NELE NEUHAUS
ZAO VUK Kriminalistički roman
Šesti slučaj Olivera von Bodensteina i Pije Kirchhoff
Nele Neuhaus ZAO VUK
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
dvjestočetrdeseta Naslov izvornika
Böser Wolf
Copyright © Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin 2012 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016. Urednik
Zoran Maljković Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice
Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici
Shutterstock Tisak
Denona, Zagreb, rujan 2016.
ISBN 978-953-14-2033-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000941590. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Nele Neuhaus
Zao vuk S njemačkoga prevela BRANKA GRUBIĆ
Za Matthiasa, Heaven is a place on earth with you.
PROLOG
O
dložio je vrećicu te kupljene stvari poslagao u mali hladnjak. Njezin omiljen sladoled, onaj od Häagen Dasza, gotovo se otopio, no znala je da ga voli baš takvog, kremastog, sa šlagom i hrskavim komadićima keksa. Prošlo je nekoliko tjedana otkako ju je posljednji put vidio. Iako mu je to teško padalo, nikad ju nije ni na što prisiljavao. Nije se smio prenagliti, morao je biti strpljiv. Neka ona dođe k njemu sama od sebe. Jučer mu se napokon javila SMS-om. I doći će odmah! Od sreće mu je srce počelo brže kucati. Osvrnuvši se po kamp-kućici koju je još sinoć uredno pospremio, pogledao je na sat iznad kuhinjskih elemenata. Već je šest i dvadeset! Morao se požuriti jer nije želio da ga ona vidi ovako uznojenog i neobrijanog. Nakon posla otišao je na brzinu k frizeru, ali mu se miris zalogajnice uvukao u svaku poru. Brzo se skinuo te odjeću koja je vonjala po znoju i masnoći za prženje strpao u praznu vrećicu te ušao pod tuš pokraj male kuhinje. Iako je bilo tijesno uz više nego skroman pritisak vode, više je volio tuš-kabinu kamp-kućice nego nehigijenske javne sanitarne prostorije u kampu, koje su se rijetko kad čistile. Nasapunao se od glave do pete, brižno se obrijao te oprao zube. Katkad se morao prisiljavati na to jer je veliko bilo iskušenje da se opusti i utone u samosažaljenje i zaborav. Možda bi to i učinio da nije bilo nje. Nakon nekoliko minuta odjenuo je čisto rublje i čistu
Nele Neuhaus
polo-majicu. Iz ormara je izvadio traperice. Na kraju je stavio sat na ruku. Prije nekoliko su mu mjeseci u zalagaonici na glavnom kolodvoru ponudili sto pedeset eura što je bilo silno besramno jer je prije trinaest godina za ovo umjetničko djelo iz jedne švicarske manufakture platio jedanaest tisuća maraka. Zadržao je sat. To mu je bila jedina uspomena na prijašnji život. Pogledao se u zrcalu, a zatim je otvorio vrata i izašao iz kamp-kućice. Srce mu je zakucalo kad ju je vidio kako sjedi vani na sklopivoj vrtnoj stolici. Danima i tjednima radovao se ovomu trenutku. Zastao je kako bi zadržao njezinu sliku u mislima, kako bi ju mogao upiti u sebe. Kako je bila prekrasna, nježna i dražesna! Malen, sladak anđeo! Meka plava kosa, koju je poznavao po mirisu i opipu, padala joj je preko ramena. Na sebi je imala haljinu bez rukava koja je otkrivala njezinu blago preplanulu kožu te krhke kralješke na vratu. Prema izrazu lica vidjelo se da je zaokupljena pisanjem poruke na mobitelu i da ga ne primjećuje. Nakašljao se jer ju nije htio preplašiti. Podigla je glavu, pogledi su im se sreli. Smiješak joj se pojavio na uglovima usana i proširio se po cijelom licu. Ustala je. Progutao je slinu kad mu je prišla i zastala pred njim. Izraz povjerenja u njezinim tamnim očima malo ga je pogodio. Gospode Bože, kako li je bila slatka! Ona je bila jedini razlog zašto se već odavno nije bacio pod vlak ili na bilo koji drugi jeftin način prije vremena okončao svoj bijedan život. – Zdravo, malena – rekao je hrapavim glasom i stavio joj ruku na rame. Samo nakratko. Koža joj je bila baršunasta i topla. U početku se uvijek ustručavao dodirivati ju. – Što si rekla majci, gdje si? – Ona je večeras s mojim očuhom na nekakvoj zabavi, vatrogasnoj, mislim – odgovorila je stavivši mobitel u crvenu naprtnjaču. – Rekla sam da idem k Jessie. 10
Zao vuk
– Dobro. Kratkim pogledom uvjerio se da nema znatiželjnih susjeda ni slučajnih prolaznika. Drhtao je od uzbuđenja, koljena su mu klecala. – Kupio sam ti sladoled koji voliš – tiho je rekao. – Hoćemo li ući unutra?
11
ČETVRTAK, 10. LIPNJA 2010.
I
mala je osjećaj da će se prevrnuti unatrag. Čim je otvorila oči, sve se počelo vrtjeti. Bilo joj je mučno, ne mučno, osjećala se strašno bijedno. Vonjalo je po bljuvotini. Alina je uzdahnula i pokušala podići glavu. Gdje se nalazi? Što se dogodilo i gdje su drugi? Još malo prije svi su zajedno sjedili pod drvetom, ona u Martovu zagrljaju. To joj je godilo. Smijali su se i on ju je poljubio. Katharina i Mia stalno su se žalile na komarce, slušali su glazbu i pili ono slatko piće – votku s Red Bullom. Alina se jedva uspravila. U glavi joj je bubnjalo. Otvorila je oči i zaprepastila se. Sunce je već bilo na zalasku. Koliko je moglo biti sati? I gdje joj je bio mobitel? Nije se mogla sjetiti kako je došla ovamo i gdje se uopće nalazi. Posljednji sati kao da su joj se izbrisali iz pamćenja. Kao da je nakratko izgubila pamćenje. – Mart? Mia? Gdje ste? Dopuzala je do debla goleme žalosne vrbe. Uložila je svu snagu kako bi se podigla na noge i pogledala oko sebe. Koljena su joj klecala, sve se oko nje vrtjelo, nije gotovo ništa vidjela. Vjerojatno je izgubila leće dok je povraćala. Odvratan okus u ustima, a na licu zalijepljena bljuvotina. Suho lišće pucketalo joj je pod bosim nogama. Pogledala je prema dolje. Nije imala ni cipele! – Sranje, sranje, sranje – promrmljala je susprežući suze koje su joj navirale na oči. Grdno će se provesti kad se pojavi kod kuće u ovakvom stanju! 12
Zao vuk
Iz daljine su se čuli glasovi i smijeh, miris mesa s roštilja ušao joj je u nos i to je izazvalo još jaču mučninu. Bar nije dospjela ni u kakvu pustinju; u blizini je bilo ljudi! Alina je maknula ruke s debla i načinila nekoliko nesigurnih koraka. Sve oko nje okretalo se kao na vrtuljku, ali ona se prisilila nastaviti hodati. Kakvi idioti! Tobože prijatelji! Jednostavno su ju ostavili pijanu, bez cipela i bez mobitela! Debela Katharina i glupa koza Mia vjerojatno su se izvrsno zabavljale na njezin račun! Vidjet će one svoje sutra u školi! A s Martom neće više nikad progovoriti ni riječi. U zadnji čas Alina je primijetila strm obronak te zastala. Dolje je netko ležao! U koprivama, odmah uz vodu. Tamna kosa, žuta majica – to je bio Alex! Kvragu, kako je dospio onamo? Što se dogodilo? Alina je psujući krenula niz obronak. Koprive su ju pekle po golim potkoljenicama i nagazila je na nešto šiljato. – Alexe! Čučnula je pokraj njega i prodrmala mu rame. I on je vonjao po bljuvotini. Tiho je uzdisao. – Hej, probudi se! Rukom je tjerala komarce koji su ga uporno napadali po licu. – Alexe! Probudi se! Hajde! Povukla ga je za noge, ali je bio težak kao olovo i nije se ni pomaknuo. Rijekom je prošao motorni čamac. Podigao se val, voda je zapljusnula rogoz i zahvatila Alexove noge. Alini je od straha zastao dah. Pred njezinim očima iz vode je izronila blijeda ruka i činilo se da ju želi dohvatiti. Bacila se unatrag i uplašeno kriknula. U vodi među stabljikama rogoza – ni dva metra dalje od Alexa – ležala je Mia! Alina je vjerovala da raspoznaje njezino lice pod vodom, po mutnoj svjetlosti sumraka vidjela je njezinu svijetlu, dugu kosu i širom otvorene mrtve oči, koje kao da su gledale baš nju. 13
Nele Neuhaus
Alina je kao oduzeta promatrala strašnu sliku. U glavi joj bila zbrka. Što se ovdje dogodilo, kvragu? Nov val pokrenuo je Mijino mrtvo tijelo, njezina sablasno bijela ruka stršala je iz vode kao da moli za pomoć. Alina je drhtala cijelim tijelom, iako je još bilo nepodnošljivo vruće. Želudac joj se pobunio, zateturala je, okrenula se i povratila u koprive. Umjesto votke i Red Bulla sada je iz nje izlazila samo gorka žuč. Uz očajničko jecanje popela se na sve četiri uz strmi obronak, šiblje joj je razderalo kožu na dlanovima i koljenima. Ah, da je bar sada već kod kuće, u svojoj sobi, u krevetu, na sigurnom! Samo je htjela otići s tog strašnog mjesta i zaboraviti sve što je vidjela. Pia Kirchhoff pisala je na računalu posljednje izvješće o istrazi smrtnog slučaja Veronike Meissner. Sunce je od ranog jutra usijavalo ravan krov zgrade u kojoj su se nalazili uredi Komesarijata II, a digitalni zaslon vremenske stanice na prozorskoj dasci pokraj pisaćeg stola Kaia Ostermanna pokazivao je trideset i jedan stupanj. To je bila sobna temperatura. Vani je sigurno bilo toplije za tri stupnja. Ni u jednoj školi ne bi bilo nastave. Iako su svi prozori i sva vrata bili otvoreni, nije bilo ni daška vjetra koji bi ublažio tu vrućinu. Pijina podlaktica zalijepila bi se za pisaći stol čim bi ju položila na nj. Uzdahnula je, izdala naredbu za ispis te stavila izvješće u uzak registrator. Nedostajao je još samo nalaz obdukcije, ali kamo ga je stavila? Pia je ustala i počela ga tražiti u koševima za odlaganje kako bi napokon mogla zaključiti postupak. Od prekjučer je bila sama u odjelu K11, jer je njezin kolega Kai Ostermann, s kojim je dijelila ured, od srijede bio na nekom seminaru u Saveznom kriminalističkom uredu u Wiesbadenu. Kathrin Fachinger i Cem Altunay sudjelovali su na regionalnom seminaru u Düsseldorfu, a šef je od ponedjeljka bio na godišnjem odmoru 14
Zao vuk
i otputovao je na nepoznato mjesto. Žrtvom akutnog nedostatka mogućih sudionika postala je i mala proslava koju je kriminalistička savjetnica dr. Nicola Engel predvidjela za popodne povodom Pijina imenovanja za glavnu kriminalističku inspektoricu, no Piji to nije smetalo. Nije voljela nikakve počasti, promjena čina bila je samo tehnička formalnost, ništa više. – Gdje je to glupo izvješće? – ljutito je gunđala. Bilo je već gotovo pet sati, a u sedam je još htjela otići na proslavu godišnjice mature u Königstein. Posao na Birkenhofu ostavljao joj je premalo vremena za druženje pa se stoga radovala što će nakon dvadeset pet godina vidjeti bivše suučenice. Netko je pokucao na otvorena vrata i Pia se okrenula. – Zdravo, Pia. Pia nije vjerovala svojim očima. Pred njom je stajao bivši kolega Frank Behnke. Bio je nekako drukčiji. Uobičajenu odjeću – traperice, majicu i izlizane kaubojske čizme – zamijenio je svjetlosivim odijelom, košuljom i kravatom. Kosa mu je bila malo duža nego prije, a ni lice mu više nije bilo onako ispijeno, što mu je stajalo bolje. – Zdravo, Frank – zapanjeno je odgovorila. – Nisam te dugo vidjela. – A ipak si me odmah prepoznala. Nasmijao se, gurnuo ruke u džepove hlača i odmjerio ju od glave do pete. – Dobro izgledaš. Čuo sam da si napredovala na poslu. Ubrzo ćeš naslijediti starog, zar ne? Frank Behnke uspio ju je i ovoga puta, kao i uvijek prije, uzrujati u trenu. Uljudno pitanje kako je on zastalo joj je u grlu. – Nisam napredovala na poslu. Dobila sam drugi čin, ništa više – hladno je odgovorila. – A na koga si mislio kad si rekao “stari”? Možda na Bodensteina? Behnke se nacerio i samo slegnuo ramenima premećući žvakaću gumu u ustima. Nije se odvikao od toga. 15
Nele Neuhaus
Nakon neslavnog odlaska iz odjela K11 prije dvije godine, podnio je tužbu zbog suspenzije i sud je donio presudu u njegovu korist. Potom su ga premjestili u Wiesbaden u Regionalni kriminalistički ured, zbog čega nitko u Regionalnom kriminalističkom inspektoratu nije žalio. Prošao je pokraj nje i sjeo na Ostermannovu stolicu. – Svi su otprhnuli, zar ne? Pia je samo nešto promrmljala te nastavila tražiti izvješće. – Čemu imam zahvaliti što si mi ukazao čast svojim posjetom? – upitala je umjesto da odgovori na njegovo pitanje. Behnke je prekrižio ruke iza glave. – Ah, šteta što prvo tebi moram reći radosnu vijest – rekao je. – Ali i ostali će ju čuti dovoljno rano. – O čemu je riječ? Pia ga je sumnjičavo pogledala. – Zasitio sam se rada na cesti. Dovoljno sam dugo radio koješta – odgovorio je, ne ispuštajući ju iz vida. – Specijalci, K11, sve je to iza mene. Uvijek sam imao dobre ocjene pa su mi oprostili moju malu pogrešku. Mala pogreška! Behnke je u napadu nesavladivog bijesa udario kolegicu Fachinger i dopustio si još nekoliko ispada što je bilo dovoljno za suspenziju. – U to vrijeme imao sam osobnih problema – nastavio je. – To su uzeli u obzir. U Regionalnom kriminalističkom uredu stekao sam još nekoliko dodatnih kvalifikacija i sada sam na odjelu K 134, Unutarnja istraga, nadležan za kaznene prijave i osnovanu sumnju na policijske službenike i za sprečavanje korupcije. Pia je mislila da ne čuje dobro. Frank Behnke kao interni istražitelj? To je apsurdno! – Zajedno s kolegama drugih pokrajina posljednjih smo mjeseci izradili nov nacrt strategije koji 1. srpnja stupa na snagu u cijeloj 16
Zao vuk
zemlji. Poboljšanje službenog i stručnog nadzora unutar podređenih službi, senzibiliziranje zaposlenih i tako dalje… Prebacio je jednu nogu preko druge, lupkao stopalom po podu. – Gospođa doktorica Engel kompetentna je voditeljica, ali iz pojedinih su nam inspektorata povremeno javljali o prekršajima kolega. Još se dobro sjećam događaja iz ove kuće koji su jako upitni. Neizvršavanje sudskih odluka, izostanak progona počinitelja kaznenih djela, bespravna ispitivanja, davanje internih dokumenata trećoj osobi… samo da navedem nekoliko primjera. Pia je prestala tražiti nalaz obdukcije. – Što želiš reći? Behnke se zlobno nasmiješio, oči su mu počele neugodno svjetlucati i Pia nije naslućivala ništa dobro. Oduvijek je s užitkom pokazivao svoju nadmoć nad slabijima. To je bila njegova karakterna osobina koju je uvijek prezirala. Kao kolega Behnke je bio davež, uvijek loše raspoložen, a kao interni inspektor mogao bi postati prava nepogoda. – To bi ti trebala znati. Ustao je, obišao pisaći stol i zastao uz nju. – Opće je poznato da si ti miljenica staroga. – Ne znam o čemu govoriš – hladno je odgovorila Pia. – Doista ne znaš? Behnke joj se toliko približio da je osjetila nelagodu, no potisnula je instinkt da uzmakne pred njim. – Od ponedjeljka ću ovdje provoditi internu provjeru i vjerojatno neću morati jako duboko kopati kako bih izvukao na svjetlo dana nekoliko trupala. Unatoč tropskoj vrućini u uredu Pia se smrzavala, no uspjela je to skriti iako je u sebi kipjela; čak se i nasmiješila. Frank Behnke bio je sitna duša, osvetoljubiv čovjek koji ništa ne zaboravlja. Stara ogorčenost još ga je izjedala i vjerojatno se udeseterostručila za posljednjih godina. Mislio je na osvetu zbog nepravde i poniženja 17
Nele Neuhaus
koje je navodno pretrpio. Nije bilo pametno imati ga za neprijatelja, ali Pijino je ogorčenje bilo jače od razuma. – Onda dobro – podrugljivo je rekla te se ponovno posvetila traženju. – Mnogo uspjeha na novom radnom mjestu… psa tragača za truplima. Behnke se okrenuo prema vratima. – Tvoje se ime još ne nalazi na mojem popisu, ali to se može brzo promijeniti. Želim ti ugodan vikend. Pia nije odgovorila na nedvosmislenu prijetnju u njegovim riječima. Čekala je da ode, a onda je uzela mobitel i nazvala Bodensteinov broj. Nitko se nije javljao. Kvragu! Njezin šef sigurno nema pojma kakvo ga strašno iznenađenje čeka ovdje. Točno je znala na što je Behnke aludirao. A to bi za Olivera von Bodensteina moglo imati vrlo neugodne posljedice. Za tri prazne boce može dobiti jedno pakiranje tjestenine. Za pet praznih boca može dobiti i povrće. To je bila valuta njegove računice. Prije, u njegovu starom životu, nije se obazirao na prazne boce, nego ih je nemarno bacao u kantu za otpad. Upravo takvi ljudi, kakav je i on nekoć bio, danas mu omogućuju da zadovolji osnovne potrebe. Dvanaest eura i pedeset centa dobio je malo prije kod trgovca pićima za dvije plastične vreće praznih boca. Šest eura na crno plaćao mu je pohlepan poslodavac po satu za jedanaest sati stajanja dnevno u ovoj limenci na rubu industrijskog područja u Fechenheimu i za roštiljanje kobasica, prženje krumpira i pečenje hamburgera. Ako navečer u blagajni ne bi sve štimalo u cent, šef bi mu to oduzeo od plaće. Danas je sve bilo točno i nije morao moljakati za svoj novac kao inače. Debeli je bio dobre volje i isplatio mu je plaću za proteklih pet dana. 18
Zao vuk
Zajedno s prihodima od svoga skupljanja praznih boca u novčaniku je imao okruglo tristo eura. Malo bogatstvo! Zbog toga si je kod turskog frizera preko puta glavnog kolodvora priuštio ne samo šišanje nego i brijanje. Nakon odlaska u Aldi ostalo mu je još dovoljno novca kako bi mogao platiti najamninu za kamp-kućicu za dva mjeseca unaprijed. Drndav motocikl ostavio je pokraj kamp-kućice, skinuo kacigu s glave i vrećicu s namirnicama s nosača prtljage. Vrućina ga je dotukla. Ni noći nisu bile osobito hladnije. Ujutro bi se probudio obliven znojem, u bijednoj pečenjarnici od tankog lima vladale su temperature od šezdeset stupnjeva, a neugodna vlažnost zraka zadržavala mu je vonj znoja i užegle masnoće u svakoj pori i u svakoj vlasi. Trošna kamp-kućica na stalnom kampiralištu u Schwanheimu trebala je biti samo prijelazno rješenje u vrijeme kad je još čvrsto vjerovao da će uspjeti srediti svoju financijsku situaciju. No ništa u životu nije se pokazalo tako trajnim kao to prijelazno rješenje – već sedmu godinu stanuje ovdje. Rastvorio je prednji šator koji je prije nekoliko desetljeća vjerojatno bio tamnozelene boje sve dok nije izblijedio i dobio neodređenu svjetlosivu boju. Zapahnuo ga je topao zrak, u kućici je bilo nekoliko stupnjeva toplije nego vani, bilo je zagušljivo i osjetio se miris ustajalog zraka i vlage. Bez obzira na to koliko je temeljito čistio i prozračivao, mirisi su se uvukli u jastuke i u sve pukotine. I nakon sedam godina bili su mu odbojni. No nije imao drugog izbora. Nakon svojega kraha, kao osuđeni prijestupnik, čak je i tu, u favelama gubitnika na rubu metropole, pripadao najdonjem sloju. Ovamo nitko nije zalutao na godišnji odmor, kako bi se divio svjetlucavom obrisu Frankfurta, betonskim i staklenim simbolima velikog novca na drugoj strani rijeke. Njegovi su susjedi većinom 19
Nele Neuhaus
bili osiromašeni umirovljenici ili propali slučajevi poput njega koji su u određenom trenutku završili na dnu pokretnih stuba. Često je alkohol igrao glavnu ulogu u njihovim životnim pričama koje su na tako deprimirajući način nalikovale jedna na drugu. On sam popio bi samo jedno pivo navečer, nije pušio i vodio je računa o tijelu i izgledu. Nije htio čuti ni za naknadu za nezaposlene jer mu je bila nepodnošljiva i sama pomisao na to da se pojavi kao podnositelj zahtjeva i izloži milosti i nemilosti ravnodušnih službenika. Mali ostatak samopoštovanja bio je sve što mu je preostalo. Izgubi li i to, može se odmah ubiti. – Halo? Okrenuo se čuvši glas ispred šatora. Iza napola sasušene živice oko malene parcele na kojoj se nalazila njegova kamp-prikolica, stajao je neki čovjek. – Što želite? Čovjek je prišao bliže. Oklijevao je. Njegove oči kao u svinje sumnjičavo su pogledale s lijeva na desno. – Netko mi je rekao da biste vi pomogli nekom tko ima problema s vlastima. Čovjekov visok glas nikako nije bio u skladu s njegovim golemim stasom. Znoj mu je izbijao iz napola ćelave glave, prodoran miris češnjaka prekrivao je još neugodnija isparavanja iz tijela. – Tako. Tko tvrdi takvo što? – Rosi s kioska. Rekla mi je, idi k Docu. On će ti pomoći. Uznojena masna gromada ponovno se osvrnula oko sebe kao da se boji da će ju netko vidjeti dok iz džepa na hlačama kriomice vadi smotuljak novčanica. – Dobro plaćam. – Uđite unutra. Momak mu se na prvi pogled uopće nije svidio, ali to nije bilo važno. On nije mogao birati svoje klijente, njegov telefonski broj nije se nalazio ni u jednom imeniku, a pogotovo nije imao 20
Zao vuk
web-stranicu. U svakom slučaju, njegova je podmitljivost uvijek imala granice, u određenim krugovima to je bilo poznato. Uz prethodnu kaznu i rok kušnje koji još traje neće se dati uvući ni u što što bi ga moglo ponovno odvesti u zatvor. Usmena promidžba donijela mu je gostioničare i vlasnike zalogajnica koji su se ogriješili o službene propise, očajne umirovljenike prevarene na reklamnim putovanjima ili na kućnim vratima, nezaposlene ili useljenike koji ne razumiju složeni sustav njemačke birokracije i mlade ljude koji su podigli kredit i prerano pali u dužničko ropstvo. Svatko tko ga je molio za pomoć, znao je da on radi samo za gotovinu. Vrlo brzo riješio se početnog suosjećanja; nije bio Robin Hood, nego plaćenik. Za gotov novac ili uz plaćanje unaprijed na izlizanom stolu od resopala u kamp-prikolici ispunjavao je formulare, prevodio zakučast birokratski jezik na razumljivi njemački, davao pravne savjete u svim životnim situacijama i tako povećavao svoje prihode. – O čemu je riječ? – upitao je posjetitelja koji je podcjenjivačkim pogledom snimio očite znakove siromaštva nakon čega je djelovao sigurnije. – Čovječe, kako je ovdje vruće. Imate li piva ili čašu vode? – Nemam. Nije se nimalo potrudio biti ljubazan. Prošlo je vrijeme stolova od mahagonija u klimatiziranim prostorijama, pladnjeva s bocama vode i voćnog soka i naopako postavljenih čaša. Debeli je uzdahnuo i izvadio nekoliko preklopljenih papira iz unutarnjeg džepa svojeg masnog kožnog prsluka i pružio mu. Reciklirani papir, sitna slova. Porezna uprava. Rasklopio je papir vlažan od znoja, izravnao ga i preletio pogledom. 21
Na vruć ljetni dan, nedaleko od Frankfurta u rijeci su pronašli truplo mlade djevojke. Obdukcija pokazuje da je djevojka pretrpjela teško nasilje. Neobično je to što nitko nije prijavio njezin nestanak i nitko je ne traži. Pia Kirchhoff i Oliver von Bodenstein ni nakon četiri tjedna ne mogu utvrditi djevojčin identitet. Ozračje je na odjelu K II u Hofheimu sumorno jer istraga ne pokazuje nikakve rezultate. Tada stiže poziv za drugi slučaj: netko je okrutno istukao i silovao popularnu televizijsku voditeljicu Hannu Herzmann. Iako teško ozlijeđena, uspjela je preživjeti, ali nije sposobna za ispitivanje. Istraga otkriva da je Hanna Herzmann istraživala vrlo škakljivu priču za svoju emisiju, no nitko ne zna o čemu je bila riječ. Pia i Bodenstein istražujući shvaćaju da su dvije istrage povezane te da svi tragovi vode prema skupini uglednih građana i domu za nezbrinutu djecu. Otkrivaju strašnu i opasnu tajnu koja ledi krv u žilama i koja će na kraju utjecati i na njihove živote…
w w w.mozaik- knjiga.hr
149,00 kn
ISBN 978-953-14-2033-4