Zapleši sa mnom by Mozaik knjiga

Susan Elizabeth Phillips

Zapleši sa mnom

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sto peta Naslov izvornika

Dance Away with Me Copyright ∂ 2020 by Susan E. Phillips, LLC. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Aleksandra Stella Škec Grafički urednik

Marko Katičić Lektorica

Biserka Sinković Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, travanj 2021. ISBN 978-953-14-2963-4 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2964-1 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxx (meki uvez) i xxxxxx (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Susan Elizabeth Phillips

Zapleši sa mnom S engleskoga prevela Ira Martinović

Mojim dragim „bonusima“ koje sam dobila tijekom života: prvo se pojavila Nickie, plesna kraljica, a zatim Leah, Andy i Anya. Obitelji se grade na najčudesnije načine.

PROLOG

ječak je držao kanticu spreja savršeno ravno. Sasvim blizu valovitoga nehrđajućeg čelika. Pritisnuo je raspršivač i gledao kako sjajan mlaz crvene boje oblikuje slovo I. Uspio je. Ostavio je grafit na vlaku. Svatko je mogao crtati po zidovima ili spuštenoj roleti prazne zalagaonice, ali samo najhrabriji, samo najbolji grafiteri mogli su ostaviti svoj potpis na vlaku njujorške podzemne željeznice. Dolazeći ovamo s Upper East Sidea izložio se jednakoj opasnosti kao da se probio kroz bojišta Bosne ili Iraka ili sličnog područja. Prošao je Central Parkom u tami. Sjeo je na liniju 1 s četiri kantice Krylonova spreja u naprtnjači. Navukao je na glavu crnu kapuljaču majice da pijanci i narkići s kojima se vozio do kraja 207. ulice ne obraćaju pozornost na njega. Jebeni Inwood, jedno od najgorih mjesta na Manhattanu, četvrt u kojoj su svako malo nekoga ubili ili opljačkali. Hodao je neosvijetljenim pločnicima, uspio je šmugnuti pokraj noćnih čuvara na tramvajskom spremištu na kraju 207. ulice, pa se provukao do svojega prvog vlaka saginjući se pod ostalima, zaobilazeći ih. Na dnu vagona nacrtao je narančaste i ljubičaste vlati trave. Iz nje su virila demonska lica. Preostao mu je samo još potpis, prije nego što ga spaze. IHN4. Za razliku od ostalih grafitera, za potpis se nije koristio nadimkom, nego vlastitim inicijalima. Prva tri slova imena

Susan Elizabeth Phillips

i prezimena, ista kao imena i prezimena njegova oca i djeda i pradjeda. Samo je broj 4 bio njegov. Samo su amateri crtali sva slova jednake veličine, pa je 4 iscrtao veće od ostalih. Prošle godine još nije bio tako vješt kad je nacrtao svoj prvi grafit, na otmjenoj zgradi u Central Parku u kojoj je živio. Stanarsko vijeće strašno se uzrujalo kad su ga vidjeli. Ali nitko nije posumnjao na njega. Gotovo nitko. Ako ubrzo ne dovrši, uočit će ga. Dodao je crne pukotine preko slova. Kao da se raspadaju. Da je imao kist i još vremena, ispala bi još ljepše. Ali nije. Sad se samo još morao slikati. Gradska uprava je imala novo pravilo: svaki vagon s grafitom odmah bi povukli iz službe i očistili. Umjetnici su mogli dokazati da su ga oslikali samo fotografijom. Bez fotografije grafit kao da i nije postojao. Otvorio je naprtnjaču i napipao Olympus Stylus koji mu je njihova domaćica darovala za rođendan. Izvukao se ispod vagona i usmjerio fotoaparat prema grafitu, pokušavajući obuhvatiti što više može. Znao je da bi ga bljeskalica mogla izdati, ali morao je pristati na taj rizik. Bez fotografije nitko mu neće vjerovati. – Ni makac! Pritisnuo je okidač. Bljeskalica se aktivirala baš u trenu kad ga je noćni čuvar zgrabio za ruku i upropastio mu fotografiju. * Otac je došao po njega u policijsku postaju. Bio je ugledan čovjek, a prema policajcima se držao jako prijateljski, smiješeći se i predlažući da srede stvar onako, u četiri oka. Ali

Zapleši sa mnom

• 9

kad su izašli iz postaje i krenuli parkiralištem čiji se asfalt raspadao, otac ga je nabio leđima na svoj novi Porsche 911. – Jebeni luzeru! – zamahnuo je rukom i svom ga snagom pljusnuo. Prvo desni obraz. Zatim lijevi zatim po nosu. U automobilu su dijamanti na naušnicama njegove majke zablistali kad je okrenula glavu od njih. Otac ga je ugurao na malo stražnje sjedalo. Ali dok je Ian brisao krv s nosa rukavom majice, mislio je samo na fotografiju koju nije uspio snimiti. Na očevo nasilje bio je naviknut. Preživjet će kao i svaki put. Ali fotografija... Ta bi ga fotografija uzdigla do božanskih visina.

ess je plesala na kiši. Plesala je u gaćicama i staroj majici bez rukava, u otužnom, istrošenom paru srebrnih balerinki koje su izgubile većinu boje. Njezina su stopala tupkala po skliskoj, mahovinom prekrivenoj stazici, pod krošnjom platane s koje se cijedila kiša. Stablo se zaštitnički nadvijalo nad kolibom već godinama. Tess je danas plesala uz hip-hop, jučer uz reggae, prekjučer – možda grunge, možda nešto drugo, bilo joj je važno samo da je glazba glasna, dovoljno glasna da odgovara razini njezina bijesa, da posveti tugu koja nikad, nikad neće nestati. Toliko glasno nije smjela puštati glazbu u Milwaukeeju, ali ovdje, na planini Runaway, gdje su joj najbliži susjedi bili jeleni i rakuni, mogla je slušati glasnu glazbu koliko god je željela. Hladni, vlažni vjetar kakav je svake veljače ledio istočni Tennessee do nje je donio vonj lišća u raspadu i tvora. Po ovakvom vremenu nije bilo ugodno boraviti vani u majici bez rukava i donjem rublju, ali hladnoća i vlaga bile su malen problem u odnosu prema onom drugom. Mrtvom suprugu. Zapela je vrškom balerinke za kamen na stazici i odletio je u korov uz rub. Odbacila je jednu cipelu, pa drugu, ulijevajući u taj pokret sve svoje osjećaje. U petu joj se zabio oštar kamen, ali znala je, da stane, bijes bi se zavukao još dublje u nju i spalio je iznutra. Natjerala je bokove da nastave i zabacila

Zapleši sa mnom

• 11

glavu, a njezina je dugačka kosa, mokra i zapletena, poletjela. Plesala je sve brže. Ne staj! Nikad nemoj stati! Jer kad staneš… – Jeste li vi gluhi? Sledila se, ugledavši muškarca koji je grabio prema njoj ruševnim drvenim mostićem koji se protezao preko potoka Poorhouse. Izgledao je kao drvosječa. Razbarušena tamna kosa, savršeno ravan nos, istaknuta čeljust. Bio je krupan poput medvjeda – visok poput sekvoje – a kiša kao da ga se uopće nije ticala, jer bio je odjeven samo u crno-bijelu kariranu košulju od flanela, čizme zamrljane bojom i radne traperice. Tess je znala takve poput njega – čitala je o divljacima koji se povuku u kolibu u planinama naoružani do zuba i okruženi čoporom vječno razjarenih pasa. Provedu mjesece – čak i godine – bez ikakvog kontakta s ljudima i s vremenom potpuno podivljaju. Stajala je poput kipa u svojem starom donjem dijelu bikinija i mokroj bijeloj majici rastegnutoj preko grudi. Bez grudnjaka, bijesna, i sama napola divlja i sama samcata. I dalje je grabio prema njoj, i dalje ne obazirući se na kišu. Drveni mostić ljuljao se iza njega. – Jučer sam cijelo poslijepodne trpio vaša sranja, i sinoć, i to do dva ujutro, ali sad mi je već dosta! Odmjerila ga je na brzinu, šarajući pogledom po njemu. Neuredna kosa, prerasla, kovrčala se na vratu. Odjeća je bila radna, zgužvana, čizme zamrljane kapljicama desetaka boja. Dvodnevna bradica nije bila dovoljno dugačka da upotpuni izgled pomahnitalog pustinjaka, ali svejedno je izgledao poluludo. Nije se namjeravala ispričati. Bilo joj je dosta ispričavanja: prijateljima i kolegama, zbog tereta boli koji je istresla na

Susan Elizabeth Phillips

njih. Ovdje se neće nikome ispričavati. Odabrala je planinu Runaway zbog imena, ali i zbog izoliranosti – tu je mogla biti točno onoliko nepristojna, luda od boli i ljutita na svemir koliko je željela. – Ne derite se na mene! – Kako ćete me onda čuti? – zgrabio je njezin bluetooth zvučnik sa suhog mjesta na kojem je stajao, pod napuklim ostacima izletničkog stola. – Spustite taj zvučnik! Tresnuo je po tipki za gašenje krupnom šakom jednako krupnih prstiju. – A da se malo upristojite? – Upristojim? – Tess je ovu priliku odlučila iskoristiti da istrese iz sebe bijes za sve nepravde koje joj je život bacio u lice. – A vi ste jako pristojni kad ovako upadate ovamo kao divljak? – Da imate imalo poštovanja za sve ovo... – zamahnuo je rukom prema potoku Poorhouse, toliko ljutitog lica da je izgledao kao isklesan iz mramora – da imate imalo poštovanja, ne bih morao dojuriti kao divljak! A tad je Tess nešto zapazila: trenutak u kojem je on zapazio da je ona jedva odjevena. Oči boje kamena prijezirno su preletjele njezinim tijelom. Što li joj zamjera, zapitala se. Mokru, zapetljanu kosu? Tijelo s malo previše kilograma zbog pokušaja da utopi tugu u slatkišima? Noge? Staro rublje? Ili možda samo drskost jer se usudila zauzeti isti komadić planeta kao on? Ništa od toga, shvatila je. Napete grudi pod mokrom majicom? Sigurno izgleda kao karikatura pijane studentice na plaži u Meksiku. U glavi joj se gotovo zavrtjelo od bijesa koji je navro. – Mogli ste me pristojno zamoliti! Presjekao ju je pogledom i odgovorio tiho i ljutito, kao režanjem. – Aha, očito bi upalilo.

Zapleši sa mnom

• 13

Tess je bila svjesna da divljak ima pravo, ali to mu nije željela priznati. – Tko ste vi uopće? – Netko tko želi malo mira i tišine. Te dvije riječi očito nisu u vašem rječniku. Nitko je nije ukorio otkako joj je umro suprug. Svi njezini prijatelji i znanci još su se držali kao onoga dana u pogrebnom poduzeću prekrcanom teškim namještajem, punog slatkastog mirisa bijelih ljiljana. Sad je pred njom stajala meta za strelicu bijesa i Tess se osjećala omamljeno od ushićenja. – Jeste li vi ovako nepristojni prema svima? – povikala je. – Jer ovo je preko svake... U tom trenu uskim mostićem preko potoka potrčala je šumska vila, laganim korakom preskačući praznine među daskama. Trčkarala je toliko lagano da se mostić jedva pomaknuo. – Iane! – za vilom je vijorila duga plava kosa, lebdeći ispod velikoga crvenog kišobrana. Oko gležnjeva plesala joj je prozračna pamučna haljina prikladnija za srpanj nego ranu veljaču. Bila je visoka i vitka, a jedina oblina koja se isticala na njoj bio je trudnički trbuh. – Iane, ne viči na nju – reklo je to biće iz bajke. – Čujem te do škole. Odande je, dakle, došao – iz obnovljene nekadašnje škole, drvene bijele zgrade na prijevoju ponad Tessine kolibe. U siječnju, kad se Tess doselila na planinu, uspela se stazom do vrha brda da vidi što je ondje. Kad je virnula kroz prozore, vidjela je da je škola pretvorena u obiteljski dom, ali nije bio namješten i vidjelo se da u njemu nitko ne živi. Dosad. – Ne obraćajte pozornost na njega – kad je vila prišla bliže, Tess je vidjela da ima plave oči Disneyjeve princeze i da je u tridesetima, kao i ona. Vila u najboljim godinama. Probila

Susan Elizabeth Phillips

se kroz nisko raslinje oko kolibe ne obazirući se na mokro bilje koje joj se penjalo do listova. – Uvijek je takav kad zap ne na nekoj slici. Na slici. Znači, nije šljaker. Divljak je očito slikar. Temperamentni umjetnik. Vila se nasmijala, ali njezin osmijeh nije se uspeo sve do tih plavih očiju iz bajke. Tess se učinila poznatom, iako je znala da se nisu prije vidjele. – Više laje, nego što grize – rekla je vila – ali doduše, zna i ugristi – ispružila je vitku, toplu ruku ispod kišobrana. – Ja sam Bianca. – Tess Hartsong. – Ruke su vam ledene – rekla je žena. – Dobro mi dođe. Moje su vrele. U Tess se probudila profesionalna primalja. Bianca je bila zadihana, kao i mnoge žene blizu trećeg tromjesečja. Procijenila je da je u sedmom mjesecu trudnoće. Trbuh joj je bio visok i izbočen, a koža blijeda, ali ne zabrinjavajuće. – Iane, dosta si urlao – rekla je vila. – Odi doma. Divljak je još držao Tessin zvučnik kao da namjerava otići s njim, ali samo je još nešto promumljao i spustio ga na klupu pred izletničkim stolom s priličnim treskom. – Nadam se da neću morati ponovno dolaziti. – Iane! Ne obazirući se na vilu, divljak je odjurio uskim mostom, toliko ljutito udarajući nogama po daskama da se Tess pobojala da će drvo popustiti i pasti u potok. – Ne obazirite se na njega – rekla je Bianca. – Zna biti naporan. U usporedbi s namrgođenim divljakom, vila pod crvenim kišobranom djelovala je poput duge na olujnom nebu i Tess

Zapleši sa mnom

• 15

je zaključala svoju Pandorinu kutiju bijesa u koju je gurala sve negativne osjećaje da kako-tako pregrmi dan. – Ja sam kriva – priznala je. – Nisam znala da itko ondje živi. – Uselili smo se prije tri dana. Ja najradije ne bih, ali moj mužić je zaključio da će mi dobro doći malo svježega planinskog zraka. Ili barem tako tvrdi – Bianca je pružila Tess svoj crveni kišobran i jednim potezom skinula svoju prozračnu haljinu preko glave. Ispod nje imala je samo tange boje pjenušca. – Isuse, ovo si želim od jutra. Vrela sam kao da je u meni peć. Kišica je sad samo rominjala i Bianca se zagledala u drveće s kojeg je kapala voda. Bila je mršava, tankih bedara i malih grudi bijelih poput porculana, prošaranih plavim žilicama. Izgledala je kao da se osjeća sasvim ugodno gola. Propela se na prste – nosila je sandale – i kosa joj se slila niz leđa poput svilenog vodopada. – Ovdje je tako mirno. I dosadno – osvrnula se prema kolibi. – Imate kave? Ian poludi kad samo i pogledam šalicu kave, a čekaju me još dva mjeseca do porođaja. Tess je na ovu planinu u Tennesseeju pobjegla od ljudi, ali sad joj se svidio razgovor s nekim tko nije znao da je jadna mlada udovica. Uostalom, ionako nije imala pametnijeg posla. Čekalo ju je samo još ljutnje i gledanja u prazno kroz prozor. – Imam – podigla je balerinke koje je bila odbacila s nogu. – Ali upozoravam vas da je unutra kaos. Bianca je slegnula ramenima i zatvorila kišobran. – Mene uredni ljudi plaše. Tess se nasmiješila uvježbanim osmijehom kojim je svoje bližnje uvjeravala da je sve kako treba. – Reda se kod mene ne trebate bojati. Prije je bila potpuno drukčija. Bila je vrlo uredna. Vjerovala je u strukturu, logiku, predvidivost. U stara vremena,

Susan Elizabeth Phillips

vjerovala je u pravila. Da će sve biti u redu ako poslušno napišeš zadaću, staneš pred znakom stop, plaćaš porez. Koliba je bila građena od profesionalno obrađenih trupaca, ali bila je loše održavana. Na krovu je rasla mahovina, nad stražnjim se vratima nadvijao krović podignut na dva stupa s kojih se kora odavno ogulila. Nad kolibom su se nadvijale još gole grane platane, javora i oraha, koje su greble krov poput vještičjih prstiju. U glavnoj prostoriji bili su uređeni kuhinja i salon, a do dvije spavaće sobe vodilo je drveno stubište. Zidovi su bili od borovine obojene slojem bijele boje, ali boja je odavno požutjela. Prašnjave zavjese raspale su se Tess u rukama kad ih je pokušala skinuti da ih opere, pa ih je zamijenila jednostavnom bijelom tkaninom. S velikog prednjeg prozora nazirala se dolina u daljini, a u njoj i gradić po imenu Tempest. Stražnji je prozor gledao na potok Poorhouse. Bianca je prebacila svoju pamučnu haljinu preko naslonjača i pridržala se za naslon da skine sandale koje su joj očito tiskale noge. Kad se uspravila, ogledala se po kolibi, od kamina crnog od čađe na jednom kraju do staromodne kuhinje na drugome. Sudoper je bio starinski, željezni, kao i plinski štednjak. Tess ih je zatekla u kolibi. Na policama, koje sad više nisu bile prekrivene krhkim požutjelim papirom kao kad se uselila, stajalo je nekoliko komada posuđa i nešto konzervirane hrane, sve što je Tess donijela iz Milwaukeeja. Tek kad su joj zubi zacvokotali, shvatila je koliko je hladno. Na još vlažne noge navukla je traperice koje je podigla s poda, a preko mokre majice bez rukava Travisovu prastaru

Zapleši sa mnom

• 17

majicu sa znakom Sveučilišta u Wisconsinu. – Nisam stručnjakinja za interijere. Kao ni Travis. Kad im je u kuhinji kapala slavina, on je samo držao bateriju, a Tess se zavukla pod sudoper da vidi može li je popraviti. – Jesam ti ikad rekao da izgledaš seksi s odvijačem u ruci? – našalio se. – Jesi, ali daj opet. Tess je protrljala prazno mjesto na prstenjaku. Kad je skinula vjenčani prsten, srce joj je puklo, ali znala je da bi samo morala odgovarati na pitanja da ga je nastavila nositi. Još strašnije, morala bi slušati i tuđe priče o gubitku. – Znam kako ti je. Moja baka umrla je prošle godine. – ... moj ujak. – ... moja mačka. Ne znate kako mi je!, bila bi se najradije izderala na dobronamjerne prijatelje i kolege. Znate samo kako je vama! Opustila je stisnute šake. – Ali dobra je vijest da je koliba čista. Oprala je kuhinju od poda do stropa, izribala štednjak žicom, a sudoper ulaštila sodom bikarbonom. Spužvom je oprala stare drvene daske poda, odvukla tanki perzijski tepih van i ubila Boga u njemu kloferom, nekoliko minuta kihala bez prestanka tresući prašnjave ukrasne jastučiće s bizarno nepriličnim prizorima engleske gospode u lovu. Jedino veće ulaganje bio je novi madrac za bračni krevet na katu. Bianca se ogledala uokolo i nabrala svoj savršeni prćasti nosić. – Toalet vam je vani? – Nebesa su mi se smilovala i imam kanalizaciju. Kupaonica je na katu – zakopčala je Travisovu majicu. Nakon što

Susan Elizabeth Phillips

je umro, mjesecima ju je nosila bez pranja, sve dok nije počela vonjati. Sad više nije mirisala po njemu; po toploj koži, sapunu i njegovu dezodoransu. Koji je tebi vrag, Trav? Koliko tridesetpetogodišnjaka u naše vrijeme umre od bakterijske upale pluća? Izvukla je dugu zapetljanu kosu iz ovratnika majice. – Kupila sam kolibu na neviđeno. Fotografije su bile čista laž. Bianca se odgegala do kuhinjskog stola. – Uz malo boje i novog namještaja ovdje bi bilo baš zgodno. Bit će kad Tess skupi snage za takav izazov. Ali ne sad. Ne samo da si nije mogla priuštiti novi namještaj, nego je i nije bilo briga kako živi. – Jednoga dana. Dok je Tess kuhala kavu, Bianca je čavrljala o biografiji jedne Picassove ljubavnice koju je nedavno pročitala i o tome koliko joj nedostaje tajlandska kuhinja. Rekla je Tess da radi u modnoj industriji. – Dizajniram izloge i pop-up trgovine – objasnila je. – Puno je zabavnije nego manekenstvo, ali ne toliko dobro plaćeno. – Manekenstvo? – stojeći kod štednjaka, Tess se okrenula i zagledala u nju, konačno zbrojivši dva i dva. – Zato si mi bila tako poznata. Bianca Jensen! Sve smo htjele biti ti – nije se odmah sjetila lica koje je krasilo sve naslovne stranice modnih časopisa u Tessinim studentskim danima. – Imala sam dobru karijeru – rekla je Bianca skromno. – Više nego dobru. Bilo te posvuda – Tess je natočila dvije šalice kave i odnijela ih na stol, prisjetivši se koliko su joj te naslovnice tad narušile samopouzdanje i koliko je drukčije izgledala sa svojim velikim grudima, neposlušnom kosom i maslinastom puti.

Zapleši sa mnom

• 19

Bianca je otpila gutljaj i ispustila dugačak, zadovoljan uzdah. – Kako je ovo ukusno. Ian toliko šizi da bi čovjek pomislio da je kava heroin. Kao primalja, Tess se već našla u društvu pretežno golih žena, ali za razliku od Biance, te su žene bile usred porođaja. Bianca je obgrlila trbuh onim zaštitničkim, zadovoljnim pokretom tipičnim za trudnice. – Koliko dugo živiš u Tempestu? – Točno dvadeset četiri dana – Tess je znala da izbjegavanjem odgovora samo potpiruje znatiželju sugovornika i da im je bolje malo otkriti, tek toliko da ne ostavi dojam da nešto krije. Kad god bi sugovornik saznao da je Tess udovica, sve bi se promijenilo. Podigla je noge na prečku stolca. – Dosadio mi je Milwaukee. – Zašto si došla baš ovamo? Jer joj se svidjelo ime planine Runaway na karti. – Ne volim dugo biti na jednome mjestu. To nije bila istina. Trav je bio nemirna duša. U jedanaest godina braka živjeli su u Kaliforniji, Koloradu i Arizoni prije nego što su se vratili u rodni Milwaukee. Bio je spreman na novo seljenje kad je umro. Tess je prešla prstom po rubu šalice. – A vi? Kako ste vas dvoje završili na planini? – Ne mojim odabirom. U ovoj zabiti živi manje od osamsto ljudi. Devet stotina i šezdeset osam, ako je vjerovati znaku uz autocestu. – Ian je kriv – rekla je Bianca. – U gradu su ga opsjedali – galerije, novinari, još nepoznati umjetnici – pa je odlučio da ćemo se preseliti ovamo. – Galerije? Novinari?

Susan Elizabeth Phillips

– Gospodin koji se izvikao na tebe je Ian Hamilton North Četvrti. Umjetnik. Čak i da Tess nije bila ljubiteljica muzeja, prepoznala bi to time. Ian Hamilton North IV. Bio je jedan od najpoznatijih uličnih umjetnika na svijetu, manje slavan samo od tajanstvenog Banksyja. Usto je, činilo joj se, crna ovca imućne i ugledne bankarske dinastije North. Iako Tess nije znala previše o uličnoj umjetnosti – Travis je grafitere zvao grafiseronje – Northova djela su je fascinirala. „Daj mi boju u spreju i nažvrljat ću isto što i on”, rekao je Travis o njemu. Ali likovni kritičari nisu dijelili Travisovo mišljenje. Prisjetila se što je pročitala o Northu. Stekao je ugled još kao klinac, šarajući po gradskim zgradama, pa prešao na plakate bez papira, slike otisnute na autobusna stajališta i trafostanice s pomoću šablone. Nakon toga se bacio na stvaranje većih djela, koja bi preko noći osvanula na zgradama diljem svijeta – isprva protuzakonito, a zatim prema narudžbi. Sad su njegovi posteri i slike krasili zidove galerija i muzeja, ulaznice za njegove izložbe rasprodale bi se u tren oka. Tess je bila na jednoj njegovoj izložbi – sva su djela još uvijek nosila isti potpis kojim je mali umjetnik potpisivao prve grafite: IHN4. Ian Hamilton North IV. Ulični umjetnici, prema definiciji, nisu bili oličenje zakona i reda, pa Tess nije iznenadilo da je ovaj umjetnik, koliko god bio genijalan s bojom u ruci, bio jednako toliko egocentričan. Najbolji dokaz toga bilo je što je trudnu suprugu odvukao u zabit daleko od doma i to dva mjeseca prije porođaja. – Bila sam na njegovoj izložbi u MoMA-i – ona i Travis su posjetili Manhattan nedugo prije nego što se Travis razbolio.

Zapleši sa mnom

• 21

Tad su joj se svidjele eksplozivne slike koje je vidjela na zidovima muzeja, ali sad kad je upoznala autora, promijenila je mišljenje. – Ja sam njegova muza – Bianca je teatralno podignula ruku na ključnu kost. – Izluđujem ga, ali treba me. Prije dvije godine bili smo prekinuli. Bio je kao paraliziran gotovo tri mjeseca. Nije naslikao ni točkice – nasmiješila se, i ne skrivajući zadovoljstvo. Tess nije bila sigurna kako tako vilinsko biće poput Biance može nadahnuti Northove radove, nalik na mitologiju. Na izložbi koju je vidjela, bića kao iz videoigrica koja je North slikao na početku karijere transformirala su se u groteskna, mitološka bića koja je umjetnik smjestio u svakodnevicu – prikazao ih za obiteljskim doručkom, kako roštiljaju u vrtu ili sjede u uredu. I pisani dio djela postajao je sve zamršeniji, dok i sama slova nisu izgubila oblik i postala apstrakcija. Bianca se zaneseno nasmiješila, spuštajući dlanove na trbuh. – Moj doktor je u Knoxvilleu. Nekoliko dana prije termina smjestit ću se u bolnicu blizu njegove ordinacije. Jedva čekam da sve ovo završi. Nije izgledala kao da jedva čeka kraj trudnoće, nego kao da uživa u svakoj sekundi. Tess se stegnulo srce. Trebao si mi barem ostaviti dijete, Travise. Barem si toliko mogao napraviti za mene. – Ja si već dugo želim dijete, ali Ian... – dlanovima se oslonila na stol i ustala. – Bolje da se vratim prije nego što me dođe tražiti. Misli da treba bdjeti nada mnom dan i noć – prišla je svojim sandalama i haljini. – Mi manekenke se katkad ponašamo kao nudisti. Nadam se da te nisam prepala – mučila se da zakopča sandale. – Nisam ih trebala skinuti. Sad ih nikad neću zavezati.

Susan Elizabeth Phillips

Noge nisu bile zabrinjavajuće natečene, ali izgledala je kao da je muče. – Probaj piti više vode – rekla je Tess. – Zvuči kao loš savjet, ali pomoći će tvojem tijelu da izbaci višak vode. I kad god možeš, podigni noge. – Zvučiš kao da daješ savjete iz iskustva. Koliko djece imaš? – Nijedno. Ali radila sam na odjelu porodništva kao medicinska sestra – to nije bila cijela istina. Tess je imala dozvolu i za rad kao primalja, ali volja za porađanjem djece iz nje je nestala kad i volja za svime ostalim. – Pa to je fantastično! – kliknula je Bianca. – Čula sam da je ovdje Bogu iza leđa teško naći stručno medicinsko osoblje. – Ja sam... na predahu od posla – ako bude pametno raspolagala novcem od prodaje stana, može izdržati još nekoliko mjeseci prije nego što se bude morala pribrati i potražiti novi posao. – Svrati sutra do nas – rekla je Bianca. – Ian će biti u šetnji po planini ili zaključan u atelijeru, jer je u jednoj od svojih umjetničkih kriza, pa ću te provesti po kući. Čeznem za društvom koje ne reži na mene. Tess je trebalo novo društvo, netko tko ne zna da je Travis umro i tko je ne vidi kao slomljenu ženu, što je i bila. Nakon što je Bianca otišla, Tess je odnijela šalice do starinskog sudopera pokraj kojeg je stajala starinska rešetka za cijeđenje opranog posuđa. Sudoper je bio od porculana, imao iskrzane rubove i mrlje od hrđe koje se nisu dale oprati. Brišući ruke, uočila je slomljene nokte i neuredne kožice. Za razliku od Biance, Tess nikad nije bila ničija muza. Još nije našla umjetnika kojeg bi nadahnula neuredna brineta bademastih očiju, divlje kovrčave kose i s deset kilograma viška. Travis je govorio da joj tamnoplave, gotovo ljubičaste oči, maslinasta put i gotovo crna kosa daju egzotičan izgled, da

Zapleši sa mnom

• 23

izgleda kao da je izašla iz jednog od starih talijanskih filmova iz šezdesetih koje je toliko volio. Puno ga je puta ispravila: tu divlju tamnu kosu naslijedila je od neke grčke pretkinje koja nikad nije bezbrižno prošetala ulicama Napulja u uskoj pamučnoj haljini poput Sofije Loren, dok je za njom trčao Marcello Mastroianni, ali Travis ju je svejedno zadirkivao, najčešće izmišljajući vlastite talijanske riječi. I Tess je nekoć bila zabavna. Znala je nasmijati i najnervozniju trudnicu. Sad se više nije sjećala kako zvuči smijeh. Prišla je prozoru s pogledom na dvorište, pokušavajući smisliti kako da provede ostatak dana. Iz grada se prema planini uspinjala vijugava staza koja je prolazila i pokraj njezine kolibe, a zatim kod škole i završavala pred ostacima nekadašnje pentekostne crkve. Na klimavom stolu pokraj nje stajala je knjiga u mekom uvezu: O smrti i umiranju, Elisabeth Kübler-Ross. Zgrabila je knjigu i bacila je na drugi kraj prostorije. Jebi se Liz, i ti i tvojih pet stadija žalovanja! Ima ih stotinu i pet! Tisuću i pet! Ali Elisabeth Kübler-Ross nije upoznala Travisa Hartsonga; nije vidjela njegovu lepršavu kestenjastu kosu i nasmijane oči, njegove prelijepe ruke i beskrajni optimizam. Elisabeth Kübler-Ross nikad s njim u krevetu nije jela pizzu ili bježala od njega po kući dok ju je ganjao s maskom Chewbacce na glavi. A sad je Tess živjela sama u ruševnoj kolibi, na planini znakovitog imena usred potpune zabiti. Ali umjesto žive želje da okrene novu stranicu u životu, osjećala je samo bijes, očaj i sram zbog slabosti. Prošle su gotovo dvije godine. Drugi se kad-tad oporave od tragedije. Zašto ona ne može? *

Susan Elizabeth Phillips

Ian Hamilton North IV. imao je loš dan. Posebno loš dan u, kako mu se činilo, nizu loših dana. Loših tjedana. Ma kome on laže? Već mjesecima mu ništa nije polazilo za rukom. Kupio je kuću u Tempestu, u Tennesseeju, jer je gradić bio tako daleko od svega. Glavna ulica bila je dio opasne autoceste s dva traka, na njoj su stajali benzinska crpka, bar po imenu Pijetao, drive-in pečenjarnica, supermarket i zgrada od crvene cigle u kojoj su se smjestile vijećnica, policijska postaja i pošta. Gradić je imao tri crkve, sumnjivu rupčagu koja je sama sebe smatrala kafićem, a na brdima se skrivalo još crkava. Na kraju autoceste stajala je novija zgrada s natpisom Rekreativni centar Brad Winchester. Ian je već znao da je senator Brad Winchester najimućniji i najutjecajniji čovjek u gradiću. U stara vremena bio bi mu prvom prilikom zašarao tu zgradu – i potpisao se s IHN4 žutom bojom, pa ukrasio potpis vodorigom koja bi se provlačila među slovima. Vjerojatno bi ga i uhitili zbog toga. Javnost je imala uskogrudno mišljenje o uličnoj umjetnosti, pogotovo u malim gradovima. Svi su htjeli lijepe murale, ali nitko nije htio grafite s imenom umjetnika i nije im bilo jasno da ne mogu dobiti jedno bez drugoga. Ali granica između vandalizma i genija ovisila je o shvaćanju pojedinca, a Ian je odavno odustao od uloge neshvaćenog umjetnika. Gradić je bio premalen da naruši prirodnu ljepotu: brda i planine izgledali su poput akvarela, jutra prošarana prstima magle, zalasci sunca ekstravagantni, a zrak čist. Nažalost, dolina je bila naseljena. Neki su stanovnici bili potomci obitelji koje su ovdje živjele generacijama, ali planine su bile pune i umirovljenika, umjetnika, onih koji su se doselili iz većih gradova da žive u prirodi, od zemlje ili onih koji su se

Zapleši sa mnom

• 25

sakrili od civilizacije pripremajući se za njezinu propast. Ian je sa stanovnicima nastojao imati što manje posla, ali sad je svratio do grada jer su bili mali izgledi da će u supermarketu naći engleska peciva koje je Bianca poželjela. Nisu bili u zalihama koje je Ian naručivao jedanput na tjedan iz najbliže poštene trgovine. Ali trgovina u gradiću nikad nije niti čula za engleska peciva, a Ianu se nije dalo voziti do veće. Kad je stigao do auta, stao je. Ugledao je Rasplesanog Derviša. Stajala je pred izlogom onog navodnog kafića, koji je, uz to, prodavao sladoled, knjige, cigarete i tko zna što još. Malo se začudio onaj dan. Koliko god je bio bijesan zbog buke, uočio je da u njezinu plesu nema ni truna veselja. Njezini odvažni, snažni pokreti izgledali su poput plemenskog plesa. Zapravo, bili su više nalik na borilačku vještinu, nego na bilo kakav ples. Ali sad je stajala, obasjana trakom svjetlosti i Ian je u sekundi shvatio da je želi naslikati. Već je znao i kako. Eksplozija boja u svakoj kapi boje, sa svakim pritiskom na raspršivač doze. Kobaltno plava za tu divlju tamnu kosu, možda malo šumski zelene uza sljepoočnice. Kadmij crvena za tračak rumenila na toj mas linastoj koži, krom žuta na samom vrhu jagodica. Pruga okera uz taj dugački nos. Naslikao bi je punom paletom boja. A tek oči. Boja zrele kolovoške šljive. Kako da prikaže tamu u njima? U posljednje vrijeme nije znao kako da išta prikaže. Zapeo je. Zarobio ga je ugled koji je stekao u mlađim danima, zatočio ga poput fosiliziranog kukca u kapi jantarne smole. Otac ni batinama nije izbio iz njega strast prema umjetnosti, ali sad je Ian gubio tu strast sam od sebe. Neki ulični umjetnici,

Susan Elizabeth Phillips

poput Banksyja, znali su kako zadržati karijeru i nakon prve mladosti, ali Ian nije. Uličnu umjetnost je pokretao bunt, a sad je njegov otac bio mrtav, a na Ianovu računu položeno više novca nego što će moći potrošiti do kraja života. Ian više nije znao protiv čega da se buni. Naravno, mogao je izraditi još šablona, nacrtati još postera ili još platna, ali osjećao bi se kao lažnjak. Što bi i bio. Ali ako ne slika, što da radi? Odgovor na to pitanje nije znao, pa se ponovno zagledao u Derviša. Na sebi je imala obične traperice i preveliku ljubičasto-smeđu majicu od trenirke, ali Ian je imao sjajno vizualno pamćenje. Onoliko njezina tijela koje je vidio dok je plesala svoj primitivni ples bilo je premršavo, ali s kojom kilicom više bila bi fantastičan model. Sjetio se Rembrandtove raskošne Batšebe pri kupanju, Goyine Gole Maje, Ticijanove senzualne Venere Urbinske. Ianova susjeda morala bi se dobro najesti da dosegne te besmrtne dame, ali ipak ju je želio naslikati. Prvi put u nekoliko mjeseci osjetio je nagon za stvaranjem. Odmah je odagnao tu misao. Mora se riješiti rasplesane susjede. Što brže. Prije nego što se Bianci svidi još više nego što joj se svidjela prvi prvom susretu. Uputio se prema kafiću.