijeka 101 Rmanj 105 Robert, kralj 83 Rodos, otok 54 Romani 12 Romi 253, 255, 271 Rovinj 19 Rozgony 78 Rudolf I. Habsburški, kralj 73 Rudolf II., car 148, 149, 150, 151, 152, 153, 158, 159 Rukavina, Juraj 248 Rukavina Vidovgradski, Juraj 213 Rumunji 202 Rumunjska 232, 244, 250, 279, 281 Ruprecht, kralj 104 Rusi 198, 208, 218 Rusija 177, 185, 186, 188, 192, 194, 208, 211, 213, 228, 232, 234, 237, 262, 294 Rusin 47 Rusin, sudac 39 Rusko Carstvo 177

S SAD; vidi Sjedinjene Američke Države (SAD) Salzburg 14, 208, 259 Samobor 68 Samos, otok 54 Samuilo, vladar 32, 33 San Marino 288 Sanader, Ivo 297

Sandžak 269 Sankt Peterburg 262 Sarajevo 234 Sardinija, otok 183, 185, 189, 207, 219, 226, 228 Sasi 56, 83, 119 Saska 185, 188, 189, 191 Sava, rijeka 13, 14, 25, 37, 69, 74, 132, 193, 207, 210, 211 Savoja 177 Schleswig 213 Schlick, Joachim, grof 129 Schönbrunn 181, 208 Schwab, Josef Eduard 228 Schwarzenberg, Adam 186 Schwechat 223 Scott, Patrick 270 Sekelji 119 Seldžuci 59 Selim II., sultan 146 Selim III., sultan 203 Selvo, Domenico, dužd 39, 42 Semmering, prijevoj 185 Senta 178 Senj 65, 75, 90, 91, 101, 114, 121, 125, 127, 132, 152, 196 Senjska kapetanija 118 Serdar, Antun; vidi Pavelić, Ante (mlađi) Sforza, Bianca 127 Sicilija, otok 56, 83, 185 Siget (Szigetvár) 146, 176 Siget, bitka 146 Siget, Zagreb 273 Sigismund II. August, kralj 147 Siksto od Bourbon-Parme, brat Zite od Bourbon-Parme 237 Simeon, car 26 Simeon, knez 47 Simović, Dušan 251 Sinj 83, 118, 185 Sipar 19 Sirija 301 Sisak 14, 25, 74, 153, 193, 230, 260, 265 Sisak, bitka 153 Sissi; vidi Elizabeta (Sissi), supruga Franje Josipa I. Sjedinjene Američke Države (SAD) 251, 274, 276, 284, 294, 302 Sjeverna Koreja 277 Skadar 103 Skradin 22, 27, 54, 73, 80, 83, 105, 131, 141 Slavac, vladar 47 Slaveni 12, 17, 19, 26, 38, 177, 180

Slavonija 34, 41, 46, 50, 51, 61, 66, 70, 71, 72, 74, 80, 83, 85, 104, 113, 118, 119, 120, 124, 127, 128, 132, 136, 141, 143, 146, 177, 178, 186, 188, 191, 197, 207, 219, 225, 230, 232, 238, 260, 300 Slobodna Država Rijeka 241 Slobodni Teritorij Trsta (STT) 274 Slovačka 177, 250 Slovenci 217, 237, 238, 239, 260, 273, 275 Slovenija 34, 147, 230, 238, 244, 260, 270, 277, 278, 280, 286, 287, 297 Smederevo 108 Smith, Adam 207 Snačić, Petar, kralj 47, 50 Sobjeski, Jan III., kralj 177 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) 277, 281, 284, 285, 286, 287, 292, 295 Soča, rijeka 234 Sofija, supruga Franje Ferdinanda 234 Sofija, supruga Franje Karla 225 Sokol 105 Sokol, Smiljko 285 Sokolović, Mehmed-paša, vezir 146 Solferino 228 Solin 8, 30, 37, 42, 170 Sovjetski Savez (SSSR) 264, 275, 277, 278, 279, 287 Spielberg; vidi Špilberk (Spielberg) Split 8, 12, 15, 19, 21, 22, 26, 27, 34, 36, 37, 39, 44, 47, 52, 56, 59, 65, 68, 69, 81, 92, 99, 101, 295 Srb 83, 203 Srbi 14, 56, 59, 122, 202, 217, 232, 237, 238, 239, 245, 246, 250, 253, 255, 257, 271, 277, 279, 280, 286, 294, 299 Srbija 22, 26, 54, 56, 62, 64, 82, 86, 88, 117, 118, 154, 185, 232, 234, 237, 239, 240, 245, 247, 249, 251, 269, 278, 280, 286, 289, 299 Srebrenička banovina 118, 120 Srebrenik 118 Sredna 119 Sredozemlje 27, 180

317

Srijem 56, 58, 59, 60, 130, 185, 253 Srijemski Karlovci 178, 179 SSSR; vidi Sovjetski Savez (SSSR) Staljin; vidi Visarionovič, Josif (Staljin) Stambolić, Petar 279, 280 Stanković, Radenko 249 Stara Gradiška 255, 295 Starčević, Ante 229, 248 Starčević, David 233 Stefan Dragutin, kralj 78 Stefan Dušan, car 78, 83 Stefan Nemanja, vladar 60, 62 Stefanović, Svetislav 277 Steničnjak 74, 81 Steno, Michele, dužd 101 Stepinac, Alojzije, nadbiskup 270, 271, 275, 287 Stjepan, brat Geze II. Arpadovića 58 Stjepan, brat Ludovika I. Anžuvinca 88 Stjepan I., vladar 34 Stjepan I. Arpadović, kralj 33, 34 Stjepan I. Babon 74 Stjepan II., kralj 44, 46, 47 Stjepan II. Arpadović, kralj 52, 53, 54, 55 Stjepan II. Kotromanić, ban 80, 86, 89, 92 Stjepan III., knez 126 Stjepan III. Arpadović, kralj 58, 59, 60 Stjepan III. Babonić 74 Stjepan IV. Arpadović, kralj 55, 58 Stjepan V. Arpadović, kralj 70, 71 Stjepan Dabiša, kralj 94 Stjepan Držislav, kralj 30, 31, 32 Stjepan Frankapan, ban 107 Stjepan Ostoja, kralj 99 Stjepan Postum 67, 70, 74 Stjepan Tomaš, kralj 118 Stjepan Tomašević, kralj 118 Stojadinović, Milan 249 Stolni Biograd 54, 78 Stralsund 162 Strauss, Johann 216 Streza 41, 47 Strossmayer, Josip Juraj, biskup 228, 229, 232 Stubičke toplice 206 Sudetska oblast 250 Sulejman II. Veličanstveni,

318

sultan 129, 131, 132, 140, 141, 146, 169 Sumpetar 47 Supetarska Draga 37 Supilo, Frano 234, 238 Svatopluk, knez 14 Sveta Stolica 58 Sveta Zemlja 54, 63, 66, 109 Sveto Rimsko Carstvo 24, 107, 120, 208 Svetopelek 25, 26 Svetoslav Suronja, vladar 32, 33, 34, 41 Svijažsk 262 Svištov 203, 204 Szatmár 182 Szczecin 162 Széchy, Nikola 91 Szécsi 108 Székesfehérvár 54, 67, 74, 78, 82, 94, 108, 124, 129, 140, 141, 143 Szentgotthárd 170 Szigetvár; vidi Siget (Szigetvár) Szilágy, Mihály 116, 117

Š Šabac, 130 Šajo, rijeka, 68 Šarinić, Hrvoje 293 Šeks, Vladimir 285, 302 Šibenik 13, 22, 37, 46, 52, 56, 59, 65, 73, 80, 81, 89, 92, 101 Šid, 250 Šipuš, Josip, 207 Škegro, Borislav, 294 Škrlec, Nikola, 214 Šleska 119, 124, 188, 189 Šopot, 21 Španjolska 136, 143, 148, 159, 165, 177, 180, 181, 183, 185, 189, 207, 208, 213, 259, 262 Španjolska Nizozemska 183 Špilberk (Spielberg) 188 Špiljak, Mika 279, 280 Štajerska 70, 120, 143, 151, 183, 207 Šubašić, Ivan, ban 250, 251, 269 Šubić Zrinski Sigetski, Nikola 142, 146 Šubići 73, 74, 75, 78, 81, 83 Šufflay, Milan, 247 Švedska 164, 165, 192, 211, 284 Šveđani 163, 165 Švicarska, 165, 208

T Tadić, Boris 299 Tahi, Franjo 146, 147 Talijani 208, 213, 218 Talovac, Ivan, prior 109 Talovac, Matko, ban 105, 107, 113 Talovci 107, 109 Tatari; vidi Mongoli (Tatari) Tattenbach, Erasmus 171, 172 Teheran 269 Temišvar 128, 185, 186, 202 Teodozije, biskup 21, 22 Teodozije, nadbiskup 21, 22 Teschen; vidi Cieszyn (Teschen) Thatcher, Margaret 279 Thököly, Imre 177, 178 Thurn, Rajmund 208 Thuz, Ivan, ban 119 Thuz, Osvald, biskup 119 Tilly, Johann 162, 163 Timok, rijeka 14 Tir 54 Tirol 143, 150, 158, 208, 212 Tisa, rijeka 67, 193 Tito; vidi Broz, Josip (Tito) Tkon 17 Tokaj 140 Tokyo 146 Toma Arhiđakon 24, 32, 51, 59, 66 Tomčić, Zlatko 294 Tomislav, vladar 24, 25, 26, 27, 30 Tomislav II., kralj (Aimone, princ od Savoje) 253 Tomislavgrad (Duvno) 27 Tomori, Pál 132 Topolovica 107 Topusko 269 Torino 90, 182 Torstensson, Lennart 165 Toskana 185, 187, 201, 212 Trakošćan 146 Transilvanija 56, 66, 67, 119, 128, 141, 154, 155, 158, 162, 169, 171, 180, 182, 194, 202 Translajtanija 230 Trapezuntsko Carstvo 64 Travnik 250 Travunija 18 Tremiti, otoci 39 Trenčin 82 Trenk, Franjo, barun 188 Treviso 86 Tripalo, Miko 277

Trogir 19, 22, 32, 52, 56, 59, 68, 73, 80, 81, 89, 92, 101, 122 Tropolje 80 Trpimir, knez 14, 15, 16, 17, 18, 19, 22 Trpimir II., vladar 27 Trst 171, 181, 185, 210, 216, 230, 241, 260, 274 Trumbić, Ante 237, 239 Tuđman, Ankica (r. Žumbar) 284 Tuđman, Franjo 278, 281, 284, 285, 289, 294, 295, 296, 301 Tuđman, Miroslav 284 Tuđman, Nevenka 284 Tuđman, Stjepan 284 Tuga 12 Tuhelj 260 Turci 37, 59 Turska 276 Tvrtko I. Kotromanić, kralj 92, 94 Tvrtko II. Kotromanić, kralj 99

U Udbina 125, 140 Ugarska 33, 34, 41, 46, 50, 51, 52, 58, 60, 62, 63, 66, 67, 70, 73, 74, 78, 80, 81, 83, 88, 91, 94, 99, 103, 109, 113, 117, 118, 119, 124, 130, 131, 132, 141, 142, 146, 150, 155, 158, 162, 165, 169, 170, 171, 176, 177, 178, 180, 182, 183, 202, 207, 208, 219, 223, 225, 226, 228, 229, 230, 238 Ugarsko Kraljevstvo 52 Ugarsko primorje 196 Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo 54, 55, 56, 59, 60, 73, 78, 94, 104, 105, 107, 109, 113, 118, 120, 122, 124, 129, 132, 136, 143, 146, 148, 165, 171, 196, 197, 198 Ujedinjeni narodi 288, 299 Ujedinjeno Kraljevstvo 232, 237, 250, 251, 274, 279, 294 Ukrajina 54, 287, 299 Ulcinj 103 Ulrik, markgrof 37, 39 Ulrik II. Celjski 113, 114 Umag 19

Una, rijeka 107, 120, 127, 151 Unac 83 Urban II., papa 43, 46, 50 Uroš I., župan 55 Urso Patricijak, dužd 18, 19 Usora 107 Usora i Soli, banovine 70 Utišenić, Juraj, biskup 141 Uzdolje 22

V Václav II., kralj 78 Václav III., kralj 78 Valens, car 9 Valentić, Nikica 293 Valentinijan I., car 9 Valković, Ljubomir 285 Valun 43 Valvasor, Johann Weichard 179 Varaždin 64, 65, 104, 132, 151, 154, 193, 197 Varaždinski generalat 163 Varna 109, 113 Varna, bitka 109, 113 Vatikan 66, 256, 270, 287 Vecelin, vitez 42 Vekenega 37, 52 Velázquez, Diego 180 Velebit 88 Velence 223 Velika Britanija 189, 202, 204, 207, 208, 211, 212, 228, 232, 234 Velika Srbija 246, 280, 289 Veliki Varadin 50 Venecija 17, 18, 21, 32, 33, 34, 39, 41, 42, 46, 50, 51, 52, 54, 58, 60, 63, 64, 66, 80, 81, 83, 86, 88, 90, 94, 99, 101, 102, 103, 126, 127, 159, 207, 208, 212, 226, 230 Verbőczy, István 128 Versailles 181 Veselica, Marko 278 Vidin 94 Vidrić, Vladimir 233 Viktor III., papa 43 Viktor IV., protupapa 58 Viktor Emanuel III., kralj 253 Vilnius 86 Viniha 43, 46 Vinkovci 9 Vinodol 65, 75, 122 Virovitica 65, 69, 107 Vis, grad 32 Vis, otok 60, 230, 269

Visarionovič, Josif (Staljin) 262, 275, 276 Višegrad (Mađarska) 81, 82, 85, 108, 122 Višeslav, knez 12, 25 Višević, Mihajlo, knez 26 Vizigoti 9 Vlačić Ilirik, Matija 150 Vlad II., vojvoda 99 Vladislav, knez 14, 15 Vladislav, sin Stefana Dragutina 78 Vladislav I., kralj 82 Vladislav I. Jagelović, kralj 108, 109, 113, 120 Vladislav II. Jagelović, kralj 119, 122, 124, 125, 126, 127, 128, 129 Vlajković, Radovan 279 Vlasi 105, 152, 163, 164 Vlašić, Franjo, ban 213 Vlaška 88, 109, 118, 154, 185, 194, 198 Vojna krajina 151, 152, 162, 163, 178, 186, 188, 191, 197, 210, 221, 225, 231, 232 Vojnomir 12 Vojvodina 55, 239, 269, 280, 281 Vokić, Ante 259 Volga, rijeka 67 Volinja 54 Vorarlberg 212 Vrana 42, 59, 94 Vrančić, Antun, nadbiskup 148 Vransko jezero (Biograd na Moru) 73 Vrapčak, potok 69 Vrbas, rijeka 74 Vrgada, otok 19 Vrhovac, Maksimilijan, biskup 206, 207, 214 Vrlika 105 Vrpile, klanac 124, 125 Vuk Frankapan 163, 167 Vukan Nemanjić, vladar 62 Vukanović, Beloš, ban 55, 56, 58 Vukovar 65, 292, 301 Vulfo, svećenik 39

W Wagram 208 Wallenstein, Albrecht 162, 163, 165 Waterloo 211 Waterloo, bitka 211 Weiss, Antun Matija 185

Welfi 183 Wesselényi, Ferenc 171 Wilson, Thomas Woodrow 237 Windischgrätz, Alfred 219, 223 Württemberg 136

Z Zadar 19, 21, 33, 34, 36, 37, 50, 52, 54, 56, 58, 59, 60, 62, 63, 64, 65, 66, 69, 73, 74, 80, 83, 86, 88, 89, 94, 99, 101, 103, 211, 241, 284 Zagreb 46, 68, 72, 104, 147, 170, 179, 193, 196, 197, 206, 212, 227, 228, 230, 231, 232, 233, 238, 246, 251, 256, 259, 260, 262, 264, 269, 270, 284, 295, 297, 298, 302 Zaharija, knez 26 Zahumlje 18 Zajc, Ivan pl. 146 Zámbó, Nikola 91 Zap, Karel 218 Zapadna Njemačka 279, 284 Zapadno Rimsko Carstvo 9, 35 Zapolja, Ivan 128, 132, 136, 140, 141, 142, 143 Zapolja, Ivan Žigmund 141, 146 Zapolja, Stjepan 124 Zaprešić 233 Završje, područje u BiH 80, 86 Zdeslav, knez 18, 19 Zemun 58 Zemunik 289 Zeta 62, 99 Zidani Most 230 Zita od Bourbon-Parme, supruga Karla I. (IV.) 237 Zogu, Ahmed-beg; vidi Zogu I., kralj Zogu I., kralj 244 Zrin 83, 151 Zrinski 83, 109, 119, 120, 151, 171, 172, 180 Zrinski, Adam 172 Zrinski, Jelena 178, 180 Zrinski, Juraj IV. 142 Zrinski, Juraj V., ban 162, 176 Zrinski, Nikola 128 Zrinski, Nikola VII., ban 169, 171, 172, 176 Zrinski, Petar IV., ban 171, 172, 176, 178, 180 Zrmanja, rijeka 101, 211 Zvonimir; vidi Dmitar Zvonimir, kralj

Ž Žabno 265 Žažvić 17 Ždrapanj 22 Ženeva 239 Ženevsko jezero 229 Židovi 253, 255, 271, 295 Žigmund Luksemburški, kralj 91, 93, 94, 99, 101, 104, 105, 107, 118 Žirje, otok 37 Žitva, rijeka 155 Žumberačko gorje 159

319

J O S I P

J U K I Ć

VLADARI HRVATSKE Copyright © za tekst Josip Jukić Copyright © Mozaik knjiga, 2017.

Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Urednik

Vid Jakša Opačić Lektura

Diana Greblički-Miculinić Korektura

Željka Crnogorac Izrada karata

Ivan Živko Izrada ornamenata

Vesna Lenardić Grafičko oblikovanje

Marija Morić Fotografija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Grafika Soča, Slovenija, rujan 2017.

ISBN 978-953-14-2231-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

320

IZVORI ILUSTRACIJA Kratice: g = gore, do = dolje, l = lijevo, de = desno, s = sredina, p = pozadina Prednje korice: Shutterstock, stražnje korice: Shutterstock Str. 4 Hrvatski povijesni muzej; str. 6 Wikimedia; str. 8-9 Shutterstock; str. 10-11 Hrvatski povijesni muzej; str. 13 Hrvatski povijesni muzej; str. 16 Hrvatski povijesni muzej; str. 19 Shutterstock; str. 23 Hrvatski povijesni muzej; str. 24-25 Wikimedia; str. 26 Shutterstock; str. 28-29 Hrvatski povijesni muzej; str. 35 Hrvatski državni arhiv; str. 36 Hrvatski povijesni muzej; str. 40-41 Hrvatski povijesni muzej; str. 43 Shutterstock; str. 44-45 Hrvatski povijesni muzej; str. 48-49 Wikimedia; str. 51 Hrvatski povijesni muzej; str. 53 Hrvatski povijesni muzej; str. 54 Wikimedia; str. 55 Wikimedia; str. 57 Hrvatski povijesni muzej; str. 59 Wikimedia; str. 60 Wikimedia; str. 61 Hrvatski povijesni muzej; str. 62 Wikimedia; str. 63 Wikimedia; str. 64 Wikimedia; str. 65 Wikimedia; str. 67 Wikimedia; str. 68 Hrvatski povijesni muzej; str. 69 Hrvatski povijesni muzej; str. 70 Wikimedia; str. 72 Hrvatski povijesni muzej; str. 73 Hrvatski povijesni muzej; str. 75 Hrvatski povijesni muzej; str. 76-77 Shutterstock; str. 79 Hrvatski povijesni muzej; str. 80 Hrvatski povijesni muzej; str. 82 Hrvatski povijesni muzej; str. 83 Wikimedia; str. 84-85 Wikimedia; str. 86 Wikimedia; str. 87 Shutterstock; str. 89 Hrvatski povijesni muzej; str. 91 Wikimedia; str. 92 Hrvatski povijesni muzej; str. 93 Hrvatski povijesni muzej; str. 94 Wikimedia; str. 95 Wikimedia; str. 96-97 Wikimedia; str. 98 Wikimedia; str. 100 Wikimedia; str. 101 Hrvatski povijesni muzej; str. 102 Hrvatski povijesni muzej; str. 103 Hrvatski povijesni muzej; str. 104 Hrvatski povijesni muzej; str. 105 Wikimedia, str. 106 Hrvatski povijesni muzej; str. 107 g Hrvatski povijesni muzej; str. 107 do Wikimedia; str. 108 Wikimedia; str. 110-111 Wikimedia; str. 112 Wikimedia; str. 113 Hrvatski povijesni muzej; str. 114 Hrvatski povijesni muzej; str. 115 Hrvatski povijesni muzej; str. 116 Hrvatski povijesni muzej; str. 117 Hrvatski povijesni muzej; str. 118 Hrvatski povijesni muzej; str. 120 Hrvatski povijesni muzej; str. 123 Alchetron.com; str. 124 Hrvatski povijesni muzej; str. 125 Hrvatski povijesni muzej; str. 126 Wikimedia; str. 129 Hrvatski povijesni muzej; str. 130 Hrvatski povijesni muzej; str. 131 Hrvatski povijesni muzej; str. 133 Wikimedia; str. 134-135 Shutterstock; str. 136 Hrvatski povijesni muzej; str. 137 Hrvatski povijesni muzej; str. 138-139 Hrvatski povijesni muzej; str. 140 Hrvatski povijesni muzej; str. 141 Hrvatski povijesni muzej; str. 144-145 Hrvatski povijesni muzej; str. 146 g Hrvatski povijesni muzej; str. 146 do Hrvatski povijesni muzej; str. 147 Hrvatski povijesni muzej; str. 148 Wikimedia; str. 149 p Hrvatski povijesni muzej; str. 149 dode Hrvatski povijesni muzej; str. 150 Hrvatski povijesni muzej; str. 151 Hrvatski povijesni muzej; str. 152 g Hrvatski povijesni muzej; str. 152 do Hrvatski povijesni muzej; str. 153 g Hrvatski povijesni muzej; str. 153 do Hrvatski povijesni muzej; str. 154 l Hrvatski povijesni muzej; str. 154 de Hrvatski povijesni muzej; str. 156-157 Narodni muzej Slovenije (foto: Tomaž Lauko); str. 160 Hrvatski povijesni muzej; str. 161 Hrvatski povijesni muzej; str. 163 Hrvatski povijesni muzej; str. 164 Hrvatski povijesni muzej; str. 166 Hrvatski povijesni muzej; str. 167 Hrvatski povijesni muzej; str. 168 Hrvatski povijesni muzej; str. 169 g Hrvatski povijesni muzej; str. 169 do Hrvatski povijesni muzej; str. 170 Hrvatski povijesni muzej; str. 171 Hrvatski povijesni muzej; str. 172-173 Hrvatski povijesni muzej; str. 173 de Hrvatski povijesni muzej; str. 174-175 Hrvatski povijesni muzej; str. 176 Hrvatski povijesni muzej; str. 177 Hrvatski povijesni muzej; str. 178 Hrvatski povijesni muzej; str. 181 Wikimedia; str. 182 Hrvatski povijesni muzej; str. 184 Hrvatski povijesni muzej; str. 186 Wikimedia; str. 187 Wikimedia; str.

188 Wikimedia; str. 189 Hrvatski povijesni muzej; str. 190 Hrvatski povijesni muzej; str. 191 Wikimedia; str. 195 Wikimedia; str. 198 Wikimedia; str. 199 Wikimedia; str. 200 Wikimedia; str. 201 Wikimedia; str. 202 Wikimedia; str. 203 Wikimedia; str. 204 Wikimedia; str. 205 Hrvatski povijesni muzej; str. 206 Hrvatski povijesni muzej; str. 207 Hrvatski povijesni muzej; str. 209 g Hrvatski povijesni muzej; str. 209 do Hrvatski povijesni muzej; str. 211 Hrvatski povijesni muzej; str. 212 Hrvatski povijesni muzej; str. 213 Hrvatski povijesni muzej; str. 215 Hrvatski povijesni muzej; str. 216 Hrvatski povijesni muzej; str. 217 Hrvatski povijesni muzej; str. 218 g Hrvatski povijesni muzej; str. 218 dol Hrvatski povijesni muzej; str. 218 dode Hrvatski povijesni muzej; str. 219 l Hrvatski povijesni muzej; str. 219 de Hrvatski povijesni muzej; str.

220 g Hrvatski povijesni muzej; str. 220 do Hrvatski povijesni muzej; str. 221 Hrvatski povijesni muzej; str.

222-223 Hrvatski povijesni muzej; str. 224 Hrvatski povijesni muzej; str. 226 g Hrvatski povijesni muzej; str. 226 do Hrvatski povijesni muzej; str. 227 Hrvatski povijesni muzej; str. 228 Hrvatski povijesni muzej; str. 229 Hrvatski povijesni muzej; str. 230 Hrvatski povijesni muzej; str. 231 g Hrvatski državni arhiv; str.

231 do Hrvatski povijesni muzej; str. 232 g Hrvatski povijesni muzej; str. 232 s Hrvatski povijesni muzej; str. 232 do Hrvatski povijesni muzej; str. 233 Hrvatski povijesni muzej; str. 234 Hrvatski povijesni muzej; str. 235 g Hrvatski povijesni muzej; str. 235 do Hrvatski povijesni muzej; str. 236 Hrvatski povijesni muzej; str. 237 Hrvatski povijesni muzej; str. 238 Hrvatski državni arhiv; str. 240 Hrvatski povijesni muzej; str. 241 Hrvatski povijesni muzej; str. 242-243 Shutterstock; str. 245 Hrvatski povijesni muzej; str. 246 g Hrvatski državni arhiv; str. 246 do Hrvatski državni arhiv; str. 248 Hrvatski državni arhiv; str. 249 Wikimedia; str.

250 Hrvatski povijesni muzej; str. 252 g Hrvatski povijesni muzej; str. 252 do Wikimedia; str. 253 Shutterstock; str. 254 g Hrvatski povijesni muzej; str. 254 dol Hrvatski povijesni muzej; str. 254 dode Hrvatski povijesni muzej; str. 255 l Hrvatski povijesni muzej; str. 255 de Hrvatski povijesni muzej; str. 256 Hrvatski povijesni muzej; str. 258 Hrvatski povijesni muzej; str. 259 Hrvatski povijesni muzej; str. 261 Hrvatski povijesni muzej; str. 263 Hrvatski povijesni muzej; str. 264-265 Hrvatski povijesni muzej; str. 265 do Hrvatski povijesni muzej; str. 266-267 Shutterstock; str. 268 Hrvatski državni arhiv; str. 270 Hrvatski povijesni muzej; str. 271 Arhiva Mozaika knjiga; str. 272 Hrvatski povijesni muzej; str. 273 l Arhiva Mozaika knjiga; str.

273 de Hrvatski povijesni muzej; str. 274 Hrvatski povijesni muzej; str. 275 Wikimedia; str. 276 Hrvatski povijesni muzej; str. 278 Hrvatski državni arhiv; str. 281 do Shutterstock; str. 282-283 Shutterstock; str.

285 g Ured predsjednice RH; str. 285 do Hrvatski sabor; str. 286 Hrvatski povijesni muzej; str. 287 Hrvatski povijesni muzej; str. 289 g Shutterstock; str. 289 s Shutterstock; str. 289 dol Hrvatski povijesni muzej; str.

289 dode Shutterstock; str. 290-291 Ured predsjednice RH; str. 292 g Hrvatski povijesni muzej; str. 292 do Hrvatski povijesni muzej; str. 293 g Hrvatski povijesni muzej; str. 293 s Ministarstvo obrane RH; str. 294 Hrvatski povijesni muzej; str. 295 Ured predsjednice RH; str. 296 Hrvatski povijesni muzej; str. 297 Ured predsjednice RH; str. 298 Ured predsjednice RH; str. 299 g Hrvatski sabor; str. 299 do Ured predsjednice RH; str. 300 Ured predsjednice RH; str. 301 Ured predsjednice RH; str. 303 Ured predsjednice RH; str. 304-305 Shutterstock

Od prvih Trpimirovića, preko Arpadovića, Anžuvinaca, Jagelovića i Habsburgovaca do Karađorđevića te jugoslavenskih i hrvatskih predsjednika, knjiga Josipa Jukića, profesora povijesti i geografije iz Zagreba, prati sedamdesetak osoba koje su bile na čelu Hrvatske i time ponajviše utjecale na njezin razvoj. Osim samih careva, kraljeva i predsjednika, u ovoj su knjizi zastupljene i ostale važne ličnosti, poput knezova, banova i premijera, koje su imale ograničenu moć na pojedinom dijelu hrvatskih zemalja.

Bogato ilustrirano izdanje, prije svega zahvaljujući vrijednim fotografijama iz Hrvatskoga povijesnog muzeja i ostalih ustanova, dopunjeno je crtežima ornamenata i povijesnim kartama, koje su za ovu knjigu pripremili Vesna Lenardić i Ivan Živko.

297,00 kn ISBN 978-953-14-2231-4

Vladari-Hrvatske-presvlaka.indd 1

VLADARI HRVATSKE

Hrvatski se prostor uvelike mijenjao kroz stoljeća, kao i sam pojam Hrvatske, koji je u početku obuhvaćao znatno manje područje od današnjega teritorija. Granice su se prekrajale, a Hrvatska je ulazila i izlazila iz nekoliko većih državnih zajednica. Dakako, mijenjale su se i vladarske dinastije, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove, nerijetko vidljive i danas.

J U K I C´

Od pr vih knezova do današnjih dana

J O S I P

VLADARI HRVATSKE

J

O

S

I

P

J

U

K

I

C´

VLADARI HRVATSKE

Od p r v i h k n e z o va d o d a n a šnji h d a n a

11/09/17 10:03