Vrabac by Mozaik knjiga

L. J. Shen VRABAC

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo osamdeset šesta

L. J. Shen

Naslov izvornika

Sparrow

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Hana Vunić Grafički urednik

Marko Katičić Lektorica

Viktorija Novosel Ilustracija na naslovnici

Eva Vidmar Tisak

Znanje, Zagreb, lipanj 2021. ISBN 978-953-14-3029-6 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3043-2 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001101839 (meki uvez) i 001101838 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Vrabac S engleskoga prevela DIJANA ĆURKOVIĆ

I premda tek je mala, divlja je. William Shakespeare

Napomena: Eksplicitan sadržaj, ne preporučuje se čitateljima mlađima od 17 godina.

PROLOG

Troy Kapelica Svetog Trojstva Južni Boston, Massachusetts

išina. Najnabijeniji zvuk u povijesti čovječanstva. Jedini zvuk što se čuo bio je klik-klik mojih kožnih cipela o podni mozaik. Sklopio sam oči, još jedan, zadnji put zaigrao igru koju sam obožavao kao klinac. Znao sam put do ispovjedaonice napamet. Bio sam dio ove župe od dana kad sam se rodio. Ovdje sam kršten. Išao na misu svake nedjelje. Razmijenio svoj prvi nespretni poljubac u kupaonici, točno jebeno ovdje. Vjerojatno će i moj nadolazeći pogreb biti ovdje, a sudeći po naslijeđu koje nose muškarci u mojoj obitelji, to neće biti ceremonija s otvorenim lijesom. Tri, četiri, pet koraka od svete vodice, naglo sam skrenuo desno, brojeći. Šest, sedam, osam, devet. Otvorio sam oči. Još to mogu. Bila je tu, drvena kabina u kojoj su nekoć bile pokopane sve moje tajne. Ispovjedaonica. Otvorio sam škripava vrata i trepnuo, miris plijesni i kiselog znoja grešnikâ uvukao mi se u nos. Nisam se ni približio ispovijedi već dvije godine. Otkad mi je umro otac. Ali valjda je

Vrabac

ispovijedanje kao vožnja bicikla – kad jednom naučiš, nikad ne zaboravljaš. Iako su se ovaj put stvari odvile drugačije. Bila je to staromodna ispovjedaonica u staromodnoj crkvi, bez preseratorskog dizajna dnevnog boravka i kicoških, modernih sranja. Klasično tamno drvo prekrivalo je svaki ugao, a žičana rešetka dijelila je svećenika i pokornika, s raspelom obješenim iznad nje. Smjestio sam se na drveno sjedalo i začulo se kako moje dupe udara u izgrebanu klupu. Sa svojih 193 cm, izgledao sam kao div koji se pokušava ugurati u kuću za barbike. Sjećanja na to kako sam baš ovdje sjedio kao dječak, kako nogama nisam mogao ni dotaknuti pod dok sam ocu McGregoru nizao svoje sitne, beznačajne grijehe, jurila su mi kroz glavu, zaplićući se u neuredno klupko nostalgije. Kad bi znao koliko su se moji grijesi ispostavili veliki, McGregoru bi doslovno pozlilo. Ali moj bijes prema njemu bio je jači od mog morala. Posložio sam sako pokraj sebe na klupu. Oprosti, starče. Danas ćeš upoznati Stvoritelja o kojem si propovijedao svih ovih godina. Slušao sam kako uz škripu otvara svoju stranu pregrade. Pročistio je grlo. Prekrstio sam se, recitirajući: – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Stolac mu je zaškripao, a tijelo mu se ukočilo od zvuka moga glasa. Prepoznao me. Dobro. Uživao sam u pomisli na njegovu smrt, što bi me, pretpostavljao sam, za mnoge učinilo psihopatom. Ali to je bila istina. Bio sam jebeno oduševljen. Bio sam čudovište koje je nanjušilo krv. Bio sam osveta i mržnja, srdžba i bijes. – Sine... – Glas mu je zadrhtao, ali držao se uobičajenog scenarija. – Koliko je prošlo od tvoje prošle ispovijedi? – Prekini srati. Znaš. – Nasmiješio sam se, zagledan u daljinu. Sve na ovom mjestu bilo je tako prokleto drveno. Nije da sam 8

L. J. Shen

očekivao utjecaj dizajnera interijera, ali ovo sranje bilo je presmije šno. Izgledalo je kao unutrašnjost lijesa. Svakako je izazivalo takav osjećaj. – Možemo li nastaviti? – Krcnuo sam vratom i zasukao rukave. – Vrijeme je novac. – Istovremeno je i iscjelitelj. Stisnuo sam čeljust, sklopivši pa ispruživši šake. – Dobar pokušaj. – Zaustavio sam se i pogledao na svoj Rolex. Njegovo vrijeme je isteklo. Moje isto. Tik-tak, tik-tak. – Blagoslovi me, oče, zgriješio sam. Prije dvije godine ubio sam čovjeka. Zvao se Billy Crupti. Ispalio je metak ravno u čelo mog oca i rasuo mu mozak, prouzročivši mojoj obitelji veliku bol i tugu. Ubio sam ga golim rukama. Pustio sam da upije težinu moje ispovijedi pa nastavio. – Odsjekao sam mu noge i ruke, pazeći da ne iskrvari, svezao ga i natjerao da gleda kako se čopor borbenih pasa tuče oko njegovih udova. – Glas mi je bio jezivo miran. – Kad su sve pojeli i počistili, privezao sam mu uteg za struk i bacio ga s mola u zaljev, još uvijek se trzao, da umre polagano, bolno, gušeći se. A sad mi reci, oče, koliko Zdravomarija za ubojstvo? Znao sam da nije tip koji bi nosio mobitel u ispovjedaonicu. McGregor je bio prestar i previše tvrdoglav za modernu tehnologiju. Iako se odmetnuo od mog oca, nikad nije mislio da će ga uhvatiti. Pogotovo ne da ću ga ja uhvatiti. Pogotovo ne ovako. Dvije godine strpljivo sam čekao savršeni trenutak. Da bude izložen, nespreman i sam u crkvi. Sad kad sam ispovjedio svoj grijeh, znao je da ću ga čekati na drugom kraju ispovjedaonice i oduzeti mu život. Nije imao izlaza. Uglavnom je šutio, smišljajući svoj sljedeći potez. Čuo sam kako teško guta, noktom je strugao po drvenoj stolici na kojoj je sjedio. 9

Vrabac

Prebacio sam jednu nogu preko druge, položio dlan na koljeno, zabavljen. – Sad si ti na redu. Što kažeš, hoćemo li čuti te grijehe, oče? Oštrim izdahom ispustio je zrak koji je zadržavao. – Ispovijedi se ne odvijaju tako. – Znam, jebeno dobro znam – frknuo sam. – Ova je ipak malo drugačija. Znači... – Dlanom sam prešao preko pregrade što nas je dijelila i promatrao kako se on trza s druge strane. – Pretvorio sam se u uho. Čuo sam zveckanje krunice kad mu je ispala i škripu stolca kad je kleknuo da je podigne. – Ja sam Božji čovjek – pokušao me urazumiti. Kipio sam od ljutnje. Bio je i čovjek koji je rasipao tajne iz ispovjedaonice. – Nitko živ nije znao kamo je moj otac išao utorkom u deset navečer. Nitko živ osim njega i ljubavnice. I tebe – razvukao sam. – Billy “Baby Face” Crupti pronašao je mog oca, nezaštićenog i nenaoružanog, zbog tebe. Otvorio je usta s namjerom da se prepire, ali brzo ih je začepio, bolje promislivši u zadnji tren. Negdje u daljini lajao je pas, a neka žena vikala je na svog muža u dvorištu. Klasični podsjetnici na Južni Boston i ljude koje sam znao prije nego što sam se preselio u neboder i preporodio se. McGregor je progutao knedlu, odugovlačeći. – Troy, sine... Ustao sam, podigavši rukave još više. – Dosta. Izlazi. Nije se pomaknuo nekoliko sekundi, što me nagnalo da izvadim nož i razrežem pregradu uz zvuk paranja. Gurnuo sam ruku na njegovu stranu, zgrabio ga za bijeli ovratnik i provukao mu glavu kroz otvor da ga mogu dobro pogledati. Njegova sijeda kosa stršila je u svim smjerovima, vlažna od znoja. Užas u njegovim 10

L. J. Shen

očima popravio mi je raspoloženje. Njegova uska, tanka usta objesila su se kao upecanoj ribi. – Molim te, molim te. Troy. Molim te. Preklinjem te, sine. Ne ponavljaj grijehe svog oca – mantrao je, vrišteći od boli dok sam ga primicao svom licu. – Otvori. Jebenu. Ispovjedaonicu. – Produžio sam svaku riječ kao da je samostalna rečenica. Začuo sam glatki klik dok je petljao po vratima. Oslobodio sam mu kosu i obojica smo iskoračili. McGregor je stajao preda mnom, desetak centimetara niži. Bucmast, znojan, korumpiran čovjek koji se pretvara da je Božji glasnik. Neslana šala. – Stvarno ćeš ubiti svog svećenika – tužno je istaknuo. Slegnuo sam ramenima. Nisam bio plaćenik. Povukao sam debelu liniju negdje blizu ubojstva, ali ovo je bilo osobno. Radilo se o mom ocu. Čovjeku koji me odgojio dok je moja mama bila previše pijana na rasprodaji u Bloomingdalesu i na koktelima s nedjeljnog ručka. Bila je toliko odsutna iz mog djetinjstva, a kamoli iz mog odraslog života, da sam praktički bio napola siroče. U najmanju ruku, moj otac zaslužio je da se ta priča zaključi. – Isti si kao i oni. Mislio sam da si drugačiji. Bolji – McGregor me optuživao. Stisnuo sam usne u tanku liniju. Moj posao nije imao nikakve veze s irskim mafijašima. Nije mi trebalo da mi federalci vise nad guzicom svaki put kad netko prdne u mom smjeru, a nikako me nisu zanimali vođe bandi i ulični vojnici. Bio sam vuk samotnjak, koji je unajmio nekoliko ljudi da pomognu kad mu je trebala pomoć. Nije bilo posrednika između mene i mojih klijenata, kolega i neprijatelja. I što je najvažnije, glatko sam plovio ispod radara. Nisam se morao skrivati iza deset vojnika. Kad sam htio da netko nestane, riješio bih ga se sâm. 11

Vrabac

A otac McGregor je morao platiti za svoje grijehe. Već je trebao biti mrtav – kolateralna šteta. Ali nije se pojavio tamo gdje je trebao kad sam smaknuo tipa kojem je cinkao mog oca. Billyja Cruptija. Šupčinu. I zato sam sad to morao učiniti u jebenoj crkvi. – Budi brz – zamolio je. Sumorno sam kimnuo. – Uvijek si bio njegovo dijete. Nosio gen irske mafije, bezobzirnost u krvi. Nisi imao straha. Još uvijek nemaš. – Uzdahnuo je pruživši mi ruku. Zurio sam u nju kao da je bomba što otkucava, a potom sam je stisnuo. Dlan mu je bio ljepljiv i hladan, a stisak slab. Privukao sam ga u zagrljaj, a onda mu stisnuo vrat jednom rukom. – A tako mi je žao – nastavio je, slineći mi po ramenu, a cijelo tijelo mu se treslo dok se mučio suzdržati suze. – Kriva prosudba s moje strane. Znao sam da će ih ubiti, oboje. Ali tada sam mislio da ću svima učiniti uslugu. – Nije bilo zbog novca? – Šapnuo sam mu na uho dok smo stezali jedan drugog, a ja sam izvlačio nož iz korica oko pasa. – Billy ti je platio? Kimnuo je, još uvijek jecajući, nesvjestan noža. Netko mu je morao platiti, i to dobro, da propjeva o mom ocu. Netko tko nije bio Crupti, tko si nije mogao priuštiti ni jebeni dnevni obrok u lokalnoj zalogajnici. – Ne samo zbog novca, Troy. Htio sam da Cillian ode iz ovog susjedstva, iz Bostona. Ovaj grad dovoljno je patio pod vladavinom tvog oca. Naši ljudi zaslužuju da malo bude mir. – Naši ljudi nisu tvoji jebeni podanici. – Vukao sam nož niz njegov vrat sve dok nisam osjetio pulsiranje karotidne arterije, pa sam zarezao duboko, smjesta odgurnuvši tijelo natrag u ispovjedaonicu 12

L. J. Shen

tako da krv ne bi poprskala moje tek skrojeno odijelo. – Trebao si se držati svog posla. Grcao je i trzao se na podu ispovjedaonice poput ribe izvan vode, gubeći litre krvi. Miris – kiseo, limen i jezovit – već je zamaglio zrak i znao sam da će mi se zadržati u nosu još danima kasnije. Kad su mu grčevi zamrli, kleknuo sam na jedno koljeno, zureći u te smeđe šarenice, još uvijek otvorene, još uvijek ispunjene užasom i kajanjem. Izvukao sam mu jezik i izrezao ga iz usta. To je među bandama bio kôd za cinkaroša. Neka policija pokuša shvatiti koji kurac je otac McGregor učinio da to zasluži i koja ga je od stotinu bandi iz Bostona ubila. Bilo ih je toliko da ih se nije moglo ni pobrojati i ne sumnjam da su češće bile međusobno isprepletene nego što nisu. Bande su zavladale ulicama, popunjavajući prazninu koja je ostala iza mog oca, koji je svrgnut s pozicije bossa Bostona dok sam još bio klinac. Ironično, pokušavši im dati mir, otac McGregor je osudio svoje župljane na život u panici i strahu. Ulice su još uvijek bile kaotične – neki kažu više no ikad – sa stopom kriminala koja je rasla uznemirujuće brzo. Lakše je pripaziti na irsku mafiju, pretpostavljao sam, nego pokušati pripitomiti desetke bandi što su zavladale ulicama. Znao sam da me policija nikad neće povezati s ovim slučajem ubojstva. A znao sam i gdje ću zakopati jezik oca McGregora. U njegovo vlastito dvorište. Ležerno sam obrisao nož o njegovu nogavicu, svukao kožne rukavice koje sam nosio i gurnuo ih u džep. Izvadio sam čačkalicu i stavio je u usta. Onda sam spustio rukave i uzeo sako. Kad sam izišao kroz vrata, osvrnuo sam se da vidim ima li potencijalnih svjedoka, za svaki slučaj. 13

Vrabac

Kvart je bio mrtviji od čovjeka s kojim sam se upravo obračunao. Izlazak u šetnju nije bilo nešto što se radilo u Južnom Bostonu, pogotovo ne oko podneva. Ili ste vrijedno radili, ili ste se brinuli o mališanima kod kuće ili ste liječili jebeni mamurluk. Jedini svjedok mog posjeta crkvi bila je ptica koja je sjedila na ružnom električnom vodu iznad mene i sumnjičavo me promatrala krajičkom oka. Neki bezlični vrabac. Prešao sam cestu i ušao u automobil, zalupivši vrata za sobom. Izvadivši marker iz pretinca pred suvozačem, prekrižio sam još jedno ime sa svog popisa. 1 – Billy Crupti 2 – Otac McGregor 3 – Šupak koji je unajmio Billyja?

L. J. Shen

To me zabrinjavalo jer sam se, da bih održao obećanje koje sam dao ocu, morao pobrinuti za još jedno ime, koje nije ni bilo na mom popisu. Samo, to nije bila osoba koju sam trebao ubiti. To je bila osoba koju sam trebao uskrsnuti. Ja, od svih ljudi, ja sam morao biti njezin spasitelj. Drugi ljudi – normalni ljudi, pretpostavljam – nikad ne bi pristali žrtvovati taj dio svog života za oca. No drugi ljudi nisu živjeli u sjeni Cilliana Brennana, nisu imali potrebu neprestano usavršavati svoju igru da bi bili jednaki svom pokojnom legendarnom ocu. Ne, ispoštovat ću njegove želje. Čak ću se potruditi da uspiju. Sve što sam znao dok sam se odvozio od crkve svog djetinjstva bile su dvije stvari: Moj je otac zgriješio. Ali ja ću biti kažnjen.

Uzdahnuo sam dok sam gledao broj tri i zabio zgužvani žuti papir natrag u džep. Otkrit ću tko si, šupčino. Pogledao sam kroz prozor. Vrabac se nije pomakao, čak ni kad je nalet vjetra zaljuljao dalekovod, a ptica izgubila ravnotežu. Ironija mi nije promakla. Jebeni vrabac, od svih ptica. Odupro sam se porivu da ga nečime gađam, pokrenuo motor i ispljunuo čačkalicu u pepeljaru nakon što sam je temeljito prožvakao. Učinilo mi se da sam vidio glupu pticu kako mi tim svojim sitnim očima još uvijek prati auto kad sam stao na semaforu i bacio pogled na bočni retrovizor. Spustio sam pogled i provjerio ima li tragova krvi. Nije ih bilo. McGregor je bio mrtav, ali šupljina u mom želucu nije se smanjila ni za milimetar. 14

Vrabac se povezuje sa slobodom. Svojevremeno su mornari tetovirali vrapca za svakih pet tisuća nautičkih milja koje su prešli. Vjerovalo se da vrapci donose sreću. Ponekad su mornari tetovirali vrapca i prije nego što bi isplovili, u nadi da će im biti talisman koji će im pomoći da se sigurno vrate kući.

PRVO POGLAVLJE

Sparrow Tri godine kasnije

e li moguće osjetiti kako vam se srce slama, čak i ako se nikada niste zaljubili? – Zagledala sam se u ženu u zrcalu, grizući donju usnu sve dok meko meso nije napuklo. Izgledala sam kao stranac. Tuga me ošinula poput groma. Tuga za muškarcem kojeg nikad neću upoznati, za prvom ljubavi koju nikada neću doživjeti, za romantikom koju nikad neću imati. Za leptirićima koji nikad neće poletjeti u praznini mog želuca. Za nadom, srećom i iščekivanjem, stvarima koje nikad više neću osjetiti. – Nisam potrošila tri sata šminkajući Vas da biste Vi grickali ruž kao da je vrećica čipsa, dušo. – Sherry, vizažistkinja, uskomešala se oko mene. Upravo je tada frizer, homoseksualac u kasnim dvadesetima, ušetao u sobu noseći lak za kosu i ponovno mi bez upozorenja poprskao kosu, prosipajući kapljice hladne tekućine po mojim očima. Trepnula sam, boreći se s peckanjem i po licu i iznutra. – Hoćete li me već jednom prestati maltretirati? – prosiktala sam, odmakla se od zrcala i odšetala na drugu stranu luksuznog predsjedničkog apartmana. 19

Vrabac

Moj prvi boravak u hotelu s pet zvjezdica. Od kojeg sam se osjećala kao glorificirana kurva. Dohvatila sam čašu za šampanjac za koju sam bila poprilično sigurna da uopće nije moja i iskapila je cijelu u jednom gutljaju, tresnuvši čašom o otmjeni srebrni pladanj, odupirući se potrebi da stražnjim dijelom dlana obrišem usta da me Sherry ne bi ubila. Čaša se razbila na dva dijela, a ja sam napravila grimasu, osvrnuvši se prema odredu kojem je Troy Brennan naredio da me pretvori u savršenu malu mladenku. – Sigurna sam da gospodinu Brennanu neće biti problem pokriti račun i za ovo... – Sherry je odmahnula rukom, a prefrizirana platinasta kosa ukrutila joj se na glavi poput kamena. Imala je toliko dubok dekolte da joj se skoro mogao vidjeti pupak. Izgledala je poput egzotične plesačice iz jednog od onih klubova u kojima je tata nekad radio, nije baš bila osoba od kakve bih primala savjete po pitanjima mode i šminke. A opet, mene nitko ništa nije pitao o ovom vjenčanju. – Važno da se niste ozlijedili – rekao je stilist Joe i mrdnuo kažiprstom prema meni. Slobodnom rukom iščupao je iz mojih prstiju slomljeno postolje čaše. – Ne želimo da krvarite po cijeloj haljini. To je vintage Valentino, znate. Nisam se ni pretvarala da znam što je vintage Valentino. Zašto bi djevojka iz mog opasnog južnobostonskog susjedstva znala išta o modi? Pitajte me o kuponima ili kako se švercati u podzemnoj, i reći ću vam sve o tome. Ali visoka moda? Nije to za mene. Zakolutala sam očima i ušla u kupaonicu oprati ruke. Bilo bi grozno da sam si otkinula prst i razljutila Brennana umrljavši skupu iznajmljenu haljinu. Ormarić je bio zatrpan: proizvodi za kosu i šminka, kao i kreme, proizvodi za njegu tijela i moj mobitel. Poskočila sam kad je zazvonila poruka. 20

L. J. Shen

Pogledavajući prema grupi u drugoj sobi, lagano sam gurnula vrata i skoro ih zatvorila. Lucy: Stoji da nećeš stići na nastavu danas? Boris nas uči kako se pravi zimnica. √ Ja: Oprosti. Želučana viroza ili nešto. Povraćala cijelu noć. Pošalji mi recept kad nastava završi. Lucy: Naravno, seki. Nadam se da će ti biti bolje. Ja: Imam osjećaj da najgore tek dolazi. √ Odložila sam mobitel i pomolila se po milijunti put toga dana da će Lucy sutra biti previše zaposlena da bi vidjela društvene stranice. Troy Brennan bio je jedan od onih tipova koji se pojavljuju u lokalnim vijestima iz pogrešnih razloga. On je bio nevolja – vruća nevolja, vrela kao vatra na ognjištu – i znala sam da će se njegovo vjenčanje najvjerojatnije proširiti po svim lokalnim vijestima kao salmonela iz sumnjivog food trucka čim kaže “uzimam”. A ja? Nikad ne bih privukla previše pažnje. Moj društveni život bio je aktivan koliko i mrtva kornjača. Nisam imala puno prijatelja. Onima koje sam imala nisam rekla ništa o svom vjenčanju iz vedra neba. Poprilično sam se bojala mladoženje, posramljena samom sobom što sam uopće pristala na to i previše zbunjena da bih se suočila s njihovim potencijalnim (i razumljivim) pitanjima. Tuga mi je probola srce kad sam otvorila slavinu. Prstima sam okrznula zaručnički prsten pod mlazom tekuće vode. Imao je dijamant veličine moje šake po sredini i dva manja sa svake strane. Obruč mu je bio od obične tanke platine, ali ukupna težina – doslovno, figurativno, prokleto mentalno – vrištala je nouveau riche do neba i natrag. Također je urlala o novcu, moći i glumatanju “nu me”. Ali jednu stvar nije ni prošaptala – moje ime. 21

Vrabac

Ja, Sparrow* Raynes. Dvadeset i dvije. Dijete Abea i Robyn Raynes. Strastvena trkačica. Muškobanjasta. Zaljubljenica u palačinke s borovnicama, vruću čokoladu, slatki ljetni zrak i boyfriend traperice koje ne laskaju. Ona klinka. Djevojčica koja je sjedila u prvoj klupi u svakom razredu i igrala se sa svojom kutijicom za ručak na velikom odmoru jer se nitko nije htio družiti s njom. Žena koja nikad nije marila za modu. Jadna cura koja je mislila da je novac precijenjen i da kričavi automobil znači mali penis, a da je sreća jesti irski gulaš i gledati reprize Kitchen Cutthroata ispod pokrivača. Ovaj prsten pripadao je nekoj drugoj. Nekoj pravoj kućanici Kojeg-god-građa. Trofejnoj nevjesti visokog ukusa i statusa. Djevojki koja zna tko je Valentino i zašto su njegove haljine tako prokleto skupe. Ne. Meni. Zatvorila sam slavinu i duboko udahnula, pa prstima prešla preko svoje nevjerojatno krute kose. – Samo to odradi – bodrila sam se tiho. Udaja za imućnog muškarca, koji je bio poznat kao jedan od najpoželjnijih neženja u Bostonu, teško se mogla smatrati kaznom. – Nije tvoj izbor, ali drži se plana. Zatvorila sam oči i odmahnula glavom. Problem Prvog svijeta ili ne, zadnje što mi je trebalo bilo je da se on brine o meni. Začuvši tiho kucanje na vratima kupaonice, okrenula sam glavu u tom pravcu. Sherryno lice, zagipsano šminkom i lažnim osmijehom, provirilo je kroz odškrinuta vrata. – G. Brennan Vas je došao vidjeti – objavila je svojim sirupasto slatkim neiskrenim glasom. * 22

Engl. sparrow – vrabac, op. prev.

L. J. Shen

– Vidjeti mladenku prije vjenčanja donosi nesreću – protisnula sam kroz zube stisnuvši šake, puštajući da mi se čudovišni prsten zarije u meso. Bol je bila dobrodošlo odvlačenje pažnje. – Vjerujte mi, veća je nesreća razljutiti svog budućeg supruga. – Čula sam kako njegov željezno hladni tenor cijepa zrak pred vratima. Odmaknula sam se, zaštitnički zagrlivši samu sebe. Vrata su se naglo otvorila i ušao je on. Izgledao je kao da je najveći na svijetu, veći od ijednog razgovora koje sam u mislima neprestano pripremala. Nosio je svečano crno trodijelno odijelo i špicaste kožne cipele. Zauzeo je malu kupaonicu, isisavši sav zrak i moju prisutnost iz nje. Odjednom sam se osjećala još manjom nego što ionako jesam. Njegov ledeni pogled gulio mi je obrambene zidove, razotkrivajući kakva sam zaista – znojna gomila živaca. – Raširi ruke da te vidim – Brennan je oštro naredio. Učinila sam što mi je rečeno, ne iz poštovanja, već iz straha. Ruke su mi visjele uz tijelo i teško sam gutala. Nikad me nije ni pogledao. Ne u osamnaest godina koliko smo živjeli u istoj četvrti, kao ni u posljednjih deset dana. To je bio prvi put da je ovako osobno uvažio da postojim. Na dan našeg vjenčanja. – Lijepo izgledaš. – Ton mu je bio dalek. Znala sam da je haljina spektakularna. Kad sam je prvi put probala u dućanu za mladenke, obasipali su me frazama poput “silueta sirene” i “dekolte kraljice Ane”. Kao da sam je ja birala. Joe, stilist, dobivao je naredbe izravno od mog dragog budućeg muža. Kao i Sherry i frizer kojem se nisam mogla sjetiti imena, pa čak i žena koja je odabrala moj vjenčani nakit. Mene nitko ništa nije pitao o ovom vjenčanju. Opet dobro, ionako nisam baš bila Bridezilla. Htjela sam ovo vjenčanje koliko i teži slučaj gonoreje. 23

Vrabac

– Hvala – napokon sam uspjela odgovoriti i, unatoč svom rastućem bijesu, osjetila čudan poriv da mu uzvratim: – I ti dobro izgledaš. – Kako znaš? Nisi me ni pogledala otkad sam zakoračio u sobu. – Brennanov glas bio je leden i nepristupačan, ali nije zvučao kao da mu je stalo. Pažljivo sam podigla bradu i natjerala se pogledati ga u oči, a svaki mišić mog lica stezao se dok sam ga promatrala. – Jako dobro – ponovila sam, a u glasu mi nije bilo ni traga iskrenosti. Čula sam kako se Sherry uzrujava oko bogzna čega u susjednoj sobi i Joea kako priča na mobitel, ili se barem pretvarao. Istovremeno su frizer i Connor, tjelohranitelj koji me svakud pratio, obojica šutjeli, što je ispalo glasnije od bilo kojeg uzaludnog pokušaja Sherry i Joea da zvuče zauzeto. Zujanje katastrofe odzvanjalo mi je u ušima. Ima problematičnu prošlost. Katastrofalnu budućnost. A ja ću uskoro postati dio njegove sadašnjosti, sviđalo mi se to ili ne. – Connor, Sherry, svi... Odjebite van – moj mladoženja je zapovjedio, ne prestajući me gledati suženim očima. Izvrnula sam prste i osjetila kako mi se suše usta. Ovo nisam bila ja. Nesigurna, mala Mary-Sue nije bila Sparrow koju sam godinama gradila. Ali on je bio opasan, a ja sam mu stvarala probleme. Ja sam njemu stvarala probleme jer me prije deset dana izvukao iz kuće (tip koji nije bio ništa osim uspomene iz djetinjstva sa skupim odijelom i mračnom reputacijom) i ubacio u svoj luksuzni penthaus pa najavio (dva dana nakon što me tamo ostavio bez ičeg i ikog osim tjelohranitelja i broja za dostavu hrane) da ćemo se vjenčati. Da, Troy Brennan bio je jedan vraški sociopat i nije se trudio prikriti svoju prirodu ni staviti masku kad se suočavao sa svijetom. 24

L. J. Shen

Stajao je u kupaonici predsjedničkog apartmana, gledajući me kao da sam utjelovljenje gorčine koju mora progutati. Činilo se da ga ni najmanje ne zanimam. Gotovo da mi se nije ni obraćao, a kad jest, pogled mu je otkrivao mješavinu razočaranja, dosade i apatije. Bila sam više nego zbunjena njegovim ponašanjem. Već sam čula za moćne, bogate muškarce koji ne mare za pristanak žena, ali obično osjećaju požudu prema onima koje napadaju. Troy Brennan nije bio takav. Po njegovom ponašanju, gotovo se činilo kao da se ženi jer je izgubio okladu. Zagledala sam se u svog budućeg supruga, čekajući da nešto učini. Da me udari, viče na mene ili otkaže cijelu prokletu stvar. Nisam bila sigurna zašto me, dovraga, uopće želi. Odrasli smo u istom dijelu Bostona, u sumnjivom kvartu radničke klase. Naši krajolici iz djetinjstva sastojali su se od prozora s rešetkama, poderanih plakata, starih zgrada kojima je očajnički trebao popravak i praznih limenki što su se kotrljale ulicom. No to su sve naše sličnosti. Dok sam ja bila siromašna, radnička kći pijanog klošara i odbjegle majke, Troy Brennan bio je bostonsko plemstvo i odrastao je u najljepšoj kući u cijeloj državi. Njegov otac Cillian nekoć je vodio zloglasnu irsku mafiju. Dok još nisam ni prohodala, Cillian je prešao na zakonito poduzetništvo, a pod “zakonitim” mislim na striptiz-klubove, salone za masažu i druge ljigave južnobostonske zabave za dečke koji su jedva imali za stanarinu. Moj otac, jedan od njegovih posljednjih odanih vojnika, radio je kao izbacivač u nekoliko Cillianovih klubova. Troy je bio jedinac, a ljudi su govorili da Cillianova supruga više ne može imati djece. Zato ga je otac čuvao kao oči u glavi. I premda Troy nije nastavio stopama svog oca, ipak nije bio ni član crkvenog zbora. Glasine o njemu širile su se ulicama našeg kvarta poput požara, a u ovom trenutku o njemu se toliko pričalo 25

Vrabac

da je bio gotovo legenda. Govorilo se da su političari, poduzetnici i bogataši iz cijele države tražili upravo njega kad im je trebao netko za prljave poslove. On je prljave poslove izvršavao i za to je bio masno plaćen. Ljudi su Troya zvali “Popravljač”. Popravljao je stvari. Ne u smislu majstora, naravno. Pomagao je ljudima da nestanu brže od likova u knjigama Dennisa Lehanea. Mogao bi vam prepoloviti zatvorsku kaznu i opskrbiti vas putovnicom i lažnim OIB-om za par sati. Za par dana, mogao je čak uvjeriti ljude koji vas proganjaju da ne postojite. Troy Brennan bio je glavni manipulator Bostona, povlačeći konce kao da smo svi njegove lutke. Odlučivao je tko će živjeti, a tko umrijeti, tko će nestati, a tko će se pojaviti. A iz nekog nepoznatog razloga, gospodin Popravljač odlučio je oženiti mene. Nisam se imala kako boriti, pobjeći ili makar prkositi njegovoj iracionalnoj odluci. Sve što sam mogla bilo je preklinjati ga da mi da uvjerljivo objašnjenje. Stoga sam odlučila iskoristiti naš prvi zajednički susret nasamo – bez Connora, Sherry ili ikoga od Troyeva osoblja – da učinim upravo to. – Zašto ja, Troy? Nikad mi se nisi ni obratio svih onih godina što smo živjeli u istoj ulici. – Uhvatila sam se za kremastu plohu psihe iza sebe, a zglobovi su mi pobijeljeli. Možda bi ga to što sam mu se obratila imenom moglo nadahnuti da bude bolji prema meni. Izvio je obrvu u izraz koji kao da je rekao: Znači, sranje. Ona i govori. Jednom rukom zakopčao je sako, a drugom provjerio mobitel. Bila sam vjetar, bila sam duh. Nisam bila ništa. – Troy? – Ponovila sam. Ovaj put je podigao svoj pogled i uhvatio moj. Glas mi je utihnuo do šapata, ali nisam micala pogled s njega. – Zašto ja? Obrve su mu se naborale, a usne stanjile u čvrstu liniju. 26

L. J. Shen

Pitanje mu se nije svidjelo, a ja nisam bila zadovoljna odgovorom. – Ni ne poznajemo se. – Nosnice su mi se širile. – Da, pa... – Nastavio je lupati po mobitelu, a oči su mu se spustile natrag na zaslon. – Bliskost je precijenjena. Što slabije nekoga poznajem, to mi se obično više sviđa. To još uvijek ne objašnjava zašto si se u moj život ubacio s finesom tenka. Ljutito sam ga pogledala ispod svojih novih umjetnih trepavica, pokušavajući shvatiti je li uopće zgodan ili nije. Troy Brennan meni nikad nije bio na radaru, ali svima drugima jest. Bio je poput IKEA-inih slika Londona i New Yorka u samačkim stanovima, poput brze hrane, poput Starbucksa, poput prokletog MacBook Aira za ušminkanog studenta – bio je mainstream i omiljen. Barem među ženama. Pasti na njegov izgled lošeg dečka, utjecajnog, bogatog mafijaša meni je bilo polarna suprotnost. Pa ipak, čak i pod svjetlom kupaonice, koje ne prašta, vidjelo se da bi iznutra možda mogao biti čudovište, ali izvana nije bio ni najmanje čudovišan. Njegova gusta crna griva – toliko tamna da je imala gotovo plavkastu nijansu – bila je podšišana u skupu frizuru glatkih i mekih rubova. Imao je najbljeđe, najledenije plave oči i blagu preplanulost zbog koje su se još više isticale. Izdaleka je bio staromodno zgodan. Visok kao neboder, širok poput ragbijaša i istaknutih jagodičnih kostiju kojima biste mogli rezati dijamante. Kad bi vam se približio, umrtvljeni izraz u tom hladnom plavetnilu nagnao bi vas da pobjegnete u suprotnom smjeru. Oči su mu uvijek bile lijeno zakukuljene, bez ijednog traga emocije. Gotovo kao da biste, ako pogledate dovoljno duboko, vidjeli sve užasne stvari koje je bio učinio svojim neprijateljima kako se usporeno odvijaju. 27

Vrabac

Zatim, imao je taj podsmijeh. Izazovni smiješak zalijepljen mu je na lice 24 sata dnevno, podsjećajući nas koliko smo nedostojni usporedbe s njim. Bojala sam se Troya Brennana i gadio mi se. Bio je praktički nedodirljiv u Bostonu. Voljen među policajcima i poštovan od lokalnih bandi, mogao se izvući i s ubojstvom. Doslovno. Prije tri godine Troy je bio glavni osumnjičenik za ubojstvo Billyja “Baby Face” Cruptija. Nije bilo dovoljno dokaza za optužbu, ali na ulicama se pročulo da je to ubojstvo bilo osveta. Navodno je Crupti bio taj koji je ubio Cilliana Brennana. Nitko nije znao ni tko bi poslao priglupog gangstera da ubije Troyeva oca, ni zašto. Tajming je bio neobičan. Cillianove ilegalne aktivnosti do tada su bile prilično nebitne za teritorij bostonskih bandi. Također, tu je i priča o ocu McGregoru, o tome kako je Troy i njega ubio zato što je Cruptiju cinkao gdje se nalazio Troyev otac. Da, Troy Brennan nije bio od onih koji uzimaju zarobljenike. Još uvijek pamtim kako sam kao dijete čekala svoj red da vozim Daisyn bicikl (bila je jedina djevojka u susjedstvu koja ga je imala, i to s pomoćnim kotačićima) i začuđeno promatrala kad bi naletio na policajce. Kunem se, policija je tog uličnog dečka odvodila u šetnju češće nego novorođenog psića. Nestrpljivo su čekali da Brennan kao tinejdžer krene očevim stopama. Zabijali su ga na haubu svakog patrolnog automobila koji je prolazio, a svaki policajac u našoj postaji znao je krivulju Troyeva dupeta napamet. Sad su se policajci bojali uopće ga pogledati. Dok sam stajala u kupaonici hotelskog apartmana, zagledana u njegovo bezizražajno lice, shvatila sam da nemam asa u rukavu. A čak i da sam ga imala, on je posjedovao prokleti stol. Bila sam potpuno zarobljena, ptica u kavezu, slomljenih krila. 28

L. J. Shen

– Smijem li još raditi? – Pitala sam prigušenim glasom. Mafijaškim suprugama nije bilo dopušteno raditi, ali Troy nije bio mafijaš. Tehnički. Prišao mi je korak bliže, dodirujući mi lice dahom. – Možeš raditi što god jebeno želiš. Lanac ti je dug. Ukipila sam se osjetivši da su mu usne na nekoliko centimetara od nagiba mog vrata. Srećom, nije me dodirnuo. – Ali jedno nek ti bude jasno: što se tiče muškaraca, ja sam jebeno jedini za tebe. Nemoj me iskušavati, jer će to imati ozbiljne posljedice za tebe... I za njega. Namjerno je bio odvratan, ali su me njegove riječi svejedno pogodile. Pokušala sam se usredotočiti na svoju malu pobjedu. Još sam mogla raditi. Izaći iz kuće i izbjeći ga. Sad sam samo trebala naći posao koji će me zaokupiti. – Ako mi je lanac tako dug, zašto me Connor svakud prati? – Podigla sam bradu, izazivajući ga. – Jer uvijek štitim sve što je moje. – Nisam tvoje vlasništvo, Brennan. – Zapjenila sam se i suzila oči. Da, bila sam prestrašena, ali sam više od svega kraljevski popizdila. – Činjenica da si u vjenčanici i da nosiš moj prsten na ruci govori jebeno drugačije – rekao je ravnodušno i mirno. – Ali čak i da nisi, ako uzmemo koliko sam neprijatelja nagomilao u ovom gradu, svatko povezan sa mnom treba zaštitu. A sad moram ići. – Okrenuo se na peti i izašao kroz vrata. Tek nakon što je napustio moj osobni prostor, ispustila sam dah koji mi je, činilo se, desetljećima bio zarobljen u plućima. Zašto se toliko vraški trudio da me podsjeti koliko je opasan? – Nećeš se izvući s ovim što mi radiš, znaš – povikala sam za njim, promatrajući njegova široka leđa. 29

Vrabac

– Tu griješiš, Red*. Ja se uvijek izvučem. Uvijek. – Nije se ni okrenuo prema meni. Je li me on to upravo nazvao Red? – Oh, znači, sad imam nadimak? Ovaj brak nije stvaran, Brennan. Ma što se dogodilo u crkvi danas popodne. To ga je napokon natjeralo da reagira. Okrenuo je glavu u mom smjeru. Oči su nam se susrele. Njegove ledeno plave probadale su moje zelene, spalivši zamišljenu rupu sve do stražnje strane moje lubanje. Glupačo. Osjećala sam svoj puls – divlji i maničan – iza očiju, u grlu, u nožnim prstima, kako pumpa, lupa, dok je srce pokušavalo iskočiti iz kože i spašavati goli život. Zašto ga provociraš kad ga od straha ne možeš ni pogledati? Nakon kratkog otkucaja, Brennan mi je uputio jedan od svojih neugodnih uništit-ću-te osmijeha. – Draga buduća ženo... – Nacerio se tako da sam skoro počela preklinjati za milost. – Ako mi misliš stvarati nevolje, razmisli ponovno. Ja sam izumio nevolje. Ja ih pokrećem, ja ih miješam, ja ih jebeno popravljam. Ne izazivaj moje strpljenje, jer ćeš otkriti da ga uopće nemam.

Otac me trebao predati u katoličkoj crkvi Presvetog Srca, prikladno smještenoj u središtu grada. Popis gostiju bio je prepun ljudi koje niti sam poznavala niti me bilo briga. Mješavina visoko profiliranih biznismena i šačice političara, uz jednog senatora te bezbroj bogatašica. * 30

Engl. red – crvena, op. prev.

L. J. Shen

Rijeka crnih dugih limuzina redala se pred starom crkvom. Iz automobila su se slijevale sofisticirano odjevene dame u pratnji muževa, sinova i kćeri. Iz svečane odjeće isijavala je moć, dok su muškarci pućkali cigare, smijući se i dobronamjerno se tapšući po ramenima, sigurno uživajući u svadbi više nego ja. Po broju zaštitara koji su marširali kroz ulaz, pomislili biste da se udajem za papu. Dok mi je pogled iz limuzine u kojoj sam sjedila lutao po ulazu u crkvu, palo mi je na pamet da su cvjetni aranžmani na vratima vjerojatno koštali više od godišnje stanarine za stan koji dijelim s tatom već dvadeset i dvije godine. Od same pomisli na to da se udajem za nekoga tko je tako opsceno nepromišljen s novcem strahovita jeza spustila mi se niz kičmu. Pokušavala sam obuzdati histerične osjećaje što su se kovitlali u meni kad je tata primio moju drhtavu ruku u svoju toplu, grubu i čvrsto je stisnuo da me ohrabri. – Činiš pravu stvar, znaš to, zar ne? – Nada mu je blistala u očima. Kao da sam imala izbora. Ali znala sam ono što mi otac nije morao reći. Čak i da nije prihvatio Brennanovu prosidbu (a Troy Brennan je nedvojbeno bio jedan od onih licemjernih, staromodnih šupaka koji su prosili oca za mladenkinu ruku), Brennan bi se potrudio da se to dogodi, i ovako i onako. Ne jednostavno nije bila riječ u njegovu rječniku. Što je htio, to bi i uzeo. A u tom trenu, želio je moju malenkost. To nije imalo ni najmanje smisla. Nisam bila osobito lijepa, bar ne na način koji bi privukao pažnju ljudi njegova kalibra. Moje usne, vjerojatno moja najbolja karakteristika, bile su ružičaste, uske i srcolike, ali inače sam u najboljem slučaju bila obična. Niske, mršave građe; duge, vatreno crvene kose; gotovo boležljivo 31

Vrabac

blijede kože, s pjegicama poprskanima skoro po mom čitavom licu. Nisam bila tip Troya Brennana. To sam sa sigurnošću znala, prelistavajući tu i tamo tračerske stranice u lokalnim novinama. Uvijek su ga viđali s glamuroznim ženama. Bile su visoke, prsate i prekrasne. Ne sramežljive, riđokose i pomalo čudakinje. Tada, dok sam sjedila u limuzini, spremajući se ući u crkvu u kojoj nikad nisam bila, punu ljudi koje nisam poznavala, da bih se udala za stranca kojeg sam se bojala, u glavi mi je zazvonila mantra, a njezina jeka odbijala se o zidove moje lubanje. Zašto ja? Zašto ja? Zašto ja? – Mi smo sljedeći – začula sam vozača dok se limuzina ležerno vukla naprijed. Srce mi se uzlupalo, divlje udarajući o prsnu kost. Na koži mi se stvorio tanak sloj znoja. Nisam bila spremna. Nisam imala izbora. Bože mili. Ironija mi nije promakla. Molila sam Boga da uskoči i spriječi ovo vjenčanje, iako sam bila u Njegovu svetom domu. Tih, ali uporan glasić u mojoj glavi podsmjehivao se da mi je ovo kazna za to što sam loša katolkinja. Za to što nisam ukazivala Svevišnjem poštovanje koje zaslužuje. Davno sam prestala ići u crkvu, a čak ni dok sam bila klinka vjera me nije posebno zanimala. Svih tih godina, dok sam kao dijete sanjarila tijekom mise. Svih tih godina, dok sam išla na sastanke za mlade isključivo zbog kolačića i fantaziranja o zgodnom mladom muškarcu koji nam je držao lekcije o čudesnim putevima Božjim. Tobey, mislim da se zvao. 32

L. J. Shen

Svih tih godina, a sada je bilo vrijeme za naplatu. A karma? Bila je dobro poznata kao hormonalna, bijesna kuja. Bog će me kazniti. Udat ću se za čudovište. – Evo nas – rekao je vozač i nakrivio glavu prema naprijed. Uhvatila sam ga kako me znatiželjno odmjerava u retrovizoru, ali u tom trenu više me nije bilo briga. Bolje da se naviknem, jer jednom kad postanem Brennanova žena, ljudi će me odmjeravati kao da sam jednorog u magičnom zoološkom vrtu. – Unutra polako sjedaju na svoja mjesta. Još par minuta, gospođo, ne bi trebalo biti više. Pogledala sam oca kad mi je pružio ljubičasti buket. Nagnuo se i nježno me poljubio u čelo. Smrdio je na alkohol. I to ne neki jeftini. Brennan ga je sigurno razmazio najkvalitetnijim sad kad smo svi postajali jedna velika, nesretna, zeznuta obitelj. – Da bar tvoja mama može ovo vidjeti. – Uzdahnuo je, njegovo naborano čelo pretvorilo se u namrgođeno lice, a oči u dvije lokve tuge. – Nemoj – ravnodušno sam ga presjekla i laknulo mi je što se u mom glasu nije čulo ni trunke osjećaja. – Nismo vidjeli tu ženu otkad sam imala tri godine. Gdje god pobjegla, ne zaslužuje sudjelovati u ovome, niti u ičemu drugom u mom životu. Osim toga, ti si me savršeno dobro odgojio sam. – Nespretno sam ga potapšala po bedru. To je bila istina. Robyn* Raynes nije mi bila majka, bila je žena koja me rodila i nedugo zatim otišla. Pretpostavljam da bi se većina ljudi zbog toga osjećala gore na dan svog vjenčanja, ali (a) ovo ionako nije bilo moje vjenčanje, bar ne pravo, i (b) kad vas roditelj napusti, imate dva izbora: ili ćete dopustiti da vas to definira i vlada nad vama, ili ćete nastaviti sa svojim životom, ističući pred svijetom da vas zaboli dupe gdje vam je majka otišla. *

Engl. robin – crvendać (uz napomenu da je u imenu y na mjestu i), op. prev. 33

Vrabac

Pokušavala sam pripasti drugoj kategoriji, a rijetko bih posrnula u prvu. Tati je bilo neizmjerno drago što to čuje. Oči su mu zasjale od ponosa i iznenađenja. Naravno, vraški sam uljepšala našu prošlost. Ali nekako, prepoznala sam da je toga dana mom ocu bilo jednako teško kao i meni. Bijesni alkoholičar ili ne, uvijek je ostavljao distancu između mene i svog posla s Brennanima, a znala sam da me najviše od svega želi zaštititi od tih ljudi. Što se tiče njegovih roditeljskih sposobnosti, istini za volju, on se sam brinuo za mene otkad sam bila novorođenče. Nikada nije bio nasilan ili nestrpljiv, čak i ako je bio pomalo neupućen i neosjetljiv. Bilo je čak i žena s kojima je hodao, koje su glumile kućanice i bile moje privremene “majčice”, sve dok ne bi shvatile da će ljubav mog oca prema žesticama uvijek biti puno dublja od njegove ljubavi prema njima. Ipak, većinom smo tu bili samo ja i on. Ustvari, ja, on i alkohol. Iako sam ga voljela, znala sam da moj otac nije dobar čovjek. Dok sam odrastala, radio je za Cilliana Brennana i prečesto se vraćao kući pun modrica. Nisu mi bili strani iznenadni posjeti policajaca i nerijetko sam mu donosila čistu odjeću i cigarete kad bi ga uhitili. Sad ga je zapošljavao Troy i vjerojatno je radio nešto jednako nezakonito. Tata je bio alkoholičar i strašan Casanova sa ženama, ali bio je i jedina osoba koja me voljela, kojoj je bilo stalo do mene, koja se opekla na štednjaku pokušavajući mi pripremiti pileću juhu s rezancima – ne onu iz konzerve, nego pravu pravcatu – kad sam imala upalu pluća. Zaslužio je malo sreće, čak i ako je to bilo na moj račun. – Volim te, Birdie*. – Pustio je da se jedna debela suza skotrlja niz njegov obraz iscrtan borama, a rukama mi je primio lice. * 34

Engl. birdie – ptičica, op. prev.

L. J. Shen

Kimnula sam, naslonivši se na jedan od njegovih dlanova. Jagodicama sam ga pogladila po čelu. – I ja tebe volim, tata. – Superiška. Jeste spremna? Hajmo. – Veseli vozač otvorio je vrata i zaobišao limuzinu, otvorivši mi vrata. Pažljivo sam iskliznula iz automobila, primijetivši da je dvorište crkve uglavnom prazno, izuzev nekoliko raštrkanih starijih muškaraca koji su još uvijek bili zaokupljeni poslovnim razgovorima. Tata me slijedio, ali se probio ulijevo gdje je spazio malu skupinu propalih ljudi. – Moram se javiti Bennyju. Vraćam se za sekundu. Neka mladoženja malo pričeka. Vraćam se odmah, malena. – Namignuo je i krenuo prema krdu muškaraca u odijelima na uglu kamene crkve. Namrštila sam se i namjestila haljinu. Bio je to neobično hladan lipanjski dan, ali znala sam da se nisam naježila od hladnoće. Kroz obližnji prolaz u visokom kamenom zidu promatrala sam maleni vrt s klupom. Da sam se bar mogla tamo sakriti. A onda sam ga čula. Čovjek se tiho obraćao svom sinu s druge strane zida. Njegov glas bio je nježan, ali svejedno grlen i grub u isto vrijeme. Nisam sigurna zašto, ali moje tijelo upijalo je zvuk tog glasa kao kuhano vino za olujnih večeri. – Naravno, Abraham nije bio loš čovjek, ali učinio je ono što je mislio da mora, a to je žrtvovati svoje dijete Bogu. Trag hladnog znoja kapao mi je niz kralježnicu, a ja sam se nagnula prema glasovima i napregnula uši. – Ali tata, tate vole svoju djecu, zar ne? – Vole. Više od ičega na svijetu, Sam. – I Bog voli svoju djecu? Čovjek je nakratko zastao. – Jako. – A kako to da je Bog učinio ono što je učinio Izaku? 35

Vrabac

– Pa, Bog je htio iskušati Abrahamovu vjeru. Na kraju Izaku nije bilo ništa, sjećaš se, ali Bog je primio dokaz da bi Abraham svog obožavanog sina prinio kao žrtvu na njegov oltar. – Misliš li – dječačić se pitao, a sudeći po njegovu glasu, nije mogao biti puno stariji od pet godina – da Bog samo testira našeg Abrahama? Možda se njegova kći i gospodin Troy ipak neće danas vjenčati. Čovjek se neduhovito zasmijao za sebe, a ja sam osjetila kako mi srce tone. – Ne. To nije test, maleni. Ljudi se žele vjenčati jedni s drugima. To nije kazna. – Jesi li se ti želio oženiti mamom? – Sam je upitao. Još jedna tišina ispunila je zrak prije no što je muškarac odgovorio. – Da, želio sam se oženiti mamom. Kad smo kod toga, gdje je naša mama? Upravo tada, muškarac je zakoračio kroz prolaz u zidu i njegovo čvrsto tijelo naletjelo je na moje. Zacviljela sam i skoro pala ravno na dupe, ali sam uspjela zgrabiti zid rukom koja nije stezala buket. – Sranje, oprosti – rekao je. Uspravila sam se podigavši glavu, a oči su mi iskočile i usta se osušila istog trena. Bio je zgodan. Ne, zaboravite zgodan. Bio je remek-djelo u skupom crnom odijelu, koje mi je oduzelo dah i u sekundi me oslobodilo mog mentalnog sloma. Bio je visok otprilike 188 cm, malo niži od Brennana, i baš kao i moj budući suprug, po načinu na koji je ispunjavao svoju odjeću po mjeri, vidjelo se da mu je važno vježbati najmanje četiri puta tjedno. Njegova kestenjastosmeđa kosa, valovita i gusta, raščupana i meka, imala je par zvrkova unatoč svim naporima da je zagladi. 36

L. J. Shen

Njegove sive oči proučavale su me, uske i inteligentne, dok je trljao čvrstu čeljust. – Rekao si ružnu riječ! – Sin mu je praktički poskakivao od sreće, mašući plavim kamiončićem u ruci. – Moraš staviti dolar u staklenku kad se vratimo kući. Ali činilo se da se Samov otac našao u paralelnom svemiru, sudeći po načinu na koji je njegov pogled bio prikovan za moj. Izgledao je iznenađeno što me vidi, a ja sam se pitala koliko je toga znao. Ukočila sam se, pokušavši se otresti čudnog utjecaja koji je imao na mene. – Nisam prisluškivala – požurila sam objasniti, zagladivši haljinu. Oči su mu pratile ruku što je milovala tkaninu moje vintage Valen-nekako vjenčanice pa sam se odmah trgnula i zaustavila pokret, osjećajući se pomalo krivom. – Nisam optuživao – odgovorio je mirno. Taj glas. Taj autoritet. Bio je jedan od Troyevih ljudi, odmah sam znala. – Naravno da nisi. – Zacrvenjela sam se i okrenula prema vratima crkve. – Unutra je moje vjenčanje. Pa, znaš, trebala bih... – Moja glupa usta nastavila su pljuvati gluposti. Da, Sparrow. To je tvoje vjenčanje. U protivnom si se upravo pojavila u najneprimjerenijoj haljini na planetu. – Znam. I žao mi je – rekao je ozbiljno, a bilo je jasno na što je mislio. Još emocija zahuktalo se u meni, a želudac mi se preokrenuo na njegov sitan znak ljubaznosti. Ima ženu, i sina, podsjetila sam se. Oh, i također, za otprilike pet minuta udajem se za jednog od najopasnijih muškaraca u Bostonu. To je značilo da je dalje od nedostižnog. I da sam ja apsolutni idiot. 37

Vrabac

Protrljala sam lice dlanom, zahvalna što Sherry nije bila tu da viče na mene zato što sam upropastila sve slojeve šminke koje mi je nanijela na kožu. – I meni. – Slegnula sam ramenima. – Nadam se da će se Vaša obitelj dobro provesti na svadbi. Zinuo je kao da će nešto reći, ali nisam mogla podnijeti još njegove ljubaznosti. Nisam vjerovala muškarcima tih dana, pogotovo ne onima koji su dovoljno licemjerni da nude utjehu. Okrenula sam se, stavila dva prsta u usta i zazviždala ocu. – Hej, tata... – Mahnula sam mu jednom rukom dok su svi muškarci u dvorištu crkve zurili u mene, preneraženi. Kladim se da su mislili da će Brennan oženiti damu, a ne neku muškobanjastu crvenokosu čudakinju. – Hajmo to odraditi. Tata je pretrčao kratku udaljenost između nas. Zadihan, kimanjem je pozdravio prelijepog muškarca. – Brock. – Abe – Brock je kimnuo natrag. – Čestitam na vjenčanju. Vjerujem da znate da možete računati na mene ako vam ikad išta bude trebalo. – Brock me još jednom pogledao, a moje srce samo se još više stisnulo od samosažaljenja. Brock i Sam su se okrenuli i ušli u crkvu držeći se za ruke. Tata mi je prišao korak bliže i ščepao me za ramena. – Krećemo! Idemo udati našu malu Birdie.

Objektivno govoreći, moje vjenčanje s Troyem Brennanom bilo je prekrasan događaj. Opsceno rasipno i odvratno rastrošno. Brennan nije štedio ni centa kad se radilo o onome što je smatrao svojim. Bio to njegov penthaus, njegovi automobili, njegove žene ili njegovo vjenčanje. 38

L. J. Shen

Svijeće, cvjetni aranžmani, svečani vjenčani tepih, solist, orguljaš, cvjetni lukovi i ekstravagantno ukrašene klupe – sve je bilo besprijekorno i raskošno. Zapravo, iznenadilo me što oltar nije bio izgrađen isključivo od krvavih dijamanata i zarolanih novčanica od sto dolara. Bez obzira na to, meni je to bilo besmisleno kao Henry Cavill u majici. Toliko detalja i ljepote ne treba se tratiti na prevaru. A to je ono što smo Brennan i ja bili – laž. Izmišljotina. Osuđenici zarobljeni u braku izgrađenom na ruševinama iznude i smicalica. Razmijenili smo zavjete pred četiristo gostiju, koji su svi redom bili radosnih, suznih očiju. Otac O’Leary misu je vodio graciozno, barem sam to pretpostavljala, jer mi je vid bio mutan i vrtjelo mi se u glavi. Trudila sam se da od tjeskobe ne iznojim ekvivalent svoje tjelesne težine, oponašajući ono što je svećenik govorio kad god je to bilo primjereno. Brennan nije baš uživao u pažnji, ali činilo se da mu ni to ne smeta previše. Sve u svemu, izgledao je opako, neustrašivo i pomalo iziritiran vremenom koje je morao izgubiti na ovaj mondeni događaj. – Budući da namjeravate stupiti u brak, pridružite svoje desne ruke i objavite svoj pristanak pred Bogom i Njegovom Crkvom – uputio nas je O’Leary, a emocije su postale jače od mene. Uzdahnula sam kad je mladoženja primio moju malu ruku u svoju golemu, čvrsto je stisnuvši. Kad su se ljudi u klupama nasmijali, misleći da je to slatka, autentična reakcija nervozne mladenke, vid su mi zamaglile crne točkice i pomislila sam da ću se onesvijestiti. Probadao me pogledom, čeljust mu je bila čvrsta poput kamena, a ja sam se prisilila da se slabašno nasmiješim, nastavljajući farsu. – Ja, Troy James Brennan, uzimam tebe, Sparrow Elizabeth Raynes, za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, 39

Vrabac

u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. Žene su maramicama brisale rubove očiju pretrpanih maskarom, šmrcajući i kimajući odobravale. Muškarci su međusobno zadovoljno progunđali, ponosno uzdižući glave kao da je ovaj igrokaz bio autentičan. Iz lica mi se iscijedila sva boja, krv i život. Ja sam na redu. Svećenik se okrenuo prema meni i zamolio me da ponovim njegove riječi, što sam i učinila, doduše drhtavim glasom. – Ja, Sparrow Elizabeth Raynes, uzimam tebe, Troy James Brennan, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. Svećenik je nastavio trabunjati, ali ja sam ga već isključila, koncentrirajući se samo na činjenicu da sam skoro udana za tog čovjeka. Kriminalca. Ubojicu. Moje obećanje Troyu Brennanu ostavilo mi je gorak okus u ustima. Dio mene htio se izderati na sve koji su sjedili pred nama i smije šili se kao idioti, bijesno se okomiti na njih. Imam 22 godine. On ima 32. Nismo bili ni na jednom jedinom spoju. Nikad nismo izašli zajedno. Jedva progovorili jedno s drugim. Ovo je bila laž. Kako su mogli dopustiti da se ovo dogodi? Moja klimava veza s čovječanstvom još je više utonula kad je Brennanov kum, debeljuškast čovjek zločestih, štakorskih očiju, izvadio moj vjenčani prsten. – Sparrow, primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. – Brennan mi je stavio prsten. Kad sam ja bila na redu, ispljunula sam riječi na autopilotu. Iščupala sam prsten svog muža iz jastučića koji je držala mala djevojčica – i ona i moje tri djeveruše bile su mi potpune strankinje 40

L. J. Shen

i vjerojatno su bile unajmljene – i stavila maleni obruč na njegov prst drhtavom rukom. – Možete poljubiti mladu – svećenik je obznanio uz zadovoljan osmijeh kad je čin bio svršen. Brennan nije čekao da se pomaknem ili primirim svoje emocije. Razmećući se svojim vučjim smiješkom, zakoračio je u moj osobni prostor i zabacio mi glavu unatrag, primivši me za vrat kao da je to radio stotinu puta ranije. I kladim se da je, točno s toliko žena koje nisu bile ja. Njegov okus eksplodirao je u mojim ustima, a njegove usne zdrobile su moje. Iznenađujuće topao i bezrezervno muževan, osvajao mi je usta. Mješavina gorkog tamnog piva (vjerojatno Gui nnessa), slatkoće cigare i svježine žvake od mente kovitlala mi se na jeziku. Ukočila sam se, instinktivno stežući usne, ne dopuštajući da prodre dublje u mene. Ali moj novi suprug nije mario. Obuhvatio me rukama, a njegova široka ramena štitila su nas od gomile koja je ustala i slavila, pljeskajući, zviždeći i smijući se u vatrometu sreće. Crkva je cvala od zanosa, dok sam se ja silno trudila da mu ne povratim u usta. Njegove usne napustile su moje i popele se do mog obraza, ostavivši trag vrućih, nabijenih uzdaha na mojoj koži, prije no što su se smjestile na školjku mog uha. – Pretvaraj se da si sretna ili ću ti pružiti pravi razlog da budeš tužna. Njegov siktavi šapat poslao je nalet panike ravno u moj želudac. Oči su mu još uvijek bile napola zatvorene od poljupca kad je podigao glavu, gledajući dolje u mene. Zaškiljila sam prema njemu, ali ga nisam šutnula u jaja svojim nemogućim štiklama kao što sam očajnički željela. – Je li jasno? – Spustio je bradu, a usne su se stanjile u ravnu liniju. 41

Vrabac

Progutala sam knedlu. – Kristalno jasno. – Dobra cura. Sad se malo rukujemo, poljubimo nešto beba i vraćamo se u limuzinu. Imam iznenađenje za tebe.

Sljedećih sat vremena igrala sam ulogu koja mi je dodijeljena. Rukovala sam se, široko se smiješila, grlila ljude koje nisam poznavala, a kad god bih osvijestila što se ustvari događa, posezala sam za čašom šampanjca i tako otupila bol gorkog ugriza stvarnosti. Brennan je želio goste napiti prije nego što krenu prema vjenčanoj sali – pa je, tako bizarno, na pločniku ispred crkve bio otvoren šank. Dok smo se vani družili, povremeno nas je pažljivo prekidao fotograf kako bi nas slikao. Ni novi suprug ni ja nismo se bunili. On je izgledao opušteno, asertivno bi me stisnuo oko struka i položio grubu ruku na moje rame kad god je to bilo prikladno. A ja? Ja sam zurila u kameru kao da molim osobu iza objektiva da nazove policiju i spasi me. Znala sam da izgledam kao da tu ne pripadam, kao da mi je tijelo unajmljeni automobil kojim tek moram naučiti upravljati. Otac se držao podalje od mene i mladoženje, odlučivši ostati na svom mjestu u blizini poznatih zgubidana iz našeg susjedstva, muškaraca koji su se nekako našli u poziciji da im šefuje mlađa generacija kriminalaca. Nekima je nedostajala intelektualna sposobnost da vode, na primjer Sloppyju Connellyju, koji je, prema glasinama, bio za samo par moždanih stanica pametniji od krumpira, a nekima je nedostajala disciplina, na primjer mom pijanom ocu. Depresija me oprala svaki put kad bih pogledala u njegovu smjeru i vidjela kako nazdravlja sa svojim prijateljima. Od gorčine 42

L. J. Shen

svoje situacije, sparene s preostalim okusom Brennanova poljupca i činjenicom da sam toga dana i ja utapala tugu u alkoholu, osjećala sam se beznadno. Brocka, Sama i njegovu majku vidjela sam nekoliko minuta prije nego što smo se vratili u limuzinu. Mala obitelj prišla je da nam dâ svoj blagoslov i uputi dobre želje, baš kao i svi ostali gosti koji su se prema Brennanu ponašali kao podanici koji kleče pred svojim kraljem. Brock je bio predivan i ne znam zašto me iznenadilo kad sam otkrila da i njegova supruga jednako oduzima dah. Izgledala je latinoamerički, glatke zlatne kože, beskrajnih nogu i oblina koje su vječno trajale. Shvatila sam da, kad stanem pored nje, izgledam kao loš izgovor za tinejdžericu. Imala je kratku kosu boje kave, ošišanu u elegantni bob, a moja kosa bila je duga, ravna i crvena. Oči su joj bile boje viskija, malo ukošene i izazovne, dok su moje bile svijetlozelene i velike. Iz nje je isijavao seksepil – ja sam izgledala kao maloljetnica. Ipak, palo mi je na pamet da je Troy Brennan mogao nju uzeti za svoju ženu da je htio. Nije da je Troy bio šarmantniji od Brocka. Upravo suprotno, ako mene pitate. Troy je samo bio poznat kao ljudski buldožer. Brockova supruga duboko se naklonila, a dekolte joj je skoro iskočio iz pripijene crvene haljine dok je pozdravljala Troya. – Baš si vraški zgodan mladoženja. – Dala mu je dugotrajan poljubac u obraz, ostavivši mu mrlju od ruža na rubu čeljusti. – I mladenka je prelijepa. Ja sam Catalina Greystone. Rukovale smo se; Catalina me stisnula dovoljno snažno da mi u prstima slomi kost ili dvije dok me pregledavala kao da sam zarazna bolest. – Drago mi je – lagala sam, a zubati osmijeh sledio mi se na licu. – Ja sam Sparrow. 43

Vrabac

– Kako neobično ime. – Napućila je usne i suzila oči. – Kako predvidljiv komentar – uzvratila sam. Ispustila mi je ruku kao da je od staklenih krhotina. Brennan je podigao jednu obrvu, a zabavljenost je zaigrala u njegovim hladnim plavim očima. Znači, svidjeli su mu se moji drski odgovori. Dobro, jer će se na njih trebati naviknuti. Brock i Troy su se rukovali i razmijenili čestitke. Iako su bili slični po visini i strukturi kostiju, Brock je bio više ljepotan, a Troy više grubijan, grubih crta lica i puno strašniji. Brock je izgledao poput poeme; Troy, poput heavy metal pjesme. – Stari moj – rekao je Brock Troyu dok ga je tapšao po ramenu. – Divan obred, prekrasna mladenka. Pobrini se za nju. Troy je povukao palac po usnama, odmjeravajući moje tijelo kao da je desert. – Namjeravam. – Drago mi je, gospođo Brennan. – Brock mi je kimnuo, ni na sekundu ne odajući činjenicu da smo se već upoznali. Zacrvenjela sam se iz nekog nepoznatog razloga. Da bih to prikrila, čučnula sam i pružila ruku Samu. – Ja sam Sparrow – rekla sam, ne obazirući se na odrasle. Ionako se nisam osjećala kao da spadam među njih. – Znam – odgovorio je ozbiljno, na što smo svi, uključujući i mene, prasnuli u smijeh olakšanja. – To je cool ime. Je li ti to pravo ime? – nastavio je ozbiljnog, ali otvorenog lica. – Nije nadimak? – Jest, pravo je, nažalost. – Naborala sam čelo, a osmijeh mi se proširio. – Pretpostavljam da su moji roditelji mislili da su originalni. – Ne toliko originalni, majka mi se zvala Robyn, ali ovo je bio moj automatizirani odgovor. – Moji nisu. – Sam je slegnuo ramenima, vrativši svoju pozornost na plavi kamiončić koji je držao u maloj šaci. – Moje pravo ime je Samuel. To je skroz dosadno ime. 44

L. J. Shen

– Mislim da je baš lijepo. I kladim se da ti nisi dosadan dječak. Zapravo, sigurna sam da si stvarno bistar. Što misliš, Troy? Prvi put u životu dobrovoljno sam uvažila prisutnost svog novog supruga. Izgledao je jednako zatečen gestom kao ja, ali brzo se oporavio, polako otpio gutljaj viskija koji mu je bio u ruci pa se zagledao u čašu, izbjegavajući dječačića. – Još je prerano da odlučim. – Njegov mračni smiješak govorio mi je koliko uživa vrijeđati sve oko sebe, uključujući mene. Catalinino čelo se namrgodilo, ali je uperila oči u mog supruga, a ne u svog sina. Brock je tutnuo Sama sebi u bok, milujući ga po glavi dok se trudio prikriti svoj bijes. Sam je bio previše usredotočen na svoj kamiončić da bi se brinuo o čemu odrasli razgovaraju. Shvatila sam da sam zinula tek kad je Troy nonšalantno svojim kažiprstom pritisnuo moju bradu i začepio mi usne uz škljocaj. – Budi oprezna – narugao se, prišao mi korak bliže i šapnuo mi uz vrat – ne želiš da ti muha zaluta u ta lijepa usta. Kad smo ušli u limuzinu što nas je vozila do povijesnog dvorca u kojem je gotovo četiri stotine stranaca slavilo naše lažno vjenčanje, kiša je zakucala na zatamnjena stakla. Progutala sam sarkastičnu primjedbu. Možda sam lipanjska nevjesta, ali naravno da je na dan našeg vjenčanja padala kiša. Neki su tvrdili da to donosi sreću, ali s tim se nisam mogla složiti. Šačica gostiju pripremila je uobičajene geste, okupili su se na pločniku i bacali hranu za ptice na naše vozilo. Hranu za ptice. Moj novi suprug bar nije bio toliko predvidljiv da bi se rugao mom imenu. Umjesto toga, dok smo se spajali s gustim bostonskim prometom, pružio mi je široku duboku bijelu kutiju vezanu ružičastom satenskom vrpcom. – Od mene, za tebe – rekao je bezosjećajno. Oprezno sam mu uzela kutiju iz ruke i drhtavim prstima odvezala mašnu. Zastavši, podigla sam pogled prema njemu, 45

Vrabac

sumnjičavo. Dovraga, hoću li se ikada prestati ponašati kao ovca koju vode na klanje pred ovim čovjekom? – Oprosti, ja tebi nisam ništa kupila – rekla sam, ne obazirući se na njegove grabežljive oči. – Kao što znaš, ovo vjenčanje bilo je poprilično ubrzano i neočekivano. – Preživjet ću – rekao je bez tona. Da, nažalost. Ugrizla sam se za usnu da ne odgovorim nešto gadno. Nestrpljivo je odmahnuo rukom. – Jebote, Red. Odmotaj tu prokletu stvar. Ignorirala sam činjenicu da mi se opet obratio tim nadimkom. Da, bila sam crvenokosa, ali on je bio šupak pa svejedno nisam išla okolo i tako ga zvala, niti bih, bez da prvo provjerim sviđa li mu se njegov novi nadimak. Pažljivo sam rastvorila fini papir u tajanstvenoj bijeloj kutiji. Kad se razotkrio sadržaj, okrenuo mi se želudac, a krv mi se sledila. Gotovo vrisnuvši, bacila sam mu kutiju u krilo kao da je gnijezdo zmija. Moj poklon bio je vrlo oskudan i ponižavajuć komad donjeg rublja. Znači, koža, mrežaste čarape i slično smeće. Suze su mi zapekle oči. Suzdržala sam ih, ne želeći mu pružiti zadovoljstvo da me vidi kako plačem. Jedna izdajnička suza uspjela se iskrasti, zakotrljavši se niz moj desni obraz. Obrisala sam je i stisnula čeljust da mi brada ne zadrhti. Ako je ovaj šupak bio gladan moje boli, imala sam svaku namjeru ostaviti ga gladnog. Brennanovo kameno lice preobrazilo se u podrugljiv smiješak. – Što je, Red? Ni obično hvala? – Njegov tihi glas zavukao mi se duboko pod kožu. Odmahnula sam glavom, ne. Pretpostavljala sam da će seks biti dio paketa, ali u deset dana, otkako me zatočio u svoj penthaus, 46

L. J. Shen

samu i prestrašenu, nije me ni posjetio više od jednom, a kamoli da me pokušao dodirnuti. Ovo je bio podsjetnik da samo zato što još nije, to ne znači da neće. – Znači, trebaju ti grudnjaci od umjetne kože i vinilni korzeti da te napale? Nisam mislila da si toliki klišej, Brennan. Nešto vragolasto zasjalo mu je u očima. – A ja nisam mislio da si ti netko tko će na sve morati odgovoriti. Ne brini, Birdie. Imat ćemo dovoljno vremena da istražimo jedno drugo. Zagledala sam se ravno pred sebe, fokusirajući se na potiljak našeg vozača, i pregrizla jezik. Mrzila sam što me nazvao Birdie. Tako su me zvali samo ljudi koje sam voljela. – Smiri se, Red. Neću ni prići tvom dupetu dok to ne budeš htjela i preklinjala me. – Zanimljivo, onda mora da te sigurno jako zanima kupnja donjeg rublja. Previše slobodnog vremena? – Bila sam bezizražajna. Njegov smiješak se proširio. – Nisam ja odabrao ta sranja. – Bradom je pokazao prema poklonu smještenom u slojevima finog papira. – Nisi? – Polako sam trepnula. – Ne... – Nagnuo se, približivši svoje usne mojima. – Dar ti je odabrala moja ljubavnica. Sirene su zavijale u daljini, neki kamion potrubio je dok je vozio u rikverc, a u ušima mi je odzvanjalo ljutito ključanje krvi. Ipak, nekako, vrijeme je potpuno stalo unatoč prometnim ulicama Bostona što su brujale vani. Naš vozač nastavio je teško gutati i robotski gledati naprijed, ali znala sam da je prisluškivao. Reći da mi nije bilo ugodno voditi ovaj razgovor pred potpunim strancem bio je eufemizam stoljeća. Pritisnula sam usne zubima, trudeći se ne naskočiti na muža kao da sam životinja stjerana u kut. Ovaj čovjek obećao mi je svoju 47

Vrabac

vjernost pred svećenikom prije manje od sat vremena. Nisam bila toliko naivna da bih vjerovala da će ikad ovaj brak shvatiti ozbiljno, ali nije mi to morao nabijati na nos. – Zaista joj se ne sviđaš ako ide okolo i kupuje donje rublje za tvoju suprugu. – Glas mi je zadrhtao. – Samo zna što je najbolje za nju. Ti bi možda trebala učiti od nje. Zavukla sam dlanove pod bedra da ga ne pokušam zadaviti. – Reci joj da mi pošalje silabus. Posebno me zanima kolegij Ukroćivanje lakih muškaraca 1. – Slatko sam se nasmiješila i prekrižila ruke na prsima prekrivenima čipkom. Baš tada limuzina se zaustavila i vozač je požurio da nam pomogne izaći iz stražnjeg dijela, tik pred stepenicama građevine iz 18. stoljeća u kojoj se održavala svadba. Troy je prvi izašao i pružio mi ruku. Nisam se ni pomaknula, ignorirajući njegovu gestu. – Zapamti, budi dobra. – Nije pomaknuo pruženu ruku, ali svejedno mi nije bila privlačna. – Kako god. Dobro – promrmljala sam i pljusnula dlanom o njegov. Hodali smo i s plastičnim smiješkom mahali svojim gostima. – Ali sviđa mi se tvoja borbenost – rekao je tiho iza naše izmišljene radosti dok smo se probijali kroz gužvu, ruku pod ruku, poput dvoje sretnih ljubavnika kakvi nismo bili. – Jedva čekam da mi dio nje pokažeš i u mom krevetu.

DRUGO POGLAVLJE

Sparrow

rebala sam znati da je on čovjek koji drži do svoje riječi. A on je trebao znati da sam ja, uz to što ga mrzim iz dna duše, još uvijek djevica. Djevica, unatoč svom mom trudu. Suprotno onomu što bi netko mogao pomisliti, nisam imala posebnu želju čuvati svoju nevinost za nekog posebnog. Odrastala sam u opasnom kvartu, među ljudima koji nisu vjerovali u bajke. Princ na bijelom konju bio mi je stvaran koliko i Djed Mraz, ako ne i manje. U mom žgoljavom tijelu nije bilo nijedne romantične kosti. Ne, moja klišeizirana nevinost bila je rezultat toga da jednostavno još nisam upoznala nekoga tko bi sa mnom htio podijeliti više od nekoliko poljubaca i povremenog pipkanja. Bila sam poznata po svojoj lošoj sreći sa suprotnim spolom. Istina, nisam bila posebno privlačna ni ženstvena, ali nisam bila ni babuskara. Ipak, momci su se nekako uvijek držali daleko od mene. U školi. Na poslu. A posebno u Južnom Bostonu i okolici. A ja sam potiho nosila teret svoje nevinosti, u nadi da ću naći muškarca koji će biti dovoljno pažljiv da mi pokaže što se tijekom vođenja ljubavi radi, a što ne. 49