Julia Quinn - Vojvoda i ja by Mozaik knjiga

Roman iz serije o obitelji Bridgerton

Julia

Quinn vojvoda i ja

“Osvježavajuće i vrlo zarazno!” lisa kleypas

Julia Quinn VOJVODA I JA

Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, siječanj 2015.

ISBN 978-953-14-1705-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 893424. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julia Quinn

Vojvoda i ja S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK

PROLOG

ođenje Simona Arthura Henryja Fitzranulpha Basseta, grofa od Clyvedona, dočekano je s velikim slavljem. Crkvena su zvona satima zvonila, šampanjac je tekao u potocima po golemom dvorcu koji će novorođenče zvati svojim domom, a cijelo je selo Clyvedon prekinulo sa svojim svakodnevnim poslom kako bi sudjelovalo u blagdanu i slavlju koje je proglasio otac mladoga grofa. “Ovo”, rekao je pekar kovaču, “nije obična beba.” Bilo je to zato što Simon Arthur Henry Fitzranulph Basset neće provesti život kao grof od Clyvedona, to je bila tek počasna titula. Simon Arthur Henry Fitzranulph Basset, grof od Clyvedona – beba koja je posjedovala više imena nego što je potrebno bilo kojoj bebi – bio je nasljednik jednog od najstarijih i najbogatijih engleskih vojvodstava. A njegov otac, deveti vojvoda od Hasting sa, čekao je ovaj trenutak godinama. Dok je stajao u predvorju ispred vrata sobe u kojoj je rodila njegova žena, držeći dijete koje je urlalo, vojvodino je srce pucalo od ponosa. Već je prije nekoliko godina prevalio četrdesetu, a svih je tih godina gledao kako njegovi kolege – vojvode i grofovi – dobivaju nasljednika za nasljednikom. Doduše, neki su od njih morali otrpjeti nekoliko kćeri prije nego što su postali očevima dragocjenog sina, ali na kraju, svi su se oni pobrinuli da im se loza nastavi, da njihova krv kola i u sljedećem naraštaju engleske elite. Ali to nije bio slučaj s vojvodom od Hastingsa. Iako mu je žena uspjela začeti pet puta u petnaest godina braka, samo je dvaput iznijela do punog termina, a oba su djeteta bila mrtvorođenčad. 7

Julia Quinn

Nakon pete trudnoće, koja je završila krvavim spontanim pobačajem u petom mjesecu, više je kirurga i liječnika upozorilo Njihove milosti da nikako ne smiju pokušati začeti novo dijete. Vojvotkinjin je život bio ugrožen. Ona je bila prekrhka, preslaba i možda, rekoše to obzirno, prestara. Vojvoda se jednostavno morao pomiriti s činjenicom da će vojvodstvo prijeći na nekog tko nije član obitelji Basset. A vojvotkinja je, Bog je blagoslovio, znala svoju ulogu u životu, i nakon šestomjesečnog oporavka, otvorila je vrata koja su spajala njihove spavaće sobe i vojvoda je ponovno krenuo u potragu za sinom. Pet mjeseci kasnije vojvotkinja je obavijestila vojvodu da je zanijela. Vojvodin trenutni ushit ublažen je snažnom odlučnošću da ništa – baš ništa – neće uzrokovati neuspjeh ove trudnoće. Vojvotkinja je natjerana na ležanje u krevetu čim je otkrila izostanak mjesečnice. Liječnik ju je svakodnevno posjećivao, a na polovici trudnoće, vojvoda je pronašao najuglednijeg londonskog liječnika i platio mu čitavo bogatstvo da privremeno zatvori ordinaciju i preseli se u dvorac Clyvedon. Ovoga puta vojvoda nije ništa prepuštao slučaju. Dobit će on sina, a vojvodstvo će ostati u rukama Basseta. Vojvotkinja je osjetila bolove mjesec dana prije termina pa su joj pod kukove ugurali jastuke. Gravitacija bi mogla pomoći zadržati dijete unutra, objasnio je dr. Stubbs. Vojvoda je to smatrao valjanim argumentom pa je, čim se liječnik te večeri povukao u svoju sobu, ugurao još jedan jastuk pod svoju suprugu, podižući je time za dvadeset stupnjeva. Tako je ostala ležati čitav mjesec. A zatim je, konačno, stigao trenutak istine. Cijelo se kućanstvo molilo za vojvodu koji je tako silno želio nasljednika, a nekolicina ih se sjetila moliti i za vojvotkinju, koja je smršavjela i postala jako krhka unatoč naraslom trbuhu koji joj je se zaokružio i proširio. 8

Vojvoda i ja

Nastojali su ne nadati se previše – na kraju krajeva, vojvotkinja je već rodila i pokopala dva djeteta. A čak i u slučaju da uspije donijeti zdravo dijete na svijet, ono bi, naime, moglo biti djevojčica. Kako su vojvotkinjini krikovi postajali sve glasniji i učestaliji, vojvoda se malo pomalo ugurao u njezinu sobu, zanemarujući prosvjede liječnika, primalje i sobarice Njezine milosti. Krvi je bilo do koljena, ali je vojvoda čvrsto odlučio da će biti prisutan kad se otkrije spol djeteta. Pojavila se glavica, zatim ramena. Svi se nagnuše naprijed kako bi gledali dok se vojvotkinja napinjala i tiskala, a zatim… A zatim vojvoda otkrije da stvarno ima Boga i da se On još uvijek blagonaklono smješka Bassetovima. Dao je primalji samo jednu minutu da očisti bebu, a zatim uzeo malog dječaka u naručje i umarširao s njim u veliku dvoranu da se pohvali njime. “Dobio sam sina!” grmio je. “Savršenog malog sina!” I dok je služinčad klicala i plakala od olakšanja, vojvoda je pogledao sićušnog grofa i rekao: “Savršen si. Ti si pravi Basset. Ti si moj.” Vojvoda je želio dječaka iznijeti van da dokaže svima da je konačno postao ocem zdravog muškog djeteta, ali bio je rani travanj i zrak je bio studen pa je dopustio primalji vratiti dijete majci. Vojvoda potom zajaše jednog od svojih čuvenih konja i odjaše slaviti, bučno dijeleći svoju sreću sa svima koji su ga željeli slušati. U međuvremenu, vojvotkinja, koja je od poroda neprestano krvarila, polako utone u nesvjesticu, i na kraju joj se život sasvim ugasi. Vojvoda je oplakivao svoju ženu. Doista jest. Nije ju bio volio, naravno, ni ona nije voljela njega, ali bili su prijatelji na neki neobičan, suzdržani način. Vojvoda nije od braka očekivao ništa više od sina i nasljednika, i u tom pogledu njegova se supruga 9

Julia Quinn

dokazala uzornom. Dogovorio je da se svakog tjedna svježe cvijeće polaže uz njezin spomenik, bez obzira na godišnje doba, a njezin je portret premješten iz salona u predvorje, na počasni položaj iznad stuba. A zatim se vojvoda bacio na posao odgajanja svog sina. Naravno, prve godine nije bilo mnogo posla. Beba je bila premlada za lekcije o upravljanju imanjem i odgovornosti pa je vojvoda ostavio Simona dadilji i otišao u London gdje je vodio život kakav je vodio prije no što je blagoslovljen očinstvom, osim što je natjerao svakog – čak i kralja – da pogleda minijaturu svoga sina koju je dao naslikati odmah po njegovom rođenju. Vojvoda je povremeno posjećivao Clyvedon, a zauvijek se vratio na Simonov drugi rođendan, spreman preuzeti naobrazbu mladića u svoje ruke. Kupljen je poni, mala puška je izabrana za buduće odlaske u lov na lisice, tutori su odabrani za svaki predmet poznat čovječanstvu. “On je premlad za sve to!” uzviknula je gospođa Hopkins, dadilja mladog grofa. “Besmislica”, odgovori Hastings s visoka. “Jasno je da ne očekujem da u najskorije vrijeme svlada sve to gradivo, ali nikad nije prerano započeti vojvodinu naobrazbu. “On nije vojvoda”, procijedi dadilja. “Bit će.” Hastings joj okrene leđa i čučne kraj svog sina koji je na podu gradio nesimetrični dvorac od kocaka. Vojvode nije bilo u Clyvedonu nekoliko mjeseci pa je bio zadovoljan Simonovim rastom. Bio je to čvrst, zdravi dječačić, sa sjajnom smeđom kosom i bistrim plavim očima. “Sine, što ti to gradiš?” Simon se nasmiješi i pokaže. Hastings pogleda dadilju Hopkins. “Zar on ne govori?” Ona odmahne glavom. “Još ne, Vaša milosti.” 10

Vojvoda i ja

Vojvoda se namršti. “Ima dvije godine. Zar ne bi trebao govoriti?” “Neka djeca kasnije progovore, Vaša milosti. Očito je da je bistar dječak.” “Naravno da je bistar. On je Basset.” Dadilja kimne. Uvijek bi kimala kad bi se vojvoda raspričao o nadmoćnosti loze Basseta. “Možda”, nagađala je, “još nema što reći.” Vojvoda nije djelovao uvjeren u to što mu dadilja govori, ali pruži Simonu kositrenog vojnika, potapša ga po glavi i ode vježbati novu kobilu koju je kupio od lorda Wortha. Međutim, dvije godine kasnije nije više djelovao tako bezbrižno. “Zašto on ne govori?” zagrmi. “Ne znam”, odgovori dadilja, kršeći ruke. “Što ste mu učinili?” “Ništa mu nisam učinila!” “Da radite svoj posao kako valja, on…”, vojvoda ljutito uperi prst u Simonovu smjeru, “… bi govorio.” Simon, koji je vježbao čitanje za sićušnim radnim stolom, sa zanimanjem je promatrao njihov razgovor. “Četiri su mu godine, za Boga miloga”, grmio je. “Trebao bi znati govoriti.” “Zna pisati”, brzo reče dadilja. “Odgojila sam petero djece i nijedno nije tako brzo savladalo slova kao mladi gospodin Simon.” “Koja mu korist od toga ako ne zna govoriti.” Hastings se okrene prema Simonu, strijeljajući ga pogledom. “Reci mi nešto, vrag te odnio!” Simon se snuždi, a donja mu usna zadrhti. “Vaša milosti!” poviče dadilja. “Plašite dijete.” Hastings se naglo okrene. “Možda ga treba preplašiti. Možda mu treba malo stege. Možda bi mu kuhača pomogla da napokon progovori.” 11

Julia Quinn

Vojvoda zgrabi srebrnu četku kojom je dadilja češljala Simona i krene prema svom sinu. “Ja ću te natjerati da progovoriš, ti glupi mali…” “Ne!” Dadilji zastane dah. Vojvoda ispusti četku. Bio je to prvi put da su čuli Simonov glas. “Što si rekao?” šapne vojvoda dok su mu suze navirale na oči. Simon stisne šake, isturi bradicu i reče: “Nemoj me t-t-t-t-tt-t-t…” Vojvoda problijedi. “Što on to govori?” Simon ponovno pokuša izgovoriti rečenicu. “N-n-n-n-n-nn-n-n…” “Bože moj”, zastenje užasnuto vojvoda. “On je idiot.” “On nije idiot!” zavapi dadilja, obgrlivši dječaka rukama. “N-n-n-n-n-n-ne moj m-m-m-m-m-m-m-me…” Simon duboko uzdahne “…t-t-t-t-t-t-ući.” Hastings sklizne na klupu kraj prozora i prekrije lice rukama. “Čime li sam ovo zaslužio? Što sam skrivio…” “Trebali biste pohvaliti dječaka!” prekori ga dadilja Hopkins. “Četiri godine čekate da progovori, i…” “I on je idiot!” urlao je Hastings. “Prokleti, usrani mali idiot!” Simon počne plakati. “Hastings će pripasti maloumniku”, jecao je vojvoda. “Toliko sam se godina molio za nasljednika… I sad je sve uništeno. Trebao sam pustiti da titula ode mom bratiću.” Okrene leđa sinu koji je šmrcao i brisao oči, pokušavajući biti snažan za svoga oca. “Ne mogu ga ni gledati”, zavapi. “Ne mogu podnijeti pogled na njega.” I rekavši to, vojvoda izađe iz sobe. Dadilja Hopkins privije dječaka uza se. “Ti nisi idiot”, odlučno mu šapne. “Ti si najpametniji dečko kojeg poznajem. I ako netko može naučiti pravilno govoriti, sigurna sam da si to ti.” 12

Vojvoda i ja

Simon se prepusti njezinom toplom zagrljaju i zaplače. “Pokazat ćemo mi njemu”, zavjetovala se dadilja. “Natjerat ću ga da porekne to što je rekao, pa bilo mi to zadnje u životu.” Dadilja Hopkins dokazala je da je ozbiljno mislila. Dok se vojvoda od Hastingsa preselio u London i pokušavao se praviti da nema sina, ona je provela svaki trenutak sa Simonom, izgovarajući riječi i slogove, silno ga hvaleći kad bi nešto točno izgovorio i hrabreći ga kad bi pogriješio. Napredak je bio spor, ali Simonov se govor poboljšao. Kad je navršio šest godina, “n-n-n-n-n-n-n-emoj” se pretvorilo u “n-nn-emoj”, a kad je navršio osam, bio je u stanju izgovoriti čitave rečenice bez zastajkivanja. Još uvijek bi imao problema kad bi se uzrujao, i dadilja ga je često morala podsjećati da mora ostati smiren i pribran želi li izgovoriti riječi u jednom komadu. Ali Simon je bio odlučan, i bio je pametan, i što je možda najvažnije, bio je vraški tvrdoglav. Naučio je udahnuti zrak prije svake rečenice i promisliti o svakoj riječi prije nego što ju pokuša izgovoriti. Proučavao je osjećaj u ustima kad govori ispravno i pokušao analizirati što je pošlo po zlu kad mu to ne bi uspjelo. I konačno, jednom, kad mu je bilo jedanaest godina, okrenuo se prema dadilji Hopkins, zastao da pribere misli i rekao: “Mislim da je vrijeme za posjet mome ocu.” Dadilja mu uputi oštar pogled. Vojvoda sedam godina nije vidio dječaka. Nije odgovorio ni na jedno pismo koje mu je Simon poslao. A poslao mu ih je skoro stotinu. “Jesi li siguran?” upita ga. Simon kimne. “Onda dobro. Naručit ću kočiju. Sutra krećemo u London.” Put je trajao dan i pol i bilo je kasno popodne kad se njihova kočija zaustavila ispred gradske rezidencije obitelji Basset. Simon je u čudu promatrao užurbane londonske ulice dok ga je dadilja 13

Julia Quinn

Hopkins vodila uz stube. Nijedno od njih nikada nije posjetilo gradsku rezidenciju obitelji Basset, pa dadilja nije znala što učiniti kad su stigli pred vrata, osim pokucati. Vrata se širom otvore za nekoliko sekunda i oni se nađu pod nadmenim pogledom prilično impozantnog batlera. “Dostava”, podučio ih je, spremajući se zatvoriti vrata, “se obavlja kroz stražnja vrata.” “Čekajte!” reče brzo dadilja, gurnuvši stopalo u prorez vrata koja su se zatvarala. “Mi nismo sluge.” Batler prijezirno promotri njezinu opravu. “Dobro, ja jesam, ali on nije.” Uhvati Simona za ruku i povuče ga bliže vratima. “Ovo je grof od Clyvedona i bolje bi vam bilo da se odnosite prema njemu s dužnim poštovanjem.” Batler iznenađeno zine i nekoliko puta trepne prije nego što progovori: “Koliko ja znam, grof od Clyvedona je mrtav.” “Molim?” vrisne dadilja. “Zasigurno nisam!” uzvikne Simon, pravednim gnjevom jednog jedanaestogodišnjaka. Batler promotri Simona, istog trenutka shvativši da dječak izgleda kao Basset i uvede ih unutra. “Zašto ste mislili da sam m-mrtav?” upita Simon, proklevši se što je zamucnuo. Ali nije bio iznenađen zbog toga. Najčešće bi zamucnuo kad je bio ljutit. “To nemojte mene pitati”, odgovori batler. “Nego koga?” uzvrati dadilja. “Ne možete tako nešto reći dječaku njegovih godina i zatim mu ne dati objašnjenje.” Batler je neko vrijeme šutio, a zatim konačno rekao: “Njegova milost vas nije spomenula već godinama. Posljednje što sam čuo od njega bilo je da nema sina. Izgledao je vrlo tužno kad je to rekao pa ga nitko nije dalje ispitivao. Mi… to jest, sluge… pretpostavili smo da ste preminuli.” 14

Vojvoda i ja

Simon osjeti kako mu se čeljust grči, kako mu se u grlu stvara knedla. “Ne bi li on u tom slučaju žalovao?” pitala je dadilja. “Niste li o tom razmišljali? Kako ste mogli pretpostaviti da je dječak mrtav ako mu otac ne žaluje?” Batler slegne ramenima. “Njegova milost često nosi crnu boju. U žalovanju ne bi promijenio odjeću.” “Ovo je nedopustivo”, reče dadilja Hopkins. “Zahtijevam da smjesta pozovete Njegovu milost.” Simon ne reče ništa. Silno se trudio obuzdati osjećaje. Morao je to učiniti. Nije bilo šanse da bi ovako uzrujan mogao razgovarati sa svojim ocem. Batler kimne glavom. “Gore je na katu. Odmah ću ga obavijestiti o vašem dolasku.” Dadilja krene užurbano koračati amo-tamo, mrmljajući u bradu psovke, nazivajući Njegovu milost pogrdnim imenima iz svog iznenađujuće opsežnog vokabulara. Simon je ostao stajati usred prostorije, s rukama ljutito stisnutima uz tijelo, duboko dišući. Ti to možeš, ohrabrivao je sam sebe u svojoj u glavi. Ti to možeš. Dadilja se okrene prema njemu, primijeti kako pokušava obuzdati bijes i istog trenutka mu šapne: “Da, tako je.” Rekla mu je to brzo i spustivši se na koljena, uhvati ga za ruku. Znala je ona bolje od svih što će se dogoditi ako se Simon suoči s ocem prije nego što se smiri. “Duboko diši. I pazi da dobro promisliš o svojim riječima prije nego što ih izgovoriš. Ako uspiješ kontrolirati…” “Vidim da još uvijek tetošite dječaka”, začuo se strogi glas s vrata. Dadilja Hopkins se uspravi i polako se okrene. Pokušala je smisliti nešto pristojno. Pokušala je smisliti nešto što bi izgladilo ovu užasnu situaciju. Ali kad je pogledala vojvodu, u njemu je vidjela Simona i ponovno se razbjesnila. Vojvoda je možda izgledao točno kao i njegov sin, ali zasigurno mu nije bio nikakav otac. 15

Julia Quinn

“Vi, gospodine”, procijedila je “vrijedni ste prijezira.” “A vi ste, gospođo, otpušteni.” Dadilja odskoči unazad. “Nitko se ovako ne obraća vojvodi od Hastingsa”, urlao je. “Nitko!” “Čak ni kralj?” izazove ga Simon. Hastings se okrene, ne primjećujući da mu se sin obratio jasnom rečenicom. “Ti”, reče ispod glasa. Simon odsječno kimne. Uspio je izgovoriti jednu rečenicu ispravno, ali bila je to kratka rečenica i nije želio izazivati sreću. Ne sada, kad je bio ovako uzrujan. Znao je on danima razgovarati bez mucanja, ali sada… Njegov je otac tako prodorno buljio u njega da se Simon osjećao kao malo dijete. Kao mali idiot. Jezik mu odjednom postane nezgrapan i debeo. Vojvoda se okrutno osmjehne. “Što imaš reći u svoju obranu, dečko? Ha? Što imaš reći?” “Simone, sve je u redu”, šapne dadilja Hopkins prostrijelivši vojvodu ljutitim pogledom. “Nemoj dopustiti da te uzruja. Ti to možeš, dušo.” Ali nekako je ispalo da je njezin ton pun ohrabrenja još više pogoršao stvar. Simon je došao ovamo dokazati se svome ocu, a sad se njegova dadilja odnosila prema njemu kao prema bebi. “Što nije u redu?” izazivao ga je vojvoda. “Maca papala jezik?” Simonovi su se mišići tako zgrčili da se počeo tresti. Otac i sin zurili su jedan u drugoga dugo, činilo se čitavu vječnost, dok konačno vojvoda ne opsuje i zaputi se prema vratima. “Ti si moj najveći neuspjeh u životu”, prosiktao je na svog sina. “Ne znam što sam skrivio da dobijem tebe, ali neka mi Bog pomogne ako te ikada ponovno vidim.” “Vaša milosti!” reče dadilja Hopkins uvrijeđeno. “Ovako se ne razgovara s djetetom.” “Maknite mi ga s očiju”, obrecne se na nju. “Možete zadržati posao sve dok ga budete držali podalje od mene.” 16

Vojvoda i ja

“Čekaj!” Vojvoda se polako okrene začuvši Simonov glas. “Zar si nešto rekao?” razvuče. Simon tri puta duboko udahne kroz nos. Usta su mu još bila stisnuta od ljutnje. Natjerao se opustiti čeljust i protrljao jezik o nepce, pokušavajući se podsjetiti kako se ispravno govori. Konačno, baš kad se vojvoda ponovno spremao otići, Simon otvori usta i reče: “Ja sam tvoj sin.” Simon začuje kako je dadilja Hopkins odahnula, a nešto što nikada ranije nije vidio pojavilo se u očima njegova oca. Ponos. Ne previše ponosa, ali malo ga je bilo, virio je iz dubine. Bilo je to nešto što je Simonu dalo tračak nade. “Ja sam tvoj sin”, ponovi, ovaj put malo glasnije, “i ja nisam g…” Odjednom mu se grlo stisne. I Simona obuzme panika. Ti to možeš. Ti to možeš. Ali grlo mu je bilo stisnuto, jezik debeo, a otac je počeo prijezirno škiljiti prema njemu… “Ja nisam g-g-g-…” “Vrati se doma”, reče mu vojvoda tiho. “Ovdje nema mjesta za tebe.” Simon osjeti vojvodino odbijanje u svakoj kosti svoga tijela, osjeti kako mu neka čudna bol obuzima cijelo tijelo i gnječi srce. I tada, kad ga je mržnja preplavila, isijavajući mu iz očiju, on se zavjetovao. Ako ne može biti sin kakvog otac želi, bit će sušta suprotnost takvom sinu.

1. POGLAVLJE

Obitelj Bridgerton je daleko najplodnija među našim plemstvom. Takva je silna radišnost vikontice i pokojnog vikonta vrlo pohvalna, iako si ne možemo pomoći da ne primijetimo banalnost u izboru imena njihove djece. Anthony, Benedict, Colin, Daphne, Eloise, Francesca, Gregory i Hyacinth… Urednost je, naravno, korisna u svakom pogledu, ali čovjek bi pomislio da će inteligentni roditelji uspjeti držati djecu u redu bez potrebe da im nadjenu imena po abecedi. Nadalje, ugledate li vikonticu i sve njezino osmero djece u jednoj prostoriji, pomislit ćete da vidite dvostruko, ili trostruko, ili još gore. Vaša autorica nikad nije vidjela zbirku braće i sestara koji tjelesno toliko apsurdno nalikuju jedno na drugo. Iako si vaša autorica nikada nije uzela vremena proučavati njihovu boju očiju, sve osmero posjeduju sličnu tjelesnu građu i istu gustu kestenjastosmeđu kosu. Morate se sažaliti nad vikonticom što nije proizvela niti jedno dijete s modernijom bojom kose, s obzirom na to da svojim pilićima upravo traži prestižne bračne partnere. Ipak, ima prednosti kod obitelji s tako dosljednim izgledom – u njih nema sumnje da je svih osmero zakonita podrijetla. Ah, plemeniti čitatelju, Vaša bi odana autorica bila sretna kad bi tako bilo u svim velikim obiteljima. Društveni bilten lady Whistledown, 26. travnja 1813.

aaaaaaaaoooooo!” Violet Bridgerton zgužvala je novine od jedne stranice u loptu i bacila je preko otmjene dnevne sobe. 19

Julia Quinn

Njezina je kći Daphne mudro odlučila ništa ne komentirati praveći se udubljenom u vezenje. “Jesi li pročitala što je napisala?” zahtijevala je Violet. “Jesi li?” Daphne pogleda loptu od papira, koja je sada počivala ispod stolića od mahagonija. “Nisam imala priliku prije nego što si ti s njima, ovaj, završila.” “Onda pročitaj”, zapomagala je Violet, dramatično mašući rukama po zraku. “Pročitaj kako nas je ta žena ocrnila.” Daphne smireno odloži vez i posegne za papirom ispod stola. Izgladi ga na krilu i pročita odlomak o svojoj obitelji. Trepnuvši, podigne pogled. “Ovo nije tako strašno, majko. Zapravo, pravi je blagoslov u odnosu na ono što je prošlog tjedna napisala o Featheringtonima.” “Kako da ti pronađem muža dok te ta žena kleveće?” Daphne se natjera izdahnuti. Nakon skoro dvije sezone u Londonu, od samog spomena riječi muž, glava bi joj počela pucati. Željela se ona udati, iskreno je to željela, a nije se čak ni previše nadala da će se udati za osobu u koju će se silno zaljubiti. Ali zar je uistinu bilo previše nadati se mužu prema kojem će osjećati barem malo naklonosti? Dosad, četvorica su zatražila njezinu ruku, ali kad je pokušala zamisliti da će živjeti s njima do kraja života, to jednostavno nije bilo moguće. Bilo je dosta onih za koje je smatrala da bi mogli biti prihvatljivo dobri muževi, ali problem je bio u tome što niti jedan od njih nije bio zainteresiran. O da, sviđala se ona njima. Ona se svima sviđala. Svi su mislili da je duhovita i draga i bistra, i nitko od njih nije pomislio da nije privlačna, ali istovremeno, nitko nije bio očaran njezinom ljepotom, nitko nije ostao bez riječi u njezinom društvu, nitko nije dobio nadahnuće napisati pjesmu njoj u čast. Muškarce, pomislila je s gađenjem, zanimaju samo one žene koje ih užasavaju. Činilo se da nitko nema želju udvarati se nekoj 20

Vojvoda i ja

poput nje. Svi su je obožavali, ili bi barem tako rekli, s njom je bilo lako razgovarati i ona je uvijek znala kako se čovjek osjeća. Kao što je rekao jedan od onih za kojega je Daphne pomislila da bi mogao biti prilično dobar suprug: “Ti bokca, Daff, ti uopće nisi kao obične žene. Ti si tako normalna.” A to bi ona možda smatrala komplimentom da dotični nije produžio dalje u potrazi za najnovijom plavokosom ljepoticom. Daphne spusti pogled i primijeti da ju joj dlanovi stisnuti u šaku. Zatim podigne pogled i shvati da majka zuri u nju, očito čekajući da nešto prozbori. Kako je već izdahnula, nakašlje se i reče: “Sigurna sam da kolumna lady Whistledown neće ugroziti moje šanse za pronalazak muža.” “Ali Daphne, prošle su već dvije godine!” “A lady Whistledown objavljuje svoju kolumnu tek tri mjeseca, pa ne vidim kako je možemo kriviti za to.” “Krivit ću ja koga god hoću”, promrmlja Violet. Daphnini su se nokti urezivali u dlanove dok se prisiljavala da ne uzvrati majci. Znala je da joj majka želi samo najbolje i da je voli. I ona je voljela svoju majku. Zapravo, sve dok Daphne nije došla u dob za udaju, Violet je bila najbolja majka na svijetu. Ona je to još bila, kad nije očajavala radi činjenice da nakon Daphne ima još tri kćeri za udaju. Violet pritisne svoju krhku ruku na grudi. “Ona ocrnjuje tvoje podrijetlo.” “Nije istina”, reče Daphne polako. Uvijek je bilo mudro oprezno se suprotstaviti majci. “Zapravo, ona je rekla da nema sumnje u da smo svi mi zakonita djeca. Što se ne bi moglo reći za sve velike plemićke obitelji.” “Nema ona što pisati o tome”, odvrati Violet frknuvši nosom. “Majko, ona piše kolumnu o skandalima. Njezin je posao pisati o takvim stvarima.” 21

Julia Quinn

“Ona uopće nije prava osoba”, dodala je Violet ljutito. Spustila je ruke na mršave bokove, a zatim se predomislila i podigla prst u zrak, “Whistledown, ma nemoj! Nikad nisam čula za nikakve Whistledownove. Tko god bila ta izopačena žena, sumnjam da je jedna od nas. Kao da bi netko plemenita roda pisao takve opake laži.” “Naravno da je jedna od nas”, reče Daphne, u čijim se smeđim očima vidjelo da se dobro zabavlja. “Da nije članica visokog društva, nikako ne bi imala pristup vijestima o kojima piše. Zar misliš da je ona neka varalica koja viri kroz prozore i prisluškuje kraj vrata?” “Ne sviđa mi se tvoj ton, Daphne Bridgerton”, reče Violet, pogledavši je iskosa. Daphne ponovno suspregne osmijeh. “Ne sviđa mi se tvoj ton” bio je Violetin uobičajen odgovor kad bi netko od njezine djece pobjeđivao u raspravi. Ali bilo je baš zabavno zadirkivati majku. “Ne bih se iznenadila”, reče, nakrivivši glavu, “kad bi ispalo da je lady Whistledown jedna od tvojih prijateljica”. “Jezik pregrizla, Daphne. Niti jedna od mojih prijateljica ne bi tako nisko pala.” “Onda dobro”, složi se Daphne, “vjerojatno nije neka od tvojih prijateljica. Ali sigurna sam da je netko koga poznajemo. Nijedan se uljez ne bi mogao dočepati informacija o kojima ona piše.” Violet prekriži ruke. “Željela bih da jednom za svagda ostane bez posla.” “Želiš li da ostane bez posla”, Daphne si nije mogla pomoći da joj ne odgovori “trebala bi je prestati podržavati kupovanjem njezinih novina.” “Koja bi korist bila od toga?” zahtijevala je Violet. “Svi to čitaju. Svojim jadnim malim embargom ne bih postigla ništa osim što bih ispala neuka dok bi se svi drugi smijali novim tračevima.” 22

Vojvoda i ja

To je bila istina, složi se Daphne u sebi. Londonsko je visoko društvo bilo sasvim ovisno o Društvenom biltenu lady Whistledown. Tajanstvene su se novine tri mjeseca ranije pojavile na kućnom pragu svakog pripadnika visokog društva. Dva tjedna dostavljane su, a da ih nitko nije naručio, svakog ponedjeljka, srijede i petka. A zatim, trećeg ponedjeljka, batleri širom Londona uzalud su čekali dostavljače koji su dostavljali Whistledown, kako bi otkrili da umjesto besplatne dostave, dječaci prodaju tračerske novine po pretjeranoj cijeni od pet penija. Daphne se morala diviti mudrosti izmišljene lady Whistledown. U trenutku kad je počela prisiljavati ljude da plaćaju za njezine tračeve, svi pripadnici visokog društva bili su već ovisni o njima. Svi su oni izvlačili svoje penije, a negdje je jedna nametljiva žena postajala vrlo bogata. Dok je Violet koračala po prostoriji i žalila se na taj “besprizorni napad” na njezinu obitelj, Daphne podigne pogled kako bi se uvjerila da majka ne obraća pažnju na nju i zatim prouči ostatak tračerskih novina. Whistledown – tako su se sad novine zvale – bio je čudna mješavina komentara, društvenih vijesti, oštrog vrijeđanja i povremenih komplimenata. Ono što ga je izdvajalo od prethodnih novina koje su se bavile društvenim zbivanjima bilo je to što su imena osoba o kojima se pisalo bila navedena u cijelosti. Nije ih se skrivalo iza kratica poput lord S ili lady G. Ako je lady Whistledown željela o nekom pisati, rabila bi njegovo ili njezino puno ime. Društvo je takvu praksu smatralo skandaloznom, ali prešutno se tome divilo. Posljednje izdanje novina bilo je tipično za Whistledown. Osim kratkog teksta o Bridgertonima – koji je zapravo bilo samo opis obitelji – lady Whistledown je prepričala događaje s jučerašnjeg bala. Daphne nije bila ondje jer je njezinoj najmlađoj sestri bio rođendan, a Bridgertoni su uvijek radili veliku predstavu od 23

Julia Quinn

rođendana. A kako je u obitelji bilo osmero djece, rođendani su se često slavili. “Ti sad čitaš to smeće”, optuži je Violet. Daphne je pogleda, odbivši se osjećati imalo krivom. “Današnja je kolumna vrlo dobra. Izgleda da je Cecil Tumbley sinoć srušio čitav toranj čaša za šampanjac.” “Uistinu?” upita Violet, pokušavajući ne izgledati previše zainteresirano. “Aha”, odgovori Daphne. “Vrlo lijepo izvještava s bala Mid dlethorpeovih. Spominje tko je s kim razgovarao, što je tko odjenuo…” “I vjerujem da je imala potrebu izraziti svoje mišljenje o tome”, prekine je Violet. Daphne se nestašno nasmiješi. “Ma hajde, majko. Znaš da je gđa. Featherington uvijek izgledala grozno u ljubičastom.” Violet se trudila suspregnuti smijeh. Daphne je vidjela kako joj se uglovi usana trzaju dok je pokušavala održati ozbiljnost prikladnu za jednu vikonticu i majku. Ali u roku od dvije sekunde, smijala se sjedeći kraj svoje kćeri na sofi. “Daj mi da vidim”, reče, otevši joj novine iz ruke. “Što se još dogodilo? Jesmo li propustile nešto važno?” Daphne reče: “Uistinu, majko, sad kad nas lady Whistledown izvještava, ne moramo uopće ići na nikakve događaje.” Pokaže rukom prema novinama. “Ovo je skoro jednako dobro kao da smo bile ondje. Možda čak i bolje. Sigurna sam da smo jučer uživale u boljoj hrani nego što bismo da smo otišle na taj bal. I vrati mi te novine.” Otme majci novine, ostavivši joj u ruci otkinut komad novinskog papira. “Daphne!” Daphne odglumi izraz lica pravednika. “Ja sam ih čitala.” “Dobro!” 24

Vojvoda i ja

“Slušaj ovo.” Violet se nagne. Daphne počne čitati: “Razvratnik u prošlosti znan kao grof od Clyvedona konačno se udostojao počastiti London svojom nazočnošću. Iako se još nije odlučio pojaviti na nekom uglednom večernjem zbivanju, novi vojvoda od Hastingsa uočen je nekoliko puta u Whiteu i jednom u Tattersallu”, zastala je uzeti zrak. “Njegova milost je šest godina boravila u inozemstvu. Je li slučajnost što se vratio baš sada kad je stari vojvoda umro?” Daphne podigne pogled. “Bože moj, uistinu jest izravna, zar ne? Nije li Clyvedon jedan od Anthonyjevih prijatelja?” “On je sada Hastings”, reče Violet bez razmišljanja. “I da, koliko znam, on i Anthony bili su prijatelji na Oxfordu. I na Etonu također, koliko se sjećam.” Čelo joj se namršti, a plave oči zatvori napola razmišljajući. “Bio je vrlo nestašan, ako se dobro sjećam. Uvijek u sukobu s ocem. Ali priča se da je bio nevjerojatno pametan. Prilično sam sigurna da je Anthony rekao da je bio najbolji na godini u matematici. A to”, dodala je majčinski zakolutavši očima, “se ne bi moglo reći ni za jedno od moje djece.” “Dobro, dobro, majko”, zadirkivala ju je Daphne. “Sigurna sam da bih ja bila najbolja na Oxfordu u matematici kad bi se udostojali primati žene.” Violet šmrkne nosom. “Daphne, ja sam ti ispravljala aritmetičke zadatke kad ti je guvernanta bila bolesna.” “Dobro, onda možda iz povijesti”, reče Daphne, nasmiješivši se. Pogleda ponovno u novine koje je držala u rukama, zapiljivši se u novo vojvodino ime. “Čini se prilično zanimljivim”, promumlja. Violet je oštro pogleda. “On je sasvim neprikladan za mladu damu tvojih godina, to ti ja kažem.” “Baš je zanimljivo kako se te ‘moje godine’, kako ti kažeš, mijenjaju od tvrdnje da sam toliko mlada da ne smijem ni upoznati 25

Julia Quinn

Anthonyjeve prijatelje, do one da sam toliko stara da se bojiš kako se nikad neću dobro udati.” “Daphne Bridgerton, ne…” “Sviđa ti se moj ton, znam.” Daphne se naceri. “Ali me voliš.” Violet joj se toplo nasmiješi i zagrli je. “Neka mi nebesa pomognu, ali stvarno te volim.” Daphne se nagne i brzo poljubi majku u obraz. “To ti je prokletstvo majčinstva. Moraš nas voljeti čak i kad te ljutimo.” Violet samo uzdahne. “Nadam se da ćeš jednog dana imati djecu…” “… Koja će biti baš poput mene, znam.” Daphne se nostalgično nasmiješi i spusti glavu na majčino rame. Njezina je majka znala biti prezahtjevna, a oca su više bili zanimali psi i lov od društvenih zbivanja, no njihov je brak bio nježan, ispunjen ljubavlju, smijehom i djecom. “Bila bih sasvim zadovoljna da mogu slijediti tvoj primjer, majko”, promrmlja. “Joj, Daphne”, reče Violet, a oči joj zasuziše, “kako je to lijepo od tebe.” Daphne se igrala uvojkom svoje kestanjastosmeđe kose uvijajući ga oko prsta, i nacerivši se pustila da sentimentalni trenutak prijeđe u zadirkivanje. “Rado ću te slijediti u vezi sa svim što se tiče braka i djece, majko, samo ako ih ne budem morala imati osmero.” U tom istom trenutku, Simon Basset, novi vojvoda od Hastingsa i tema razgovora dama iz obitelji Bridgerton, sjedio je u Whiteu. Društvo mu je pravio nitko drugi nego Anthony Bridgerton, Daphnin najstariji brat. Njih su dvojica bila markantan par, obojica visoki, atletske građe i guste tamne kose. Ali dok su Anthonyjeve oči bile iste boje čokolade poput očiju njegove sestre, Simonove su bile ledeno plave, neobično prodorna pogleda. Tim je očima zaslužio, više nego bilo čim drugim, ugled moćne i utjecajne osobe. Kad bi on zurio u nekoga, jasno i 26

Vojvoda i ja

nepokolebljivo, muškarcima bi postalo neugodno. A žene bi uvijek zadrhtale. No to nije bio slučaj s Anthonyjem. Njih su se dvojica poznavala godinama, a Anthony bi se samo nasmijao kad bi Simon podigao obrvu i pogledao ga svojim ledenim pogledom. “Zaboravljaš da sam te vidio kako povraćaš u kahlicu”, Anthony mu je jednom bio rekao. “Otad mi je teško uzeti te zaozbiljno.” Na to je Simon bio odgovorio: “Da, ali ako se dobro sjećam, ti si bio taj koji me držao nad tom mirisnom posudom.” “Jedan od mojih svjetlijih trenutaka, u svakom slučaju. Ali osvetio si mi se sljedeće večeri s onih desetak jegulja koje su mi se našle u krevetu.” Simon se nasmiješi prisjetivši se oba događaja i razgovora koje su kasnije vodili o njima. Anthony je bio dobar prijatelj, baš onakav kakvog biste poželjeli kraj sebe u nuždi. On je bio prva osoba kojoj se Simon javio kad se vratio u Englesku. “Vraški je dobro što si se vratio, Clyvedone”, reče Anthony kad su se smjestili za stolom u White’su. “Ah, ali vjerujem da ćeš sad zahtijevati da te zovem Hastings.” “Neću”, reče Simon vrlo iskreno. “Hastings će uvijek biti moj otac. On se odazivao samo na to ime.” Zastane. “Preuzet ću titulu budem li morao, ali ne želim da me zovu njegovim imenom.” “Budeš li morao?” Anthony ga iznenađeno pogleda. “Većina ljudi ne bi zvučala tako rezignirano pred preuzimanjem vojvodstva.” Simon prijeđe rukom kroz tamnu kosu. Znao je da bi trebao poštovati svoje nasljedno pravo i pokazivati nepokolebljiv ponos radi obiteljske povijesti Bassetovih, ali istina je bila da mu je od svega toga bilo mučno. Cijeli je život proveo ne živeći u skladu s očevim očekivanjima pa mu je bilo sada glupo živjeti pod njegovim imenom. “To je vražji teret, kažem ti”, konačno promrmlja. 27

Julia Quinn

“Bilo bi ti bolje da se na to navikneš”, odgovori mu Anthony pragmatično, “zato što će te svi baš tako zvati.” Simon je znao da je to istina, ali sumnjao je da će mu ta titula ikad dobro sjesti. “Bilo kako bilo”, dodao je Anthony, poštujući želju svog prijatelja da dalje ne raspravljaju o nečem što mu je očito bila neugodna tema, “drago mi je da si se vratio. To znači da bih konačno mogao imati malo mira kad budem sljedeći put pratio sestru na bal. Simon se zavali u stolac, prekriži duge mišićave noge u člancima. “Zanimljiva opaska.” Anthony podigne obrvu. “Opaska za koju vjeruješ da ću ti je pojasniti?” “Svakako.” “Trebao bih te pustiti da to iskusiš na vlastitoj koži, ali poznato je da nisam okrutan čovjek.” Simon se nasmije. “To mi govori čovjek koji mi je gurao glavu u kahlicu?” Anthony odmahne rukom. “Bio sam mlad.” “A sad si uzor zrelosti i doličnosti?” Anthony se naceri. “Dakako.” “Onda mi reci”, lijeno mu odvrati Simon, “kako ću ja učiniti tvoj život toliko mirnijim?” “Pretpostavljam da planiraš preuzeti svoj položaj u društvu?” “Netočno pretpostavljaš.” “Ali planiraš ići ovoga tjedna na bal lady Danbury”, reče Anthony. “Samo zato što mi je ta stara žena neobjašnjivo draga. Ona uvijek kaže što misli, i…” Simonov se pogled snuždi. “I?” upita ga Anthony. Simon odmahne glavom. “Ma, ništa. Samo je bila vrlo ljubazna prema meni kad sam bio dijete. Proveo sam nekoliko školskih praznika kod nje u Riverdaleu. Sjećaš se njezina nećaka?” 28

Vojvoda i ja

Anthony kimne. “Razumijem. To znači da nemaš namjeru uključiti se u društveni život. Zadivljen sam tvojom odlučnošću. Ali dopusti da te upozorim, čak i ako odlučiš izbjegavati društvena zbivanja, pronaći će one tebe.” Simon, koji je u tom trenutku ispijao gutljaj konjaka, zagrcne se kad primijeti Anthonyjev izraz lica dok je izgovarao riječ ‘one’. Nakon nekoliko sekunda kašljanja i hroptanja, konačno uspije prozboriti: “A tko su to, molim te lijepo ‘one’?” Anthony zadrhti. “Majke.” “S obzirom na to da nemam majku, ne mogu shvatiti što mi želiš reći.” “Majke iz visokog društva, blesane. Ti zmajevi koji rigaju vatru, s kćerima – neka nam Bog pomogne – u dobi za udaju. Možeš pokušati pobjeći, ali nikada se nećeš uspjeti sakriti od njih. I moram te upozoriti, moja je najgora od svih njih.” “Dragi Bože. A ja sam mislio da je Afrika opasna.” Anthony pogleda prijatelja sa sažaljenjem. “Lovit će te one. A kad te pronađu, odjednom ćeš shvatiti da te zarobila neka mlada blijeda dama odjevena u bijelo koja ne zna razgovarati ni o čem drugom osim o vremenu, o tome tko je dobio pozivnicu za Almack’s i vrpcama za kosu.” Na Simonovom se licu vidjelo da se zabavlja. “Onda mi se čini da si ti, dok sam ja bio u inozemstvu, postao poželjan momak za udaju?” “Bez moje želje za preuzimanjem te uloge, uvjeravam te. Da se mene pita, izbjegavao bih pojavljivanje u društvu kao kugu. Ali moja je sestra prošle godine uvedena u društvo i natjerali su me da je povremeno pratim.” “Misliš na Daphne?” Anthony ga začuđeno pogleda. “Jeste li se vas dvoje ikada upoznali?” 29

Julia Quinn

“Nismo”, priznao je Simon. “Ali sjećam se njezinih pisama dok smo bili u školi, i sjećam se da je ona četvrto dijete u obitelji, pa joj slovo mora počinjati na D, i…” “Ah, da”, reče Anthony zakolutavši očima. “Govoriš o tome kako Bridgertoni nadijevaju imena djeci. Tako da nitko ne bi slučajno zaboravio tko ste.” Simon se nasmije. “Eto vidiš, uspjelo je.” “Čuj, Simone”, odjednom reče Anthony, nagnuvši se naprijed, “obećao sam mami da ću kasnije ovoga tjedna objedovati s obitelji u kući Bridgerton. Bi li mi se pridružio?” Simonova se tamna obrva podigne. “Zar me nisu upravo upozorio na majke i kćeri debitantice?” Anthony se nasmije. “Natjerat ću majku da se ponaša najpristojnije moguće, a za Daphne ne brini. Ona je iznimka koja potvrđuje pravilo. Silno će ti se svidjeti.” Simon ga pogleda iskosa. Zar se Anthony igra posrednika? Nije to mogao tvrditi sa sigurnošću. Činilo se da mu Anthony čita misli jer se nasmije: “Dobri Bože, ne misliš valjda da te pokušavam spojiti s Daphne?” Simon ne reče ništa. “Vas dvoje si ne biste odgovarali. Ti si previše turoban za njezin ukus. Simon pomisli kako je to čudna opaska, ali se odluči suzdržati od komentara te upita: “Je li imala ponuda dosad?” “Nekoliko.” Anthony ispije ostatak konjaka, a zatim zadovoljno izdahne. “Dopustio sam joj da ih sve odbije.” “To je vrlo velikodušno od tebe.” Anthony slegne ramenima. “Vjerojatno je previše optimistično u ovim se vremenima nadati braku iz ljubavi, ali ne vidim zašto ne bi bila sretna sa svojim suprugom. Imali smo ponude od jednog koji je tako star da bi joj mogao biti ocem, još jednog koji je dovoljno star da bude mlađi brat njezina oca, jednog koji je s visoka 30

Vojvoda i ja

gledao na našu bučnu obitelj, a onda ovog tjedna, dragi Bože, to je bilo najgore!” “Što se dogodilo?” upita Simon znatiželjno. Anthony se počeše po čelu. “Posljednji je bio prilično drag, ali bez imalo mozga u glavi. Pomislio bih da bi čovjek nakon raskalašenog života kakvog smo vodili postane sasvim bezosjećajan…” “Uistinu?” prekine ga Simon vragolasto se nasmiješivši. “Stvarno bi to pomislio?” Anthony se namršti na njega. “Nije mi baš bio užitak slomiti srce tog jadnika.” “Ovaj, zar to nije bio Daphnin posao?” “Da, ali ja sam mu to morao priopćiti.” “Nema mnogo braće koja bi dopustila sestrama toliku mogućnost izbora kad su u pitanju ženidbene ponude”, reče Simon tiho. Anthony ponovno samo slegne ramenima, kao da ne može zamisliti da bi se drukčije ponašao odnosio prema sestri. “Ona je uvijek bila dobra prema meni. To je najmanje što mogu učiniti.” “Čak i ako to znači da je moraš pratiti u Almack’s?” zadirkivao ga je Simon. Anthony zastenje. “Čak i tada.” “Utješio bih te kad bih ti rekao da ćeš se uskoro riješiti muka, ali ti imaš, koliko ono, još tri sestre koje čekaju svoj red?” Anthony sasvim utone u stolac. “Eloise će debitirati za dvije godine, a Francesca godinu kasnije, a zatim imam malo predaha dok Hyacinth ne stasa.” Simon se zasmijulji. “Ne zavidim ti na toj odgovornosti.” Ali već dok je izgovarao te riječi, osjeti čudnu čežnju zapitavši se kako bi to bilo kad ne bi bio ovako posve sam na svijetu. Nije planirao zasnovati vlastitu obitelj, ali pomisli kako bi mu život možda bio drukčiji da je započeo u okrilju neke obitelji. 31

julie garwood

Spas

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a • Kad lady Johanna postane udovicom, zarekne da se nikada više neće udavati. No naći će se u raskoraku između svojih želja i mogućnosti. Njezina zlatna kosa i tajne koje čuva, učinit će je zanimljivom mnogima. Unatoč njezinoj odluci, kralj John želi ju prisiliti na udaju za muškarca kakvog ona nikada ne bi ni pogledala. Ali spas će doći na vrijeme. Njezin će joj brat predložiti nešto što se nikada ne bi očekivalo: da se uda za Škota Gabriela McBaina. U početku Johanna je bila plaha i oprezna, a Gabrielov trud i dobrota učinili su mnogo u njihovu zbližavanju i zaljubljivanju. No, okolnosti im neće ići na ruku, mnogi će ih htjeti rastaviti i ljubav će im doći na kušnju… Julie Garwood autorica je velikih svjetskih uspješnica, a njezini se romani često nalaze na vrhovima lista najprodavanijih knjiga. Tijekom duge i uspješne karijere Julie Garwood opčinjavala je čitatelje svojim hrabrim i osebujnim likovima. Naše su čitateljice već mogle uživati u romanima Vjenčanje, Tajna, Nevjesta, Trofej, Čast, Glazba sjene, Otkupnina i Dvorci. Roman Spas s engleskoga je prevela Dragana Grozdanić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1713-6