svk magazin broj 4 by Filip Filipovic

svk magazin godina 1.

broj 4

kolovoz 2010.

cijena 0,00kn

svk magazin - ljetno izdanje

Prijatelj

stvo izm

eđu čov

jeka i k

onja

Prvi ko nji Čovjek su u krdima g alopirali je z Pripitom odmah uočio njihovu emaljskim pus io je div topoljin s lje nagu i lj Od tada ama. epotu. je poče ga konja na n ačin da lo prijat Konj i č eljs po ov Konj je jek zajedno su tvo između č mažu jedan d o rugome i nekad v a ne da i sad čo obrađivali zem jeka i konja. lju, čuv vjeku s mu služ a t atusni s e. li stoku Prijatelj im i stvo i lj putovali bol, pon ubav je . os i dik tolika d a. a konj n Vremen i u om je o nuždi n ikada n dabiran U našim eće pog je m krajevim i k r ižanjem aziti čo Posebn a o s vjeka. o n bita paž astalo m o cijenje n ja dodje noštvo na pasm a kad o v draste postane ina je LIPICA ljivana je para rsta. d N n bijel ka o snijeg AC. Konj koji je im i jahaćim k Kada k onjima. . u mlado ažemo LIPICA s t Kada k i c r n , NA ažemo ĐAKOV C, pomislimo n O, pom islimo n a ĐAKOVO. Svake a LIPIC go ANCE paradn dine navikli sm i na ĐA ih, zapr o n KOVAČ a Vezovim ežnih s hipodro KE VEZ a uz bo jahačim mu. OVE. gatstvo a i jaha Melem nošnji g čicama je to za , a posli ledati b oči i du ogatstv je podn šu i odm ok e prepon or za u Glavni sko jah onja, morno urednik anje na tijelo, k Andrija ojim se Filipović napajaju genera cije.

svk magazin - ljetno izdanje

stranica 6

stranica 16

Pavela Medak - Fotograf

Svijet knjige - pregled

tekst: Pavela Medak foto: Pavela Medak

tekst: svijet-knjige foto: svijet-knjige

stranica 25

stranica 26

HNK Osijek

Darija Broz - tije

tekst: Hnk Osijek foto: Hnk Osijek

stranica 46

Epidaurus festival tekst: Epidaurus festival foto: Epidaurus festival

tekst: Darija Broz foto: Darija Broz

stranica 42

Svjetsko nogometno prvenstvo tekst: Ante Čubrić foto: fifa.com

stranica 48

stranica 54

Željko Krznarić - intervju

Maja Aleksić - umjet

tekst: Antonela Lulić foto: Antonela Lulić i arhiva Željka Krznarića stranica 62

Đakovački vezovi tekst: Filip Filipović foto: Filip Filipović

stranica 80

Književna kritika tekst: Emina Lulić foto: Filip Filipović

tekst: Maja Aleksić foto: Maja aleksić

stranica 72

Analiza TV serije Skins tekst: Ines Volf foto: Skins web stranica i arhiva Filip Filipović

stranica 84

Filmska kritika tekst: Antonela Lulić foto: Robin Hood web stranica

stranica 88

Vršidba žita

tekst: Andrija Filipovi foto: Andrija Filipović

svk magazin - ljetno izdanje

stranica 18

Jeli ateizam degeneracija ljudskog duha? tekst: Tea Caratan foto: Filip Filipović stranica 20

esto pod prstima

ić ć

tekst: Mili Roščić foto: Mili Roščić

stranica 30

Ergela Đakovo - aristokratski sport u srcu slavonije tekst: Filip Filipović foto: Filip Filipović

tnica

Mili Roščić - grafičar

stranica 58

Oko za oko i uskoro će cijeli svijet biti slijep tekst: Maja Kos foto: Filip Filipović

SVK MAGAZIN - za promicanje svih vrsta umjetnosti, znanost i tehnički razvoj Izdavač: Udruga Svijet kulture i Filip Filipović

Nad objavljenim tekstovima provedena je korekcija bez lekture

ISSN: 1847-697X

Foto materijali: Filip Filipović

Glavni urednik: Andrija Filipović Grafički urednik: Filip Filipović Grafička priprema: Filip Filipović Vanjski suradnik: Antonela Lulić Kontakt: info@svijetkulture.com web stranica magazina: www.svijetkulture.com/svk

Naslovnica: Ergela Đakovo 2010.

svk magazin - ljetno izdanje

Svi radovi autora ustupljeni su besplatno

Zadnja stranica: Veliki bilač, Slavonija. Autor Filip Filipović

Pavela Medak fotograf

svk magazin - ljetno izdanje

ođena sam u lipanjsko predvečerje 1967.godine u Sarajevu. Moj se život u doba djetinjstva odvijao bezbrižno i zadovoljno. Kao treće dijete u obitelji poslije osnovne škole stječem srednjoškolsko obrazovanje u V. gimnaziji, smjer upravno-administrativni tehničar. Ratna zbivanja 1992.godine prekidaju moje obrazovanje na Teološkom institutu u rodnome gradu i prisiljavaju me na drugačije životne izbore. Radila sam različite poslove nevezane za svoju struku koja mi ne pruža dovoljno mogućnosti za osiguranje životne egzistencije. U međuvremenu stalno nastanjena u Metkoviću, sretno udana i majka jednog slatkog i pametnog osmogodišnjaka, pronalazim životno zadovoljstvo u bilježenju vlastitih nadahnuća prirodom (tako poznatog i pitomog i divljeg) donjoneretvanskog kraja i bliskog morskog pejsaža. U trenutcima opuštanja u smiraju dana moja ruka sasvim nesvjesno poseže za fotoaparatom (još je uvijek stalan pratitelj na svim izletima i šetnjama metkovskim ulicama mali Sonyjev DSC-W30) u želji da što vjernije uhvatim djeliće razgovora Neretve i sunca,mora i oblaka,galeba i barki… Ja sam fotograf amater, trenutno nezaposlena, sentimentalna i osjetljiva Račica…Uostalom, i ne volim previše duge monologe o sebi…Radije kažem da moje slike pričaju i za mene i o meni… Fotografije: Pavela Medak

svk magazin - ljetno izdanje

Posjetite SVE europske prijestolnice po cijeni NIŽOJ od povratne karte do Beča! I ako ne možete na putovanje… I ako je novčanik pretanak… I ako nemate vremena… Nemojte si uskratiti uzbuđenje otkrivanja novih gradova, oduševljenje pri pogledu na veličanstvene građevine, živahne ulice, slikovite trgove. Tek rijetki imaju priliku posjetiti sve europske glavne gradove. A uz ovu knjigu kad god poželite možete posjetiti baš svaki od njih čak 47. Potreban vam je predah od napornog radnog dana? Voljeli biste si osvježiti sivo i dosadno poslijepodne? Uzmite u ruke knjigu… i putovanje može početi. Kratki i zanimljivi tekstovi ne zamaraju vas nepotrebnim pojedinostima nego ističu važno – baš kao najiskusniji vodič „od krvi i mesa“. Očaravajuće fotografije vrhunskih fotografa osigurat će vam prvolasni doživljaj najvećih europskih znamenitosti, prepoznatljivih mjesta, ali i čarobnih skrivenih kutića koji bi pri razgledavanju uživo sigurno ostali skriveni… Doznajte mnoštvo novih informacija ili osvježite sjećanje svijet-knjige

Priča o Edgaru Sawtelleu Svjetski bestseler koji je oduševio Oprah Winfrey i Stephena Kinga Rođen nijem, koristeći znakove kao jedino sredstvo komunikacije, Edgar Sawtelle vodi idiličan život sa svojim roditeljima na farmi u zabitom dijelu sjevernoga Wisconsina. Sawtelleovi već generacijama uzgajaju i dresiraju superiornu rasu pasa. Ali neočekivanim povratkom Claudea, Edgarova strica, u mirnom domu Sawtelleovih sve se mijenja. Kad Edgarov otac iznenada umre, Claude se uspijeva uplesti u život na farmi – i privući simpatije Edgarove majke. svijet-knjige

svk magazin - ljetno izdanje

mojmag.com svi časopisi na jednom mjestu! Voliš časopise? Prolistaj časopise Vidi što je novo na kioscima Prati svoje omiljene časopise Dobivaj obavijesti na e-mail Komentiraj, ocjenjuj I još mnogo toga ...

www.mojmag.com

mojmag.com je specijaliziran portal za časopise. Kontaktirajte nas na info@mojmag.com svk magazin - ljetno izdanje

Jeli ateizam degeneracija ljudskog duha?

Tea Caratan

ivimo u vremenu u kojem je evolucija napravila svoje remek djelo u oblikovanju ljudskoga mozga do nivoa neprepoznatljivosti u usporedbi sa nekim primitivnim oblikom mozga. Ljudski um izmislio je veliki niz tehničkih strojeva s kojima je poboljšao način življenja suvremenog čovjeka, također, sposoban je logički razmišljati, sam stvarati apstraktne ideje temeljene na inspiraciji, donositi inteligentne zaključke te rješavati komplicirane zadatke. Na sreću čovjek nije samo sposoban djelovati umom, sposoban je djelovati onim bitnijim- razumom. Na raspolaganju mu je sloboda izbora. On prepoznaje razliku između dobra i zla, dobro je upoznat sa osjećajem savjesti, te je sposoban sam odlučiti u kakvu osobu će se formirati, koga će poštivati te u što će vjerovati.

Religije su organizirani sustavi vjerovanja koji objašnjavaju nastanak svijeta. Pružaju ljudima oslonac u teškim životnim situacijama, nude im nadu u sretniji i lakši život. Neki vjeruju u samo jednoga Boga, neki u više njih, neki u reinkarna-ciju. Neki nisu pripadnici niti jedne religije, ali ipak vjeruju u neke više sile pa npr. meditiraju ili se bave astralnom projekcijom. Agnostici ne poriču ništa, a opet ništa ne zagovaraju. Međutim neki sumnjaju u sve to jer im nije više dovoljan odgovor: to je tako oduvijek i tako mora biti.

Radije prihvaćaju teoriju o velikom prasku ili darvinističku teoriju koja drži da je suvremeni čovjek evulirao iz neke vrste majmunolikih bića. Oni su ateisti. Sami su stvorili svoje mišljenje na temelju kojeg djeluju. Poriču sve nadnaravne događaje, tvrde da nema Boga, da nema ničega. Nemaju svoju kulturu i ne mogu se razvijati. To su najčešće nadprosječno inteligentni ljudi koji se oslanjaju na znanost. Ali što se događa sa njihovim duhom? Onim najbitnijem u svakom čovjeku, mjestu gdje je pohrajnjena najveća

vrijednost svakoga čovjeka? Ljudska jezgra u kojoj je čovjekova podsvjest? Središte njegove osobnosti, njegove skrivene želje, motivi, želja za srećom? Kako da se nevjernik duhovno uzdigne? Što ateista gura naprijed u najmračnijim trenucima tuge? Ima li nešto drugo za čime u trenutku najbolnijeg pada ateist može posegnuti kako bi to bila zadnja linija obrane, nešto što će ljudski duh nahraniti i ispuniti dovoljnom količinom nade kako bismo se ustali i krenuli dalje prije nego postane prekasno.

svk magazin - ljetno izdanje

Može li išta nadoknaditi prazno mjesto na kojem inače stoji vjera u „ono nešto“, neobjašnjivo, ali nadamo se da je ipak prisutno. Jel li to uopće moguće? Nije li ateizam nazadnost ljudskog duha? Njegova degeneracija? Ili možda pak potpuno pročišćenje ljudske psihe od svih dilema i analiza te straha od nesigurnosti u kontrolu nad vlastitim životom? Logički bismo veoma brzo mogli zaključiti kako će se osoba bez trunke vjere u postojanje nečeg većeg od njega samog te onog vidljivog i opipljivog vjerojatno osjećati sigurnije oslanjajući se na činjenice. Pouzdajući se u čistu statistiku,

ateist će uvijek nakon serije loših događaja vjerovati u sve veću vjerojatnost događaja koji će im, za promjenu, ići u korist. Možda je to ono što će ih držati dovoljno jakima i za one najgore događaje. Sigurni u ono čvrsto, opipljivo te samouvjereni u svoju potpunu kontrolu nad životom, ljudi takvog stava zasigurno mnogo odlučnije kroče svijetom i suočavaju se sa problemima. Bez pitanja kao „zašto baš ja?“ ili „Kada će mi se to vratiti?“, vjerojatno su pošteđeni mnogih glavobolja. Kada se netko pouzda u svoju istinu koja je za njega nepobitna te ga ispunjava isključivo uspjeh ostvaren vlastitim djelima, možda će ta osoba čitav život provesti zadovoljna i motivirana. Ipak, dali je to zaista dovoljno za čovjekovu unutarnju sreću? Moje mišljenje je da bi svaki čovjek trebao imati nešto što će ga voditi pravome putu u životu.

Nešto u što će se uvijek moći pouzdati kad nitko drugi nije u blizini. Vjera ljudima daje tu sigurnost, daje im smisao života. Kad im sve lađe potonu, znaju da će jednoga dana sve biti u redu. Ateisti to nemaju. Što njih ispunjava kad su tužni? Možda uspjeh, fizičko zadovoljstvo, uživanje u jelu i piću? Slične stvari ispunjuju i vjernike, ali za njih postoji nešto više kad nema ničeg drugog. Onda se obrate nekoj višoj sili koja im daje snagu za daljnji život. Za ateiste nema molitve koja će ih izbaviti iz agonije. Njihove duše su prazne i tmurne. Njihove duše ne mogu evoluirati. Oni nemogu biti sretni. Nemaju ništa zbog čega žive jer smatraju da život nema nikakvog smisla. Duše im se nemogu uzdići i postati veličanstvene. Pomireni su sa tragičnom sudbinom za koju ni ne znaju je li istinita. Najžalosnije je to što će svaki ateist svojim potomcima govoriti da su religije gluposti, da su stvorene da bi se ljudi osjećali bolje. Zar malo djete treba slušati takve stvari? Zasto sasjeći djetešce u korijenu kad bi moglo dobiti šansu biti sretno u životu i produhoviti se?

Često se pitam ne bi li im bilo lakše ipak prihvatiti bilo koju vjeru barem da im bude lakše. Jer ljudski duh teži vjerovanju. Bolje vjerovati u bilo što nego u ništa. Jer cilj svih vjera je isti - da život ima smisla i da se na kraju postgne ravnoteža. Da će se svakome tko je činio loše to vratiti, a onaj koji je činio dobro, tome će biti dobro. Zato nikada ne treba gubiti nadu u život. Ljudski duh traži nešto više od sebe kako bi mogao rasti po uzoru prema tome savršenstvu. On traži utjehu u teškim trenucima, kad je srcu bolno, kad nestane sunca i kad očaj odjekuje na kilometre. Tada traži neki smisao, neku zraku sunca, nekoga tko će shvatiti težinu te situacije i sjediniti se s njim. On se želi razviti, postići beskrajnu sreću, čistoću, ljubav. Nažalost, kod ateista, te stvari nisu moguće. Njihove duše će samo patiti i propadati, umjesto da se uzdignu u nebesa i ispune toplinom i ljubavlju.

svk magazin - ljetno izdanje

MiliRoščić

BEND: Moltencore ALBUM: Infinite Metamorphosis DRŽAVA: Hrvatska GODINA: 2010. Jedan od mojih prvih radova je bio upravo za bend iz Kutine, Moltencore. Dizajn omota je usko povezan sa tematikom albuma, kako se i vidi u njegovom nazivu. Iza srušenih zgrada i građevina stoji silueta čovjeka koji neprestano mijenja i uništava sve oko sebe, što je sagradio i što je naslijedio, držeći tako svijet u beskrajnoj metamorfozi.

svk magazin - ljetno izdanje

ovem se Mili Roščić, imam 19 godina i dolazim iz Podgore. Student sam prve godine Grafičkog fakulteta u Zagrebu, a posljednje dvije godine sam se počeo baviti i dizajnom omota albuma. Do sada sam dizajnirao oko 10ak omota, te otprilike isto toliko logotipa za bendove iz Hrvatske i inozemstva. Inspiraciju najviše crpim iz glazbe i tekstova bendova za koje radim omot zbog toga što na taj način donekle mogu pogoditi što bend želi bez da mi je objašnjeno u detalje. Osim iz glazbe i tekstova, inspiraciju crpim i iz radova drugih poznatih dizajnera kao što su Travis Smith, Hipgnosis, Derek Riggs i mnogi drugi. S obzirom da je dizajn omota albuma vrlo fleksibilno područje dizajna (nikad ne znate što će bend od vas tražiti!), pokušavam u svoje radove unijeti raznolikosti i živosti. Počeci svakako nisu bili lagani, ali uz dosta vježbe i reklame može se puno toga postići. Mislim da mi je do sada najveći uspjeh dizajna omot za novu rock supergrupu čiji su članovi između ostaloga svirali u bendovima Deep Purple, Black Sabbath i Dream Theater.

svk magazin - ljetno izdanje

BEND: Echoes Therein Gale ALBUM: Echoes of Darkness DRŽAVA: Grčka GODINA: 2009. U skladu s nazivom albuma („Jeka Tame“) i prirodu glazbe (ambijentalni instrumentali), omot prikazuje ruševinu kuće, tj. jeku mjesta obavijenog tamom na kojem su nekada davno živjeli ljudi. Želio sam postići osjećaj da, iako njih više nema tu, njihovo prisustvo se još uvijek može osjetiti.

svk magazin - ljetno izdanje

BEND: Svrby ALBUM: Maxi-single DRŽAVA: Hrvatska GODINA: 2009. Kod makarskog rock benda Svrby je korišten klasičniji pristup dizajnu omota. Nakon photo sessiona, fotografije benda su obrađene kako bi se postigao željeni kontrast. Na takvu fotografiju je dodana tekstura kako bi se stekao lagani retro dojam.

svk magazin - ljetno izdanje

HNK - OSIJEK K

ao rijetko koje kontinentalno središte, Osijek se može podičiti kazališnom tradicijom koja počelo vuče još iz davne 1735. godine, kada je u Isusovačkoj gimnaziji zabilježena izvedba prve kazališne predstave na latinskome jeziku. Pa ipak, istinski sustavan i organiziran kazališni život započinje 7. prosinca 1907., proslavom početka djelovanja Hrvatskog narodnog kazališta, u zgradi namjenski sagrađenoj još davne 1866. za putujuće kazališne družine. U proljeće 1907. osnovano je, naime, „Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta“ s Radoslavom Bačićem na čelu, koje su svesrdno podržali brojni gradski političari i utjecajni pojedinci među kojima su bili i Pinterović, Neumann, Isaković, Kraus i Keiser. Društvo uspijeva pridobiti kazališnoga stručnjaka Nikolu Andrića koji naposljetku dolazi u Osijek i postaje prvi intendant Hrvatskog kazališta u Osijeku, te se laća mukotrpnog posla okupljanja ansambla. Ansambl jedno vrijeme provodi u Varaždinu i Karlovcu, a tek koncem 1907. stalno se vraća u Osijek, gdje 07. prosinca iste godine izvodi program kojim obilježava početak djelovanja. Program je sačinjavao kolaž prigodnica: uvertira iz Gundulićeve Dubravke, Slava preporoditeljima Milana Ogrizovića, te prvi čin Smetanine Prodane nevjeste.

svk magazin - ljetno izdanje

Zgrada u kojoj se kazalište smjestilo projektirao je Karlo Klausner u historicistčkome stilu koji, sukladno ukusima toga doba, krase elementi maurske arhitekture. Gledalište koje ima oblik potkove, izgrađeno u tri razine, u tradiciji je talijanskih i austrijskih kazališnih dvorana. Mjesec i pol prije proslave 125. godišnjice postojanja, zgrada je 27. studenog 1985. svečano otvorena nakon temeljne restauracije. 16. studenog 1991., pogođena višecjevnim raketnim bacačem, osječki je hram scenskih umjetnosti pao kao žrtva velikosrpske agresije. HNK je tako 85. sezonu dočekao kao beskućnik. Ni tada se, međutim, nije prestajalo s radom. 27. prosinca 1994. kazalište je iznova zablistalo punim sjajem. Uz godišnji repertoar od petnaestak stalnih naslova, kazalište organizira Dane otvorenoga kazališta, Krležine dane, izvodi Novogodišnje koncerte, Lipanjske operne noći, te aktivno doprinosi iz godine u godinu sve bogatijem programu Osječkog ljeta kulture. tekst: HNK-OSIJEK

Darija Broz Z

tijesto pod prstima

ovem se Darija Broz, studentica sam na Agronomskom fakultetu, studiram Hortikulturu, smjer Ukrasno bilje. Na jesen ću diplomirati i postati magistrica ukrasnog bilja.

Oduvijek volim raditi s rukama, tako da u slobodno vrijeme izrađujem ukrase od tijesta, vrtlarim, pečem kolače, slikam, pletem (najviše za svoju nećakinju Rosu), uređujem stari namještaj, idem u kino (dobro, tu jedino rukama jedem kokice)... Izradom ukrasa od tijesta počela sam se baviti početkom ove godine, a inspirirala me je knjiga koju sam dobila još kao djevojčica („Ukrasi od tijesta, Moj atelje“, Maisie Parrish). To me opušta, a usput i zaradim džeparac.

svk magazin - ljetno izdanje

Od tijesta većinom izrađujem medvjediće i medice u raznim haljinicama te djevojke, a izrađujem i razne magnetiće. No, odnedavno sam počela izrađivati i anđele te inspirirana mojom nećakinjom i njenim malim prijateljima i prijateljicama, planiram izrađivati i otiske ručica i nožica malih beba. Ukrasi koje izrađujem namijenjeni su ukrašavanju zidova – i to svih koji vam padnu na pamet. Neke ukrase stavljam u okvire, a neke radim i bez okvira. Ideje nalazim posvuda: u slikovnicama, bajkama, crtićima (koje obožavam!), ali većina ih dolazi iz moje mašte. Od malena sam sanjala o tome da radim nešto kreativno i svaki put kad neki ukras bude gotov i kad se samo još moram potpisati, obuzme me neopisiva sreća i dijete u meni sve više raste. Tako je i moja sestra smislila naziv za stranicu na Facebook- u: „Dijete u Svemiru“. Moja sestra i obitelj su mi velika podrška za to što radim i pomažu mi fotografiranjem ukrasa, dežuraju uz pećnicu, nabavljaju materijale kad ja ne stignem, smišljaju imena za ukrase kad ostanem bez inspiracije. Ali i trpe moje živčane slomove kad mi ne ide sve onako kako ja to zamislim i kad bi najrađe i tijesto i ukrase bacila kroz prozor. Često sam samokritična i skoro nikad do kraja zadovoljna, ali kada vidim pozitivne komentare na moj rad svi ti osjećaji nestanu i s velikim veseljem radim nove ukrase. Trenutno se objavljujem svoje radove na Facebooku, a već više od mjesec dana imam svoju izložbu u slastičarnici Meli u Dubovačkoj ulici u Zagrebu gdje se ukrasi mogu i kupiti. Ukrase izrađujem i po narudžbi, te ispunjavam sve želje. Materijal koji koristim su sol, voda, glatko brašno i tempere. Tempere uglavnom umijesim u tijesto, rijetko bojam figurice kad su već pečene. Ukrasi se peku u pećnici na 50 – 70 stupnjeva od 24 do 48 sati! Kad su pečeni, lakiram ih lakom koji kupujem u Hobby Art dućanima. Letvice i kartone za okvire nabavljam na Velesajmu, a ukrase u okvire lijepim silikonom. Imam bezbroj ideja za nove ukrase i nadam se da će sve više ljudi biti zainteresirano za ono što radim. U planu mi je aktivirati i blog te izraditi web stranicu. Moj je plan posvetiti se kreativnom dijelu i natjerati sestru da se pozabavi marketngom. Zapravo, najbolje da pogledate moju stranicu na Facebooku i prošetate mojim svemirom...

svk magazin - ljetno izdanje

Ergela Djakovo

fotografije i tekst - Filip Filipovic 30

svk magazin - ljetno izdanje

aristokratski sport u srcu slavonije

svk magazin - ljetno izdanje

Prije početka natjecanja i pojedinačnih nastupa jahača potrebno je kvalitetno zagrijati konje kako bi se izbjegle ozljede pri skokovima. U tu svrhu se koristi posebno pripremljen teren za ovakve aktivnosti.

svk magazin - ljetno izdanje

reponsko jahanje je bez sumnje najpoznatija disciplina konjičkog sporta. Iako većina ljudi uglavnom ne poznaje terminologiju i pravila ove plemenite igre svi će odmah prepoznati da se radi o “aristokratskoj” disciplini. To je u neku ruku potpuno točno. Ovaj sport uz to što je financijski vrlo zahtijevan svoje korijene vuče upravo s aristokratskih posjeda. Skakanje konjima počelo se razvijati u 18. stoljeću, kad je lov na lisice zahtijevao preskakanje ograda koje su se počele izgrađivati kako bi ogradile imanja. Ta disciplina, kako ju danas poznajemo, razvila se kao rezultat natjecanja među lovcima na lisice. Prvo dokumentirano natjecanje organizirano je 1866. u Parizu i 1868. u Dublinu, a sastojalo se od preskakanja jedne visoke ili široke prepone.

Konjički sportovi i općenito konjogojstvo u Hrvatskoj jedan od glavnih korijena pruža u gradu Đakovu. Ergela u Đakovu osnovana je davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije ergele u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na tom području. Konji lipicanske pasmine na Ergeli se počinju uzgajati početkom 18. stoljeća. Đakovo je i ove godine u sklopu Đakovačkih vezova organiziralo na hipodromu pastuharne 3 preponske utakmice (visine od 110 cm do 130 cm) i sve su se bodovale za III kolo Croatia kupa u preponskom jahanju i to za kadete, juniore i seniore. Više od 1300 gledatelja je uživalo u nastupima iskusnih konja i jahača na velikim visinama.

svk magazin - ljetno izdanje

U izuzetnim situacijama kao što su neizdržive vrućine sudački kolegij može dopustiti natjecateljima skidanje posebnih natjecateljskih sakoa i natjecanje u kratkim rukavima, ali uz svu ostalu propisanu opremu

svk magazin - ljetno izdanje

U prvoj utakmici dana pobijedila je đakovčanka Tea Tosenberger na Tangu za Državnu ergelu lipicanaca Đakovo. Drugo mjesto osvojio je Ivan Pavao Gvajec na Emily za KK Jarun. U drugoj utakmici na 1,20 m koja se bodovala za III kolo Croatia cupa za juniore dva jahača su prošla i osnovni parkur i baraž bez kaznenih bodova s time da je Milan Mudrinić sa Špar Allhala (KK Špar) bio brži pa je tako osvojio prvo mjesto, a Ida Mujkić sa Wizardom za KK Jarun drugo mjesto. U trećoj, najtežoj utakmici dana, skakale su se visine na 1,30 m i utakmica se bodovala za III kolo Croatia cupa za seniore. I u ovom parkuru su dvoje jahača prošli osnovni parkur i baraž bez kaznenih bodova. Prvoplasirani Antonio Korpar sa Nobilisom iz KK Zrinski bio je brži od osječanke Danijele Žuljević na Laguni koja je u baražu na respektabilnoj visini od 1,40 m dobila samo jedan kazneni bod za prekoračeno vrijeme. Izvrstan plasman jedine ženske jahačice na ovako visokoj utakmici.

svk magazin - ljetno izdanje

edavno završeno svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici još nam uvijek budi mnoga sjećanja. Većina zaljubljenika u nogomet još uvijek rado komentira najljepše golove, igrače koji su dali najviše za svoju domovinu i utakmice označene kao najzanimljivije. I dalje se mnogo komentira kvalitetna igra Španjolske nogometne reprezentacije koja ih je dovela do njihovog prvog naslova svjetskih prvaka. Ipak, nisu svi ljudi zaljubljenici u nogomet i ne prati svatko utakmice sa oduševljenjem i zanimanjem. Iz osobnog sam iskustva došao do zaključka kako je velik broj ljudi koji neznaju niti pobjednika dotičnog natjecanja. I to je njihovo potpuno pravo. Ali svakome sa malo dobrog ukusa i osjećajem osnovnih ljudskih vrijednosti još će dugo u glavi odzvanjati melodije pjesama posvećenih svjetskom prvenstvu, njihove riječi kao i zajednička poruka koju nose. Službena himna, službena pjesma i neslužbena prateća pjesma svjetskog prvenstva 2010. godine ujedinjene su u namjeri da svijetu prenesu najjaču zajedničku poruku svih dosadašnjih svjetskih prvenstava. Tolerancija, ljubav, poštovanje, zajedništvo, jedinstvo, optimizam osnovne su ljudske vrijednosti koje organizacija ovakvog globalnog događaja promiče u namjeri da učini

naš planet ljepšim mjestom za život. Neke stvari su jednostavno daleko bitnije od samog sporta, sportskog događaja i sportskog rezultata. Postoji li bolji način od pjesme da čovjeka na to podsjeti? I dok tako stihovi službene himne ovogodišnjeg svjetskog prvenstva „Sign Of Victory“ od R. Kellyja, između ostalog, govore: „Osjećam duh nacija, i osjećam svoja krila kako prolaze vjetrovima...“ „...otvaraš oči prema globalnom zatopljenju, prošao si to, žrtvovao si svoj život.“, službena pjesma prvenstva „Waka Waka“ od Shakire poziva nas na borbu i ustrajnost, „nagovara“ nas da osjetimo pritisak, zasjamo pred svijetom i ispunimo rastuća očekivanja ljudi oko nas. Kako je samo ime pjesme „Waka Waka“, kao i riječi pjesme „tsaminamina zangalewa“ koje se najčešće ponavljaju i zapravo tek one čine ritmički skladno ukomponiranu cjelinu, većini ljudi nejasno, dao sam si truda saznati što te riječi znače. Bilo mi je previše teško za povjerovati da nešto što toliko ugodno i ritmično zvuči nema nikakvog dubljeg značenja. I bio sam u pravu. Uz pomoć uvijek prisutnog i nagomilanog informacijama interneta, vrlo brzo sam saznao da su nejasni dijelovi iz Shakirine pjesme zapravo riječi iz rijetkog afričkog jezika zvanog „Fang“

svk magazin - ljetno izdanje

Svjetsko nogometno Ante Čubrić prvenstvo Tako naslov pjesme „Waka Waka“, preveden sa Fanga, nosi značenje „učini to“, a često ponavljane riječi „tsaminamina zangalewa“ su zapravo pitanje „odakle dolaziš?“. Imajući te činjenice na umu, nije nikakva zagonetka doći do zaključka da sama pjesma svakog pojedinca koji ju sluša poziva na jedinstvo i zajedništvo u borbi za bolji svijet. Napokon, kada nabrajam pjesme koje su u rekordno kratkom vremenu odzvonile svijetom i prenijele pravi smisao ovakvog globalnog događaja, nemogu ne spomenenuti i posljednju, najpopularniju pjesmu koja je nastala povodom ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Ime pjesme je „Wavin’ Flag“ od somalijskog pjevača K’naana. Više od mjesec dana nakon završetka prvenstva pjesma još nije dosadila radijskim postajama diljem svijeta koje ju emitiraju, kao niti njihovim slušateljima. Pjesma jednostavno ima „ono nešto“. Slušajući je, imate osjećaj da je duh čitave Afrike ušao u pjesmu te se preko pjesme i kroz naše uši stapa sa nama, polagano gurajući na površinu naše duboko sakrivene emocije. Stihovi koji govore: „Pogledaj šampione, zauzmi teren, učini nas ponosnima.“ i „...ujedinimo se u predivnoj igri i budimo zajedno na kraju dana.“ aludiraju na isto što i druge dvije pjesme. Osjećaji ljudskih vrijednosti ono su što vrhovna svjetska nogometna organizacija već godinama i nizom svjetskih prvenstava promiče. Ali, zbog čega onda toliko priče oko ovog, nedavno završenog? I zbog čega tolike analize pojedinih pjesama? Ne, ovo nije glazbena kritika. Ovo je samo dojam jednog pojedinca koji je osjetio ono što FIFA već desetljećima želi da osjete svi stanovnici ove planete. Ono što ovakav događaj sa sobom nosi, osim najvažnije sporedne stvari na svijetu - nogometa. A posljednji takav događaj u nizu bio je vrhunac. Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici opčinilo je svjetsku populaciju svojim pokušajem da ju barem na mjesec dana učini jednom velikom, homogenom, povezanom cjelinom. No, prisjetimo se malo samih početaka ovog danas globalno praćenog događaja.

svk magazin - ljetno izdanje

Kako, kada, gdje? Nakon uvođenja nogometa prvi put u Olimpijske Igre kao službenog natjecanja 1908. godine i niza uspješnih natjecanja na slijedećim Olimpijskim Igrama, FIFA započinje organizaciju prvog svjetskog prvenstva u nogometu, koje će se održati izvan Olimpijskih Igara. Prvo svjetsko prvenstvo održano je u ljeto 1930. godine u Urugvaju. Iz razloga što je do tada već bio dvostruki svjetski prvak u nogometu, na Olimpijskim Igrama 1924. i 1928. godine te zato jer je na godinu prvog svjetskog prvenstva bila obljetnica 100 godina nezavisnosti te zemlje, FIFA je odlučila kako će upravo Urugvaj imati čast biti domaćin prvom svjetskom prvenstvu. Upravo je Urugvaj to ljeto postao i prvi osvajač svjetskog prvenstva u nogometu. Sama ideja svjetskog prvenstva započeta je kako bi se sve zemlje svijeta ujedinile u igri nogometa te kako bi svaka od zemalja, bez obzira na populaciju, financijsku moć i ostale do tada bitne faktore, imala priliku na jednom, zajedničkom mjestu pokazati svoje nogometno umijeće i predstaviti svoju zemlju.

Mjesec dana odmora od... Svega? Od 1930. godine do danas odigrano je ukupno 19 svjetskih prvenstava u nogometu. Svako je trajalo punih, ljetnih, mjesec dana. Mjesec dana kada se nacije iz svih dijelova planete sastaju na jednom mjestu te sa sobom dovode stotine i tisuće navijača koji su došli bodriti i navijati za svoju domovinu. Na tih mjesec dana, samo na tih mjesec dana, cijeli svijet zatvara oči pred svim problemima koji postoje otkako postoji čovjek. Tisuće ljudi sa svih strana svijeta zajedno se zabavljaju, pjevaju, navijaju i upoznavaju se, ostavljajući u svojim mobilnim aparatima brojeve telefona od nekoga koga su upoznali i sa kime su se dobro proveli. Nakon tih mjesec dana, ljudi odlaze natrag svojim domovima sa lijepim sjećanjima na osobe sa kojima su zajedno navijali za svoje momčadi i sa kojima su se grlili, veselili i plakali, bez obzira na rasu, nacionalnost ili političko opredijeljenje te osobe.

Odjednom više nije bitan novac, razlike među ljudima, pa čak nije više niti toliko bitno čija će nacija završiti kao pobjednik. Svatko prati svoju domovinu. A svi svoje domovine prate zajedno. Mjesec dana na našem svijetu traje oaza mira i zajedništva. Od 1930. godine, ta je oaza sve zajedno trajala godinu i sedam mjeseci. U odnosu na 80 godina od osnutka, to zaista nije mnogo. Što je to mjesec dana zajedništva svake četiri godine u usporedbi sa svakodnevnim problemima koje ljudi stvaraju među sobom, kao da traže nešto ili nekoga sa kime će biti u sukobu? Ništa, nula bodova, rekli bi skeptici. Ipak, osobno volim vjerovati da je svako svjetsko prvenstvo korak čovječanstva prema naprijed, jedna nova pouka koju možemo izvući i na temelju koje možemo nešto promijeniti. Jer to je ono što nas razlikuje od životinja. Učimo, rastemo, napredujemo i guramo dalje. Ljudi smo. Fotografije: fifa.com

svk magazin - ljetno izdanje

28.kolovoza – 18.rujna, 2010.

sambl Salentorkestra, a plesači Flavia Sabato i Christian Ferrari a jedinstvenoj taraci vile plesat će uz čarobne zvukove Banac u Cavtatu, 28. na taraci s koje pogled seže kolovoza s početkom u baš tamo, preko mora, u njihov 21 sat biti će otvoren 4. Epida- zavičaj. U sekciji Mladi talenti urus festival. Sa svojim motom nastupiti će virtuozi s tek 11 i Živjeti s umjetnošću četvrtu go- 13 godina, hrvatskog roda iz dinu teži ka novim umjetničkim Liechtensteina Sara Domjanić i ostvarenjima koja obuhvaćaju Andreas Domjanić, u Epidaurus vrlo kvalitetna glazbena zbi- Gitarissimu počastiti će nas vanja uz jedan kazališni spe- svojim nastupom Maroje Brčić, ktakl, izložbu, nastup novih, dubrovački eminentni gitarist. mladih talenata, te projekt Epidaurus festival pridružuje koji je započeo 2008. „Opera se svečanoj svjetskoj proslavi u Konavlima“ u prekrasnom 200.godišnjice rođenja dvaju franjevačkom drevnom zdanju, pjesnika glasovira, Chopina u samostanu sv. Vlaha u Prid- i Schumanna s maratonom vorju. Ove godine Epidaurus posvećenim isključivo njihovim donosi sobom 10 raznovrsnih najpoznatijim stranicama, a u performansa. interpretaciji dubrovačkih umVečer otvorenja čarobne je jetnika. Koncert uz predavaporuke i nosi naslov „Šum nje edukativnog je sadržaja, a našeg mora“ uz Tarantellu iz održat će ga predsjednik glazApulije, točnije iz Salenta u benih teoretičara Hrvatske, Tikojem je tipičan ples Pizzica homir Petrović. Izložba nam tarantata i Tarantella Pugliese, donosi opus dubrovačkog a koju prati originalni, ritmičan fotografa Miha Skvrce Veples, uz etno instrumente kao duteKonavala, a Opera u Košto su tamburri, mandoline, navlima ove godine razveseliti bouzuki, bandoneoni itd. Iz- će ponajviše djecu s „Mačkom vrsni interpretatori Tarantelle u čizmama“ u izvedbi ansami glazbe iz Salenta tvore an- bla Male opere iz Zagreba u

suradnji s Dječjim kazalištem Dubrava. Za ljubitelje kazališta odabrali smo Teatar Rugantino „PRVAžena, DRUGAžena“ s kojom dubrovačku proslavljenu doajenku Mariju Kohn prvi put dovodimo na cavtatske daske. Kraj je ostavljen za veličanje jednog od spiritus movensa Epidaurus festivala, cavtatskog velikana svjetskog glasa, Tina Pattiere. Na finalnoj večeri koja slavi cavtatskog tenora zlatnog grla, primadona Teatra Verdi iz Salerna, sopranistica Paola Santucci uz pijanistu Giuseppe Devastata ispratiti će nas uz zvukove čuvenih talijanskih arija i napuljskih pjesama. Posebnost ovogodišnjeg festivala je nastup unuka Davida Oistrakha, violiniste Valery Oistrakha u crkvi Gospe od snijega u Cavtatu uz pratnju 100 godina starih, jedinstvenih orgulja koje su upravo obnovljene. S koncertom Ave Maria za Cavtat Epidaurus festival se pridružuje proslavi pet stote obljetnice posvećenja crkve u čast Gospe od Snijega. Dobro nam došli!

svk magazin - ljetno izdanje

28.kolovoza â&#x20AC;&#x201C; 18.rujna, 2010.

svk magazin - ljetno izdanje

Željko Krznarić Intervju s pjesnikom Ž

ELJKO KRZNARIĆ, rođen 12. ožujka 1946. godine u Varaždinu. Poznati je hrvatski pjesnik, voditelj, tekstopisac, koji je zaista puno napravio u svome životu i sada već u svojoj starijoj životnoj dobi ne pomišlja o mirovini, i dalje neumorno radi, stvara najljepše ljubavne stihove, pomaže i čini ovaj svijet boljim mjestom za življenje. Čovjek pun životne mudrosti, znanja, iskustva, jednom riječju rekli bismo „životne škole“ progovorio je o svome životu, o svojim počecima, o djetinjstvu i neostvarenoj karijeri rukometnog golmana. Također nam je otkrio od kuda crpi uvijek prisutnu inspiraciju za pisanje, o suradnji s pokojnim Novkovićem, Željkom Krušlin Kruškom i mnogim drugim poznatim hrvatskim estradnjacima. Pričao nam je o svom novom projektu pod nazivom „Zagrebačke spelancije“, kao i o radu na Radiju Martin, a i upoznao nas je sa tužnom realnošću grada Zagreba – Skloništem za nezbrinute životinje Grada Zagreba – „Dumovec“. Inače tako skroman i samozatajan lik, iz kojeg sam jedva „izvlačila“ riječi na površinu, ali kada je riječ o kompjutorskim igricama nema mu premca! Jednako kao i kada je riječ o ljubavnoj poeziji... 1. Poštovani gospodine Krznarić recite mi riječ, dvije o sebi? Teško je nešto reći o sebi a da ne zazvuči neskromno. Pa recimo da sam čovjek kojeg može naljutiti jedino nepravda. Čovjek koji nikad nije bio zadovoljan sa onim što je napravio. To se pokazalo kao dobro jer sam uvijek morao nadmašiti sebe i biti još bolji. 2. Čega se najradije sjećate iz svog djetinjstva? Iz djetinjstva se malo toga sjećam. Znam da je bilo lijepo i mirno. Taman takvo da možeš lijepo odrastati.

5. Gdje ste polazili osnovnu školu? Koji Vas je predmet najviše zanimao? Osnovnu sam školu do petog razreda razreda pohađao u Čakovcu. Slijedom okolnosti smo se preselili u Sisak tako da sam tamo završio osnovnu školu. Najomiljeniji su mi bili predmeti iz društvenih znanosti. Prirodne znanosti manje. 6. Koju ste ocjenu imali iz hrvatskog jezika? Ocjena iz hrvatskog je bila varirajuća od dobar do odličan.

7. Kada ste prvi put shvatili da ste talentirani baš za pisanje? U petom razredu mi je razrednik bio profesor 3. Koji Vam je najdraži događaj iz djetinjstva? Joža Skok, dugogodišnji glavni urednik dječjeg Možda onaj kad je otac s jednog službenog puta časopisa Radost. On je prvi otkrio moje spisadonio meni i bratu pravu nogometnu loptu. Ne teljske sklonosti. Jednu je moju pjesmu poslao u treba naglašavati da se od tada moj sportski raz- lokalni list. Bila je objavljena i još k tome honovoj ubrzao. rirana. On me je usmjerio i podržavao u pisanju. Onda sam i shvatio da sam nadaren za pisanje. 4. Sigurno ste se kao dječak zaljubljivali. Sjećate li se prve ljubavi? Da li ste koju svoju 8. Pretpostavljam da je to bila ujedno i Vaša pjesmu posvetili baš Njoj? prva napisana pjesma. Jesam li u pravu? Jeli O, da. Kakav bi to dječak bio koji se nije zalju- ona također bila ljubavne tematike? O kobljivao. Sjećam se prve svoje ljubavi. Zvala se likom se honoraru radilo s obzirom da ste bili Verica. Bila je to platonska ljubav, ali puna muka dijete i da su bila druga vremena? Na što ste i nemira. Ne znam da li je uopće znala da sam potrošili taj novac ako nije tajna? zaljubljen u nju. Bila je to najviše dječačka ljubav u kojoj nije bilo niti jednog poljupca ili držanja za ruke. Možda je bilo i stihova za nju napisanih, ali su se onda sigurno izgubili.

svk magazin - ljetno izdanje

U pravu ste, bila je to moja prva napisana pjesma. Nije bila ljubavna, ali je iskazala ljubav prema životinjama. Bila je o psu Lajki koja je poletjela u umjetnom satelitu. To nam je bila školska tema. Davna su to bila vremena pa se ne sjećam o kolikom je honoraru bilo riječ, ali znam da je za ono vrijeme bilo puno. To sam potrošio vjerojatno na bombone i slatkiše.

branio rukomet, a i na tom području sam napravio dosta. Karijeru rukometnog golmana sam prekinuo dolaskom u Medvešćak koji je tada bio prvak Europe, zbog teške ozljede koljena. Onda sam se definitivno okrenuo samo pisanju. 11. Dakle htjeli ste biti sportaš. Pohađali ste Srednju grafičku školu, krenuli ste na Pravni fakultet, a završili ste u novinarstvu i okrenuli se pisanju te se pokazalo da ste vrlo dobri u tome. Kakva nespojiva kombinacija! Recite, od kuda pravo u cijeloj priči? Kako ste završili u novinarstvu? Da, sve se može kad se hoće. Zapravo sve je išlo nekako svojim prirodnim tokom. Pohađao sam Srednju grafičku školu u Zagrebu i tamo me primijetio profesor iz tjelesne kulture i nagovorio me da krenem u sport. Bio sam perspektivan mladi igrač sve dok mi se nije dogodila ozljeda i nakon toga je moja buduća sportska karijera završila. Krenuo sam na Pravni fakultet iz razloga što sam htio znati „pravo“. Nisam imao želju biti odvjetnik, sudac ili nešto slično tome, zapravo daleko od toga. Zanimalo me pravo kao društvena znanost i htio sam naučiti, ali pisanje je uvijek bilo ono od čega sam htio zarađivati.

9.Od malih nogu ste gajili veliku ljubav prema životinjama, što se vidi i u tome da ste prvu ikad napisanu pjesmu u životu posvetili upravo psu. Sada imate jednog udomljenog psa. Da li se i on zove Lajka? Od kuda ste ga udomili? Volim životinje. Prije sadašnjeg psa sam također imao psa. Sadašnjeg psa sam pronašao na ulici blizu kuće gdje živim i odučio sam ga udomiti. Kad sam ga udomio po procjeni veterinara bio je star samo 7 mjeseci. Mješanac je labradora i kratkonogog ptičara. Ne zove se Lajka, već Zig. Sada ima 7 godina i uvukao mi se toliko pod kožu. Na kraju zbog statistike koju nisam uspio položiti, te zato jer sam tada već počeo raditi kao novinar, 10.Po zanimanju ste književnik i voditelj. odustao sam na drugoj godini. Za pisanje je pak Jeste li od malena znali da ćete se time ba- najvažnija opća kultura i što više čitati i samo viti? čitati. Jasno, uz uvjet da postoji barem trunka Nisam znao da ću biti to što jesam. Ali sam znao nadarenosti. Ne sjećam se točno svog prvog noda ću biti nešto što mnogi ne mogu biti. U to sam vinarskog posla, ali znam da sam sam išao u tom bio uvjeren, a eto i ostvarilo se. Mada sam više smjeru i vjerojatno sam prvi put došao negdje s maštao da budem sportaš. Igrao sam nogomet i izjavom „Ja želim pisati.“ Sve ostalo je povijest.

svk magazin - ljetno izdanje

12. Već dugo ste u novinarstvu. Okušali ste se i na radiju i na televiziji. Što Vam je draže? Bilo je mene svugdje po malo. Prvo sam na radio Velika Gorica vodio kuharske emisije, zatim sam prešao emitirati i na ostale radio frekvencije nevezano za kuhinju i kuhanje. U međuvremenu sam radio i na Otvorenoj televiziji također emisiju o kuhanju pod nazivom „Nedjeljni ručak Željka Krznarića“. Moram priznati da mi je ipak radio draži. Radio je najjači medij. Što god da radili, radio uvijek može svirati.

- Wolfenstein, najmističnije uporište nacističkih snaga Wehrmachta u kome se vrše nepojmljivo napredni eksperimenti. Također volim i „Mah Jong“ igrice. „Mah Jong“ igra je puzzle igra koja se temelji na drevnoj kineskoj igri. Cilj „Mah Jong“ igre je spariti sve kockice. Volim igrati i karte.

17. Rekli ste da volite putovati. Koja država Vas je najviše očarala i zašto? Do kuda ste najdalje doputovali u svojim pustolovnim avanturama? Proputovao sam Europu. Najviše mi se svidjela 13. Trenutno emitirate na frekvencijama Radi- Engleska, iako sam tamo jeo samo u talijanskim ja Martin. O čemu je točno riječ? restoranima i uvijek sam sa sobom morao nositi Vodim dvije emisije. Svake nedjelje od 15:00 kišobran. No povijesni dio im je zanimljiv. Stvardo 19:00 sati vodim emisiju „Veseli ringišpil“ u no se ima svašta za vidjeti. Najviše mi se svidio kojoj puštam retro glazbu. A također jednom Madame Tussaud’s - muzej voštanih figura, a mjesečno već godinu dana vodimo emisiju o azi- i bio sam na Wembley- u na utakmici. Uz Enlu za napuštene životinje „Dumovec“. glesku spomenuo bih još prekrasnu Italiju u kojoj je zaista svaki kutak veličanstven. Rim, Firenza, 14. Vjerujem da će mnoge zanimati o kakvom Verona... Najdalje sam bio u New York- u i planise azilu za napuštene u životinje radi. Pa ram ga ovaj Božić ponovno posjetiti. možete li nas u par rečenica upoznati s njegovim radom? 18. Bez pretjerivanja vas možemo nazvati Riječ je o skloništu za napuštene životinje koje mitom hrvatske ljubavne poezije. Zbog čega se nalazi u istočnom dijelu grada u Dumovcu kod ljubavna poezija? Od kud inspiracija za sve Sesvetskog Kraljevca. Tu se nalaze razne kate- Vaše pjesme? gorije i pasmine pasa čija je sudbina nažalost Inspiracija je život. Druženje s ljudima. Svaki, pa ista, a to je da su najednom postali neželjeni i najmanji događaj. kućni ljubimci svojih vlasnika, dok su neki i izgubljeni. Trenutno u skloništu imamo oko 200-300 19. Vaše pjesme su divne. Pune emocija i pasa. Svi psi su veterinarski obrađeni, a brigu o jakih riječi... Recite nam da li su one samo njima vode volonteri. Uvijek se nađu dobri ljudi plod Vaše mašte i umjetničke duše ili u njima koji će ispravljati nedjela loših. ima autobiografskih dijelova? Možda u nekim pjesmama ima nešto osobno. 15. Iako ste već previše zaposleni, recite nam Recimo da su pola pola, povezane s maštom i da li imate neki svoj hobi ili nešto čime se u maštanjem. slobodno vrijeme bavite dok se „odmarate“ od pisanja? 20. Napisali ste desetke knjiga iz raznih razdoPa mogu reći da zapravo živim od hobija. No u blja od kojih bih izdvojila „Knjige ljubavne slobodno vrijeme volim putovati. Volim se družiti poezije“, „Ljubav s predumišljajem“, „Jutarsa svojim psom. Nekad i neke igrice na kompu nje izdanje ljubavi“, „Zagrebačke ljubavne dobro mi dođu da se malo izoštre moždane vi- pjesme“. Možete li nam reći koja Vam je juge. najdraža? Teško je reći koja je knjiga najdraža. Meni je uvi16. U pauzama od pisanja odmarate se jek ona koja još nije napisana. igrajući igrice na kompjutoru. Zanimljvo! Imate li neku svoju najdražu igricu? Imam puno. Najviše volim pucačke igrice poput jednostavne „Dum Dum“ ili složenije „Wolfenstein“. To je strateška igrica sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u kojoj vi kao tajni agent putujete u srce Trećeg Reich- a, u Vučju jazbinu

svk magazin - ljetno izdanje

21. Malo tko zna da ste upravo Vi napisali mnogobrojne tekstove za naše poznate glazbenike poput one „Uzalud vam trud svirači“ ili „Otiš’o je otac moj polako“. Možete li nam nabrojati još neke poznate tekstove koje ste napisali? Ima puno pjesama koje se pjevaju. Osim možda već spomenutih izdvojio bih „Nek te zagrli netko sretniji“ pa „Nek ti bude ljubav sva“ s kojom smo pobijedili na Dori. Onda “ Zbog tebe sam to što jesam“ s kojom su Gazde započele svoju karijeru, himna rukometne reprezentacije „Pakleni“ i druge. 22. Kako ste došli na ideju da pišete tekstove za glazbu? Naime, da nije bilo mog dugogodišnjeg prijatelja i glazbenika Vjekoslava Juta, ja se vjerojatno nikad nebih odlučio na taj potez. On me potaknuo i ubrzo sam počeo surađivati sa pokojnim Đorđem Novkovićem. 1977. s pjesmom „Neka neka, nek’ se zna“ sam se proslavio i nakon toga sam pisao za mnoge naše glazbenike poput Mate Miše Kovača, Zlatka Pejakovića, Marine Tomašević, Jasne Zlokić, Neki to vole vruće... Gazdama sam napisao prvi hit, nakon čega smo nastavili dugogodišnju suradnju koja traje i danas, a sa Kruškom sam napravio himnu rukometne reprezentacije u čast moje ljubavi prema toj igri. 23.Također ste i ponosni autor knjige recepata „Velike tajne vaših malih kuhinja“. Da li ste vješti u kuhanju jednako kao i u pisanju recepata? Volite li kuhati? Koje je Vaše omiljeno jelo? Prvo sam počeo na radiju Velika Gorica raditi emisije o kuhanju. Od tada sam izdao dvije kuharice. Mislim da je kuhanje jedna velika umjetnost i volim kuhati kad uhvatim vremena. Napraviti jedno jelo od desetak sastojaka ne može biti ništa drugo osim umjetnosti. Volim jednostavna jela, ričet na primjer ili knedle sa šljivama. 24. Nedavno Vam je u Koprivnici dodijeljena književna nagrada „Zvonimir Golob“ za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Ti imaš oči koje sam nekad viđao“. Koliko vam to znači? Da li nam možete otkriti poneki stih iz te pjesme? Ova nagrada kao i sve druge nagrade predstavljaju zadovoljstvo, mada je meni ipak najveća nagrada kad publika prihvati pjesme. No, svi mi volimo nagrade pa ne mogu reći da mi nije draga.

svk magazin - ljetno izdanje

„ti imaš oči koje sam viđao u prolazu Europom kad sam mirisao teške kiše Londona ili se uspavljivao uspomenama na trgovima Pariza ti imaš one začajne kilometre nebeskog azura stotine kamiona osmjeha na usnama i ljubav koja je čekala na stanicama zaspalim i umornim...“ 25. Koja Vam je omiljena, Vaša, pjesma? Moram priznati da nemam omiljene pjesme. Sve su mi omiljene. Neke ljudi više vole, a neke manje. Teško bi meni bilo izabrati omiljenu a da se druge pjesme ne pobune. 26. U svojim pjesmama puno spominjete Zagreb. Smatrate li ga rodnim gradom? Koliko Vam znači? Gdje god da krenem vraćam mu se uvijek puna srca i duše. Jedini grad u kojem bih mogao živjeti i živim. Da nema Zagreba, eventualno bih mogao živjeti u Rijeci jer je po arhitekturi dosta slična Zagrebu, ali Zagreb je Zagreb. 27.Na svom Facebook profilu već duže vrijeme redovito pišete dnevne bilješke u obliku stihova. I imaju simboličan naziv „zagrebačke spelancije“. Koliko ih još dugo planirate pisati? Da li Vam možda promakne koji dan? Pišem svaki dan bez iznimke od početka ove godine i planiram pisati do kuda ide. Imam ih u planu skupiti po datumima i objaviti kao knjigu pod nazivom „Zagrebačke spelancije“. 28.Kao književnik i novinar sigurno vodite računa o jeziku. Smeta li Vas kada čujete voditelje na radiju ili televiziji kako nepravilno naglašavaju riječi i govore na dijalektu? Smeta me, jasno da me smeta. Pogotovo od ovih instant voditelja koji su ničim izazvani završili na televiziji. Na žalost sve je to rezultat poremećnih vrijednosti. 29.Kako Vam se čini izreka „Na mladima svijet ostaje!“ kada je čujete na početku karijere, a kako sad kada ste već mnogo toga postigli? Nije loša izreka mada meni na početku nisu tako govorili. Početak je bio mukotrpan, ali zato jako volim pomoći mladima ako vidim da imaju neki potencijal. Nisam od onih koji misle da su nezamjenjivi.

30. Imate li svoju omiljenu pjesmu ili književno djelo? „Barbara“ od Preverta, a od knjiga „Doktor Živago“. 31. Uz književnost, koja Vam je pretpostavljam na prvom mjestu, koju umjetnost štujete odmah poslije nje? Iza književnosti najviše volim likovnu umjetnost. Volim umjetničke slike koje su mi nalik na poeziju samo što šute i govore svojim izgledom. 32. Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Vjerujem u ljubav na prvi pogled. 33. Svi pričaju o vječnoj ljubavi... pravoj ljubavi. Recite nam vjerujete li da ona zaista postoji i o kakvoj je to zapravo ljubavi riječ? U jednoj pjesmi Gazda kažem: „... zbogom za zbogom Još samo to nam ostaje Bila je ljubav Al’ ona dugo ne traje...“ Ljubav je potrošna pojava. Ali neke ljubavi uvijek traju, roditeljske, ljubav prema domovini i slično. 34. Vjerujete li u brak? Vjerujem mada kažu da je brak institucija koja ubija ljubav. No ako to i napravi može ostati sklonost, povjerenje, uzajamna podrška. 35. Kako Vam se čini izreka „Da nije ljubavi

nebi svijeta bilo.“? Zgodna izreka i istinita. Ljubav je pokretač svega. Jedna od najdragocjenijih energija koju smo dobili od Boga. Tko ne zna ljubiti promašen je čovjek. 36. Koji Vam je omiljeni ljubavni stih ili izreka? Sviraj to još jednom Sam. 37. Najdraže mjesto na svijetu? Zagreb prije svih. 38. Recite nam jednu najdražu mudru izreku koja Vas čini još mudrijim čovjekom. Nije sretan onaj koji puno ima već onaj koji malo traži! I za kraj... kao izvanredan pjesnik, tekstopisac, voditelj... čovjek nemirnog duha, pun ljubavi i radosti življenja, čovjek čije ćemo stihove zasigurno rado čitati... i slušati... Biste li što poručili našim čitateljima? Volite i izbacite riječ „mržnja“ kroz prozor. Smješite se. Život je prekratak da ga trošite na sve drugo što nije ljubav i sreća. Intervju osmislila i održala: Antonela Lulić Fotografije iz arhiva gospodina Krznarića, te portret fotografiran za vrijeme intervjua

svk magazin - ljetno izdanje

Maja

AleksiÄ&#x2021;

svk magazin - ljetno izdanje

ođena sam 6. svibnja 1985. godine u gradiću Požega. Već u ranom djetinjstvu, otkrivena mi je kratkovidnost, ali isto tako da sam vrlo nadarena za crtanje. Već sa četiri godine sam crtala ljude, životinje i sve što djeca moje dobi nisu znala. Samo me zanimalo da uvijek imam papira i bojica pri ruci. Kako sam postajala starija, tako je i moja dioptrija rasla i već u šestoj godini života morala sam hitno na operaciju u Rusiju na zaustavljane rasta dioptrije, zbog mogućnosti gubitka vida. Operacija i put puno su koštali, ali pomogli su dobri ljudi koji su skupili i od srca dali novce za moje oči. Operacija je pomogla i uspjela usporiti rast dioptrije do moje osamnaeste godine. I ja sam mogla nastaviti crtati i biti sve bolja u tome.

pucati očna pozadina na desno oko te sam ponovno bila podvrgnuta laserskoj operaciji. Sad je dobro, nosim leće i živim kao normalna djevojka, ali nemogu radit u svojoj struci, koja je ugostiteljskog smjera jer se ne smijem izlagati naporima niti dizati bilo što teže od četiri kilograma. Trenutno povremeno radim kao voditeljica aerobika i to me ispunjava gotovo kao i slikanje!

Slikanje je nešto čime bih se voljela više baviti tj. više raditi i postići da ljudi više cijene moj talent, što nije baš slučaj pošto nemam likovnu akademiju. Najviše uživam radeći portrete i ljudski lik, tehnika kojom radim portrete, aktove, uglavnom su olovka, ugljen i kreda, dok ostale slike na platnu slikam akrilom. Najveće zadovoljstvo mi je ipak rad po Danas u mojoj 25. godini života moja doptrija narudžbi, tu dajem sebe do kraja. Ništa nije je narasla do -22.50 na desno oko i -21.40 na ljepše od zadovoljstva na licu nekoga tko je drugo oko. Zbog tolike dioptrije počela mi je naručio sliku kad je primi u svoje ruke!

svk magazin - ljetno izdanje

Oko za oko â&#x20AC;&#x201C; i uskoro Ä&#x2021;e cijeli svijet biti slijep

Maja Kos svk magazin - ljetno izdanje

ada razmišljam o svijetu kao da gledam film sa gotovo nemogućim scenarijem. Nad nama se nadvio siv oblak pun ljutnje, nepovjerenja i želje za osvetom. I ne planira otići tako brzo. Gledajući ljude kraj kojih svakodnevno prolazim ne mogu ne primjetiti koliko su smiješni. Misle da nitko ne vidi lažan osmijeh koji nestane sa njihovih lica kada poznanik kojeg su slučajno susreli konačno izađe iz tramvaja ili ogovaranja koja započnu čim četvrta „frendica“ krene u drugom smjeru. Ali najviše me nadahnjuje kada nekome u očima vidim zavist. Najčešće onu bezrazložnu. Mi ljudi volimo konflikte i tamo gdje su oni gotovo zanemarivi. Nema te stvari o kojoj ljudi govore sa većom strašću nego kada govore o svađi sa nekim. Pa što nas tjera na to? Sigurno svi živimo sa urođenom željom za osvetom. To je možda neki instinkt preuzet još iz povijesti. Kao mala memorijska kartica u glavi u kojoj je zauvijek zapisano: sve se vraća, sve se plaća. No, na možebitno razočarenje pojedinaca – svijet nije crn niti bijel. Bit je u stalnom nastojanju da budemo veći ljudi nego što se od nas očekuje. Jer, ruku na srce, danas se malo toga očekuje, bar dobroga i bar od ljudi. Mogli bismo, dakle težiti onim nijansama između „crnobjelog svijeta“. A što mi radimo? Oglušujemo se na one dobre stvari koje nas uče cijeli život. Žurimo se ići „maleni ispod zvijezda.“ Koliko puta smo se našli u situaciji da nekome želimo dokazati kako nije u redu uvijek vratiti istom mjerom; kako bi bilo pametnije i odraslije jednostavno okrenuti drugi obraz. I koliko puta smo pregazili svoj vlastiti savjet dan drugome. Mislim da prvenstveno moramo „odvag-

nuti“ što je za nas zaista vrijedno borbe, a preko čega se ipak može prijeći. Jer nisu sve bitke vrijedne borbe. Umjesto da se pravimo kako se nas to ne tiče i služimo se opravdanjima tipa „pa tako i svi drugi rade“, probajmo drugačiji pristup: zamislite da u glavi postoje dvije ladice. U jednu bismo mogli staviti sve situacije koje su se dogodile, iz kojih smo izvukli pouku i sad ćemo ih uredno spremiti neka sakupljaju prašinu. A u drugu, mnogo bitniju, stavili bismo sve one događaje koji su ostali nedorečeni i moramo ih dovršiti. Ali, postoji poseban način! Umjesto da impulzivno reagiramo na iste, mi ćemo ih staviti pred sebe, dobro promotriti i odlučiti kojom strategijom ih riješiti. Vjerujte mi, bit ćete ponosni na sebe jer se čak i najuporniji s vremenom umore osvećujući uvijek iste bitke. A zamislite veselja da ovakav način rješavanja životne papirologije možemo prenijeti na sve ljude svijeta. Ne samo da bi ljudski odnosi ostali ljudski, već bi onaj oblak sa početka priče postao oblak veselja i nade u bolje sutra. Nažalost, taj će oblak ipak još malo pričekati. Umjesto da svatko pođe od sebe i počne rješavati nesuglasice metodom „stavit ću se u njegovu kožu“, prvo što svi pomisle je da vrate nekome upravo u onoj mjeri neugodnosti koju je i sam doživio od te osobe. Kako velikodušno! Ni više ni manje, nego upravo onoliko koliko smo i sami iskusili. To može biti cijeli spektar događaja; od bezazlenih stvari poput nedolaženja na nečiji rođendan pa sve do krajnjih granica – „život za život.“ I mi tako zaista postajemo slijepi. Slijepi pored zdravih očiju, kako bi se reklo. Postoje moralne

i zakonske sankcije koje bi u većini slučajeva ipak trebale biti ispred želje za vlastitim mirom kroz nečiju osvetu. Stvar je u tome što, ako mislimo spašavati svoj obraz kroz kažnjavanja nedjela drugih, doživjet ćemo nešto što se zove trenutno zadovoljstvo. Ako imamo imalo ljudskosti u sebi već drugi dan ćemo shvatiti da nam to ipak nije trebalo. Ako imamo sreće, shvatit ćemo da je cijela ta situacija poput začaranog kruga. Možda je i pomalo paradoksalno što smo mi ljudi započeli, ali isto tako imamo moć i zatvoriti taj krug. Osvrnemo li se oko sebe, pogledamo li malo novosti iz svijeta, upitamo li prvog susjeda... shvatit ćemo da stojimo na rubu. „Oko za oko“ je poslovica koja postoji u našem društvu stoljećima. Žalosno je zašto je još nismo iskorijenili. Borimo se za jednakost, pravednost u zajednici u kojoj živimo, a s druge strane stvaramo vlastite zakone. Mislimo da smo upravo mi oni koji odlučuju o kazni pojedinca. I nitko ne želi učiti na vlastitim greškama. Svi žele izravnati račune tamo gdje računa ni nema. Često kažemo kako se od životinja razlikujemo između ostalog po daru govora. A upravo taj dar najmanje iskorištavamo! Razgovor čini čuda i njime se zaista može riješiti puno više nego što mislimo. Pridajemo mu manju važnost nego što zaslužuje. Ako se ne maknemo od ruba na kojem trenutno svijet stoji, zaista ćemo i postati poput nekakvih životinja. Tajna lijepog življenja leži u tome da otkrijemo unutarnji mir na mjestima gdje ga još nismo tražili. Zar bi otac djevojke umrle pod kotačima pijanog vozača trebao pronaći tu osobu i uprljati svoje ruke osvećujući ionako

svk magazin - ljetno izdanje

već ugasli život? Ili možda banalnije: ako nas kolegica zamoli da obavimo njen dio posla hoćemo li prihvatiti samo zato što u sebi već smišljamo prvu priliku kada ćemo joj vratiti istom mjerom, možda i duplo samo da dokažemo kako nešto što se

zove besplatna usluga ne postoji? Sindrom vraćanja „milo za drago“ postoji od pamtivijeka. No isto se tako sa godinama želja za njegovim korištenjem smanjila. No, kao da u ova moderna doba vidi svoju priliku za ponovnim rađanjem. Danas

ljudi više ne razmišljaju, samo reagiraju. Jedna osveta vodi drugoj, a treća se prenosi na nove generacije. Svijet je ionako već slijep pred pravdom i istinskim ljepotama, zar nam zaista treba da budemo slijepi pred vlastitom sudbinom?

svijetkulture.com postoji dobar razlog zašto nas ljudi otvaraju

svk magazin - ljetno izdanje

Ä?akovaÄ?ki vezovi tradicija koja ne umire

svk magazin - ljetno izdanje

d 1967. godine u srcu Slavonije okupljaju se ljubitelji folklora, konjanici i ponosni Šokci u svatovskim zapregama oživljavajući uspomene iz davnih vremena. I 44. godina Vezova donijela je stare ali istovremeno uvijek nove običaje i prezentirala ih pred prepunim gledalištem u Strossmayerovom parku. Topao proljetni dan obasjavao je krošnje Strossmayerova parka i zrak ispunjavao zvukovima tamburica, pjesmom i žamorom ljudi iz svih krajeva Hrvatske.

Đakovački vezovi nezaobilazna su postaja svih velikih kulturno umjetničkih društava u zemlji ali i mnogi inozemni gosti vrlo rado se vraćaju u srce slavonije, koje se lako prepoznaje po dobrim i otvorenim ljudima koji poput naše ravnice ravno i lagano plove kroz život. Onima koji su već bili ovdje dobro su poznati mirisi slavonskih delicija, koji se šire cijelim gradom u dane Vezova, Đakovački Lipicanci, ponosni šokci koji ne zaboravljaju svoje običaje i uvijek prijateljski raspoloženi građani Đakova. Foto i tekst: Filip Filipović

svk magazin - ljetno izdanje

Analiza TV Ines Volf serije Skins Uvod

Najavni spot jedan je od ključnih momenata u procesu interpelacije publike za novosti na televizijskom programu. Pravodobnim emitiranjem i, što je još važnije, kodiranjem i konstrukcijom značenja pojedini film ili serija mogu imati svoju publiku puno prije nego što emitiranje uopće započne. Dobar marketing od ključne je važnosti za plasiranje proizvoda na tržište, a svaka televizijska produkcija ima tešku bitku za dobiti jednom kad počne tržišni rat. Fiske (2001) kaže kako televizija mora teže od kina raditi na tome da privuče gledatelja: njezin način adresiranja publike nailazi na oblik gledateljskog otpora ili evazije kojeg u kinu nema. Odgovor televizijskog gledatelja na interpelaciju je djelomičan, ne totalan: moć teksta da pozicionira subjekta čitanja je puno manja nego moć kina.

Imajući na umu da proizvodni proces nije bez svojeg, diskurzivnog’ vida već da je on neprekidno uokviren značenjima i idejama, a uporabljeno znanje koje se tiče proizvodnih rutina, povijesno određene tehničke vještine, profesionalne ideologije, institucionalno znanje, određenja i pretpostavke, pretpostavke o publici i tako dalje, sve to uokviruje ustanovljenje emisije putem te proizvodne strukture (Hall, 1980) u sljedećem poglavlju istražit ću i dekodirati sistem kodova upisanih u najavne spotove TV serije Skins (u Hrvatskoj prevedenoj Nabrijani) te povezati sa sadržajem epizoda. Također, objasniti ću kako se interpelira publika te kakva je recepcija kod gledatelja koji su svoje mišljenje objavili na službenim stranicama serije.

svk magazin - ljetno izdanje

Seks, droga i indie

no što je nekad bio rock ‘n’ roll danas je indie - glazba koja nije dio mainstreama kao takvog, ali je iznimno dobro prihvaćena među mladima u svijetu. Ona je zamijenila rock ‘n’ roll u kontekstu zabave, ali i svega onoga što se smatralo da spada u diskurs rocka – seks i droga kao i alkohol te otpor prema društvenim konvencijama. Indie rock je i nastao kao nezavisno izdavaštvo i polako postao dio popularne kulture povezan sa neovisnošću od masovne kulturalne industrije, ali ipak etiketiran (barem od strane obožavatelja i glazbenika) kao alternativa. Glazbena je podloga od iznimne važnosti u svim sezonama Skinsa pa se nakon emitiranja pojedine epizode može na službenim stranicama pronaći popis pjesama koje su bile dio soundtracka uz objašnjenje u kojim je trenutcima svirala te se daje mogućnost da se skladbe vrlo jednostavno kupe preko iTunes trgovine. Već ovdje nazire se kapitalistički duh koji prožima svaku poru društva i objašnjava zašto je serija dostupna besplatno online i nije bilo sporova oko kršenja autorskih prava kada je objavljena na youtube.com. Istina je da se takvom dostupnosti doskočilo piratskim kopijama i pronašli novi načini zarade nakon kriznog razdoblja koje je nastupilo sa dostupnosti tehnologije koja je omogućila skidanje materijala namijenjenih za zaradu preko distribucije. Ovakva kapitalistička aparatura djeluje znatno podmuklije, teže ju je detektirati te nemoguće izbjeći. Glazbena podloga interpelira mlađu publiku koja se u vrlo velikom broju zna koristiti tehnologijom te joj je ona i dostupna. Zašto baš indie glazba koja nije na hit ljestvicama mainstream kulture već je popularna u prividnoj ‘’underground kulturi’’? Jedan od odgovora leži u težnji za individualnosti koja je upisana u kulturni kod postmodernog društva. Slušati hit izvođače nije za starije tinejdžere već je ona rezervirana za one mlađe. U posljednjoj epizodi četvrte sezone mlađa sestra jednog od glavnih likova, Freedija, brine se hoće li se uklopiti u njegovo društvo jer ona voli sve ono što oni ne vole: Beyonce, Beckhamove... Početak slušanja glazbe koja nije nametnuta preko radija i televizije već je nešto do čega ‘’treba doći’’ vlastitim izborom daje osjećaj posebnosti i doprinosi osjećaju odraslosti, zrelosti. Odabirom takve glazbe producenti Skinsa

zazivaju starije tinejdžere koji će i odabirom same serije potvrditi svoju individualnost. U jednominutnoj najavi prve sezone Skinsa vidimo skupinu mladih ljudi koji plešu, špricaju se vodenim pištoljima, ljube, valjaju po krevet, drogiraju se što polako izmiče kontroli njih samih pa počinju povraćati i onesvješćivati se. Glazbena je podloga pjesma ‘’Standing in the Way of Control’’ grupe The Gossip koja je bila na prvom mjestu britanske indie top ljestvice. Pjesmu je napisala sama pjevačica grupe, Beth Ditto, kao reakciju na Federalni bračni amandman koji je u vrijeme vladavine Georgea Busha proglasio istospolne brakove nezakonitima. Pjesma ima snažan buntovnički štih koji se upisuje i u kod same teen drame koje možemo detektirati u scenama koje se brzo izmjenjuju i zazivaju svojevrsnu kaotičnost i razuzdanost koja je upisana u diskurs tinejdžerske zabave. Jedan od komentara na ovaj trailer glasi: Izgleda kao zabava na koju sam uvijek želio otići, ali ju nikad nisam mogao pronaći. Jednostavno nisam u tome. Jasno je da se adresiraju mladi ljudi željni zabave i poziva ih se da se pridruže jednoj takvoj zabavi, da budu dio mladenačkog svijeta kakav se simbolizira u ovom slučaju, a pritom konzumiraju sve ono što i likovi (pa i glumci koji ih tumače).

Identifikacija i interpelacija U drugome, preglednom najavnom spotu , stvari su puno suptilnije, glazbena podloga je manje nametljiva nego u prethodno spominjanom spotu, a pozornost je usmjerena na isječke iz dijaloga poduprte vizualnim segmentima. Gledatelji mogu iščitati da se radi o TV seriji koja se bavi mladim ljudima koji stupaju u konflikte sa roditeljima i autoritetima, imaju komplicirane međusobne odnose i probleme sa identitetom obzirom na spolnu, rasnu, religijsku pripadnost. U ovome, službenom, preglednom, spotu producenti predstavljaju svakog od likova dajući nam uvid u segmente njihovog života kako bi stvorili cjelokupnu sliku o njihovim društvenim pozicijama. Taj niz sintagmi omogućuje gledatelju da stvori svoju paradigmu paradigmu (Fiske i Hartley, 1992.), a time i prepozna pozivanje sebe

svk magazin - ljetno izdanje

kao subjekta u svijet koji mu je poznat iz svakodnevnog života i prikazuje se na ekranu. Cilj je da potencijalni gledatelj automatski dobije osjećaj prisnosti prepoznajući svoje osobine kod nekih od likova. Problem koji se javlja u ovom najavnom spotu je stereotipizacija preko karakternih arhetipova koja služi kako bi zazvala publiku i uvela ju u proces dekodiranja diskursno proizvedenih značenja. Gledanjem serije postoji mogućnost da se neka djevojka primjerice prepozna u liku Cassie pa preuzme i sve nega-

tivne osobine i ponašanje koje njezin lik ima. U tome slučaju ona ulazi i u mrežu moći koja je prisutna u seriji. Primjerice, Cassie je nježna djevojka, umjetničkih afiniteta sklona depresiji i poremećaju prehrane, a osjeća se ugroženom od strane popularne, lijepe Michelle u koju je zaljubljen Sid, dečko u koji se njoj sviđa. U stvarnom životu, gledateljica će konstruirati vlastitu realnost prema ‘’realnosti’’ u seriji te time doći u nezavidnu poziciju subordiniranosti.

Zakljucak Perpetuiranje moći pa i diskriminatornih praksi opasnost je na koju valja upozoriti gledatelje koji ne obraćaju pozornost na prisutnost ideologije i mogućnosti manipulacije. Ovakvim se primjerima potvrđuje ideološka pozicija i oprirodnjuje diskriminacija prisutna u svim segmentima društva. Pošto se u seriji Skins zaista pristupa likovima na osobnoj razini pa se svaka epizoda bavi pojedincem (što je još jedna od potvrda važnosti individualizacije na koju ‘’igraju’’ producenti), a ne pukim nastavljanjem radnje što je uobičajena praksa u serijama, time je mogućnost za legitimiranjem nepovoljnih subjektnih pozicija, diskriminaciju i usustavljanje odnosa moću unutar društva kao prirodne danosti veća. U ovoj tvrdnji referiram se na Fiskea i Hartleya (1992) koji smatraju kako je realizam taj koji priječi prisuup alternativnim načinima gledanja jer različitim tehnikama stvara nove stvarnosti, a ne, kako se to čini gledatelju, reflektira realnost (Fiske, 2001). Tome u prilog ide jedan od komentara na službenoj stranici E4 kanala: ‘’Show precizno pokazuje ljudima kroz šta mi

prolazimo u svakodnevnom tinejdžerskom životu uz malo dodatnih stvari, naravno! U principu, show koji traje sat vremena je zabavan, jednostavan za gledanje i dosad bi trebao bit svačiji omiljeni show.’’ Iako postoji svijest da su neki događaji predramatični jer tako televizjia radi, upravo to površinsko dekodiranje i razotkrivanje onemogućuje dubinsku svijest o stvaranju novih realnosti jer ipak dopušta gledatelju da na najnižoj razni ima svijest o iluziji stvarnosti. Druga pojava koju je važno istaknuti je način na koji je kapitalistički poredak doskočio problemu piratskog kopiranja stvarajući cijelu glazbenu i modnu kulturalnu praksu koja usmjerava konzumente prema pripadajućem diskursu. Time se dozvoljava konzumacija jednog kulturalnog artefakta s pretpostavkom da će potaknuti potrošnju mnogih drugih proizvoda. To je jedan od dokaza da koliko god se mi pokušavali izmaknuti dominantnoj svjetskoj ideologiji i kontroli ona će uvijek pronaći načina da nas uvuče u svoj svijet još dublje i bezizlaznije iako se stvara privid da smo sve slobodniji.

svk magazin - ljetno izdanje

X neka slova ne predstavljaju ništa neka su tu da bi popunila prostor neka donose profit neka su baš smiješna, zar ne? neka nikada ne zaboravljate koja su Vaša slova? SVK

svk magazin - ljetno izdanje

Emina LuliÄ&#x2021;knjiĹževna kritika Marina Lewycka: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

svk magazin - ljetno izdanje

to reći o ovom romanu neobična naslova i toliko hvaljenom da je preveden na više od 30 jezika? „Kratka povijest traktora na ukrajinskom“ je prvijenac Marine Lewycke, engleske književnice i profesorice na Sveučilištu Sheffield Hallam. Književnica je podrijetlom Ukrajinka, rođena u izbjegličkom kampu u Njemačkoj pred kraj Drugog svjetskog rata, a odrasla je u Engleskoj gdje su njeni roditelji ilegalno uselili. Sukob sa vlastitom sestrom, smrt majke koju je obožavala i očeva ženidba sa mnogo mlađom ženom od sebe ostavili su traga na Lewyckoj i stoga ne čudi njen odabir teme za svoj prvi roman. Njena obitelj postala je glavni lik romana. U njemu se, osim autobiografskih elemenata, može uočiti dobro poznavanje povijesti jedne zemlje iz tzv. komunističkog bloka, mentaliteta jednog naroda i ne čudi naklonost prema istom. „Kratka povijest traktora na ukrajinskom“ donosi slike mračnih događaja iz europske povijesti u zadnjih pedeset godina. Roman govori o upornim i mukotrpnim nastojanjima dviju sestara,Vere i Nadežde, da spase svog ostarjelog oca, osamdesetčetverogodišnjeg starca, iz ruku proračunate, pohotne, mlade plavokose raspuštenice Valentine koja je došla iz Ukrajine zajedno sa svojim sinom u potrazi za lagodnim životom na Zapadu. Prilika se ukazala u sklapanju braka s njihovim ocem, udovcem, inženjerom, za kojeg Valentina smatra da je vrlo imućan, a tako bi dobila i dozvolu boravka u Engleskoj. Dvije sestre, isprva posvađane radi nasljedstva nakon majčine smrti, udružuju snage u cilju protjerivanja tog plavokosog i sisatog vraga natrag od kud je došao. Njihova borba je mukotrpna, teška, s brojnim obratima, ali na kraju Valentina odlazi natrag u svoj svijet zajedno s bivšim mužem koji je došao po nju i sina. Mlađa sestra Nadežda, koja pripovijeda ovu priču, ot-

kriva brojne obiteljske tajne koje su bile vješto skrivane od nje, a koje su povezane s mračnim događajima europske povijesti prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. To je okosnica romana koji je proglašen hitom, pompozno hvaljen od kritike, a samo u Britaniji je prodan u 800 000 primjeraka. Međutim, iako ima zanimljiv naslov (toliko zbunjujuć da su ga u knjižarama stavljali na police o poljoprivredi), iako je slavljen i hvaljen od kritičara, roman me nije oduševio, čak štoviše, razočarao. Očekivala sam puno više. Od gromoglasnog humora tek poneki smiješak, čak i dosadno usiljen. Ono što bi trebalo biti smiješno je valjda starac koji piše svoje životno djelo, „Kratku povijest traktora na ukrajinskom“, a na kraju svakog napisanog poglavlja davi prisutne svojim čitanjem. Pomalo glupo i dosadno, budući da i sami moramo čitati odlomke tog starčeva remek djela. Ali, vrag nije tako crn kao što se čini: i lik pohlepne i pohotne raspuštenice Valentine na kraju nije tako crn i loš. Književnica počinje čak i simpatizirati Valentinu te pronalaziti opravdanja za njene postupke, jer ona dolazi iz jednog drugog svijeta u kojem je bila željna svega... Tako i ovaj roman nije toliko loš iako nedostaje puno, puno pravog humora. On je dopadljiv, na trenutke i zabavan (naročito prvi dio romana), dobra je karakterizacija likova dviju sestara, čak i saznajemo nešto iz povijesti traktora i Europe. Cjelokupni dojam je osrednji, nikakvo vrhunsko djelo, može se čitati. Preporuka: čitati na plaži u ove vruće dane kad se ne treba previše zamarati.

svk magazin - ljetno izdanje

Robin Hood IZVORNO IME: Robin Hood REDATELJ: Ridley Scott ULOGE: Russell Crowe, Cate Blanchett, Mark Strong, Kevin Durand, William Hurt ŽANR: Avanturistički spektakl TRAJANJE FILMA: 143 minute GODINA: 2010 DRŽAVA: UK / SAD AUTOR: Antonela Lulić

svk magazin - ljetno izdanje

vi smo mi barem jednom čuli za mitskog lika Robin Hooda i priču o čovjeku koji nema ništa osim pravde na umu te vještine i želje da se bori za nju. Sjećamo ga se kao odmetnika koji vrećice sa zlatnicima daje siromašnima, živi skriven u tajanstvenoj Sherwoodskoj šumi. Tu je i njegova istinska ljubav, nevina i lijepa Marion, te opaki i zlobni šerif iz Nottinghama kao i Hoodovi vjerni suborci Will Scarlet, Allan A’Dayle te Mali John... Robin, poznatiji kao „Robin od Kapuljače“, zaista je jedan od najvećih engleskih junaka. Počevši od 9. stoljeća kada su se u Engleskoj po prvi put pojavile priče i usmena predaja o Robin Hoodu pa do 15. stoljeća kada je postao pisana inspiracija nizu mnogih srednjovjekovnih engleskih balada i proza čiju su smrt otpjevali razni pjesnici toga doba. Njegov lik mijenjao se kroz povijest. U najranijim pisanim izvorima on je bio opisan kao krvoločan pohlepan pljačkaš. Kasnije su ga u anglo-saksonskoj poeziji predstavili kao plemića domoljuba. Konačno mu se u 19. i 20. stoljeću mijenja lik u borca za socijalnu pravdu koji oduzima bogatima da bi dao siromašnima. Prema onome što znamo nije utvrđeno da je Robin Hood postojao kao stvarna povijesna osoba, ali onima pustolovnog i pravednog duha on će uvijek rasplamsavati maštu. Zbog toga su njegov legendarni lik i djelo prošli kroz brojne filmske interpretacije, među kojima je i ova najnovija verzija spektakularnog redatelja Ridleya Scotta i scenarista Briana Helgelanda. Film započinje opsadom francuskog dvorca Chalus 1199. godine u kojoj engleski kralj Richard I., lišen bogatstva i slave, nakon deset godina križarskih pohoda pljačka na svom putu kući u Englesku vraćajući se kroz šumu Broceliande. U toj opsadi sasvim bezazlenim streličarskim potezom od strane francuskog kuhara slučajno pogiba. Jedan je od rijetkih kraljeva koji je ostao više zapamćen po svom nadimku - Rikard Lavljeg Srca. Taj nadimak mu je priskrbila hrabrost u bitkama u kojima je putovao ispred svoje vojske sa nekoliko vitezova od povjerenja i borio se rame uz rame s njima. Zanimljivo je to što je u stvarnosti jedva znao engleski jezik i većinu vremena je provodio u Francuskoj, dakako, dok nije ratovao. U Rikardovoj vojsci nalazio se strijelac imenom ROBIN LONGSTRIDE. Pošten, hrabar, odlučan, spretan strijelac. Robin Longstride, poznatiji kao Robin Hood, nakon pogibelje samog kralja i njegovih vitezova od povjerenja, među kojima je bio i vitez Robert Loxely, odluči

nastaviti put kući zajedno sa svojim prijateljima i suborcima Willom Scarletom, Allanom A’Daylom te svojom „desnom rukom“ - Malim Johnom. Na samrti Loxely ga zamoli da vrati mač koji pripada njegovom ocu – kralju Walteru Loxelyju od Nottinghama i Robin pristane. Prerušava se u poginulog Loxelyja, donosi u London krunu budućem kralju Johnu, kralju pod čijim je vodstvom Engleska u prošlosti zasigurno bila zemlja bez borbenog duha. Fokusiran samo na financijsku dobit, pokušavavši osigurati sebi što bolje uvjete te stalnim uvođenjem novih poreza John je kraljevstvo doveo u brojne financijske probleme. Kao najmlađi sin Henryja II., kraj John, nije naslijedio nikakvu kraljevsku zemlju stoga je bio prozvan Ivan Bez Zemlje. Kasnije će taj nadimak opravdati time što će izgubiti brojne engleske posjede u Francuskoj i skoro dovesti do toga da Engleska postane tek dio francuskog posjeda. Hood i dalje pod lažnim identitetom, zajedno sa svojom družinom, uspije stići do Nottinghama kako bi predao mač poginulog viteza njegovom ocu - slijepom kralju Walteru Loxelyju. Kralj Loxely nagovara Hooda da ostane u Nottinghamu i preuzme identitet njegovog tek nedavno poginulog sina kako mu snaha, lady Marion, nebi ostala bez posjeda. Hood bez razmišljanja pristaje pod uvjetom da mu stari Loxely otkrije identitet njegovog oca. Kroz razgovore i druženje Hood saznaje da mu je otac bio klesar, veliki govornik i filozof te se prisjeća nekih scena iz svog djetinjstva. U međuvremenu odvažna lady Marion i Hood postaju prisniji unatoč njezinim sumljama u Hoodove namjere te nevoljkim pristankom na lažan identitet njezinog novog „supruga“. Hood također saznaje da mu je otac bio glavni pokretač osnivanja povelje koja će kasnije u stvarnoj engleskoj povijesti biti poznata pod nazivom „Magna Carta Libertatum“. No njegov otac stradava zbog vlastitih uvjerenja. Od tuda poveznica u kojoj Hood odlučno nastavlja „nedovršen posao“ svoga oca. Radi raspisivanja nezadovoljstva izbija krvavi građanski rat u kojoj Francuzi pokušavaju izvršiti invaziju Engleske. Stradavaju mnogi gradovi: Bransdale, Darlington, Lincoln, York, Pittsburgh i naposljetku i Nottingham. Kralja Loxelyja ubija glavni zlikovac filma – Godfrey kojeg kralj Ivan naivno uzima u svoju službu kao savjetnika ne sluteći da je njegova glavna misija oslabiti Englesku kako bi Francuska lakše izvršila invaziju. U filmu se spominje i William Marshal, još jedna stvarna povijesna ličnost. U filmu nema neku značajnu ulogu osim što pod prijetnjom pobune

svk magazin - ljetno izdanje

i francuske invazije postaje ponovni savjetnik kralja Ivana nakon što ga ovaj otpušta. U engleskoj povijesti je Marshal uspješno savjetovao čak četiri kralja. Svojim govorničkim i prezentacijskim vještinama, kao i sposobnostima vođenja, Hood okuplja vojsku zajedno sa savezom kralja Ivana te udruženim snagama „sruše“ vojsku Francuza i spase kraljevstvo od francuske invazije. U momentu borbe pridružuje im se niotkuda i lady Marion sa svojim ljudima te također pomaže u osvajanju bitke. Hood spašava lady Marion od pogibelje u trenutku kada ju napada Godfrey te ga sa „zadovoljstvom“ iz daljine u njegovom bijegu ubija svojim, svima dobro poznatim, streličarskim potezom. Svi slave Hooda, kralj Ivan mu je zahvalan sve do trenutka kada se zemlji ne vrati ponovni „puni sjaj“. Tada opet nastupa njegov režim u kojem „brzinom svjetlosti“ nastaje preokret. Spaljuje povelju po kojoj su građani imali „pravo na slobodu“ i Robina proglašava „odmetnikom“ te svakoga tko mu pomogne. Kralj Ivan će tokom povijesti zaslužiti još gori nadimak „Softsword“ što u prijevodu znači „meki mač“. Pogađate zašto. Robin i lady Marion žive u šumi u kojoj „Nema poreza, nema veza, nitko nije bogat, nitko siromašan. Jednako za sve, za stolom prirode.“ Film završava rečenicom lady Marion: „Mnoga zla se moraju ispraviti u zemlji kralja Johna.“ Moram priznati da mi se Scottova verzija „Robin Hooda“ nije posebno svidjela. Štoviše, razočarala me s obzirom na naslov filma. Zašto? Zato, jer sam kao i većina koji su pogledali ovaj film, očekivala standardnu pričo o junaku u tajicama koji krade bogatima da bi dao siromašnima no Scott nas je se sve šokirao, razočarao ponudivši nam epsku priču o Hoodovom povratku kući gdje se već kao vojnik vraća iz Križarskog rata te počinje borbu za pravdu. Problem u cijeloj priči je taj što će se netko neupućen u povijesna zbivanja engleske vladavine u vrijeme 12. i 13. stoljeća zaista naći na čudu. Priča je dobro ispričana u povijesnom segmentu, ali zar je Scott zaista mislio da su ljudi cijelog svijeta upućeni u povijest Engleske i to tako davnu povijest njihove vladavine? Po mom mišljenju film je trebao biti drugačijeg naziva, da ljude koji krenu sa željom da pogledaju još jednu filmsku interpretaciju ovog legendarnog lika ne dovode u nezgodan položaj. Time možda malo i „bezobrazno“ upotrijebio lik Robin Hooda kao podlogu da ispriča cijelu povijest. No film je već odavno „ugledao“ svjetlo dana, otvorio Cannes Film Festival pa je vrijeme da i kažem pokoji po-

svk magazin - ljetno izdanje

zitivan komentar. Ovaj put ću pažnju skrenuti na glumce koji su pomno izabrana vrhunska postava. Svi redom - od nezaobilaznog Russell Crowa u ulozi našeg glavnog junaka - „Robin Hooda“ koja mu je zasigurno „legla“, također i vrhunska Cate Blanchett u ulozi hrabre i drske udovice „lady Marion“, zatim Oscar Isaac u ulozi „kralja Ivana“ za koju bi rekla da je, uz Crowovu glumu, najbolja uloga u filmu iako malo pretjeruje u ulozi razmaženog derišta, te redom priznati glumci: William Hurt u ulozi „Williama Marshala“, Mark Strong u ulozi izdajice „Godfreyja“ prepoznatljiv po ćelavoj „frizuri“ i odvratnom ožiljku, te glumci „stare garde“ Eileen Atkins u ulozi „kraljice Eleanore d’Aquitaine“ i Max von Sydow u ulozi „kralja Waltera Loxleyja“. U filmu se pojavlju i Matthew Macfadyen kao „nottinghamski šerif“ te Scott Grimes, Kevin Durand i Alan Doyle kao „članovi Hoodove družine – Will Scarlet, Mali John i Allan A’Dayle“ te druga glumačka imena koja nisam spomenula. „Robin Hood“ u ovoj verziji nije nipošto loš film, ali ako ste očekivali romantičnu komediju nemojte se razočarati jer ovo je političko-povijesni film s elementima akcije. Gluma je odlična, režija sigurna, kostimografija i scenografija su na „nivou“ a autentična mjesta na kojima su snimane povijesne scene su jednostavno fantastične i s lakoćom nas vraćaju u prošlost. Sve u svemu skoro dva i pol sata odugačkog filma sa „razvučenim“ i nejasnim početkom, pokojom uzbudljivom scenom, odličnom glumom, do kraja neiskorištenim određenim likovima u filmu, zanimljivim i nedorečenim krajem koji možda upućuje na nastavak. Sa povijesnog gledišta - izvrstan film koji vrijedi pogledati ako se baš zanimate u englesku povijest, također preinake Robin Hooda koji je u „potrazi“ za svojim identiteom, nezadovljstvo i pobuna protiv vladavine novog kralja Ivana, susret s Marion i njihovo upoznavanje u drugoj polovici filma dale su ovom filmu „ono nešto“. Od strane kritičara, film je dobio osrednje kritike, čak su neki kritičari otvoreno izjavljivali kako im se više sviđa verzija Mela Brooksa, a da li je Ridley Scott uspio napraviti povijesni spektakl vrijedan 155 milijuna Dolara, prosudite sami.

Vršidba žita ‘Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji. Škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji’, stihovi su pjesme Himna domovini Antuna Mihanovića, čije je stihove taj istaknuti pjesnik posvetio životu na selu, a posebno žetvi. Nakon košnje žita, poslije Petrova, svažali su seljaci snopove složene u krstake kolima u seoska dvorišta i slagali ih u kamare. Od kuće do kuće hodila je vršalica i vršila žito (pšenicu). Snopove žita bacao je momak s kamare na dreš. Djevojka je snopove odvezivala i dodavala majstoru na drešu koji je snopove puštao kroz bubanj vršalice. Vreće čiste pšenice odnosili su muškarci na tavan, dok su slamu slagali u kamare i njome pravili stelju marvi. Vršidba je bio praznik na selu jer je svaki domaćin za uzvanike - pomoćnike priređivao bogati ručak slavonskih jela s nezaobilaznim štrucama orehnjače i makovnjače.

Andrija Filipović

svk magazin - ljetno izdanje