Vodena blaga Hrvatske - Goran Šafarek

spoja vodika i kisika do jednako tako jedinstvene prirodne i kulturno-povijesne baštine uz hrvatske vode.

Dopustite nam da vas povedemo do neistraženih podzemnih vodotoka, zaglušujućih slapova, žuborećih gornjih i spokojnih donjih tokova naših najpoznatijih rijeka, čarobnih jezera, tajanstvenih kanjona i sutjeski …

Zaronite s nama u nepregledno jadransko plavetnilo i istražite čudesne oblike života na dnu mora. Mnogi složeni hidrogeološki i geomorfološki fenomeni objašnjeni su rječnikom koji je svima razumljiv.

Knjiga je podijeljena na nekoliko većih cjelina. Počinje općenitim uvodom o vodi kao najvažnijoj tvari na našem planetu te prikazuje njezino dinamično kruženje od oblaka do mora. Obrađuje naše podzemlje, još nepoznato, ali vrlo vrijedno stanište brojnih endema poput čovječje ribice. Potom su predstavljene tekućice, posebice naše rijeke koje su među najočuvanijima i najraznolikijima u Europi. Slijede stajaćice, ponajviše močvarna područja te umjetna jezera. Opisan je i plavi Jadran, naša turistička perjanica, prije svega njegove prirodne vrijednosti. Važan je dio knjige odnos čovjeka i vode. Opisan je od samih početaka − od izvora hrane, odnosno ribarenja u rijekama, jezerima i morima, korištenja energije vode za pokretanje mlinica, plovidbu čamcima i skelama − pa sve do velikih hidroenergetskih objekata koji su stubokom promijenili prirodne tekućice. Takve i slične ljudske intervencije dovele su do velike ugroženosti voda, kojom se bavi posljednja velika cjelina.

Novi naslov Gorana Šafareka, priznatoga hrvatskog biologa, istraživača, fotografa i snimatelja, vješto isprepleće zanimljive tekstove te više od 400 veličanstvenih zemaljskih, zračnih i podvodnih fotografija otkrivajući nam duboko skrivene dragulje u nepresušnoj škrinji s vodenim blagom Hrvatske.

w w w.moz aik- k njiga. hr

297,00 kn ISBN 978-953-14-2348-9

GORAN ŠAFAREK

Pred vama je knjiga koja donosi sveobuhvatan pristup vodi u Hrvatskoj − od jedinstvenoga kemijskog

Vodena blaga Hrvatske

G O R A N

Š A F A R E K

a g a l b a n e Vod e k s t a Hrv

G O R A N

Å A F A R E K

a g a l b a n e Vod e k s t a v r H

SadrĹžaj

Predgovor

5

Uvod

7

Podzemne vode

19

1 Voda u podzemlju

21

2 Voda u špiljama

26

3 Podzemna fauna

31

Tekućice

35

4 Izvori

36

5 Rijeke i potoci

46

NAJLJEPŠA HRVATSKA VRELA

56

6 Najveće hrvatske rijeke

64

7 Kanjoni, sutjeske

78

8 Ušća rijeka

89

9 Rijeke ponornice i krška polja

96

NAJLJEPŠA HRVATSKA SLAPIŠTA

108

10 Flora i fauna hrvatskih tekućica

116

11 Sedra – pretakanje kamena

126

Stajaćice

139

12 Poplavna područja uz velike rijeke

140

13 Prirodna jezera

151

14 Umjetna jezera (akumulacije, šljunčare …)

163

15 Cretovi

170

16 Obalna i otočna jezera, blata i lokve

177

17 Geotermalni izvori i toplice

182

NAJLJEPŠA HRVATSKA JEZERA

186

18 Ribnjaci i ribogojilišta

194

Hrvatski Jadran

201

19 Jadransko more

203

20 Jadranska obala i dno

208

21 Biološka raznolikost Jadrana

216

22 Život u moru

223

23 Pelagijal

234

NAJLJEPŠE HRVATSKE PLAŽE

240

Voda i čovjek

249

24 Rani oblici plovidbe

250

25 Morsko ribarstvo

254

26 Slatkovodno ribarstvo

261

27 Ispiranje zlata

262

28 Bunari, zdenci i moderna vodocrpilišta

264

29 Navodnjavanje

268

30 Mlinovi i vodenice

270

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA UZ VODE

274

31 Turizam

283

32 Suvremena plovidba

286

33 Hidroenergija

288

34 Sportski ribolov

292

35 Sportovi na vodi

296

Zaštita i upravljanje vodama

301

36 Ugroženost voda

302

37 Poplave

310

38 Racionalno gospodarenje vodama kao preduvjet održivosti ekosustava 39 Voda – blago budućnosti

312 316

Predgovor Vodom u Hrvatskoj bavile su se mnoge knjige − neke stručne, neke za široku javnost. No svaka je bila koncentrirana na neko područje, kao što su, primjerice, hidrogeologija ili živi svijet Jadrana. Ova knjiga donosi sveobuhvatan pristup vodi u Hrvatskoj, od sastavljene molekule vode do prirodne i kulturne baštine.

Spuštamo se do mračnih podzemnih jezera i rijeka, penjemo se do oblaka, pratimo dupine u Jadranu i pastrve u rijeci Gacki. Knjiga na znanstveno-popularan način objašnjava mnoge složene hidrogeološke fenomene kao što je sedra, putove vode u kršu, poplave velikih rijeka ili nastanak Jadranskog mora.

Knjiga je podijeljena u nekoliko većih cjelina. Počinje općenitim uvodom o vodi kao najvažnijoj tvari na našem planetu te prikazuje njezino dinamično kruženje od oblaka do mora. Obrađuje naše podzemlje, još nepoznato, ali vrlo vrijedno stanište brojnih endema poput čovječje ribice. Prikazane su tekućice, posebice naše rijeke koje su u Europi među najočuvanijim i najraznolikijim. Slijede stajaćice, ponajviše močvarna područja te umjetna jezera. Opisan je i plavi Jadran, naša turistička perjanica, prije svega njegove prirodne vrijednosti Važan je dio knjige odnos čovjeka i vode. Opisan je od samih početaka, od izvora hrane, odnosno ribarenja u rijekama, jezerima i morima, korištenja energije vode za pokretanje mlinica, plovidbu čamcima i skelama pa sve do velikih hidroenergetskih objekata koji su stubokom izmijenili prirodne tekućice. Takve ljudske intervencije, ali i općenito korištenje voda na način da je često bila slivnik za svakojaki otpad, dovele su do velike ugroženosti, kojom se bavi sljedeća velika cjelina.

Nasreću, znanost i moderna svijest upozorile su na potrebu zaštite. Održivo korištenje voda postalo je temeljem mnogih zakona na čelu s Direktivom o vodama, krovnim mehanizmom gospodarenja voda u Europskoj uniji. Moderni čovjek koristi se rijekama sve više za rekreaciju, sport te zdrav i aktivan život u prirodi Nadam se da će knjiga doprinijeti još većem značenju hrvatskoga vodenog blaga i njegovu očuvanju.

Autor

â–ź

aglovito M svitanje na rijeci

Uvod Iako je već postao klišej ponavljati da bez vode nema života, ne znači da doista nije tako. Naše je tijelo otopina vode obavijena kožom s nešto tvrdog tkiva i prostora sa zrakom. Gdje god možemo pronaći vodu, od Arktika do Antarktike, na najdubljem dijelu oceana ili na najvišim vrhovima, naći ćemo i život.

Bez ikakva pretjerivanja možemo reći da je Hrvatska zemlja vode. Često čujemo i da je treća zemlja svijeta po zalihama vode, premda je takva klasifikacija vrlo nezahvalna. No neosporno jest da je Hrvatska bogata vodom, i to ne samo u smislu njezine količine. Riječ je o kvaliteti vode, biološkoj i kemijskoj. U Hrvatskoj iz većine slavina još uvijek teče čista, bistra voda. Vode u prirodi očuvane su kao rijetko gdje u Europi.

Uz bogatstvo i očuvanost voda u Hrvatskoj važna je i njihova raznolikost − od mutnih panonskih močvara i sporih nizinskih rijeka, preko planinskih brzaka i cretova do slapova, u često beživotnom kršu, i otočnih lokvi. Takvo bogatstvo voda prigrlila su mnoga živa bića. U njima žive na tisuće vrsta, među kojima i one koje nalazimo samo u Hrvatskoj – endemi − pa je biološka raznolikost ovih staništa vrlo velika.

Posebno su u europskim okvirima zanimljive vode u kršu u širem području dinarskog krša, koji predstavlja locus tipicus krša u svijetu. Ovdje je krš prvi put prepoznat kao geomorfološki i hidrogeološki fenomen, stoga su u ovom području i započela prva istraživanja krša i vode. Za dinarski krš karakteristične su rijeke ponornice, a s njima i velika krška polja. U drugim krškim područjima u svijetu pojave polja i ponornica znatno su rjeđe (i manjih površina).

Dok su rijeke kruna slatkovodnih ekosustava, naša su jezera relativno rijetka i mala. Dva Vranska jezera, na Cresu i pokraj Biograda na Moru, najveća su, no brojem ih nadmašuju umjetna – šljunčare, retencije i akumulacije hidroelektrana čijim su nastankom potpuno izmijenjeni dijelovi naših rijeka. Čovjek je oduvijek živio uz vodu, putovao rijekama i brodovima prevozio teret. Koristio se snagom vode te pogonio lopatice mlinica vodenica i mlio žito. No, prije svega, voda mu je trebala za piće, kao i njegovu blagu na pašnjacima i u stajama. Kopao je bunare, crpio vodu iz dubina te gradio male lokve za čuvanje kišnice.

Premda bogate i očuvane, vode su vrlo ugrožene, vjerojatno najviše od svih prirodnih resursa u Hrvatskoj. Od negdašnjeg strahopoštovanja prema vodi, čovjek je s vremenom krenuo putem eksploatacije Rijeke su pretvorene u kanale ili akumulacije, mnoge su močvare isušene. Prognoziraju se i ratovi za vodu – zbog premalo ili previše vode. Suša prijeti mnogim krajevima, dok iznenadne i jake kiše uzrokuju katastrofalne štete od poplava. Klimatskim je promjenama poremećeno i globalno i lokalno kruženje vode u prirodi.

No još uvijek postoji nada da se naše vode očuvaju, pa čak i obnove. Da bi se to postiglo, valja razviti novi odnos čovjeka i vode, valja poštovati potrebe i čovjeka i biosfere, potrebna je svijest o održivom gospodarenju. Okvirna direktiva o vodama Europske unije moderan je alat kojim se nastoji postići održivo upravljanje vodama i njihovo vraćanje u što bolje stanje. Hrvatska je stoga na dobrom putu da sačuva svoja vodena blaga.

↖ Voda u krutom (gore) i tekućem (dolje) agregatnom stanju

Kemija i fizika vode: što je to voda?

Voda je vrlo jednostavna molekula koju čine dva atoma vodika i jedan atom kisika, povezani čvrstom kovalentnom vezom. Da voda nema jednu od ključnih uloga u životu nas i ostalih živih bića, njezin bi generički kemijski naziv bio dihidrogen monoksid. No ona je, dakako, više od obične molekule, a to proizlazi iz njezinih svojstava. Ono što daje ovoj tvari tako važnu ulogu na Zemlji, njezina je polarnost. Iako je molekula električni neutralna, zbog asimetrične građe negativni je naboj grupiran uz atom kisika, dok je pozitivni uz atome vodika. Zbog toga se one u tekućem stanju povezuju – negativni kraj jedne molekule vode dodiruje se s pozitivnim dijelom druge i tako redom. To se zove vodikova veza. Ta veza nije jaka i relativno se lako prekida, no svejedno joj daje tu iznimnost, odnosno fenomen vode koji je omogućio život na našem planetu. Zato voda struji, jer milijarde se tih molekula vuku kao kompozicije vlaka s mnogo vagona. Ili, kad skočimo u vodu na trbuh, “lupit ćemo” i ostat će nam bolno crvenilo kao posljedica tog “udarca”. Razlog je tomu površinska napetost vode, odnosno blaga veza molekula koje čine prve slojeve na površini.

Ako skočimo s pedesetak metara visine u vodu, pretpostavlja se da će posljedice skoka biti kao da smo skočili na beton. Ako s druge strane skočimo na glavu, mala površina prstiju i glave lako kida tu vezu, pa s lakoćom ulazimo u vodu. S druge strane, nekim organizmima odgovara površinska napetost, pa neki kukci s lakoćom doslovno klize po površini vode.

Poznato je da voda ima tri agregatna stanja. Najpoznatije i najčešće stanje vode jest tekuće. Zimi, kada temperatura padne ispod 0 °C, voda se smrzne. Nastaje led u kojem su molekule vode spojene u kristal pravilnog oblika. Snijeg je također smrznuta voda, samo što je prepuna šupljina zraka. Nastao je padanjem pahulja − pravilnih, ali sićušnih kristalnih struktura u bezbroj oblika. Konačno, nama nevidljiva jest vodena para, voda u plinovitom stanju. Često mislimo da vidimo vodenu paru kada kuhamo čaj, pa se iznad posude stvara sitna izmaglica. No to je već kondenzirana vodena para, odnosno sićušne kapljice koje lebde u zraku. Iako su promjene agregatnog stanja vode najčešće kod naglih promjena temperatura, kada se voda zaledi ili otopi, vrlo često molekule vode postoje u dva, čak i u tri stanja istodobno. Najčešća je kombinacija tekuće vode i vodene pare, kod nas u većem dijelu godine. Te su dvije faze u međusobnoj dinamičkoj ravnoteži, što znači kada jedne ima mnogo više, voda prelazi

U VO D

9

u drugu fazu. Primjerice, padanjem kiše cesta postaje posve mokra, no i tijekom potpuno oblačnih i hladnih dana, mokri asfalt u nekoliko sati postane suh. Kako dolazi do tog sušenja?

Jednostavno, padanjem kiše na cesti našlo se mnogo više tekuće vode nego što je ima u zraku, pa je suši zrak “upio” molekule vode, sve dok se ravnoteža nije ponovno uspostavila. Promjenom temperature, tlaka i ostalih fizikalnih parametara ta se ravnoteža pomiče ili u jednom ili drugom smjeru; zato se i zove dinamička.

Moguće je da u jednom trenu voda postoji u sve tri faze istodobno: tekuća, kruta i plinovita, a to se zove trojna točka vode.

Zrak, iako nam se čini suh, zapravo uvijek sadržava vodu.

Ona može biti prisutna kao nevidljiva vodena para ili kao fino raspršene kapljice. Maglu čine guste i sitne kapljice vode. I oblak je takav. Hladniji zrak sadržava manje vode nego topliji. Tako se noću, kada je hladnije, ravnoteža pomiče u smjeru tekuće vode, pa nastaje jutarnja magla u zraku ili rosa na bilju. Kažemo da je zrak postao prezasićen vodom, odnosno vodenom parom.

Atmosfera je stoga vrlo složen sustav, u kojem voda cirkulira neprestano i u svim fazama.

Još je jedno važno svojstvo vode njezin toplinski kapacitet.

Voda je tvar na Zemlji kojoj treba najviše topline da bi joj se temperatura jednog kilograma promijenila za jedan stupanj.

Poznato je da se kuhanjem čaja prvo zagrije metalni lončić ili žličica, koji postanu tako vrući da ih ne možemo držati golom rukom.

Voda se za to vrijeme nije ni pravo zagrijala. I suprotno. Metal se brže hladi, dok voda dugo ostaje toplom. Razlog tomu opet su

↓ Snijeg dominira planinama zimi.

10

VO D EN A B L AG A HR VAT SK E

↑ Jutarnja jesenska rosa na mrazovcu vodikove veze. Treba mnogo energije (topline) da se one pokidaju, kao i da bi se stvorile. Jezera i more trebaju više vremena da se zagriju u proljeće, ali ostaju duže topla, dok se kopno ujesen već znatno ohladilo. Takve su i dnevne promjene. Zato krajevi uz mora i oceane imaju blažu klimu. Naša je obala u prosjeku zimi toplija upravo zbog mora koje je u vodikovim vezama akumuliralo golemu količinu topline koju polako otpušta te grije kopno i okolni zrak.

Voda ima još jedno neobično svojstvo. Obično se porastom temperature smanjuje gustoća vode, a smanjenjem raste. No voda je najgušća i “najteža” oko 4 °C. Zbog toga hladniji, ali lakši led plovi na gušćoj vodi. Iz istog razloga dolazi do pucanja stijena kada se voda smrzne, smanji joj se gustoća, odnosno led se proširi. Zbog toga na dnu takva gusta i “teška” voda često ostane nezaleđena.

Voda je izvrsno otapalo za mnoge kristalne spojeve. Stavimo li malo šećera u čašu vode, on će prividno nestati, no znamo da je tu – dovoljno je popiti vodu i osjetiti da je slatka. Molekule vode blago su nabijene, uvlače se među atome šećernih (i drugih) kristala i razdvajaju ih – kažemo da ih je voda otopila.

Ti atomi ili manje grupe atoma, koje zovemo ioni, često i same nabijene, zatim slobodno “plivaju” u vodi. Voda čak ponekad uz

↑ Rijeka izvire podno planine. pomoć ugljikova dioksida otapa i naizgled čvrste stijene, posebice vapnenac koji je kristal kalcijevih iona (Ca2+) i karbonata (CO3). To je od ključne važnosti za nastanak krša i svih njegovih fenomena Mnogi se vodeni organizmi suočavaju s težinom vode koju zovemo pritisak ili tlak. Cijeli stupac atmosfere, deseci kilometara zraka tlače nas jedan bar. No svega deset metara vode daje nam isti pritisak. Ako zaronimo na dvadeset metara, tlači nas čak težina tri atmosfere! Mnogi organizmi moraju se nositi s time Nije sva voda ista; primjerice, kisela voda u limunovu soku ili gorkasta morska voda. Voda se isto tako može “otopiti”, odnosno rastvoriti u svoje ione vodika (H+) i hidroksida (OH-).

Molekule vode u ravnotežnom su stanju sa svojim ionima, a kada je količina tih iona ista, takvu vodu nazivamo neutralnom i ona ima pH vrijednost 7,0. Voda koja u sebi ima veću količinu vodikovih iona (H+) nego iona hidroksida (OH-) naziva se kiselom vodom, a vrijednost pH kreće se od 0 do 6,9. Ako je količina vodikovih iona (H+) manja, voda se naziva lužnatom, a pH seže od 7,1 do 14. Kako su vrijednosti logaritamske, tako je, primjerice, pH 3 deset puta kiseliji od pH 4, a sto puta kiseliji od pH 5.

Biološki procesi u vodi Voda je osnova života, a prvi organizmi nastali su upravo u vodi. U to doba, prije nekoliko milijardi godina, kopnena površina Zemlje bila je izrazito negostoljubiva, s malo atmosfere koja bi štitila živa bića od utjecaja iz svemira. Također, udio kisika bio je malen.

Međutim, voda je bila pogodna za prve reakcije koje su udružile jednostavne organske molekule u veću razinu organizacije – odnosno prvu pojavu života. Voda je medij koji ublažava okolišne fluktuacije, od temperature, kiselosti ili zračenja, pa je tako bila idealna za nježna prabića. To su u početku bile još nepoznate strukture, no prvi poznati oblici života bili su jednostanični organizmi. U stijenama plitkog mora Australije sačuvani su stromatoliti, najstariji fosilni ostaci cijanobakterija, u koncentričnim slojevima u obliku polukugle. Stari su otprilike 3,5 milijardi godina.

Prvi su poznati organizmi vrlo jednostavni, samo s jednom stanicom. To je i danas osnovna građevna jedinica života koju dijele svi današnji organizmi, od bakterije do slona.

Stanica je zapravo vodena otopina organskih i anorganskih tvari odijeljena staničnom membranom od okoliša. Upravo

U VO D

11

â–¼

Jadranske hridi

Hrvatski Jadran Mnogima je more naše najveće blago. Predivna razvedena obala sa stotinama otoka proteže se na više od 6000 kilometara. Valovi ponajviše udaraju o tvrde vapnenačke stijene, dio dinarskog krša koji dominira istočnom obalom Jadrana. Tek pokoja šljunčana plaža ugnijezdila se uz strme litice ili u mirnijoj uvali, a još je manje pješčanih. Međutim, zahvaljujući pješčenjacima, pijesak ipak dominira na nekim lokacijama poput Raba, Suska, oko Zadra …

Podmorje, iako manje poznato, krije u svojoj modrini također veliko blago, od plićaka s meduzama do mračnih dubina od više desetaka metara sa šarenim koraljima gorgonijama. U gornjem, osvijetljenom sloju jurcaju jata srdela i ostale plave ribe. Još je življe i šarenije na plitkom dnu, od mase zvjezdača, ježinaca, školjaka, hobotnica te ostalih beskralježnjaka i, naravno, ribe. Posebno se ističu koraligenske zajednice strmih podvodnih stijena s prekrasnim koraljima.

Jadransko more Jadransko more dio je Sredozemnog mora, njegov duboki zaljev. To je plitko, poluzatvoreno more, neznatno u odnosu na svjetske oceane, ali svejedno ima veliku važnost – gospodarsku, ekološku i prometnu. Područje je naseljeno od davnina i imalo je važnu ulogu u povijesti, a njime su plovile neke od najjačih pomorskih sila, poput Mletačke i Dubrovačke Republike. Danas je istočna obala Jadrana jedno od najatraktivnijih obalnih područja u Europi, pa milijuni turista dolaze svake godine.

Površina mu je 138 595 km2, dužina oko 700, a prosječna širina 380 kilometara. Obalna se linija proteže na čak 7911 km, od čega je najveći dio upravo u Hrvatskoj (5835 km, odnosno oko 74 % ukupne obale Jadrana). Ostatak istočne obale dijelimo sa Slovenijom, (kopnene linije od oko 45 km), Bosnom i Hercegovinom (svega 21 km obale), Crnom Gorom (260 km), Albanijom (406 km, čija se jadranska obala nastavlja na obalu Jonskog mora) i Grčkom (73 km). Zapadna obala duljine od 1272 km u potpunosti pripada Italiji. Odmah je vidljivo da istočna obala ima znatno dužu obalnu liniju, iako gledano sa satelita to možda ne izgleda isprva tako. Razlog tomu brojni su otoci, poluotoci i zaljevi, koji se ne vide na kartama sitnog mjerila, odnosno istočna je obala mnogo razvedenija, a time u konačnici i duža. Upravo je u tome draž naše obale, zajedno s očuvanom prirodom i ljupkim gradovima i selima.

Jadransko je more podijeljeno u tri dijela ili geografske cjeline s obzirom na dubine i ostale karakteristike: sjeverni, srednji i južni dio. Južni je dio vezan uz Sredozemno more koje ulazi kroz Otrantska vrata i čini najdublji dio Jadrana s Južnojadranskom kotlinom vrtoglave dubine od 1233 metra. Zauzima oko 41 % ukupne površine Jadrana i prostire se do Palagruškog praga. Odavde počinje srednji dio, znatno plići, u kojem dubine ne prelaze stotinu metara, osim u Jabučkoj kotlini, u kojoj pada do dubine od 275 metara. Konačno, od spojnice Ancona – Karlobag počinje sjeverni, najplići dio, s dubinama oko 50 m i završava duboko u kopnu Europe kod Trsta i Venecije. Dubina se smanjuje prema

← Hrvatska − zemlja brojnih otoka

↑ Suton na Jadranu sjeveru, a srednja vrijednost od 252 metra prilično zavarava jer sjeverno od Jabučke kotline dubine ne prelaze stotinu metara.

Premda se čini da more, osim djelovanja valova, miruje, u Jadranu postoji stalno strujanje vodene mase. Sredozemno more ulazi u Jadran kroz Otrantska vrata i kreće se istočnom obalom da bi struja prešla na zapadnu obalu i potom izišla nazad u Sredozemlje. Brzine tih struja nisu velike, a tako struji samo površinski sloj, odnosno more do dubine od 40 metara. To je jedan od triju slojeva koji se relativno neovisno kreću iako, naravno, utječu jedni na druge gradijentima gustoće i temperaturama vode.

Srednji sloj seže do dubine 400 – 500 metara, a najvećim dijelom ulazi u Jadran cijele godine. Voda iz gornja dva sloja tone u najdonji sloj, sve do dna u najdubljem i najmračnijem dijelu Jadrana, koji

204

VO D EN A B L AG A HR VAT SK E

potpuno izlazi natrag u Sredozemlje. Prosječno vrijeme potrebno za izmjenu cjelokupne jadranske vode iznosi oko 3,5 godina.

More se ciklički giba i pod utjecajem gravitacije Mjeseca, a to su poznate morske mijene. Ujutro su obalne stijene na suhom da bi ih popodne već potopilo more. U Jadranu su one slabo izražene, za razliku od nekih krajeva gdje se cijeli zaljevi mogu naći na suhom. U južnom dijelu ta razlika rijetko prelazi četrdesetak centimetara, dok je u sjevernom dijelu nešto veća, pa u Istri i Tršćanskom zaljevu iznosi i metar. Morske su mijene miješanog tipa, imaju poludnevni ritam tijekom punog Mjeseca i mlađaka, a dnevni ritam tijekom prve i zadnje četvrti. Poludnevni plimni val ponaša se slično strujama, ulazeći iz Sredozemnog mora na istočnoj obali, a izlazeći na zapadnoj. Njegova je amplituda

↑ Bura na Jadranu podiže kapljice na kojima se zrcali duga. najveća na sjevernom Jadranu. Dnevni plimni val nastupa gotovo istodobno u cijelom Jadranu, a amplituda mu je najveća na njegovu sjevernom dijelu (18 cm). Osim morskih mijena, na podizanje i spuštanje razine mora utječu atmosferske prilike.

Duboka ciklona, primjerice, diže razinu mora čak i do metra, što uzrokuje poplavljivanje Venecije i njezine lagune. Nakon prolaska ciklone, kada se naglo mijenjaju tlak i vjetar, često se u moru pojavljuju seši, zvani još i bibavica, štiga, šćiga. To su stojni valovi koji se očituju u oscilacijama razina vode zatvorenih mora i uvala te u periodičnim promjenama strujanja. Mogu zahvatiti cijeli Jadran (s razdobljem oko 21 sat) i pojedine manje bazene, npr. Kaštelanski zaljev (razdoblja 60 minuta) ili Bakarski zaljev (razdoblja 20 – 24 minute).

Pod utjecajem mijena nastaju i struje (kurenti) nevezane uz sveopću cirkulaciju Jadranskog mora, najviše u kanalima. Njihove su brzine uglavnom malene. Ostavimo li na nekim mjestima nevezan čamac, struja će ga odnijeti. Kod Pašmana morska struja mijenja smjer svakih 6 sati, stalno odnoseći nečistoće, a donoseći čistu vodu, pa je ovo more među najčišćim dijelovima na Jadranu.

I vjetrovi mogu stvoriti struje, posebice zimi, pod utjecajem bure i juga, a njihove brzine mogu biti značajne.

Valovi se javljaju uglavnom kao posljedica vjetra, pa ovise o tome koji vjetar puše. Njihova jačina ovisi o obliku obale i njezinoj izloženosti. S prosječnim visinama između 0,5 i 1,5 metara, valovi na Jadranu ne mogu se usporediti s tropskim, na kojima možemo “jahati” na daskama. Najviši zabilježeni val na

Hr VAT Sk i J A D r A n

205

206

VO D EN A B L AG A HR VAT SK E

Jadranu bio je visine od 10,8 metara, za dugotrajnoga olujnog juga. Tijekom nevremena mogu biti vrlo jaki, ugrožavati brodice i objekte uz obalu. Najčešće površinske valove na Jadranu uzrokuju bura i jugo zimi te sjeverozapadni vjetar ljeti. Jugo u pravilu stvara mnogo veće valove, dok bura, iako veće brzine vjetra, stvara niže, zapjenjene valove. Valovi miješaju površinski sloj vode s dubljim, a znamo iz iskustva da se nakon ljetne bure rashladi more unatoč tomu što je sjalo sunce, a temperatura zraka nije mnogo pala.

Poznato je da je Jadransko more slano, a budući da se nalazi u relativno suhom području s mnogo sunca i malo dotoka slatke vode rijekama, poprilično je slano u odnosu na svjetska mora.

Slanost u površinskom sloju prosječno iznosi 38,30 ‰, a nešto je manja na sjeveru zbog pritjecanja velikih talijanskih rijeka koje razrjeđuju more.

Jadran je umjereno toplo more u čijim najvećim dubinama temperatura ne pada ispod 10 – 12 °C. Ljeti, na radost kupača, temperatura površine mora dosegne i više od 25 °C, no zimi se, zbog izloženosti hladnom zraku, ohladi i do jedva 7 °C. Sezonski se javlja zanimljiv fenomen koji se zove termoklina. To je granica između dvaju slojeva kod kojih se temperatura naglo spušta (ili podiže). Roneći, možemo to i osobno doživjeti. Kako temperatura utječe i na gustoću vode, tako su i dva stupca različite gustoće pa se gotovo i ne miješaju. Termoklina nastaje zbog zagrijavanja površinskog sloja vode. U proljeće se sa sve jačim zagrijavanjem formira sezonska termoklina, koja zahvaća dubine između 10 i 20 metara. Tijekom ljeta termoklina postaje izraženijom, uz temperature pri površini između 22 i 26 °C. Ljeti prvu termoklinu zapažamo na dubinama između 3 i 5 metara, iduću na oko 12 metara, a sljedeću na 18 metara, dok su na dubini većoj od 30 metara temperature uglavnom konstantne tijekom cijele godine Ujesen se more opet počinje hladiti, pa termoklina slabi te se produbljuje do dubine od oko 100 metara. Zimi ona iščezava te dolazi do miješanja slojeva mora.

Modra boja Jadrana i njegovo, kako se često čuje, kristalno čisto more sa slikovitom obalom neodoljiv su mamac za mnoge.

Glavni su razlog toj prozirnosti malen broj rijeka koje bi je zamutile i krška obala s malo tla. Prozirnost mora raste od sjevera (oko 20 metara) − gdje je najpliće, najviše urbanizirano i gdje se ulijeva rijeka Po − prema jugu (i više od 55 metara). Zbog utjecaja kopna veća je na otvorenome moru. Morska voda ima različite tonove modre boje, ovisno o podlozi. Pješčano i šljunčano dno daju divnu, gotovo tirkiznu boju.

↖ Veličanstvena raznolikost jadranske obale

Hr VAT Sk i J A D r A n

207

▼

amenita obala K jadranskog otoka

Jadranska obala i dno Jadransko je more nastalo geološkim silama koje su oblikovale ovaj dio Sredozemlja. To je morski bazen, okružen gorjem – Alpama na sjeveru, Apeninima na zapadu i Dinaridima na istoku. Rezultat je tektonskih aktivnosti, moćnih sila iz dubine Zemlje koje su dovele do rasjedanja i boranja ploča. Podmorje Jadrana izgrađeno je od stijena kontinentalne kore,

dok većina mora i oceana leži na oceanskoj kori.

Cijelo je područje ostatak negdašnjeg oceana Tetisa, smještenog u tadašnjemu tropskom području. Afrička se ploča, međutim, snažno gurala na sjever i smanjivala Tetis, čiji je ostatak današnje Sredozemno more.

Nabijanjem Afričke na Euroazijsku ploču izdigle su se Alpe i Dinaridi. Nakupljanje goleme stijenske mase u planinskim lancima dovodi do povećanja opterećenja u kori i litosferi koja postupno tone u tom dijelu, pa nastaje jadranski bazen ispunjen morem. Promjene u Jadranskome moru traju i danas, pa tako, počevši od kraja pleistocena (oko 8000 g. pr. Kr.), polagano ponire istočna obala, koja je pretežno kamenita, dok se zapadna obala, plitka i pretežno pokrivena pjeskovitim sedimentima, polagano izdiže iz mora.

↑ Valunski zaljev na Cresu (gore); strme obale na Krku (dolje) Istočna je obala krška, za razliku od zapadne, koja je niža i pješčano-muljevita. Naša je obala očito drukčijeg postanka od talijanske jer nastala je od jadranske karbonatne platforme, tj. vapnenaca. To je bilo veliko područje u tropskome moru u kojem su se nakupljale ljušturice morskih organizama. Milijunima godina taložile su se na dnu, a tlak mora i vlastita težina pritiskala ih je u kompaktnu stijenu. Udarom Afričke ploče o Euroazijsku velik je dio te platforme izdignut u Dinaride, no dio je ostao pod morem Rub platforme ide otprilike linijom koja spaja pučinske otoke.

Nekoć je to bilo i velikim dijelom kopno, posebice tijekom

210

VO D EN A B L AG A HR VAT SK E

↑ Ravna obala na Brijunima ledenih doba, kada su ledenjaci “zarobili” vodu i spustili razinu svjetskih mora. U Jadranu je razina bila stotinjak metara niža, pa je gotovo cijeli sjeverni Jadran bio suh. Mnogi su otoci bili spojeni s kopnom, a rijeke su svojim kanjonima tekle mnogo dalje nego danas. Da su otoci dio Dinarida, dakle Velebita, Biokova i ostalih krških planina (i cijelog kopna s poljima itd.), vidimo po tipičnome dinarskom pružanju otoka u smjeru sjeverozapad-jugoistok. U to su doba današnji otoci bili planine i brda, a sadašnji kanali njihove udoline, polja i zaravni.

Upravo karbonatnim stijenama dugujemo reljefnu razvedenost naše obale – bogatstvo otoka, poluotoka, zaljeva, kanala ...

→ Večer na Pelješcu Otoka, otočića, hridi i grebeni više je od 1200, pa je prema tome naša obala među najrazvedenijim u Europi i svijetu. Najveći su otoci Cres (405,78 km²), Krk (405,78 km²) i Brač (394,57 km²). U Hrvatskoj možemo ugrubo podijeliti nekoliko otočnih skupina.

Dok su uz Istru veći samo Brijuni, između Učke i Velebita, odnosno na Kvarneru nekoliko je velikih otoka, već spomenuti Krk i Cres te Lošinj, manjih kao što su Unije, Ilovik, Susak, Vele i Male Srakane te još dvadesetak manjih i nenaseljenih otoka. Između Cresa i Krka otok je Plavnik. Podno Velebita ogoljeni su i buri izloženi otoci Goli otok, Sv. Grgur i Prvić. Još je južnije Rab, također na udaru bure i soli, ali i sa zelenijom pučinskom stranom otoka

i pješčanim poluotokom Loparom. Granica prema Dalmaciji jest Pag, gotovo Mjesečeve površine izložene Velebitu. Ovdje počinje zadarsko-šibenski arhipelag, najrazvedeniji dio obale s mnogo velikih, srednjih i malih otoka. Od Ista, Oliba, Premude i Silbe na sjeverozapadu do Zlarina, Krapnja i Žirja na jugoistoku.

To su često vrlo izduženi otoci, poput Dugog otoka i Pašmana.

Kruna su arhipelaga Kornati, ujedno i najgušća otočna skupina na Sredozemlju s oko 150 otoka, otočića i hridi, posijani u modrini mora na površini od 300 km2. Posebice su poznati po svojoj ogoljenosti, rezultatu vjekovnog brsta koza i ovaca. Brač, Hvar, Šolta i Vis pripadaju skupini velikih otoka srednje Dalmacije, dok

Hr VAT Sk i J A D r A n

211

â–ź

oÄ?varna M obala u Istri

su manji otočići razmjerno rjeđi. Tipičnog su geološkog sastava kao i okolno kopno. Južna Dalmacija počinje Korčulom, Lastovom i Mljetom, a prirodno se nadovezuje skupina manjih Elafitskih otoka − Šipan, Lopud i Koločep − vrlo blizu kopna.

Istra i Pelješac dva su najveća poluotoka. Neki su poluotoci u Dalmaciji ipak nastali naknadno, od prvotnih priobalnih otoka iz prapovijesti i antike, čiji je plovni razdvojni kanal umjetno zatrpan, pa su od srednjeg vijeka spojeni s kopnom. Tako je, primjerice, zasipan kanal koji je Primošten dijelio od kopna.

Drugdje su upravo radi plovidbe odvojeni neki otoci, primjerice Cres i Lošinj.

Iznimke u prevladavajućemu krškom reljefu pučinski su otoci Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog postanka. Nastali su za uzdizanja Dinarida, kada su tektonske sile omogućile magmatsku aktivnost. Ti su ugasli vulkani ugrubo zadržali negdašnji stožasti izgled. No, osim njih, morsko dno skriva još ostataka burne geološke prošlosti. Na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana − između otoka Jabuke, Komiže na Visu te otoka Palagruže i talijanskog otoka Pianose − s morskog se dna izdiže još desetak podvodnih vulkana, a neki se čak dijelom mogu vidjeti iz zrakoplova. Oni najplići vide se i s broda, npr. sjeverna pličina kod Jabuke i vulkanska pličina Seget uz vapnenački otočić Barjak kod Komiže.

Oba podmorska vulkana strše tek na desetak metara ispod mora, pa su to viškim ribarima dobro poznati brakovi, na ovom području najbogatije ribolovne postaje Još je jedna iznimka pjeskoviti otok Susak, malen izolirani otok u sjevernom Jadranu, nastao taloženjem žućkastog praha lesa (prapora) na postojeću vapnenačku podlogu. Les je vrsta sedimenta koji su nataložile rijeke za toplih razdoblja, a tijekom glacijala nadaleko su ih raširili vjetrovi. Les na Susku došao je ponajprije iz rijeke Po. Iako les u Hrvatskoj nije neuobičajen (npr.

Istra, Slavonija), na otoku Susku debljine je i do 90 metara, što je znatno više od količine na drugim mjestima. Na Jadranu ga još nalazimo, primjerice, na Krku, Srakanama, Unijama, Lošinju, Hvaru i Mljetu (poznata pješčana plaža Saplunara).

Velike pješčane odsječke obala nalazimo i drugdje, ali one su drukčijeg postanka. Najčešće su to flišne doline ili njihovi ostaci nakon podizanja razine mora. Posebice su česte u sjeverozapadnoj Dalmaciji kod Zadra, pružaju se od Vranskog jezera preko Ravnih kotara do Paga. Ovdje tako nalazimo prostrane plitke i dijelom potopljene uvale s prudovima: Ljubač i Plemići na kopnu, Dinjiška i Vlašići na Pagu, Velo i Malo blato na Pagu, ninska i paška solana, ušća Zrmanje i Karišnice te gotovo zatvoreno Karinsko i Novigradsko more. Ušća rijeka donosila su sediment – važne naslage pijeska i mulja koji se nadograđivao na geološkoj podlozi od fliša. Fliš su sedimentne stijene u kojima se najčešće

↑ Plominski zaljev (gore); niska obala na Hvaru i brdoviti Brač u pozadini (dolje)

smjenjuju lapori, pješčenjaci, glineni škriljavci i vapnenci. Nastale su taloženjem klastičnih naslaga u dubokim morskim koritima i jarcima, djelovanjem turbiditnih struja koje prate snažno djelovanje tektonike. Drugim riječima, to su podmorski odroni koju su zatrpavali golema područja najveće dubine. Ti su talozi u Jadranskome moru najčešće nastajali davno, prije tridesetak milijuna godina i više.

Poluotok Lopar na Rabu posebno je zanimljiv turistima zbog predivnih plaža, a jednu od njih ne zovu uzalud Rajskom plažom.

Cijeli je krajolik građen od lapora i pješčenjaka, lako mrvljive stijene. Erozivna je ruka prirode uz pomoć vjetra i vode izrezbarila neke od najljepših reljefnih oblika. Niska unutrašnjost splet je

Hr VAT Sk i J A D r A n

213

▼

Otok Šćedro južno od Hvara

brda i bujičnih jaruga, dok obala zbog niza morskih uvala i rtova izgleda poput ispruženih prstiju na ruci otoka Raba. Sile prirode stalno mijenjaju ovaj krajolik i stvaraju neobične oblike, kao što su zemljane piramide, kule i stupovi. Dio su obala strmci, a uz obalu ima i flišnih otočića, što je, slično obali rapskog poluotoka Gonara, jedinstvena pojava na ovom dijelu Jadrana. Sakarun ili Saharun, kako se još naziva, velika je uvala na Dugom otoku s pješčanim dnom i plažom. Pijesak donose i rijeke; Neretva gura svoje muljevito-pješčane naslage prema Pelješcu, a isto čini i Cetina kod Omiša, u kojem je poznato kupalište. Šljunčane su uvale, pravi mali biseri naše obale, prilično rijetke i malenih površina. Kupači ih iznimno cijene zbog ravnog i blagog terena bez oštrine krša, lijepog prilaza i boje mora, gdje modrinu Jadrana u tirkiz pretvara bijelo dno. Najčešće ih nalazimo u manjim, otvorenijim uvalama s jačim valovima i strujanjima.

Najčešće je riječ o kopnenome materijalu što su ga nanijele bujice

ili je jednostavno kotrljanjem dospio u podnožje, odnosno na obalu. Valovi, struje i morske mijene u tisućljetnim ih ciklusima vraćaju na obalu, a još važnije, zaobljavaju ih na radost bosonogih kupača. Posebice je Makarska rivijera poznata po šljunčanim plažama, zahvaljujući Biokovu s kojeg su snažne povremene bujice prenosile materijal do mora. I naša poznata plaža Zlatni rat na Braču nastala je zahvaljujući obližnjoj Vidovoj gori kao izvoru stijena iz koje su nastale slavne oblutice. Otok Cres poznat je po svojim skrivenim uvalama i plažama. Podno mjesta Orleca, u sjeni strmaca koje nadlijeću bjeloglavi supovi koji se tu i gnijezde, nalazi se prekrasna uvala Mali bok sa šljunčanom plažom uz predivno kristalno čisto more. Slično je u Orebiću na Pelješcu ili kod Baške na Krku, u kojoj je uz ušće bujičnog potoka nastala lijepa šljunčana plaža. Sličnih primjera nalazimo duž naše obale.

Muljevite obale nalazimo ponegdje uz ušća rijeka koje nanose sediment, unutar dubokih uvala i laguna ili uz izvore slatke vode.

Osim uz spomenuta ušća rijeka, od kojih je najveća delta Neretve, najviše ih ima u Zadarskoj županiji (posebice na Pagu, oko Nina te uvale Plemići), u kojoj su fliš i pijesak omogućili nastanak mulja, a tu je i močvara Palud kod Rovinja itd. U takva staništa pripadaju i solane, nastale na prvotno muljevitim područjima, ali i dalje su zadržale mnoge prirodne funkcije.

Unatoč raznolikosti, svega 5 % hrvatske obale prekrivaju obalni muljevi, pijesci i šljunci, dok najveći dio zauzima stjenoviti krš.

Morsko dno odražava obalu, ali zbog stalne akumulacije sedimenta, na većim dubinama postaje jednoličnijim. Najveća područja otvorenoga srednjeg i južnog Jadrana prekrivaju muljeviti sedimenti, dok u sjevernom Jadranu prevladavaju pijesak, ostaci ljuštura s većom ili manjom primjesom mulja.

Svejedno, jadransko je podmorje iznimno zanimljivo uz kamenitu obalu, posebice na podvodnim strmcima uz jače struje.

Kamenito se dno nalazi i oko otoka i otočića otvorenog mora te

na osamljenim brakovima. Ugrubo, na obalno kamenito dno nastavljaju se različiti tipovi obalnih pijesaka i ljuštura, zatim slijedi područje obalnih muljevitih dna, pa pješčano-ljušturnih dna otvorenijeg Jadrana i, konačno, muljevita dna otvorenog Jadrana Rijeka Po postupno je zatrpavala sjeverni Jadran sedimentom koji je donosila s Alpa. Time je još više smanjivala ionako plitko more. Stoga je sediment u sjevernom Jadranu pretežno mulj, a sadržava i bogata nalazišta ugljikovodika – nafte i plina. More je iz tog razloga najpliće u Istri, gdje dubina ne prelazi 50 metara.

Od Pule se morsko dno blago spušta te čini dugu i usku dolinu koja se od Žirja pruža prema Italiji, prema Jabučkoj kotlini, najveće dubine oko 240 metara. Od nje se morsko dno podiže do Palagruškoga praga, na kojem je najveća dubina 130 metara.

Prema jugu dno se strmo spušta prema Južnojadranskoj kotlini, u kojoj je izmjerena najdublja točka u Jadranu (1233 metra).

Biološka raznolikost Jadrana Svi koji smo imalo zaronili u more, ostali smo začuđeni velikom raznolikošću živog svijeta – ježince na koje ne smijemo stati, morske zvijezde, alge, ribe … a većina i ne zna imena svim tim organizmima. More je izvor života, nastanjuje ga mnoštvo vrsta, a tako je i u Jadranu. Životni uvjeti u moru ovise o više faktora, a najvažniji su dubina, o kojoj ovisi osvijetljenost, tip morskog dna, valovi, struje itd. Morska je voda medij koji je jednoličniji u odnosu na kopno. Za razliku od kopnenih voda, more je kolijevka života, pa je raznolikost vrsta golema. Tko je god zaronio u moru, ostao je opčinjen bojama i oblicima. Čak i ribe koje su u rijekama gotovo uvijek jednolične, najčešće srebrnkaste, u moru su ukrašene duginim bojama. Valja samo pogledati vladiku arbanašku …

U moru je zastupljeno 28 koljena, najviše sistematske kategorije svih živih bića, odnosno tipova živih bića. Od toga, 15 koljena isključivo su morski organizmi. Neki su od njih bodljikaši, rebraši, žiroglavci ili zvjezdani.

Jadransko more većinu svojih karakteristika dijeli sa Sredozemnim morem. Odlikuje ga umjerena produktivnost organske tvari, odnosno fotosintetska aktivnost algi (i manje morskih cvjetnica) koja je temelj svim ostalim organizmima.

Razlog je tomu mala količina hranjivih soli u vodi, posebice fosfora i dušika. Ta produktivnost nije ista u svim dijelovima Jadrana, rastući od juga prema sjeveru te od otvorenog mora prema obali. Sjeverni se Jadran, zbog različitih specifičnih utjecaja, smatra jednim od najproduktivnijih područja u Sredozemnome moru. Općenito je biološka proizvodnja organske tvari najmanja u dubokim i prozirnim dijelovima južnog i većeg dijela srednjeg Jadrana u koji dopire voda sa Sredozemlja. Sjeverozapadni dio Jadrana, koji zauzima približno četvrtinu površine Jadrana, već je bogatiji hranjivim solima koje u more dospijevaju sjevernojadranskim rijekama

216

VO D EN A B L AG A HR VAT SK E

â–ź

S ipa se skriva na dnu.

â–ź

Ĺ karpina se skriva na podmorskom strmcu.

spoja vodika i kisika do jednako tako jedinstvene prirodne i kulturno-povijesne baštine uz hrvatske vode.

Dopustite nam da vas povedemo do neistraženih podzemnih vodotoka, zaglušujućih slapova, žuborećih gornjih i spokojnih donjih tokova naših najpoznatijih rijeka, čarobnih jezera, tajanstvenih kanjona i sutjeski …

Zaronite s nama u nepregledno jadransko plavetnilo i istražite čudesne oblike života na dnu mora. Mnogi složeni hidrogeološki i geomorfološki fenomeni objašnjeni su rječnikom koji je svima razumljiv.

Knjiga je podijeljena na nekoliko većih cjelina. Počinje općenitim uvodom o vodi kao najvažnijoj tvari na našem planetu te prikazuje njezino dinamično kruženje od oblaka do mora. Obrađuje naše podzemlje, još nepoznato, ali vrlo vrijedno stanište brojnih endema poput čovječje ribice. Potom su predstavljene tekućice, posebice naše rijeke koje su među najočuvanijima i najraznolikijima u Europi. Slijede stajaćice, ponajviše močvarna područja te umjetna jezera. Opisan je i plavi Jadran, naša turistička perjanica, prije svega njegove prirodne vrijednosti. Važan je dio knjige odnos čovjeka i vode. Opisan je od samih početaka − od izvora hrane, odnosno ribarenja u rijekama, jezerima i morima, korištenja energije vode za pokretanje mlinica, plovidbu čamcima i skelama − pa sve do velikih hidroenergetskih objekata koji su stubokom promijenili prirodne tekućice. Takve i slične ljudske intervencije dovele su do velike ugroženosti voda, kojom se bavi posljednja velika cjelina.

Novi naslov Gorana Šafareka, priznatoga hrvatskog biologa, istraživača, fotografa i snimatelja, vješto isprepleće zanimljive tekstove te više od 400 veličanstvenih zemaljskih, zračnih i podvodnih fotografija otkrivajući nam duboko skrivene dragulje u nepresušnoj škrinji s vodenim blagom Hrvatske.

w w w.moz aik- k njiga. hr

297,00 kn ISBN 978-953-14-2348-9

GORAN ŠAFAREK

Pred vama je knjiga koja donosi sveobuhvatan pristup vodi u Hrvatskoj − od jedinstvenoga kemijskog

Vodena blaga Hrvatske

G O R A N

Š A F A R E K

a g a l b a n e Vod e k s t a Hrv